Fiona Barton DIJETE




Fiona Barton
Dijete
S engleskog preveo Dražen Čulić


1.


Utorak, 20. ožujka 2012.

Emma

Računalo mi značajno namigne dok sjedam za svoj radni stol. Dodirujem tipkovnicu i na zaslonu se pojavi Paulova fotografija. Ona koju sam snimila u Rimu, na našem medenom mjesecu, gleda me očima punim ljubavi s druge strane stola na Campu de’ Fiori. Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali nagnuvši se naprijed, ugledam svoj odraz u ekranu i zaustavljam se. Mrzim vidjeti sebe ako nisam spremna na to. Ponekad se i ne prepoznajem. Mislite da znate kako izgledate, onda odjednom neki neznanac blene u vas. To me plaši.
Ali danas se zagledam u lice neznanke. Smeđa kosa podignuta je na tjeme u neurednoj radnoj punđi, golu kožu lica prekrivaju sjene i bore koje se šuljaju prema očima nalik pukotinama u tlu.
Isuse, užasno izgledaš, kažem ženi na ekranu. Pokreti njezinih usana hipnotiziraju me, pa je natjeram da nastavi govoriti.
Daj, Emma, uhvati se posla, kaže ona. Blijedo se osmjehnem, ona mi uzvrati na isti način.
Poludjela si, kaže mi mojim glasom, pa umuknem.
Hvala bogu da me Paul sada ne vidi, pomislim.
Kada se Paul večeras vrati kući, bit će umoran i pomalo mrzovoljan nakon dana provedena s “tupavim” brucošima i još jedne svađe oko rasporeda nastave s pročelnikom svog odsjeka.
Možda je stvar u godinama, ali ovih dana Paula izazovi na poslu zaista uznemiruju. Mislim da je počeo sumnjati u sebe, posvuda vidi prijetnje svom položaju. Fakultetski odsjeci su kao čopori lavova, stvarno. Gomila mužjaka koji se lickaju i zajebavaju i prave važni svojim kandžama. Govorim točno ono što želi čuti i nudim mu džin-tonik.
Mičući njegovu aktovku s kauča, primjećujem da je donio Evening Standard. Sigurno ga je pokupio u podzemnoj.
Sjedim i čitam dok on pod tušem ispire sve što ga tog dana brinulo, onda ugledam onaj naslov s bebom.
Pronađeno tijelo bebe, piše. Tek nekoliko redaka o malenom kosturu pronađenom na gradilištu u Woolwichu i istrazi koju je pokrenula policija. Čitam ih stalno iznova. Ne mogu im dokučiti značenje, kao da su napisani stranim jezikom.
Ali znam što piše i osjećam kako me hvata panika. Istiskuje mi zrak iz pluća. Teško mi je disati.
I dalje sjedim kada se Paul vrati u prizemlje, vlažan i ružičast, vičući da nešto gori.
Svinjski su kotleti crni. Sprženi. Bacam ih u smeće i otvaram prozor da istjeram dim. Vadim smrznutu pizzu iz zamrzivača i stavljam je u mikrovalnu pećnicu dok Paul nijemo sjedi za stolom.
“Moramo nabaviti detektor za dim”, kaže umjesto da se izdere na mene, jer umalo sam zapalila kuću. “Kada se čita, lako se zaboravlja.” On je tako krasan čovjek. Ne zaslužujem ga.
Stojim pred mikrovalnom, gledam kako se pizza okreće i nadima i po stoti se put pitam hoće li me ostaviti. Trebao je, još davno. Da sam bila na njegovu mjestu, ja bih to učinila, ne bih se svakodnevno mogla nositi s mojim problemima i brigama. Ali on ne pokazuje nikakve znakove da se namjerava spakirati. Umjesto toga brine se za mene i čuva me od opasnosti poput nekog revnog roditelja. Stišava me kada se uznemirim, izmišlja razloge da bude dobre volje, drži me uza se dok plačem i govori mi koliko sam sjajna, zabavna i čudesna žena.
“To je zbog bolesti”, govori mi. “Nisi ti takva.”
Ali jesam. On me zapravo ne poznaje. Pobrinula sam se za to. I poštuje moju suzdržanost da kažem bilo što o svojoj prošlosti. “Ne moraš mi reći”, kaže. “Volim te baš takvu kakva si.”
Sveti Pavao – tako ga zovem kada se pravi da mu nisam na teret, ali on me tada obično prekida.
“Nisam baš”, govori.
Dobro, nije svetac. Ali tko je on onda? Bilo kako bilo, njegovi su grijesi i moji grijesi. Kako ono kažu stari parovi? Sve što je moje i tvoje je. Ali moji grijesi… pa, oni su samo moji.
“Em, zašto ne jedeš?” pita me dok spuštam tanjur na stol.
“Kasno sam ručala, imala sam posla. Sada nisam gladna – pojest ću nešto kasnije”, lažem. Znam da bih se zagrcnula stavim li išta u usta.
Osmjehujem se najšire što mogu – kao za fotografiranje. “Dobro sam, Paule. Samo ti jedi.”
Držim se svoje strane stola, s čašom vina u ruci pravim se da slušam kako je proveo dan. Glas mu se diže i spušta, onda zastaje žvačući odvratnu večeru koju sam mu dala, pa nastavlja s pričom.
Povremeno kimam glavom iako ništa ne čujem. Pitam se je li Jude vidjela članak.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

Kristen Roupenian ZNAŠ DA TO ŽELIŠ

Zoe Sugg: CURA NA NETU