Fiona Barton DIJETE
1.
Utorak, 20. ožujka
2012.
Emma
Računalo mi značajno namigne dok sjedam za svoj
radni stol. Dodirujem tipkovnicu i na zaslonu se pojavi Paulova fotografija.
Ona koju sam snimila u Rimu, na našem medenom mjesecu, gleda me očima punim
ljubavi s druge strane stola na Campu de’ Fiori. Pokušam mu uzvratiti osmijeh,
ali nagnuvši se naprijed, ugledam svoj odraz u ekranu i zaustavljam se. Mrzim
vidjeti sebe ako nisam spremna na to. Ponekad se i ne prepoznajem. Mislite da
znate kako izgledate, onda odjednom neki neznanac blene u vas. To me plaši.
Ali danas se zagledam u lice neznanke. Smeđa
kosa podignuta je na tjeme u neurednoj radnoj punđi, golu kožu lica prekrivaju
sjene i bore koje se šuljaju prema očima nalik pukotinama u tlu.
Isuse,
užasno izgledaš, kažem ženi na ekranu. Pokreti
njezinih usana hipnotiziraju me, pa je natjeram da nastavi govoriti.
Daj, Emma,
uhvati se posla, kaže ona. Blijedo se osmjehnem, ona
mi uzvrati na isti način.
Poludjela
si, kaže mi mojim glasom, pa umuknem.
Hvala bogu
da me Paul sada ne vidi, pomislim.
Kada se Paul večeras vrati kući, bit će umoran
i pomalo mrzovoljan nakon dana provedena s “tupavim” brucošima i još jedne
svađe oko rasporeda nastave s pročelnikom svog odsjeka.
Možda je stvar u godinama, ali ovih
dana Paula izazovi na poslu zaista uznemiruju. Mislim da je počeo sumnjati u
sebe, posvuda vidi prijetnje svom položaju. Fakultetski odsjeci su kao čopori
lavova, stvarno. Gomila mužjaka koji se lickaju i zajebavaju i prave važni
svojim kandžama. Govorim točno ono što želi čuti i nudim mu džin-tonik.
Mičući njegovu aktovku s kauča,
primjećujem da je donio Evening Standard.
Sigurno ga je pokupio u podzemnoj.
Sjedim i čitam dok on pod tušem ispire sve što
ga tog dana brinulo, onda ugledam onaj naslov s bebom.
Pronađeno tijelo bebe,
piše. Tek nekoliko redaka o malenom kosturu pronađenom na gradilištu u
Woolwichu i istrazi koju je pokrenula policija. Čitam ih stalno iznova. Ne mogu
im dokučiti značenje, kao da su napisani stranim jezikom.
Ali znam što piše i osjećam kako me hvata panika.
Istiskuje mi zrak iz pluća. Teško mi je disati.
I dalje sjedim kada se Paul vrati u prizemlje,
vlažan i ružičast, vičući da nešto gori.
Svinjski su kotleti crni. Sprženi. Bacam ih u
smeće i otvaram prozor da istjeram dim. Vadim smrznutu pizzu iz zamrzivača i
stavljam je u mikrovalnu pećnicu dok Paul nijemo sjedi za stolom.
“Moramo nabaviti detektor za dim”, kaže umjesto
da se izdere na mene, jer umalo sam zapalila kuću. “Kada se čita, lako se
zaboravlja.” On je tako krasan čovjek. Ne zaslužujem ga.
Stojim pred mikrovalnom, gledam kako se pizza
okreće i nadima i po stoti se put pitam hoće li me ostaviti. Trebao je, još
davno. Da sam bila na njegovu mjestu, ja bih to učinila, ne bih se svakodnevno
mogla nositi s mojim problemima i brigama. Ali on ne pokazuje nikakve znakove
da se namjerava spakirati. Umjesto toga brine se za mene i čuva me od opasnosti
poput nekog revnog roditelja. Stišava me kada se uznemirim, izmišlja razloge da
bude dobre volje, drži me uza se dok plačem i govori mi koliko sam sjajna,
zabavna i čudesna žena.
“To je zbog bolesti”, govori mi. “Nisi ti
takva.”
Ali jesam. On me zapravo ne poznaje. Pobrinula
sam se za to. I poštuje moju suzdržanost da kažem bilo što o svojoj prošlosti.
“Ne moraš mi reći”, kaže. “Volim te baš takvu kakva si.”
Sveti Pavao – tako ga zovem kada se pravi da mu
nisam na teret, ali on me tada obično prekida.
“Nisam baš”, govori.
Dobro, nije svetac. Ali tko je on onda? Bilo
kako bilo, njegovi su grijesi i moji grijesi. Kako ono kažu stari parovi? Sve
što je moje i tvoje je. Ali moji grijesi… pa, oni su samo moji.
“Em, zašto ne jedeš?” pita me dok spuštam
tanjur na stol.
“Kasno sam ručala, imala sam posla. Sada nisam
gladna – pojest ću nešto kasnije”, lažem. Znam da bih se zagrcnula stavim li
išta u usta.
Osmjehujem se najšire što mogu – kao za
fotografiranje. “Dobro sam, Paule. Samo ti jedi.”
Držim se svoje strane stola, s čašom vina u
ruci pravim se da slušam kako je proveo dan. Glas mu se diže i spušta, onda
zastaje žvačući odvratnu večeru koju sam mu dala, pa nastavlja s pričom.
Povremeno kimam glavom iako ništa ne čujem.
Pitam se je li Jude vidjela članak.
Primjedbe
Objavi komentar