Nora Roberts SUTONE, DOĐI

Nora Roberts

Sutone, dođi

S engleskog prevela Sanja Ščibajlo

Zapadna Montana, 1991.

Alice Bodine olakšala se iza tankog paravana od 

usukanih borova. Morala je do njega gaziti kroz do koljena visok snijeg, a njezino je golo dupe (s crtežom vretenca koje je dala tetovirati u Portlandu) drhtalo na vjetru koji je hučao poput zapjenjenih valova.

S obzirom na to da je hodala skoro pet kilometara po sporednoj cesti, a da nije ugledala niti jedan automobil ili kamion, pitala se zašto se uopće trudila.

Nekih se navika, pretpostavila je navukavši ponovo svoje tra­perice, jednostavno ne možeš riješiti.

Bog zna da se trudila. Pokušavala je osloboditi se navika, pravi­la, konvencija i očekivanja. A ipak, evo je ovdje – jedva tri godine nakon što je samoproglasila emancipaciju od svega uobičajenoga – kako svoje napola smrznuto dupe vuče kući.

Pomaknula je ruksak na svojim ramenima dok je, visoko podižući noge, gazila po vlastitim otiscima kako bi se vratila na tu cestu punu rupa. Ruksak je sadržavao svu njezinu imovi­nu na ovome svijetu; imovinu koja je uključivala još jedan par traperica, majicu s otiskom grupe AC/DC, gornji dio trenirke s kapuljačom i natpisom Grateful Dead koji je uzela nekom već zaboravljenom momku kada je tek došla u Los Angeles, malo sapuna i šampona koje je maznula tijekom svog srećom kratkog privremenog posla čišćenja soba u Holiday Innu u Rigbyju, u Idahu, njezinu zalihu šminke, petnaest dolara i trideset i osam centi i ono malo sasvim pristojne marice preostale u vrećici za sitniše, maznute tipu s kojim je partijala u logorištu u istočnom Oregonu.

Rekla je samoj sebi da kreće prema kući zbog pomanjkanja financijskih sredstava i volje da ikada više pere plahte koje je neki kreten umrljao svojom spermom. A bio je tu i odjek saznanja o tome kako bi lako bilo postati jednom od tih žena ugaslih očiju koje je promatrala kako vise na sjenovitoj strani svih tih ulica u svim tim gradićima kroz koje je prolazila.

Nije bila daleko od toga, toliko je mogla priznati. Postaneš dovoljno gladna, dovoljno promrzla, dovoljno prestrašena da ti se ideja o tome da prodaš svoje tijelo – na kraju krajeva, bio je to samo seks – za cijenu obroka i pristojne sobe, učini sasvim u redu.

No istini za volju, a bilo je trenutaka u kojima se suočavala s istinom, postojala su neka pravila koja nije kršila. Istini za volju, željela je dom. Željela je svoju majku, svoju sestru, svoju baku i svoga djeda. Željela je svoju sobu i svoje plakate po svim tim lije­pim, ružičastim zidovima, i prozore s pogledom na planine. Željela je jutarnji miris kave i slanine u kuhinji, osjećaj konja u punom galopu pod sobom.

Njezina je sestra bila udana – nije li to glupo, sasvim tradicionalno vjenčanje bilo posljednja kap koja ju je natjerala da digne sidro? Reenie je do sada već mogla imati i dijete, vjerojatno ga je i imala, i vjerojatno je još uvijek bila prokleto savršena, kao i uvijek.

No nedostajalo joj je čak i to, čak i ta naporna Maureenina savršenost.

Pa je hodala dalje, još nekoliko kilometara, u toj iznošenoj jakni od flisa koju je kupila u prodavaonici rabljenom odjećom i koja jedva da ju je branila od hladnoće, i u čizmama koje je imala već godinama i kojima je sada šljapkala po prtini na uskom ugibalištu.

Trebala je nazvati kući iz Missoule, pomislila je sada. Trebala je jednostavno progutati ponos i nazvati. Djed bi došao po nju – a on nikada nije držao prodike. Ali zamislila se kako hoda cestom prema ranču – možda čak i kako tetura tom cestom.

Kako će sve stati, jednostavno stati. Radnici na ranču, konji, čak i stoka na polju. Stari lovački pas, Blue, pojurit će da je pozdravi. A njezina će majka izaći na trijem.

Povratak kćeri razmetne.

Alicein je uzdah ispuhnuo struju toploga daha, raspršenu oštrim, hladnim vjetrom.

Znala je ona i bolje, nekada davno, ali autostopiranje u Missouli kao da je bilo proročanski znak. I dovelo je dvadesetak kilometara bliže kući.

Možda neće stići prije večeri, i zbog toga se brinula. U svome je ruksaku imala baterijsku svjetiljku, ali baterije su bile na izdisaju. Imala je upaljač, ali pomisao na logorovanje bez šatora ili pokrivača, bez hrane i vode čiju je posljednju kap popila prije tri kilometra, natjerala ju je da nastavi hodati, još odlučnije.

Pokušala je zamisliti što će joj reći. Bit će sretni što je vide – morat će biti. Možda će biti ljuti na nju što je tako dignula sidro ostavivši samo bahatu poruku. Ali bilo joj je osamnaest i bila je dovoljno stara da učini ono što je željela – a ona nije željela fakul­tet ni biti zarobljena u braku niti obavljati neki posrani posao na ranču.

Željela je slobodu i uzela ju je.

Sada joj je bila dvadeset i jedna i odabrala je doći kući.

Možda joj neće baš toliko smetati rad na ranču. Možda će čak i razmisliti o tome da upiše neki fakultet.

Bila je odrasla žena.

Zubi te odrasle žene umalo su počeli cvokotati, ali nastavila se kretati. Nadala se da su joj baka i djed u blizini – i osjetila snažan ubod osjećaja krivnje jer nije mogla biti apsolutno sigurna u to da su baka ili djed još uvijek živi.

Naravno da jesu, uvjeravala je Alice samu sebe. Prošle su samo tri godine. Baka neće biti ljuta, barem ne dugo. Možda će je malo koriti. Pogledaj kako si mršava! Što si, za ime Božje, učinila sa svojom kosom?

Zabavljajući se tom mišlju, Alice je jače navukla skijašku kapu preko kratke kose koju je izblijedjela do najsvjetlije plave nijanse koju je uspjela postići. Sviđalo joj se biti plavušom, sviđao joj se način na koji je ta glamuroznija boja njezine oči činila zelenijima.

Ali najviše joj se od svega sviđala ideja o tome da se nalazi u djedovu naručju, ili da sjedi za stolom tijekom blagdanske večere – Dan zahvalnosti samo što nije svanuo – i cijeloj svojoj uštogljenoj obitelji priča o svojim pustolovinama.

Vidjela je Tihi ocean, šetala se Rodeo Driveom poput filmske zvijezde, dva je puta radila kao statistica za pravi pravcati film. Možda je ispalo da je dobivanje pravih uloga u pravim filmovima mnogo teže no što je zamišljala, ali pokušala je.

Dokazala je da može živjeti samostalno. Mogla je raditi razne stvari, vidjeti razne stvari, iskusiti razne stvari. I može sve to po­noviti budu li je previše gnjavili.

Ozlovoljena, Alice je trepnula i otrla suze koje su joj nadrle u oči. Neće moljakati. Neće ih preklinjati da je prime nazad, da joj dopuste ući i ostati.

Bože, jednostavno je željela biti kod kuće.

Kut pod kojim su padale Sunčeve zrake rekao joj je da neće uspjeti stići prije noći, a u zraku je mogla namirisati novi snijeg. Možda – možda ako presiječe kroz šumu, preko polja, uspjela bi stići do imanja Skinnerovih.

Zastala je, umorna, skršena. Sigurnije je ostati na cesti, ali ako se zaputi preko polja, uštedjet će dobrih nekoliko kilometara, ako ne i više. Osim toga, tamo je bilo nekoliko koliba, ako se uspije sjetiti kojim putem treba ići. Robinzonski turizam za posjetitelje koji uživaju u divljini, ali mogla bi provaliti unutra, upaliti vatru, možda čak i pronaći malo konzervirane hrane.

Pogledala je niz naizgled beskonačnu cestu, a onda preko polja prekrivenih snijegom, prema planinama sa snježnim kapama koje su se uzdizale prema nebu postajući sivo-plave zbog sve dubljeg sutona i nadolazećeg snijega.

Kasnije će Alice razmišljati o toj neodlučnosti, o tih nekoliko minuta dok je oklijevajući stajala pod oštrim vjetrom, na zavoju ceste. O tih nekoliko minuta prije no što će krenuti prema poljima, planinama, koje će je odvesti u sve dulje sjenke borova, daleko od ceste.

Iako je to bio prvi zvuk koji je Alice čula nakon više od dva sata – osim vlastita disanja, škripe svojih čizama, vjetra koji je hučao kroz stabla – isprva nije registrirala brujanje motora.

Kada ga jest začula, natraške je zateturala kroza snijeg, osjetila kako joj je srce preskočilo otkucaj kada je ugledala kamionet kako mučno napreduje prema njoj.

Iskoračila je prema naprijed i, umjesto da uvis izbaci palac kao što je učinila već bezbroj puta na svome putovanju, stala je mahati rukama signalizirajući da je u nevolji.

Možda i jest bila odsutna tri godine, ali rođena je i odrasla na selu. Bila je cura sa Zapada. Nitko se neće provesti pored žene koja na usamljenoj cesti pokazuje da treba pomoć.

Kada se vozilo polagano zaustavilo, Alice je pomislila da još nikada nije vidjela ništa ljepše od toga pohrđavjelog, plavog Forda s utokom za držanje puške, stražnjeg dijela pokrivenog ceradom i naljepnicom istinski patriot na vjetrobranu.

Kada se vozač nagnuo kroz prozor, spustio staklo, morala se boriti sama sa sobom kako bi spriječila suze da poteku.

“Čini se da bi ti dobro došla pomoć.”

“Nema sumnje u to da bi mi dobro došao prijevoz.” Brzo mu se nasmiješila, odmjeravajući ga. Trebala je taj prijevoz, ali nije bila glupa.

Na sebi je imao ovčji kožuh koji je vidio i boljih dana te smeđi šešir kratkoj, tamnoj kosi.

Dobro je izgledao, pomislila je Alice, što je uvijek pomagalo. Stariji – moralo mu je biti barem četrdeset. Njegove su oči, također tamne, gledale dovoljno prijateljski.

Iz radija je čula plesni ritam country-glazbe.

“Koliko daleko ideš?” pitao je tim otežućim narječjem zapadne Montane, koje je također zvučalo poput glazbe.

“Do ranča Bodineovih. To je odmah…”

“Naravno, znam gdje je imanje Bodineovih. Prolazim pored njega. Uskoči.”

“Hvala. Hvala. Doista to cijenim.” Zamahnula je ruksakom skinuvši ga s leđa, pa ga stala vući za sobom uspinjući se u kabinu.

“Doživjela si prometnu? Ništa nisam vidio na cesti.”

“Nisam.” Položila je ruksak podno svojih nogu, gotovo zanije­mjevši od olakšanja zbog topline koja je isijavala iz rešetki za grijanje u kamionetu. “Dolazim iz Missoule, autostopirala sam, ali morali su skrenuti s moga puta prije dvadesetak kilometara.”

“Hodaš već dvadeset kilometara?”

Preplavljena blaženstvom, sklopila je oči dok su se kockice leda koje su bile njezini nožni prsti počele otapati. “Vaš je kamionet prvi koji sam vidjela tijekom posljednja dva sata. Nisam planirala hodati cijelim putem. Sada mi je doista drago što to više ne moram.”

“Dugačko pješačenje, pogotovo za nekoga tako sitnoga i osa­mljenoga kao što si ti. Brzo se mrači.”

“Znam. Imam sreće što ste naišli.”

“Imaš sreće”, ponovio je.

Nije vidjela šaku kako stiže. Bila je tako brza, tako šokantna. Lice kao da joj je eksplodiralo zbog udarca. Još dok su joj se očne jabučice okretale pokazujući bjeloočnicu, skljokala se.

Nije osjetila drugi udarac.

Krećući se brzo, oduševljen prilikom koja mu je jednostavno pala u ruke, izvukao ju je iz kabine, otkotrljao njezino mlitavo tijelo u prikolicu, ispod cerade.

Svezao joj je ruke, noge, ugurao joj krpu u usta, a onda preko nje prebacio stari pokrivač.

Nije želio da se smrzne nasmrt prije no što je doveze kući.

Pred sobom su imali nekoliko kilometara vožnje.