Elena Ferrante PRIČA O ONIMA KOJI BJEŽE I ONIMA KOJI OSTAJU

Elena Ferrante

Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju

Genijalna prijateljica – treći dio

S talijanskog prevela Ana Badurina

Lilu sam posljednji put vidjela prije pet godina, u zimu 2005. Rano ujutro šetale smo se uz glavnu cestu, ali, kao već godinama, nikako da se opustimo. Sjećam se da sam govorila samo ja: ona je pjevušila, pozdravljala ljude koji uopće nisu odzdravljali, u rijetkim prilikama kad bi me prekinula, izgovorila bi samo uskličnu rečenicu bez neke jasne veze s onim što ja govorim. Tijekom godina dogodilo se mnogo ružnoga, čak i užasnoga, a da bismo se ponovo zbližile, trebale smo reći jedna drugoj svoje tajne misli, no ja nisam imala snage da pronađem potrebne riječi, a ona je snagu možda i imala, ali od toga nije vidjela koristi.

Ipak, bilo mi je veoma stalo do nje i kad bih došla u Napulj, uvijek sam se nastojala naći s njom, premda moram priznati da sam je se malo bojala. Veoma se promijenila. Starost tada već nijednu nije štedjela, no dok sam se ja borila sa sklonosti debljanju, ona je stalno bila kost i koža. Imala je kratku kosu koju je sama šišala, posve sijedu jer se zapustila, a ne jer je izabrala biti sijeda. Njezino naborano lice sve je više podsjećalo na lice njezina oca. Nervozno se smijala, gotovo kao da kriješti, i govorila preglasno. Neprestano je gestikulirala, a njezini su pokreti bili toliko žestoko odrješiti da se činilo da želi prepoloviti zgrade, ulicu, prolaznike, mene.

Bile smo kod osnovne škole kad nas je pretekao zadihan mladić kojeg nisam poznavala i doviknuo joj da je u lijehi kraj crkve pronađeno žensko tijelo. Požurile smo prema parkiću, Lila me uvukla među znatiželjnike nepristojno si prokrčivši put. Žena je ležala na boku, bila je iznimno debela, nosila je staromodan tamnozeleni baloner. Lila ju je odmah prepoznala, ja nisam: bila je to naša prijateljica iz djetinjstva, Gigliola Spagnuolo, bivša žena Michelea Solare.

Nisam je vidjela desetljećima. Njezino je lijepo lice propalo, gležnjevi su joj postali golemi. Njezina nekoć smeđa kosa sada je bila vatreno crvena, duga kao u mladosti, ali rijetka i razlila se po rahloj zemlji. Samo je na jednom stopalu imala vrlo iznošenu cipelu s niskom potpeticom; drugo je bilo nagurano u sivu vunenu čarapu s rupom na palcu, a cipela je bila metar dalje, kao da ju je izula ritnuvši se od bola ili straha. Briznula sam u plač, Lila me zlovoljno pogledala.

Sjedile smo na obližnjoj klupi, šutke čekale da odnesu Gigliolu. Još se nije znalo što joj se dogodilo, kako je umrla. Povukle smo se u Lilin dom, stari mali stan njezinih roditelja u kojem je u to vrijeme živjela sa sinom Rinom. Razgovarale smo o svojoj prijateljici, ona mi je ružno govorila o njoj, kako je živjela, na što je pretendirala, koliko je podmukla bila. No sad ja nisam mogla slušati nju, razmišljala sam o profilu onog lica na tlu, rijetkoj dugoj kosi, bjelkastim mrljama na lubanji. Kolike od djevojčica s kojima smo odrastale danas više nisu žive, nestale su s lica zemlje zbog bolesti, jer njihovi živci nisu uspjeli podnijeti brusni papir patnje, jer je prolivena njihova krv. Neko smo se vrijeme bezvoljno zadržale u kuhinji, a da se nijedna od nas nije odlučila raspremiti stol, zatim smo ponovo izašle.

Sunce je tog lijepog zimskog dana svemu davalo vedrinu. Za razliku od nas, stari je rajon ostao isti. Održale su se niske sive kuće, dvorište u kojem smo se igrale, glavna cesta, mračni ulaz u tunel i nasilje. Promijenio se pak krajolik. Više nije bilo zelenkastog područja bara, nestala je stara tvornica konzervi. Na njihovu mjestu ljeskali su se stakleni neboderi, nekada znak blistave budućnosti u koju nitko nikada nije povjerovao. Tijekom godina primijetila sam sve promjene, katkad iz radoznalosti, češće odsutno. Kad sam bila malena, zamišljala sam da izvan rajona Napulj nudi divote. Primjerice, prije mnogo desetljeća snažno me se dojmio neboder na glavnom kolo­dvoru koji se uzdizao kat za katom; kostur zgrade tada nam je djelovao veoma visoko uz smion željeznički kolodvor. Kako bih se iznenadila prolazeći Garibaldijevim trgom: vidi kako je visok, rekla bih Lili, Carmen, Pasqualeu, Adi, Antoniju, svim ondašnjim kolegama s kojima sam išla prema moru na rubu bogataških četvrti. Gore, mislila sam, stanuju anđeli i sigurno uživaju u cijelom gradu. Kako bih se voljela uzverati, popeti se na vrh. Bio je to naš neboder, premda je bio izvan rajona, gledali smo kako raste iz dana u dan. Ali radovi su stali. Kad sam se vraćala kući iz Pise, kolodvorski neboder djelovao mi je više kao još jedno leglo neučinkovitosti nego kao simbol zajednice koja se obnavlja.

U tom razdoblju uvjerila sam se da nema velike razlike između rajona i Napulja, mrtvilo kontinuirano klizi s jednog na drugi. Pri svakom povratku zatekla bih sve mlitaviji grad koji se ne zna nositi s promjenama godišnjih doba, vrućinom, hladnoćom, osobito nevremenom. Te je poplavio kolodvor na Garibaldijevu trgu te se urušila galerija preko puta Arheološkog muzeja pa je došlo do odrona, nikako da opet dođe struja. Pamtim mračne ulice pune opasnosti, sve veći kaos u prometu, ispucani pločnik, velike lokve. Prskalo je, curilo iz preopterećene kanalizacije. Lava otpadnih voda i smeća i bakterija izlijevala se u more s brežuljaka prepunih posve novih i krhkih građevina ili je izjedala svijet pod njima. Ljudi su umirali od nemara, korupcije, zloupotreba, pa ipak, u svakom izbornom krugu oduševljeno su podržavali političare koji im zagorčavaju život. Čim bih sišla s vlaka, stala bih se oprezno kretati mjestima na kojima sam odrasla pazeći da uvijek govorim na dijalektu kao da želim istaknuti: jedna sam od vas, nemojte mi nauditi.

Kad sam diplomirala, kad sam u dahu napisala priču koja je posve neočekivano u svega nekoliko mjeseci postala knjiga, činilo mi se da se situacija u svijetu iz kojeg potječem dodatno pogoršala. Dok sam se u Pisi, u Milanu osjećala dobro, povremeno čak i sretno, u svom sam se gradu pri svakom povratku bojala da će me nešto nepredviđeno spriječiti da pobjegnem od njega, da će mi oduzeti što sam stekla. Više se neću moći pridružiti Pietru za kojeg bih se uskoro trebala udati; izbacit će me iz čistog prostora nakladničke kuće; neću više moći uživati u profinjenosti svoje buduće svekrve Adele, majke kakva moja nikada nije bila. I prije mi se grad doimao napučenim, prava tiska od Garibaldijeva trga do predjela Forcella, Duchesca, Lavinaio, do Pravocrtne. Krajem šezdesetih godina činilo mi se da je postao još napučeniji i da netrpeljivost, agresivnost nekontrolirano uzimaju maha. Jednog jutra otišla sam do Ulice Mezzocannone gdje sam prije nekoliko godina radila kao prodavačica u knjižari. Otišla sam iz znatiželje, da ponovo vidim mjesto na kojem sam rintala, osobito da bacim oko na fakultet u kojem nikada nisam bila. Htjela sam ga usporediti sa Scuola Normale u Pisi, nadala se čak i da ću naletjeti na djecu profesorice Galiani – Armanda, Nadiu – i pohvaliti se onim što sam uspjela napraviti. No ulica, prostor fakulteta, uznemirili su me, bili su prepuni studenata iz Napulja, iz pokrajine i s cijeloga juga, lijepo odjevene, bučne, samouvjerene mladeži kao i one neotesane i istovremeno podređene. Zbijali su se na ulazima, u dvoranama, pred tajništvima gdje su se stvarali dugi redovi često obilježeni svađama. Trojica ili četvorica potukla su se bez upozorenja nekoliko koraka od mene kao da je dovoljno da se samo vide pa da počnu prštati uvrede i udarci, furiozni momci žedni krvi koji viču na dijalektu koji sam i ja sama jedva razumjela. Žurno sam otišla kao da me na mjestu koje sam zamišljala sigurnim, nastanjenim isključivo zdravim razumom okrznula prijetnja.

Ukratko, činilo mi se da je svake godine sve gore. U tom kišnom razdoblju grad se još jednom raspuknuo, jedna se zgrada cijela nagnula na bok poput osobe koja se naslonila na trošni naslon ucrvale fotelje pa je naslon popustio. Poginuli, ranjeni. I vika, udarci, eksplozivne naprave. Kao da u utrobi grada tinja bijes koji ne uspijeva pronaći izlaz, pa ga izjeda iznutra ili njegov otrov iz natečenih gnojnih površinskih prišteva suklja na sve, djecu, odrasle, starce, ljude iz drugih gradova, Amerikance iz NATO-a, turiste svih nacionalnosti, same Napuljce. Kako je moguće opstati na tome mjestu punom nereda i opasnosti u predgrađu, u središtu grada, na brežuljcima, pod Vezuvom? Kako li je loš dojam na mene ostavio San Giovanni a Teduccio, put dotamo. Kako li su loš dojam na mene ostavile tvornica u kojoj radi Lila, Lila sama, Lila s malenim sinom, Lila koja živi s Enzom u bijednoj zgradi premda ne spavaju zajedno. Rekla je da on želi proučavati funkcioniranje elektroničkih računala i da mu ona pokušava pomoći. U sjećanje mi se usjekao njezin glas koji je pokušavao izbrisati San Giovanni, suhomesnate proizvode, tvornički vonj, situaciju u kojoj se nalazi, navodeći mi s umjetnom stručnošću izraze poput: Kibernetički centar Sveučilišta u Milanu, Sovjetski centar za primjenu računala na društvene znanosti. Htjela me uvjeriti da će se i u Napulju uskoro osnovati takav centar. Pomislila sam: u Milanu možda hoće, u Sovjetskom Savezu zacijelo hoće, ali tu ne, tu su to ludorije tvojega neukrotiva uma u koje uvlačiš i sirotog, krajnje odanog Enza. Treba pak otići. Pobjeći zauvijek, daleko od života koji znamo od rođenja. Naseliti se u dobro organiziranim zemljama u kojima je zaista sve moguće. Naime, zbrisala sam. Ali samo kako bih u nadolazećim desetljećima shvatila da sam pogriješila, da je riječ o lancu sa sve većim karikama: rajon vodi do grada, grad do Italije, Italija do Europe, Europa do čitava planeta. A danas na to gledam ovako: bolestan nije rajon, nije Napulj, nego zemaljska kugla, svijet ili svjetovi. A sposoban si ako sebi i drugima sakriješ pravo stanje stvari.

O tome sam ushićeno i kao da se pokušavam iskupiti razgovarala s Lilom tog poslijepodneva u zimu 2005. Htjela sam joj priznati da je sve shvatila još kao djevojčica, ne mrdnuvši iz Napulja. Ali posramila sam se gotovo odmah, u svojim sam riječima osjetila mrzovoljan pesimizam osobe koja stari, ton koji ona, znala sam to, prezire. Naime, nervozno se nacerila pokazujući ostarjele zube i rekla:

“Praviš se pametna, mudruješ? Što planiraš? Htjela bi pisati o nama? Htjela bi pisati o meni?”

“Ne.”

“Budi iskrena.”

“To bi bilo prekomplicirano.”

“Ali palo ti je na pamet, i dalje ti je na pameti.”

“Malo.”

“Moraš me ostaviti na miru, Lenù. Sve nas moraš ostaviti na miru. Mi moramo nestati, ne zaslužujemo ništa, ni Gigliola ni ja, nitko.”

“Nije točno.”

Napravila je ružan nezadovoljan izraz i proučila me jedva vidljivim zjenicama, pritvorenih usana.

“Dobro”, rekla je, “piši, ako baš hoćeš, piši o Giglioli, o kome god želiš. Ali ne o meni, da se nisi usudila, zakuni se.”

“Neću pisati ni o kome, ni o tebi.”

“Pazi, držat ću te na oku.”

“A da?”

“Kopat ću ti po kompjutoru, čitati ti dokumente, brisati ih.”

“Ma daj.”

“Misliš da nisam u stanju?”

“Znam da si u stanju. Ali znam se čuvati.”

Nasmijala se zlobno kao nekada.

“Ne i od mene.”