Andy Weir ARTEMIS

Andy Weir

Artemis

S engleskog preveo Dražen Čulić

Poskakivala sam sivim prašnim tlom prema golemoj kupoli Conradova balona. Njegova crvenim svjetlima okružena zračna komora bila je uznemirujuće udaljena.

Teško je trčati sa stotinu kilograma opreme na sebi – čak i uz gravitaciju Mjeseca. Ali iznenadilo bi vas koliko brzi možete biti kada vam je život u pitanju.

Pokraj mene je trčao Bob. Začula sam njegov glas preko radija: “Pusti me da spojim svoje rezerve na tvoje odijelo!”

“Tako ćeš samo i ti poginuti.”

“Stvarno gadno curi”, dahtao je. “Vidim plin kako izlazi iz tvojih spremnika.”

“Lijepo je čavrljati s tobom.”

“Ja sam instruktor EVA-e1”, rekao je Bob. “Odmah se zaustavi i pusti me da se spojim!”

“Odbijeno.” Nastavljam trčati. “Samo trenutak prije nego što se zbog curenja upalio alarm, nešto je krcnulo. Zamor metala. Sigurno na ventilu. Ako se spojiš, probušit ćeš svoju cijev na oštrom rubu.”

“Spreman sam na taj rizik!”

“Ja ti ga nisam spremna dopustiti”, rekla sam. “Vjeruj mi, Bobe. Poznajem metal.”

Prešla sam na dugačke, ujednačene skokove. Osjećala sam se kao u usporenom filmu, ali uz svu tu težinu, to je bio najbolji način kretanja. Displej na mojoj kacigi obavijestio me da je zračna komora udaljena pedeset i dva metra. Pogledala sam monitore na ruci. Rezerve kisika topile su mi se pred očima. Skrenula sam pogled.

Dugi se korak isplatio. Sada sam stvarno jurila. Čak sam i Boba ostavila iza sebe, a on je najvještiji stručnjak EVA-e na cijelom Mjesecu. U tome je trik: treba se odgurnuti što je više moguće naprijed svaki put kada se dotakne tlo. Ali to također znači da svaki doskok postaje zaguljen. Ako ga zajebete, past ćete na lice i klizati po tlu. Svemirska odijela su čvrsta, ali nije ih preporučljivo trljati po regolitu.

“Ideš prebrzo! Ako padneš, možeš razbiti vizir!”

“Bolje i to nego disati vakuum”, rekla sam. “Imam možda još deset sekundi.”

“Daleko sam iza tebe”, rekao je. “Ne čekaj me.”

Shvatila sam koliko sam brza tek kada sam ugledala trokutaste ploče Conrada. Približavale su se jako brzo.

“Sranje!” Nema vremena za usporavanje. Skočila sam zadnji put i zakotrljala se naprijed. Dobro sam procijenila – više sretno nego spretno – i udarila o zid stopalima. Dobro, Bob je bio u pravu. Išla sam prebrzo.

Pala sam na tlo, podigla se na noge i počela grebati po poluzi za otvaranje vrata.

U ušima mi je pucketalo. Kaciga mi je odzvanjala od alarma. Spremnik je bio na izdisaju – više se nije mogao nositi s curenjem.

Otvorila sam vrata i upala unutra. Hvatala sam zrak dok mi se mutilo pred očima. Zatvorila sam vrata nogom, dohvatila spremnik za hitne slučajeve i iščupala osigurač ventila.

Vrh spremnika odletio je uvis i zrak je počeo puniti komoru. Izlazio je jako brzo, gotovo tekući u obliku čestica magle, ohlađenih zbog naglog širenja. Pala sam na pod, skoro u nesvijesti.

Dahtala sam u odijelo susprežući želju za povraćanjem. Bio je to prokleto gadan napor, nisam ja stvorena za takve stvari. Javila se i glavobolja zbog nedostatka kisika. Neće me napustiti satima. Uspjela sam dobiti visinsku bolest na Mjesecu.

Šištanje je postajalo sve slabije dok konačno nije prestalo.

Bob je konačno stigao do komore. Vidjela sam ga kako viri kroz mali okrugli prozor.

“Stanje?” oglasio se radio.

“Svjesna”, zastenjala sam.

“Možeš li ustati? Da pozovem pomoć?”

Bob nije smio ući ako me htio poštedjeti trenutne smrti – ležala sam u zračnoj komori u neispravnom odijelu. Ali bilo tko od dvije tisuće ljudi iz grada može otvoriti zračnu komoru s druge strane i uvući me unutra.

“Nema potrebe.” Podignula sam se na ruke i koljena, a onda na noge. Oslonila sam se na kontrolnu ploču i pokrenula čišćenje. Mlazovi zraka pod pritiskom udarali su me sa svih strana. Siva lunarna prašina kovitlala se zračnom komorom, onda nestajala uvučena u filtarske otvore na zidovima.

Nakon čišćenja unutarnja se vrata komore otvaraju automatski.

Zakoračila sam u pretkomoru, zatvorila vrata za sobom i srušila se na klupu.

Bob je prošao kroz zračnu komoru na uobičajen način – bez drame sa spremnikom za hitne slučajeve (koji, onako usput, sada treba zamijeniti). Pumpe i ventili obavili su svoj posao. Nakon što je završio s čišćenjem, pridružio mi se u predsoblju.

Bez riječi, pomogla sam Bobu skinuti kacigu i rukavice. Nikada ne dajte nikome da se sam izvlači iz odijela. Naravno, nije nemoguće, ali je gadna gnjavaža. To je tradicija. Uzvratio mi je uslugu.

“Pa, bilo je gusto”, rekla sam kada mi je skinuo kacigu.

“Umalo si poginula.” Iskoračio je iz svog odijela. “Trebala si slušati moje upute.”

Iskobeljala sam se iz odijela i pogledala njegov stražnji dio. Pokazala sam nazubljeni komad metala koji je nekad bio ventil. “Raspao se. Baš kao što sam rekla. Zamor metala.”

Bacio je pogled na ventil i kimnuo glavom. “Dobro. Bila si u pravu kad si odbila da se spojim. Ispravna odluka. Ali ovo se ipak nije trebalo dogoditi. Dovraga, gdje si nabavila to odijelo?”

“Kupila sam polovno.”

“Zašto si kupovala polovno odijelo?”

“Zato što si nisam mogla priuštiti novo. Jedva sam skupila novac za polovno, jer me vi seronje niste puštali u ceh prije nego što nabavim odijelo.”

“Trebala si uštedjeti za novo.” Bob Lewis je bivši američki marinac, kod njega nema preseravanja. Što je još važnije, on je glavni instruktor EVA-e. Odgovoran je vođi ceha, ali Bob, i jedino Bob, određuje jesi li sposoban postati članom. A ako nisi član, nije ti dozvoljeno da samostalno odeš u svemirsku šetnju ili vodiš turističke grupe po površini. Tako je to s cehom. Seronje.

“Onda? Kakva sam bila?”

Frknuo je. “Šališ se? Pala si na ispitu, Jazz. Ono, baš ljosnula.”

“Zašto?” pitala sam. “Obavila sam tražene manevre, riješila sve zadatke i prošla preko prepreka za manje od sedam minuta. I kada se pojavio umalo fatalan problem, nisam ugrozila partnera i sigurno sam se vratila u grad.”

Otvorio je ormarić i u njega spremio rukavice i kacigu. “Odgovorna si za svoje odijelo. Nije se iskazalo. Što znači da se ti nisi iskazala.”

“Kako možeš mene optužiti za curenje!?! Sve je bilo u redu kada smo krenuli!”

“U ovom se zanimanju gledaju rezultati. Mjesec je stari kurvin sin. Briga njega zašto tvoje odijelo nije bilo ispravno. On te samo ubije zbog toga. Trebala si bolje pregledati opremu.” Objesio je ostatak svog odijela na posebno izrađen nosač.

“Ma daj, Bobe!”

“Jazz, umalo si poginula tamo vani. Kako ti pada na pamet da bih te mogao pustiti?” Zatvorio je ormarić i krenuo. “Možeš ponoviti test za šest mjeseci.”

Prepriječila sam mu put. “To je potpuno besmisleno! Zašto moram staviti život na čekanje zbog nekog proizvoljnog pravila ceha?”

“Obrati više pozornosti na pregled opreme.” Zaobišao me i izišao iz predsoblja. “A kada budeš krpala onu rupu, plati punu cijenu.”

Gledala sam ga kako odlazi, a onda se srušila na klupu.

“Jebem ti.”

Vukla sam se kroz labirint aluminijskih hodnika prema kući. Barem nisam morala dugo hodati. Cijeli grad nije duži od pola kilometra.

Živim u Artemisu, prvom (i zasad jedinom) gradu na Mjesecu. Sastoji se od pet golemih kugli zvanih “baloni”. Dopola su iznad površine, tako da Artemis izgleda baš kao što su stare znanstvenofantastične knjige opisivale Mjesečeve gradove: kao gomila kupola. Samo što se ono ispod površine ne vidi.

Armstrongov balon je u sredini, okružen Aldrinovim, Conradovim, Beanovim i Shepardovim. Međusobno su povezani tunelima. Sjećam se da sam jednom u osnovnoj školi izrađivala model Artemisa. Prilično jednostavan posao: nekoliko lopti i štapova. Trebalo mi je deset minuta.

Doći ovamo vraški je skupo, a živjeti još skuplje. Ali u gradu ne mogu biti samo bogati turisti i ekscentrični milijarderi. Potrebni su i radnici. Neće valjda gospodin Masno Bogati sam čistiti zahod iza sebe, je li tako?

Ja sam jedan od običnih smrtnika.

Živim u Conradu Dolje 15, prljavom području petnaest katova ispod površine u Conradovu balonu. Da je moje susjedstvo vino, poznavatelji bi ga opisali kao “šugavo, s primjesama neuspjeha i loših životnih odluka”.

---

[1]     EVA (eng. Extravehicular activity) u doslovnom prijevodu aktivnost izvan letjelice, termin poznat i kao “svemirska šetnja”. (op. prev.)