Emily Barr JEDINO SJEĆANJE FLORE BANKS

Emily Barr

JEDINO SJEĆANJE FLORE BANKS

S engleskog preveo Dražen Čulić

More je crno; golemo prostranstvo crnila proteže se u noć. Odsjaj mjeseca svjetluca u tami. Kopno se nastavlja osvijetljenim šetalištem, onda nestaje.

Pitam se trebam li krenuti plažom i hodajući po neravnom kamenju i mokrom pijesku upropastiti one čudne žute cipele za koje uopće ne znam sviđaju li mi se.

Mogu sjesti i piti crvenu tekućinu iz čaše koju držim, još malo gledati u more. Pažljivo se spuštam stepenicama koje su po sredini sasvim istanjene i krećem preko kamenja. Pete mi ipak ne propadaju. Kameniti pijesak čvršći je nego što izgleda. Nalazim zgodno mjesto, sjedam i buljim u more.

Valovi bučno oplakuju kamenje, onda začujem korake koji mi se približavaju s leđa. Nisam se okrenula. Zatim netko sjeda pored mene.

“Flora”, kaže sa širokim osmijehom mladić koji sjedi pored mene na kamenju. Ramena nam se dodiruju. “To je vino, je li tako?” Uzima čašu iz mojih ruku i otpija gutljaj.

Gledam ga. Nosi naočale, ima tamnu kosu, odjeven je u traper.

Malo se odmaknem od njega.

“Ja sam”, kaže. “Drake. Flora, jesi li dobro?”

“Ti si Drake?”

“Da. Ah, da. Shvaćam što se dogodilo. U redu je, Flora. Poznajem te mjesecima. Bio sam Paigein dečko.”

Ne znam što bih mu rekla.

“Ma dobro je. Stvarno. Ali ti piješ vino? To ne liči na tebe.”

Želim nešto reći, ali stvarno sam bez riječi. Pokušavam se praviti da sam normalna. To je Drake. Priredio je zabavu, sada je na plaži.”

“Što ti radiš ovdje?“ pitam. “Mislim, na plaži?”

Gledam riječi na svojoj lijevoj ruci. Jedva ih razaznajem na svjetlu s ulice iznad nas. Drake odlazi, opet mi kaže moja lijeva ruka. Ono ispod je nečitko, a desna me opet podsjeća da budem hrabra.

Uzima moju lijevu ruku i čita. Dlan mu je topao na mome.

“Drake odlazi“, kaže. “P.-in dečko.” Zajedno blenemo u te riječi. “FLORA, budi hrabra”, čita s druge ruke. “Sviđaju mi se riječi na tvojim rukama. Uspijeva li? Pomažu li ti da se sjetiš?”

Sada me drži za obje ruke.

Kaže: “Bio sam Paigein dečko.”

Ne znam zašto je ovdje. On odlazi. Ide na neko drugo mjesto.

Noć je postala hladnija, s mora mi ravno u lice puše ledeni vjetar.

“Kako će tamo biti? Tamo kamo ideš?” Govorim brzo jer mi je još neugodno.

I dalje me drži za ruke. Sviđa mi se osjećaj topline njegovih ruku na mojima. Iz pogleda mu mogu vidjeti da sam trebala znati odgovore na svoja pitanja.

“Bit će nevjerojatno”, kaže. “Hladno. Već sam jednom bio tamo. Jako, jako davno. Za praznike smo otišli u Svalbard gledati ponoćno sunce. Bilo mi je deset godina i otada želim tamo živjeti. Što ću sada, nakon devet godina, konačno napraviti. Bit će moćno.” Uzdahne. “Moja predavanja su na engleskom jer tamo dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Srećom za mene, slab sam s jezicima.”

Premješta se tako da nam se bokovi dodiruju. Pušta mi lijevu ruku, ali desnu steže čvršće.

Nemoguće je slušati što Drake govori jer koža na mom tijelu počela je živjeti neki svoj život. Postala je preosjetljiva, a sve što želi, svaki njen djelić, jest da me on dodiruje.

On je Paigein dečko i ne znam što traži ovdje.

“Srećom za tebe”, uspijevam ponoviti. Naslanjam glavu na njegovo rame jer nemam što izgubiti. “Imaš devetnaest godina”, kažem. “Meni je sedamnaest.” Čini mi se da je to važno zapamtiti. Mičem glavu jer on je dečko moje prijateljice.

Drake se proteže, prebacuje lijevu ruku preko mene i povlači mi glavu na svoje rame. Naslanjam se na njega, osjećam ruku koja me grli.

“Paige i ja smo prekinuli”, kaže.

Okreće lice prema mome, ja se okrećem prema njemu. Kada njegove usne dodirnu moje, znam da je to jedina stvar na svijetu koju mogu napraviti.

Nad nama prolaze automobili. Valovi se razbijaju o obalu pored naših nogu. Želim zauvijek sjediti s njim na plaži. Nemam pojma kako i zašto se ovo događa, ali znam da je to jedina dobra stvar koja mi se ikad dogodila u životu. Bljeskaju svjetla. Svijet oko mene nestaje.

Uspijevam se vratiti u stvarnost. Val udara u obalu, vjetar mi nosi kosu na sve strane.

“Hej”, kaže on. “Slušaj. Bi li otišla nekamo sa mnom? Ono, sada? Mogli bismo provesti noć zajedno.”

Buljim u njega. Mogli bismo provesti noć zajedno. Osjećam kako se sve u meni napinje. Želim provesti noć s njim. Ne bih imala pojma što napraviti. On želi provesti noć sa mnom. Noć. Ovu noć.

Moram kući.

“Ali moja mama…”, kažem. Gledamo jedno drugo, ne mogu dovršiti rečenicu. Ne mogu odvojiti pogled od njegovih očiju. Naginjem se da ga opet poljubim, ali on se odmiče.

“Tvoja mama”, kaže. “O, Bože! Žao mi je. Bila je to užasna ideja, mislim. Kojeg ja to vraga… nisam htio…”

Zaustavlja se. Ja ne mogu progovoriti pa kimam glavom. Gleda me s izrazom lica koji nije lako odgonetnuti.

“Dobro sam”, kažem mu.

“Žao mi je. Ja… ja ne bih… nikad…”

Uzimam pramen kose i stavljam ga u usta. Ne mogu izgovoriti stvari koje su mi u glavi. Želim mu reći da nikada nisam očekivala da će mi se ovo dogoditi, da sam sigurna da mi se nikada prije nije dogodilo; da sam zbunjena i trenutno se još pokušavam pribrati, da ću ga zauvijek voljeti jer sam se zbog njega osjetila normalnom, da bih voljela provesti noć s njim. Ipak, ne mogu biti tako nevjerna svojoj prijateljici i ne mogu ostati vani cijelu noć jer jednostavno ne mogu.

“Nazvala bi policiju”, dodajem misleći na svoju majku.

“Policiju. Isuse! Ja sam idiot. Zaboravi da sam išta rekao.”

Dlačice na rukama nakostriješile su mi se od hladnoće. More tutnji, posvuda puše, mjesec i sve zvijezde sakrili su se iza oblaka. Nebo je prazno kao i more.

“Evo u čemu je stvar”, kaže Drake, “mogu to reći jer ono, neka sve ide dovraga. Ionako se nećeš sjećati. Nalazili smo se u pabu, ti i Paige i ja, gledao bih te, ono, zgodna si i plava i drukčija od svih drugih cura na svijetu pa sam se pitao kako bi bilo biti s tobom. Toliko si drukčija, a uvijek si mi se smiješila. Poželio sam paziti na tebe i slušati što govoriš jer je to drukčije od svega što govore drugi.” Uzima moje lice u svoje ruke. “Hoćeš li biti dobro, Flora?”

Kimam glavom. Želim zapisati da sam ga poljubila, istog trena. Bilo bi to čudno, črčkati po ruci dok on priča. Želim zapisati da me želio nekamo odvesti i provesti noć sa mnom. Ne želim zaboraviti. Možda bismo to i mogli napraviti. Mogla bih smisliti neki način. Mogla bih jednu noć biti normalna, biti odrasla.

“Bit ću dobro”, kažem. “Slušaj. Ako sada nekamo odemo, mogla bih. Sigurna sam da bih mogla srediti da sve bude u redu.”

“Ne. Oprosti. Moja greška. Ne možemo. Ali znaš – mogli bismo ostati u vezi? Ono, javljaj mi se – da znam da si dobro? Hoćeš, je li tako da hoćeš?”

“Ostati u vezi.” Opet ga želim poljubiti. Želim da me nastavi ljubiti. Sada kada sam ga poljubila, želim izbrisati cijeli svijet oko nas, ostaviti samo Drakea, sebe i plažu.

More nam se približilo pa se povlačimo po sve užem pojasu plaže. Duboko uzdiše i još mi jače steže ruku.

“Flora Banks”, kaže. “Pazi na sebe. Nemoj Paige reći za ovo. Nemoj ispričati mami. Nemoj zapisati na ruku.” Podiže kamen s plaže i drži ga na dlanu. Mali je to kamen, gladak. Čak i na mjesečini mogu vidjeti da je sasvim crn iako je većina drugih sivkasta.

“Uzmi”, kaže. “Ovo je kamen za tebe.”

Stavlja kamen na moj dlan i zatvara mi prste oko njega.

“Zauvijek ću ga čuvati”, kažem mu.

Ustajem. Smrzavam se, ukočena sam i zbunjena. Želim se uvući u krevet i stalno iznova proživljavati ove trenutke. I Drake ustaje, protežemo se i gledamo jedno u drugo.

“Pa”, kaže on. “Pa, idem… uf, ne mogu se noćas vratiti k Paige. Ne sada. Idem, a ujutro ću samo otići.”

Opet me ljubi u usta. Naslanjam se na njega, osjećam ruke koje me grle. Znam da se više nikada neću tako osjećati.

“Da te otpratim do kuće?” pita, ali odmahujem glavom. Stojim na plaži i gledam ga kako odlazi. Stiže do stepenica i penje se u stvarni svijet. Zaustavlja se i maše, onda zauvijek nestaje iz mog života.

Poljubila sam muškarca iz svojih snova, a on odlazi na neko hladno i daleko mjesto, pod ponoćno sunce. Dižem pogled prema mračnom nebu.