Jane Harper SILA PRIRODE

Jane Harper

Sila prirode

S engleskog preveo Dražen Čulić

                                   PROLOG

Četiri preostale žene poslije su se mogle u potpunosti složiti samo oko dviju stvari. Prva: nitko nije vidio kada je Alice Russell nestala u divljini. I druga: Alice je u sebi nosila zlobu tako oštru da ste se na nju mogli porezati.

Žene su kasnile na mjesto sastanka.

Skupina muškaraca – koja se okupila oko označenog mjesta značajnih trideset i pet minuta prije dogovorenog podneva – međusobno se tapšala po ramenima stižući iz šume. Dobro obavljen posao. Vođa povratka u službenom crvenom flisu izgledao je kao da im jedva čeka pružiti toplu dobrodošlicu. Ljudi su ubacili svoje moderne vreće za spavanje u stražnji dio monovolumenskog vozila i ušli u njega uz uzdah olakšanja. U vozilu su ih čekali orašasti plodovi i kava u termos-bocama. Nagnuli su se preko hrane i umjesto nje posegnuli za torbom u kojoj su se nalazili mobilni telefoni koje su tamo morali ostaviti. Opet zajedno.

Vani je bilo hladno. Kao i uvijek. Blijedo zimsko sunce samo je jednom sasvim izišlo u posljednja četiri dana. Monovolumen je barem bio suh. Muškarci su se zavalili u sjedalima. Jedan od njih ispričao je vic o tome kako žene čitaju zemljovide i svi su se nasmijali. Pili su kavu i čekali da se pojave njihove kolegice. Prošla su tri dana otkako su ih vidjeli; mogu čekati još nekoliko minuta.

Prošao je jedan sat, onda je osjećaj zadovoljstva zamijenila nelagoda. Jedan po jedan petorica su muškaraca napuštala meka sjedala i kaskala gore-dolje po neasfaltiranoj cesti. Dizali su mobitele prema nebu kao da bi, dodajući dužinu ruke, mogli pojačati signal koji se stalno gubio. Utipkavali su nestrpljive poruke koje neće stići do njihovih boljih polovica u gradu. Kasnimo. Nešto nas je zadržalo. Tih se nekoliko dana odužilo, čekali su ih tople kupke i hladna piva. Kao i posao, sutra.

Vođa puta buljio je u drveće. Na kraju je upotrijebio svoj radio.

Stiglo je pojačanje. Rendžeri iz parka nisu zvučali zabrinuto dok su oblačili fluorescentne jakne. Naći ćemo ih u tren oka. Znali su gdje se obično zaluta, a do mraka je ostalo još nekoliko sati. Barem toliko. Dovoljno. Neće dugo trajati. Zašli su među grmlje žustrim korakom. Skupina muškaraca opet se zavukla u monovolumen.

Grickalice su pojedene, a ostaci kave postali hladni i gorki kada su se tragači vratili. Na sve mračnijem nebu vidjeli su se obrisi stabala eukaliptusa. Lica su bila ozbiljna. Dobro je raspoloženje nestalo sa svjetlom.

Muškarci u vozilu su šutjeli. Da je bila riječ o nekoj poslovnoj krizi, znali bi što napraviti. Kada dolar padne ili se u ugovoru pojavi nešto što u njemu ne bi trebalo biti, ne brinu se previše. Ali tamo vani pustoš kao da je sakrila sve odgovore. Držali su svoje beživotne mobitele u krilu, poput razbijenih igračaka.

Opet se nešto govorilo preko radija. Automobilska prednja svjetla probijala su gusti zid stabala, u hladnom noćnom zraku stvarali su se oblačići od disanja. Tragači su pozvani natrag, na dogovor. Muškarci u monovolumenu nisu mogli čuti pojedinosti, ali nisu ni morali. Sve je bilo jasno iz tona razgovora. Nakon što padne mrak, malo se što može poduzeti.

Onda se grupa tragača raspršila. Jedan u fluorescentnoj jakni popeo se na prednje sjedalo vozila. On će odvesti ljude do barake u parku. Morat će provesti noć u njoj, sada ih nema tko voziti tri sata natrag do Melbournea. Još nisu stigli ni shvatiti što im je rečeno kada se začuo prvi krik.

Visok, poput ptičjeg, nije bio nalik ničem što su inače slušali noću i sve su se glave okrenule prema četirima osobama koje su se pojavile na vrhu brdašca. Činilo se da dvije pridržavaju treću, dok je četvrta nesigurno hodala pored njih. Krv na njezinu čelu izdaleka je izgledala crna.

Upomoć! vikala je jedna od njih. Ne samo jedna. Ovdje smo. Treba nam pomoć, njoj treba doktor. Molim vas, pomognite nam. Bogu hvala, našle smo vas.

Tragači su potrčali; muškarci su odbacili mobitele na sjedala i kaskali nekoliko koraka iza njih.

Izgubile smo se, rekla je jedna. Druga je dodala: Izgubile smo je.

Nije bilo lako razabrati smisao rečenica. Žene su vikale, dozivale, glasovi su im se preklapali:

Je li Alice tu? Je li stigla? Je li na sigurnom?

U tom neredu, u tome mraku, bilo je nemoguće reći koja je od njih četiriju pitala za Alice.

Poslije, kada je sve postalo gore, svaka će tvrditi da je to bila ona.

1.

“Nemoj se uspaničiti.”

Federalni agent Aaron Falk zatvorio je knjigu koju je čitao, iako mu to do tog trenutka nije bila namjera. Prebacio je mobitel u zdravu ruku i uspravio se u krevetu.

“Da čujem.”

“Alice Russell je nestala.” Žena s druge strane tiho je izgovorila to ime. “Tako se čini.”

“Kako nestala?” Falk je odložio knjigu.

“Stvarno. Ovaj put to nije samo neodgovaranje na pozive.”

Falk je čuo kako njegova partnerica uzdiše s druge strane veze. Carmen Cooper zvučala je uznemirenije nego ikad u tri mjeseca koliko su zajedno radili, što je govorilo mnogo.

“Nestala je negdje u području Giralang”, nastavila je Carmen.

“Giralang?”

“Aha, tamo na istoku?”

“Znam gdje je to”, rekao je. “Mislio sam na ono što se o njemu priča.”

“Ono o Martinu Kovacu? Nimalo ne zvuči tome nalik, Bogu hvala.”

“Nadaj se da je tako. Prošlo je već dvadeset godina, zar ne?”

“Prije bih rekla dvadeset i pet.”

Neke stvari nikada ne nestaju. Falk je bio tek dječak kada je područje Giralang prvi put zavladalo vijestima. Onda se to ponovilo još tri puta u naredne dvije godine. Svaki je put u dnevne boravke diljem države stizala slika tragačkih skupina kako se probijaju kroz neprohodno grmlje. Na kraju bi pronašli većinu tijela.

“Što je radila čak tamo?” rekao je.

“Team building.”

“Šališ se?”

“Nažalost, ne”, rekla je Carmen. “Uključi televizor, na vijestima je. Pozvali su tragačku ekipu.”

“Ne prekidaj.” Falk se izvukao iz kreveta i navukao majicu. Noćni je zrak bio leden. Otišao je u dnevni boravak i uključio kanal koji dvadeset i četiri sata emitira vijesti. Voditelj je pričao o zbivanjima u parlamentu.

“Nije to ništa. Samo posao. Nastavi spavati.” U svom je uhu Falk slušao Carmen kako mrmlja shvaćajući da govori nekome pored sebe. Automatski ju je zamislio u njihovu zajedničkom uredu, zavučenu iza radnog stola koji su jedva ugurali prije dvanaest tjedana. Od tada blisko surađuju, prilično doslovno. Kada se Carmen protegne, nogama udari u njegovu sjedalicu. Falk je provjerio koliko je sati. Prošlo je deset, nedjelja navečer; naravno da je kod kuće.

“Jesi li već vidio?” upitala je Carmen, sada šaptom, zbog tog nekog s kim je bila. Valjda joj je to zaručnik, pretpostavio je Falk.

“Još nisam”, Falk nije morao stišavati glas. “Čekaj…” Preko ekrana krenula je traka s tekstom. “Evo ga.”

POTRAGA U PODRUČJU GIRALANG ZA ALICE RUSSELL, NESTALOM IZLETNICOM IZ MELBOURNEA, 45 GODINA STAROM, NASTAVIT ĆE SE U ZORU.

“Izletnicom iz Melbournea?” rekao je Falk.

“Znam.”

“Otkad je Alice…” Zaustavio se. Sjetio se Aliceinih cipela. Visoka peta. Špicaste.

“Znam. U izvještaju se navodi kako se radilo o nekoj vrsti team buildinga. Bila je dio skupine koja je nekoliko dana provela u prirodi i…”

“Nekoliko dana? Koliko je dugo zapravo nema?”

“Nisam sigurna. Od sinoć, mislim.”

“Nazvala me”, rekao je Falk.

S druge strane veze uslijedila je tišina. Zatim: “Tko te nazvao? Alice?”

“Da.”

“Kada?”

“Sinoć.” Falk je spustio mobitel i pogledao propuštene pozive. Vratio ga je na uho. “Još si tu? Rano jutros, zapravo oko četiri i pol. Nisam čuo. Samo sam zatekao govornu poruku kada sam se probudio.”

Opet tišina. “Što je rekla?”

“Ništa.”

“Baš ništa?”

“Nitko se nije javio. Pomislio sam da joj se mobitel slučajno uključio.”

Na zaslonu televizora pojavila se fotografija Alice Russell. Izgledala je kao da je snimljena na nekoj zabavi. Njezina je plava kosa bila podignuta na kompliciran način, imala je srebrnastu haljinu koja je otkrivala sate provedene u sportskoj dvorani. Izgledala je barem pet godina mlađa no što je uistinu bila, možda i više. A osmijeh za kameru bio je drukčiji od svih koje je ikada uputila Falku i Carmen.

“Pokušao sam je nazvati kada sam se probudio; vjerojatno oko šest i pol”, rekao je Falk i dalje gledajući ekran. “Zvonilo je, ali nitko se nije javio.”

Na televizoru se pojavila zračna snimka gorja Giralang. Prema obzoru su se protezali brežuljci i doline, pod slabim zimskim suncem nalik valovitu zelenu moru.

POTRAGA ĆE SE NASTAVITI U ZORU…

Carmen se umirila. Falk je mogao čuti njezino disanje. Na ekranu je područje  izgledalo veliko. Golemo, zapravo. Gusti tepih vrhova drveća djelovao je sasvim neprohodno gledan odozgo.

“Poslušat ću opet poruku”, rekao je. “Pa ću te nazvati.”

“Dobro.” Veza se prekinula.

Falk je sjedio na svom kauču u polumraku, uz treperavo plavo svjetlo televizijskog ekrana. Nije navukao zavjese; iza malenog balkona vidio je odsjaj neba nad zgradama Melbournea. Crveno signalno svjetlo na tornju Eureka bljeskalo je u pravilnim razmacima.

POTRAGA U GIRALANGU NASTAVIT ĆE SE U ZORU…