Elena Ferrante PRIČA O IZGUBLJENOJ DJEVOJČICI


Elena Ferrante
Priča o izgubljenoj djevojčici
Genijalna prijateljica – četvrti i posljednji dio
S talijanskog prevela Ana Badurina

                                                       1.

Počevši od listopada 1976. pa sve dok se 1979. nisam vratila živjeti u Napulj, izbjegavala sam ponovo uspostaviti stabilan odnos s Lilom. Ali nije bilo lako. Ona se gotovo odmah pokušala silom vratiti u moj život, a ja sam je ignorirala, trpjela, podnosila. Premda se ponašala kao da ne želi ništa drugo osim biti uz mene u tom teškom trenutku, nisam mogla zaboraviti koliko se prezrivo ponijela prema meni.
Danas mislim da bih se, da me povrijedila samo uvreda – ti si glupača, to mi je povikala na telefon kad sam joj rekla za Nina, a nikada mi se prije nije tako obratila, nikada – ubrzo smirila. Zapravo, gore od te uvrede bilo je što je spomenula Dede i Elsu. Pomisli koliko boli nanosiš svojim kćerima, upozorila me, a ja isprva nisam obraćala pozornost na to. No te su riječi s vremenom dobivale sve veću težinu, često sam im se vraćala. Lila nikada nije pokazala ni najmanje zanimanje za Dede i Elsu, gotovo se sigurno nije sjećala ni kako se zovu. Kad bih joj telefonom spomenula koju njihovu pametnu dosjetku, prekinula bi me, promijenila temu. A kad ih je u stanu Marcella Solare prvi put vidjela, samo ih je odsutno pogledala i ograničila se na nekoliko otrcanih fraza, nije obratila nimalo pozornosti na to kako su lijepo odjevene, lijepo počešljane, što se obje lijepo izražavaju premda su još malene. Pa ipak, ja sam ih rodila, ja sam ih podigla, bile su dio mene, a ja sam joj oduvijek prijateljica: trebala je – možda ne iz ljubavi, ali onda barem iz ljubaznosti – dati prostora mojemu majčinskom ponosu. No nije posegnula ni za malo dobronamjerne ironije, pokazala je samo ravnodušnost i ništa više. Tek se sada – zacijelo iz ljubomore jer sam uzela Nina – sjetila djevojčicā i odlučila naglasiti da sam grozna majka, da uzrokujem njihovu nesreću kako bih ja bila sretna. Čim bih pomislila na to, postala bih nervozna. Je li Lila možda marila za Gennara kad je napustila Stefana, kad je ostavila dijete svojoj susjedi radi posla u tvornici, kad ga je poslala k meni gotovo kao da ga se želi otarasiti? Ah, nisam ja nedužna, ali sam zacijelo veća majka od nje.
2.
Takve misli tih su godina postale uobičajene. Kao da je Lila, koja je na kraju krajeva o Dede i Elsi izgovorila samo tu podlu rečenicu, postala braniteljica njihovih kćerinskih potreba, a ja sam se osjećala primoranom dokazati joj da griješi svaki put kad sam ih zanemarivala kako bih se posvetila sebi. No bio je to tek glas što ga je izmislila zlovolja, ne znam što je doista mislila o mojemu majčinskom ponašanju. Samo ona to može reći, ako se doista uspjela ubaciti u ovaj dugačak lanac riječi kako bi izmijenila moj tekst, kako bi namjerno umetnula karike koje nedostaju, kako bi neprimjetno otkvačila neke druge, kako bi o meni rekla više nego što ja želim, više nego što ja umijem reći. Priželjkujem to njezino uplitanje, nadam mu se otkako sam počela zapisivati našu priču, ali moram doći do kraja kako bih mogla provjeriti sve te stranice. Kad bih sada to pokušala, sigurno bih se zablokirala. Predugo već pišem i umorna sam, sve je teže paziti da ne izgubim nit priče u kaosu godina, malih i velikih događaja, raspoloženja. Stoga ću ili naginjati tome da preletim preko onoga što se meni dogodilo kako bih odmah ponovo zgrabila Lilu i sve komplikacije koja ona nosi sa sobom ili ću, još gore, dopustiti da me zaokupe zgode iz mojega života samo zato što mi je lakše zapisati ih. No moram se oduprijeti tim dvjema mogućnostima. Ne smijem poći prvim putem kojim bih na kraju, kad bih sebe ostavila po strani, nalazila sve manje Lilinih tragova s obzirom na to da sama priroda našeg odnosa nalaže da mogu doći do nje samo preko sebe. Kao što s druge strane ne smijem krenuti drugim. Naime, ona bi me zacijelo bodrila da sve opširnije govorim o svom iskustvu. Hajde, rekla bi mi, reci nam kojim je putem krenuo tvoj život, koga briga za moj, priznaj da ni tebe ne zanima. I zaključila bi: ja sam žvrljotina na žvrljotini, posve neprikladna za tvoje knjige; Lenù, zaboravi na mene, ne pripovijeda se o izbrisanome.
Dakle, što mi je činiti? Da joj još jednom dam za pravo? Da prihvatim da biti odrastao znači prestati se pokazivati, naučiti se skrivati sve dok ne iščezneš? Da priznam da kako prolaze godine, znam sve manje o Lili?
Jutros držim umor pod kontrolom i ponovo sjedam za radni stol. Sad kad sam blizu najbolnije točke naše priče, želim na stranici između nje i sebe potražiti ravnotežu koju u životu nisam uspjela pronaći čak ni sama sa sobom.
3.
O montpellierskim danima sjećam se svega osim grada, kao da ondje nikada nisam bila. Izvan hotela, izvan veličanstvene velike dvorane u kojoj se održavala znanstvena konferencija na kojoj je sudjelovao Nino danas vidim samo vjetrovitu jesen i modro nebo koje se naslanja na bijele oblake. Pa ipak, taj toponim, Montpellier, u sjećanju je iz mnogo razloga ostao kao pokazatelj izmicanja. Već sam jednom bila izvan Italije, u Parizu s Francom, i uzbudila me vlastita odvažnost. Ali tada mi se činilo da su moj svijet rajon, Napulj i da će tako zauvijek ostati, dok je ostatak bio kao kratak izlet u čijem sam se iznimnom ozračju mogla zamisliti onakvom kakvom zapravo nikada neću biti. Premda nije bio tako uzbudljiv kao Pariz, Montpellier mi je pak pružio dojam da sam probila svoje barijere i da se širim. Sama činjenica da se nalazim na tome mjestu u mojim je očima bila dokaz da su rajon, Napulj, Pisa, Firenca, Milano, sama Italija tek sitne krhotine svijeta i da mi je pametno što se više ne zadovoljavam tim krhotinama. U Montpellieru sam osjetila koliko mi je ograničen pogled, jezik kojim se izražavam i kojim sam pisala. U Montpellieru mi se učinilo očitim koliko je ograničeno biti supruga i majka s trideset i dvije godine. I svih tih dana ispunjenih ljubavlju prvi sam put osjetila da sam se oslobodila okova koje sam gomilala godinama, okova koje sam dugovala svojem podrijetlu, okova koje sam stekla uspješnim školovanjem, okova koji su posljedica životnih odluka koje sam donijela, prije svega braka. Ondje sam shvatila i razloge užitka koji sam prethodno osjetila kad sam vidjela da mi je knjiga prevedena na druge jezike, a istodobno i razloge tuge što sam naišla na malo čitatelja izvan Italije. Bilo je predivno prelaziti granice, prepuštati se drugim kulturama, shvatiti da je ono što sam smatrala konačnim samo privremeno. Dok sam činjenicu da Lila nikada nije izašla iz Napulja, štoviše, da se uplašila čak i San Giovanni a Teduccia, nekoć smatrala njezinim diskutabilnim izborom koji je ona kao uvijek umjela pretvoriti u prednost, sad sam je doživjela jednostavno kao znak duševne ograničenosti. Reagirala sam kao kad na nekoga tko nas uvrijedi reagiramo istom onom formulacijom koja nas je uvrijedila. Ti si me pogrešno procijenila? Ne, draga moja, ja sam tebe pogrešno procijenila, ja tebe: do kraja života promatrat ćeš kamione koji prolaze glavnom ulicom.
Dani su proletjeli. Ninu su organizatori konferencije u hotelu odavno rezervirali jednokrevetnu sobu, a s obzirom na to da sam prekasno odlučila poći s njim, nije bilo moguće pretvoriti je u dvokrevetnu. Stoga smo imali odvojene sobe, ali svake večeri ja bih se istuširala, pripremila se za noć, a zatim, dok mi je srce lagano poskakivalo, odlazila k njemu. Spavali smo zajedno, privijeni jedno uz drugo kao da se bojimo da će nas neka neprijateljska sila razdvojiti u snu. Ujutro bismo naručili doručak u krevet, uživali u luksuzu kakav sam prije vidjela samo na filmu, mnogo se smijali, bili sretni. Tijekom dana bila sam s njim u velikoj konferencijskoj dvorani, a premda su sami izlagači čitali stranice i stranice kao da se dosađuju, bila sam oduševljena što sam s njim, sjedila sam kraj njega, ali nisam ga ometala. Nino je vrlo pozorno pratio izlaganja, pravio bilješke i s vremena na vrijeme šaptao mi zajedljive komentare i riječi pune ljubavi. Za ručkom i večerom izmiješali bismo se sa znanstvenicima iz raznih dijelova svijeta, stranim imenima, stranim jezicima. Naravno, najugledniji izlagači bili su za svojim stolom, mi smo bili dio većeg stola s mlađim profesorima. No dojmila me se Ninova okretnost, kako dok je radio, tako u restoranu. Kako li se razlikovao od nekadašnjeg srednjoškolca, čak i od mladića koji me branio u knjižari u Milani prije gotovo deset godina. Zatomio je polemičan ton, taktično svladavao akademske barijere, uspostavljao odnose s ozbiljnim, a istodobno privlačnim držanjem. Čas na (izvrsnom) engleskom, čas na (dobrom) francuskom, vodio je sjajne razgovore razmećući se svojom uobičajenom opsesijom brojkama i učinkovitošću. Bila sam ponosna na to koliko se ostalima sviđa. U nekoliko je sati svima postao simpatičan, vukli su ga amo-tamo.
Samo se u jednom trenutku naglo promijenio, bilo je to večer prije njegova izlaganja na konferenciji. Postao je osoran i neljubazan, kao da ga je obuzela strepnja. Počeo je ružno govoriti o tekstu koji je pripremio, više je puta ponovio da mu nije lako pisati kao meni, naljutio se što nije imao vremena raditi kako treba. Obuzeo me osjećaj krivnje – je li ga naša komplicirana priča omela? – i pokušala sam popraviti situaciju grleći ga, ljubeći, poticala ga da mi pročita što je napisao. Učinio je to, a ja sam se raznježila vidjevši ga kao uplašenog školarca. Njegovo izlaganje nije mi bilo ništa manje dosadno od izlaganja koja sam već čula u velikoj dvorani, ali nahvalila sam ga, pa se smirio. Sljedećeg jutra nastupio je s odglumljenim žarom, pljeskali su mu. Uvečer ga je jedan od uglednih znanstvenika, neki Amerikanac, pozvao da sjedne kraj njega. Ja sam ostala sama, ali to mi nije smetalo. Kad je Nino bio uz mene, nisam razgovarala ni s kim, dok sam u njegovoj odsutnosti bila prisiljena zbližiti se s parom iz Pariza. Svidjeli su mi se jer sam ubrzo doznala da je njihova situacija vrlo slična našoj. Oboje su instituciju obitelji smatrali opresivnom, oboje su iza sebe imali bolan rastanak od supružnika i djece, oboje su djelovali sretno. Njemu, Augustinu, bilo je pedesetak godina, bio je crven u licu, imao je vrlo živahne plave oči, velike svijetle brkove. Ona, Colombe, kojoj je bilo tek nešto više od trideset kao meni, imala je vrlo kratku crnu kosu, oči i usne snažno iscrtane na sićušnom licu, bila je očaravajuće otmjena. Razgovarala sam prije svega s Colombe, imala je sedmogodišnjeg sina.
“Još nekoliko mjeseci”, rekla sam, “i moja starija kći navršit će sedam godina, ali već ide u drugi razred, odlično joj ide.”
“Moj sin budan je i maštovit.”
“Kako je podnio rastavu?”
“Dobro.”
“Uopće nije patio?”
“Djeca nisu kruta kao mi, prilagodljiva su.”
Ustrajala je na prilagodljivosti koju je pripisivala djetinjstvu, činilo mi se da je to umiruje. Dodala je: u našim krugovima roditelji se dosta često rastavljaju, djeca znaju da je to moguće. No upravo dok sam joj govorila da ne poznajem drugih rastavljenih žena izuzev jedne svoje prijateljice, naglo je promijenila držanje, počela se žaliti na sina: pametan je, ali spor, uskliknula je, u školi kažu da je neobuzdan. Veoma me zapanjilo što se počela izražavati bez imalo nježnosti, gotovo kivno, kao da se to dijete tako ponaša njoj u inat, a to me zabrinulo. Njezin partner to je zacijelo primijetio, umiješao se, pohvalio se svojim sinovima, četrnaestogodišnjakom i osamnaestogodišnjakom, našalio se da se obojica sviđaju i mladim i zrelim ženama. Kad se Nino vratio kraj mene, njih dvojica – osobito Augustin – počela su vrlo ružno govoriti o dijelu izlagača. Colombe se gotovo odmah umiješala s pomalo glumljenim veseljem. Ogovaranje ih je ubrzo povezalo, Augustin je cijelu večer mnogo govorio i pio, njegova partnerica nasmijala bi se čim bi Nino uspio otvoriti usta. Pozvali su nas da idemo s njima u Pariz automobilom.
Razgovori o djeci i taj poziv koji nismo ni prihvatili ni odbili spustili su me na zemlju. Do tog trenutka Dede i Elsa neprestano su mi bile na pameti, kao i Pietro, ali kao zaustavljeni u nekom paralelnom svemiru, nepomični oko kuhinjskoga stola u Firenci, ili pred televizorom, ili u svojim krevetima. Moj i njihov svijet odjednom su ponovo počeli komunicirati. Uvidjela sam da će montpellierski dani ubrzo završiti, da ćemo se Nino i ja neizbježno vratiti svojim domovima, da ćemo se morati suočiti sa svojim bračnim krizama, ja u Firenci, on u Napulju. A tijela mojih kćeri ponovo su se spojila s mojim, silovito sam osjetila njihov dodir. Već pet dana nisam čula ništa o njima, a dok sam postajala svjesna toga, obuzimala me snažna mučnina, počele su mi nepodnošljivo nedostajati. Uplašila sam se ne budućnosti općenito, tada mi se već činilo da će nju neizbježno zauzeti Nino, nego sati koji se približavaju sutra, prekosutra. Nisam mogla odoljeti i premda je već bila gotovo ponoć – kakve to veze ima, rekla sam si, Pietro je uvijek budan – pokušala sam ga nazvati.
Trebala sam se pomučiti, ali na kraju sam dobila liniju. Halo, rekla sam. Halo, ponovila sam. Znala sam da je na drugoj strani Pietro, zazvala sam ga imenom: Pietro, Elena je, kako su cure. Veza je prekinuta. Pričekala sam nekoliko minuta, zatim sam zamolila telefonisticu da ponovo nazove. Odlučila sam ustrajati cijelu noć, ali Pietro se ovog puta javio.
“Što hoćeš?”
“Reci mi kako su cure.”
“Spavaju.”
“Znam, ali kako su?”
“Što te briga.”
“To su moje kćeri.”
“Ostavila si ih, više ne žele biti tvoje kćeri.”
“To su tebi rekle?”
“To su rekle mojoj majci.”
“Pozvao si Adele?”
“Da.”
“Reci joj da se vraćam za nekoliko dana.”
“Ne, nemoj se vratiti. Ni ja, ni cure, ni moja majka više te ne želimo vidjeti.”


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)