Nora Roberts U KRVI I KOSTIMA

Nora Roberts
U KRVI I KOSTIMA
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo


Prolog

Rekli su da je virus dokrajčio svijet. Ali učinila je to magija, crna poput ponoći bez mjesečine. Virus je bio njezino oružje, baražna vatra letećih strijela, ubod nečujnih metaka, zasijecanje nazubljena sječiva. A ipak je nevinost bila ta koja je proširila Kob – dodir ruke, majčin poljubac za laku noć – i donijela milijardama iznenadnu, bolnu, ružnu smrt.

Mnogi koji su preživjeli taj prvi šokantni udar umrli su od vlastite ili tuđe ruke dok su svijet stezale trnovite vitice ludila, tuge i straha. Drugi su, ne mogavši pronaći zaklon, hranu, pitku vodu, lijekove, jednostavno uvenuli i umrli čekajući pomoć i nadu koje nikada nisu došle.

Stup se tehnologije slomio i donio tamu, tišinu. Vlade su se stropoštale sa svojih oltara moći.

Kob nije poštedjela demokraciju, diktatore, parlamente niti kraljevstva. Jednako se pohlepno hranila i predsjednicima i seljacima.

Svjetla koja su stoljećima bila prigušena zatreperila su u tami i probudila se.

Iz kaosa su se naglo uzdignuli čarobnjaci, crni i bijeli. Probuđene su moći ponudile izbor između dobra i zla, svjetlosti i tame.

Neki će uvijek odabrati tamu.

Natprirodni su s običnim ljudima dijelili ono što je ostalo od svijeta. I oni – čarobnjaci i obični ljudi – koji su prigrlili tamu napali su žestoko te pretvorili veličanstvene gradove u ruševine proganjajući one koji su se skrivali od njih ili im se suprotstavljali kako bi uništavali, porobljavali, kupali se u krvi, čak i tada kada su leševi potpuno zastrli tlo.

Uspaničene su vlade naredile svojim vojskama da prikupe preživjele, da “na sigurno” pospreme natprirodne. Pa se tako dijete, koje je otkrilo da su mu narasla krila, moglo naći vezano na stolu u nekom laboratoriju, u ime znanosti.

Luđaci su se pozivali na Boga prisvajajući ga u ime svoje razjarene pravednosti, sijući strah i mržnju kako bi izgradili vlastite vojske i s pomoću njih pročistili one koji su bili “drukčiji”. Magi i čarobnjaci propovijedali su, iznikli iz vražjih njedara i svatko tko je u sebi nosio čaroliju bio je demon kojega je trebalo vratiti u pakao.

Tamanitelji su krstarili razrušenim gradovima, autocestama i seoskim putovima kako bi palili i ubijali jer u tome su uživali. Čovjek će uvijek pronaći načina da se okrutno iskali na čovjeku.

U tako uništenom svijetu tko će ih zaustaviti?

Žamorilo se na svjetlu, tutnjalo u tami o tome da dolazi ratnica. Da dolazi Ona, kći naroda božice Danu, koja će ostati skrivena dok ne uzme svoj mač i štit. Dok Ona, Jedinstvena, ne povede svjetlost u borbu protiv mraka.

No mjeseci su se pretvorili u godine, a svijet je i dalje bivao razrušen. Tamanitelji su i dalje divljali na svojim pohodima, nastavljale su se racije i utamničenja.

Neki su se skrili pa migoljili van pod okriljem noći kako bi prikupili razasuto i u brzini zaboravljeno ili ukrali dovoljno da prežive još jedan dan. Neki su odabrali krenuti cestom, neprestano putovati ne znajući zapravo kamo idu. Drugi su se okrenuli šumama kako bi tamo lovili ili poljima na kojima su sadili. Neki su osnivali naselja koja su se osipala i nestajala u svijetu u kojemu je šaka soli bila dragocjenija od zlata.

A neki su, poput onih koji su osnovali Novu Nadu, odlučili ponovo graditi.

Kada se svijet priveo svome kraju, Arlys Reid o tome je izvije­stila sjedeći za naslijeđenim voditeljskim pultom u New Yorku. Promatrala je kako grad oko nje gori i na kraju je odlučila ispričati istinu svima koji su je još uvijek mogli čuti, kako bi pobjegli.

Smrt je vidjela izbliza, ubijala je da preživi.

Vidjela je noćne more, svjedočila čudima.

Pronašla je, zajedno sa šačicom ljudi među kojima su se nalazila i tri novorođenčeta, napušten gradić u seoskom okruženju koji su nazvali Novom Nadom. I tamo su se utaborili.

Sada, u godini četvrtoj, Nova Nada predstavljala je dom za više od tri stotine ljudi, imala je gradonačelnicu i gradsko vijeće, policijske snage, dvije škole – jednu za podučavanje u čarobiranju i jednu za izobrazbu – zadružni vrt i javnu kuhinju, dvije farme od kojih se na jednoj nalazio i mlin u kojemu su mljeli brašno i druge žitarice, bolnicu – s malom zubarskom ambulantom – knjižnicu, oružarnicu i redare.

Imali su liječnike, iscjelitelje, travare, tkalje, krojače, vodoinstalatere, mehaničare, stolare, kuhare. 

Neki su od njih u starome svijetu tim vještinama zarađivali za život. U novome je većina savladavala te zanate.

Imali su organizirani sustav naoružanih čuvara na promatračnicama koji su se izmjenjivali u pravilnim vremenskim razmacima. Praktički su svi stanovnici prolazili bojnu obuku i sudjelovali u treniranju rukovanja oružjem, iako su te aktivnosti ostale na dobrovoljnoj bazi.

Krvoproliće u Novoj Nadi, koje se dogodilo u njihovoj prvoj godini, ostavilo je svjež ožiljak u njihovim srcima i umu. Taj ožiljak, i grobovi mrtvih, doveli su do osnivanja policije i spasiteljskih pohoda u kojima su riskirali svoj život kako bi spasili druge.

Arlys je stajala na pločniku promatrajući Novu Nadu, spoznavši zašto je važna. Zašto je sve to bilo važno. Važnije od preživljavanja, što je predstavljala u tim užasnim mjesecima, više čak i od izgradnje koja je uslijedila u nadolazećim mjesecima.

Važno je bilo življenje i važna je bila, koliko i grad, nada.