Robert H. Latiff RAT BUDUĆNOSTI
Robert H. Latiff
S engleskog preveo Dražen Čulić
Uvod
Jednog sparnog
dana u kolovozu, nakon višetjedne pojačane napetosti u odnosima Sjedinjenih
Država s Rusijom zbog njenog djelovanja u Ukrajini i Siriji i razmjene oštrih
riječi s Kinom zbog akcija u Južnom kineskom moru, dok su se stanovnici
Manhattana spremali napustiti svježinu svojih rashlađenih ureda i uključiti u
gužvu na cestama i podzemnoj željeznici, motori velikih turbina u nekoliko
golemih elektrana na Istočnoj obali istovremeno su se počeli dramatično
ubrzavati. Ljudi zaduženi za parne turbine nisu ih mogli zaustaviti, jer
njihovo je upravljanje i informatički sustav napao vješto načinjen računalni
virus, što je dovelo do katastrofe i njihova raspada, zbog čega je velik dio
kućanstava i tvornica na sjeveroistoku ostao bez električne energije. Srušili
su se brojni sustavi, bolnice su uključivale agregate za nuždu, stali su
vlakovi, semafori prestali raditi, a zaustavilo se i trgovanje u Wall Streetu.
Istovremeno, 17.500 kilometara daleko na jugu golemu je raketu, već napunjenu
gorivom i spremnu za lansiranje satelita ključnog za nacionalnu sigurnost,
napao privatni zrakoplov ispunjen eksplozivom koji je, ne obazirući se na više
puta ponovljena upozorenja, u niskom letu stigao do uzletišta Cape Canaveral,
zabio se u spremnike s gorivom pod tlakom i raketne motore i izazvao strahovit
požar. Na drugom kraju svijeta vrhunski komandosi opremljeni najnovijim
tehnološkim dostignućima, ali bez vojnih nacionalnih oznaka, napali su SAD i
saveznike blizu spornih područja. I tako su ispaljeni prvi hici novog rata.
Ti su
hipotetski događaji posve drukčija vrsta sukoba, u kojem se netko novim oružjem
bori protiv novog i nepoznatog neprijatelja. Kad pomisli na rat, većina ljudi
zamišlja vojnike koji se bore s protivničkim vojnicima, upotrebljavajući
tenkove, topništvo i ostalo prepoznatljivo oružje. Međutim, u ovom se stoljeću
rat pretvorio u nešto što jedva prepoznajemo, a budući će sukobi biti
kvalitativno i kvantitativno različiti od onih iz prošlosti. U borbama će se
upotrebljavati domišljata i neobična oružja, od kojih će se mnogima zbog
razvoja tehnologije služiti i civili i vojska i koja će biti dostupna velikom
broju ljudi nevještih u njihovoj uporabi. Takozvana demokratizacija tehnologije
umanjila je monopol razvijenih zemalja na sredstva rata.
Vojni sukobi XXI.
stoljeća često nemaju tradicionalno bojno polje. Koncept suprotstavljenih
vojski koje se bore na život i smrt u skladu s međunarodnim konvencijama kao da
je ostao daleko u prošlosti. Kineski pukovnici Qiao Liang i Wang Xiangsui 1999.
su predvidjeli da će vojnici sve više postajati kompjuterski hakeri, ulagači,
krijumčari droge i službenici privatnih korporacija, a sve manje pripadnici
vojski, njihovo će pak oružje biti ne samo avioni, topovi, otrovni plinovi,
bombe i biokemijska sredstva, nego i računalni virusi, internetski preglednici
i financijske malverzacije.[1] Njihova su se predviđanja pokazala
dalekovidnima.
Dojučerašnji su
se ratovi, poput II. svjetskog, vodili da se civilizirani svijet spasi od
manijakalnih diktatora ili su nastajali zbog ideoloških sukoba i pokušaja
širenja jedne hegemonije na štetu druge, kao Vijetnamski i Korejski rat. Bili
su to veliki pothvati u kojima su sudjelovale goleme vojne snage uz neizmjerno
nasilje. Današnji su ratovi više rezultat kulturne i vjerske mržnje, nasilje
postaje sredstvo za promjenu osjećaja i stavova ljudi, koji jedni druge sve
češće ubijaju. Sutrašnji će ratovi biti još različitiji, vodit će se uglavnom
radi političke prevlasti, potajno i lukavo, bit će napadani nevini ljudi i
ustanove, a ishodi ratova umnogome će ovisiti o prevlasti u količini podataka i
uporabi čudnog novog oružja.
Iako imamo
snažno motiviranu i dobro obučenu vojnu silu koja će se prilagoditi, kao zemlja
nismo spremni odgovoriti na neizbježno kaotične i višeznačne situacije koje će
donositi ti novi sukobi i oružja. Još uvijek nemamo jasnu ideju o tome što čini
rat u cyber-prostoru niti kako bismo trebali odgovarati na napade. Ni javnost
ni oni koji u njeno ime donose odluke još nisu dokraja shvatili značaj promjena
u vrstama sukoba i sredstava kojima će se oni voditi.
Nije upitno da
će biti situacija u kojima će oni koji donose odluke smatrati neophodnim, ili
barem tako misliti, slati vojnike u klasične borbe pješaštva. Nastavit ćemo
pokazivati snagu svojih moćnih zrakoplova, naoružanja i udarnih skupina nosača
aviona. Kad se ratuje u stranim zemljama, protivnik također može imati
razvijenu tehnologiju. Ipak, rat će se sve više individualizirati i često će se
voditi bliže kući. Neće se razvijati u smjeru tradicionalne masovne demonstracije
vatrene snage američke vojske. Izravno će utjecati na pojedince, nimalo nalik
na daleke sukobe kakve nalazimo u novinama, gledamo u filmovima ili na
internetu.
Amerikance će
napadati na američkom tlu, i to često domaći teroristi, što smo već vidjeli u
San Bernardinu i Orlandu. Takav će rat imati neuredan i složen oblik, neće
nuditi brza, laka i jednostavna rješenja. Možda neko vrijeme i neće biti jasno
tko je odgovoran za napad na nas. Stoji li iza toga neka država ili je
teroristički čin poduzet nasumce? Hoćemo li pokrenuti razorne napade na strane
zemlje kao odmazdu za napade terorista na našem teritoriju? Bude li tako, s
kojim ciljem? I kakvim posljedicama? Posljedice su uvijek tu, radilo se o
pogibiji ili zarobljavanju naših vojnika, nepotrebnim civilnim žrtvama ili
izazivanju još većeg nasilja. Hoćemo li odgovoriti nepromišljeno i divljački
napasti najbližu metu, ili vojnički profesionalno i efikasno, ovisit će o tome
hoće li naši lideri imati želju i intelektualnu snagu da logično razmišljaju i
ne prenagljuju. Prečesto su nas naši političari uvlačili u sukobe – na primjer
u Libiji – bez dovoljno razmišljanja o posljedicama.
Tehnologija i
rat danas su teme od ključne važnosti za svakoga. Sukobe u kojima se trenutačno
nalazimo omogućavaju nove tehnologije poput interneta, društvenih mreža i
mogućnost brze komunikacije diljem svijeta. Vidjeli smo što može masovna
upotreba društvenih mreža za vrijeme takozvanog Arapskog proljeća i ustanka u
Egiptu. Još je svježiji primjer Rusije, koja se služila kompjuterskim napadima
i društvenim mrežama prilikom pripojenja Krima i pružanja podrške pobunjenicima
u Ukrajini. Dobar dio današnjice određen je nekom vrstom tehnologije. Svi se
slažu da je posljednje stoljeće i pol donijelo procvat tehnoloških izuma i
njihov razvoj, od kojih su mnogi, ali ne svi, poboljšali uvjete ljudskog
života. Nažalost, u tom su razdoblju i ratovi donijeli stravična uništenja, kao
i, čini se, nezaustavljivo širenje naoružanja i nasilja diljem svijeta. Te
dvije pojave – tehnološki napredak i razmjeri uništenja u ratu – sad mnogo više
ovise jedna o drugoj nego ikad prije.
[1] Qiao Liang i Wang Xiangsui, Unrestricted
Warfare (Bejing: PLA Literature and Arts Publishing House, 1999.), 121–31.
U knjizi autori opširno pišu i o tome koliko su tehnologije zavodljive
vojskama.
Primjedbe
Objavi komentar