OD CLAYA MOST, Markus Zusak


Markus Zusak
Od Claya most
S engleskog preveo Saša Stančin



Prije početka
STARI PS



U početku bijahu jedan ubojica, jedna mazga i jedan dječak, ali ovo nije taj početak, to je prije toga, a ovo sam ja, Matthew, eto me u kuhinji, noću – starom riječnom ušću svjetla – i lupam li ga lupam. U kući vlada tišina.
Svi, zapravo, spavaju.
Ja sam za kuhinjskim stolom.
Tu smo ja i pisaći stroj – ja i stari PS, kao što je naš otac bez kojeg smo davno ostali tvrdio da je govorila naša odavno pokojna baka. Zapravo, zvala ga je stari PeS, ali osobno nisam od takvih jezičnih kaprica. Ja sam poznat po modricama i uravnoteženosti, kao i po visini, mišićavosti i bogohuljenju te povremenim ispadima sentimentalnosti. Ako ste kao većina ljudi, pitat ćete se hoću li se uopće gnjaviti da složim cijelu rečenicu, a kamoli razumijem li se u epiku ili pak Grke.
Katkad je dobro da vas tako podcijene, ali još je bolje kad to netko o vama shvati. Imao sam sreće: postojala je Claudia Kirkby.
Bio jednom dječak, sin i brat.
Da, uvijek smo mogli računati na nekog brata, a on je bio taj – jedan od nas petorice – koji je sve ponio na svojim leđima. Kao i uvijek, rekao bi mi tiho, namjerno i svaka bi mu bila na mjestu. U starom, zabačenom dvorištu grada, koji je i sam bio zabačen, bio je zakopan pisaći stroj, ali morao sam točno izmjeriti gdje, inače bi umjesto njega mogao iskopati pseću lešinu ili kakvu zmiju (što mi se oba puta i dogodilo). Računao sam, ako sam već našao i psa i zmiju, onda valjda ni stroj nije daleko.
Bilo je to savršeno blago, ali bez gusara.


Odvezao sam se dan nakon svog vjenčanja.
Odvezao iz grada.
Noću.
Kroz nepregledna, prazna prostranstva.
Sam grad bio je grub i udaljen svijet iz priča, vidio se iz daleka. Krajolik nalik na slamu, maratoni neba. Svuda uokolo primakla mu se divljina niskog grmlja i eukaliptusa i istina je, živa istina: ljudi su se ovdje pogrbljeno vukli. Ovaj ih je svijet iscrpio.
Pred bankom, blizu jednog od mnogobrojnih pubova, neka mi je žena pokazala put. Najuspravnija žena tog grada.
“Skrenite lijevo na Ulicu Turnstile, razumijete? Onda samo ravno jedno dvjesto metara, pa onda opet lijevo.”
Brineta, dobro odjevena, u trapericama i čizmama, s crvenom košuljom bez ukrasa, škiljila je zbog sunca samo na jedno oko. Izdao ju je samo obrnuti trokut kože, u dnu vrata, djelovao je umorno, staro, izbrazdano, poput drške na starom kožnom kovčegu.
“Jeste onda shvatili?”
“Shvatio.”
“A koji točno broj tražite?”
“Dvadeset i tri.”
“A, to vam onda trebaju stari Merchisonovi, je li tako?”
“Pa, ako ćemo pravo, baš i ne.”
Žena mi se približila pa sam joj sad primijetio zube, bijele i sjajne, ali opet žute, poput jarkog sunca. Kad je prišla, ispružio sam ruku pa smo sad tu bili ona i ja, njeni zubi i grad.
“Zovem se Matthew”, rekao sam, a ona se zvala Daphne.
Kad sam se vratio do auta, okrenula se i vratila od bankomata pred bankom. Čak je i svoj auto ostavila, pa sad tu stajala, s rukom na kuku. Gotovo sam već sjeo za volan, kad mi je kimnula i shvatila. Znala je ona gotovo sve na ovom svijetu, poput voditeljice televizijskog dnevnika.
“Matthew Dunbar.”
To je rekla, nije pitala.
I eto me tu, dvanaest sati vožnje od kuće, u gradu u koji nogom nisam kročio u svoju trideset i jednu godinu, a ispada da su me svi nekako očekivali.


Dugo smo se odmjeravali, najmanje nekoliko sekundi, sve je bilo širom otvoreno. Pojavili su se ljudi, tumarali ulicom.
Upitao sam je: “Što još znate? Znate li da sam tu zbog pisaćeg stroja?”
Otvorila je ono drugo oko.
Izložila ga podnevnom suncu.
“Pisaćeg stroja?” Sad sam je sasvim zbunio. “O čemu vi to, zaboga?”
Kao po komandi, neki je starac počeo vikati, pitao je da to nije možda njena vražja kartica koja sad na bankomatu zadržava druge pa je otrčala po nju. Možda sam joj mogao objasniti da u cijeloj toj priči stvarno postoji jedan stari PS, još iz doba kad su ih koristili u liječničkim ordinacijama, a tajnice po njima lupale. Nikad neću znati bi li je to zanimalo. Ono što znam je da me jako dobro uputila.
Ulica Miller: male pristojne kućice u tihom nizu kao na pokretnoj traci, sve ih je pržilo vrelo sunce. Parkirao sam, zatvorio vrata, prešao preko spaljenog travnjaka.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)