Inoslav Bešker RIJEČ PO RIJEČ - DOBROTA


Dobròta je svojstvo nekoga tko je dobar. Ona obuhvaća (kako Rudolf Filipović nabraja, prevodeći s engleskoga kindness) i prijaznost. ljubaznost, susretljivost, uslužnost, dobro djelo, uslugu, sklonost. Odnosno, kako definira Vladimir Anić, spremnost za pružanje pomoći drugome, ukupnost svojstava koja isključuju nanošenje zla. U njezinu korijenu je dôba.
Teško je, ne samo u hrvatskome, naći imenicu koja bi u jednoj riječi obuhvatila toliko pozitivnih pojmova, bez rezerve. Ipak, ta ista imenica, dobrotá, kako su je vjerojatno izgovarali naši slavenski preci prije nekih 1200 godina, u ta je doba značila i vrlinu, i krepost, i ljepotu, i savršenost, kako navodi Stjepan Damjanović, uz ostale koautore Maloga staroslavensko-hrvatskog rječnika.
Dobra može biti juha, dobre mogu biti noge, dobra može biti plaća, dobra može biti prognoza kad smo već pokupili rak… Tako poimana dobrota je, kako je lako razabrati, poprilično relativna. To smo naučili dok smo još bili mali mali. Onda su nama, kada još nismo znali što je zlo, govorili da smo zločesti. Kvarili su nas, tvrdeći da je dobar tko je poslušan, da je samo poslušno i mirno dijete – dobro. Tako su nam tvrdili oni koji su netom izišli iz rata, gdje su valjda doznali što je to zlo. A mi smo njima skrušeno morali obećavati da ćemo biti dobri.
Zato je dobro živjeti prije rata. Onoga sljedećega.
Ima ih, ne samo među mlađima, koji će možda dobroti pretpostaviti ljubav. Jer ona nije svojstvo, nego čuvstvo, intenzivno i duboko. Zapravo lepeza čuvstava, koja u drugim jezicima imaju različite nazive, jer im je i smisao različit (u latinskome npr. „amor“, „caritas“, odnosno „devotio“, u grčkome „ἀγάπη [agápe]“ za evanđeosku, „φιλία [filía]“ za blisku prijateljsku, „ἔρως [éros]“ za spolnu, „ἀντέρος [antéros]“ za uzvraćenu, „ἴμερος [ímeros]“ za naglu, onu „na prvi pogled“, „πόϑος [póthos]“ spram onoga čemu težimo, „στοργή [storgé]“ prema onome kamo pripadamo, npr. obitelji, „ϑέλεμα [thélema]“ za omiljenu aktivnost, poput plesa ili športa…). Može biti strastvena, može biti opsesivna ili čak posesivna (Bože nas sačuvaj), može imati niz inih značajki – ali ako nije prožeta dobrotom, barem prema svom predmetu i najbližima pritom, bolje da je nosi vrag.
Dobrota, pa i bez ljubavi spram koga konkretnoga, može se ipak podvesti pod „caritas“, koju pripisuju ponajprije dragom Bogu, jer jest božanstvena. Ljubav bez dobrote teško da vrijedi više od pišiva boba.
Božić je – kažu ili nalažu – doba kada smo, navodno, svi bolji. Da li zato jer smo razdragani, da li zato što nas na to tjeraju društveni obziri, da li zato što, u krajnju ruku, i mrgud shvaća da dar, kad je već na nj potrošio, prikladnije uručiti s dobrodušnim osmjehom?
Kad nas vidim ovih dana u prometu, ili u gužvama za kupovanje božićnih poklona, nužno se moram pitati: a kakvi li smo tek inače, kad nismo dobri?
Ovo je doba kada je dobrota društvena obaveza. Treba li je prezreti, kao licemjernu? Ama nipošto, svako je zrno dobrote dragocjeno, makar bilo iznuđeno. Ako je zlo činiti drugome ono što ne želiš da tko učini tebi – dobro je upravo činiti što netko moli, pružiti pomoć, bilo dragovoljno, bilo mrzovoljno, ali dati kap dobrote.
Dobrota ne zahtijeva uzajamnost. Bolje da te smatraju budalom jer činiš dobro gratis, nego da te smatraju gadom jer ne činiš, a možeš. Tko je dobar čovjek, sebi sudi strože negoli bi mu drugi sudili.
Ipak ni onaj tko je dobar do dubine svog bića teško da će vazda nositi između ušiju osmjeh broj 3 ili 4. Svatko ili gotovo svatko ima svoju žutu minutu, ni Isus nije ljubazno postupio s trgovcima novcem (nije mu se čuditi, napokon, bio je čovjek čak i ako je bio Bog). Na Mediteranu tradicionalno imamo kratak fitilj. Ne sudi se po tome.
Lakmusov papir dobrote često je vlast, ne samo u državi ili njenim jedinicama, nego i u klubu, u savezu, u kolektivu, u obitelji. Dobar je tko nikome ne učini namjerno išta nažao, osobito ako ima priliku (i prijeka ili opaka riječ može ujesti, ali je malo kad neoprostiva, osim ako ponizi). Dobar je tko ne mrzi, ni mišlju, ni riječju, ni djelom. Dobar je tko štiti slabijega, poštuje drukčijega, tko nikada ne propusti nahraniti gladnoga, utješiti bolnoga, ako ikako zna.
Prava, genuina, izvorna, ukratko: sušta dobrota s onu je stranu tih i inih mjerivih manifestacija, pa i onih koje bilježe na Svjetskoj karti dobrote. Dobrota se, kao ni osmijeh, davanjem ne dijeli, nego umnaža.
Etimologija:
dobròta ← st.sl. dobrota ← p.sl. i st.sl. dobrъ [*dobъ +‎ *-] ← b.sl. *dabras ← p.ie. *dʰh₂bʰ-ró-s ← *dʰh₂ebʰ- (biti prikladan, biti zgodan; pristojiti se ← biti učinjen u pravo doba, u prikladno doba).



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)