Victoria Hislop ONI KOJI SU VOLJENI

Victoria Hislop

Oni koji su voljeni

S engleskog preveo Dražen Čulić

Prvo poglavlje

1930.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Elefterija Koralis bila je vječno zauzeta vođenjem domaćinstva u svojoj maloj palači, uz četvero djece i muža koji je mjesecima ostajao na brodu. Nije bilo vremena za igru. Mala Temis prve je godine života provodila blaženo zanemarena, rasla je vjerujući da može biti nevidljiva kada poželi.

Kada se udala za Pavlosa, Elefterija je već bila vlasnica dvokatne neoklasicističke kuće u Ulici Antigonis. Bio je to miraz njezine pokojne majke. Izvana je bila sagrađena da ostavi dojam, bez imalo suzdržavanja. Imala je veliki balkon, urešene stupove i red baroknih ukrasa duž linije krova. Stropovi su bili uokvireni vijencima, neki su podovi bili popločeni, drugi pokriveni uglačanim drvom. Dan kada su majstori spakirali svoj alat, dok se žbuka još sušila na izlivenim karijatidama koje su krasile gornje prozore, bio je trenutak njezine najveće slave i veličine. Od tog je dana nadalje kuća dugo i neumitno klizila prema propasti.

Kako obitelj nije imala sredstava za bilo kakve popravke, svi su živjeli u stalnoj opasnosti od napuknutih zidova i trulih podnih dasaka. Nekoć uspješna obitelj sada je tek preživljavala. Sedamdeset godina prije Temisini preci s majčine strane bili su dio trgovačkog sloja u uzletu, ali nakon više loših ulaganja ostala im je samo kuća. Mnogo toga iz nje, uključujući slike i srebrninu, s vremenom je prodano, ostalo je tek nekoliko komada starinskog francuskog namještaja i nakita.

Temis nije znala za bolje i mislila je kako sve obitelji žive u ratu s raspadajućim zgradama. Kroz napukle prozore ulazila je prašina, sa stropa su se ponekad gulili komadi žbuke, snažni vjetrovi odnosili su crepove s krova i razbijali ih na pločniku. Zimi i u proljeće budnom su je držali plonk-plonk zvuci stalnog kapanje kiše u desetke kanti koje su ih kupile. Zvučalo je skoro kao glazba, a sve veći broj posuda za skupljanje vode mjerio je stalno napredovanje zgrade prema propasti.

Jedna druga kuća u ulici već je bila zatvorena daskama. Zapravo, bila je pogodnija za boravak ljudi od pljesnive zgrade u kojoj je obitelj Koralis živjela uz sve više bakterija koje su već počele stvarati spore. Pod u prizemlju je propao, iz dasaka se podizao miris truleži i uvlačio u zidove.

Djeca su slobodno trčala svojom kućom, nesvjesna opasnosti koju je predstavljalo njezino ruševno stanje, ispunjavajući je bukom i živom igrom. Iako je Temis bila premala da im se pridruži, sjedila bi na stepenicama i gledala braću i sestru kako jure gore-dolje velikim središnjim stubištem i klize niz glatki drveni rukohvat ograde.

Tri stupa koja su ga držala napukla su i stvorila opasan procijep kroz koji se na jednu stranu moglo propasti u dubinu.

Oduševljeno je gledala kako Tanasis, Panos i Margarita lete prema njoj. Majka je rijetko pazila na njih, pojavljivala se samo kada bi neko od djece izgubilo kontrolu i palo na tvrdi kamenom popločen pod. Čim bi čula bolne uzvike, brzo se pojavljivala i provjeravala je li ozljeda ozbiljnija od ogrebotine, nakratko tješeći uplakano dijete, samo da bi se vratila svojemu poslu čim bi se jecaji utišali. Na dnu stepenica još je ležao tepih poprskan krvlju nakon posljednje Tanasisove nezgode. Elefterija se potrudila koliko je mogla očistiti ga, a zaostale će se mrlje uskoro izgubiti u sve bljeđem smeđem i crvenom tkanju.

Temis se nije obazirala na zabranu zavlačenja pod stol za kojim se objedovalo. Voljela je to tajno mjesto na kojem se mogla skriti pod solidnim drvom mahagonija i naborima teške, izvezene tkanine, slušajući prigušene zvukove onoga što se zbivalo nad njom. To je mjesto bilo i sigurno i opasno; istini za volju, nije bilo mjesta u toj kući na kojem nisu vrebale skrivene opasnosti. Na jednome mjestu pod stolom podne su daske istrunule i nastala je rupa dovoljno velika da kroz nju propadne mala noga. Naraste li još koji centimetar, noga će joj se vidjeti iz sobe u prizemlju. “A onda ćeš cijela propasti”, rekla joj je majka. “I umrijeti.”

Temis je majčin glas povezivala s naređenjima i upozorenjima.

Pavlos Koralis pojavljivao se povremeno, kada bi trgovački brod na kojem je bio kapetan boravio u Pireju. Bio je golem čovjek i lako je dizao obje kćeri u zrak. Temis nije nikad shvatila zašto je Margarita bila još gora prema njoj kada bi otac bio kod kuće, ne znajući da se njezina starija sestra osjetila odbačenom čim se ona pojavila. Mrzila je bilo što dijeliti, najmanje od svega očevu pažnju. Kada se Pavlos vraćao s dalekih putovanja, torba mu je bila puna čudnih i egzotičnih darova za sve. Iz Kine su stizale sićušne izvezene papuče, noževi za dječake i neobrađeni dragulj za njegovu ženu (nikada nije saznala je li bio pravi). Iz Indije je donosio izrezbarene slonove, mirisne štapiće i komade svile. Takve su stvari povremeno u kuću unosile sjaj i boje obiteljskog nasljedstva koje je prodano da bi se kupile cipele.

Kada bi Pavlos bio na dopustu, nered u kući samo bi se povećao. Elefterija Koralis pokušavala je obavljati sve svoje poslove, ali muževljeva prisutnost donosila je nove obaveze, ne samo u spavaćoj sobi, nego i u kuhinji i praonici rublja. Očeve je posjete Temis povezivala s još uznemirenijom majkom i prljavijim podovima.

U takvim bi danima Temis koliko je god mogla boravila u omiljenom skrovištu. Kada je otac bio u gradu, u kuću su stalno dolazili gosti, a dok bi jeli, po drvenom krovu nad njezinom glavom stalno su odjekivali udarci, kad god bi netko spustio ruku na stol. Od malih je nogu upoznala određene riječi i imena, uvijek izgovorene povišenim glasom, rijetko bez ljutitog prizvuka. “Venizelos!” “Đuro!” “Kralj!” “Turci!” “Židovi!”

S tri je godine naučila riječ “katastrofa”. Kako se to dogodilo? Tko je bio odgovoran? Sve do konca desetljeća i još mnogo godina nakon toga za svakim se stolom u zemlji raspravljalo o tome tko je bio kriv za zbivanja koja su 1922. godine dovela do uništenja Smirne, najljepšeg grada u Maloj Aziji. Mnogo je Grka tada pomrlo i nikada neće biti zaboravljeni, kao ni milijun izbjeglica čiji je dolazak promijenio tkanje društva.

Temis je rasla shvaćajući kako čak i oni koji se rado druže, kao Pavlos Koralis i njegovi prijatelji, često imaju nesuglasice. Nadušak su ispijali jednu za drugom čašicu rakije, lupajući njima o stol dovoljno snažno da ga ulupe. Bistra je tekućina podgrijavala njihove strasti i ljutnju, zatim bi izbila svađa.

Na kraju bi majka izvukla Temis ispod stola, čak i kada bi zaspala na očevim čizmama.

U svom je skrovištu Temis slušala i prigušene razgovore svojih roditelja, a ponekad, kada oca ne bi bilo, one između majke i očeve majke, koja je bila stalna, iako ne uvijek dobrodošla gošća u kući. Većina se odnosila na ruševnu kuću i pitanje koliko će se još dugo u njoj moći živjeti. Jednog dana, nakon što joj je došla baka, čula je nešto što je ostavilo snažan dojam.

“Oni ne mogu nastaviti živjeti u ovoj podrtini od kuće.”

Baka je zvučala ljutito, ali djetetu se svidjela slika kuće kao potonulog broda. Po nevremenu, dok je vjetar zviždao kroz napukle prozore, škripala je i njihala se kao da su na moru.

Majčin odgovor nije bio onakav kakav je očekivala.

“Besramna si”, prosiktala je. “Ovo je naš dom. Molim te, idi. Molim te, odlazi, odmah.”

Majčin je glas bio hrapav od napora da istovremeno šapće i izrazi ljutnju.

“Toliko se brinem za njih”, nastavila je kirija Koralis. “Jednostavno mislim kako bi trebali živjeti negdje gdje je manje…”

Elefterija joj nije dopustila da nastavi.

“Da se nisi usudila to govoriti pred djecom!”

Pokušaji starije žene da “spasi” unuke često su bili suptilniji. Temis je čula mnogo više nego je trebala i uskoro je shvatila lukavstva odraslih.

“Brine me tvoja žena”, govorila bi baka Pavlosu kada bi se on vratio s plovidbe. “Previše radi. Zašto se ne preselite na neko pristojno skromnije mjesto?”

Istina, takva je kuća zahtijevala dvije sluškinje da je održavaju čistom, a oni sebi nisu mogli priuštiti niti jednu.

Kada joj se svekrva miješala u njezine poslove, nije se obraćala izravno Elefteriji, zato joj je ona odgovarala preko muža.

“Ovo je naš dom”, govorila je Elefterija Pavlosu. “Ma što tvoja majka mislila, mogu se nositi s njim.”

Čak je i Pavlosu bilo jasno da mu je majka ljubomorna na suprugu, koja je u brak donijela tako dojmljivu nekretninu, nije ga čudilo što se njih dvije ne vole. Kada bi o tome razgovarao s prijateljima, svi su se slagali kako je normalno da žene zamjeraju snahama, kao i da se suprugama ne sviđaju njihove svekrve. Elefterija je mislila kako posesivan stav koji je njezina svekrva zauzimala prema svojem jedinom sinu, kao i prisvajanje njihove djece podrivaju njezinu ulogu, dok je kirija Koralis vjerovala da je riječ o prirodnim izljevima ljubavi i ispravnom pristupu majke i bake.

S druge strane, Temis se veselila bakinim dolascima jer je ona uvijek donosila nešto svježe i slatko – obično kremastu pitu ili kolač. Njezina majka takve stvari nije nikada spremala, a dok bi djeca pokazivala svoje oduševljenje, Elefterija se samo opet osjećala neumjesno i još više zamjerala svojoj veseloj i velikodušnoj peteri. Kirija Koralis imala je skoro šezdeset godina, ali i dalje je bila bez ijedne sijede u kosi.

Dolasci Pavlosa Koralisa, kao i oni njegove majke, uvijek su bili iznenadni. Bili su i uzbudljivi, kada bi se pojavio, ali nakon što bi otišao, također bez upozorenja, djeca su se osjećala jadno. Temis bi se probudila u krevetu koji je dijelila sa sestrom i jednostavno znala, nitko joj to nije morao reći, da je otišao. Grlat glas više ne bi ispunjavao kuću i dostojanstvena bi ruševna kuća opustjela. Život se odmah vraćao na uobičajeno: djeca su se stalno svađala; igra Tanasisa i Panosa pretvorila bi se u tuču, nakon koje bi uvijek netko bio ozlijeđen ili nešto polomljeno; Margarita bi bila pomalo okrutna; baka bi dolazila i ostajala jedan sat, ne pomažući, nego gledajući snahu kako pegla, kuha, čisti i vješa rublje, ne propuštajući spomenuti koliko su joj ruke ogrubjele od ribanja mrlja s odjeće i podova.

Kako je Elefterija bila stalno zauzeta, Temis se često morala zabavljati sama. To dijete nije doživjelo sat u kojem majka nije radila nešto što se moralo obaviti istog trena, ali i ponoviti idućeg dana.

Jednog zimskog jutra, nakon što je majka žurno krenula u svakodnevni posjet tržnici, a Temis se smjestila pod stolom (najudobnijem mjestu otkako je postala dovoljno velika da shvati usamljenost), četverogodišnjakinja je začula tresak, kao da su se zalupila teška ulazna vrata. Sigurno se majka vratila ranije nego obično, obavivši sve poslove.

Međutim, u ispucanoj žbuci, skrivene među ispresijecanim linijama oguljene boje, bile su pukotine koje su se protezale cijelom dužinom kuće, od vrha do dna. Niz blagih seizmičkih podrhtavanja posljednjih desetljeća (uključujući i ono neprimjetno toga dana) bio je dovoljan ne samo da otvori pukotine u zidovima nego i da zaljulja temelje.

Kada je Temis izišla ispod stola, gdje je uvijek bilo mračno, zatekla se na svjetlu jačem nego inače. Soba je obično zbog poluzatvorenih kapaka bila u polumraku, ali njih više nije bilo. Kao ni prozora, ni zidova. Nije bilo ničeg što bi zaustavilo svjetlo. Otišla je do ruba sobe i pogledala van. Vidjela je cijelu ulicu, lijevo i desno, stabla, u daljini tramvaj i neke ljude koji su hodali. Spustila je pogled prema onome što joj je izgledalo kao ponor.

Na pločniku ispod nje počeli su se okupljati ljudi, gledali su uvis i pokazivali djevojčicu u blijedoj ružičastoj haljinici koja je stajala kao uokvirena ruševinom. Temis ih je pogledala i veselo im mahnula, približivši se rubu provalije kako bi pokušala čuti što joj dovikuju.

Žureći niz ulicu, brzo koliko je onako natovarena mogla, majka je primijetila gomilu sakupljenu pred kućom. Onda je ugledala neuobičajen prizor, zgradu otvorenu kao plakar, i sitan lik svoje kćeri kako sjedi na rubu poda na katu i mlatara nogama.

Pod nije bio poduprt ničim. Kao da je lebdio.

Elefterija Koralis ispustila je svoje torbe i potrčala. Ljudi su se micali u stranu da je propuste.

“Temis! Agapi mu! Draga!”

Bile su to riječi koje majka inače nije izgovarala.

“Mana!” viknula je odgovor. “Koita! Vidi!”

Gomila na ulici pod njom se povećala. Ljudi su iz svojih kuća stizali nevjerojatnom brzinom.

Skok s prvog kata ne bi bio lak ni odrasloj osobi, a za dijete bi pad na hrpu iskrivljenog metala i izmrvljene žbuke mogao biti smrtonosan.

“Ne miči se…” rekla je Elefterija i podigla dlan prema kćeri, pokušavajući zvučati mirno. “Samo se ne miči… mi ćemo te spustiti.”

Pažljivo je zakoračila preko oborenog kamenja, onda se okrenula prema ljudima koji su je okružili, pogledom tražeći pomoć. Pojavio se muškarac s dekom u rukama, a trojica pokraj njega priskočila su mu u pomoć kako bi je pridržali da Temis može skočiti u nju. Posrtali su preko ruševina fasade ne bi li zauzeli dobar položaj. Začuo se još jedan glasan tresak, jedan od zidova sa strane srušio se prema unutra. Temis je vrisnula, oponašajući način na koji bi se njezina braća i sestra ponekad bacali niza stube, i skočila. Prizemljila se lagano, na noge, usred raširene grube vunene tkanine, a prije nego je shvatila što se dogodilo, bila je zamotana u loptu i bačena prema gomili. Nakon čega su oni muškarci navrat-nanos pobjegli od ruševnih zidova.

Čim je bila na sigurnoj udaljenosti, brzo su je odmotali i predali majci. Elefterija ju je nekoliko trenutaka grlila, onda se sve umirilo, a cijela se kuća počela raspadati. Zidovi su pridržavali jedni druge, ali kada se ta struktura urušila, zgrada je pala, ne više u pojedinačnim komadima, već jednim brzim, skladnim pokretom, prekrivši promatrače oblakom prašine, zbog čega su oni ustuknuli korak i rukama zaštitili oči od komadića pijeska.

U tom su trenutku Tanasis, Panos i Margarita skrenuli iza ugla i ušli u Ulicu Antigonis. Okupljeni su ih ljudi zbunili, ali preko njihovih glava nisu mogli vidjeti što im je to privuklo pažnju.

Panos je čovjeka pred sobom povukao za rukav. Morao je biti uporan.

“Hej!” zaderao se kroz opću galamu. “Što se dogodilo?”

Čovjek se okrenuo.

“Kuća. Srušila se. Tu, pred nama. Samo se raspala.”

Djeca su već u više navrata slušala baku kako govori njihovu ocu da će im se kuća “srušiti na glavu”, a život su provodila izbjegavajući kapanje vode, buđena komadićima koji su im sa stropa padali u krevet. Njihova je jaja imala pravo.

“Majka”, kroz suze je izgovorila Margarita. “Gdje nam je majka?”

“I malena”, dodao je Panos. Iako je imala četiri godine, Temis su braća i sestra još tako zvali. “I mikri? Malena?”

“Naći ćemo ih”, odlučno je rekao Tanasis osjećajući se kao stariji brat.

Sada se više nije imalo što dogoditi. Gomila se počela razilaziti, pa se djeci otvorio bolji pogled. Njih je troje stajalo i širom otvorenih očiju buljilo u neurednu hrpu razbacanog pokućstva i svojih stvari. Sve što se nekada nalazilo u toj dvokatnici, sada je ležalo na podu. Svatko od njih uočio je ponešto što je izvirivalo iz tog krša – očev poklon, mrlje boje vidljive čak i u takvu neredu, Margaritinu omiljenu lutku, poderane knjige, kuhinjski ormarić koji je pao na stranu, ispljunuvši lonce i tave iz sebe.

Jedna od susjeda primijetila je djecu kako se uznemireno pribijaju jedni uz druge i prišla im. Sve troje prigušivalo je tihe jecaje.

“Majka vam je na sigurnom”, rekla je. “I mala Temis. Obje su na sigurnom. Pogledajte, eno ih tamo.”

Malo niže niz ulicu primijetili su skoro neprepoznatljiv lik majke, čiju je svijetlu kestenjastu kosu pokrila bijela prašina. Odjeća Elefterije Koralis bila je prekrivena žbukom koja je svjetlucala pod tek započetom blagom kišom. Još se bavila oko Temis kada je ostalo troje djece potrčalo prema njoj dozivajući je.

Jedna od susjeda svima im je donijela vrč vode, ali izgleda da im nitko drugi nije namjeravao ponuditi išta više od toga. Njihova ljubaznost zaustavljala se na zabrinutim pogledima. Djeca su se nagurala blizu i gledala ruševinu, ali njihova je majka okrenula glavu, nije mogla podnijeti pogled na nju.

Neko su vrijeme stajali nepomično, dok se kiša pretvarala u krupu. Shvatili su da ne mogu ostati na tome mjestu tek kada im je odjeća sasvim promočila. Temis je na sebi imala samo tanku haljinicu.

“Hladno mi je”, rekla je drhteći. “Stvarno hladno.”

“Otići ćemo nekamo”, neuvjerljivo je rekla majka. U tom se trenutku, baš kao naručena, pojavila njihova baka. Elefterija Koralis nikad nije više mrzila svoju peteru nego u tom trenutku, kada je morala prihvatiti njezino milosrđe.

Samo sat poslije svi su se smjestili u novoizgrađenom staričinu stanu u Patisiji.

Elefteriji je još teže padalo to što joj je svekrva bez riječi pokazivala koliko je imala pravo. Već je samo njezino ponašanje bilo dovoljno. U tom su trenutku bili sirotinja bez ičega, bez ikakva izlaza, a djeci je trebao krov nad glavom.

Idućeg se dana Elefterija vratila u Ulicu Antigonis da još jednom procijeni štetu.

Primijetila je da se svi krasni komadi namještaja kojima su se njezini roditelji toliko ponosili ne mogu nikako popraviti. Dijelovi ulaštenih drvnih obloga i fino obrađenih rubova bili su razbacani poput neke nemoguće slagalice, ali tamo u kutu, prkosno nerazbijen, ležao je stol od mahagonija. Bio je jedini komad namještaja koji je ostao u jednom komadu.

Elefterija je potpuno neoprezno zakoračila među krhotine stakla, oštre rubove žbuke i slomljenog drva i preturala po ruševinama dok nije našla ono što je tražila. Bila je to malena škrinja u kojoj je držala nakit, koju je s mukom izvukla ispod grede. Neće ona dopustiti lešinarima takvu nagradu. Osim vrijednih stvari htjela je potražiti i nešto odjeće. U metežu je prepoznala jedan stari ormar i iz njega izvukla nekoliko komada otresajući prašinu s njih. Našla je svoje omiljene stvari.

Nakon nekoliko dana uslijedila je žestoka rasprava. Elefterija je u svoj novi dom željela unijeti onaj stol, ma koliko bio prevelik za taj prostor, i tvrdoglavo se odbijala predomisliti. Ne bude li po njezinu, odvest će djecu nekoj prateti u Larisu ili nekom drugom. Uz golemo oklijevanje kirija Koralis se predala i narednog je dana stol donesen, postavljen i prijezirno pokriven s nekoliko slojeva čipke, koja je skrila čak i njegove stilski izvijene noge.

“To je sve što ću ti dopustiti da uneseš”, promrmljala je starija žena dok su njezin manji stol iznosili iz stana.