Thomas Piketty KRONIKA KORONAVIRUSA

Hoće li kriza izazvana epidemijom Covida-19 naglo dovesti do kraja trgovinske i liberalne globalizacije i do pojavljivanja novog modela razvoja, pravednijeg i trajnijeg?

            Moguće je, ali još ništa nije dobiveno.

            U ovom stadiju apsolutna je nužnost procijeniti krizu koja je u tijeku i poduzeti sve da se izbjegne najgore, tj. masovne ljudske žrtve.

            Sjetimo se prognoziranih epidemioloških modela. Da se nije interveniralo, Covid-19 mogao je uzrokovati smrt oko 40 milijuna ljudi u svijetu, od čega 400.000 u Francuskoj, odnosno 0,6% stanovništva (na više od 7 milijardi u svijetu i blizu 70 milijuna u Francuskoj). To iznosi gotovo jednu dodatnu godinu mortaliteta (550.000 mrtvih u Francuskoj, 55 milijuna u svijetu.)

            U praksi to znači da je u najžešće pogođenim dijelovima svijeta i u najcrnjim mjesecima broj ljesova mogao biti pet do deset puta veći nego obično (što smo, nažalost, počeli gledati u nekim talijanskim žarištima). Ma koliko nesigurne bile te prognoze, one su uvjerile vlade da nije riječ o običnoj gripi i da hitno moraju izolirati stanovništvo.

            Naravno, nitko ne zna koliko će još porasti gubici ljudskih života (trenutačno 252.000 mrtvih u svijetu, od čega blizu 30.000 u Italiji, 25.000 u Španjolskoj, 70.000 SAD-u, 25.000 u Francuskoj) i koliko je taj broj mogao porasti bez izolacije.

            Epidemiolozi se nadaju da ćemo krajnji zbroj uspjeti umanjiti deset ili dvadeset puta u odnosu na početna predviđanja, ali to je još jako nesigurno. Prema izvještaju Imperial Collegea od 27. ožujka, tek bi politika masovnog testiranja i izolacije zaraženih omogućila znatno smanjenje ljudskih gubitaka. Drugim riječima, sama izolacija neće biti dovoljna da se izbjegne najgore.

            Jedini povijesni presedan na koji se možemo osloniti je španjolska gripa 1918. – 1920., za koju sada znamo da nije bila nimalo španjolska i da je prouzročila blizu 50 milijuna mrtvih u svijetu (oko 2% tadašnjeg svjetskog stanovništva). Prema podacima iz matičnih knjiga istraživači su pokazali da prosječni mortalitet skriva ogromne neujednačenosti: između 0,5% i 1% u SAD-u i Europi naprama 3% u Indoneziji i Južnoj Africi, a iznad 5% u Indiji.

            Upravo bi nas to moralo zabrinjavati: epidemija može dosegnuti vrhunce u siromašnim zemljama, čiji zdravstveni sustavi nisu u stanju oduprijeti se udaru, to više zato što su te zemlje podnijele politike stroge štednje koje im je nametnula vladajuća ideologija zadnjih desetljeća.

            Uostalom, može se pokazati da je primjena izolacije u krhkim ekosistemima sasvim neprimjerena. Bez minimalnog prihoda najsiromašniji će ubrzo morati izići da potraže posao, što će ponovo pokrenuti epidemiju. U Indiji se izolacija u prvom redu sastojala u tome što su seljani i migranti istjerani iz gradova, što je dovelo do nasilja i masovnog raseljavanja, uz opasnost da se pojača širenje virusa. Kako bi se izbjegle masovne žrtve, potrebna je socijalna država, a ne zatvorski sustav.

            U izvanrednoj opasnosti neophodne socijalne troškove (zdravstvo, minimalni dohodak) mogu financirati samo zajam i zajednički novac. U Zapadnoj Africi to je prilika da se ponovo razmisli o novom zajedničkom novcu u službi projekta razvoja, zasnovanog na ulaganju u mlade i u infrastrukturu (a ne u pokretljivost kapitala najbogatijih). Sve to moralo bi se oslanjati na demokratsku i parlamentarnu arhitekturu, uspješniju od netransparentnosti koja još uvijek vlada u eurozoni (gdje se i dalje nastavlja zabavljanje na zatvorenim sastancima ministara financija, uz jednaku neučinkovitost kao u vrijeme financijske krize). Ta nova socijalna država vrlo će brzo iziskivati pravedan porezni sustav i međunarodni financijski registar, kako bi mogao opteretiti najbogatije i velike kompanije koliko bude potrebno.

            Sadašnji sustav slobodnog protoka kapitala, uspostavljen 1980. - 1990. pod utjecajem bogatih zemalja (a posebno EU-a), zapravo pogoduje bijegu milijardera i multinacionalnih kompanija čitavog svijeta. Sprečava slabe porezne uprave siromašnih zemalja da razviju pravedan i legitiman porez, što ozbiljno podriva izgradnju same države.

            Ova kriza može također biti prilika da se razmisli o minimalnom zdravstvenom i obrazovnom dotiranju svih stanovnika planeta, što bi se financiralo univerzalnim pravom svih zemalja na dio poreznih prihoda koje uplaćuju najbogatiji ekonomski subjekti: velike kompanije, kućanstva s visokim prihodima i bogatstvima (npr. desetak puta većima od svjetskog prosjeka, dakle, onih 1% najbogatijih na svijetu).

            Naposljetku, njihov prosperitet počiva na svjetskom ekonomskom sistemu (i uzgred, na prekomjernom crpljenju prirodnih i ljudskih resursa planeta već stoljećima). On, dakle, iziskuje globalnu regulaciju kako bi se osigurala društvena i ekološka održivost, a osobito sustav ograničenja emisije ugljičnog dioksida.

            Razumije se da će takva transformacija mnogo toga dovesti u pitanje. Jesu li Emmanuel Macron i Donald Trump spremni poništiti fiskalne darove najbogatijima s početka svojih mandata? Odgovor će ovisiti o mobilizaciji oporbe, koliko i o onima iz njihova tabora. U jedno možemo biti sigurni: veliki političko-ideološki preokreti tek su započeli.