Elizabeth Strout OLIVE, IZNOVA

Elizabeth Strout

Olive, iznova

S engleskog prevela Patricija Horvat

Svjetlost

Cindy Coombs skloni kolica za kupovinu s puta mladom paru i primijeti da je muškarac pogledava. Skrenuo je pogled i onda je opet pogledao, vidjela ga je. Zbog muškarčeva pogleda nekako osjeti potrebu dotaknuti zatvarač zimske jakne – bila je to svjetloplava prošivena jakna i zatvarač joj je bio dopola otvoren – te prođe pokraj njih dvoje prolazom premda je ono što je trebala – dvije limenke juhe od rajčice – bilo točno na mjestu gdje su stajali. Uputi se sljedećim prolazom, polako, dok su kolica, kojima se jedan kotač klimao, tandrkala. U kolicima su bili mlijeko i kruh. Zastane i okrene se prema grožđicama raskopčavajući jaknu kako bi stegnula pojas. Zatim nastavi koračati ne znajući točno što treba učiniti. Juha od rajčica i… što još? Maslac. U mislima je ponavljala maslac, maslac pokušavajući se prisjetiti gdje stoji maslac, a stajao je ondje gdje i uvijek, tamo iza mlijeka čekale su je razne vrste maslaca.

Gdje je ona vrsta koju je uvijek uzimala? Gdje? Cindy se nagne naprijed kako bi uzela neku drugu vrstu, kakve veze ima, i tad ugleda onu vrstu koju je obično uzimala, i nagnuvši se kako bi je dohvatila, počne padati te se uhvati za ručku kolica za kupovinu. Predoči si svoje noge kao dva spora potočića puna grančica i zemlje; kako bi je uopće mogle držati?

Iza nje krupna ruka starije osobe posegne za maslacem koji je Cindy namjeravala dohvatiti i ubaci ga u njezina kolica. Okrenuvši se, ugleda gospođu Kitteridge kako stoji iza nje. Gospođa Kitteridge samo ju je gledala, ravno u oči. „Bok, Cindy“, naposljetku reče. „Nije ti lako.“

Prije mnogo godina gospođa Kitteridge predavala je Cindy matematiku u sedmom razredu; Cindy je nije osobito voljela. Ona reče: „Nije, gospođo Kitteridge. Nije mi nimalo lako.“

Gospođa Kitteridge jednom kimne i dalje stojeći na mjestu. „Pa hajmo onda vidjeti što trebaš, tako da možeš što prije izaći odavde.“

„Trebam dvije limenke juhe od rajčice“, reče Cindy.

„Idemo po juhu.“ Gospođa Kitteridge nije imala kolica, nego samo košaru, stoga stavi košaru u Cindyna kolica i uhvati se za njihovu ručku, ali ostavi mjesta kako bi se i Cindy mogla pridržati za ručku; rukavi kaputa gospođe Kitteridge bili su žarkocrveni, a njezine ruke na ručki kolica izgledale su podbuhlo i staro. „Ma gdje je ta prokleta juha? Ovaj se dućan pretvorio u pravo golemo skladište, možeš hodati kilometrima i kilometrima. A i subota je, pa ima mnogo ljudi.“ Olive Kitteridge bila je krupna žena; govorila je gotovo preko Cindyne glave.

„Tu iza ugla, čini mi se“, reče Cindy i s dozom olakšanja primijeti da je onaj par koji je stajao pokraj juhe u međuvremenu otišao. Cindy stavi dvije limenke juhe od rajčice u kolica i gospođa Kitteridge otprati je do blagajne. Cindy plati artikle, spremi ih u platnenu vrećicu za višekratnu uporabu koju je ponijela sa sobom i osjeti se dužnom pričekati gospođu Kitteridge koja je rekla: „Samo sekundu, Cindy, pa ću te otpratiti do auta.“

Zajedno se upute prema izlazu iz dućana i u golemim staklenim kliznim vratima – neposredno prije nego što su se otvorila – Cindy ugleda svoj lik; jedva povjeruje vlastitim očima. Vunena kapa na glavi nije sasvim pokrivala njezinu ćelavost, a oči su joj toliko utonule u lice da osjeti kako je probada strah. „Mislim da neću više dolaziti ovamo“, reče gospođi Kitteridge dok su koračale prema automobilu. „Došla sam samo zato što je Tom to htio.“

„Aj-jaj“, reče gospođa Kitteridge; velika torba koju je nosila lupala ju je o bok.

Iznenadan zapuh vjetra oko njih zakovitla nekoliko grančica, a blatnjava, mnogo puta pregažena najlonska vrećica blago se uzdigne i padne natrag na tlo među tragove automobila bljuzgave od starog snijega. Cindy otvori vrata automobila, uđe i shvati da gospođa Kitteridge čeka. „Sad sam dobro. Zbogom, gospođo Kitteridge.“

Žena kimne, a Cindy se i ne osvrne za njom izvezavši se s parkirnog mjesta.

Vožnja joj se činila beskonačno duga, premda je udaljenost bila jedva kilometar i pol, i ona pomisli kako je promet gušći nego inače, valjda zato što je bila subota poslijepodne. Stigavši kući, ostavi automobil na kolnom prilazu premda su vrata garaže bila otvorena. Božićni vijenac i dalje je visio na ulaznim vratima i ona poželi da ga Tom već jednom skine. Rekla mu je već sigurno stotinu puta da su dobrano zagazili u veljaču, stoga treba skinuti božićni vijenac. Cindy odloži na pult namirnice u platnenoj vrećici. „Bok, mili“, dovikne mužu; Tom uđe u kuhinju i reče: „Hej, Cindy… Vidiš? Uspjela si.“ On izvadi maslac, juhu i mlijeko iz vrećice i upita je: „Hoćeš da gledamo TV?“ Ona odmahne glavom, prođe pokraj njega i uspne se stubama. Prekasno se sjeti božićnog vijenca; podsjetit će ga poslije.

* * *

Kuću su sagradili prije dvadeset godina. Činila joj se golema. Bilo joj je neugodno gledati građevinske radove: lijevanje betona za podrum, podizanje greda; sebe i Toma smatrala je odveć mladima za tako veliku kuću. Cindy je odrasla nedaleko od Crosbyja, u vrlo maloj kući; ona, njezina majka i dvije sestre nisu imale gotovo uopće novca. Otac je napustio obitelj mnogo godina prije i Cindyna je majka radila noćne smjene u bolnici kao pomoćna bolničarka; nije im bilo lako. No Cindy je imala sreće; pohađala je fakultet i sama se uzdržavala zarađujući i posuđujući novac. Na fakultetu je i upoznala muža, koji se nakon studija zaposlio u knjigovodstvu željezare, gdje je sve otada radio. Tek poslije Cindy je shvatila da je kuća koju su sagradili normalne veličine, s trima spavaćim sobama na katu te dnevnim boravkom, blagovaonicom i kuhinjom u prizemlju. Nekoliko godina poslije sagradili su i garažu povezanu s kućom i umjesto da kuća zahvaljujući tomu izgleda veća, nekako je izgledala manja. Kuća savršene veličine: godinama je to mislila. No kad su dječaci ušli u adolescentsku dob, počela joj je djelovati obično i upitala je Toma mogu li je obojiti u svjetloplavu. Dječaci se nisu složili; ona nije ustrajala i kuća je sve te godine ostala bijela.

Cindy legne na krevet i pogleda kroz prozor u vrhove stabala golih grana, no primijeti i onu malu, razigranu, meku Sunčevu svjetlost koja se šuljala uokolo tijekom oblačnih poslijepodneva u veljači – što li je to zapravo bilo? Gole grane kao da su se istezale, istezale, a ne skupljale.

Ugledavši Toma kako stoji u okviru vrata spavaće sobe, ljubazna lica, spreman ugoditi, potpuno bespomoćan, ona reče: „Znaš o čemu sam razmišljala u zadnje vrijeme?“

„O čemu, dušice?“ Tom uđe u sobu i uhvati je za ruku. „O čemu si razmišljala?“

„O tom kako sam željela da obojimo kuću u plavo, ali nikad nismo, zato što su dječaci – a i ti – rekli ne, niste to željeli.“

U njezinim očima Tomovo veliko lice kao da se još malo poveća i on reče: „Pa učinimo to sad, dušice. Možemo obojiti kuću kojom god bojom želiš. Učinimo to!“

Cindy odmahne glavom.

„Ne; ozbiljan sam.“ On pogne glavu prema njoj. „Bilo bi zabavno, macice. Hajmo obojiti kuću.“

„Ne.“ Ona ponovo odmahne glavom i okrene lice od njega.

„Dušice…“

„O, Tome. Prestani. Molim te. Rekla sam ne. Nećemo sad bojiti kuću.“ Ona pričeka trenutak i reče: „Mili, možeš li, molim te, skinuti onaj vijenac koji i dalje visi na ulaznim vratima?“

„Evo odmah ću“, reče on kimajući. „Macice, smatraj da je vijenac nestao.“

* * *

Prije bolesti Cindy je radila kao knjižničarka u lokalnoj knjižnici. Obožavala je knjige, o, kako ih je obožavala. Obožavala ih je dodirivati, obožavala je njihov miris, obožavala je djelomičnu tišinu knjižnice kao i starce koji su ondje povremeno provodili cijelo prijepodne, samo kako bi imali kamo otići. Voljela im je pomagati s internetom na računalu ili pronalaziti časopise koje su željeli čitati. Najviše od svega voljela je izdavati knjige i spominjati ljudima one koje su se njoj svidjele; ti bi se ljudi vraćali i razgovarali s njom o knjigama koje su pročitali po njezinoj preporuci. Cindy je nekoć čitala sve i čak su i sad hrpe knjiga stajale na stolu pokraj njezina kreveta, na prozorskoj dasci, neke i na podu. Gotovo nije imala preferencija za određene vrste knjiga i ponekad je to smatrala čudnim; čitala je Shakespearea i trilere Sharon McDonald, i biografije Samuela Johnsona i različitih dramatičara, luckaste romanse i također – pjesnike. U sebi je vjerovala da pjesnici praktički sjede Bogu zdesna.

Kad je bila mlada, Cindy se bavila mišlju da bi mogla postati pjesnikinja – kakva luckasta zamisao. Ali kao dijete voljela je poeziju; učiteljica joj je u trećem razredu poklonila primjerak Odabranih pjesama za mlade Edne St. Vincent Millay i kad je njezina mlađa sestra cijelu knjigu išarala crvenom voštanom bojicom, Cindy ju je udarila. Uspomena na to uvijek je u njoj budila duboku bol zbog onog što se poslije dogodilo njezinoj mlađoj sestri. No Cindy je bila naučila napamet sve pjesme iz knjige prije nego što su išarane crvenom bojom i osjećala je da ju je to – na neki način – uvelo u svijet daleko od njezina sićušnog doma. Među ostalim i zbog tog što joj je učiteljica ispričala da je i Edna St. Vincent Millay odrasla u Maineu, u mjestu udaljenom samo sat vremena od njih, i da je kao djevojčica odrastala u siromaštvu. Učiteljica joj je to ispričala susretljivo i Cindy je tek poslije mnogo godina shvatila da je to učinila kako bi pomogla njoj, Cindy, da se lakše nosi s neimaštinom. Cindy je prije pisala poeziju, ali samo za sebe; nije zapravo znala ništa o poeziji. Andrea L'Rieux, dvije godine mlađa od nje, prije godinu dana postala je pjesnikinja laureatkinja Sjedinjenih Američkih Država i Cindy je potajice osjećala golem ponos zbog činjenice da je osoba iz Crosbyja u Maineu postigla takvo što. Istinu govoreći, Cindy nije uvijek shvaćala poeziju koju je pisala Andrea. No ta je poezija bila hrabra i Cindy je to znala. Često je bila riječ o Andreinu životu i Cindy je, čitajući je, shvaćala da ona sama nikad ne bi mogla učiniti ono što je učinila Andrea. Nikad ne bi mogla na taj način pisati o majci, nikad ne bi mogla na papiru zabilježiti odbojnost koju je osjećala gledajući kako se majčini obrazi uvlače dok puši, ne bi čak mogla napisati ništa ni o sebi.

Ona bi, da piše, pisala o svjetlosti u veljači. O načinu na koji ta svjetlost mijenja izgled svijeta. Ljudi se žale na veljaču; hladna je, snježna, ponekad mokra i vlažna, i svi su već spremni za proljeće. No za Cindy je svjetlost u tom mjesecu oduvijek bila poput tajne, i zauvijek joj je ostala tajna. Jer u veljači dani se doista produžuju i to se može vidjeti ako pažljivo gledate. Može se vidjeti kako na kraju svakog dana svijet izgleda rastvoren i kako se ta posebna svjetlost pomiče po ogoljenim stablima i obećava. Obećava, ta svjetlost; o, kakvo je to čudo! Čak i sad, ležeći u krevetu, Cindy primijeti kako zlato posljednje dnevne svjetlosti rastvara svijet.

* * *

Sljedećeg dana, u nedjelju, Cindy se nakon ručka uputi natrag u krevet, a Tom pođe na kat za njom pokušavajući joj pomoći, namještajući jastuke, ispravljajući pokrivač.

Tad začuju automobil kako se približava kolnim prilazom te Tom odmakne zastor i pogleda van. „O, Kriste“, reče. „To je ona babuskara, Olive Kitteridge. Što ta radi ovdje, u vražju mater?“

„Pusti je unutra“, reče Cindy glasom prigušenim među jastucima.

„Što, dušo?“

Cindy sjedne. „Rekla sam da je pustiš unutra. Molim te, Tome.“

„Jesi luda?“ upita Tom.

„Jesam. Pusti je da uđe.“

Stoga se Tom spusti stubama i Cindy začuje kako otvara ulazna vrata, kojima se inače nikad ne služe, i trenutak poslije gospođa Kitteridge uspne se stubištem, u pratnji Toma, i zastane na vratima spavaće sobe. Na sebi je imala onaj crveni kaput, koji je bio prilično napuhan, kao što zimski kaputi znaju biti.

„Bok, gospođo Kitteridge“, reče Cindy i uspravi se u sjedeći položaj u krevetu podmećući jastuke iza leđa. „Tome, možeš li joj uzeti kaput?“ I tako gospođa Kitteridge svuče kaput i pruži ga Tomu koji upita: „Cindy? Želiš da ostanem?“ Cindy odmahne glavom i on se vrati u prizemlje noseći kaput gospođe Kitteridge.

Gospođa Kitteridge na sebi je imala crne hlače i nešto poput sakoa što joj je sezalo do polovine bedara, s uskovitlanim žarkocrvenim i narančastim šarama. Ona spusti crnu kožnatu torbu na pod. „Zovi me Olive. Ako možeš. Znam da neki ljudi ne mogu jer sam im cijelog života bila gospođa Kitteridge.“

Cindy podigne pogled prema ženi ispred sebe; u njezinim očima ugleda nekakvu posebnu svjetlost. „Mogu vas zvati Olive. Dobar dan, Olive.“ Cindy se osvrne oko sebe i reče: „Evo, dovucite onaj tamo stolac.“

Olive dovuče stolac do kreveta; bio je to stolac ravna naslona i Cindy se ponada da će se Olive moći udobno smjestiti na njemu. No bez kaputa nije izgledala baš toliko krupna. Sjedne na stolac i sklopi ruke u krilu. „Mislila sam, ako nazovem, možda ćeš reći nek' ne dolazim.“ Olive pričeka. Zatim nastavi: „I mislila sam, grom i pakao, želim vidjeti tu djevojku. I tako sam jednostavno sjela u auto i došla.“

„U redu je“, reče Cindy. „Drago mi je što ste došli. Kako ste, Olive?“

„Pitanje je kako si ti. Nisi dobro.“

„Ne, nisam.“

„Ima li šanse da ćeš biti?“

„Pedeset posto. Tako kažu.“ Cindy tad doda: „Idući tjedan imam zadnju terapiju.“

Gospođa Kitteridge pogleda ravno u nju. „Shvaćam“, reče. Zatim pogledom preleti sobu – bijelu komodu, odjeću prebačenu preko drugog stolca u kutu, sve one knjige naslagane na prozorskoj dasci – i opet ga usmjeri u Cindy. „Znači, osjećaš se šugavo? Što radiš po cijeli dan? Je l' čitaš?“

„U tom je problem“, prizna Cindy. „Jer se stvarno osjećam šugavo. I ne čitam onoliko kao prije. Ne mogu se baš usredotočiti.“

Olive kimne kao da razmišlja o njezinim riječima. „Uh“, reče. Potom doda: „Stvarno si u gadnom sosu.“

„Da, na neki način jesam.“

„I meni se čini.“ I dalje je sjedila ruku sklopljenih u krilu. Činilo se da nema više ništa reći.

Stoga Cindy izlane: „O, gospođo Kitteridge. Olive. O, Olive, tako sam… tako sam ljuta.“

Olive kimne. „Tako mi Boga, to me ne čudi.“

„Želim biti smirena, želim prihvatiti ovo, ali strašno sam ljuta, jednostavno sam ljuta svake minute i kad sam vas ono srela u dućanu, ljudi su gledali u mene. Ne želim izlaziti iz kuće, ljudi me vide i uplaše se.“

„Uh“, reče Olive. Zatim doda: „Evo, ja se nisam uplašila.“

„Znam. Mislim, cijenim to.“

„Kako je Tom?“

„Ah, Tom.“ Cindy uspravnije sjedne i posteljina joj se učini gotovo prljava, premda su je promijenili prethodnog dana; ipak, u zraku je bio onaj jedva primjetan, metalan zadah koji je već mjesecima osjećala. „Stalno govori kao da će mi biti bolje, Olive. Ali ne mogu vjerovati u to, jednostavno ne mogu vjerovati, i to u meni izaziva samoću, o, blagi Bože, strašno sam osamljena.“

Olive složi suosjećajan izraz lica. „Bože, Cindy. To je koma. Kao što su klinci nekad govorili. To je stvarno koma.“

„Baš tako.“ Cindy se nasloni na jastuk promatrajući tu ženu koja je došla nepozvana. „Jedna medicinska sestra dolazi dvaput tjedno i ona mi je rekla da se Tom ponaša kao i svi muškarci koje je ikad vidjela u toj situaciji. Da se muškarci jednostavno ne znaju nositi s tim. Ali to je užasno, Olive. On mi je muž i volimo se sad već puno godina, i ovo je grozno.“

Olive je sjedila gledajući prvo u Cindy i potom u podnožje kreveta. „Ne znam“, reče. „Ne znam je li to tipično za muškarce ili nije. Istina je, Cindy, da ja nisam bila naročito dobra prema svom mužu u zadnjim godinama njegova života.“

Cindy reče: „Da, jeste. Svi su to znali… svakodnevno ste ga posjećivali u domu.“

Olive odmahne glavom. „Prije toga.“

„Bio je bolestan prije toga?“

„Ne znam“, zamišljeno reče Olive. „Možda je bio, a ja to jednostavno nisam znala. Strašno me trebao. A ja nisam… jednostavno nisam bila naročito ljubazna prema njemu. U zadnje vrijeme mnogo razmišljam o tom i strašno me to muči.“

Cindy pričeka trenutak. „Pa, ako niste znali da je bolestan…“

Olive duboko uzdahne. „Znam, znam. Ali samo kažem da nisam bila naročito dobra prema njemu i sad me to boli. Stvarno me boli. U zadnje vrijeme, povremeno – rijetko, vrlo rijetko, ali povremeno – imam osjećaj da sam postala, o, samo malo, samo mrvicu bolja osoba nego prije i zlo mi je od pomisli da ništa od tog nisam pružila Henryju.“ Olive odmahne glavom. „Evo mene, opet pričam o sebi. U zadnje vrijeme pokušavam ne pričati toliko mnogo o sebi.“

Cindy reče: „Pričajte o čemu god želite. Ne smeta mi.“

„Sad je tvoj red“, reče Olive i kratko podigne ruku. „Sigurno ću se već vratiti na sebe.“

Cindy reče: „Jednom prilikom, bilo je to na sam Božić, jednostavno sam se rasplakala. Plakala sam i plakala, i oba su moja sina bila tu, bio je i Tom, a ja sam samo stajala na stubama i zavijala, i onda sam primijetila da su svi otišli, udaljili su se od mene dok nisam prestala plakati.“

Oliveine oči nakratko se zatvore. „O, bogovića mu“, promrmlja.

„Uplašila sam ih.“

„Uh.“

„I sad će se zauvijek sjećati toga, svakog sljedećeg Božića moji će se sinovi sjećati toga.“

„Vjerojatno.“

„Ja sam im to učinila.“

Olive se nagne naprijed i reče: „Cindy Coombs, nema te osobe na ovom prokletom svijetu koja sa sobom kroz život ne nosi pokoju lošu uspomenu.“ Zatim se nasloni na naslon i prekriži gležnjeve.

„Ali bojim se!“

„O, znam, znam, naravno da se bojiš. Svi se boje umiranja.“

„Svi? Je l' to istina, gospođo Kitteridge? I vi se bojite umiranja?“

„Umirem od straha od umiranja, to ti je istina.“ Olive se udobnije smjesti na stolcu.

Cindy razmisli o njezinim riječima. „Čula sam da se neki ljudi pomire s tim“, reče.

„Pretpostavljam da se to može dogoditi. Ne znam kako to postignu, ali mislim da se može dogoditi.“

Šutjele su. Cindy se osjećala… osjećala se gotovo normalno. „Samo…“ naposljetku reče, „samo što sam tako strašno osamljena. Ne želim biti toliko osamljena.“

„Naravno da ne želiš.“

„Bojite se umiranja čak i u vašoj dobi?“

Olive kimne. „O, bogovića mu, bilo je dana kad sam priželjkivala da sam mrtva. Ali i dalje se bojim umiranja.“ Potom reče: „Znaš, Cindy, ako možda stvarno umireš, ako doista i umreš, istina je… da smo svi mi samo nekoliko koraka iza tebe. Dvadeset minuta iza tebe, to ti je istina.“

Cindy to nikad nije palo na um. Mislila je da će Tom, i njihovi sinovi, i… ljudi… da će nastaviti živjeti dovijeka, bez nje. Olive je imala pravo: svi su se uputili onamo kamo ona ide. Ako ide.

„Hvala vam“, reče. „I hvala što ste svratili.“

Olive Kitteridge ustane. „Bok sad“, reče.

* * *

Kad je Cindyna majka umirala – njoj su tad bile pedeset dvije godine, a Cindy trideset dvije – vikala je i plakala i proklinjala Cindyna oca zato što ih je napustio prije mnogo godina. Istinu govoreći, Cindyna je majka i inače, tijekom Cindyna života, često vikala i plakala; jadnica je bila strašno umorna. No dok joj je majka umirala, Cindy se strahovito uplašila tog njezina ponašanja i rekla si je: Ja neću tako umrijeti. I zato je osjećala toliku krivnju zbog scene koju je napravila pred sinovima rasplakavši se onako neobuzdano na stubama na Božić. Tijekom života svojih sinova Cindy nije vikala i plakala. Brinula se za njih svake sekunde, tako joj se barem činilo, i grlila ih je i držala u naručju dok su bili mali i trebali utjehu.

Često je razmišljala o tom; razmišljala je o tom i nekoliko večeri poslije sjedeći pokraj Toma na kauču, s dekom navučenom do grla, gledajući televiziju zajedno s njim. Za vrijeme reklama rekla je: „Mili, osjećam se jako loše zbog tog što sam se onaj dan rasplakala na stubama pred tobom i dječacima. Ispričala sam to gospođi Kitteridge. Zaboravila sam joj reći da me to podsjetilo na moju majku.“

Tom se odmakne od nje i brzo je pogleda: „Gospođi Kitteridge? Što te spopalo da ispričaš nešto tako osobno toj babuskari?“

„Pa…“ započne Cindy.

„Jesi čula da se udala za Jacka Kennisona?“

„Stvarno?“ Cindy se počne uspravljati.

„Da, stvarno. Možeš li zamisliti da bi se itko htio oženiti tom babuskarom, osim onog njenog jadnog prvog muža, Henryja?“

Nakon toga Cindy je ušutjela.

* * *

Nekoliko dana poslije vrijeme se pogoršalo. Kišilo je i padala je susnježica i dok je Tom pripremao sve što je trebalo – stavio joj je ručak u hladnjak, telefon pokraj kreveta, mobitel u krevet s njom – dok je sve to obavljao prije odlaska na posao u željezaru, ona shvati da joj ide na živce. „U redu je, mili, samo idi.“

„Jesi sigurna?“ upita on, a ona odgovori da je sigurna i zamoli ga neka sad samo ode.

I tako on ode viknuvši još jednom s dna stuba: „Bok, macice!“ I ona mu uzvrati i on napokon ode.

Cindy potom zadrijema i kad se probudila, razljuti se vidjevši da nije ostavio upaljeno nijedno svjetlo u kući. Strašno je škrt, pomisli; bez svjetala sve joj je djelovalo deprimirajuće, stoga se izvuče iz kreveta, prošeće spavaćom sobom i upali svjetiljku na komodi i onu pokraj kreveta, premda je hodnik koji se vidio kroz vrata sobe i dalje bio siv.

Telefon joj zazviždi. Anita, njezina šogorica, poslala joj je poruku: Mogu nazvati? Cindy sjedne na rub kreveta i odgovori porukom: Da.

„Jesi dobro?“ upita Anita. I Cindy reče da jest, isto kao inače.

„Oprosti što nisam svratila ovaj tjedan, uskoro ću doći.“ I Anita se raspriča o problemima kod kuće, zbog kojih ju je Cindy žalila: Anitina djeca sva su bila nekako luda; bili su srednjoškolci. Cindy ustane i ode u hodnik kako bi upalila još svjetala te začuje automobil na kolnom prilazu. Prišavši prozoru i pogledavši van, ugleda gospođu Kitteridge kako izlazi iz automobila.

„Anita“, reče Cindy, „upravo je došla gospođa Kitteridge. Ispričala sam ti kako me posjetila. Pa evo je opet.“

Anita se nasmije. „E pa, dobro se provedi. Kao što sam ti rekla, meni se ta žena uvijek nekako sviđala.“

Kiša je pljuštala, a gospođa Kitteridge nije imala kišobran. Cindy lupne po prozoru i gospođa Kitteridge podigne pogled. Cindy joj mahne pozivajući je da uđe te pokaže na bočna vrata i nakon nekoliko minuta bočna se vrata otvore i zatvore, a gospođa se Kitteridge pojavi, odjevena u kaput, na vratima spavaće sobe.

„Skinite kaput“, reče Cindy. „Žao mi je što ste se smočili. Samo ga bacite na pod. Osim ako ga želite objesiti. Ako ga želite objesiti, onda…“ No gospođa Kitteridge baci kaput, isti onaj crveni, napuhani, na sag i ponovo sjedne na stolac ravnog naslona. Kosa joj se slijepila za glavu od kiše. Kapi su joj padale na ovratnik, stoga ustane i upita Cindy: „Gdje je kupaonica?“ Cindy joj pokaže i trenutak poslije Olive se vrati u sobu noseći ručnik za ruke s ružičastim i bijelim prugama, iznova sjedne i počne brisati kosu ručnikom; Cindy je jedva vjerovala svojim očima.

Cindy upita: „Gospođo Kitteridge, jeste se vi to udali? Tom kaže da je čuo da ste se udali za Jacka Kennisona, ali ja sam pomislila da to ne može biti istina.“

Olive Kitteridge zadrži ručnik iznad glave i pogleda u zid. Reče: „Da, istina je. Udala sam se za Jacka Kennisona.“

Cindy je zurila u nju. „Pa čestitam. Valjda. Je l' čudno?“

„O, čudno je.“ Olive je pogleda i kimne. „Čudno je, tako mi svega.“ Na trenutak je oklijevala i potom, počevši ponovo brisati kosu, nastavi: „Ali oboje smo sad dovoljno stari, tako da znamo neke stvari, i to je dobro.“

„Koje stvari?“

„Kad treba mučati, uglavnom.“

„O čemu mučite?“ upita Cindy, a Olive kao da je malo razmislila i zatim reče: „Pa, na primjer, kad doručkuje, ne kažem mu: Jack, zašto, do vraga, moraš tako glasno strugati po zdjelici?“

Cindy upita: „Koliko ste već dugo u braku?“

„Skoro dvije godine, čini mi se. Zamisli, u mojim godinama, početi ispočetka.“ Olive spusti ručnik na krilo i malo podigne raširen dlan. „Ali to nikad nije počinjanje ispočetka, Cindy, nego samo nastavljanje.“

Prilično dugo sjedile su šutke; po krovu se čulo bubnjanje kiše. Olive zatim reče: „Pretpostavljam da ne želiš razmišljati o Tomu kako počinje ispočetka.“

Cindy duboko uzdahne. „O, gospođo Kitteridge, ne mogu podnijeti pomisao na to da je sam. Ne mogu to podnijeti, zaista ne mogu. Bio bi jednostavno… O, bio bi poput velike, divovske bebe, sam samcat, i od tog mi se srce slama. Ali na pomisao da bi mogao biti s nekim srce mi se još više slama.“

Olive kimne, kao da je razumije. „Znaš, Cindy, ti i Tom odrasli ste zajedno. I Henry i ja bili smo takvi. Bilo nam je osamnaest kad smo se upoznali, dvadeset jedna kad smo se vjenčali i istina je… to je osoba s kojom smo živjeli, i to zauvijek ostane u nama.“ Ona slegne ramenima. „Jednostavno zauvijek ostane.“

„Pričate li Jacku Kennisonu o Henryju?“

Olive je pogleda. „O, da. Kad smo se Jack i ja tek upoznali, non-stop smo razgovarali o njegovoj ženi i mom mužu. Non-stop.“

„Je l' vam bilo nelagodno?“

„Pobogu, ne. Bilo je divno.“

Cindy je neko vrijeme šutke ležala. „Ne znam želim li da se o meni razgovara.“

Olive slegne ramenima. „Nećeš moći mnogo učiniti u vezi s tim, ako se dogodi. Ali reći ću ti nešto: kovat će te u zvijezde. Postat ćeš prava pravcata svetica.“

Cindy se nasmije. Nasmije se! I trenutak poslije i Olive se nasmije.

Zatim Cindy reče: „Vaš sin. Sviđa li se njemu taj Jack Kennison?“

Olive trenutak-dva ne odgovori. Zatim reče: „Ne, ne sviđa. Ali mislim da mu se ni ja ne sviđam baš previše. Nisam mu se sviđala ni prije nego što sam se udala za Jacka.“

„O, Olive, žao mi je.“

Oliveina noga poskakivala je gore-dolje. „Aj-jaj“, reče. „Ne može se ništa učiniti u vezi s tim u ovom trenutku.“

Kratko oklijevajući, Cindy upita: „Jeste uvijek bili u lošim odnosima sa sinom?“

Olive nagne glavu kao da razmišlja i zatim reče: „Stvarno ne znam. Mislim da nisam. Neko vrijeme nisam. Možda je počelo s njegovom prvom ženom.“

Minutu poslije Cindy – koja je pogledala prema prozoru i ugledala sivilo susnježice kako vlaži staklo – reče: „Ma, sigurna sam da niste tako puno drečali i urlali kao moja majka. Bila je teška, Olive. No s druge strane, imala je težak život.“ Ona se ponovo okrene prema Olive.

I Olive reče: „O, mislim da jesam puno drečala i urlala.“

Cindy otvori usta, no Olive nastavi. „Iskreno, ne sjećam se, ali mislim da jesam. Znala sam biti prilično grozna kad bi mi došlo. Moj sin vjerojatno misli da sam teška žena, kao što ti misliš da je bila tvoja majka.“

„Pa ipak sam je voljela“, reče Cindy.

„Hah. Pretpostavljam da i Christopher voli mene.“ Olive polako odmahne glavom. Dvije žene nekoliko su minuta šutjele. Olive je držala ručnik u krilu.

Zatim se nagne naprijed i reče: „Reći ću ti nešto, Cindy. S vremena na vrijeme Henry mi toliko nedostaje da imam osjećaj da ne mogu disati.“ Ona se nagne unatrag i Cindy se učini da vidi suze u njezinim očima. Olive trepne i naposljetku reče: „Počne mi strašno nedostajati, Cindy, kao iz vedra neba; i to ne zato što Jack nije dobar prema meni, jer uglavnom jest, nego eto, nešto se dogodi i ja pomislim: Henry.“

„Jako mi je drago što ste došli“, reče Cindy. „Ne biste vjerovali tko me sve ne dođe posjetiti.“

„Da, bih. Vjeruj mi.“

„Ali zašto me ne posjećuju? Mislim, Olive… Stare prijateljice nikad i ne svrate.“

„Boje se.“

„Pa tko im kriv!“

„O, slažem se. Slažem se s tobom.“

„Ali vi se ne bojite.“

„Ne.“

„Iako se bojite umiranja.“

„Tako je“, potvrdi Olive.

* * *

Vrijeme je i dalje bilo ružno; vjetar je zviždao kroz prozore i kišilo je i kratko sniježilo i potom iznova kišilo. Cindy se činilo da se to proteže danima. U tom razdoblju poštom je primila čestitku od kolegica i kolega iz knjižnice. Na čestitki je bio cvijet, a unutra je pisalo: Brzo ozdravi! I svi su se potpisali. Cindy ju je bacila u koš. Medicinska sestra došla je i presvukla posteljinu; Cindy je bilo drago što je vidi i porazgovarale su kratko i druželjubivo. No kad je medicinska sestra naposljetku otišla, Cindy se vratila u krevet i navukla pokrivač gotovo preko glave. Slušala je Pandoru na telefonu, preko slušalica, što je sve češće činila. Činilo joj se da nema smisla čitati knjigu; nije željela čitati. I nije željela gledati nijedan film na iPadu koji joj je Tom kupio u tu svrhu.

Uzme telefon i pošalje SMS sinovima; obojica su studirala. Još samo jedna, napiše, volim vas obojicu!!! U roku od nekoliko minuta obojica joj odgovore. I mi tebe volimo, mama. Njezin stariji sin pošalje joj još jedan SMS, u kojem je pisalo: Sretno sa zadnjom! I ona odgovori: Hvala ti, mili! i pošalje mu emotikon s poljupcem. Željela je još pisati, reći im: Ali stvarno stvarno STVARNO vas volim! No nije imalo svrhe. Mnogo se toga nije dalo izgovoriti, Cindy je to sve češće spoznavala i zbog tog ju je boljelo srce. No bila je vrlo umorna i na neki joj je način taj umor pomagao jer mu se prepustila slušajući glazbu na telefonu. Zadrijema, premda nije imala osjećaj da će zaspati, te se iznenadi probudivši se.

Pred kraj dana Anita svrati na povratku kući s posla i Cindy sjedne s njom za kuhinjski stol. Anitinu mužu – Tomovu bratu – prijetio je otkaz i Cindy reče: „Anita, svašta ti se ružno događa“, a Anita uzvrati: „Istina. I tebi.“ I Anita se nasmije – njezin smijeh bio je poput žubora – i podigne naočale na nosu, a Cindy rukom prekrije njezinu ruku. „A i Maria s tim tetovažama“, reče Anita. „Duž cijele ruke, i jedne i druge, i ja sam joj rekla: 'Samo čekaj, dok ti ruke postanu mlohave.' A ona je rekla: 'Tetovirat ću se i po guzici'…“ U tom trenutku Tom uđe kroz vrata i Cindy upita Anitu želi li ostati na večeri, a Anita reče: „Bože, voljela bih ostati na večeri.“ Zatim ustane i odjene kaput. „Ali moram nahraniti onu svoju vražju obitelj.“

Sljedećeg dana izašlo je Sunce. Žarko je sjalo dok je Cindy koračala kolnim prilazom prema automobilu u pratnji Toma, koji je uzeo slobodno prijepodne kako bi je otpratio na zadnju terapiju, i ona primijeti Sunce, ali gotovo ništa drugo, i jedva progovori s Tomom dok ju je vozio u bolnicu. Stigavši onamo, sjedila je kao i prije, više od sat vremena, dok je ta tvar kapala u nju, a poslije, pomogavši joj da se vrati u automobil, Tom reče: „Ostat ću s tobom, Cindy. Cijeli dan.“ Kad su se vratili kući, Cindy uđe u krevet i nedugo zatim Tom se uspne stubama i sjedne na krevet pokraj nje. Jeo je jabuku, a Cindy nije mogla podnijeti taj zvuk. Hrskao je i mljackao i ona naposljetku reče: „Tome, možeš li pojesti tu jabuku do kraja negdje drugdje?“ Izgledajući povrijeđeno, on reče: „Dobro“, i vrati se u prizemlje.

* * *

Točno tjedan dana nakon Cindyne posljednje terapije pojavi se Olive Kitteridge. „Čestitam. Što je sljedeće?“ reče.

„Snimanje za tri mjeseca. Tako da sad čekamo.“

„Dobro onda.“ Trenutak poslije Olive doda: „Jack i ja smo se posvađali. Čovječe, kakva makljaža.“

Cindy reče: „O, Olive, žao mi je što to čujem.“

„Hah, da, i meni je žao što to moram prijaviti. Ticalo se naših prijatelja. Našeg društvenog života, kao što se Jack izrazio.“

Cindy se zavali unatrag na jastuke promatrajući Olive. Lice kao da joj se pomicalo; bila je uzrujana. „Hoćete mi ispričati?“ upita Cindy.

„Ma, on ima te prijatelje iz svog bivšeg života, Rutledgeove, i neki dan nakon večere s njima ja sam rekla: 'Nemam ništa protiv Marianne Rutledge. Ništa učinkovito.'“ Olive pritom podigne ruku, skupljenih prstiju, i izvede pokret kao da nožem ubada zrak. „Toliko je napuhana, ta žena, tako mi Boga miloga. I on se uvrijedio! Uvrijedio se i onda je rekao: 'E pa, Olive, tvoji su prijatelji uglavnom provincijalci.' To je rekao. Rekao je da ga nikad ne pitaju kako je – pobogu, kako tipično muški! – i da ih smatra pro-vin-ci-jal-ci-ma. A ja sam njemu rekla da je on provincijalac zato što mu smeta to što mu je kći gej i da bi ga trebalo biti sram nazvati nekog provincijalcem kad on sam ima takav stav, rekla sam mu: 'Ti si i gori od provincijalca, gospodine harvardski pametnjakoviću, ti kao da si došao ravno iz srednjeg vijeka.' Toliko sam se razbjesnila da sam ušla u auto i odvezla se, i znaš što sam mislila, kamo se vozim? Kući! Pomislila sam da ću se vratiti u kuću u kojoj sam nekad živjela s Henryjem i trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim kako te kuće više uopće nema. I zato sam se odvezla do rta i sjedila sam u autu i tulila kao beba i onda sam se vratila u Jackovu kuću, u… pa, valjda… našu kuću i… slušaj sad ovo. On me čekao i osjećao se grozno. Osjećao se grozno zato što je sve ono izgovorio.

A i ja sam razmišljala vozeći se natrag kući i shvatila sam da sam ja seljanka, a Jack nije. Mislim, to je pitanje klase. I zato, kad sam se vratila i vidjela koliko mu je žao, rekla sam mu to, to da mislim da je to pitanje klase, vrlo mirno sam mu to rekla, i znaš što? Razgovarali smo sigurno dva sata bez prestanka, jednostavno smo razgovarali i razgovarali, i on je rekao da je i on neka vrsta seljaka i da je zato tako osjetljiv kad je riječ o provincijalnosti, jer se cijelog života duboko u sebi osjećao kao provincijalac, a nije to želio biti. Rekao je: 'Ja sam snob, Olive, i ne ponosim se time.' Otac mu je bio liječnik, znaš, živjeli su u predgrađu Wilkes-Barrea u Pennsylvaniji, i meni se čini da je to daleko od seljaštva, ali otac mu je bio liječnik opće prakse s ordinacijom u stražnjem dijelu njihove relativno male kuće i Jack je rekao da je uvijek imao osjećaj da se ne uklapa sasvim u društvo u školi, a osim toga, njegova prva žena, Betsy, ta se stvarno rodila sa srebrnom žlicom u ustima, bila je iz Philadelphije i pohađala je Bryn Mawr…“

Olive prestane govoriti. Zatim reče: „Uglavnom, krasno smo se napričali, na kraju.“

„Drago mi je“, reče Cindy. „Ali, Olive, kako to mislite, da ste seljanka?“

„Pa, mislim, nisam ti ja baš naročito grandiozna. Otac mi nije maturirao, iako mi je majka bila učiteljica. Ali bili smo mali ljudi i ponosna sam na to. A sad ti meni ispričaj nešto“, reče Olive.

I tako Cindy ispriča Olive da bi joj kosa trebala početi iznova rasti za otprilike mjesec dana. Isprva će izgledati kao paperje, ali potom će se vratiti. Olive ju je gledala sa zanimanjem blago kimajući.

Zatim reče: „Reci mi… htjela sam te to pitati. Što je s tvojim sestrama, Cindy? Što se dogodilo s njima? Zar nisi imala sestru? Ili dvije?“

Cindy se iznenadi što ih se Olive sjetila. Reče: „Jesam. Jedna živi na Floridi. Konobarica je. A moja mlađa sestra je umrla prije mnogo godina…“ Cindy je malo oklijevala i potom nastavi: „Predozirala se drogom.“ I doda: „Godinama je vodila bitku.“

Olive Kitteridge je pogleda i nakon nekoliko trenutaka jedva primjetno odmahne glavom. „Bogovića mu“, reče. Prekriži gležnjeve i malo okrene trup na stolcu. „Pa onda pretpostavljam da ti ne dolaze u posjet.“

„Dolazi mi šogorica, Anita. Iskreno, Olive? Ona je jedina osoba osim vas koja me redovito posjećuje.“

„Anita Coombs“, reče Olive. „Naravno, znam je. Radi u gradskom uredu državne uprave.“

„Tako je.“

„Draga osoba. Uvijek mi je tako djelovala.“

„O, divna je“, reče Cindy. „I, uh, ima brdo problema. Ali tko ih nema?“ I tad Cindy sjedne uspravnije u krevetu i upita: „Olive, jeste mi ispričali o toj svađi s Jackom Kennisonom zato što mislite da ću umrijeti?“

Olive joj uputi pogled koji se Cindy učini iskreno iznenađen. Trenutak poslije reče, prekriživši gležnjeve na drugu stranu: „Ne, ispričala sam ti to zato što sam stara žena koja voli pričati o sebi, a stvarno nemam nikog drugog kome mi ne bi bilo neugodno to ispričati.“

„Dobro“, reče Cindy. „Mislila sam, možda ste pomislili da ste sigurni ako kažete meni, jer mislite da ću umrijeti, pa zašto mi ne biste kazali.“

Olive reče: „Ne znam hoćeš li umrijeti.“

Nastane muk i Olive tad doda: „Vidjela sam da vam je božićni vijenac i dalje na vratima. Neki ljudi ga ostave, nikad ne znam zašto.“

Cindy reče: „O, mrzim to. Toliko sam već puta to spomenula Tomu. Zašto ga se ne sjeti skinuti?“

Olive zamahne rukom po zraku. „Uzrujan je, Cindy. U zadnje vrijeme ne može se ni na što koncentrirati.“

I začudo, Cindy u tom trenutku shvati da Olive ima pravo. Takva jednostavna izjava, ali potpuno istinita. O, jadni Tome! pomisli Cindy, Tome, nisam bila poštena prema tebi…

No Olive se okrene i pogleda kroz prozor. „Pogledaj ti to“, reče.

Cindy se okrene i pogleda. Sunčeva svjetlost bila je čarobna, sjala je veličanstvenim žutim sjajem sa svjetloplavog neba i kroz gole grane drveća, onako rastvorena kakva zna biti prije nego što zgasne danje svjetlo.

No evo što se zatim dogodilo…

Evo što Cindy, do kraja života, neće zaboraviti: Olive Kitteridge tad joj je rekla: „Bože moj, oduvijek sam obožavala svjetlost u veljači.“ I lagano je odmahnula glavom. „Bože moj“, ponovila je s divljenjem u glasu. „Pogledaj samo tu svjetlost, takva je jedino u veljači.“