Jurica Pavičić: Prometejev sin
Sveti Lazar, Izak i Modest: dan prvi
1.
Netom što je brod isplovio iz porta,
sunce je zašlo. Purpurni zalazak još je kratko gasnuo iza prvog vijenca otoka,
a onda je sve utonulo u tamu. Rano zimsko poslijepodne pojelo je sve – i nebo,
i oblake, i mrkentu, i šumu, i obrise otoka, i ledenu vodu uokolo. Noć je pala,
kao da nikad više neće svanuti.
Jedino
što je svijetlilo u tom posljednjem, nepopustljivom mraku bio je salon
putničkog broda. Žuta svjetla kabinske rasvjete žmirkala su nad podom od
linoleuma, nad ovalnim separeima i sjedištima od skaja. Na tim istim sjedištima
još su se u kolovozu gužvale horde turista. Ali sada – sredinom decembra –
turista nije bilo. U rani zimski sumrak salon je bio tugaljivo pust.
Gorki
Šain sjedio je sam u kutu velikog separea. Gledao je kako s onu stranu
prozorskih okana mrak proždire nebo i more. A kad je vani sve postalo crno,
zatvorio je oči. Osluškivao je zvukove. Zvukove koje je toliko puta slušao i
dobro poznavao.
Dok
je brod još bio u zaljevu, makinja je radila monotono i mirno, udari su u
oplatu bili slabi, a škripa blaga. Kad je brod izašao na kanal, zvukovi su se promijenili. Zvuci makinje postali su bučniji, a udari valova mukliji i
teži. Bok se broda povijao uz obeshrabrujuću škripu.
Zimsko
je jugo ojačalo. Da popodne nije krenuo na put, pomisli, sutra možda ne bi ni
mogao. Već će ujutro liniju obustaviti dok se vrijeme ne smiri.
Otvorio
je oči. Osim njega, u salonu je bilo pet ili šest putnika i konobar brodskog
bifea. Suh i sijed, konobar je izgledao biblijski staro. Kretao se u uskom
četverokutu između aparata za kavu, frižidera i šanka, ponavljajući sporo i
drhtavo iste pokrete kakve vjerojatno obavlja desetljećima. Skuhao je jedan
espreso, nekom od putnika natočio vinjak, krpom prebrisao aparat i sudoper.
Kratko je piljio u ekran televizora. A onda se konobar zagledao u jednu od
putnica koja mu je iz nekog razloga skrenula pažnju. Napustio je šank te
sporim, nesigurnim koracima prišao ženi. Obazrivo joj je stegao ruku. Ona mu je
odgovorila stiskom i kimnula.
Gorki
pogleda putnicu pomnije. Nosila je crninu – dakle, to što je vidio bilo je
žalovanje. Ožalošćena je bila odjevena strogo, ali otmjeno i dobro, predobro za
salon popodnevnog broda u prosincu. Razmjerno pravilna lica, činila se gotovo
lijepom. Ali u pogledu i izrazu lica imala je nešto odbojno što je rastjerivalo
svaku simpatiju. Gorki ju je promatrao. Bio je siguran da to lice odnekud
pamti. Ali memorija bivšeg policajca ovaj ga je put izdavala. Nije se mogao sjetiti
ni otkud to lice zna, ni od kada.
Nakon dugog radnog dana bio je umoran. Zatvorio je opet
oči prepuštajući se šumovima – škripi metalnih madira i huci mora. Naposljetku
je kliznuo u san, neopazice i blago.
Probudila ga je promjena. Zvukovi su bili drukčiji.
Brodski motor radio je teže i napregnutije, a brod se počeo ljuljati od udara
vala u mezobandu. Zakrenuli su kurs. Prošli su rt, približavaju se Škoju.
Ustao je da protegne noge. Izišao je iz salona na gornju
kuvertu trajekta.
Dok je spavao, more je zbilja ojačalo. Valovi južine
nadirali su s jugoistoka tvoreći pjenaste kreste koje su se bjelasale u mraku. Brod se nadimao i hripao, uzdizao se na valovima i ponirao
natrag u bezdan. U daljini su se već vidjela svjetla Škoja. Nakon dva sata
plovidbe bližili su se cilju.
Ozreo
se. Na palubi osim njega nije bilo nikoga. Ispod, u duplji garaže, počivali su
automobili ukrcani na trajekt. Bilo ih je malo – dva ili tri osobna, jedan
kamion s ceradom i jedna ribarska hladnjača. Jedan od automobila skrenuo mu je pažnju. Bio je to tamni
furgon pogrebnog poduzeća.
Sišao je metalnim skalama u garažu. Približio se
pogrebnom vozilu – ali kroz zatamnjeno staklo nije vidio ništa. Zašao je za
stražnju stranu furgona i spazio križ naslonjen na staklo. Škrtog svjetla bilo
je taman dosta da može pročitati natpis na križu od svijetlog drva.
Agata Matulov
1937. – 2019.
Lecnuo
se i izmaknuo od furgona. Popeo se skalama natrag i pogledao put kabine. Žena u
crnini sjedila je na istom mjestu. Sad se sjećao gdje je i kad već vidio
njezino lice.
Starački
kantunal, neuredan, pun sirupa, lijekova i razbacanih papirnih maramica.
Starica koja se rijetko diže, loše vidi i teško diše, ali je perfektno bistra i
oštra uma. A ta starica ima sliku na kantunalu. Na slici dvoje ljudi – njezino
dvoje djece. Visoki muškarac u ogrtaču Burberry. I žena pravilna, ali
izdužena lica. Tada i tamo ju je vidio. Na uokvirenoj slici, na kantunalu Agate
Matulove.
Znači,
stara Agata je umrla, pomisli Gorki. Prevrtao je u umu
informaciju koju je upravo spoznao, zagledan u mokro ništa.
Vlažna
južina i dalje je šibala rastjerujući kroz noć mokre kapljice. Ali valovi su se
smanjivali. Brod je ulazio dublje u zaljev, a roj svjetala u dnu vale bivao je
sve veći i jasniji. Uskoro su se mogla raspoznati stabla, kuće i mul od
nabacanog kamenja.
Bok
broda počeo je vibrirati uz tiho brujanje. Počela je manovra. Brod je zašijao krmom da provu upravi
prema gatu. Putnici u salonu stali su navlačiti kapute i krenuli put izlaza. Ne i Gorki. Stajao je na istom mjestu i promatrao prizor
koji nije vidio godinama.
Kapelica
na Punti Ružarice. Gat. Lanterna. Zgrada zadruge, zgrada bratovštine, općinski
dom s tornjem i satom. Zvonik crkve, koji je jedini osvijetljen sjajio u
zimskom polumraku. Ispred svega – mandrač, a u mandraču barke koje se ljuljaju
na mareti. Iza toga, iza prvog reda, ništa se nije vidjelo. Sve što je bilo iza
pojeo je mrak, ali Gorkom nije trebalo svjetlo da zna što tamo ima. Znao je
svaku kalu, kuću i vrt, svaki popločani odvojak, suhozid i maslinik.
Mornari
su vezali konope, brod se akoštao. Trajekt je spustio pramčanu platformu uz bučni tresak. Putnici su počeli izlaziti, a Gorki je i dalje stajao na
palubi i promatrao odredište svog puta. Gledao je Škoj, a štumik mu se skupio u
gvalju neočekivane, jake zlovolje. Vratio mu se isti onaj osjećaj koji je
pamtio, osjećaj kojeg se bojao. Nije ni ugazio nogom na tlo, a osjećaj je već
bio tu.
Svugdje,
samo ne ondje, pomislio je.
Pomislio
je to, ali i odmah suzbio tu beskorisnu misao. Zgrabio je torbu i krenuo put
izlaza.
Primjedbe
Objavi komentar