Jurica Pavičić: Prometejev sin

 

 

 













 

Sveti Lazar, Izak i Modest: dan prvi

 

1.

 

Netom što je brod isplovio iz porta, sunce je zašlo. Purpurni zalazak još je kratko gasnuo iza prvog vijenca otoka, a onda je sve utonulo u tamu. Rano zimsko poslijepodne pojelo je sve – i nebo, i oblake, i mrkentu, i šumu, i obrise otoka, i ledenu vodu uokolo. Noć je pala, kao da nikad više neće svanuti.

Jedino što je svijetlilo u tom posljednjem, nepopustljivom mraku bio je salon putničkog broda. Žuta svjetla kabinske rasvjete žmirkala su nad podom od linoleuma, nad ovalnim separeima i sjedištima od skaja. Na tim istim sjedištima još su se u kolovozu gužvale horde turista. Ali sada – sredinom decembra – turista nije bilo. U rani zimski sumrak salon je bio tugaljivo pust.

Gorki Šain sjedio je sam u kutu velikog separea. Gledao je kako s onu stranu prozorskih okana mrak proždire nebo i more. A kad je vani sve postalo crno, zatvorio je oči. Osluškivao je zvukove. Zvukove koje je toliko puta slušao i dobro poznavao.

Dok je brod još bio u zaljevu, makinja je radila monotono i mirno, udari su u oplatu bili slabi, a škripa blaga. Kad je brod izašao na kanal, zvukovi su se promijenili. Zvuci makinje postali su bučniji, a udari valova mukliji i teži. Bok se broda povijao uz obeshrabrujuću škripu.

Zimsko je jugo ojačalo. Da popodne nije krenuo na put, pomisli, sutra možda ne bi ni mogao. Već će ujutro liniju obustaviti dok se vrijeme ne smiri.

Otvorio je oči. Osim njega, u salonu je bilo pet ili šest putnika i konobar brodskog bifea. Suh i sijed, konobar je izgledao biblijski staro. Kretao se u uskom četverokutu između aparata za kavu, frižidera i šanka, ponavljajući sporo i drhtavo iste pokrete kakve vjerojatno obavlja desetljećima. Skuhao je jedan espreso, nekom od putnika natočio vinjak, krpom prebrisao aparat i sudoper. Kratko je piljio u ekran televizora. A onda se konobar zagledao u jednu od putnica koja mu je iz nekog razloga skrenula pažnju. Napustio je šank te sporim, nesigurnim koracima prišao ženi. Obazrivo joj je stegao ruku. Ona mu je odgovorila stiskom i kimnula.

Gorki pogleda putnicu pomnije. Nosila je crninu – dakle, to što je vidio bilo je žalovanje. Ožalošćena je bila odjevena strogo, ali otmjeno i dobro, predobro za salon popodnevnog broda u prosincu. Razmjerno pravilna lica, činila se gotovo lijepom. Ali u pogledu i izrazu lica imala je nešto odbojno što je rastjerivalo svaku simpatiju. Gorki ju je promatrao. Bio je siguran da to lice odnekud pamti. Ali memorija bivšeg policajca ovaj ga je put izdavala. Nije se mogao sjetiti ni otkud to lice zna, ni od kada.

Nakon dugog radnog dana bio je umoran. Zatvorio je opet oči prepuštajući se šumovima – škripi metalnih madira i huci mora. Naposljetku je kliznuo u san, neopazice i blago.

Probudila ga je promjena. Zvukovi su bili drukčiji. Brodski motor radio je teže i napregnutije, a brod se počeo ljuljati od udara vala u mezobandu. Zakrenuli su kurs. Prošli su rt, približavaju se Škoju.

Ustao je da protegne noge. Izišao je iz salona na gornju kuvertu trajekta.

Dok je spavao, more je zbilja ojačalo. Valovi južine nadirali su s jugoistoka tvoreći pjenaste kreste koje su se bjelasale u mraku. Brod se nadimao i hripao, uzdizao se na valovima i ponirao natrag u bezdan. U daljini su se već vidjela svjetla Škoja. Nakon dva sata plovidbe bližili su se cilju.

Ozreo se. Na palubi osim njega nije bilo nikoga. Ispod, u duplji garaže, počivali su automobili ukrcani na trajekt. Bilo ih je malo – dva ili tri osobna, jedan kamion s ceradom i jedna ribarska hladnjača. Jedan od automobila skrenuo mu je pažnju. Bio je to tamni furgon pogrebnog poduzeća.

Sišao je metalnim skalama u garažu. Približio se pogrebnom vozilu – ali kroz zatamnjeno staklo nije vidio ništa. Zašao je za stražnju stranu furgona i spazio križ naslonjen na staklo. Škrtog svjetla bilo je taman dosta da može pročitati natpis na križu od svijetlog drva.

 

Agata Matulov

1937. – 2019.

 

Lecnuo se i izmaknuo od furgona. Popeo se skalama natrag i pogledao put kabine. Žena u crnini sjedila je na istom mjestu. Sad se sjećao gdje je i kad već vidio njezino lice.

Starački kantunal, neuredan, pun sirupa, lijekova i razbacanih papirnih maramica. Starica koja se rijetko diže, loše vidi i teško diše, ali je perfektno bistra i oštra uma. A ta starica ima sliku na kantunalu. Na slici dvoje ljudi – njezino dvoje djece. Visoki muškarac u ogrtaču Burberry. I žena pravilna, ali izdužena lica. Tada i tamo ju je vidio. Na uokvirenoj slici, na kantunalu Agate Mat­ulove.

Znači, stara Agata je umrla, pomisli Gorki. Prevrtao je u umu informaciju koju je upravo spoznao, zagledan u mokro ništa.

Vlažna južina i dalje je šibala rastjerujući kroz noć mokre kapljice. Ali valovi su se smanjivali. Brod je ulazio dublje u zaljev, a roj svjetala u dnu vale bivao je sve veći i jasniji. Uskoro su se mogla raspoznati stabla, kuće i mul od nabacanog kamenja.

Bok broda počeo je vibrirati uz tiho brujanje. Počela je manovra. Brod je zašijao krmom da provu upravi prema gatu. Putnici u salonu stali su navlačiti kapute i krenuli put izlaza. Ne i Gorki. Stajao je na istom mjestu i promatrao prizor koji nije vidio godinama.

Kapelica na Punti Ružarice. Gat. Lanterna. Zgrada zadruge, zgrada bratovštine, općinski dom s tornjem i satom. Zvonik crkve, koji je jedini osvijetljen sjajio u zimskom polumraku. Ispred svega – mandrač, a u mandraču barke koje se ljuljaju na mareti. Iza toga, iza prvog reda, ništa se nije vidjelo. Sve što je bilo iza pojeo je mrak, ali Gorkom nije trebalo svjetlo da zna što tamo ima. Znao je svaku kalu, kuću i vrt, svaki popločani odvojak, suhozid i maslinik.

Mornari su vezali konope, brod se akoštao. Trajekt je spustio pramčanu platformu uz bučni tresak. Putnici su počeli izlaziti, a Gorki je i dalje stajao na palubi i promatrao odredište svog puta. Gledao je Škoj, a štumik mu se skupio u gvalju neočekivane, jake zlovolje. Vratio mu se isti onaj osjećaj koji je pamtio, osjećaj kojeg se bojao. Nije ni ugazio nogom na tlo, a osjećaj je već bio tu.

Svugdje, samo ne ondje, pomislio je.

Pomislio je to, ali i odmah suzbio tu beskorisnu misao. Zgrabio je torbu i krenuo put izlaza.

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)