Tri pitanja za Jasena Boku, autora putopisa "Život uz svetu rijeku"

-

 




Povodom izlaska novog putopisa Jasena Boke ŽIVOT I SMRT UZ SVETU RIJEKU, GANGESOM OD HIMALAJE DO BENGALSKOG ZALJEVA, postavili smo autoru par pitanja.

 

 Često kažeš kako si u Indiji bio mnogo puta i kako je posebno voliš. Tvoja nova knjiga ŽIVOT I SMRT UZ SVETU RIJEKU, GANGESOM OD HIMALAJE DO BENGALSKOG ZALJEVA govori o putovanju Indijom. Koja su ti tri najdraža mjesta u Indiji i zašto.

 

Teško je odlučiti, jako teško… Iako ne volim velike gradove, dva su kojima u Indiji ne mogu odoljeti. Mumbai je jedno od onih ludih mjesta koji uz kaotičnu indijsku priču ima još i dodatak nekog mediteranskog duha, a more uvijek doda posebnu aromu svakom gradu. Varanasi na Gangesu, sveto mjesto, moj je apsolutni indijski favorit, Indija intravenozno: gurui, prosjaci, sveti ljudi, cijele obitelji. Ganges privlači Indijce kao magnet pa je Varanasi zaista fascinantno iskustvo Indijskog Potkontinenta. Treći je grad manje poznat, malen je i nije na glavnim turističkim putovima, riječ je o Jaisalmeru, gradu u Rajasthanu, nekad važnom raskrižju na trgovačkim putovima, danas zaboravljenom naselju na pustinjskoj margini koje živi svoj život u nekom sasvim drugom vremenu, daleko od kaotične indijske suvremenosti.

 

Kako se pripremaš za putovanje i knjigu koju pišeš nakon puta?

 

Rad na svakoj knjizi, uključujući i putovanje o kojem govori, traje obično oko dvije godine. Počinje iščitavanjem literature, slijedi planiranje putovanja – koje uvijek realiziram drugačije nego je bilo planirano. A samo pisanje knjige traje obično oko šest mjeseci i uključuje jako puno čitanja o mjestima na kojima sam bio jer je samo putovanje otvorilo mnoge druge perspektive i traži dodatne informacije. Putopisi, barem oni koje ja pišem, sigurno nisu samo opis putovanja, pokušam uvijek zahvatiti mnogo dublje, u kulturu, povijest, posljednje vrijeme i politiku.

 

Kao iskusan putnik bez čega ne ideš na put?

 

Samo su dvije stvari nužne, a to su putovnica i novac, sve ostalo je fakultativno i može se nabaviti putem. Moje je pravilo da ma koliko put bio dug, ne nosim više od osam kilograma u rancu, a u njemu je obavezna još jedna stvar bez koje više ne mogu: iPad u kojem je – osim što u njemu pišem bilješke s putovanja – cijela moja knjižnica sa stotinjak knjiga, najčešće stručnih o krajevima kroz koje putujem.

  


 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

-
Slika
O MENI (neslužbeno) Kad mi netko postavi pitanje tko sam ja, često automatski nabrojim uloge: majka, supruga, sestra.  Kći sam bila, a sada više nisam. Kada si sama postavim to pitanje, zatreperi mi usna od radosti i vidim sebe kao onu koja se vječito – igra. I kako mi je tek sada ugodno u ženskom tijelu, vidim se kao curicu koja skače i pleše po livadi. Toliko odskakujem da se katkada teško vratim na zemlju (mislim i na planet i na tlo). Zaigrana i radosna! To sam ja... Hvala lijepa na pitanju. Ja sam planina. Često tu rečenicu ponavljam sebi i svojima jer kad naiđu takozvane nedaće, imam osjećaj da se sva nekako raširim, zauzmem više mjesta i ukopam (mentalno). Osjećam da me šiba vjetar i kiša, ali se ne mičem. Pred očima mi se pojavi velika zelena planina koja stoji sama usred ravnice. Otkad znam za sebe je tako. Ja sam planina! Onog dana kada sam spoznala da si ono što jedeš, nije mi bila želja da budem svinja ili ovca (sa svim njihovim karakteristikama). Nemam ništa
Pročitajte više

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

-
Slika
Kako je počelo – Sve san im uredila. Sve! Namazala parkete, uredila kužinu i na kraju banj. A onda me uvatilo – opisivala je moja mama kako je išla mene rodit. – Puka mi je vodenjak u friško uređenom banju! Baka je odma dobila proliv. Svako pet minuti trčala je u zahod od straja. Moj budući tata za to je vrime bija u vojsci. A oni koji me triba odvest da se rodin, Mate, muž moje tete Tajde, po običaju je popija koju čašu više. – Pij, Mate, pij! – govorila mu je moja baka dok mu je nalivala litru jake kafe. Kad su u Matu ulili dovoljno da više nije vidija duplo, svi su se uputili u rodilište u biloj „bubi“. – Ajde, Mate, učini još koji krug prije nego me ostavite – priča mama kako mu je tada rekla. Onda je Mate kružija i plaka jer on inače plače u svim situacijama. – Nije njemu problem pustit suzu – to svi govore. A onda su je ostavili u bolnici. Zapravo nas, samo još uvik u jednon komadu. Još mi je neugodno kad je slušan kako me rađala. A ne pita ona mene kako je m
Pročitajte više

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD

-
Slika
Tessa – Tata? Ne, ovaj č ovjek nikako ne mo ž e biti moj otac, unato č tim poznatim sme đ im o č ima koje i dalje zure u mene. – Tessie – glas mu je dublji nego š to pamtim iz djetinjstva. Hardin se okre ć e k meni, strijelja me pogledom, pa se opet zagleda u mog oca. Moj otac. Ovdje, u ovom groznom kvartu, u prljavoj odje ć i. – Tessie? Jesi to stvarno ti – pita. Stojim kao smrznuta. Ne mogu se sjetiti ni jedne rije č i koju bih uputila ovom pijancu s licem moga oca. Hardin mi stavlja ruku na rame kako bi me potaknuo na nekakvu reakciju. – Tessa... Koraknem bli ž e strancu, a on se nasmije š i. Sme đ a brada pro š arana mu je sjedinama; zubi mu nisu onako bijeli i č isti kakvih se sje ć am... kako se samo pretvorio u ovo? Svaka nada da ć e moj otac promijeniti svoj ž ivot onako kako je to u č inio Ken upravo nestaje, a spoznaja da ovaj č ovjek zaista jest moj otac boli me vi š e nego š to bi trebala. – Ja sam – za č ujem, i nakon kratkog trenutka
Pročitajte više