s engleskog prevela Davorka Herceg-Lockhart



POGLAVLJE PRVO

Amma

 

 

 

Amma

hoda šetnicom uz rijeku koja njezin grad presijeca nadvoje, pokraj nje polako plovi nekoliko ranojutarnjih tegljača

slijeva joj je pješački most u nautičkom stilu, s nogostupom poput palube i stupovima poput jarbola

zdesna joj je rijeka koja zaokreće na istok ispod mosta Waterloo prema kupoli svetog Pavla

osjeća kako se sunce diže, zrak je još uvijek svjež, prije nego što se grad počne gušiti u vrućini i ispušnim plinovima

malo podalje uz šetnicu mlada violinistica svira neku prigodno vedru melodiju 

Ammin komad, Posljednja Amazonka iz Dahomeja, večeras se prvi put prikazuje u Nacionalnom kazalištu

 

*

 

 

 

ona razmišlja o vremenu kada je tek počinjala u kazalištu

kada su ona i njezina prijateljica Dominique došle na glas kao provokatorice zbog sabotiranja predstava za koje su osjećale da vrijeđaju njihove političke senzibilitete

snažno treniranim glumačkim glasovima oglasile bi se iz zadnjih redova gledališta, a zatim brzo pobjegle van

vjerovale su u protest koji je javan, bučan i osobito iritantan onima kojima je upućen

sjeća se kako je jedanput prolila kriglu piva po glavi redatelja u čijem su komadu polugole crnkinje trčkarale uokolo po pozornici poput idiota

a zatim zbrisala u uličice Hammersmitha

urlajući od smijeha

 

Amma je zatim provela desetljeća kao odmetnica na marginama, bacajući bombe na establišment koji ju je izopćio

sve dok srednja struja nije počela asimilirati sve što je nekada bilo radikalno, pa se i ona ponadala da će joj se priključiti

što se dogodilo tek nakon što je u ulozi umjetničkog ravnatelja na čelo Nacionalnog kazališta prije tri godine prvi put stala žena 

nakon toliko vremena, nakon toliko pristojnih odbijenica od njezinih prethodnika, jednog ponedjeljka ujutro stigao je poziv, netom poslije doručka, kada se pred Ammom unedogled pružala praznina života u kojem su joj jedina utjeha bile televizijske drame

jako nam se sviđa scenarij, mi smo za, hoćete li nam i režirati? jeste li možda slobodni ovaj tjedan da se nađemo na kavi?

 

Amma otpije gutljaj svojeg uobičajenog pojačanog americana za buđenje dok prilazi sivom umjetničkom kompleksu u stilu brutalizma

grubi bunkerski beton odnedavna je tek pomalo oživljen neonskim svjetlima, a kazalište je počelo stjecati reputaciju progresivnosti za razliku od nekadašnjeg tradicionalističkog imidža

davnih dana očekivala bi da će je izbaciti čim se usudila proći kroz vrata; bilo je to u vrijeme kada su se ljudi još uvijek dotjerivali za izlazak u kazalište

i svisoka gledali one koji nisu bili propisno odjeveni

ona želi da ljudi na njezine predstave dolaze iz znatiželje, ne mari kako su odjeveni, ona ionako ima vlastiti ko-te-jebe stil, koji se doduše razvio od nekadašnjeg klišeja – traperice na tregere plus beretka u stilu Che Guevare plus marama palestinka, uz nezaobilazni bedž s prikazom dva isprepletena ženska simbola (to se zove nositi srce na rukavu, djevojko)

ovih dana zimi nosi srebrne ili zlatne tenisice, a ljeti pouzdane birkensice

zimi su to crne hlače, ili sasvim široke ili sasvim uske, ovisno o tome je li toga tjedna broj 40 ili 42 (gornji dio tijela uvijek joj je za broj manji)

ljeti su to dimije koje dosežu ispod koljena, a zimi asimetrične košulje, džemperi, jakne, kaputi jarkih boja

cijele godine njezini izbijeljeni dredloksi strše u zrak poput svjećica na rođendanskoj torti

izgled zaokružuju trajni elementi njezina osobnog modnog izraza: srebrne kolut-naušnice, krupne afričke narukvice i ružičasti ruž 

 

 

Yazz

je nedavno opisala njezin stil kao stil “lude starice, mama”, moli je da počne kupovati odjeću u Marks & Spenceru kao sve normalne majke, odbija biti viđena s njom dok hodaju po ulici

Yazz dobro zna da će Amma uvijek biti sve drugo samo ne normalna, i s obzirom na to da je sada u pedesetima, još nije stara, iako pokušaj to objasniti jednoj devetnaestogodišnjakinji; u svakom slučaju, starenja se ne treba sramiti

pogotovo kada se to događa čitavoj ljudskoj rasi

iako se katkad čini kao da ona jedina među svojim prijateljicama želi slaviti starenje

jer je takva povlastica ne umrijeti prerano, govori im ona dok se spušta noć, oko kuhinjskog stola u njezinoj udobnoj kućici u nizu u Brixtonu

 

dok navaljuju na jela koja je svaka od njih donijela: varivo od slanutka, piletina u jerk marinadi, grčka salata, curry s lećom, pečeno povrće, marokanska janjetina, riža sa šafranom, salata od cikle i kelja, jollof od kvinoje i bezglutenska tjestenina za stvarno naporne cjepidlake

dok si nataču čaše vina, votke (manje kalorija) ili nečega boljeg za jetra ako im je tako naredio liječnik

dok inzistira na tome da treba izbjegavati trend sredovječnog kukanja, ona očekuje njihovu podršku; ali one joj dobacuju zbunjene osmjehe, a osim toga, što je s napadima artritisa, gubitkom pamćenja i znojenjem?

 

Amma prolazi pokraj mlade ulične sviračice

dobacuje joj ohrabrujući osmijeh, a ona joj odvraća na isti način 

vadi par novčića, stavlja ih u violinsku kutiju

nije spremna odreći se cigareta, pa se nasloni o zid koji gleda prema rijeci i zapali, mrzi se zbog toga

njihovoj generaciji reklame su govorile da će ih pušenje učiniti odraslima, glamuroznima, snažnima, pametnima, poželjnima, i iznad svega, kul

nitko im nije rekao da će ih zapravo ubiti

dok promatra rijeku, osjeća kako joj topao dim putuje niz jednjak i smiruje živce, pokušavajući ublažiti adrenalinsku navalu kofeina

 

 

četrdeset godina premijera, a ona se i dalje svaki put usere 

što ako je kritičari rastrgaju? ako je budu ignorirali uz opći konsenzus kritika od jedne zvjezdice, što je Nacionalno uopće mislilo kada je ovu usranu amaterku pustilo kroz vrata?

naravno, ona zna da nije amaterka, napisala je petnaest komada i režirala više od četrdeset; prema riječima jednog kritičara, Amma Bonsu siguran je par ruku koji zna uspješno riskirati

a što ako je publika na pretpremijeri samo bila jako ljubazna kada se digla na noge?

ma daj začepi, Amma, pa ti si veteranka, znaš?

 

 

gledaj

ima odličnu ekipu: šest starijih glumica (prekaljene veteranke), šest na vrhuncu karijere (nekako dosad preživjele) i tri svježa lica (naivne nadobudne); jedna od njih, darovita Simone, neispavana će ušetati na probu, a kod kuće je zaboravila isključiti glačalo ili pećnicu ili zatvoriti prozor u spavaćoj sobi, pa će potrošiti dragocjeno vrijeme namijenjeno za probu u panici telefonirajući svojim cimericama

prije nekoliko mjeseci bila bi prodala svoju baku u roblje da dobije ovaj posao, a sada je razmažena primadona koja je neki dan redateljicu poslala da joj donese latte s karamelom dok su bile same u dvorani

tako sam iscrpljena, kukala je Simone dajući naslutiti da je za to kriva Amma jer je tjera da toliko radi

ne moramo ni spomenuti, ona je u trenutku riješila gospodičnu Simone Stevenson 

gospodičnu Stevenson – koja je u Nacionalno stigla ravno s glumačke akademije – pa zato misli da je samo korak od osvajanja Hollywooda

saznat će ona kako stvari stoje

i to prilično uskoro

 

 

u ovakvim trenucima Ammi nedostaje Dominique koja je već odavno pobjegla u Ameriku

trebala bi biti uz nju u ovom tako važnom trenutku u njezinoj karijeri

upoznale su se osamdesetih godina na audiciji za film s radnjom smještenom u ženskom zatvoru (a gdje drugdje?)

obje su bile razočarane jer su ih uvijek zvali za uloge ropkinja, sluškinja, prostitutki, dadilja ili kriminalki

a na kraju nijedna nije dobila ulogu


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Citati o ljubavi

20 veličanstvenih Profilove 2020.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)