Profil

H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak  POGLAVLJE 1 Kad je Sam otišao, Peter uzme mobitel. Diže pogled i gleda me u oči. Kao da mu je dah zastao u grlu. Razmišlja o nečemu, no ne znam o čemu. Te safirne oči opuste se pa opet pogleda prema mobitelu koji drži u ruci. „Pričekajmo s odlaskom da ne sretnemo odmah Deana. Moram obaviti jedan razgovor, pa se onda možemo detaljnije dogovoriti. U redu?“ Kad me opet pogleda u oči, imam osjećaj da mi je nešto prešutio. „Koga zoveš?“ „Brata. Moram ga nešto pitati.“ Peter se naglo okrene, s odlučnim izrazom. Crte lica tako su mu napete da više ne sliči na čovjeka kojeg poznajem. Ne prisluškujem i ne zadržavam se pred vratima da bih čula taj razgovor. Postoji nešto između njega i njegova brata, možda stari ožiljci. Ne želim Peteru otežati život. Možda bih trebala otići? Mislim, nije ovo njegova bitka. Moja je. Samo zato što sam potpuno zaribala posljednji put ne znači da ovaj put moram nadrljati. Pogledam prema svojim rukama prekrivenima r...

Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala Prevela: Petra Mrduljaš Najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo nego da nakon svakog pada ustanemo. Konfucije 1. Imala sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti. Nikada mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni usput spominjao moju smrt. Smrt mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke. Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila. Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti. Stoga me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt. Prema mojem izvoru, budem li imala „sreće“, dočekat ...

Odlomak Crna vještica, Nora Roberts - Prva knjiga trilogije Rod O’Dwyer - Konj je bio velik i prekrasan, visok više od metar i šezdeset, poigravao se s jahačem povremeno cupkajući i zabacujući ga, vidjela je u njegovim očima da pomalo bjesni. Na sivoj dlaci boje dima već su izbile kapljice znoja, premda je jutro još uvijek bilo prohladno, a uši je tvrdoglavo držao spuštene unatrag. Jahač je također bio velik i prekrasan, znao je s kim ima posla. Iona je to osjetila po njegovu glasu, možda ne toliko riječima, koliko tonu, a trudio se zadržati konja u kasu. Čim je čula njegov glas, nešto u njoj se razbudilo. To su samo živci, uzbuđenje, nije to ništa, čovjek je ipak odlučivao o njenoj sreći i budućnosti. Kako su se približavali jedno drugomu, tako je raslo i njeno uzbuđenje. Privlačnost joj je udarila ravno u glavu i srce, doista je bio predivan kao i konj. Sve na njemu bilo joj je privlačno. Imao je kosu boje karamele, ne sasvim smeđu, ni sasvim riđu, koja se vijoril...

Zoe Sugg: CURA NA NETU Ustajem i na brzinu se presvlačim iz školske uniforme u jednodijelnu pidžamu s motivom snježnog leoparda. Elliot mrzi jednodijelne pidžame smatrajući kako bi onog koji ih je izmislio trebalo naglavačke objesiti s našeg mola. Za vezice cipela. Doduše, on sâm stvarno ima stila iako nije zakleti pobornik mode; jednostavno ima žicu za fantastično kombiniranje nasumično odabranih i posve nespojivih komada odjeće. Obožavam ga fotkati!             Dok s treskom zatvara vrata, na brzinu bacam pogled prema ogledalu i uzdišem. Manje-više to činim svaki put kad vidim svoj odraz – kao da je u pitanju refleksna radnja. Pogled u ogledalo – uzdah. Pogled u ogledalo – uzdah. Ipak, ovaj put ne uzdišem zbog pjegica koje mi prekrivaju lice poput točkica na ptičjem jajašcu jer se ne vide pod svjetlošću svijeća. Uzdišem zbog svoje kose. Kako to da je Olliejeva tako preslatka kad je raskuštra morski povjetarac dok moja...

Hugh Laurie: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA 'Hvala ti, Thomas.' Hodali smo kroz Hyde Park, nismo nikamo posebno išli, neko vrijeme smo se držali za ruke, a onda ih pustili kao da držanje ruku ne znači puno u životu. Sunce je svratilo u grad na dan i London je izgledao veličanstveno. 'Hvala za što?' Ronnie je spustila pogled prema tlu i nogom udarila nešto čega vjerojatno nije ni bilo. 'Što nisi pokušao voditi ljubav sa mnom sinoć.'  'Molim, nema na čemu.' Nisam zapravo znao što očekuje da kažem, pa ni to je li ovo početak razgovora ili njegov kraj. 'I hvala ti što si mi zahvalila,' dodao sam, čime je zazvučalo više kao da je kraj. 'Joj, zaveži.' 'Pa zapravo,' rekao sam. 'Stvarno sam ti zahvalan na tome. Svaki dan pokušavam ne voditi ljubav s milijunima žena, a većina ni ne pisne u znak zahvalnosti. Ovo je lijepa promjena.' Malo smo prošetali. Golub se zaletio u nas i onda u zadnjem trenutku odletio, ...

59. paralela Bilo je oko pet sati poslije podne. Čekao sam vlak na podzemnoj željeznici, na Liniji A. Nalazio sam se na Columbus Circleu i bio sretan što je subota, pa nije bilo gomile ljudi koja se u to doba vraća s posla kući. Znate da su odmah nakon napada 11. rujna u podzemnoj željeznici u New Yorku gužve bile rjeđe jer su je gradski paranoici (kojih ima mnogo i u koje ubrajam i sebe) izbjegavali, vjerujući da će to biti sljedeća meta. Dobrih mjesec dana nakon napada posvuda sam viđao kojekakve torbe i pitao se što li nam jamči da u njima nije eksploziv ili antraks ili virus kuge. Policajci su stajali na ulazima u podzemnu, sa svojim dugim palicama, žvakali kaugume i nisu zapravo nikoga tko je ulazio pregledavali. Oni nisu tamo stajali da bi nešto unaprijed spriječili, nego tek da nešto naprave ako se dogodi kakva tragedija, post mortem. Usprkos prigovorima da su u to vrijeme bile ograničene ljudske slobode, i dalje ste mirno mogli ušetati u podzemnu, nitko vas ne bi pregleda...

Prvi dan Dan odlaska uvijek dođe iznenada, bez obzira na to koliko se dugo  datumi nazirali na kalendaru. Jim je kofer spakirao večer prije, ali  sada, nekoliko trenutaka uoči predviđenog polaska, oklijevao je.  Je li spakirao dovoljno knjiga? Koračao je amo-tamo ispred police  s knjigama u radnoj sobi i izvlačio romane za hrbat, a potom ih  vraćao na mjesto. Je li spakirao tenisice? Je li spakirao kremu za brijanje? Jim je čuo ženu i kćer kako u zadnji čas panično trčkaraju  gore-dolje po stepenicama i na hrpu pokraj vrata stavljaju još onu  jednu stvar koju su zaboravile.  Kad bi mogao, Jim bi štošta rado izvadio iz prtljage: proteklu  godinu svoga života, a i pet prije nje. Pravo govoreći: način na  koji ga je Franny za večerom gledala s druge strane stola; osjećaj  svoga uda u ustima nove osobe prvi put u tri desetljeća, kao i žarku  želju da ondje i ostane; ništavilo koje ga je čekalo nakon povratka, prazninu be...