četvrtak, 29. svibnja 2014.

Glenn Greenwald: NEMAŠ SE KAMO SAKRITI



Potkraj 2012. godine američki novinar i borac za ljudska prava Glenn Greenwald počeo je dobivati neobične poruke njemu nepoznate osobe koja mu je rekla da bi voljela s njim stupiti u kontakt, ali uz pomoć jednog šifriranog sustava, tako da nitko njihovu korespondenciju neće moći čitati. Iz te korespondencije Greenwald saznao da bi ta osoba trebala pomoć od njega da u londonskom dnevnom listu "Guardian", za koji je Greenwald tada radio, objavi neke izuzetno osjetljive i senzacionalne dokumente. U početku ta mu se osoba nije željela predstaviti, no on je uz pomoć jedne svoje prijateljice, koja se bavi snimanjem političkih dokumentaraca, stekao povjerenja te osobe, te se dogovorio da se sastane s njom u Hongkongu.
      Tako su Greenwald i ta njegova prijateljica otputovali u Hongkong i u jednom tamošnjem hotelu upoznali mladog Amerikanca Edwarda Snowdena, dotadašnjeg službenika američkih obavještajnih službi, koji je imao kod sebe skoro tri milijuna supertajnih američkih dokumenata o operacijama američke elektronske obavještajne agencije NSA. Iz tih dokumenata, koje je on Greenwaldu stavio na raspolaganje, bilo je vidljivo da NSA može prisluškivati svaku osobu na svijetu ili kontrolirati njenu internetsku komunikaciju, da u tome ima pomoć vodećih američkih telekomunikacijskih i internetskih kompanija, te da ona intenzivno prisluškuje i špijunira vodeće svjetske političare, ali i ogroman Amerikanaca, iako to po američkim zakonima ne bi smjela.
      Greenwald je o onome što mu je Snowden otkrio objavio u lipnju 2013. godine u "Guardianu" niz članaka, a neka otkrića o tome objavio je i "Washington Post". Bila je to ogromna senzacija, o tom otkriću raspisali su se mediji diljem svijeta. Nakon tog otkrića mnoge javne ličnosti iskazale su zabrinutost intenzitetom i širinom te elektronske špijunske aktivnosti, koju su američke vlasti pokušale zanijekati, demantirati i umanjiti njihovo značenje. Protiv Snowdena pokrenut je pravosudni postupak, pa se on – da se spasi zatvora – sklonio u Moskvu, a i Greengwaldu je prijetio sudski postupak, ali je od toga njega štitila njegova novinarska profesija. O onome kako je došao do ovog velikog otkrića, što to otkriće znači Greenwald je ne samo intenzivno pisao u "Guardianu" nego je potom napisao i knjigu "Nemaš se kamo sakriti: Snowden, NSA i američka država nadzora", koja je diljem svijeta izašla sredinom svibnja.
      Ta je knjiga smjesta došla na liste najprodavanijih bestselera, već prvog tjedna prodaje bila je na 5. mjestu liste "New York Timesa" najprodavanijih knjiga u SAD, te na 4. mjestu najprodavanijih knjiga na internetskoj knjižari "Amazon". Greeenwald je u travnju 2014. godine zajedno s drugim novinarima koji su sudjelovali u ovom velikom otkriću dobio Pulitzera, najveću američku novinarsku nagradu.
      U ovoj knjizi po prvi puta autor objavljuje 56 dosad nepoznatih dokumenata vezanih za ovu aferu. Autor opisuje na koji tehnički način prikopčavanjem na rutere je NSA prisluškivala američki i međunarodni elektronski promet. Objavljuju se imena velikih korporacija s kojima je NSA surađivala. Iznose se dokazi da je namjera NSA bila da kontrolira cijeli svjetski elektronski promet. Govori se s kojim je tajnim službama stranih zemalja NSA surađivala. Autor pokazuje kako su špijunirane i društvene mreže. Autor opisuje i kako se on našao na udaru nakon što je ovu aferu otkrio u "Guardianu".


      Glenn Greenwald (1967.) američki je odvjetnik i novinar, koji trenutno živi u Brazilu. Studirao je na sveučilištu George Washington u Washingtonu, te završio studij prava na Sveučilištu New York. Nakon studija počeo se baviti odvjetništvom i postao stručnjak za ustavna pitanja i pitanja ljudskih prava. Bavio se i biznisom. U listopadu 2005. pokrenuo je internetski blog "Unclaimed Territory" gdje je pisao o raznim slučajevima kršenja ljudskih prava od strane američkih obavještajnih službi. Njegov je blog izazvao dosta pozornosti, pa je stoga 2007. godine dobio priliku da postane suradnik uglednog američkog internetskog političkog sitea "Salon". I tu su njegovi prilozi izazvali veliku pozornost, pa je on počeo napuštati pravnički posao jer se sve više počeo baviti novinarskim i publicističkim radom. Napustio je "Salon" u kolovozu 2012. godine kada je počeo raditi za londonski dnevnik "The Guardian", baveći se i dalje prvenstveno pitanjima kršenja ljudskih prava u SAD. Kao novinar Guardiana stupio je u kontakt s američkih zviždačem Edwardom Snowdenom koji mu je dao veliki broj povjerljivih dokumenata američke tajne službe NSA o masovnom prisluškivanju i kontroli elektronskih komunikacija u SAD i diljem svijeta. Greenwald je u listopadu napustio Guardian da bi pomogao formiranju nove nezavisne internetske medijske kuće First LookMedia.      


srijeda, 28. svibnja 2014.

Pavao Pavličić: Šapudl, i što je bilo poslije, autobiografski zapisi



Godine 1991., za vrijeme Domovinskog rata Pavao Pavličić je u časopisu Republika objavljivao svoje autobiografske zapise vezane za vukovarsku ulicu Šapudl, u kojoj je odrastao. Namjerno je izbjegao temu rata, raspada Jugoslavije, agresije na Hrvatsku; sve se to podrazumijevalo kao podloga teksta, ali u knjizi je Pavličić prikazao samo ulicu i njezine stanare, kakve je pamtio iz pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. To je svakako jedna od najdirljivijih knjiga napisanih o tom ratu; njezin emocionalni naboj posebno je potenciran činjenicom da je nad tom ulicom i Vukovarom počinjen urbocid. O knjizi se puno pisalo, postala je hit i zasigurno je jedna od najpotresnijih knjiga o Domovinskom ratu, iako je u knjizi on samo impliciran.
   U ovom ponovljenom izdanju Pavličić dodaje novo poglavlje (pedesetak stranica) koje se bavi Vukovarom u ratu i njegovom poslijeratnom sudbinom, sve do današnjih dana. Kao rođeni Vukovarac, Pavličić piše s mnogo razumijevanja za žitelje tog grada i njegovu specifičnu, autohtonu urbanu fizionomiju. Ta vizura čovjeka koji dobro poznaje grad „iznutra“, a dovoljno dugo živi izvan njega, pa ga promišlja i iz općehrvatske, pa i univerzalističke perspektive, može biti vrlo intrigantna i književno zanimljiva za današnju publiku.


PAVLIČIĆ, Pavao, prozaist i povjesničar književnosti (Vukovar, 16. VIII. 1946). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vukovaru. God. 1969. diplomirao komparativnu književnost i talijanistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu; doktorirao je 1974. radom o sesti rimi u hrvatskoj književnosti. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost istoga fakulteta, gdje je od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor. Od 1996. redoviti je član HAZU.

srijeda, 7. svibnja 2014.

Ian Rankin, Sveci Biblije sjena, odlomak




- Kamo idemo?
- Vozimo se.
- Znaš dobro što te pitam, kamo se vozimo?
Rebus se osvrne i pogleda suputnika. Ime mu je Peter Meikle. Gotovo polovinu života proveo je po raznim škotskim i engleskim kaznionicama, zadobivši onu uobičajenu bljedunjavost i držanje svojstveno bivšim robijašima. Dobro bi mu došlo brijanje, a upale su mu oči samo dvije crne, sumnjičave točkice. Rebus ga je pokupio ispred kladionice u Clerk Streetu. Prošli su nekoliko usamljenih svjetala vozeći kroz Commonwealth Pool do Holyrood Parka.
- Dugo se nismo vidjeli - reče Rebus. - Čime se baviš u zadnje vrijeme?
- Ničim što bi te trebalo brinuti.
- Zar ti izgledam zabrinuto?
- Izgledaš isto kao i 1989. kad si mi prosuo zube.
- Zar je to bilo tako davno? - Rebus odmahne glavom napadno glumeći iznenađenje. - Ali, budimo pošteni, Peter, opirao si se uhićenju − a bio si i pravi prgavac.
- Za razliku od tebe, ha? - Vidjevši da Rebus ne odgovara, Meikle nastavi zuriti kroz prozor. Saab se već popeo na Queen's Drive i vijugao vrletnim liticama Salisbury Cragsa prema jezeru St Margaret's Loch. Grupica turista pokušavala je komadićima kruha nahraniti patke i labudove, ali čini se da je odred galebova, koji se obrušio s visine, dograbio i više negoli mu pripada. Rebus uključi desni žmigavac i započne uspon koji zavija oko vrha Arthur's Seata. Vozili su zaobilazeći šetače i trkače dok se grad nije izgubio iz vida.
- Kao da smo usred Škotskog visočja - primijeti Rebus. - Teško je i povjerovati da je Edinburgh tik pod nama. - Okrene se prema suputniku. - Nisi li nekoć živio ovdje negdje?
- Dobro znaš da jesam.
- U Northfieldu, ako dobro pamtim. - Automobil uspori, a zatim ga Rebus zaustavi uz rub kolnika. Kimne prema zidiću s otvorenim vratima. - Ono je prečica, ne? Kada bi se do parka željelo stići pješice, iz Northfielda?
Meikle samo slegne ramenima. Nosio je podstavljenu najlonsku jaknu. Šuštala je kad god bi se lecnuo. Promatrao je Rebusa kako otvara novu kutiju cigareta i pripaljuje jednu šibicom. Rebus otpuhne oblak dima, a zatim i Meiklea ponudi cigaretom.
- Lani sam prestao pušiti.
- Pojma nisam imao – reče Rebus.
- Aha, možeš misliti.
- Pa, kad se već ne daš nagovoriti, izađimo na trenutak. - Rebus ugasi motor, otkopča sigurnosni pojas i otvori vrata.
- Zašto? - Meikle se ukipi.
Rebus se nagne da zaviri natrag u automobil. - Moram ti nešto pokazati.
- A što ako me ne zanima?
No Rebus mu samo namigne i zatvori vrata, obiđe automobil i zaputi se livadom prema zidiću. Ključevi su ostali u bravici, a Meikle ih je mjerkao dobrih dvadeset ili trideset sekundi prije negoli je opsovao ispod glasa, pribrao se i otvorio suvozačeva vrata. Rebus je stajao s druge strane zida koji omeđuje park, a pod njim su se prostirala istočna predgrađa grada.
- Strm je to uspon - govorio je, slobodnom rukom zaklanjajući oči od sunca. - Ali tada si bio dosta mlađi. A možda i nisi došao pješice − sigurno si imao nekog prijatelja koji bi ti posudio auto. Mogao si mu jednostavno reći da trebaš nešto prevesti, bez ulaženja u detalje.
- Dakle, riječ je o Dorothy - zaključi Meikle.
- A o kome drugome? - Rebus se lagano osmjehne. - Prošlo je gotovo dva tjedna prije negoli je prijavljeno da je nestala.
- Bilo je to prije jedanaest godina…
- Dva tjedna - ponovi Rebus. - Opravdavao si se pričom kako si vjerovao da je otišla k sestri. Da ste se malo posvađali. Pa, nije bilo načina da to opovrgneš − susjedi su, htjeli-ne htjeli, slušali kako urlate jedno na drugo pa si to odlučio okrenuti u svoju korist. - Rebus se tek tada okrene prema čovjeku. - Dva tjedna − a i tada nam se obratila njezina sestra, a ne ti. Nema nikakvih naznaka da je Dorothy napustila grad − provjerili smo na svim željezničkim i autobusnim postajama. Kao da si mađioničar koji ju je strpao u čarobni kovčeg. Otvoriš ga, a njoj ni traga. - Rebus zastane i zakorači prema Meikleu. - Ali ipak jest ovdje. Negdje u ovome gradu. - Udari lijevom nogom o tlo. - Mrtva i zakopana.
- Prošao sam istragu, zar si zaboravio?
- Kao glavni osumnjičenik - nadoda Rebus polagano kimnuvši.
- Možda je izišla na piće, upoznala nekog gadnog tipa…
- Obišli smo stotine pivnica, pokazivali smo njezinu sliku, ispitivali stalne mušterije.
- Možda je autostopom otputovala do Londona − čovjek se tamo lako izgubi.
- Premda ondje nije nikoga poznavala? Premda nije ni takla svoj bankovni račun? - Rebus je sada već odmahivao glavom.
- Ja je nisam ubio.
Rebus odglumi da se lecnuo. - Ovdje smo samo nas dvojica. Nisam ozvučen ni išta slično. Sve je ovo samo za moj unutarnji mir. Jednom kad mi priznaš da si je dovukao ovamo i zakopao je, cijeloj je priči kraj.
- Mislio sam da više ne radiš na starim slučajevima.
- Gdje si to čuo?
- Edinburški se odjel zatvara. Više ga neće biti.
- Istina. Ali nisu svi ovako dobro obaviješteni kao ti.
Meikle slegne ramenima. - Čitam novine.
- A posebnu pozornost, vidim, posvećuješ člancima o policiji?
- Znam da je u tijeku preustroj.
- Ipak, zašto te to toliko zanima?
- Zar si zaboravio da me s tvojim pajdašima veže zajednička prošlost? A kad smo već kod toga, kako to da nisi u mirovini − sigurno si do sada već napunio puni radni staž?
- Bio sam u mirovini − Odjel za hladne slučajeve bio je upravo to, grupica iskusnih staraca kojima neka otvorena pitanja još ne daju mira. U pravu si kada kažeš da našeg odjela više nema. - Rebusovo lice nađe se na samo nekoliko centimetara od Meikleova. - Ali ja sam još tu. Ne idem nikamo, a tek sam bio ponovno otvorio tvoj slučaj prije negoli su mi ga oduzeli.
- Nemam ti što reći.
- Jesi li siguran?
- Hoćeš me opet tresnuti o zid, prosuti mi zube kao prošli put? Znam da je tebi i tvojim pajdašima to oduvijek bio omiljen način rada…
No Rebus ga nije slušao. Usredotočio se na mobilni telefon koji je Meikle stezao u desnici. Zgrabio ga je i vidio da je uključeno snimanje glasa. Mrko se nasmijavši, baci ga u gusto grmlje borovice. Meikle nezadovoljno zacvili.
- Znači, tako ćemo? - upita Rebus, zgnječivši opušak o zid. - Želiš se cijeloga života osvrtati preko ramena da vidiš slijedi li te netko poput mene? Čekati dan kada će neki pas pronjuškati gdje ne bi smio i početi kopati?
- Nemaš ti pojma ni o čemu, a i sam si nitko i ništa - prezrivo odbrusi Meikle.
- Grdno se varaš. Vidiš, imam tebe. - Prstom udari o Meikleova prsa. - A sve dok sa mnom imaš neriješenih računa, budi siguran da imaš i razloga za strah. - Okrene se i iziđe kroz vrata u zidu. Meikle ga je pratio pogledom dok ulazi u Saab i pokreće motor. Automobil je odjurio uz oblak dima iz ispušne cijevi. Psujući ispod glasa, Meikle zagazi u gustiš potražiti mobitel. 
Oproštajni domjenak šefa okružne policije održao se u kantini stožera Policijske uprave Lothiana i Bordersa na Fettes Avenue. Premješten je na novo zaduženje južno od škotske granice, a činilo se da nitko ne zna hoće li itko preuzeti njegovo mjesto. Osam okružnih policijskih uprava uskoro će se spojiti u nešto nazvano Škotska policija. Šef okružne policije Strathclydea dobio je vodeći položaj, ostavivši svojih sedam kolega da tragaju za novim radnim mjestima.
Uloženi su površni napori da kantina izgleda svečarski − što znači: nekoliko zastavica s natpisom, pokoja girlanda i tucet šarenih balona. Stolovi su prekriveni papirnatim stolnjacima. Na njima su bile zdjelice s grickalicama uz pivske i vinske boce.
- Torta stiže za pola sata - izvijesti Rebusa Siobhan Clarke.
- To znači da moram klisnuti za dvadeset minuta.
- Ne voliš tortu?
- Ne volim govorancije koje će je sigurno pratiti.
Siobhan Clarke nasmiješi se i otpije gutljaj soka od naranče. Rebus je u ruci držao otvorenu bocu piva, ali bez ikakve namjere da je popije − previše se pjenila jer nije bila dovoljno hladna.
- Nego, naredniče Rebus - upita ona - što si radio ovog poslijepodneva?
Zagledao se u nju. - Dokle ćeš me gnjaviti s tim? - upita misleći na to što mu se obraća po činu. On je bio narednik, a ona policijski inspektor. Prije desetak godina uloge su bile zamijenjene, ali kada je Rebus podnio zamolbu za povratak u policiju, upozorili su ga na višak nadzornika, što je značilo da će morati prihvatiti niži čin narednika.
Postavili su mu ultimatum: „Ili tako, ili nikako“.
Stoga je pristao na tako.
- Mislim da ću se još neko vrijeme naslađivati - reče inspektorica Clarke široko se osmjehnuvši. - Usto, nisi mi odgovorio na pitanje.
- Obišao sam starog prijatelja.
- Ali ti nemaš prijatelja.
- Samo bih ti u ovoj prostoriji mogao pokazati dvanaestak.
Ona prijeđe pogledom po licima u sobi. - A vjerojatno i isto toliko neprijatelja.
Rebus se zamisli nad tim riječima. - Aha, možda si u pravu - složi se. Ionako nije govorio istinu. Dvanaestak prijatelja? Ni blizu. Siobhan mu je bila prijateljica, možda najbliskija koju je ikada imao − usprkos razlici u godinama i činjenici da nije voljela većinu glazbenika koje je on slušao. Oko njega su bili ljudi s kojima je radio, ali gotovo nikoga od njih ne bi pozvao u stan na čašicu viskija i razgovora. A tu je bila i nekolicina onih koje bi najradije namlatio − poput ona tri časnika iz Odreda za profesionalne standarde. Držali su se po strani od ostatka uzvanika, znajući da ih svi smatraju izrodima. Ipak, djelovali su usplahireno − i oni su dijelili sudbinu Odjela za hladne slučajeve: bit će nekamo premješteni zbog reorganizacije. No uto se jedno lice iz prošlosti probije kroz gužvu i zaputi prema Rebusu. Pruži mu ruku, a Rebus je prihvati.
- Sto mu vragova, zamalo te nisam prepoznao - prizna Rebus.
Eamonn Paterson potapša se po onome što mu je ostalo od trbušine. - Dijeta i tjelovježba - objasni.
- Hvala Bogu − već sam se pobojao da ćeš mi reći kako si oslabio od neke gadne boleštine. - Rebus se okrene prema inspektorici. - Siobhan, ovo je Eamonn Paterson. Bio je narednik dok sam ja bio viši policajac. - Dok su se njih dvoje rukovali, Rebus nastavi predstavljanje.
- Siobhan je policijska inspektorica, zbog čega je zapala u okrutnu iluziju da mi je šefica.
- Sretno s tim - reče Paterson. - Još dok je bio mlad i zelen, nisam ga mogao natjerati da me u ičemu posluša, koliko god mu davao po turu.
- Neke se stvari nikada ne mijenjaju - složi se ona.
- Naš Eamonn nekoć je bio poznat pod nadimkom Buncek - reče Rebus. - Vratio se s odmora u Americi s pričom da je pojeo toliko svinjetine da mu je osoblje restorana darovalo majicu s natpisom.
- Još je čuvam - odvrati Paterson nazdravivši podignutom čašom.
- Kada ste bacili ručnik u ring? - upita Clarke. Nikada ne bih pomislila da je ovaj visoki, vitki muškarac lijepe, guste kose makar i dan stariji od Rebusa.
- Prije petnaest godina. Lijepo od njih što mi još šalju pozivnice. - Mahnuo je čašom prema okupljenima.
- Valjda misle da si izvrsna reklama za mirovinu.
- U svakoj šali pola istine - složi se kroza smijeh. - Znači, ovo je posljednji ispraćaj Lothiana i Bordersa, ne?
- Koliko nam je poznato, jest. - Rebus se okrene prema Siobhan. - Podsjeti me, kako glase ta nova imena?
- Oformit će se dvije policijske uprave − Edinburgh plus Lothians i Scottish Borders.
- Čista glupost - promrmlja Paterson. - Morat će se mijenjati sve službene policijske iskaznice i značke, kao i znakovlje na automobilima − neka me vrag odnese ako je to štednja! - Zatim upita Rebusa: - Hoćeš li uspjeti navratiti do Doda?
Rebus slegne ramenima. - A ti?
- I to bi se moglo pretvoriti u još jedan posljednji ispraćaj. - Paterson se obrati Clarkeici. - Svi smo zajedno radili u Summerhallu.
- Summerhallu?
- Murjačka postaja odmah pokraj Veterinarskog fakulteta u Summerhall Placeu - objasni Rebus. - Zatvorili su je i zamijenili onom u St Leonard'su.
- Davno prije mog vremena - priznala je.
- Gotovo u kameno doba - složi se Paterson. - Nas, špiljskih ljudi, nije još mnogo preostalo, zar ne, Johne?
- Ja sam naučio potpaljivati vatru - uzvrati mu Rebus, protresavši kutiju šibica koju je izvadio iz džepa.
- Nemoj mi reći da još pušiš?
- Čuj, netko mora.
- S vremena na vrijeme voli i popiti - povjeri mu Siobhan Clarke.
- Duboko sam šokiran. - Paterson komično stane proučavati Rebusovu muskulaturu.
- Nisam znao da sam zalutao na audiciju za mistera svijeta.
- Nisi - dobaci mu ona - ali svejedno si uvukao trbuh.
- Sredila te! - reče Paterson ponovno se nasmijavši i potapša Rebusa po ramenu. - Onda, dolaziš Dodu ili ne? Vjerojatno će nam se pridružiti i Stefan.
- Sve mi to djeluje malo sablasno - odvrati Rebus. Zatim objasni Siobhan da je Dod Blantyre nedavno preživio moždani udar.
- Želi posljednji put okupiti staru gardu - nadoda Paterson. Zaprijeti prstom Rebusu. - Ne kaniš ga valjda razočarati − a pogotovo Maggie…
- Vidjet ću imam li rupu u rasporedu.
Paterson se zagleda Rebusu u oči pokušavajući ga navesti da obori pogled, zatim polako kimne i ponovno ga potapša po ramenu. - Onda dobro - reče i udalji se pozdraviti druga stara lica.
Pet minuta poslije, dok se Rebus spremao izmotati da mora van na cigaretu, u kantinu uđe nova grupa. Izgledali su kao odvjetnici, jer su upravo to bili − uzvanici iz Državnog tužiteljstva. Dobro odjeveni, s blistavim, samouvjerenim licima, predvođeni škotskom državnom tužiteljicom Elinor Macari.
- Moramo li se sada početi klanjati? - upita Rebus ispod glasa, a Clarke stane popravljati punđu. Državna tužiteljica poljubi šefa policije u oba obraza.
- Samo nemoj izbrbljati nešto što ćeš poslije požaliti.
- Kako god ti kažeš, šefice.
Macari je izgledala kao da se na putu ovamo nekoliko puta zaustavljala: skoknula do frizera, kozmetičarke i u butik. Goleme naočale crnih okvira naglašavale su prodornost njezina pogleda. Bacivši samo jedan pogled na prostoriju, odmah je znala koga treba pozdraviti, a koga smije zaobići. Vijećnik koji je predsjedao policijskim odborom zaslužio je iste poljupce kao i šef okružne policije. Ostali u njegovoj blizini morali su se zadovoljiti rukovanjem ili kimanjem glave u znak pozdrava. Odnekud joj se u ruci stvorila čaša vina, ali Rebus je bio siguran da joj služi isključivo kao rekvizit. Uto primijeti da je njegova pivska boca prazna, usprkos tome što se zavjetovao da će žeđ sačuvati za dostojniji napitak.
- Jesi li pripremila nekoliko prigodnih riječi za slučaj da nabasa na nas? - upitao je Siobhan.
- Rekla bih da smo na sigurnoj udaljenosti od njezine orbite.
- Imaš pravo. Ali sada kada je stigla, sigurno će ubrzo uslijediti i izlaganja. - Rebus podigne kutiju cigareta i pokaže palcem prema vanjskome svijetu.
- Vratit ćeš se? - Uto uhvati njegov pogled pa iskrivi usta shvativši besmislenost tog pitanja. Ali, dok se Rebus probijao prema izlazu iz kantine, državna tužiteljica je nekoga primijetila i žustro krenula na drugi kraj prostorije, tako da se u prolazu morao očešati o nju. Namrštila se, kao da se pokušava prisjetiti gdje ga je već vidjela i čak se osvrnula i odmjerila ga s leđa. No ubrzo je stigla do plijena. Siobhan Clarke promatrala je kako najviša pravnica u Škotskoj hvata Malcolma Foxa pod ruku i odvlači ga od njegove kohorte iz Odjela za profesionalne standarde. Kakvu god imali temu za raspravu, razgovor se imao povesti u četiri oka. Jedna konobarica iz kantine pojavila se na vratima noseći tortu, ali šef okružne policije gestom joj je dao do znanja da ceremonija mora pričekati dok državna tužiteljica ne bude spremna…

***

S engleskog preveo Ozren Doležal.

Roman Sveci Biblije sjena možete kupiti i u webknjižari