četvrtak, 30. lipnja 2016.

Nora Roberts: Zvijezde sudbine


Nora Roberts: Zvijezde sudbine
S engleskoga prevela Sanja Ščibajlo


Progonili su je snovi, budnu i uspavanu. Razumjela je snove, vizije, spoznaju. Oni su bili dio njezina života otkako zna za sebe, i većinom je znala kako ih blokirati, odgurnuti od sebe.
Ali nisu željeli odustati, bez obzira na to koliko im se odupirala snagom svoje volje. Snovi o krvi i bitki; o čudnim, stranim krajolicima obasjanim mjesečinom. U njima lica i glasovi ljudi njoj nepoznatih, ali na neki čudan, neobično poznat način živjeli su u njoj. Žena neustrašivih i gordih očiju vučice, muškarac sa srebrnim mačem. Krstarili su njezinim snovima sa ženom koja se izdignula iz mora smijući se, s muškarcem koji je nosio zlatni kompas.
I među svima njima, snažno prisutan, tamnokosi muškarac koji je u rukama držao munju.
Tko su oni? Kako to da ih je poznavala – odnosno, bi li ih prepoznala? Zašto je osjećala tako snažnu potrebu za njima, za svima njima?

S njima su hodale smrt i bol – znala je – a ipak, s njima je došla prilika za istinsku sreću, za istinsko spoznavanje same sebe. Istinska ljubav.
Vjerovala je da postoji prava ljubav. Za druge. Nikada je nije tražila za sebe jer ljubav je zahtijevala toliko toga, u život je unosila toliko kaosa. Toliko osjećaja.
Željela je, oduvijek je željela, mir i spokoj i vjerovala je da ih je pronašla u svojoj kućici u planinama Sjeverne Karoline.
Tamo je imala osamu koju je tražila. Tamo je mogla provoditi dane slikajući ili raditi u svojem vrtu, a da je nitko ne ometa. Njezine potrebe nisu bile velike; rad joj je donosio dovoljno da ih zadovolji.
Sada je njezine snove opsjedalo petero ljudi koji su je zazivali po imenu. Zašto ona nije mogla saznati njihova?
Skicirala je svoje snove – lica, mora, brežuljke i ruševine. Špilje i vrtove, oluje i smiraje dana. Tijekom duge zime punila je svoju mapu crtežima i počela ih vješati na zid.
Naslikala je muškarca s munjom u rukama, provodila dane dovršavajući svaki detalj dok nije dobila točnu nijansu i oblik njegovih očiju – dubokih, mračnih i zastrtih – tanki, bijeli ožiljak, nalik na nazubljenu munju koja je spalila njegovu lijevu obrvu.
Stajao je na litici, visoko iznad proključalog mora. Vjetar je puhao kroz njegovu tamnu kosu. Vidjela je sve to i gotovo da je mogla osjetiti, poput vrućeg daha. A bio je neustrašiv pred licem oluje dok je smrt letjela prema njemu.
Nekako je stajala s njime tamo, jednako neustrašiva.
Nije mogla spavati dok nije to dovršila, a kada jest, rasplakala se. Bojala se da je izgubila razum i ostale su joj samo vizije. Ostavila je slike da danima stoje na postolju dok ju je on promatrao kako radi ili čisti ili spava.
Ili sanja.
Rekla je samoj sebi da će ih spakirati i odaslati, poslati svome agentu da ih proda. Umočivši kist u boju, potpisala se na posljednjoj slici.
Sasha Riggs – njezino ime na rubu mora izmučenog olujom.
Ali nije ih spakirala, ni poslala. Umjesto njih spakirala je druge, one koje je slikala tijekom duge zime, i uredila sve za prijevoz.
Iscrpljena, predala se, sklupčala na kauču na tavanu koji je pretvorila u svoj studio i dopustila snovima da je preuzmu.
Oluja je bjesnjela. Vjetar je šibao, more se lomilo, nazubljena koplja munja iskakala su iz neba poput plamtećih strijela iz luka. Kiša je pristizala s mora prema litici, u gustom zastoru.
Ali on je stajao i promatrao sve to. Ispružio je ruku prema njezinoj.
„Čekam te.“
„Ne razumijem ovo, ne razumijem ništa od svega ovoga.“
„Naravno da razumiješ, ti više od većine.“ Kada je njezinu ruku prinio usnama, osjetila je kako je natapa ljubav. „Tko se još skriva od samoga sebe, Sasha, kako to činiš ti?“
„Samo želim mir. Želim tišinu. Ne želim oluje ni bitke. Ne želim tebe.“
„Laži.“ Njegove su se usne iskrivile kada im je ponovno prinio njezinu ruku. „Znaš da mi lažeš, da lažeš sebi. Koliko ćeš još odbijati život kakav ti je namijenjen? Voljeti onako kako trebaš otkako si se rodila?“
Obujmio joj je lice svojim rukama i zemlja se zatresla pod njom.
„Bojim se.“
„Suoči se s time.“
„Ne želim znati.“
„Pogledaj. Ne možemo početi bez tebe. Da bismo to priveli kraju, moramo početi. Pronađi me, Sasha. Pođi me potražiti.“
Povukao ju je unutra, svojim usnama uzeo njezine. Kada je to učinio, nad njima se sastavila oluja, ludom bjesnoćom.
Ovaj ju je put prigrlila.
Probudila se, još uvijek umorna, sjela u krevetu, pritisnula prstima snene oči.
„Pronađi me“, promrmljala je. „Gdje? I da želim, ne bih znala gdje da počnem tražiti.“ Prstima je kliznula do svojih usana i mogla se zakleti da još uvijek osjeća pritisak njegovih.
„Dosta. Sada je toga dosta.“
Brzo je ustala, počela skidati crteže sa zidova, s postolja, puštajući da slete na pod. Iznijet će ih van, bacit će ih. Spalit će ih. Maknut će ih iz svoje kuće, iz svoje glave.
I sama će izaći van, otputovati nekamo, bilo kamo. Prošle su godine otkako nigdje nije bila. Nekamo gdje je toplo, rekla je samoj sebi dok se mahnito izvlačila iz svojih snova. Na neku plažu.
Čula je vlastito teško disanje, vidjela kako joj drhte prsti. Na korak od sloma živaca, spustila se na pod među crteže, žena premršava zbog snova koji su joj ukrali kilograme, duge, plave kose prikupljene u uobičajeni, neuredni čvor. Njezine bistre, kristalno plave oči zastrle su sjene.
Pogledala je svoje ruke. U njima je ležao dar. Uvijek je bila i uvijek će biti zahvalna na tome daru. Ali imala je i drugih darova, zbog kojih nije osjećala toliku zahvalnost.
U snu je zatražio od nje da vidi. Gotovo cijeli svoj život radila je sve što je mogla kako bi spriječila vidovitost s kojom je rođena.
Da, kako bi se skrila od same sebe, baš kako je rekao.
Ako se otvori prema tome, ako to prihvati, bit će boli i tuge. I spoznaje o onome što bi se moglo dogoditi.
Sklopila je oči.
Očistit će se – dat će si vremena. Prikupit će sve svoje crteže i spremiti ih. Neće ih spaliti, naravno da ih neće spaliti. To je iz nje govorio strah.
Spremit će ih i pribrat će se. Otići će od kuće na tjedan ili dva, dati si vremena da razmisli i odluči.
Na dlanovima i koljenima počela je prikupljati crteže, organizirati ih na svoj način. Ženu neustrašivih očiju, muškarca s mačem, crteže ljudi iz svojih snova.
Prizori mora i krajolici, palača koja blista na brdu, kameni krug.
Odložila je na hrpu jedan od tuceta crteža muškarca kojeg je upravo sanjala i posegnula za drugim.
I onda je shvatila.
Crtala je srpoliki otok iz različitih perspektiva, a ovaj je crtež prikazivao njegove visoke klisure, valovita brda obrasla drvećem. Prikazala ga je kako pluta u moru, okupan suncem.
Građevine ispremiješane zajedno da oblikuju grad u prvome planu, i traka zemlje, istočkana planinama koje su se protezale u daljini.
Ta skica olovkom kao da je oživjela dok ju je proučavala. Boje kao da su se pojačale. Toliko mnogo zelene, tisuću nijansi te boje, od blijede do smaragdne. Toliko mnogo plave, duboke i bogate ili zapjenjene valovima koji su je okruživali. Vidjela je brodove kako plove, likove koji izranjaju iz valova, plivaju i pljuskaju.
I vidjela je rt na kojem je stajala s njim dok se približavala oluja.
„U redu, onda idem.“ Predaje li se to ona, pitala se, ili se odupire? Ali otići će, potražit će.
To će ili okončati snove ili će ih oživjeti, baš kao što su crteži oživjeli u njezinim rukama.
Otišla je do svojega malog radnog stola, otvorila laptop. I rezervirala let do Krfa.



srijeda, 22. lipnja 2016.

Pierce Brown: ZLATNI SIN

PRVI DIO

SVIJANJE



Hic sunt leones. “Tu su lavovi.”
Nero au Augustus





1.Vojskovođe

Moja tišina grmi. Stojim na mostu svog zvjezdanog broda, slomljena mi je ruka u udlazi od gela, ionske opekline još su mi svježe na vratu. Krvokleto sam umoran. Britva mi vijuga oko zdrave, desne ruke poput hladne metalne zmije. Preda mnom se širi svemir, golem i strašan. Rupice svjetlosti probadaju tamu, a praiskonske sjene kreću se i zaklanjaju te zvijezde na rubovima mog vidnog polja. Asteroidi. Polako lebde oko Quietusa, mog ratnog broda, dok tražim svoj plijen u tom crnilu.
“Pobijedi”, rekao mi je gospodar. “Pobijedi onako kako to moja djeca ne mogu i bit ćeš na čast imenu Augustus. Pobijedi na Akademiji i zasluži si flotu.” On voli dramatično ponavljanje. To dobro stoji većini državnika.
On bi da pobijedim za njega, ali ja bih pobijedio za crvenu djevojku čiji je san bio veći nego što je ona ikada mogla biti. Pobijedio bih zato da on umre i da njezina poruka plamti za vijeke vjekova. Skroman zahtjev.
Dvadeset mi je godina. Visok sam i širokih ramena. Moja odora, posve crna, sada je naborana. Kosa mi je duga, a oči zlatne, zakrvavljene. Mustang je jednom rekla da imam oštro lice, kao da su mi obrazi i nos isklesani od gnjevna mramora. Osobno, izbjegavam zrcala. Bolje da zaboravim masku koju nosim, masku s iskošenom brazgotinom zlatnih koji vladaju svjetovima od Merkura do Plutona. Ja sam jedan od nenadmašnih žigosanih. Jedan od najokrutnijih i najpametnijih pripadnika ljudskog roda. No nedostaje mi najmilija od njih. Ona koja me molila da ostanem kad sam se prije gotovo godinu dana opraštao od nje i Marsa na njezinu balkonu. Mustang. Dao sam joj zlatni prsten s konjem kao dar za rastanak, a ona je meni dala britvu. Prikladno.
Okus njezinih suza hlapi mi u sjećanju. Nisam se čuo s njom otkako sam otišao s Marsa. Što je još gore, s Aresovim sinovima nisam se čuo nakon što sam pobijedio na Marsovu institutu prije dvije godine. Plesač je rekao da će mi se javiti nakon što diplomiram, ali prepušten sam samom sebi i nasumično plutam morem zlatnih lica.
Ovo je jako daleko od budućnosti koju sam zamišljao za sebe dok sam bio mali. Jako daleko od budućnosti koju sam želio stvoriti za svoj narod kad sam dopustio Sinovima da me isklešu. Mislio sam da ću promijeniti svjetove. Koja mlada budala to ne misli? Umjesto toga, progutao me stroj ovoga golemog carstva, koji nesmiljeno klopara dalje.
Na Institutu su nas učili preživljavanju i osvajanju. Tu, na Akademiji, učili su nas ratu. Sad nam testiraju fluentnost. Predvodim flotu ratnih brodova protiv drugih zlatnih. Borimo se lažnim streljivom i lansiramo napadačke timove s jednog broda na drugi oponašajući svemirsku bitku na način zlatnih. Nema smisla razbiti brod koji košta bruto godišnji dohodak dvadeset gradova ako možeš poslati pijavičare pune opsidijanaca, zlatnih i sivih da se domognu njegovih vitalnih organa i pretvore ga u tvoj plijen.
Između lekcija o svemirskim bitkama učitelji su nas tupili izrekama svoje rase. Samo jaki prežive. Samo briljantni vladaju. A onda su otišli i pustili nas da se sami snalazimo, skakućemo s jednog asteroida na drugi u potrazi za zalihama i bazama, lovimo kolege studente dok nisu preostale samo dvije flote.
I dalje se igram igrica. Samo što je ova najubojitija dosad.
“Ovo je zamka”, kaže Roque kraj mog lakta. Ima dugu kosu, kao i ja, a lice mu je blago kao u žene i spokojno kao u filozofa. Ubijanje u svemiru drugačije je nego na tlu. Roqueu ono ide čudesno dobro. Ima neke poezije u tome, kaže. Poezije u kretanju sfera i brodova što plove između njih. Lice mu nalikuje plavima koji čine posadu tih vozila – prozračnim ljudima koji lelujaju metalnim hodnicima poput ćudljivih duhova, potpuno posvećeni logici i strogom redu.
“Ali nije toliko elegantna zamka koliko to Karnus možda misli”, nastavi. “On zna da mi jedva čekamo da igra završi, pa će nas pričekati s druge strane. Natjerat će nas u usko grlo i ispaliti rakete. Tako se to uspješno radi od praskozorja vremena.”
Roque oprezno pokaže prstom u prostor između dvaju golemih asteroida, uzak koridor kojim moramo proći ako želimo nastaviti slijediti Karnusov ranjeni brod.
“Sve je glupa zamka.” Tactus au Rath, vižljast i nehajan, zijevne. Nasloni svoje opasno tijelo na vidizor i jednim udahom ušmrče stim iz prstena na ruci. Odbaci potrošenu patronu na pod. “Karnus zna da je gotov. Samo nas muči. Navlači nas na taj mali veseli lov da ne bismo spavali. Gnjida sebična.”
“Koji si ti mali piksi, samo grintaš i kukaš”, podsmjehne mu se Victra au Julii sa svog mjesta ispred vidizora. Stepenasto ošišana kosa visi joj točno do ispod žadom probijenih ušnih resica. Nagla i okrutna, ali ni jedno previše, ona prezire šminku i diči se ožiljcima koje je zaradila u svojih dvadeset sedam godina. Puno ih je.
Oči su joj teške, duboko usađene. Senzualne usne široke, stvorene za predenje uvreda. Više je nalik svojoj slavnoj majci nego mlađoj sestri Antoniji; no obje ih nadaleko nadmašuje svojim kapacitetom za opće razaranje.
“Zamke nemaju smisla”, izjavi ona. “Flota mu je u rasulu. Ima samo jedan brod. Mi ih imamo sedam. A da ga jednostavno nabijemo?”
Darrow ih ima sedam”, podsjeti je Roque.
“Kako, molim?” upita ona, ozlojeđena zbog ispravka.
“Ostalo je sedam Darrowovih brodova. Ti si ih nazvala našima. Nisu naši. On je primus.”
“Pedantni pjesnik ponovno napada. Bit je ista, kume.”
“Da bismo trebali biti brzopleti, a ne oprezni?” upita Roque.
“Da je sedam na jednoga. Bilo bi ponižavajuće još odugovlačiti. Dakle, hajdemo zgaziti tog Belloninog razbojnika kao žohara velikom čizmom, odletjeti natrag u bazu, pobrati pravedne nagrade od starog Augustusa i otići se igrati.” Zavrti petom po podu da to naglasi.
“Tako je, tako je”, složi se Tactus. “Kraljevstvo za gram demonskog praha.”
“To ti je peto šmrkanje stima danas, Tactuse?” upita Roque.
“Da! Hvala što pratiš, draga mamice! Ali već me zamaraju te vojničke brzine. Mislim da mi treba neki klub Biser i obilne količine pristojnih droga.”
“Pregorjet ćeš.”
Tactus se lupne po bedru. “Živi brzo. Umri mlad. Kad ti budeš dosadan stari panj, ja ću biti blistava uspomena na bolja vremena i dekadentne dane.”
Roque odmahne glavom. “Jednog dana, ćudljivi moj prijatelju, pronaći ćeš nekoga koga ćeš voljeti i zbog koga ćeš se smijati tome kako si nekad bio blesav. Imat ćeš djecu. Imat ćeš posjed. I nekako ćeš shvatiti da ima i važnijih stvari od droge i ružičastih.”
“Jupitera ti.” Tactus se krajnje zgroženo zablene u njega. “To zvuči totalno jadno.”
Gledam u taktički ekran i ignoriram njihovo prepucavanje.
Plijen koji ganjamo jest Karnus au Bellona, stariji brat mog bivšeg prijatelja Cassiusa au Bellone i momka kojeg sam ubio u Prijelazu, Juliana au Bellone. U toj obitelji kovrčave kose Cassius je omiljeni sin. Julian je bio najsimpatičniji. A Karnus? Dokaz je moja slomljena ruka – on je čudovište koje puštaju iz podruma da ubija.
Moja slava narasla je nakon Instituta. Kad je vijest da me nadguverner najzad šalje na daljnje školovanje došla do tračerskih krugova ljubičastih, Cassiusova majka pomno je odabrala Karnusa au Bellonu i još nekoliko rođaka te poslala i njih na “studij”. Ta obitelj želi moje srce na pladnju. Prilično doslovno. Sprječava ih samo Augustusov broš koji nosim. Napasti mene znači napasti njega.
Na kraju krajeva, boli mene krvavo dupe i za njihovu osvetu i za krvnu zavadu moga gospodara s njihovom kućom. Želim tu flotu da bih je mogao upotrijebiti za Aresove sinove. Kakav bih ja kaos mogao posijati. Proučio sam putove nabave, senzorske postaje, borbene grupacije, podatkovne centre – sve točke pritiska zbog kojih bi Društvo moglo pokleknuti.
“Darrowe...” Roque mi se približi. “Obuzdaj svoju gordost. Sjeti se Paxa. Ponos ubija.”
“Želim da to bude zamka”, kažem Roqueu. “Neka se Karnus okrene i suoči s nama.”
On nakrene glavu. “I ti si njemu postavio zamku.”
“Ma otkud ti to?”
“Mogao si nam reći. Ja sam mogao...”
“Karnus danas pada, brate. To je jednostavno tako.”
“Naravno. Ja samo želim pomoći. Znaš to.”
“Znam.” Suspregnem zijevanje i prijeđem pogledom po jamama na mostu iza i ispod sebe. Plavi raznih nijansi rintaju u njima upravljajući sustavima koji pokreću moj brod. Oni govore sporije od svih ostalih boja izuzev opsidijanaca i skloniji su digitalnoj komunikaciji. Stariji su od mene; svi su redom diplomci Ponoćne škole. Iza njih, kod stražnjeg dijela mosta, sivi marinci i nekoliko opsidijanaca čuvaju stražu. Potapšam Roquea po ramenu. “Vrijeme je.”
“Posado”, obratim se plavima u jami. “Naoštrite umove. Ovo je zadnji čavao u Belloninom lijesu. Raznesimo toga gada u eter i obećavam vam najveći dar koji sam u mogućnosti dati – tjedan dana čvrstog spavanja. Prima?”
Nekoliko sivih nasmije se u pozadini mosta. Plavi samo pokucaju zglobovima prstiju po svojim instrumentima. Dao bih pola svog, ljubaznošću nadguvernera pozamašnog, bankovnog računa da ugledam osmijeh na jednom od tih blijedih praznoglavaca.
“Dosta odgađanja”, objavim. “Strijelci na položaje. Roque, okupi razarače. Victra, pomaži pri ciljanju. Tactuse, razmjesti obranu. Sad ćemo završiti s ovime.” Pogledam svog tanahnog kormiPlava. Stoji usred jame ispod moje zapovjedne platforme, okružen pedesetoricom drugih. Plavi se sinkaju s brodskim računalima, a vijugave digiTetovaže na njihovim ćelavim glavama i paukolikim šakama svjetlucaju u finim modrikastim i srebrnastim nijansama. Kad im se optički živci prebace u digitalni svijet, izgledaju kao da bulje u prazno. Govore samo iz ljubaznosti prema nama. “Kormilaru, motori na šezdeset posto.”
“Da, dominuse.” Baci pogled na taktički ekran, okrugli hologram koji mu lebdi iznad glave, a glas mu zvuči mehanički. “Doduše, zbog koncentracije metala u asteroidima imamo poteškoća s procjenom očitanja spektra. Malo smo slijepi. Na drugoj strani tih asteroida mogla bi se skrivati cijela flota.”
“On nema flotu. U sraz”, kažem. Brodski motori zagrme. Kimnem Roqueu i kažem: “Hic sunt leones.” Riječi našeg gospodara Nera au Augustusa, nadguvernera Marsa, trinaestog svog imena. Moji vojskovođe ponove rečenicu.
Tu su lavovi.



Noah Hawley: PRIJE PADA


Noah Hawley: PRIJE PADA


Privatni zrakoplov leži na pisti na Martha’s Vineyardu, uz njega su postavljene prednje stepenice. To je OSPRY 700SL, s devet sjedala, proizveden 2001. godine u Wichiti, u Kansasu. Teško je biti sasvim siguran čiji je to avion. Podaci o vlasništvu navode nizozemski holding s adresom na Kajmanskom otočju, ali na trupu je logo GULLWING AIR-a. Pilot James Melody je Britanac. Charlie Busch, prvi časnik, podrijetlom je iz Odesse u Teksasu. Stjuardesa Emma Lightner rođena je u Mannheimu, u Njemačkoj, od oca američkog poručnika i njegove supruge tinejdžerice. Preselili su se u San Diego kada je njoj bilo devet godina.
Svatko ima svoj put. Donosili su odluke. Kako dvoje ljudi završi na istome mjestu u isto vrijeme, to je zagonetka. Uđete u dizalo s desetak nepoznatih. Vozite se autobusom, čekate u redu pred zahodom. Događa se to svakodnevno. Pokušati predvidjeti mjesta na koja ćemo otići ili ljude koje ćemo sresti bilo bi besmisleno.
Meko halogeno svjetlo zrači kroz proreze otvora na prednjoj strani. Nimalo nalik grubom fluorescentnom sjaju kakav ćete naći u putničkim avionima. Dva tjedna kasnije Scott Burroughs izjavit će u razgovoru za New York Magazine kako ga prilikom prvog putovanja u privatnom zrakoplovu nisu najviše iznenadili ni količina prostora za noge ni ponuda pića, već uređenost prostora, tako personalizirana, kao da na određenoj razini visine prihoda putovanje avionom postaje samo drugi oblik boravka kod kuće.
Noć na Vineyardu mirisna je, trideset Celzijevih stupnjeva uz lagani jugozapadni vjetar. Polijetanje je predviđeno za 10 sati navečer. Zadnja tri sata nad zaljevom se kupi teška obalna magla, pipci guste bjeline polako pužu obasjanim asfaltom.
Obitelj Bateman stiže prva u svojem otočkom Range Roveru: otac David, majka Maggie i njihovo dvoje djece, Rachel i J. J. Kraj je kolovoza, Maggie je s djecom na otoku već mjesec dana, dok David vikendima dolijeće iz New Yorka. Teško mu je pobjeći imalo duže, iako bi volio da može. David radi u zabavnoj industriji, kako njegovi kolege ovih dana nazivaju televiziju. Rimski cirkus vijesti i stavova.
On je visok i zastrašujućim glasom govori u telefon. Kada ga upoznaju, ljudi su često zapanjeni veličinom njegovih šaka. Njegov sin J. J. zaspao je u autu i dok ostali kreću prema avionu, David se naginje unatrag i nježno podiže J. J.-a s automobilskog sjedala, nosi njegovu težinu na jednoj ruci. Dječak nagonski obavija ruke oko očeva vrata, lice mu je opušteno u drijemežu. Toplina njegova daha šalje trnce niz Davidovu kralježnicu. S četiri je godine J. J. dovoljno star da zna da ljudi umiru, ali previše mlad da bi shvatio kako će se jednom i njemu to dogoditi. David i Maggie zovu ga strojem koji se nikad ne zaustavlja jer zaista je takav po cijeli dan. S tri godine J. J. se obraćao svijetu uglavnom ričući kao dinosaur. Sada je kralj prekidanja, raspituje se za svaku riječ koju izgovore, naizgled beskrajno strpljivo čeka dok mu se ne odgovori ili ga se ne ušutka.
David zatvara vrata udarcem noge, zbog sinove težine gubi ravnotežu. Slobodnom rukom drži mobitel na uhu.
“Reci mu da ako samo zucne o bilo čemu”, govori tiho, da ne bi probudio dječaka, “dižemo biblijsku tužbu, mislit će da odvjetnici padaju s neba kao žabe.”
S pedeset i šest godina David nosi čvrst sloj sala na sebi kao da ima pancirku. Ima jaku bradu i kvalitetnu kosu na glavi. U devedesetima je izgradio reputaciju vodeći političke kampanje – za guvernere, senatore i jednog predsjednika koji je to bio u dva mandata – ali u dvije tisućitima se povukao i pokrenuo lobističku tvrtku u Ulici K[1]. Dvije godine kasnije pristupio mu je ostarjeli milijarder sa željom za pokretanjem kanala koji bi dvadeset i četiri sata emitirao vijesti. Nakon trinaest godina i trinaest milijarda dolara koje je tvrtka zaradila, David ima ured na najvišem katu čije je staklo otporno na bombe i pristup tvrtkinom mlažnjaku.
Ne viđa djecu dovoljno. David i Maggie u tome se slažu, iako se zbog toga stalno svađaju. Odnosno, ona pokrene temu, on se brani, iako duboko u sebi osjeća isto. Ipak, nije li baš to brak, dvoje ljudi koji se bore za potpuno istu stvar?
Sada se na pisti podiže zapuh vjetra. David, još na vezi, baca pogled na Maggie i smiješi se osmijehom koji govori: Drago mi je što sam ovdje s tobom. Govori: Volim te. Ali također govori: Usred sam još jednog poslovnog razgovora i moraš to shvatiti. Govori: Važno je da sam tu i da smo svi zajedno.
To je osmijeh isprike, ali u njemu je i nešto čelično čvrsto.
Maggie mu uzvraća osmijeh, ali njezin je površniji, tužniji. Zapravo, ona više nema nadzor nad time oprašta li mu ili ne.
U braku su manje od deset godina. Maggie ima trideset i šest, bila je odgajateljica u vrtiću, od onih zgodnih o kojima dječaci maštaju prije nego što uopće shvate o čemu je riječ – mala djeca i tinejdžeri jednako su fascinirani grudima. Gospođica Maggie, kako su je zvali, bila je vesela i voljena. Svako je jutro dolazila rano i uredno, u šest i trideset. Ostajala je dokasno, pisala izvještaje o napretku i radu na ispunjavanju zadataka. Gospođica Maggie bila je dvadesetšestogodišnja djevojka iz Piedmonta u Kaliforniji, koja je voljela podučavati. Baš voljela. Bila je prva odrasla osoba koju je bilo koji od tih trogodišnjaka upoznao koja ih je shvaćala ozbiljno, slušala što imaju reći i uz koju su se osjećali odraslo.
Sudbina, ako ćete je tako nazvati, spojila je Maggie i Davida u plesnoj dvorani Waldorf Astorije jednog četvrtka navečer, u rano proljeće 2005. godine. Prikupljao se novac za neki obrazovni fond, a uzvanici su trebali biti svečano odjeveni. Maggie je došla s prijateljem. David je bio u organizacijskom odboru. Ona je bila skromna ljepotica u cvjetnoj haljini, unutarnja strana koljena bila joj je umrljana dječjim bojicama. On je bio šarmer od formata u odijelu s dvostrukim kopčanjem. Ona nije bila najmlađa žena na priredbi, čak ni najzgodnija, ali jedina je imala kredu u svojoj torbici i posjedovala visoki prugasti šešir kao iz priče Mačak sa šeširom s kojim bi odlazila na posao svake godine na rođendan Dr. Seussa[2], jedino je ona znala načiniti vulkan od papirmašea. Drugim riječima, bila je sve ono što je David ikad poželio kod žene. Napustio je svoje društvo i pristupio joj, smiješio se tako da su mu zubi bljeskali.
Ako sada razmislimo o tome, nije imala šanse.
Deset godina kasnije imaju dvoje djece i kuću u gradu, na Trgu Gracie. Rachel, devetogodišnjakinja, pohađa Brearley uz stotinjak drugih djevojčica. Maggie sada više ne radi, ostaje kod kuće uz J. J.-a, čime odudara od žena svog statusa – bezbrižnih kućanica čiji su muževi radoholičari i milijunaši. Dok ujutro šeće sa svojim sinom, Maggie je jedina majka na igralištu. Sva druga djeca stižu u kolicima dizajniranim u Europi koje otočke dame guraju razgovarajući mobitelima.
Sada, na pisti u zračnoj luci, Maggie osjeća kako joj se hladnoća uvlači u kosti i čvršće steže oko sebe ljetni džemperić. Pipci magle pretvorili su se u spori val koji se strpljivošću ledenjaka valja preko asfalta.
“Jesi li siguran da se može letjeti kroz ovo?” pita leđima okrenutog supruga.
“Bit će dobro, mama”, kaže Rachel, devetogodišnjakinja, hodajući iza majke. “Ono, ne moraju oni vidjeti da bi upravljali avionom.”
“Ne moraju, znam.”
“Imaju oni instrumente.”
Maggie se ohrabrujuće smiješi svojoj kćeri. Rachel nosi zeleni ruksak – unutra su Igre gladi, barbike i iPad – dok hoda, on ritmično udara u donji dio njezinih leđa. Prava velika curica. Čak i u devetoj godini neke stvari na njoj ukazuju na to kakva će žena postati. Profesorica koja strpljivo čeka da sam shvatiš što si pogrije­šio. Drugim riječima, najpametnija osoba u društvu, ali ne pravi se važna, nikad se ne pravi važna, dobrodušna je, zvonko se smije. Pitanje je jesu li to osobine s kojima se rodila ili su posljedica onog što joj se dogodilo. Pravog zločina iz njezine mladosti? Negdje na internetu cijela je priča zabilježena riječima i slikama – sačuvane su vijesti na YouTubeu, stotine sati rada na izvještajima spremljeno je u veliko kolektivno pamćenje jedinicama i nulama. Novinar New Yorkera lani je htio o tome pisati knjigu, ali David ju je u tišini spriječio. Rachel je ipak samo dijete. Ponekad, dok Maggie misli o svemu što je moglo poći krivo, brine se da bi joj srce moglo pući.
Nagonski baca pogled natrag na Range Rover, tamo Gil preko radioveze razgovara s izvidnicom. Gil je njihova sjena, veliki Izraelac koji nikad ne skida jaknu. Među ljudima koji kao i oni zarađuju mnogo novca nazivaju ga kućni zaštitar. Metar i osamdeset i osam centimetara visok, težak osamdeset i pet kilograma. Postoji razlog zbog kojeg nikad ne skida jaknu, razlog o kojem pristojni ljudi ne razgovaraju. Gil je već četiri godine uz obitelj Bateman. Prije Gila bio je Misha, a prije Mishe udarni tim ozbiljnih muškaraca u odijelima koji su u prtljažnicima svojih automobila imali automatsko oružje. U vrijeme dok je radila kao odgajateljica, Maggie bi se mrštila na takav militantni upad u obiteljski život. Pomisao da zbog novca postaješ meta nasilju nazvala bi narcisoidnom. Ali bilo je to prije zbivanja iz srpnja 2008. godine, prije nego što je njena kći bila oteta, kada je do njezina povratka trebalo proći agoniju trodnevnog čekanja.
Na stepenicama mlažnjaka Rachel se okreće i šaljivo maše prema praznoj pisti, kao kraljica. Nosi plavi prsluk od flisa preko haljine, kosa joj je zavezana u valoviti konjski rep. Bilo kakvi dokazi da su Rachel ta tri dana naštetila ostaju uglavnom skriveni – strah od malih prostora, određena uznemirenost pred nepoznatim ljudima. Ali Rachel je uvijek bila veselo dijete, bucmasta vragolanka s lukavim osmijehom i, premda to ne razumije, Maggie je svakog dana zahvalna na tome što joj je kći takva i ostala.

“Dobra večer, gospođo Bateman”, kaže Emma kad Maggie stigne na vrh avionskih stepenica.
“Hej, hvala”, nagonski odgovara Maggie. Osjeća uobičajenu potrebu za ispričavanjem zbog njihova bogatstva, ne nužno onog muževljeva, već svog, zbog njegove očite neuvjerljivosti. Ne tako davno brinula se o djeci u vrtiću, živjela u šesterokatnici s dvjema zlobnim djevojkama, kao Pepeljuga.
“Je li Scott već ovdje?” pita.
“Ne, gospođo. Vi ste stigli prvi. Spremila sam bocu sivog pinota. Želite li čašu?”
“Ne odmah. Hvala.”
Mlažnjak iznutra odiše pritajenim luksuzom, zaobljeni zidovi pokriveni su glatkim pepeljastim panelima. Sjedala su od sive kože, nemarno postavljena u parovima, kao da žele reći da je ugodnije putovati uz nekog pored sebe. Kabina je bogato prigušena, kao unutrašnjost predsjedničke knjižnice. Iako je već mnogo puta tako letjela, Maggie se još nije navikla na raskoš. Cijeli avion samo za njih.
David spušta sina na sjedalo, pokriva ga dekom. Već ga je netko opet nazvao, poziv je očito ozbiljan. Maggie to zna po mrko stisnutoj Davidovoj vilici. Ispod njega dječak se meškolji u sjedalu, ali se ne budi.
Rachel zastaje pred kabinom popričati s pilotima. To radi ma gdje da se zatekne, traži odgovorne osobe i prikuplja podatke. Maggie primjećuje Gila pored vrata kabine, ne skida pogled s devetogodišnjakinje. Osim pištolja uza se ima omamljivač i plastične lisičine. On je najtiša osoba koju je Maggie ikada upoznala.
S mobitelom na uhu David stiska rame svoje žene.
“Veseliš se povratku?” pita pokrivajući drugom rukom mikrofon.
“I da i ne”, kaže ona. “Ovdje je tako lijepo.”
“Mogla si ostati. Mislim, ono je idućeg vikenda, ali inače, zašto ne?”
“Ne”, kaže ona. “Djeca imaju školu, a u utorak mi je onaj muzejski odbor.”
Smiješi mu se.
“Nisam baš dobro spavala”, kaže. “Samo sam umorna.”
David ugleda nešto preko Maggiena ramena. Namršti se.
Maggie se okrene. Ben i Sarah Kipling stoje na vrhu stepenica. Oni su imućan par, više Davidovi prijatelji nego njezini. Pa ipak, Sarah ciči kada ugleda Maggie.
“Draga”, kaže šireći ruke.
Sarah grli Maggie, stjuardesi je nelagodno iza njih, drži pladanj s pićima.
“Sviđa mi se tvoja haljina”, kaže Sarah. Ben se provlači pored supruge i juri prema Davidu, žestoko mu trese ruku. On je partner u jednoj od četiriju najvećih tvrtki na Wall Streetu, plavokosi morski pas u po mjeri šivanoj plavoj košulji i bijelim kratkim hlačama s pojasom.
“Jesi li gledao jebenu utakmicu?” govori. “Kako nije uhvatio onu loptu?”
“Nemoj ni počinjati”, kaže David.
“Mislim, i ja bih uhvatio tu jebenu loptu, a ruke su mi mekše od kruha.”
Dvojica muškaraca stoje jedan pored drugog, zauzimaju glupe poze, dva velika ovna koji ukrštaju rogove iz čiste ljubavi prema bitci.
“Svjetlo mu je upalo u oči, zato je nije uhvatio”, govori David, zatim osjeti kako mu mobitel zuji. Pogleda ga, namršti se, tipka odgovor. Ben se brzo ogledava preko ramena, na lice mu se vraća ozbiljan izraz. Žene se zabavljaju razgovarajući. Naginje se naprijed.
“Moramo popričati, prijatelju.”
David ga odbija, još tipka.
“Ne sada.”
“Zvao sam te”, kaže Kipling. Zausti još nešto reći, ali stiže Emma s pićima.
“Glenlivet s ledom ako se ne varam”, govori dodajući Benu čašu.
“Srce si”, kaže Ben i popije pola viskija jednim gutljajem.
“Meni samo voda”, govori David dok ona podiže čašu votke s pladnja.
“Naravno”, kaže ona uz osmijeh. “Odmah se vraćam.”
Metar daleko Sarah Kipling već je iscrpila teme za razgovor. Stišće Maggienu ruku.
“Kako si?” kaže, značajno, i to po drugi put.
“Ma, dobro sam”, kaže Maggie. “Samo – to putovanje, znaš. Bit ću sretna kada stignemo kući.” 



[1]
Ulica u Washingtonu u kojoj su smještene uredi utjecajnih lobističkih organizacija i tvrtki.

[2]
Theodor Seuss Geisel, poznatiji kao Dr. Seuss, američki pisac za djecu i crtač stripova iz XX. stoljeća.

Zoe Sugg: CURA NA NETU NA TURNEJI


Zoe Sugg: CURA NA NETU NA TURNEJI

20. lipnja
Kako održati vezu na daljinu ako ti je dečko superpopularna rock-zvijezda
1) 
Instaliraj si Skype, WhatsApp, Snapchat, odnosno svaku moguću aplikaciju za komunikaciju kako bi noćima mogla bdjeti u jednodijelnoj pidžami s likom pande i brbljati s njim sve dok ti se kapci ne počnu sklapati, a opiranje snu ne postane uzaludno!
2) 
Svaki put kad nakon buđenja shvatiš da ti nedostaje, pusti si Djevojku jesenju – koliko god puta želiš zaredom!
3) 
Na mobitel si instaliraj aplikaciju s pomoću koje ćeš uvijek znati koliko je sati gdje god se nalazio, a kako ga ne bi probudila poželiš li ga čuti, primjerice, u 3 h ujutro! (Što mi se dogodilo ni manje ni više nego deset puta!)
4) 
Nabavi kalendar i križaj dane do vašeg ponovnog susreta (do kojeg je, btw, još SAMO PET DANA!)
5) 
Osvoji zgoditak na lutriji, napusti školu, sjedni na zrakoplov i otputuj k njemu, gdje god se nalazio, kako više nikad ne biste bili tako dugo razdvojeni!
6) 
NI POD RAZNO NE GLEDAJ NA NETU spotove genijalne Lee Brown, u kojima tverka motajući se oko njega pred milijunima totalno izbezumljenih obožavateljica!
7) 
NI POD RAZNO ne prati na netu kojim se sve super stvarima on bavi dok ti učiš za ispite.


Dragi moji!
Čak i ako me jednog dana uhvati da opet javno objavljujem na ovom blogu, nikad to neću učiniti.
Zašto? Jer ne smijem javno priznati da ne vjerujem u sebe, da se ne smatram baš prelijepom i da sam mrvicu previše ljubomorna iako mi moj dečko, najslađi tip na cijelome svijetu, nije dao nikakvog povoda za to, zar ne?
Recite mi da će se stvari ubrzo promijeniti nabolje jer ću u protivnom iskočiti iz kože!

Cura na netu... odjavljena zauvijek XXX


Prvo poglavlje

Pet dana poslije


Trebalo bi službeno zabraniti da ispitne prostorije imaju pogled na more.
Kako je nepošteno da smo zatvoreni ovdje i da nam se prsti grče od stiskanja penkale već drugi sat zaredom dok je vani tako vedro i bezbrižno, a sunce se ljeska na valovima! Kako bih se mogla prisjetiti imena četvrte žene Henrika VIII. dok ptice tako milo cvrkuću? Usto, okladila bih se u sve na svijetu da sam čula i veselu trubu kombija sa sladoledom!
Odmahujem glavom odbacujući viziju korneta napunjenog tom podatnom slasticom iz koje drsko strši komadić čokolade i pokušavam se izravno povezati s mozgom najboljeg frenda Elliota, koji se sigurno bez ikakvih teškoća može prisjetiti svih traženih činjenica i brojki. Prozvala sam ga Wiki jer je njegov mozak, poput Wikipedije, pravo vrelo informacija, dok sve što sam ja naučila spremajući ovaj ispit iz povijesti nestaje iz mojeg pamćenja poput fotki na Snapchatu.
Uzdišem trudeći se usredotočiti na zadatak, ali riječi mi plešu pred očima i ne mogu pročitati što sam našvrljala. Iskreno se nadam da će to ispravljačima poći za rukom.
Iako nikako nije bilo pametno odabrati povijest, učinila sam to vodeći se za primjerom svih drugih, a jedini predmet za koji sam bila sto posto sigurna bila je fotografija. Ruku na srce, nemam pojma čime se želim baviti nakon škole!
– Odložite kemijske. – nalaže dežurni nastavnik.
Usta su mi suha kao barut. Ne znam koliko sam dugo sanjarila, ali očito je da nisam stigla riješiti sve zadatke. Izbor predmetâ u sljedećem razredu ovisit će o ishodu ovih ispita, koje sam već pošteno zabrljala. Dlanovi su mi ljepljivi od znoja, a izvana više ne dopire ptičji pjev, već samo kreštanje galebova, koji kao da mi nariču u uho: „Pad, pad, pad“! Želudac mi se grči i hvata me lagana mučnina.
– Penny, ideš? – Podižem pogled. Kira, frendica i školska kolegica, stoji uz mene. Dežurni nastavnik već je pokupio moj ispit, a da to nisam ni zapazila.
– Idem... – Grabim ruksak i ustajem kad val olakšanja najednom nadjačava osjećaj mučnine. Kakav god bio rezultat, to je to – moj zadnji ispit! Gotovo je sa školom za ovu godinu!
S blesavim osmijehom plješćem o Kirin dlan. Sad sam puno bliskija s kolegama iz razreda, a posebice s njom i njezinom sestrom blizankom Amarom. Nakon dramatičnih zbivanja na početku godine stale su na moju stranu i neprobojnim bedemom prijateljstva zaštitile me od razorna plimnog vala neugodnih vijesti: mediji su totalno poludjeli saznavši da sam u vezi s rock-zvijezdom Noom Flynnom, a zatim su još otkrili moj blog, iskopali pojedinosti iz mojeg života i naposljetku me etiketirali kao „vezolomku“ – i to samo zato što je Noah tad navodno bio u vezi s mega pop-zvijezdom Leom Brown. Bili su to najgori dani u mojem životu, ali su mi prijatelji pomogli da ih prebrodim, a kad se prašina naposljetku slegla, shvatila sam da su nas ta ružna zbivanja samo zbližila.
– Hoćemo proslaviti kraj hamburgerima u „GBK“-u? – dobacuje pri izlasku u hodnik. – Svi ćemo navratiti tamo prije koncerta. Sigurno jedva čekaš vidjeti Nou!
Prolaze me dobro poznati trnci. Da, silno se veselim, ali sam ujedno sva na iglama. Nisam ga vidjela još od proljetnih praznika, kad je sa mnom proslavio moj šesnaesti rođendan; ovaj put bismo trebali zajedno provesti cijela dva tjedna i premda je to jedino što želim – i jedino o čemu sam u stanju razmišljati – pitam se hoće li biti kao prije.
– Onda se vidimo u „GBK-u“! Moram pokupiti nekoliko stvari koje sam ostavila kod profesorice Mills i navratiti kući da se presvučem.
Hvata me za ruku. – O, bože, ni ja još nisam ništa odabrala za koncert!
Smiješim se gledajući za njom, a ushićenje zbog završetka ispita napokon najednom isparava i opet me hvata nervoza: što ako mu se više ne sviđam? Znam da bih trebala biti sigurnija u sebe jer me voli ovakvu kakva jesam, ali kako doista povjerovati u to kad je on jedna od najvećih glazbenih nada na kugli zemaljskoj?
U školi više nema žive duše i linoleumskim podom odjekuje još samo škripa mojih starki. Ne mogu vjerovati da ću posljednji put ove godine razgovarati s profesoricom Mills! Strašno mi je puno pomogla; osim roditeljima, samo sam još njoj priznala što se sve dogodilo tijekom božićnih blagdana prošle godine. Čak ni Elliotu ne govorim ama baš sve, a nikad u životu nisam imala želju potražiti nepristran savjet – međutim, nisam ni znala da mi je upravo to i potrebno.
Sve je započelo kad sam doživjela napad panike u malom ormaru od kojeg je profesorica Mills napravila priručnu mračnu komoru. Dogodilo se to samo dva tjedna nakon što je na internetu buknula vijest o Noi i meni. Iako mi je obično ugodno unutra, ne znam što se tog dana zbilo – jesu li u pitanju bile pare otapala, skučenost prostora ili to što sam razvijala fotku njegova prezgodnog lica znajući da ga neću vidjeti još sto godina – u svakom slučaju, onesvijestila sam se među kemikalijama. Nasreću, kako je nastava već završila, nitko nije dobio priliku posvjedočiti još jednoj epizodi „uspaničarene Penny na djelu“. Profesorica Mills odmah mi je napravila čaj i našopala me keksima sve dok naposljetku nisam razvezala jezik, a onda se više nisam mogla zaustaviti. Otad sam joj se obraćala kad god mi je zatrebala pomoć. Doduše, znam što bi mi mnogo više bilo pomoglo: moj blog. Naime, bloganje mi je oduvijek bilo neka vrsta ispušnog ventila i premda sam nakon posljednje objave, „Kako se bajka pretvorila u priču strave i užasa“, odlučila da sve buduće budu privatne, a ne javne, nisam uspjela zatomiti taj neumoljiv poriv za pisanjem – tu želju da podijelim svoja razmišljanja sa svijetom. Dulje od godinu dana moj je blog bio moj kreativni i emocionalni ventil; nedostajali su mi i Cura na netu i moji vjerni čitatelji, koje sam u međuvremenu počela smatrati prijateljima. Znala sam da bi mi bili pomogli da prebrodim i ovo da sam im se obratila – upravo kako su mi pružili podršku u počecima moje anksioznosti.
Ali kad god bih zažmirila i sanjarila o tome kako nastavljam s blogom, pred očima bi mi se ukazali svi hejteri koji čame za svojim tipkovnicama, spremni razapeti me u stotinki sekunde. Iako su, doduše, mnogi na internetu isto tako bili divni i pružali mi podršku, bio je dovoljan jedan podao komentar da potonem u mračni bezdan. Nikad se dotad nisam osjećala tako nemoćna ni tako nesposobna išta sročiti. Iako su mi riječi inače nicale pod prstima poput vlati trave, sve što sam nakon toga napisala činilo mi se izvještačenim i pogrešnim. Stoga sam odlučila svoje misli pretočiti u dnevnik. Ali to više nije bilo to.
Pokušala sam profesorici Mills dočarati što proživljavam – u tom mračnom internetskom bezdanu svi se skrivaju iza nasmiješenih klaunovskih maski, no njihovi su zubi oštri poput britvi i ustvari su čudovišta, samo što ne vrebaju iz mraka već na otvorenom, jasno i glasno obznanjujući svoju prisutnost. Upravo su oni odraz mojih najvećih strepnji. Sve moje najgore noćne more! Zbog njih bih najradije spakirala stvari i pridružila se nekom plemenu u dalekoj Amazoni koje, prema Elliotovim riječima, još vjeruje da su zrakoplovi zlodusi kojima ih bozi kažnjavaju. Kladim se da nisu čuli ni za Curu na netu ni za Nou Flynna. Kladim se da ne znaju ni za Facebook ni za Twitter. Ni za viralne snimke koje nikako da nestanu.
Bilo bi O. K. čak i da ostanem živjeti u Brightonu: većina ljudi u školi već je posve zaboravila na moj famozni „skandal“ baš kao što je većina gledatelja već zaboravila tko je zadnji pobjednik X Factora. Tata kaže da su današnje vijesti sutra samo novinski papir – i u pravu je: vijest o mojem blogu, pa čak i o Noi i meni, u međuvremenu je toliko puta bila prežvakana da se naposljetku ofucala više od omiljenih mi traperica. Sve u svemu, ne živim u Amazoni, pa čak ni u Brightonu, već sam stanovnica planeta zvanog „Internet“, a nema goreg mjesta za mene jer me užasava pomisao da tamo nitko ništa nikad ne zaboravlja!
Ipak, bar je jedna pozitivna stvar proizašla iz svega: kad je cura poznata kao Pegazova krila stala na moju stranu, razmijenile smo e-mail adrese i tako je od moje najvjernije obožavateljice postala jedna od mojih najboljih frendica – iako se, ustvari, još nismo ni upoznale. Nakon što me po milijunti put saslušala kako cvilim što više nema Cure na netu, uputila me kako da promijenim postavke i odabranima omogućim pristup uz lozinku – tako su sad ona, Elliot i profesorica Mills jedini vjerni čitatelji mojih baljezgarija. No, bolje išta nego ništa!
Zamjećujem profesoricu Mills kroz zamućeno staklo vrata. Kako se zgrbila ispravljajući neki pisani uradak, svijetlosmeđa kosa zaklanja joj lice. Kucam na okvir vrata, na što podiže pogled.
– Dan, Penny! – dobacuje s osmijehom. – Jesi li napokon gotova za ovu godinu?
Kimam. – Upravo sam bila na povijesti.
– Super! Uđi!
Smještam se na jedan od tvrdih plastičnih stolaca. Prostorija je ispunjena fotografijama mojih kolega na crnim pločama od pjene, spremnima za ljetnu izložbu. Unatoč njezinim željama zamolila sam je da moj rad ne bude izložen. Iako sam odradila sve što je zadala, nemam hrabrosti ikome osim njoj pokazati svoje fotke. Većina u mojoj grupi čak je objavila svoje portfelje na internetu, ali ja sam prestala s time nakon Božića. Užasavam se pomisli da bi ih netko mogao pronaći i ciljano ismijati samo kako bi me povrijedio. Umjesto toga, odlučila sam se za papirnatu verziju portfelja i svaki tjedan ga predavala na uvid. Sâm čin njegova stvaranja imao je izuzetno terapeutski učinak.
Izvlači ga i predaje. – Izvrsno odrađeno, kao obično. – dobacuje s osmijehom. – Sad se neko vrijeme nećemo vidjeti, zar ne? Htjela sam porazgovarati s tobom u vezi s tvojim posljednjim blogom. Znaš, sve će se doista promijeniti na bolje.
Sliježem ramenima. Trenutačno samo preživljavam iz dana u dan.

Gotovo kao da mi čita misli, odmah dodaje: – Ne trebaš samo preživljavati iz dana u dan jer je toliko toga još pred tobom! Procvjetat ćeš, Penny! Ova ti je školska godina bila burna i drago mi je što si odlučila nastaviti napredne programe i pripremati se za maturu – posebice mi je drago što si odabrala fotografiju – ali mislim da se ne bi trebala toliko opterećivati donošenjem pravih odluka. Posve je u redu ako još ne znaš čime se želiš baviti u životu.