četvrtak, 28. lipnja 2018.

Sarah Perry ESEŠKA ZMIJA


Sarah Perry
Eseška zmija
S engleskog preveo Saša Stančin


1.
Jedan sat sumornog dana, vremenska je kugla pala u opservatoriju Greenwich. Po prvom meridijanu uhvatio se led, u prometnoj gužvi Temze sledili snastovi širokih barži. Kapetani su mjerili vrijeme i plimu te svoja tamno crvena jedra okrenuli prema sjeveroistočnjaku, teretni brod prevozio je željezo za ljevaonicu u Whitechapelu, gdje su zvona odbila pedeset po nakovnju, kao da je vrijeme isteklo. Vremenska kazna služila se iza zidina kaznionice u Newgateu, vrijeme su po kavanama na Stranu tratili filozofi, gubili su ga ljudi koji bi radije da je prošlost sadašnjost, a mrzili oni koji bi da je sadašnjost prošlost. Naranče i limuni zveckali su u St. Clement’su, dok je Westminstersko zvono ostajalo nijemo.
Vrijeme je značilo novac u Royal Exchangeu, gdje su ostatak dana provodili smanjujući si izglede da navedu devu na ušicu igle, a po uredima Holborn Barsa drevni je jezičac glavne ure zatvorio strujni krug koji je pokrenuo zvonjavu desetak malih satova. Svi su činovnici podignuli glave s knjiga koje su vodili, uzdahnuli i opet se vratili knjigama. Na Ulici Charing Cross vrijeme je svoje kočije trampilo za užurbani vozni park omnibusa i fijakere u užurbanim voznim parkovima, dok je bol na odjelima bolnica Barts i Royal Borough minute pretvarala u sate. U kapelici u Wesleyju pjevali su Tonu pješčana zrnca vremena i poželjeli da tonu brže, dok se nekoliko metara dalje led topio po grobovima Bunhill Fieldsa.
U gostionicama Lincoln’s Inn i Middle Temple odvjetnici su provjeravali svoje kalendare i vidjeli da im istječu zastare, po sobama Camdena i Woolwicha vrijeme je okrutno mučilo ljubavnike koji su se pitali kad li je prije postalo kasno, da bi im poslije to isto vrijeme liječilo sve. U svim dijelovima grada, po stanovima i kućicama u nizu, u visokom društvu, nižim slojevima i srednjoj klasi, vrijeme se trošilo i rasipalo, otimalo i molilo da prođe, a cijelo je to vrijeme padala ledena kiša.
Na Trgu Euston i u Paddingtonu stanice podzemne željeznice primale su putnike koji su se u njih slijevali poput sirovina koje će se tu lijevati, prerađivati i iz kalupa vaditi. U vagonu kružne linije u smjeru zapada žmirkava svjetla otkrivala su da The Times nema javiti lijepih vijesti, a u prolazu među sjedalima iz vrećice se prosulo nagnječeno voće. Po kišnim mantilima vonjalo je na kišu, a među putnicima, utonuo u svoj podignuti ovratnik, dr. Luke Garrett navodio je dijelove ljudskog srca. “Lijeva klijetka, desna klijetka, velika šuplja vena”, govorio je i brojio ih na prste, u nadi kako će ta litanija možda usporiti lupanje njegovog vlastitog srca. Muškarac koji je sjedio pored njega podignuo je zbunjeno glavu pa je onda okrenuo i slegnuo ramenima. “Lijeva pretklijetka, desna pretklijetka”, nastavio je Garrett sebi u bradu: na upitne poglede neznanaca već je bio navikao, što ipak ne znači kako ih baš treba bespotrebno izazivati. Zvali su ga Vražićak jer je većini muškaraca dopirao tek do ramena i hodao poskakujući žustrim koracima zbog čega je ljudima vječito izgledalo kako će evo sad skočiti na prozorsku dasku. Čak se i kroz kaput moglo vidjeti da ima snažne i žilave ruke, dok mu je čelo istureno iznad očiju nabreklo kao da u sebi jedva drži svu žestinu i raspon njegovog intelekta. Imao je duge crne šiške nalik na gavranovo krilo, a ispod njih tamne oči. Bile su mu trideset i dvije godine, liječnik, neposlušnog uma željnog svakojakih znanja.
Svjetla su se ugasila i upalila, udaljenost do Garrettovog odredišta smanjila. Za sat vremena čeka ga pogreb pacijenta, a nitko se od njega u odjeći za korotu nije vedrije osjećao. Michael Seaborne preminuo je od raka grla šest dana prije i podjednakom je ravnodušnošću trpio i tešku bolest i poteze svog liječnika. Garrettove misli nisu bile usmjerene na mrtve, već mu je na pameti bila udovica preminulog, koja će sad (pomislio je s osmijehom) počešljati ne­urednu kosu ili će otkriti kako joj je s najbolje crne haljine otpalo dugme.
Korota Core Seaborne bila je najneobičnija od svih s kojima se dosad susreo – no, mora se reći i kako je, čim se pojavio u njenom domu u Ulici Foulis, shvatio da tu nije sve baš kako bi čovjek očekivao. U tim prostorijama visokih stropova vladalo je zamjetno ozračje nelagode koje naizgled nije imalo puno veze s bolešću. Pacijent je u to vrijeme još bio razmjerno dobro, iako je počeo oko vrata vezati maramu koja mu je služila kao zavoj. Marama je uvijek bila svilena, svijetle boje i često tek neznatno uprljana. Teško se moglo zamisliti da bi to kod tog, inače strašno pedantnog čovjeka moglo biti slučajno, pa je Luke sumnjao da je namjerno malo uprlja kako bi se posjetitelji osjećali neugodno. Seaborne je zahvaljujući izrazitoj suhonjavosti ostavljao privid visine, a govorio je tako tiho da mu se čovjek, ako bi ga želio čuti, morao posve približiti. Glas mu je bio šuštav. Ponašao se uljudno i imao plave nokte. Mirno je otrpio prvi pregled i odbio ponuđenu operaciju. “S ovog svijeta namjeravam otići onakav kakav sam došao”, rekao je gladeći svilu na grlu. “Bez ožiljaka.”
“Nema potrebe trpjeti”, ponudio mu je Luke utjehu koju pacijent nije tražio.
“Trpjeti!” Pomisao ga je očigledno zabavljala. “Siguran sam kako je to korisno iskustvo.” Onda je dodao, kao da takva misao prirodno slijedi: “Recite mi, jeste li upoznali moju suprugu?”
Garrett se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom trenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali posrijedi je ustvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.
Sljedećih mjeseci Garrett je polako počeo shvaćati to nelagodno ozračje koje je uz vonj sandalovine i joda vladalo u kući u Ulici Foulis. Michael Seaborne uspijevao je i dok je trpio strašne bolove vršiti zloćudan utjecaj koji je nadmašivao uobičajenu moć nemoćnika. Supruga je bila u stalnoj pripravnosti s hladnim oblozima i čašom dobrog vina, toliko željna naučiti kako iglom naći venu, kao da je do zadnjeg slova napamet naučila priručnik o obvezama supruge. Samo što Garrett nikad nije svjedočio ni jednom postupku koji bi se mogao protumačiti kao iskaz Corine naklonjenosti mužu. Katkad je čak sumnjao kako priželjkuje da se tanašni plamičak te svijeće utrne, znao se pribojavati kako će ga, dok priprema špricu, pozvati u stranu i reći mu: “Dajte mu malo jaču dozu – samo malo jaču.” Kad bi se sagnula poljubiti to lice izgladnjelog sveca na jastuku, činila je to oprezno, kao da misli kako bi se ovaj mogao iznenada uspraviti pa joj iz inata uvrnuti nos. Angažirane su njegovateljice da ga odijevaju i umivaju te mijenjaju posteljinu, ali malo je koja izdržala punih tjedan dana. Posljednja je bila smjerna Belgijanka koja je Lukeu, dok su se mimoilazili u hodniku, šapnula: “Il est comme un diable!” i pokazala mu svoj ručni zglob, iako se na njemu nije vidjelo ništa. Samo se bezimeni pas – odano, šugavo stvorenje koje se nikad nije previše udaljavalo od kreveta – nije plašio gospodara, ili se barem na njega naviknuo.
Nakon nekog vremena Luke Garrett se upoznao s Francisom, crnokosim sinom Seaborneovih te s Marthom, njegovom dadiljom, koja je, dok je tu stajala, običavala Coru Seaborne držati oko struka. Ta mu se posesivna gesta nije sviđala. Površna ocjena pacijentovog stanja obavila bi se na brzinu (a što se tu uopće moglo učiniti?), a Lukea bi potom odveli da pogleda fosil zuba koji je Cora dobila poštom ili bi odgovarao na iscrpna pitanja o vlastitoj ulozi u daljnjem razvoju kardiokirurgije. Hipnotizirao ju je, nakon što je objasnio kako su hipnozu nekoć rabili pri amputaciji udova vojnika u ratu. Igrali su šah, što bi uvijek završilo Corinim ogorčenjem što protivnik svoje figure okreće protiv njenih. Luke je kod sebe dijagnosticirao zaljubljenost i bolesti nije tražio lijeka.
Neprestano je bio svjestan te njene pohranjene energije što čeka ispuštanje, pomislio je kako će joj, kad Michaelu Seaborneu dođe kraj, ispod stopala dok bude hodala ulicom prštati plave iskrice. Kraj je stigao i Luke je bio prisutan u trenutku kad je izdahnuo, što je pacijent obavio s mukom, glasno, kao da je u posljednjem trenutku odložio ars moriendi i samo želio poživjeti časak dulje. A poslije svega, na Cori se nije vidjelo nikakve promjene, ni žalosti ni olakšanja, samo joj je jednom puknuo glas kad je izvijestila kako su psa pronašli uginulog, ali ni tad nije bilo jasno hoće li briznuti u plač ili prasnuti u smijeh. Kad je potpisana smrtovnica, a posmrtni ostaci Michaela Seabornea na odabranoj lokaciji položeni na počinak, Garrett više nije imao nikakvog valjanog razloga dolaziti u Ulicu Foulis, pa opet se svakog jutra budio samo s jednom jedinom nakanom, a kad bi stigao do željezne kapije, njegov dolazak ne bi izazivao iznenađenje.
Vlak je ušao u stanicu Embankment gdje ga je mnoštvo koje je iz njega pokuljalo iznijelo na peron. Osjetio je svojevrstan žal, ali ne za Michaelom Seaborneom, niti za njegovom udovicom, ražalostilo ga je ustvari to što bi ovo mogao ispasti njegov posljednji sastanak s Corom – posljednji put da je vidi, kad se uz zvuke žalobnih zvona bude osvrnula. “Kako bilo”, rekao je, “moram biti prisutan, pa makar da provjerim jesu li dobro pričvrstili poklopac lijesa.” S druge strane ulaza za putnike s kartom led se već otopio, a bijelo je sunce upravo zalazilo.
Prikladno odjevena, Cora Seaborne sjela je pred zrcalo. Na oba uha objesila je biserna zrnca na zlatnim žicama, pekle su je ušne školjke koje je morala ponovno probušiti. “Suza više od ovog proliti neću”, rekla je. Lice je napudrala. Crni šešir nije joj pristajao, ali imao je i veo i crno perje, pa je ostavljao dojam doličnog stupnja korote. Presvučeni gumbi crnih manžeta nisu se dali zakopčati, između ruba rukava i rukavice čak joj je provirivala crta bijele kože. Haljina je imala malo dublji dekolte nego što bi sama odabrala i na ključnoj kosti joj je otkrivala kitnjast ožiljak površine palca. Bio je vjerna replika srebrnog lišća sa srebrnih svijećnjaka smještenih s obje strane srebrnog zrcala, koje joj je suprug utisnuo u tijelo kao da pečatnjak uranja u vosak. Razmišljala je da nešto preko njega nanese, ali joj se s vremenom počeo sviđati, a znala je kako se u nekim krugovima sa zavišću drži da ima tetovažu.
Okrenula se od ogledala i promatrala sobu. Svi koji su joj dolazili u goste zastali bi zbunjeno na vratima s kojih bi s jedne strane ugledali visoku, udobnu postelju i zastore od damaska kakvi priliče bogatoj ženi, a s druge skroman namještaj učenjaka. Zidovi najudaljenijeg kutka bili su prekriveni botaničkim plakatima i zemljovidima istrgnutim iz atlasa te listovima papira na kojima su citati bili ispisani velikim crnim slovima (NE SPAVAJ S RUKOM NA KORMILU! NE OKREĆI LEĐA BUSOLI!). Na kaminu je stajalo desetak amonita poredanih po veličini: nad njima su, iz pozlaćenog okvira, Mary Anning i njen pas promatrali otpalu krhotinu stijene iz Lyme Regisa. Je li sve to sad postalo njeno – taj sag, fotelje, kristalna čaša koja još miriše na vino? Pretpostavljala je da jest i od same pomisli ruke i noge ispunila joj je lakoća, kao da bi se sad mogla riješiti Newtonovih zakona i ispružiti na stropu. Osjećaj je iz pristojnosti zatomila, ali ga je mogla imenovati: nije to baš bila sreća, u punom smislu te riječi, čak ni zadovoljstvo, već olakšanje. Bilo je tu i žalovanja, to svakako i bila je zahvalna što ga osjeća jer, koliko god da je čovjeka na samom kraju mrzila, ipak ju je on, barem donekle, oblikovao – a kakve ima koristi mrziti samu sebe?


Ljubov Orlova VOLJELA SAM STALJINA - I ON MENE!


Ljubov Orlova
Voljela sam Staljina – i on mene!
S ruskog preveo Vlado Vurušić



Staljina je zanimalo sve u vezi s filmom, kazalištem i općenito s glumačkim pozivom. On je o svemu znao puno, imao je, bez pretjerivanja, enciklopedijsko znanje o mnogim stvarima. To me fasciniralo. I ne samo mene, mnoge ljude.
No glumački poziv ipak je za Njega bilo neistraženo područje. Naravno, moja pripadnost glumačkom cehu bila je razlog da Staljina to počne zanimati još više. Naši odnosi bili su intimni, bliski, povjerljivi pa se Njegov interes nije ograničavao samo na film i kazalište, nego Ga je zanimalo i sve u vezi sa mnom. Želio je sve naučiti, doznati, shvatiti, svaku stvar staviti, kako se kaže, u svoju ladicu i zapamtiti za cijeli život - eto, takva je bila Staljinova teorija spoznaje. Temeljita i sveobuhvatna. Staljinovo znanje nije bilo mrtvo, nego živo! Objasnit ću. Postoje ljudi koji, kad nešto nauče i spoznaju, od toga ne odstupaju do kraja života, ne mijenjaju mišljenje, ne prilagođavaju se novim spoznajama. To nije u redu. Stvari se mijenjaju, dolazimo do novih spoznaja, do novih zaključaka. Staljinovo znanje stalno se razvijalo, prilagođavalo, dopunjavalo, usavršavalo.                  Koja je razlika između filma i kazališta? Upravo to pitanje, s glumačkog gledišta, Staljina je najviše zanimalo. Staljin je razmišljao o kinematografiji i kazalištu u okvirima državnog interesa, zanimalo ga je što oni donose državi. On je o svemu uvijek razmišljao u državnim okvirima. No možda griješim. To je možda bila obična ljudska znatiželja. Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi jer Staljin sa mnom nije diskutirao o državnoj važnosti filma i kazališta.
Staljin me pitao hoću li se jednom vratiti u kazalište. Pitao me to usput, dok smo komentirali jedan moj film (nisam ga radila s Grigorijem Vasiljevičem) koji smo gledali odvojeno. Bilo je to teško pitanje za mene. Prije nego što sam Mu odgovorila, trebala sam dobro razmisliti te zbrojiti i oduzeti sve razloga za i protiv.
– Voljela bih se vratiti na scenu - odgovorila sam nakon dužeg razmišljanja - ali u dramskim ulogama. No ipak ne razmišljam o tome da napustim film.
– Zašto dramske uloge? – upitao je Staljin. – Zar su ti komedije postale dosadne? Možda da se drug Aleksandrov prebaci u drugi žanr?
- Ne, nije stvar tome - odgovorila sam. - Komedije i takve uloge ne mogu mi dosaditi. Naprosto, životno i glumačko iskustvo, prije ili poslije, tjera te prema dramskim ulogama. Postaješ odraslija i mudrija.
– Neki ostare, ali ne postanu mudriji - nasmijao se Staljin.
– Sa strane se bolje vidi - prihvatila sam šalu. - Ne znam kad ću i u koje kazalište otići, ali to će se jednom sigurno dogoditi!                         
To je bilo izrečeno u zanosu, pa i patetično, ali glumci uvijek o kazalištu govore s patetikom u glasu. Da sam tada znala kakav će biti moj povratak u kazalište! S kakvim ću se teškoćama susresti odmah po povratku! Teškoći je ime „Rusko pitanje“[1].
Bila je to tada poznata drama. Izvanredna ekranizacija. Nije bez razloga dobila Staljinovu nagradu. Poslije rata (odnosno nakon filma „Proljeće“) sazrela sam za dramu, za kazalište. No težak mi je bio izbor kazališta. U Moskvi ima puno kazališta. Nema toga koje me ne bi uzelo, ali odabir nije bio lak. Izbor nije ništa lakši od odabira životnog partnera. Možda je odluka o kazalištu i teža. Na početku karijere odabir je lakši. Tek si na početku. Nitko te ne poznaje, niti ti koga poznaješ. Ne znaš svoje mjesto u kazališnoj umjetnosti. Izbor tada može biti slučajan, neosmišljen. Nekada je i iznuđen – ideš tamo gdje te prime. Kad si početnik, ne razmišljaš puno, ali kad si poznata i ostvarena glumica, puno je teže.
Svako kazalište ima svoje prednosti. Ne volim kad mi netko za neko kazalište kaže da je loše. Uvijek govorim da možda može biti loš redatelj ili glumac, ali kazalište kao kolektiv ne može biti loše. Svako kazalište ima svoju dušu, svoj karakter, svoju ideju vodilju. Tamo gdje me je najviše vuklo nisam htjela ići. Slušala sam sebe, ali i mnoge prijatelje. Puno lijepog govorili su mi o kazalištu Mossovjeta[2]. Imala sam tako dobre preporuke za to kazalište – talentirani redatelj[3]. I ne samo redatelj, nego i moj prijatelj, a imala sam ondje puno bliskih prijatelja i znanaca. Voljela sam i suvremenu liniju kazališta. Odlučila sam se za kazalište Mossovjeta i odmah dobila ulogu Jessie Smith u „Ruskom pitanju“. Film još nije bio snimljen. Tek se snimao. No predstava se davala, istodobno, u nekoliko moskovskih kazališta. Nije to ništa čudno. Drama je bila aktualna, životna, bliska svakom sovjetskom građaninu.[4] Mi smo se sjećali da smo za vrijeme rata bili saveznici s Amerikancima i Englezima te da nitko ne može podmetnuti klipove u odnose među našim narodima.                                                  
Glumiti u predstavi koja istodobno igra u mnogim kazalištima vrlo je zahtjevno. Trebala sam dati sve od sebe. Nisam mogla dopustiti da moja Jessie bude kopija nečije druge Jessie ili da moja Jessie bude bezlična i prazna. Zadatak koji mi je dao Jurij Zavadski bio je vrlo zahtjevan, ali odgovarao je mom iskustvu. Ja se ionako nisam lako predavala. Nisam se prepala, niti sam bila nezadovoljna, naprotiv, bila sam vrlo sretna. Poticaj je napraviti nešto bolje od drugih, potvrditi svoju kvalitetu. Nisam bahata ni umišljena. Pišem bez naknadne pameti, onako kako je bilo. Ulogu Jessie doživjela sam kao suparništvo s drugim glumicama, kao u sportu. Razbijala sam glavu kako da ostvarim lik Jessie. Bojala sam se da moja Jessie ne bude previše „tuđa“. Možda je bolje ovako? Možda onako? Ili posve drukčije? Većina glumica doživljavala je Jessie kao žrtvu bezočnog kapitalističkog društva, slomljenu i nesretnu ženu. Meni se to učinilo plošnim i površnim pristupom, očekivanim i stereotipnim. U takvoj interpretaciji gledatelj nije mogao steći pravi dojam o tome tko je i kakva je Jessie. Suosjećali su s njom i ništa više. No ja sam shvatila da Jessie ne treba suosjećanje, da nju ne treba žaliti. Njena ljubav je lažna, osjećaji su joj pretenciozni. Ona je egoist. Da, možemo i suosjećati s njom, jer je takva postala ne svojom voljom. To je od nje učinilo kapitalističko društvo, ali i ona je za to djelomice kriva. Bila je slaba i povodljiva. Predala se i, na kraju, uništila sve ono dobro što je imala u sebi. Jessie ne voli istinski, ona samo glumi ljubav. Prava ljubav nikada ne može završiti izdajom. Njezine su suze licemjerne. Ona žali samu sebe. Njezine su suze izraz nezadovoljstva, a ne tuge. „Možeš mi prigovoriti da te ne smijem ostaviti u siromaštvu i nesreći, ali u siromaštvu i nesreći ja ću biti tek jedan od tvojih poraza“, govori Jessie mužu na rastanku. „I bit će sve gore kako vrijeme bude odmicalo.“ Upravo tako, kako „vrijeme bude odmicalo, bit će sve gore“, to je njezin moralni pad. Nakon toga nema povratka. No istodobno čovjek, a pogotovo žena, koliko god bila pokvarena, ipak traži ljubav. Na dnu i najcrnje duše ipak svijetli iskrica ljubavi. Upravo takvu Jessie sam i glumila – ciničnu, lažljivu, licemjernu, proračunatu, ali ujedno s „iskricom“. To mi je bilo najteže dočarati, jer je to trebalo diskretno pokazati. Nije bilo lako, ali zadatak sam obavila. Novine su pisale da je moja Jessie – najbolja. A imala sam jaku konkurenciju. Imala sam se s kim usporediti. Jessie su glumile poznate i iskusne glumice. Ponosim se tom svojom prvom dramskom ulogom u kazalištu. Ne mogu reći da mi je ta uloga najdraža, ali mi je vrlo draga. Simonovljevo stvaralaštvo i zavoljela sam upravo nakon te uloge. On je jako dobar pisac, tankoćutan i jak.                                                      *                       *                      *
Uh, te šablone! Ne podnosim šablone! Uvijek sam se čudila kako se o nečemu može šablonski zaključivati i donositi sud. Šablonski i stereotipno glumiti neki lik je užasno. Donositi zaključak bez ulaženja u bit. Zašto? Stalno se s tim susrećem. To me užasava. Mogu reći da se šablonski pristup vezao uz mene. I Grigorij Vasiljevič žrtva je šablonskog pristupa. Često je znao čuti: „Lako je biti režiser. Sve znaš, zapovijedaš…“ Kad bi sve bilo tako jednostavno! Grigorij Vasiljevič na to bi uvijek ispričao nekoliko događaja iz svog redateljskog života. Često je prepričavao jednu epizodu sa snimanja „Pastira Kostje“, koju je poslije bez oklijevanja izbacio iz filma. Smatrao je da ta scena razvlači film. Radilo se o ovome – Jelenina mama šetala je po hridi uz more i vidjela kako se njena Jelena dolje na plaži grli s nepoznatim muškarcem. Kad je to vidjela, zavrtjelo joj se u glavi i pala je s hridi u more. Duhovitost te scene bila je u tome što je Jelenina mama bila korpulentna žena i kad ona pada, more se prelijeva preko obale. Bila je to vrlo smiješna scena, još i danas mi je žao što je ispala iz filma. Nije to snimano u studiju. Hrid i more bili su pravi. Snimali smo u Gagri na Crnom moru. Padao je, odnosno skočio s hridi Grigorij Vasiljevič. Ljena[5], koja je glumila Jeleninu mamu, bojala se skočiti. Nitko se nije usudio obaviti taj riskantan trik. Nije bilo vremena ni razloga za pozivanje kaskadera iz Moskve. Bio bi to gubitak vremena. A ta je ideja Grigoriju Vasiljeviču ionako pala na pamet tek na snimanju u Gagrima. I što je preostalo Grigoriju Vasiljeviču? Samo jedno – skočiti! Koliko je puta tako bilo. To je jedna od strana redateljskog posla. Jesu li se ikada oni koji tvrde da je režiserski posao lak zamislili nad tim da režiser snosi odgovornost za film? Jednako je i kad su u pitanju glumci. Glumački život nije vječni praznik, nego mukotrpni svakodnevni trud. Bez muke, kako se kaže, nema nauke. Ne možeš sve objasniti šablonski!                       
Pogotovo se šablonski ne može govoriti o takvom čovjeku kakav je bio Staljin! Kakav bi to bio stereotip? Kakvim Staljina žele danas prikazati „suvremenici“? (Namjerno stavljam taj izraz pod navodnike da istaknem svoj odnos prema njima.) Sve ljudske poroke svalili su Mu na leđa. Izmislili su i termin „kult ličnosti“. Oklevetali su Ga. Pokondirena  bezdarnost[6] (ne znam tko je to rekao, ali pogodio je u centar).                                                                                                 
Oni se trebaju zamisliti nad svojom nedarovitošću, a sve svaljuju na Staljina! Tvrde da ih je Staljin onemogućavao i zaustavljao u razvoju! Ma nemoj!? Nekad se ne mogu suzdržati. Znam da me neće razumjeti, da će me ogovarati iz leđa. No unatoč tomu ne mogu šutjeti, ne mogu odšutjeti klevetnicima. Danas, nakon sastanka u kazalištu, V. se opet raspričala o svom “stradalništvu“. Nisam izdržala i zlobno sam je upitala što podrazumijeva pod „stradalništvom“. Četiri Staljinove nagrade? Tri ordena? Titulu narodne glumice? V.[7] je počela uzbuđeno govoriti o svojim rođacima, ali nisam joj dala da nastavi dok mi ne odgovori na pitanje. No odgovor nisam dobila.                                                                          *             *                    *
Nakon mog nastupa u Muzeju Čajkovskoga u Klinu Grigorij Vasiljevič i ja zanosili smo se idejom da snimimo film o životu velikog skladatelja. Naravno, radilo bi se o biografskom filmu, a ne o komediji. Željela sam glumiti Nadeždu von Meck, mecenu i prijateljicu Čajkovskoga s kojom se on isključivo dopisivao. Zašto su oni tako odlučili? Što ih je natjeralo da se druže na daljinu? Zagonetka. Nešto tajanstveno uvijek je intrigantno glumiti. Razgovarala sam o tome sa Staljinom. No njegova je reakcija bila vrlo hladna:                                                        – A zašto odjednom Čajkovski? Zašto ne Glinka? Ili Musorgski? Što može biti privlačno u liku barunice von Meck čiji je sin[8] bio prononsirani kontrarevolucionar?                                    
Nisam se usudila proturječiti. U prihvatljivom tonu Staljinovo sam mišljenje prenijela Grigoriju Vasiljeviču. On se složio da bi filmsku priču o ruskim kompozitorima bilo bolje započeti od Glinke[9], osnivača ruske skladateljske škole.
„Obrt“ je izraz koji smo Grigorij Vasiljevič i ja često rabili. Mi time označavamo sve ono loše, površno, neprofesionalno i nekvalitetno u kinematografiji. Naime, kinematografija je stala na svoje noge, ali „obrtništvo“ još živi. Stalno odnekud iskoči. Na žalost. Staljinu se naš termin nije svidio. Nakon što ga je čuo od mene, morala sam Mu objasniti što točno mislim. Nakon toga Staljin je rekao:
– Nije lijepo jednim terminom objašnjavati nešto drugo. Nije lijepo diletantizam nazivati „obrtom“. Tko su obrtnici? Privatnici. Gazde. Zar kod nas filmove snimaju privatnici? Ne, drugarice Orlova, bijelo nazovimo bijelim, crno crnim, a diletante diletantima. To je ispravnije.
Nisam se naljutila na Staljinovu „bukvicu“. Znala sam kako On razmišlja. On je volio precizno formulirati misli i riječi. Zahvaljujući takvoj preciznosti i jasnoći svi su Ga mogli razumjeti i shvatiti i zato su Njegove misli mogle doprijeti do svačijeg srca.
Teško se otresti starih navika. Ponekad sam znala uporabiti izraz „obrt“ , ali činila sam to sve rjeđe. Teško mi je i pobrojiti koliko sam takvih lekcija dobila od Staljina. Druženje i razgovori s Vođom mogu se usporediti s pohađanjem sveučilišta. Ne pretjerujem.




[1] „Rusko pitanje“, drama Konstantina Simonova s kraja 1940-ih, koju je za film 1947. priredio Mihail Rom.
[2] Grigorij Aleksandrov u svojim memoarima „Epoha i film“ piše da su u filmu „Proljeće“ glumili glumci kazališta Mossovjeta Faina Ranjevskaja, I. Anjisimov-Vulf i Rastislav Pljat te da je Ranjevskaja zvala Orlovu u kazalište Mosssovjeta.
[3] Jurij Aleksandrovič Zavadski (1894-1977).
[4] Drama govori o američkom novinaru Harryju Smithu koji odlazi u posjet SSSR-u i postaje simpatizer socijalizma.
[5] Jelena Aleksejevna Trjapkina (1900. - 84.), sovjetska glumica.
[6] Iz pjesme Oproštajna poema“ Igora Sjeverjanjina (pravim imenom Igora Lotarjeva, 1887. - 1941.): „Oko mene talentirane kukavice i pokondirena bezdarnost“.
[7] Orlova vjerojatno misli na Vjeru Mareckuju, koja ima toliko Staljinovih nagrada, njezina dva brata strijeljana su kao antisovjetski elementi, a sestra joj je bila u zatvoru u vrijeme Staljinove vladavine.
[8] Barun Nikolaj Karlovič von Meck (1863. - 1929.), nakon revolucije radio kao savjetnik u financijskom uredu Narodnog komesarijata prometa. Zbog svog buržoaskog podrijetla hapšen više puta. Zadnji put uhićen 1928. U svibnju 1929. strijeljan kao pripadnik kontrarevolucionarne organizacije na željeznici. Poznati ruski prirodoslovac akademik V. I. Vjernadski pisao je da je von Meck bio nevin.
[9] Aleksandrov je 1952. snimio film „Kompozitor Glinka“ u kojem je Orlova glumila Glinkinu sestru Ljudmilu.

utorak, 19. lipnja 2018.

Nora Roberts GODINA PRVA


Nora Roberts
Godina prva
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo



1.
Dumfries, Škotska


Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.
Tog hladnog, vlažnog dana, posljednjeg dana godine za koju će se ispostaviti da mu je posljednja, lovio je s bratom i rođakom, hodajući po pucketavom, zaleđenom polju ispod neba isprane zimske plave boje. Osjećao se zdravim i gipkim, bio je šezdeset četverogodišnji muškarac koji je tri puta tjedno odlazio u teretanu i strastveno igrao golf.
S bratom blizancem Robom izgradio je – i još uvijek vodio – uspješnu marketinšku tvrtku sa sjedištima u New Yorku i Londonu. Njegova supruga, u društvu s Robovom suprugom i njihovim rođakom Hughom, ostala je ugodno ušuškana u šarmantnoj, staroj farmerskoj kući.
Dok je vatra pucketala u kamenim ognjištima i čajnik neprestano vrio, tê su žene odabrale kuhati i peći i praviti strku oko dočeka Nove godine.
A oni su veselo gazili poljima u svojim u čizmama Wellington.
Farma MacLeodovih, koja se već više od dvjesto godina prenosila s oca na sina, širila se na više od osamdeset hektara. Hugh ju je volio gotovo onoliko koliko je volio i suprugu, djecu i unuke. S polja po kojima su hodali moglo se vidjeti kako se u daljini na istoku uzdižu brda. A ne tako daleko na zapadu valjalo se Irsko more.
Braća i njihove obitelji često su putovali zajedno, ali vrijeme provedeno na farmi za sve njih bilo je vrhunac u godini. Dok su bili dječaci, često su na toj farmi ljeti provodili punih mjesec dana, trčeći po poljima s Hughom i njegovim bratom Duncanom – kojega više nije bilo jer je odabrao vojnički život. Ross i Rob, gradski dječaci, uvijek su se s veseljem prihvaćali svih farmerskih poslova koje su im dodjeljivali ujak Jamie i ujna Bess.
Učili su ribariti, loviti, hraniti kokoši i skupljati jaja. Krstarili su šumama i poljima, pješice i na konjskim leđima.
Često su se, za mračnih noći, iskradali iz kuće kako bi došli na isto ovo polje kojim su sada hodali. Išli su na tajne sastanke i pokušavali dozvati duhove unutar toga malog, kamenog kruga koji su mještani nazivali sgiath de solas, štit svjetla.
Nikada u tome nisu uspjeli, kao što nikada nisu ulovili ni duhove ni vile, za koje su dječaci znali da lutaju tim šumama. Iako, tijekom jedne ponoćne pustolovine, kada je čak i zrak zadržao dah, Ross se zakleo da je osjetio mračnu prisutnost, čuo njihova šuškava krila, čak i namirisao njihov kužan dah.
Osjetio je – uvijek je tvrdio – taj dah koji je puhnuo u njega.
U mladenačkoj panici, u žurbi se spotaknuo i uletio u krug zaderavši kožu na jagodici palca o kamen koji je bio u krugu.
Na tlo je pala kap njegove krvi.
Kada su odrasli, i dalje su se smijali i zadirkivali jedan drugoga zbog te davno prohujale noći i uživali u uspomenama.
U zreloj su dobi ti muškarci svake godine dovodili supruge, a onda i djecu, na tu istu farmu, kao na hodočašće koje je počinjalo na blagdan svetog Stjepana i trajalo do drugoga dana siječnja.
Njihovi sinovi i supruge njihovih sinova toga su jutra otišli u London, gdje će Novu godinu dočekati sa svojim prijateljima i još nekoliko dana provesti u poslovnim razgovorima. U New Yorku je ostala samo Rossova kći Katie, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće i nosila blizance.
Planirala je večeru dobrodošlice za svoje roditelje, koja se nikada neće dogoditi.
No toga se posljednjeg dana godine Ross MacLeod osjećao gipkim i veselim kakav je bio i kao dječak. Začudio se kratkom drhtaju koji mu se spustio kralježnicom, vranama koje su kružile iznad kamenoga kruga i dozivale se. No još dok se trudio odagnati taj osjećaj, fazan se vinuo u zrak, prpošenje boja nasuprot blijedom nebu.
Podignuo je 12-kalibarsku sačmaricu koju mu je ujak dao za njegov šesnaesti rođendan i slijedio let ptice.
Možda je na trenutak osjetio ubod u jagodici palca na ruci koji je oderao prije više od pedeset godina i još je znao nakratko osjetiti probadanje u njemu.
Ali ipak...
Povukao je okidač.
Kada se pucanj prolomio zrakom, vrane su kriknule, ali nisu se razbježale. Umjesto toga, jedna je poletjela kao da je htjela ukrasti lovinu. Jedan se od muškaraca nasmijao kada se crna ptica poput strijele sudarila s fazanom u padu.
Mrtva je ptica pala u središte kamenoga kruga. Njezina se krv razmrljala po zaleđenu tlu.
Rob je rukom stisnuo Rossovo rame i tri su se muškarca nasmijala kada je jedan od Hughovih veselih labradora odjurio da donese pticu. “Jesi li vidio tu ludu vranu?”
Odmahujući glavom, Ross se nasmijao ponovno. “Za večeru neće jesti fazana.”
“Ali mi hoćemo”, rekao je Hugh. “To su po tri za svakoga, dovoljno za gozbu.”
Muškarci su pokupili ptice, a Rob je iz džepa izvukao štap za snimanje selfija.
“Uvijek pripravan.”
I tako su pozirali – trojica muškaraca obraza rumenih od hladnoće, čije su oči blistale plavetnilom MacLeodovih – prije no što su se hodajući laganim korakom vratili do farmerske kuće.
Iza njih je krv ptice, kao ugrijana plamenom, natapala zaleđeno tlo. I pulsirala dok se štit stanjivao i naposljetku napuknuo.
Veselo su marširali, uspješni lovci, pokraj polja zasijanog zimskim ječmom koji je lelujao na laganome vjetru i uz ovce koje su pasle na brdašcu. Jedna od krava, koje je Hugh držao za tov i klanje, lijeno je ležala.
Dok su tako hodali, Ross, zadovoljan čovjek, razmišljao je u sebi kako je blagoslovljen što završava jednu godinu i započinje drugu na farmi, okružen ljudima koje je volio.
Iz dimnjaka se na čvrstoj, kamenoj kući izvijao dim. Kada su se približili, psi – čiji je radni dan završio – dotrčali su im ususret da se malo pohrvaju i poigraju. Muškarci su, poznavajući pravila, požurili prema maloj šupi.
Hughova Millie, farmerska žena i farmerska kći, povukla je čvrstu granicu kada je bila riječ o čistoći. Pa su sjeli na klupu koju je Hugh napravio za tu svrhu i primili se posla.
Dokono su čavrljali – o lovu, o nadolazećem obroku – kada je Ross uzeo oštre škare za strižu ovaca da fazanu odreže krila. Čistio ih je kako ga je naučio ujak, režući tik do tijela. Bilo je dijelova koji će se iskoristiti za juhu i onih koji će otići u debelu, plastičnu vrećicu pa u kuhinju. Drugi dijelovi u drugu vrećicu, za smeće.
Rob je podignuo odrezanu glavu i oteo mu se jauk. Ross se nasmijao, bacivši pogled prema njemu. Porezao je palac na slomljenu kost.
Promrmljao je sranje i poslužio se kažiprstom da zaustavi krv.
“Znaš da na to moraš paziti”, rekao je Hugh coknuvši jezikom.
“Aha, da. Samo sam to htio staviti na pravo mjesto.” Dok je derao kožu, krv ptice pomiješala se s njegovom.
Kada je posao bio gotov, oprali su očišćene ptice u ledenoj vodi koju su crpili iz bunara, pa ih kroz kuhinju unijeli u kuću.
Žene su se okupile u velikoj, seoskoj kuhinji ispunjenoj mirisima hrane i toplinom vatre koja je treperila u ognjištu.
Sve je to Rossu simboliziralo domaći ugođaj – savršen prizor – i dirnulo ga u srce. Položio je ptice na široki kuhinjski ormarić i zgrabio suprugu u zagrljaj zavrtjevši je, zbog čega se nasmijala.
“Povratak lovaca.” Angie mu je udijelila brz, zvučan poljubac.
Hughova je Millie, s kovrčavom i bujnom crvenom kosom skupljenom navrh glave, odobravajući klimnula prema poredanim pticama. “Dovoljno da ih ispečemo za našu gozbu i da ih još preostane za posluživanje na zabavi. Kako bi bilo da napravimo pite od fazana i oraha. Sjećam se da ih ti voliš, Robbie.”
Nacerio se, potapšavši trbuh koji se ispupčio iznad njegova remena. “Možda bih trebao opet izići i uloviti još kojeg kako bi bilo dovoljno i za ostale.”
Robova supruga, Jayne, ubola ga je prstom u trbuh. “S obzirom na to da ćeš se potpuno usvinjiti, morat ćemo te zaposliti.”
“Tako je”, složila se Millie. “Hugh, ti i dečki odvucite onaj dugački stol u veliki salon za zabavu i stavite onaj dugački, čipkani stolnjak moje majke. Želim na njemu i lijepe svijećnjake. Uzmi iz ostave i dodatne stolce pa ih postavi tamo.”
“Kamo god da ih položimo, željet ćeš da ih opet premjestimo.”
“Onda će vam biti bolje da počnete.” Millie je promatrala ptice, trljajući ruke. “U redu, moje dame, vritnjacima natjerajmo dečke da se pomaknu, a onda će i nama biti bolje da se primimo posla.”
Ta vesela obiteljska zajednica lijepo se pogostila divljim faza­nom začinjenim estragonom, punjenim narančama, jabukama, lu­kom kozjakom i kaduljom, pečenim na posteljici od mrkve i krumpira, uz rajčice, grašak i fini, smeđi kruh iz pećnice s domaćim maslacem.
Dobri prijatelji, stari prijatelji i ujedno obitelj, uživali su u posljednjem obroku te godine uz dvije boce šampanjca Cristal koji su Ross i Angie donijeli iz New Yorka posebno za tu prigodu.
Lagani, rijedak snijeg padao je nošen povjetarcem s one strane prozora dok su oni raščišćavali stol i prali tanjure, još uvijek veselo uljuljani u iščekivanje nadolazeće zabave.
Upaljene svijeće, pucketanje vatre, još hrane – za čiju su pripremu utrošile dva dana – položene na stol. Vino, viski, šampanjac – tradicionalna sredstva za zagrijavanje uz pogačice, kobasice i sireve poslužene za doček Nove godine i proslavu Hogmanaya, posljednjeg dana Stare godine.
Neki su susjedi i prijatelji došli rano, prije no što je otkucala ponoć, da jedu, piju i ogovaraju, da tapkaju nogama u ritmu zvukova gajdi i gusala. I tako se kuća ispunila zvucima, pjesmom i prijateljstvom kada je stari sat na zidu odzvonio svoje ponoćne note.
Stara je godina uminula uz posljednji zvon, a Novu su pozdravili usklicima, poljupcima i glasovima ujedinjenima u pjevanju Auld Lang Syne. Sve je to Ross osjećao u svojem srcu, zajedno s Angie koja se privila uz njega, ruke isprepletene s rukom svoga brata.
Kada je pjesma završila i čaše se podignule uvis, ulazna su se vrata širom otvorila.
“Prvi čestitar!” uzviknuo je netko.
Ross je gledao u vrata, očekujući vidjeti jednoga od Frazierovih dječaka ili možda Delroya MacGrudera. Sve tamnokosa mlađarija dobre naravi, kao što je tradicija i zahtijevala. Prvi koji će ući u kuću na prvi dan Nove godine mora biti osoba koja će donijeti sreću.
Ali ušli su samo vjetar, rijedak snijeg i duboka, seoska tama.
Kako je stajao najbliže vratima, Ross je otišao do njih, pogledao van, izišao. Hladnoću koja je prohujala kroz njega pripisao je naletu vjetra i čudnoj, nepomičnoj tišini.
Zadržao je dah.
Je li to bilo šuštanje krila, dugačka sjenka – tama ponad mraka?
Nakratko zadrhtavši, Ross MacLeod vratio se u kuću, muškarac koji nikada više neće uživati u nekoj gozbi niti dočekati još jednu Novu godinu, i tako postao prvi čestitar.
“Bit će da nisam dobro zatvorio vrata”, rekao je, zatvorivši ih za sobom.
Još uvijek sleđen, Ross je prišao vatri, ispruživši ruke prema njoj. Pokraj vatre sjedila je jedna starica, čvrsto umotana u šal, sa štapom oslonjenim uz stolac. Poznavao ju je kao prabaku Frazierovih dječaka.
“Jeste li za viski, gospođo Frazier?”
Posegnula je tankom rukom sa staračkim pjegama za njegovom i stisnula je začuđujućom snagom. Pogledom svojih tamnih očiju unijela se u njegove.
“To je zapisano prije tol’ko mnogo vremena, da je većina zaboravila.”
“Što to?”
“Štit će biti polomljen, tkanje poderano krvlju naroda božice Danu. Zato sada kraj i tuga, razdor i stra’ – početak i svjetlost. Nikad nisam mislila da ću to doživjet’.”
Položio je ruku na njezine, nježno, uslužno. Netko je bio rekao da je ona jedna od vidovnjakinja. Drugi su govorili da je malo skrenula pameću. No ona ga je hladnoća probola ponovno, kao šiljak za led u dnu njegove kičme.
“Počinje s tobom, dijete drevnih.”
Oči su joj potamnjele, glas joj se produbio, poslavši mu niz kralježnicu svježi nalet strave.
“Zato se sada, između rođenja i smrti vremena, uzdiže snaga – snaga tame i snaga svjetla – budi se iz dugoga sna. Sada između njih počinje bitka natopljena krvlju. I uz munje i majčine porođajne boli dolazi Jedinstvena koja vitla mačem. Grobova je mnogo, a tvoj je prvi. Rat je dugačak, bez ispisana kraja.”
Licem joj je preletjela sućut dok joj je glas ponovno postajao tanak, a oči se razbistrile. “Ali u tome nema krivnje i blagoslovi će se pojaviti kada čarobnjaci, koji su dugo bili u sjeni, ponovno prodišu. Može biti radosti nakon suza.”


utorak, 12. lipnja 2018.

Kornelija Benyovsky Šoštarić SPREJ PROTIV KOMARACA


Kornelija Benyovsky Šoštarić
Sprej protiv komaraca

Sastojci
3 male šalice votke
1 mala šalica limunske trave
1 mala šalica listova kadulje
1 mala šalica listova
paprene metvice
kora 1 limuna
10 kapi eteričnog ulja lavande
10 kapi eteričnog ulja citronele

Komarci su velik problem kada ljeti radimo u vrtu, posebno predvečer
kada zuje uokolo i bodu ruke, vrat ili gležnjeve. To je katkada
tako nesnosno da radije odustajemo od boravka na otvorenom
nego da trpimo beskonačne ubode i svrbež. No što nam zapravo
preostaje? Dvije su opcije: upotrebljavati konvencionalne kreme
i losione protiv komaraca (od kojih neke sadržavaju štetne insekticide)
ili pripremiti vlastitu kombinaciju od onoga što nam nudi
priroda. Upravo za to prirodno rješenje odlučila sam se i ja pa već
nekoliko godina pripremam vlastiti sprej protiv komaraca od biljaka
iz svog vrta; limunske trave, paprene metvice i kadulje. Usto
dodajem koricu limuna i eterično ulje citronele koje je provjereno
učinkovit repelent i odbija komarce iz blizine.
Nažalost, prirodan miris spreja protiv komaraca relativno će brzo ishlapjeti budući da u njemu nema nikakvih umjetnih fiksatora koji bi produljili trajanje. Zbog toga bočicu sa sprejem svakako ponesite sa sobom kada boravite u prirodi i koristite tako da svakih pola sata ili sat poprskate ruke, vrat i odjeću, ali ne i lice. Mali napasnici izbjegavat će vas kao da ne postojite, a vi ćete mirisati prekrasno.

Problem u pripremi spreja protiv komaraca mogao bi biti nabava limunske trave koju danas nude tek rijetke, dobro opskrbljene voćarne. U slučaju da je ne uzgajate u vrtu kao ja, zamijenite je istom količinom matičnjaka ili jednostavno eteričnim uljem limunske trave koja je provjereno dobar repelent.

Priprema
Usitnite sastojke uz pomoć blendera u koji ste prethodno stavili votku ili neko drugo
alkoholno piće neutralnog mirisa (npr. lozovača).
Nakon usitnjavanja dobit ćete gustu pastu zelene boje koju zatim treba procijediti kroz gazu i cjediljku da biste dobili tekućinu. Ta će tekućina isprva biti mutna, no kada se
nakon nekog vremena razbistri, vjerojatno će biti crvenkastosmeđe boje i iznimno lijepog
mirisa.
Tekućinu pretočite u bočicu sa sprejem, pohranite na tamnom i hladnom mjestu i iskoristite u roku od godine dana.

utorak, 5. lipnja 2018.

Karen Cleveland SVE ŠTO ZNAM O TEBI


Karen Cleveland
Sve što znam o tebi
S engleskog preveo Saša Stančin







Stojim na vratima dječje sobe i promatram blizance kako spavaju, spokojni i nevini, iza ograde dječjeg krevetića koja me podsjeća na rešetke zatvorske ćelije.
Noćno osvjetljenje sobu je okupalo blagim narančastim sjajem. Mali prostor djeluje skučeno jer je u malu prostoriju nagurano previše namještaja.
Dječji krevetići, stari i novi. Stol za previjanje s pelenama, koje su u svojoj plastičnoj ambalaži naslagane jedna na drugu. Vitrina za knjige, koju smo Matt i ja davno sami sastavili. Police joj se sad povijaju pretrpane knjigama, onima koje sam svojoj starijoj djeci tako često čitala da ih već znam napamet kao i knjigama koje sam namjeravala stalno čitati blizancima, kad bih samo za to uspjela iščupati nešto vremena.
Sa stepenica dopru Mattovi koraci, u ruci čvrsto stisnem USB stick. Tolikom snagom kao da će, stisnem li ga dovoljno čvrsto, jednostavno nestati.
Sve će se vratiti na staro. Posljednja dva dana bit će izbrisana, ostat će tek sjećanje na nekakav ružan san. Samo što je stick i dalje tu: čvrst, krut, stvaran.
Pod u hodniku zaškripi, na istome mjestu gdje škripi oduvijek. Nisam se okrenula. Prišao mi je s leđa, dovoljno blizu da osjetim miris njegova sapuna, šampona, cijeli taj njegov miris koji me na neki čudan način uvijek smirivao, a sad ga, neobjašnjivo, još više čini neznancem. Osjećam kako oklijeva.
“Htio bih da popričamo”, veli.
Riječi je izgovorio tiho, ali bilo kakav zvuk dovoljan je da se Chase uzvrpolji. Uzdahne u snu pa se smiri, i dalje skutren, poput kugle, kao da se od nečeg štiti. Uvijek mi se čini da toliko nalikuje na oca, istim ozbiljim pogledom analizira sve oko sebe. Sad se pitam hoću li ga ikad uistinu upoznati, hoće li u sebi čuvati tajne koje bi zgromile svakog tko mu postane blizak.
“A o čemu se tu ima pričati?”
Matt se primakne korak, uhvati me za ruku. Odmaknem se, taman da se oslobodim dodira. Ruka mu je ostala u zraku, a onda je pustio da mu padne uz tijelo.
“Što kaniš učiniti?” upita.
Pogledam prema drugom krevetiću u kojem Caleb leži u svojoj jednodijelnoj pidžami; plavih uvojaka kao u kerubina, ispruženih ruku i nogu, raširenih poput morske zvijezde. Dlanovi su mu otvoreni, ružičaste usne rastvorene. Uopće nema pojma koliko je samo ranjiv, koliko ovaj svijet zna biti okrutan.
Uvijek sam si govorila kako ću ga štititi, dati mu snagu koje mu manjka, potruditi se da mu sve mogućnosti budu dostupne, da živi životom koji će biti toliko normalan koliko je to uopće moguće. A kako bih to mogla ako me ne bude?
Sve bih učinila za svoju djecu. Sve. Popustila sam stisak i pogledala stick, mali, bezlični kvadar. Tako sićušan, ali opet tako moćan. Može popraviti stvari, može ih uništiti. Kad razmisliš, baš poput laži.
“Znaš da nemam izbora”, rekla sam i natjerala se da ga pogledam, svog muža, muškarca kojeg tako dobro poznajem, a da ga istovremeno nisam poznavala uopće.





DVA DANA RANIJE

1.


“Viv, loše vijesti.”
Glas je Mattov, tih se riječi svatko užasava, samo što su izgovorene umirujućim tonom. Ležerno, u smislu isprike. Svakako je došlo do nekog neželjenog događaja, no nije kraj svijeta. Kad bi posrijedi bilo nešto zaista loše, glas mu ne bi bio tako ležeran. Izrekao bi cijelu rečenicu, oslovio me punim imenom. Vivian, nosim loše vijesti.
Podigla sam rame da telefon mogu zadržati na uhu, okrenula se na stolcu na drugu stranu radnog stola u obliku slova L, prema računalu koji se nalazi ispod sivih, visokih pretinaca. Namjestila sam kursor na ikonu u obliku sove i kliknula. Ako je ono što sam pomislila – što sam zapravo znala da jest – onda za stolom neću dugo ostati.
“Ella?” upitam. Pogled mi odluta na jedan od krejonskih crteža pribadačama prikačen za visoke stranice pregrađenog uredskog odjeljka, bljesak boje u tome moru sivila.
“Trideset osam s dva.”
Sklopila sam oči i duboko uzdahnula. Nije nas iznenadilo. Pola se njezine grupe razboljelo, rušili su se poput domina, bilo je samo pitanje vremena. Četverogodišnjaci nisu baš poznati po higijeni.
Ali baš danas? Zar se to moralo baš danas dogoditi?
“Je li to sve?”
“Da, samo temperatura.” Zastao je. “Viv, baš mi je žao. Kad sam je odvezao, djelovala mi je okej.”
Stisnulo mi se grlo, progutala sam pljuvačku i kimnula mu glavom, iako me ne može vidjeti. Da je neki drugi dan u pitanju, on bi otišao po nju. Može raditi od kuće, barem teoretski. Ja ne mogu, a kad sam rodila blizance, potrošila sam sav dopust. Ali on vozi Caleba u grad, na najnoviji ciklus pregleda. Već se tjednima osjećam krivom što ću to morati propustiti. A sad ne samo što ću to propustiti nego ću trošiti slobodne dane kojih nemam.
“Evo me za sat”, rekla sam. Pravila nalažu da imamo sat vremena od trenutka kad primimo poziv. Ako se uračuna vožnja i koliko mi treba da pješice odem do auta – parkiran je negdje na daljem kraju prostranih parkirališta u Langleyju – ostaje mi kakvih petnaest minuta da za danas završim s poslom. Smanjit ću minus na računu godišnjeg za petnaest minuta.
Pogledala sam na sat u kutu zaslona – deset i sedam – a onda mi je u vidno polje ušla šalica iz Starbucksa, stajala je do mojeg desnog lakta i kroz rupu u plastičnom poklopcu ispuštala paru. Počastila sam se, potrošila da proslavim dugo čekan dan, kupila gorivo za sate dosadnog posla. Spiskala sam dragocjene minute na čekanje u redu, minute koje sam mogla potrošiti na kopanje po datotekama. Trebala sam se zadovoljiti uobičajenom ponudom, aparatom koji štrca kavu u kojoj na vrhu šalice plutaju zrnca.
“To sam rekao u školi”, veli Matt. “Škola” je zapravo naš dječji vrtić s jaslicama gdje troje mlađe djece ostavljamo da provedu dan. Ali zovemo ga škola još otkako je Luke navršio tri mjeseca. Pročitala sam da to može olakšati prelazak, umanjiti osjećaj krivnje što svoje malo dijete svaki dan ostaviš negdje na osam do deset sati. Krivnju nije umanjilo, ali očito se teško riješiti starih navika.
Još jedna stanka, onda sam začula kako Caleb blebeće u pozadini. Počela sam ga slušati, a znam i da ga sluša Matt. Kao da smo u ovom trenutku za to već programirani. Ali i dalje ispušta tek samoglasnike. Suglasnika još nema na vidiku.
“Znam da je danas trebao biti veliki dan...” napokon počne Matt, ali rečenicu ostavi nedovršenom. Na to sam već navikla, na te zaobilazne razgovore preko moje javne linije. Uvijek pretpostavljam da je netko prisluškuje. Rusi. Kinezi. Upravo zato, kad iskrsne neki problem, iz škole prvo zovu Matta. Bolje da on služi kao filtar za osobne podatke o našoj djeci koji će stići do ušiju naših neprijatelja.
Možete me smatrati paranoičnom ili tek protuobavještajnom analitičarkom CIA‑e.
Ali Matt i ne zna puno više od toga. Ne zna da se bezuspješno mučim razotkriti mrežu ruskih agenata spavača. Ili da sam razvila metodologiju za otkrivanje ljudi koji su uključeni u neki posebno tajni program. Riječ je o tome da sam ovaj dan čekala mjesecima. Uskoro ću otkriti jesu li se isplatile dvije godine teškog rada. Imam li šanse dobiti to promaknuće koje nam je očajnički potrebno.
“Ha, čuj”, kažem mu dok mišem mičem naprijed‑natrag, promatram kako se pokreće Athena, a kursor ima oblik pješčanog sata. “Danas je važan Calebov pregled.”
Pogled mi odluta do pregradne stijenke, po kojoj su polijepljeni svijetli crteži krejonom. Ellin crtež naše obitelji, svračje ruke i noge koje strše ravno iz šest okruglih, sretnih lica. Lukeov malo sofisticiraniji uradak koji prikazuje jedan lik, s debelim, nazubljenim žvrljotinama kojima je likovima obojio kosu, odjeću i obuću. Krupnim velikim slovima ispisano je MAMA. To je iz njegove faze kad je bio opsjednut superjunacima. To sam ustvari ja, s plaštem, držim ruke na bokovima, a na majici imam slovo S. Supermama.
U grudima mi se pojavio poznat osjećaj, pritisak, svu me ispunila želja da zaplačem. Viv, duboko diši. Duboko diši.
“Maldivi?” pita Matt, a meni u kutu usana zatitra smiješak. To mu uvijek pođe za rukom, naći način kako me natjerati da se osmjehnem kad mi je to najpotrebnije. Pogled mi je pao na fotografiju nas dvoje u kutu mog radnog stola, najdražu sliku s vjenčanja, od kojeg je prošlo gotovo deset godina. Oboje smo tako sretni, tako mladi. Stalno smo govorili kako ćemo za desetu godišnjicu braka otputovati na neko egzotično mjesto. Sad to više nije u planu. Ali je zato zabavno o tome sanjariti. Koliko zabavno, toliko i deprimirajuće.
“Bora Bora”, nadovežem se.
“Ne bih se bunio.” Oklijeva, u tihom intervalu opet sam u pozadini čula Caleba. Još malo samoglasnika. Aaa‑aaa‑aaa. U glavi sam izračunala s koliko je mjeseci Chase već formirao suglasnike. Znam kako to ne bih smjela – to nam svi doktori stalno govore – ali svejedno sam izračunala.
“Bora Bora?” Čujem glas iza sebe, glumljenu nevjericu. Prekrijem mikrofon rukom i okrenem se. To je Omar, moj pandan u FBI‑u, djeluje kao da ga to baš zabavlja. “To ćeš teško opravdati, čak i za standarde CIA‑e.” Na licu mu se ukazao osmijeh, zarazan kao i uvijek, pa mu zato nisam odoljela.
“Što ti radiš tu?” pitam ga, ruku još držim na mikrofonu. Čujem kako mi Caleb blebeće na uho. Ovaj put ponavlja samoglasnik “u”. Uuu‑uuu‑uuu.
“Bio sam na sastanku s Peterom.” Primakne se korak pa sjedne na rub mojeg radnog stola. Kroz majicu kratkih rukava na boku mu se ocrtava futrola s pištoljem. “Zakazan je tako da nisam siguran je li se namjerno poklopilo.” Baci pogled na moj zaslon pa mu se lice jedva primjetno smrkne. “To je trebalo biti danas, je li? U deset?”
Pogledala sam zaslon, zamračen, kursor je i dalje u obliku pješčanog sata.
“Da, danas.” Blebetanje u uhu je utihnulo. Okrenem stolac tako da se malo odmaknem od Omara pa maknem dlan s mikrofona. “Srce, moram ići. Došao je Omar.”
“Pozdravi mi ga”, veli Matt.
“Hoću.”
“Ajde, onda, pusa.”
“Pusa.” Spustila sam telefon na stalak i okrenula se Omaru koji mi i dalje sjedi na stolu, ispruženih nogu u trapericama, prekriženih stopala.
“Matt te pozdravlja”, kažem.
“A, on je dakle taj izvor s Bore Bore. Planirate godišnji?”
Usne je opet razvukao u osmijeh od uha do uha.
“Teoretski, da”, odgovorim mu uz napola usiljeni smijeh. Zvučalo je toliko jadno da sam osjetila kako mi se rumene obrazi.
Još sekundu je zadržao pogled na mojem licu, a onda me napokon prestao fiksirati i pogledao na ručni sat. “U redu, sad je deset i deset.” Ispružio je noge i opet ih prekrižio, ali ovaj je put zamijenio stopala. Potom se sa zamjetnim uzbuđenjem nagnuo prema naprijed. “Što to imaš za mene?”
Omar se ovim bavi dulje od mene. Već najmanje deset godina. U potrazi je za stvarnim agentima spavačima u SAD‑u, dok ja pokušavam razotkriti one koji vode njihove ćelije. Ni on ni ja još nismo imali nikakvih rezultata. Ne prestajem se diviti kako mu uspijeva poslu i dalje prilaziti s takvim zanosom.
“Još ništa. Nisam čak ni pogledala.” Kimnem glavom prema zaslonu kako bih mu dala do znanja da se program još pokreće, potom pogledam crno‑bijelu fotografiju pričvršćenu na pregradu mojeg odjeljka, pored dječjih crteža.
Jurij Jakov. Debelo lice, agresivnog izraza. Još koji klik i upast ću mu u kompjutor. Vidjet ću isto što i on, kretati se računalom zajedno s njim, pregledavati mu datoteke. I, nadam se, dokazati da je ruski špijun.
“Ma tko si ti i gdje si sakrila moju prijateljicu Vivian?” upita s osmijehom Omar.
I ima pravo. Da nisam stala u onaj red u Starbucksu, u program bih se prijavila u deset nula nula. Ostala bi mi koja minuta da barem pročačkam što drži na računalu. Slegnem ramenima i pokažem na zaslon. “Čuj, trudim se.” Onda kimnem glavom prema telefonu. “Kako bilo, to će morati pričekati. Ella mi je bolesna i moram ići po nju.”
Dramatično ispusti zrak. “Klinci. Uvijek kad ti to najmanje treba.”
Pažnju mi je privuklo događanje na ekranu, pa sam privukla stolac. Athena se napokon pokrenula. Na svim su stranama crveni natpisi, hrpa riječi, svaka označava drugačiju naredbu, zasebni odjeljak. Što je redak teksta dulji, to je stupanj zaštićenosti tajne veći. A ovaj je stvarno dugačak.
Kliknem mišem da prođem jedan ekran, pa drugi. Svakim klikom potvrđujem. Da, znam kako ću pristupiti informacijama s ograničenom autorizacijom, da, svjesna sam kako ih nikom ne smijem otkriti, pod prijetnjom duge zatvorske kazne. Da, da, da. Dajte me više pustite da dođem do same informacije.
“Evo ga”, oglasi se Omar. Podsjetio me da je tu, pogledala sam ga krajičkom oka. Namjerno gleda u stranu, pazi da ne pogleda zaslon, poštuje privatnost mog posla. “Osjećam da je to to.”
“Nadam se”, promrmljam. I stvarno se nadam. Istovremeno sam i nervozna. Metoda kojom se služimo je hazard. Veliki. Razradila sam profile mogućih voditelja tajnih agenata: gdje su se obrazovali, studirali, što diplomirali, gdje imaju bankovne račune, jesu li putovali po Rusiji i u inozemstvo. Osmislila sam algoritam i locirala pet osoba koje najbliže odgovaraju obrascu. Potencijalne kandidate.
Za prvih četvero pokazalo se kako je trag bio pogrešan pa se program sad našao na prekretnici koja će mu odrediti sudbinu. Sve ovisi o Juriju. Petom tragu. Računalu u koje je bilo najteže ući, onom u koje sam od samog početka polagala najveće nade.
“A ako i nije”, nastavi Omar, “uspjelo ti je nešto što još nikom nije. Došla si jako blizu.”
Usmjerenje na voditelje agenata nov je pristup. FBI se godinama trudio otkriti same spavače, ali ti su agenti tako dobro asimilirani u društvo da je to gotovo nemoguće. Ćelije su organizirane tako da agenti nemaju dodira s drugim operativcima, osim svog voditelja, a čak su i ti kontakti svedeni na minimum. CIA se pak usredotočila na šefove voditelja, one u Moskvi, koji su izravno povezani sa SVR‑om, ruskom obavještajnom službom.
“Jako blizu se ne računa”, kažem tiho. “To sam najbolje znaš.”
U doba kad sam počinjala raditi na odjelu, Omar je bio ambiciozan novi agent. Predložio je novi program kojim bi se dugogodišnje spavače pozvalo da “izađu na svjetlo dana” i predaju se, u zamjenu za amnestiju. S kojom logikom? Sigurno ima barem nekoliko spavača koji bi rado svoj lažni identitet pretvorili u pravi, a onda ćemo od tih koji će prijeći na našu stranu prikupiti dovoljno informacija da provalimo cijelu mrežu.
Plan je potiho krenuo u realizaciju i nije prošlo ni tjedan dana kad nam se sam javio muškarac imenom Dmitrij. Rekao je kako je voditelj agenata srednjeg ranga i otkrio informacije koje su potvrdile ono što smo već znali – svaki voditelj agenata njegove razine nadležan je za pet spavača, dok je voditelju nadređen šef mreže nadležan za pet voditelja. Potpuno zatvorena ćelija. To nas je, treba li reći, zainteresiralo. Onda su krenule nevjerojatne tvrdnje, informacije koje se nisu poklapale ni s čim što smo znali, a potom je nestao. Poslije smo ga prozvali Dmitrij Mamac.
To je ujedno bio i kraj programa. Višim razinama FBI‑a ionako je već bilo teško probaviti javno priznanje kako u SAD‑u postoje agenti spavači, takvi koje nismo u stanju otkriti. Zbog toga, kao i mogućnosti da se Ruse upuste u manipulaciju – ponude nam dvostruke agente s lažnim informacijama – Omarov plan pretrpio je kritike sa svih strana, a potom je odbijen. Preplavit će nas razni drugi Dmitriji, govorili su. I tako se Omarova karijera čovjeka koji obećava odjednom našla na sporednom kolosijeku. Postupno je gurnut u zapećak, gdje je iz dana u dan mukotrpno obavljao nezahvalan, nemoguć, frustrirajući posao.
Sad se ukazao novi ekran, s malom ikonom na kojoj je Jurijevo ime. Uvijek mi je uzbudljivo vidjeti imena svojih meta u programu, ta spoznaja kako imamo prozor u njihove digitalne živote, informaciju za koju oni misle kako ostaje samo njihova. Omar je, kao na kakav šlagvort, odjednom ustao. Dobro zna kako se trudimo razotkriti Jurija. Jedan je od šačice agenata FBI‑a koji su upućeni u program – i njegov najveći zagovarač, osoba koja više od svih vjeruje u algoritam i mene. Ali svejedno, sam nema izravan pristup programu.
“Nazovi me sutra, može?” rekao je.
“Svakako”, odgovorim. Okrenuo se da ode i nije načinio ni par koraka, a ja sam se već sva usredotočila na zaslon računala. Kliknula sam dvaput na ikonu, na što se pojavila umetnuta slika crvenog obruba, koja prikazuje sadržaj Jurijeva laptopa, odraz koji mogu pročešljati. Ostala mi je samo još koja minuta, a onda i sama moram ići. Ali taman imam vremena na brzinu poviriti.
Pozadina je tamnoplava, s mjehurićima raznih veličina, raznih nijansi plave. Ikone su uredno poslagane u četiri reda sa strane, polovicu čine mape. Imena datoteka sva su ispisana ćirilicom – prepoznajem je, ali ne znam pročitati – ili je u najboljem slučaju čitam uz dosta poteškoća. Dosta davno pohađala sam tečaj ruskog za početnike, onda sam rodila Lukea i poslije sam ga propustila nastaviti. Znam neke osnovne fraze, mogu prepoznati pokoju riječ, ali to je manje‑više sve. Za sve drugo moram se osloniti na stručnjake za jezike ili softver za prevođenje.
Otvorila sam nasumično nekoliko mapa, pa onda tekstualne datoteke u njima. Stranice i stranice nepronicljivog ćiriličnog teksta. Preplavio me val razočarenja, iako sam svjesna kako za to nema nikakva razloga. Pa neće valjda neki Rus u Moskvi za kompjutorom pisati na engleskom, voditi arhivu na engleskom, k tome još naslovljenu Popis tajnih operativaca u SAD‑u. Znam kako je ono što tražim sigurno šifrirano. Ali ipak se nadam kakvom znaku, nekakvoj zaštićenoj datoteci, gdje bi bilo očito da postoji enkripcija. Kad smo proteklih godina uspijevali upasti u njihov sustav na visokoj razini, doznali smo kako identitet agenata spavača zna samo njihov voditelj, a imena su pohranjena elektronički, lokalno. Ne u Moskvi, zato što se SVR – moćna ruska obavještajna služba – boji krtica u vlastitoj organizaciji. Toliko ih se plaše da bi radije riskirali gubitak agenata, nego da se popis imena nađe u Rusiji. A znamo i kako bi, ako se što dogodi voditelju agenata, njegov šef imao pristup elektroničkoj datoteci pa bi se mogao obratiti Moskvi da mu otkriju ključ za dešifriranje, što je dio višeslojnog protokola za enkripciju. A šifru iz Moskve imamo. Samo što nikad nismo imali što dešifrirati.
Program je posve neprobojan. Ne možemo ući u njega. Ne znamo ni koja mu je stvarna svrha, ako je uopće ima. Možda je tek pasivno prikupljanje ljudi i informacija, a možda nešto zloslutnije. Ali budući da znamo kako je šefu programa izravno nadređen sam Putin, mislim kako je ipak posrijedi ovo potonje – što mi ne da mira.
Nastavila sam pregledavati, pogled mi prelazi preko svake datoteke, iako nisam posve sigurna što ustvari tražim. A onda sam ugledala ćiriličnu riječ koju znam. друзья. Prijatelji. Posljednja ikona u posljednjem redu. Dvaput sam kliknula na nju i u mapi pronašla popis pet slika u JPEG formatu, ništa više. Srce mi je ubrzalo. Pet. Svaki voditelj agenata ima po petero spavača, to znamo iz raznih izvora. A tu je i naslov mape. Prijatelji.
Kliknula sam na prvu sliku. Portret nekog bezličnog sredovječnog muškarca s okruglim naočalama. Osjetila sam trnce uzbuđenja. Spavači su se dobro uklopili u okolinu. Zapravo se radi o nevidljivim pripadnicima društva. Ovo bi svakako mogao biti jedan od njih.
Logika mi nalaže da se ne uzbuđujem previše, svi dosadašnji obavještajni podaci ukazuju na to da su datoteke o spavačima pod enkripcijom. Ali instinkt mi govori kako je riječ o jako važnom otkriću.
Otvorila sam sljedeću sliku. Žena, narančaste kose, bistrih plavih očiju, širokog osmijeha. Opet portret, opet potencijalni spavač. Netremice je promatram. Sinula mi je misao koju pokušavam ignorirati, ali ne mogu. To su samo slike. Nema nikakvih podataka o identitetu, ničeg što bi šefu mreže moglo poslužiti da s njima stupi u vezu.
A opet. Prijatelji. Slike. Možda Jurij nije taj neuhvatljivi voditelj agenata kojeg sam se nadala razotkriti, cilj za koji je CIA odobrila upotrebu resursa. No može li biti riječ o osobi koja agente vrbuje? A ovih petero ljudi sigurno je važno. Možda su mu to mete?
Kliknula sam na treću sliku, na zaslonu se pojavilo lice. Portret, krupni plan. Tako poznato, očekivano – a opet i neočekivano jer se našlo tu, gdje mu mjesto nije. Trepnula sam, jednom, dvaput, mozak mi se napeo povezati to što mi je iskrsnulo pred očima s onim što gledam, uspostaviti uzročno‑posljedičnu vezu. A onda je, mogla bih se zakleti, vrijeme stalo. Ledeni prsti obuhvatili su mi srce i čvrsto ga stisnuli, a sve što sam čula bio je šuštanje krvi u ušima.
Ugledala sam lice vlastitog supruga.