srijeda, 29. travnja 2015.

Bruno Šantek: Tajkunovi nasljednici

                                                                                 

                                                                                       Bruno Šantek: Tajkunovi nasljednici
 

            - Ne pred djecom! – pokušao je što tišim glasom spriječiti svađu, ali znao je da je to unaprijed izgubljena bitka. Nikolina je nastavila urlati, a on se nije niti pokušavao braniti, iščekujući da što prije završi ovo mučenje pa da pokuša umiriti dvogodišnjeg Matea i šestogodišnju Ivu, koji su u strahu iz kuta velikoga dnevnog boravka gledali ovu svađu. Brinuo se i za Nikolinu jer se uvijek nakon većeg nerviranja mučila s disanjem.
-          Kako imaš obraza uopće dolaziti ovamo, ovo nije tvoja kuća, parazitu obični! Idi jebi
svoje kurvice po vikendicama! Sve što imaš dobio si od mene, moj otac te je stvorio i ovo nam je hvala? Pa ti nemaš nikakva prava u našoj obiteljskoj kući, odjebi odavde!
Znao je da neće pomoći ako joj sada kaže da je on želio stan samo za njih dvoje, dok je ona, uz očevo inzistiranje, ipak odlučila živjeti u njegovoj golemoj kući, gotovo dvorcu, sa svim luksuzom na koji je navikla. Znao je da je u pravu za oca, koji mu je dao šansu u jednoj od najvećih tvrtki u državi, gdje je radio kao jedan od vodećih menadžera. Nije to bilo samo zbog njegova privilegiranog položaja. Svoju je sposobnost pokazao u sklapanju odličnih ugovora, modernizaciji i novom imidžu kompanije.
Bio je među deset najboljih studenata na fakultetu i već tada je kao pravnik imao velike perspektive, a nakon zapošljavanja kod tasta nastavio je školovanje u menadžerskim vodama, kako bi uz pravo svladao i ekonomiju. Sve to napravio je uz izvrsne rezultate. Ali, stigma bogatog zeta uvijek će ga pratiti, više od odličnog studenta i sposobnog menadžera. Znao je da se zbog toga mora mnogo više truditi da se dokaže, pogotovo ljudima ispod sebe, da vide da nije samo ime nego i znanje.
Nervirala ju je njegova šutnja. Kosa joj je padala preko lica pa joj nije vidio oči, no već je po njenim dubokim udasima znao da se počinje mučiti s disanjem.
-          Što stojiš? Nestani! – urlala  je iz svega glasa, a Mateo je nastavio sve glasnije plakati.
Iza leđa je začuo čvrst korak. Znao je da je to Ivan Vukojević, tast kojeg mu je Nikolina stalno nabijala na nos.
-          Zbog djece sam ovdje. Nemoj im to raditi – pokušao je pomirljivim tonom, krenuvši
prema Mateu da ga umiri.
      Nikolina je poskočila i žustro ga pljusnula, pa drugom rukom još jednom pokušala, ali joj je uhvatio ruke i suznim očima gledao  u nju.
-          Ostavi djecu na miru! Što ti imaš s njima? Otkud ti ideja da su uopće tvoja? Naivčino
jadna! To što si bio na pravome mjestu u pravo vrijeme ne znači da si im ti otac. Samo mi je trebala pogodna žrtva koja će nasjesti na foru a da nije po volji tati. Ni Mateo nije tvoj, nisi ti jedini koji se jebeš sa strane!
      Pustio joj je ruke i ponovno pokušao krenuti prema djeci, ali sada je iza njega doletio
Ivan i, dok se pokušao sagnuti da ga ne udari, ovaj je prošao pokraj njega i prostorijom  je zazvečao šamar od kojeg je Nikolina pala na pod.
            - Kurvetino, nećeš u mojoj kući ovako govoriti! Jebat ću majku ovom kučkinom sinu, ali ti  ćeš se ponašati kako dolikuje, ili ćeš za njim na ulicu!
      Tomislav je krenuo prema Nikolini da je pridigne, no ona se otrgla iz njegova
zagrljaja, izgubila još jednom ravnotežu te udarila o rub kamina pokraj kojeg je krvava lica pala. Ivan je poletio na Tomislava i zamahnuo svojim golemim šakama prema njemu, ali se ovaj izmakao i u svemu tom košmaru i njemu je puknuo film pa je opalio šakom u njegovu bradu svom snagom, tako da je ovaj sa svih svojih 120 kilograma gotovo poletio do fotelje u koju se prizemljio. Buka je postala gotovo nemoguća, jer se uz Matea sada i Iva rasplakala, Nikolina je nakon trenutka šoka i boli počela glasno jecati, a u sobu su dotrčala i dva čuvara koji su radili kao Ivanova pratnja.
            - Drž’te ga! – povikao je Vukojević. – I zovite policiju, sad ću mu jebati mater za sve! Neće on dizati ruku na mene i moju kćer u mojoj kući, i još jebavati po mojim vikendicama jeftine tajnice iz mojeg poduzeća! U ovom gradu više nigdje nećeš raditi... Ma ni u ovoj državi! Imam ja dovoljno veza da te zauvijek uništim, ako ikada izađeš iz zatvora.  Platit ćeš sad i za ugovor s Unionom,  baš si mi fino naletio. Neće te spasiti niti sto tvojih diploma s fakulteta!
      Tomislav je još pokušao pomoći Nikolini, no jedino što je uspio nakon što su ga čuvari
zgrabili jest baciti maramicu do nje, koju je refleksno pokupila i pokušala zaustaviti krvarenje s čela. Znao je da ništa od onoga čime mu je tast zaprijetio neće moći izbjeći, jer on je bio samo mrva u njegovu carstvu moći, umreženosti s politikom, gospodarstvom i podzemljem.
            On je bio taj koji je preko svojih špijuna otkrio i preljub počinjen u obiteljskoj vikendici podno Sljemena, kojom se samo Tomislav koristio, jer je za ostatak obitelji to bila premala kućica, koju  su svojim bogatstvom prerasli još prije petnaestak godina. Tada je u svitanje kapitalizma u Hrvatskoj obitelj Vukojević od prosječne obitelji čovjeka koji se obogatio švercanjem deviza i prodajom na crno robe iz tvornice u kojoj je bio jedan od sitnijih direktorčića, postala jedna od najmoćnijih i najbogatijih zahvaljujući mutnim poslovima i dobrim vezama  u politici i  emigraciji čija je moć tih godina bila nedodirljiva.

      Sve što se nakon toga dogodilo za njega je bilo kao u bunilu. Policija ga je privela pod
optužbom napada na Nikolinu i Ivana, Nikolina je na očev nagovor svjedočila da ju je on udario i bacio na kamin, zlostavljao pred djecom, derao se na nju... Sve je to izašlo sa sočnim  i izmišljenim detaljima u sutrašnjem broju najvećega dnevnog lista u članku koji je  napisala  Nikolinina najbolje prijateljice Vesne. Usto, pisala je i o njegovoj nevjeri, ali i o potencijalnoj aferi  s krivotvorenjem dokumenata u poslu s tvrtkom Union, baš onako kako je Vukojević najavio.
            Nikako nije mogao dokazati da on taj dokument uime tvrtke „Vukco“ nije potpisao, već da je original potpisao Ivan Vukojević. Taj se original nalazio duboko u ladicama samog Vukojevića ili je već bio uništen i nije bilo šanse da išta popravi.
            Potajno se nadao da Nikolina neće otići toliko daleko i svjedočiti protiv njega, barem ne u vezi s djecom. Hladnoća kojom je svjedočila na sudu ne gledajući ga u oči razuvjerila ga je. Dokazala je da je kći bešćutnog oca. Znao je da je zabrljao s preljubom, ali udaljavanje između njega i Nikoline počelo je još nakon Mateova rođenja, kada se nakon skladnog braka i ljubavi koja je bila očita, odnos počeo hladiti, a njena odbojnost prema njemu jačati. Vjerovao je neko vrijeme da je sve to posljedica postporođajne depresije, trudio se oko nje, pokušao unijeti novitete u njihov odnos, izvodio je, organizirao putovanja samo za njih dvoje, no ona je to odbijala i odgurivala ga od sebe. Svaki dodir ili naznaku intimnosti primala je sa zgražanjem i gađenjem, a nakon dvije godine truda odustao je od borbe.
Trošio je to vrijeme u zatrpavanju poslom, pokušavajući tako kompenzirati taj bračni
neuspjeh, no svi silni poslovni uspjesi i rast kompanije nisu pomogli da se osjeća bolje. Jedina prava stvar koju je imao bili su trenutci s djecom koji su mu nadoknađivali svu nježnost, ali ga još više udaljavali od Nikoline, jer je bila gotovo ljubomorna na dječje obožavanje oca. Mogo više su  mu se radovali, jer ona nije imala toliko volje i strpljivosti baviti se njima. Više je voljela to prepuštati plaćenim dadiljama dok je sve vrijeme izvan posla odnosa s javnošću u očevoj tvrtki  provodila u posjećivanju važnih događaja za elitu diljem grada.
            Kada je njegovo strpljenje napokon puklo, podlegao je udvaranjima tajnice s posla. Čak se potajno nadao da će Nikolina otkriti njegovu nevjeru, osjetiti ljubomoru, srdžbu, probuditi se iz te umrtvljenosti osjećaja među njima, ali sve je razotkrio Vukojević i stvari su krenule neželjenim tijekom. U aferi koja je trajala nepuna tri mjeseca i bila je jedina od trenutka otkada je upoznao Nikolinu, nije bilo nikakvih dodatnih osjećaja, nego samo bijeg iz prazne svakodnevice. Vukojevićevim otkrićem cijela je ta priča završila u samo nekoliko dana, raspalo se sve što je godinama gradio.


ponedjeljak, 27. travnja 2015.

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći 

Uslijedilo je najljepše ljeto u Nušinu životu. Bilo je to ljeto s kojim će kasnije uspoređivati mnoga druga, no samo to jedno mirisalo je na ljubav. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se događa samo jednom u životu.
Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Zvijezde. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Dubok pogled kojim je prožima.
U tišini ljetnih noći na sljemenskim puteljcima, u mračnom zagrljaju maksimirskog perivoja, na opustjelim gornjogradskim uličicama, pod okriljem mudrog i šutljivog mjeseca, pričali su jezikom tijela. Istraživala je snagu koju je imao, otkrivala nove svjetove. U tom svijetu duhovi prošlosti nisu je progonili. Iz noći u noć upoznavala je nepoznate strasti, tonula u njih, a potom bi u sekundi eksplodirao, eruptirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao.
Ali ipak, u cijeloj čaroliji bilo je nečeg što joj nije dalo mira. Tištao ju je osjećaj neizbježnosti, uznemirujući predosjećaj, grubi nagovještaj, neka zla slutnja.
Mogla je to zvati raznim imenima, na kraju se uvijek sve svodilo na isto. Bilo je prelijepo da bi trajalo. Sjena Robertove žene nadvila se nad nju, poput nevere koja može pokvariti čaroliju i najljepšeg ljetnog dana.
Kako se samo usuđuje prepuštati tom bezumnom zanosu kad je on pripadao drugoj ženi? Hvatala se u mrežu neželjenih pitanja na koja nije imala odgovor.
Možda bi bilo jednostavnije reći da je sve to tek iluzija koja magli oči i kvari san. Odrasli su ljudi, njihovi životi teku paralelno, dobro uhodanim tračnicama i nema govora o tome da se nešto promijeni. Robert ne može samo tako odbaciti svoj život, a ona... ona ga mora promijeniti. Putevi im se sigurno neće ispreplesti. Ne, to bi bilo nemoguće. Ali opet!
Kako zanemariti ovo što se dogodilo, što ih je izbacilo iz orbite i katapultiralo u nova i nepoznata prostranstva?
– Ovakvo što događa se samo jednom u životu... – Robert kao da je osjetio o čemu razmišlja, primi je ruku.
– Ne želim te izgubiti –reče glasno i snažno je stisne.
I ona bi željela reći toliko toga, ali strah ju je. Strah ju je zato što osjeća da ovo nije u redu, jer on je oženjen, a ona obilježena teretom prošlosti. I tako bi mogla nabrajati do vječnosti.


***
– Volim te – rekao je jedne noći nakon što su se znojni i mokri od vođenja ljubavi sklupčali jedno pored drugoga i osluškivali otkucaje srca.
Ovo je čekala čitav život. Samo te dvije riječi. Riječi koje su imale snagu razvaliti planine, pomicati mora, promijeniti sve... ali sada, kada ih je dobila, kad su te čarobne riječi prešle preko njegovih usana, kad je gleda tim svojim očima i grli je kao da će umrijeti od ljubavi, odjednom je tužna. I ona njega voli, voli više od života, voli ga od prve sekunde otkad ga je ugledala...
I svakog dana, svake sekunde voli ga sve više, sve se više zaljubljuje u njega...
– Ne boj se, nešto ćemo već smisliti – govori joj, kao da osjeća njezine strahove i želi ih otjerati.
Nuša kimne u znak odobravanja. Osim snažne fizičke privlačnosti, privukla ju je i njegova iskrenosti. Robert je zračio osobinom koja je među ljudima lagano izumirala. 
– Da, smislit ćemo... – ponovi kao hipnotizirana i poljubi ga u obraz. Svijet je odjednom izgledao čudesno preobražen. Bila je sigurna da će pronaći neko rješenje.
Dani su prolazili, vrijeme teklo...

                                        III.

Glas mu je bio miran, ali odavao je neku grozničavu potrebu da joj kaže ono što ga tišti, zbog čega noćima ne spava. Gušio se od stvari koje su odavno trebale biti izrečene.
– Ne mogu više ovako – Nuša problijedi. Čekala je, čitavo vrijeme pribojavala se da će se dogoditi. I dogodilo se! On je ostavlja, on je ostavlja... 
– Zaljubio sam se... i ne mogu više bez tebe. Trebam te, Nuša, trebam te kao što nikoga nisam trebao, kao zrak koji udišem... – zaustavila je dah, krv više nije kolala njezinim tijelom. Gledala ga je izbezumljeno, kao da ne razumije o čemu on to govori. I nije razumjela.
– Ako je to neki uvod u priču, onda je skrati, molim te... – izgovori oprezno. Nije imala živaca, bila je previše napeta. Neka kaže konačno, da se agonija prekine.
– Želim ti reći da sam razmišljao i da ću zatražiti razvod. Kratko i jasno, volim te i ne mogu živjeti bez tebe.
Da nije sjedila, vjerojatno bi se srušila. Nije se mogla pomaknuti, a kamoli nešto izgovoriti.
– Hej, ti tamo! Tebi pričam... halo?
Nuša je gledala u njega, blijeda. Reakcija koju je čekao izostala je. Mislio je da će mu se baciti u zagrljaj, ljubiti ga do iznemoglosti, vikati da ponovi sve što je rekao... očekivao je puno toga, ali ne i da će naići na zid šutnje. 
– Nuša, upravo sam ti rekao da bih s tobom želio provesti ostatak svog života i da ću zbog toga zatražiti razvod!? Jesi li me čula? – uhvatio ju je za ramena i počeo tresti. Ona je i dalje upirala pogled u njega, ne shvaćajući da se ovo zaista i događa. Ne, to nije mogla biti istina!
Nikad, ali baš nikad nije pomislila da bi takav obrat bio moguć. Takve stvari događaju se, da, ali na filmu i u knjigama. Ali život! Takvo što ne događa se u životu, nikad u stvarnom životu. Dobro, možda su takvi obrati mogući, nekome i negdje u paralelnom svemiru, ali ne i njoj.
Nuša je u podsvijesti posve odbacila mogućnost da bi njihova veza mogla postati nešto više od ljubavničke tajne. Previše ih je toga razdvajalo, njezina prošlost, njegova žena, skandal koji bi planuo i uništio njegovu reputaciju, a možda i karijeru...
Nije mogla željeti ništa više, jer... činilo se nemogućim. Strah, taj nijemi čuvar njihove tajne, poput zloćudnih metastaza nastanio se u njoj i unatoč svoj sreći nije dopuštao da se opusti do kraja. Neprekidno je strahovala da će jednog dana... ova priča završiti. Bilo je to teško i pomisliti, a kamoli izgovoriti.
Znala je da je nemoguće pripremiti se za dan kada će joj izgovoriti... najstrašnije riječi. Da je ostavlja i vraća se, kući, svojoj ženi?

***
I zato je bila zahvalna na svakom trenutku koji je mogla provesti s njim. Krotko je prihvaćala svoju ulogu, ništa ne tražeći, ništa ne zahtijevajući.
Nije sanjala, nije očekivala, nije se nadala. Naučila je da su iluzije i snovi opasni za život.
Predala se Robertu u potpunosti, bez ikakvih iluzija, jalova nadanja... predala mu se u potpunosti jer, voljela ga je.
I kako sada shvatiti njegove riječi?
– Čuješ li ti mene... čuješ?
– Čujem, ali ne shvaćam. Daj, ponovi još jednom...
Ponovio je. I opet iznova. I onda opet...
Samo kako povjerovati? Sve to bilo je prelijepo da bi bilo istinito.
– Tebe sam čekao čitavu vječnost, sada to znam. Nikad nisam mogao pomisliti da bi moglo biti ovako... – tražio je riječ, ali nije ju pronašao.
– Sada znam da si ti ono što mi treba. Bez tebe... osjećam se kao da uopće ne živim. Znaš, nisam ovo očekivao. Da će se dogoditi, da ću se ikad više zaljubiti. Zapravo, mislim da nikad nisam bio zaljubljen, sve do sada. Prezirao sam, mrzio muškarce koji ostavljaju svoje žene, ali sada ih razumijem. Razumijem da je i to moguće – glas mu je bio tih, smiren i pun ljubavi.
– Nuša, ja više ne mogu živjeti u poricanju i laži. Moram joj reći, da, reći ću joj večeras ili sutra, ona mora znati, ona će razumjeti. Mora razumjeti. Zapravo, mislim da me Marisa nikad nije voljela. I predbacuje mi što ne mogu imati dijete... – slušao je sebe kako govori i odjednom je sve imalo smisla. Samo, nije mogao vjerovati da bi takve riječi ikada mogle prijeći preko njegovih usana.


ponedjeljak, 20. travnja 2015.

Maja Milčec: Odakle da počnem

Igramo igru istine i već postaje pomalo dosadno, kad me Peg upita da kaj bi ja na ovom svijetu promijenila kad bih imala tu moć i kompetenciju, jer ionak se stalno bunim. 
Sve, kažem ja. I grad, i spol, i tebe, i ovaj fejs, i ovu državu, i planetu, i svemir, i meteore, i crne rupe, i velike praskove, religije i klimatske pojaseve, i žive, i mrtve, učinila bih sve, ama baš sve, samo da mogu otići odavde. 
I kad bih otišla, sve bih ostavila tu i nikom se ne bih javljala, ni tebi, ni Goranu, ni starcima, a mobitel bih bacila u kontejner i zaboravila sve adrese, brojeve, face i ljude, kućne ljubimce i aute, ključeve, struju, plin, račune, vodu, ručnike, cipele i satove, frizure i parfeme, tramvajske karte, te-ve programe, antene, rakete, gradove, države, biljke. Sve.
I tako da budem u hibernaciji jedno godinu dana i onda se vratim napunjena ko nova baterija, otvorim svoj atelje u nekom dobrom penthausu na Zelenom valu, atelje za gluposti i snove, s najmanje tri kompa i četiri, pet laptopa, s jacuzzijem i širokim pogledom na grad, nek se vidi raskoš. Mogu to i u Zapruđu, al nekako mi je više fora dauntaun. Penthaus bih obojila u CMYK boje, naravno, s puno žute i cijan-plave na stropovima da mi prva stvar koju ujutro ugledam bude nebo. Sunčano i plavo. Nezemaljski posuto zvjezdicama. 
- Šutite! Pssst!
- Ke?
- Zaspala je.
- Čuj, fakat…

- Hrče. 

srijeda, 15. travnja 2015.

Anna Todd POSLIJE SVEGA: SUDAR



POGLAVLJE 2

  – Stvarno se spustilo – kaže Landon dok me požuruje da uđem u kuću. – Gdje ti je kaput –prekori me zaigrano, ali lice mu se uozbilji kad me bolje pogleda, na svjetlu. – Što je bilo? Što ti je sad napravio?
Pogledom prelazim po prostoriji, nadajući se da Ken i Karen nisu u prizemlju. – Što, zar se toliko vidi?
Obrišem područje ispod očiju.
Landon me povuče k sebi i zagrli me, i ja ponovno obrišem oči. Nemam više snage, ni fizičke ni emocionalne, za plakanje. Prešla sam tu granicu, poprilično sam je prešla.
Landon mi donese čašu vode i kaže: – Idi gore u svoju sobu.
Uspijem se nasmiješiti, ali kad se popnem na gornji kat, neki perverzni poriv me dovuče pred vrata Hardinove sobe. Kad shvatim pred kojim vratima stojim, bol koju zatomljujem zaprijeti da će još jače provaliti natrag na površinu i ja se brzo okrenem i uđem u sobu s druge strane hodnika. Čim otvorim vrata, u mene opet nahrupe sjećanja na onu noć kad sam iz ove sobe trčala k Hardinu dok je vrištao u snu. I ta me sjećanja peku. Sjednem na krevet u "svojoj sobi", ne znajući što bih sa sobom.
Landon mi se pridruži nekoliko minuta kasnije. Sjeda kraj mene, dovoljno blizu da pokaže kako je zabrinut, a dovoljno daleko da, na svoj način, izrazi poštovanje.
– Želiš li pričati o tome? – ljubazno me upita.
Kimnem. Iako mi prepričavanje čitave te sage pričinja ogromnu bol, goru od one koju sam osjetila kad sam i sama doznala za sve, osjetim se lakše kad sve ispričam Landonu. Donekle je utješno što, eto, barem jedna osoba nije cijelo vrijeme znala za moje poniženje.
Dok me sluša, Landon je nepomičan kao kamen i po licu mu ne vidim što misli. Želim znati što sad misli o svojem polubratu. I o meni. Ali čim dovršim priču, on skoči na noge, očito vrlo, vrlo ljut.
– Ne mogu vjerovati! Što je njemu došlo! Upravo kad sam počeo misliti da postaje gotovo pristojan, on napravi – ovo! Pa to je strašno! Ne mogu vjerovati da je bio u stanju učiniti to tebi, od svih ljudi baš tebi. Zbog čega je odlučio uništiti jedinu dobru stvar u svom životu?
Čim je završio rečenicu, Landon se naglo okrene prema vratima. A onda i ja začujem korake, žurne korake po stepeništu. I to ne bilo kakve, nego korake u teškim čizmama koje oštro udaraju po drvenim stubama.
– To je on – izgovorimo u isti glas i ja na djelić sekunde zaista pomislim da bih se trebala sakriti u ormar.
Landon me gleda vrlo ozbiljnog, gotovo odraslog izraza lica. – Želiš li ga vidjeti?
Žestoko odmahnem glavom, a Landon krene prema vratima kad mi zvuk Hardinova glasa iz hodnika propara trbuh.
– Tessa!
Baš kad je Landon ispružio ruku prema kvaki na vratima, Hardin upada u sobu i prođe pokraj njega kao vihor. Nasred sobe stane, a ja ustanem s kreveta. Nenaviknut na ovakve stvari, Landon samo stoji, zatečen.
– Tessa, hvala Bogu. Hvala Bogu što si tu.
On uzdahne i provuče prste kroz kosu. Od pogleda u njega boli me u prsima i zato samo odmaknem pogled, fokusirajući se na zid.
– Tessa, bejbi. Molim te, saslušaj me. Molim te samo...
Šutim i krenem prema njemu. Oči mu se rasvijetle od nade i on ispruži ruke, ali kad prođem pokraj njega, krajem oka primijetim da mu je nada nestala iz očiju.
Baš dobro.
– Pričaj sa mnom – moli me.
Ali ja odmahujem glavom i stajem pokraj Landona. – Ne, nikada više neću pričati s tobom – viknem.
– Ne misliš to tako...
On priđe korak bliže.
– Miči se od mene – vrištim dok me on prima za ruku.
Landon stane između nas i stavi ruku na Hardinovo rame. – Hardine, moraš otići.
Hardinova čeljust se steže dok mu oči lete s mene na Landona i natrag. – Landone, a ti mi se moraš maknuti s jebenog puta – upozori.
Ali, Landon se ne miče. Znam Hardina dovoljno dobro i jasno mi je kako sad odvaguje svoje mogućnosti, bi li mu se isplatilo udariti Landona tu, ravno ispred mene.
Glasno uzdahne, naizgled odustajući od te ideje. – Molim te... daj nam minutu nasamo – kaže, nastojeći glas zadržati mirnim.
Landon pogleda u mene i ja ga očima molim da ne odlazi van iz sobe. On se okrene k Hardinu. – Ona ne želi biti nasamo s tobom.
– Nećeš ti meni govoriti što ona želi ili ne želi, jebote – vrisne Hardin i tresne šakom u zid tako da žbuka popuca i ulubi se.
Ja odskočim i počnem ponovno plakati. Ne sada, ne sada, ponavljam u sebi pokušavajući kontrolirati svoje emocije.
– Odlazi, Hardine – vikne i Landon, i u taj čas na vratima se pojave Ken i Karen.
O, ne. Nisam smjela dolaziti ovamo.
– Koji se tu vrag događa – pita Ken.
Nitko ne odgovara. Karen me suosjećajno promatra, a Ken ponovi svoje pitanje.
Hardin zuri u svog oca. – Pokušavam razgovarati s Tessom, a Landon ne želi gledati svoja prokleta posla!
Ken pogleda u Landona pa u mene. – Što si sad napravio, Hardine?
            Ton mu više nije zabrinut, nego... ljutit? Ne mogu točno odrediti.
– Ništa! U kurac – Hardin digne ruke u zrak.
– Sve je upropastio, eto, to je napravio, a Tessa sad nema kamo otići – ustvrdi Landon.
Htjela bih nešto reći, ali nemam pojma što.
– Ima ona kamo otići, može otići kući. Tamo gdje i pripada... sa mnom – reče Hardin.
– Hardin je čitavo ovo vrijeme izigravao Tessu – napravio joj je nešto što uopće ne mogu izgovoriti pred vama – ispali Landon, a Karen zaprepašteno udahne i zakorači prema meni.
Ja se sva stresem. Nikad se još nisam osjetila toliko ogoljenom i slabom. Nisam htjela da Ken i Karen doznaju... ali sad to više i nije važno, jer nakon ovog danas oni me sigurno više nikad neće htjeti vidjeti.
– A želiš li ti ići kući s njim – upita me Ken, prenuvši me tako iz moje spirale pada.
Molećivo odmahnem glavom.
– E, ali ja ne odlazim odavde bez tebe – ispali Hardin. Zakorači prema meni, a ja ustuknem korak unatrag.
– Mislim da ipak moraš otići, Hardine – reče Ken i jako me iznenadi tim riječima.
– Molim? –
Hardinovo lice poprimi duboku crvenu boju koju mogu opisati jedino kao bijes.
– Možeš biti sretan što sam uopće ušao u tvoju kuću – a ti se usuđuješ tjerati me van?
– Bio sam jako sretan što se naš odnos počeo mijenjati nabolje, sine, ali sada moraš otići – ponovi Ken.
Hardin opet podigne ruke. – Koje sranje! Pa što je ona tebi?
Ken se okrene prema meni pa opet prema svom sinu. – Što god da si učinio, nadam se da ti je vrijedilo toga da izgubiš najvrjedniju stvar u svom životu – reče i potom spusti glavu.
Ne znam je li to bilo zbog Kenovih riječi ili su one samo pogodile u pravo mjesto, ali Hardinov bijes kao da je nestao, a on se nekako sav ukipio, kratko me pogledao te odmarširao iz sobe. Svi u sobi samo stojimo i šutimo slušajući kako njegovi koraci ravnomjerno odjekuju niz stube.
Kad se kroz sada tihu kuću prolomi i tresak izlaznih vrata, okrenem se prema Kenu i zajecam.
– Žao mi je, jako mi je žao. Oprostite, odmah odlazim. Nisam htjela da se išta od ovoga dogodi.
– Ne, samo ostani koliko god ti bude odgovaralo. Ti si u ovoj kući uvijek dobrodošla – reče Ken i oboje me, i on i Karen, zagrle.
– Nije mi bila namjera kvariti odnos između vas dvojice – kažem, osjećajući se užasno što je zbog mene Ken potjerao sina iz kuće.
Karen me primi za ruku i čvrsto je stisne. Ken me gleda začuđeno i zabrinuto. – Tessa, ja volim Hardina, ali mislim da i ti i ja znamo kako bez tebe ne bi ni bilo odnosa između nas dvojice – reče on.

utorak, 7. travnja 2015.

James Dashner: Labirint 2 - Kroz spaljenu zemlju

POGLAVLJE 1

Obratila mu se prije nego što se svijet raspao.
Hej, još spavaš?
Thomas se prenuo u krevetu, osjećajući da se tama oko njega pretvorila u krut zrak koji ga pritišće. Isprva se uspaničio; naglo je otvorio oči, pomislivši da se opet nalazi u Kutiji, u onoj užasnoj kocki od hladnog metala koja ga je dopremila na Poljanu i u Labirint, no ovdje je bilo neke slabašne svjetlosti pa su se po cijeloj golemoj prostoriji polako počeli ocrtavati grumeni tamnih sjena. Kreveti na kat. Komode. Tiho hrkanje i krkljanje duboko usnulih dječaka.
Osjetio je olakšanje. Sad je bio na sigurnom, bio je spašen i dopremljen u ovu spavaonicu. Više nije bilo briga. Više nije bilo Žalera. Više nije bilo umiranja.
Tome?
Glas u njegovoj glavi. Djevojački. Nečujan, nevidljiv, ali on ga je ipak čuo premda nikada nikome ne bi mogao objasniti kako.
Duboko je izdahnuo, opustio se na jastuku i smirio živce, napete poput struna nakon tog kratkotrajnog trenutka strave. Odgovorio joj je, oblikujući riječi u mislima.
Teresa? Koliko je sati?
Nemam pojma, uzvratila je. No ne mogu spavati. Drijemala sam nekih sat vremena, možda i više. Nadala sam se da si ti budan, da mi praviš društvo.
Thomas se pokušao ne nasmiješiti. Ona to ne bi vidjela, ali ipak bi mu bilo neugodno. Nisi mi baš ostavila puno izbora, zar ne? Malo je teže spavati kad ti netko govori u glavi.
Kmee, kmee. Spavaj onda.
Ne, dobro sam. Zagledao se,  bezoblično i nejasno u mraku, u dno kreveta iznad sebe na kojem je Minho disao kao da mu se u grlu nakupila stravična količina sluzi. O čemu si razmišljala?
Što misliš? Nekako je uspjela unijeti cinizam u te riječi. Stalno vidim Žalere, onu njihovu ogavnu kožu i salasta tijela, sve one metalne ruke i bodlje. Bilo je stvarno jako gadno, Tome. Kako ćemo si izbiti te stvari iz glave?
Thomas je točno znao na što misli. Te slike nikada neće izblijedjeti – Poljanaše će cijeli život opsjedati strahote koje su se događale u Labirintu. Pretpostavljao je da će većina njih, ako ne i svi, imati ozbiljnih psihičkih problema. Možda će čak i prolupati.
Međutim, jedna mu se slika urezala u pamćenje više od svih ostalih, poput žiga utisnutog usijanim željezom. Njegov prijatelj Chuck, probodenih grudi, krvari i umire mu na rukama.
Thomas je znao da to nikada neće zaboraviti. Ipak, Teresi je rekao: Proći će. Treba samo malo vremena, to je sve.
Kako sereš, odgovorila je.
Znam. Koliko li je bilo smiješno što mu se doista svidjelo to što mu je rekla, što mu je njezin sarkazam značio da će sve biti u redu! Koji si ti idiot, rekao je samome sebi pa se zatim ponadao da ona nije čula tu misao.
Grozno mi je što su me odvojili od vas, rekla je.
Doduše, Thomasu je bilo jasno zašto su to učinili. Ona je bila jedina djevojka, a ostali Poljanaši bili su muški tinejdžeri – gomila klipova kojima oni još nisu vjerovali. Valjda su te htjeli zaštititi.
Da, valjda. U mozak mu je uz njezine riječi došla i melankolija koja se lijepila na njih poput sirupa. No glupo mi je što sam sama nakon svega što smo prošli.
Kamo su te uopće odveli? Zvučala je toliko tužno da mu je došlo da ustane i potraži je, ali znao je da to ne bi bilo mudro.
Samo na drugu stranu one velike zajedničke prostorije u kojoj smo sinoć jeli. Mala je to soba s nekoliko kreveta na kat. Prilično sam sigurna da su zaključali vrata kad su odlazili.
Vidiš, rekao sam ti da su te htjeli zaštititi. Zatim je brzo dodao: Premda tebe nije potrebno štititi. Kladio bih se na tebe protiv barem polovine ovih klipova.
Samo polovine?
Dobro, tri četvrtine uključujući i mene.
Uslijedila je duga tišina premda je Thomas i dalje naslućivao njezinu prisutnost. Osjećao ju je gotovo jednako kao što je znao da njegov prijatelj Minho leži malo iznad njega iako ga nije mogao vidjeti, i to ne samo zbog hrkanja. Kad je netko u blizini, tada to jednostavno znate.
Unatoč svim sjećanjima iz prošlih nekoliko tjedana, Thomas je bio neobično smiren i uskoro ga je opet svladao san. Na njegov svijet spustila se tama, ali tu je bila i ona; bila je pored njega na toliko mnogo načina, gotovo da ga je – dodirivala.
Dok je bio u tom stanju, nije imao nikakav osjećaj za vrijeme. Napola je spavao, a napola uživao u njezinoj prisutnosti i pomisli da su se izvukli iz onog užasnog mjesta, da su na sigurnom, da se sada Teresa i on mogu ponovno upoznati, da život može biti lijep...
Blažen san. Maglovita tama. Toplina. Tjelesna ugoda. Gotovo osjećaj lebdenja.
Svijet kao da je nestao. Sve je postalo omamljeno i slatko, a tama je bila nekako ugodna. Utonuo je u san.

Jako je malen. Četiri godine, možda? Pet? Leži u krevetu s pokrivačem navučenim do brade.
Pokraj njega sjedi neka žena, ruku sklopljenih u krilu. Ima dugu smeđu kosu, a na licu joj se tek počinju nazirati tragovi godina. Oči su joj tužne. On to zna iako se ona silno trudi prikriti to osmijehom.
On želi nešto reći, nešto je upitati, ali ne može. Nije stvarno ondje, samo gleda sve to s mjesta koje mu baš nije jasno. Ona progovara toliko nježno i ljuto u isti mah da ga to uznemiri.
„Ne znam zašto su te izabrali, ali znam ovo. Ti si zbog nečega poseban. I nikada nemoj zaboraviti koliko…” glas joj puca i suze joj krenu niz lice, „nemoj zaboraviti koliko te volim.”
Dječak odgovara, ali nije uistinu Thomas taj koji govori. Premda to jest on. Ništa nema nikakvog smisla. „Hoćeš li i ti postati luda kao svi oni ljudi na televiziji, mama? Kao… tata?”
Žena pruža ruku i provlači mu prste kroz kosu. Žena? Ne, ne može je tako zvati. To mu je majka. Njegova… mama.
„Ne brini se zbog toga, dušo”, kaže. „Ti nećeš biti tu da to vidiš.”
Njezin je osmijeh nestao.

San se prebrzo zacrnio i ostavio Thomasa u praznom prostoru, samog sa svojim mislima. Je li on to vidio kako mu još jedno sjećanje izranja iz dubina amnezije? Je li doista vidio mamu? Bilo je nešto s time da mu je tata bio lud. Bol u njemu bila je duboka, pekla je, i on je pokušao utonuti dublje u zaborav.
Kasnije, nije imao pojma koliko kasnije, Teresa mu se opet obratila.
Tome, nešto nije u redu.


INTERVJU: Ivana Petrušić: Hranom trebamo poticati duhovni rast i razvoj

Ivana Petrušić: Hranom trebamo poticati duhovni rast i razvoj 

U knjizi „40 dana“, objavljenoj u prvim danima proljeća, Ivana Petrušić opisuje proces usmjeren na mentalno, tjelesno i duševno blagostanje, koji se sastoji od posebnog načina prehrane, vježbi i rituala za njegu tijela. Cijeli postupak traje 40 dana, koliko je hrani potrebno da postane svijest. Opisani postupci koji se temelje na ajurvedskim principima navode nas da razmislimo o vodi koju pijemo, o svom odnosu prema hrani te o disanju, kretanju pa i o vlastitim mislima.
Ivana Petrušić fizioterapeutkinja je i savjetnica je za prehranu u Ajurvedskom centru Somalata, prvom centru ajurvede na ovim područjima i suradnica Londonskog koledža ajurvede.
*  U svojoj knjizi opisujete cjeloviti proces probave u kojem hrana postaje svijest i upozoravate na utjecaj emocija pri pripremanju i konzumiranju hrane. U čemu suvremeni čovjek najviše griješi i kako može popraviti svoj odnos prema hrani?
-  U našem suvremenom društvu hrana je postala sveprisutna. Niti jedan važniji socijalni ili kulturni događaj ne prolazi bez jedenja. Običaj je da se uz konzumiranje hrane život slavi u svim svojim aspektima (rođenje, sprovodi). Hrana tako postaje odgovor na sva naša pitanja. Kada nema odgovora, postaje utjeha....
Osim toga, vlada sveopća pojava "nedostatka vremena". Vrijeme nam nedostaje dok smo zdravi, a kada se razbolimo tada se ovaj aspekt mijenja i nalazimo vrijeme za koje smo mislili da ga nema.... ono je uvijek tu ali se naša percepcija promijenila. Stoga ću reći, zbog percepcije o nedostatku vremena mijenja se odnos prema jedenju (brza hrana, jedenje s nogu, jedenje po restoranima) i osigurali smo si sva moguća mjesta gdje nešto možemo pojesti. Bez obzira na to koliko smo tužni, jadni, ljuti, ekscitirani... prihvaćamo hranu koja nam je doslovno na svakom uglu. Sve smo podredili konzumaciji, ali hrani i jedenju nismo osigurali ključni element. MIR!
Hrana je društveni fenomen za koji se misli da hrani fizičko-emotivno tijelo i postala je sama sebi svrha. Međutim, ona ima još jednu komponentu koja je u konačnici jedina bitna; da, ona doista hrani fizičko-emotivno tijelo da bi ono što duže služilo svojoj svrsi - a to je duhovni rast i razvoj. Samospoznaja. Jer samo dok smo u fizičkom tijelu, možemo spoznati istinu....
Na hranu koju jedemo utječe sve: onaj koji je sadi, koji se brine o njoj, koji je bere i prerađuje, koji je prodaje i kuha... i na koncu onaj koji je jede. Dok ne dođe do stola, hrana je već napunjena mentalno-emotivnim nabojima svih onih koji su njome manipulirali. Stoga je prije jedenja ključno sjetiti se cijelog procesa proizvodnje hrane i svih koji su u to uključeni, zahvaliti im i blagosloviti hranu. Time će se anulirati svi negativni utjecaji da bi hrana doista postala hraniteljica i održavačica života.

*  Osnovu jelovnika koji preporučujete čini maslo, đumbir, mungo grah i basmati riža. Prema vašim iskustvima, kako se u našem podneblju prihvaćaju ajurvedske preporuke? 
- Ove namjernice pripadaju vrsti hrane koja je i inače u prošlosti bila prisutna na ovim područjima. Naše su bake same proizvodile maslac i iz njega radile maslo pa smo često puta u djetinjstvu mnogi od nas dobili kajganu na maslu. Đumbir po svojoj ljutini podsjeća na hren koji će se u ovo vrijeme mnogima naći na trpezi. Prehrana se neizostavno sastojala od raznih variva sa grahoricama (u koje spada i mungo grah), u koje se radi mirisa dodavalo neko suho rebarce.
Uvođenjem ove vrste hrane kao i nezaobilaznih začina ljudi sve više postaju svjesni da mogu proširiti svoju lepezu jela i stvoriti vrlo ukusno i drugačije jelo koje neće trebati tako štetne pojačivače okusa. Poslije jela se neće osjećati kao da su se najeli kamenja i da moraju prileći da bi probavili hranu. U početku su sve ove namjernice ljudima neobične, egzotične i intenzivne, ali se s vremenom naviknu na okuse koji tada postaju nezaobilazni dijelovi svakodnevnih obroka.

*  Vježbe koje preporučujete nisu zahtjevne i vrlo su praktične, ali dosta su različite od dominantnog zapadnjačkog pristupa, fitnesa i teretane. Ipak, uvjerili ste se da su djelotvorne. Koliko je dugo vama trebalo da postanu navika?
- Cilj ovih vježbi je pojačati aktivnu hiperemiju (prokrvljenost) onih područja na kojima se najviše deponira masno tkivo (natkoljenice, guza, trbuh, leđa, nadlaktice). Kako mi je struka dobro poznavanje anatomije mišića, znala sam koji su pokreti ključni da bi se djelovalo na ciljano područje. Skakala sam svakodnevno, nekada više nekada manje i nakon četrdesatak dana vježbe su postale automatske. Svaka radnja, pa i afirmativna, ako se ponavlja četrdeset dana prelazi u automatizam.
Danas i djelujem na taj način da mi je dovoljno da na putu iz kuhinje prema nekamo prođem pored ogledala i odmah počnem skakati. U trenutku kada primijetite kako se tijelo mijenja, sigurno ćete ustrajati na tom putu. Pojavit će se struk kojeg niste znali da imate, guza će se formirati i bolje sjediti na svome mjestu, a grudi će ljepše stajati čak i bez grudnjaka.
Ponekad si upalim i neki glazbeni program, žestoko skačem i plešem po kući. Nekada mi se ukućani smiju, ali češće se pridruže. Kućom se ori pjesma, ples i veselje, a ja dobijem svoje... finu guzu u onoj suknji! Svakom njegovo!

* Masaža suhim ljekovitim prahom, znojenje i uljenje toplim sezamovim uljem prije spavanja jedina je kozmetika koja se preporučuje u razdoblju detoksikacije. Zašto?
- Koža je najveći organ u tijelu i ključna u procesu disanja i uklanjanja toksina iz tijela (znojenje). Ona je zbog svoje površine najveća poveznica tijela i okoline. Svojim receptorima prima informacije izvana i adekvatno reagira na podražaje (hladnoća, toplina, ugoda, bol). Jednako tako odgovara i na unutrašnje mentalno-emotivne doživljaje (ježenje od ljepote). Osim toga, koža najbenignije reagira raznim osipima kada se povisi razina otrova u krvi. Priroda bolesti kod zdravog i jakog organizma je da energiju bolesti izbacuje na površinu, iz dubljih struktura prema van. Određene ljekovite supstance možemo aplicirati na razne načine (peroralno, rektalno, kutano) i oni će se nakon nekog vremena naći u krvotoku.
Stoga je nužno u ovom procesu detoksikacije skupljati toksine u svim smjerovima. a da pritom supstance koje se koriste budu na tom tragu, tj. da detoksiciraju i rasterećuju tijelo. Bez obzira što na raznim kremema piše da nisu toksične i da su sigurne za ljudsku uporabu, sigurno se neće dogoditi da je namažete na kruh i pojedete. Imajte na umu da u ovom procesu uljenja, samomasaže, znojenja i detoksikacije na kožu stavljate samo ono što biste stavili u usta!

* Među receptima koje navodite su i gusta juha od mrkve i turmašice mame Slavice. Kako ste recepte iz kontinentalnog podneblja prilagodili ajurvedskim principima?  
- Ajurvedski principi su univerzalni, bezvremenski i bazirani na iskustvu. Svaka namjernica bez obzira na podneblje ima svoj okus (slatko, kiselo, slano, ljuto, gorko, trpko); ima svoje energetsko djelovanje (grije ili hladi); svoju kvalitetu (masno-suho, glatko-hrapavo, bistro-mutno, oštro-neizraženo, grije-hladi, itd.); i svoj postprobavni okus (slatko, kiselo, ljuto). To znači da je sve što raste na našim područjima obuhvaćeno ovim zakonitostima. Otprilike znamo da sva hrana koja je bjelkaste boje (žitarice, mliječni proizvodi, govedina, riba) ima slatkasti okus, a po kvaliteti hladi. Pošto je jedemo i zimi, kada je hladno i slabija nam je probavna vatra, nužno ju je malo ublažiti tj. potrebno ju je "zapaliti". Pa tako, kada preko zime pravim sirnicu, jer je moji jako vole i ne mogu dočekati toplije vrijeme, jedemo je samo za ručak (nikada navečer) i obavezno uz puno luka i dobro popaprenu. Sir tako promijeni svoju kvalitetu jer ga je ljutina učini lakše probavljivim.
Što se tiče kolača, izbjegavam (što ne znači da nikada ne jedem) one koji se pripremaju od mlijeka, jaja i brašna jer su mlijeko i jaja loša i nekompatibilna kombinacija (kao i mlijeko-riba, mlijeko-banana). Kolači koji su na našim područjima nastali pod turskim utjecajem puno su prihvatljiviji (hurmašice, baklave, tulumbe, tufahije). Bijelo brašno zamijenite cjelovitim, a dio orašastim plodovima, bijeli šećer zamijenite onim od šećerne trske, umjesto ulja stavite maslo i kada uz to dodate kriške limuna i đumbira dobiti ćete fini slatki zalogajčić kojeg će tijelo radosno provariti i pretvoriti u energiju! U slast!