petak, 31. ožujka 2017.

Helen Macdonald J KAO JASTREB

Helen Macdonald
J kao jastreb
S engleskog preveo Saša Drach

Strpljivost

Sjeveroistočno od Cambridgea, udaljen oko četrdeset i pet minuta, nalazi se predio koji sam silno zavoljela. Močvarno tlo na tome mjestu postaje pjeskovito i suho, a u cijelom kraju ima puno oborenih i usahlih borovih stabala. Posvuda olupine ostavljenih automobila, sačmaricama izrešetani prometni znakovi te američke vojne zrakoplovne baze. Ima tamo i napuštenih kuća što se raspadaju, obilježenih brojevima, u nekadašnjim šumskim naseljima. Ali i bunkera izgrađenih za pohranu zrakoplovima dopremljenih nuklearnih bombi, pod travom obraslim humcima, iza trometarskih ograda, kao i lokala za tetoviranje i terena za golf američkih zrakoplovaca. U proljeće je tamo vrlo bučno. Zračni je promet tada neprekidan, zaprašuju se polja zasađena graškom, a posvuda lete i propelerci i mlažnjaci. Taj se kraj naziva Breckland, isprekidana zemlja – i baš sam tamo završila tog jutra prije sedam godina, u rano proljeće, nakon putovanja koje uopće nisam planirala. Bilo je pet sati ujutro kad sam zagledana u četverokutni odsjaj uličnih svjetiljki na stropu osluškivala što to govore neki ljudi dolje na pločniku, koji su se kasno vraćali sa zabave. Osjećala sam se ne­obično. Premorena i uzrujana, imala sam neugodan dojam kao da mi je netko uklonio mozak i lubanju ispunio nečim poput zgužvane, nagorene, aluminijske folije, tek izvučene iz mikrovalne pećnice, oko koje još uvijek frcaju iskre. Mmmmhhhhh! Moram van, pomislila sam i strgla pokrivače sa sebe. Van! Navukla sam traperice, čizme i džemper, opržila usne vrućom kavom i tek kad sam svojim prastarim, smrznutim Volkswagenom već prešla pola puta autocestom A14 shvatila sam kamo sam se zaputila i zašto. Na tome mjestu, posvuda oko mene, s druge strane zamagljenih automobilskih stakala i bijelim linijama iscrtane ceste, širila se šuma. Uništena šuma. No to je bila šuma u koju sam se zaputila ne bih li negdje tamo pronašla kojeg jastreba.
Znala sam da će to biti teško. Jer s jastrebovima jest teško. Jeste li ikada vidjeli grabljivicu da hvata neku običnu pticu u vašem vrtu? Ja nisam, ali znam da se to dogodilo više puta. Pronalazila sam tragove. Na popločenom dijelu svog dvorišta povremeno bih nalazila kojekakve ostatke, nožice ptica pjevica, nalik kakvim kukcima, skvrčenih najdonjih dijelova i stegnutih tetiva; ili, što je bilo još jezovitije, našla bih odlomljeni kljun, sam vrh lastavičjeg kljuna, ili pak njegov korijen, ili katkad malu, konusnu, gotovo prozirnu crvenu perlicu s koje je visjelo tek nešto malo slabašnog, iskrzanog paperja. Možda i jeste vidjeli nešto nalik tome kad ste gledali kroz prozor kad bi tamo otraga, na travnjaku, velika, krvoločna grabljivica ubijala goluba, kosa ili svraku i kad je to izgledalo kao najstrašnije divljaštvo koje ste ikada vidjeli, kao da vam je netko doveo snježnog leoparda u kuhinju u kojoj ste ga našli kako upravo jede vašu mačku. Sjećam se da sam znala naletjeti na ljude u veletrgovini ili u knjižnici, koji bi mi raskolačenih očiju tvrdili nešto poput: “Vidjela sam jutros strašnu grabljivicu koja je uhvatila pticu u mom dvorištu iza kuće!” I kad bih ja zaustila kazati: “Sigurno kobac!”, oni bi već brzo rekli: “Bio je to zapravo jastreb.” Međutim, nisu bili u pravu. Nije to kao u knjigama. Kad se pograbi s golubom na livadici iza vaše kuće, svaka se grabežljiva ptica čini mnogo većom nego inače, a prikazi ptica u knjigama nikad se ne mogu usporediti sa svjedočanstvom kakvom stvarnom događaju. Kobac je siva ptica, s crnim i bijelim prugama sprijeda, žutim očima i dugim repom. I jastreb je također sive boje i ima sprijeda crne i bijele pruge, i također ima žute oči i dugi rep. I tada se zamislite – Hmmm. Onda ponovo pročitate opis ptice: kobac naraste 30 do 35 centimetara, dok jastreb naraste od 50 do 60 centimetara. Tek toliko. Ali bio je velik. Mora da je bio jastreb. A izgledaju isto. Jastrebovi su samo veći i to je to. Samo veći.
Ali zapravo nije tako. U stvarnom životu jastrebovi sliče kopcima onoliko koliko leopardi sliče kućnim mačkama. Veći jesu, dakako. Ali usto i opasniji, krvoločniji, skloniji ubijanju i više ih se bojimo, da i ne govorimo o tome koliko ih je teže bilo gdje uočiti. Jastreb je ptica koja se zavlači duboko u šumska područja, ne nalazimo ih po vrtovima ni parkovima i zato ih promatrači ptica toliko traže. Može vam se dogoditi da provedete cijelih tjedan dana u šumi punoj jastrebova, a da ne uočite niti jednog, tek tragove njihove prisutnosti. Tek iznenadni šušanj, koji poprati glasanje drugih, prestrašenih šumskih ptica i onaj osjećaj da se negdje oko nas nešto pokrenulo iako nismo zapravo vidjeli što. Možda ćete naći dopola pojedena goluba ugnječenoga u gomilici perja na šumskome tlu. Ili vas zadesi sreća da u šetnji u maglovito jutro naglim okretom glave u djeliću sekunde spazite pticu što je brzo proletjela i nestala, pticu dugih nogu i velikih, opuštenih kandži, pogleda usmjerenog u daleki cilj. U tom djeliću sekunde u vaš se mozak utiskuje slika zbog koje želite vidjeti više. Traženje jastreba je poput dosega kreposti. Nekiput to jesmo u stanju, ali ne baš često i teško nam je reći kada i kako nam je to uspjelo. Ipak, vaše su šanse nešto veće za tihih, bistrih jutara početkom proljeća jer tada jastrebovi napuštaju svoj šumski svijet radi uzajamnog udvaranja pod otvorenim nebom. Ja sam se nadala nečemu takvom.


četvrtak, 30. ožujka 2017.

Javier Marías TAKO POČINJE ZLO

Javier Marías
TAKO POČINJE ZLO
Sa španjolskog preveo Dinko Telećan

I

Ta se priča nije zbila odviše davno – bilo je to prije manje vremena nego što obično traje jedan život, a kako je samo život kratak jednom kad se okonča i kad se može ispričati u nekoliko rečenica te u sjećanju ostavlja samo pepeo koji se rasprši na najmanji dodir i razleti od najmanjeg zapuha – pa ipak, danas bi bila nemoguća. Mislim, prije svega, na ono što se dogodilo njima, Eduardu Murielu i njegovoj ženi, Beatriz Noguera, dok su bili mladi, a ne toliko na ono što se meni dogodilo s njima dok sam ja bio mlad, a njihov brak duga i nerazrješiva nesreća. Ovo posljednje bilo bi svakako i sada moguće, naime ono što se dogodilo meni, budući da mi se događa i sada, ili je možda posrijedi ista priča koja se ne završava. Jednako tako moglo bi se zbiti, pretpostavljam, ono što se dogodilo s Van Vechtenom i svima ostalima iz toga doba. Takvih van vechtenā mora biti u svim vremenima, neće ih nestati i dalje će postojati, narav likova nikad se ne mijenja, ili se barem tako čini, onih u stvarnosti i onih u fikciji, njenoj blizanki, ponavljaju se stoljećima kao da tim dvjema sferama nedostaje mašte ili kao da nemaju izlaza (obje su, na kraju krajeva, djelo živih, možda ima više inventivnijih među mrtvima); katkad ostaje dojam da uživamo u jednoj jedinoj predstavi i u jednoj jedinoj priči, kao sasvim mala djeca. S njenim beskrajnim varijacijama koje joj pribavljaju starinsko ili novatorsko ruho, ali u biti uvijek u istoj. Stoga također u svim vremenima mora biti eduarda murielā i beatriz noguerā, da i ne govorimo o statistima; kao i juanā de vereā, i to u izobilju, tako sam se zvao i tako se zovem, Juan Vere ili Juan de Vere, ovisno o tome tko izgovara ili misli moje ime. U mojem liku nema ničega originalnog.
Tada još nije bilo razvoda, a još se manje moglo očekivati da će ih jednog dana biti kad su se Muriel i njegova žena vjenčali dvadesetak godina prije nego što sam se ja upleo u njihove živote, ili je bolje reći da su oni ušli u moj život, život, da tako kažemo, pukog početnika. No od trenutka kada se čovjek nađe u svijetu počnu mu se događati stvari, njegov slabašni kotač zahvati nas sumnjičavo i izdosađeno te nas bezvoljno vuče, jer je star i zdrobio je mnoge živote pod svjetlom svoga dokonog stražara, hladnog Mjeseca koji drijema i motri samo s jednim poluotvorenim kapkom; on zna sve priče i prije nego što se dogode. I dovoljno je da se na nekog obrati pozornost – ili da se na njega baci nehajan pogled – i taj se više neće moći izmaknuti, pa makar se sakrio i ostao tih i miran, ništa ne činio i ne poduzimao. Makar sebe želio izbrisati, već je uočen, kao dalek oblik u oceanu koji se ne može zanemariti, koji treba izbjeći ili mu se približiti; drugi ga razabiru i računaju s njime, dok ne iščezne. No tako, u konačnici, nije bilo sa mnom. Nisam bio posve pasivan niti sam se gradio da sam utvara, nisam sebe pokušavao učiniti nevidljivim.
Uvijek sam se pitao kako se ljudi usuđuju sklapati brak – i usuđivali su se stoljećima – kada to ima konačan karakter; osobito žene, kojima je teže naći utjehe ili se moraju dvostruko ili trostruko više truditi da ih prikriju, peterostruko ako se iz tih utješnih izleta vrate s teretom, a tada moraju čim prije prikriti novo biće prije nego što mu se oblikuje lice i prije nego što se uzmogne pojaviti na zemlji: od trenutka njegova začeća, ili njegova uočavanja ili slutnje o njemu – da ne kažemo od njegove najave – i pretvoriti ga u varalicu tijekom cijeloga njegova života, često tako da on nikada ne dozna za svoju prevaru ni za svoje nezakonito porijeklo, čak ni kad je već star te još malo pa ga više nitko neće moći razotkriti. Bezbrojna su djeca smatrala ocem nekoga tko im to nije bio i braćom one koji su im to bili napola, i odlazila su u grob s tim netaknutim vjerovanjem i zabludom, ili bi trebalo reći s prevarom, kojoj su ih njihove srčane majke izlagale od rođenja. Za razliku od bolestī i dugova – još dvije pojave koje se na španjolskom „sklope“, sve troje dijele isti glagol, kao da su sve zloslutne ili zlokobne ili, u najmanju ruku, tegobne – za brak je bilo sigurno da se ne može ni izliječiti ni zaliječiti ni podmiriti. Ili je takav lijek donosila samo smrt jednog od supružnika, katkad dugo žuđena u tišini, a rjeđe poticana, izazivana ili tražena, obično u još većoj tišini ili, prije, u neizrecivoj tajnosti. Ili pak smrt obaju, dakako, a tada više nije bilo ničega, samo djece nesvjesne bilo čega, ako su ih imali i ako su preživjela, i kratkog sjećanja. Ili, u nekim prilikama, možda i priče. Klimave i gotovo nikad ispričane priče, budući da se priče iz intimnog života obično ne pričaju – tolike majke srčane do posljednjeg daha, a i tolike ne-majke – ili možda i ispričane, ali šaptom, da baš ne bude kao da ih nikad nije bilo ili da ostanu u nijemom jastuku o koji se pritiska lice u plaču, ili prepuštene tek pogledu sanjivoga poluotvorenog oka hladnoga, stražarskog Mjeseca.

Eduardo Muriel imao je tanke brkove, kao da ih je pustio da rastu dok je glumac Errol Flynn bio uzor svima, a poslije ih zaboravio preurediti ili pustiti da narastu gušće, jedan od onih muškaraca ustaljenih navika kad je vanjština posrijedi, koji ne shvaćaju da vrijeme prolazi, da se mode mijenjaju i da stare – kao da ih se to ne tiče te odbacuju vrijeme i osjećaju se slobodnima od njegova protoka – a donekle imaju i pravo kad se ne brinu i ne haju oko toga: ne obraćajući pozornost na svoju dob, drže je na sigurnoj udaljenosti; ne popuštajući joj izvana, na koncu joj i ne podlegnu, i tako ih godine – odvažne naspram gotovo svih – bojažljivo obilaze i kruže oko njih, ali se ne usuđuju njima zagospodariti, ne ukorjenjuju im se u duhu, a isto tako ne zaposjedaju im pojavu, po kojoj prosiplju tek sasvim polaganu susnježicu ili polusjenu. Bio je visok, prilično viši od polovice svojih vršnjaka koji su pripadali naraštaju nakon onoga mog oca, ako ne i istomu. Zbog toga je na prvi pogled djelovao kao da je snažan i vitak, iako mu figura nije bila ortodoksno mužjačka: imao je pomalo uska ramena za svoj stas, zbog čega se činilo da mu je trbuh širi, mada nije patio ni od kakve debljine u tom području, a nije imao ni neprilično široke bokove, od kojih su se protezale veoma dugačke noge koje nije znao smjestiti dok je sjedio: ako bi ih prekrižio (a to je, uglavnom, najradije činio s njima), stopalo gornje noge prirodno je dosezalo pod, što neke žene tašte na svoje listove – ne žele pokazati nogu kako visi, kao ni dok je podebljana ili izobličena koljenom što je drži – postižu tek neprirodnim držanjem, pokazivanjem u profilu i uz pomoć visokih potpetica. Mislim da je zbog tih uskih ramena Muriel obično nosio sako s pomno prikrivenim vatiranim podstavama, ili mu ga je krojač šio u obliku obrnutog trapeza (sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća još je odlazio krojaču, ili je ovaj dolazio njemu kući, kad je to već postala rijetka pojava). Nos mu je bio vrlo ravan, bez ikakva zakrivljenja unatoč pozamašnoj veličini, a u gustoj kosi, počešljanoj mokrim češljem na razdjeljak, kao što ga je sigurno češljala majka kad je bio dijete – a on nije vidio razloga da se ogriješi o to pravilo – sjajilo mu je nekoliko sijedih dlaka sred prevladavajuće kestenjaste. Tanki brkovi nisu previše umanjivali spontanost i mladalačko blistanje njegova osmijeha. Trudio se da ga obuzda ili suspregne, ali nije u tome često uspijevao; bilo je u njegovu značaju nečega bitno zaigranog, ili neke prošlosti koja je izranjala a da nije trebalo spuštati sondu u velike dubine. Nije se, međutim, nalazila ni u posve plitkim vodama: na njima je plutala stanovita nametnuta ili nehotična gorčina, za koju je osjećao da joj nije uzročnik, nego, možebiti, i žrtva.
No ono što je bilo najupadljivije onomu tko bi ga prvi put vidio izbliza ili na fotografiji u novinama snimljenoj s lica, a takve su bile veoma rijetke, bio je povez što se isticao preko desnog oka, posve klasičan, teatralan ili čak filmski povez, crn, omašan i čvrsto zategnut tankom elastičnom vrpcom od gume iste boje koja mu je dijagonalno prelazila lice i bila mu pričvršćena ispod resice lijevog uha. Uvijek sam se pitao zašto su ti povezi izbočeni, ne mislim na one od tkanine koji samo pokrivaju, nego na one koji su nepomični i kanda uglavljeni, od ne znam kojeg čvrstog i zbijenog materijala. (Izgledao je kao od bakelita i izazivao želju da se po njemu lupka ružičastim dijelom nokata da se osjeti kakav je na dodir, što se nikad nisam odvažio učiniti s povezom svoga poslodavca, kao što je i razumljivo; saznao sam, međutim, kako zvuči jer je ponekad, kad je bio nervozan ili razdražen, ali i kad bi zastao da razmisli prije nego što bi izgovorio neku rečenicu ili započeo govor, s palcem ispod pazuha kao malim bičem kakva jahača ili časnika koji vrši smotru svojih vojnika ili konja, Muriel činio upravo to, lupkao je po svome tvrdom povezu vrhovima nokata na slobodnoj ruci, kao da u pomoć priziva nepostojeću ili neupotrebljivu očnu jabučicu, zacijelo mu se sviđao zvuk, koji je doista bio ugodan, krik krik krik; pomalo je, doduše, bilo jezivo vidjeti ga kako na taj način priziva to odsutno oko, dok se čovjek ne bi naviknuo na tu kretnju.) Možda ta izbočina smjera izazvati dojam da ispod nje postoji oko, iako ga, možebitno, i nema, nego je ondje samo prazna duplja, šupljina, dubina, utonuće. Možda su ti povezi ispupčeni upravo stoga da opovrgnu jezivu uleknutost koju u nekim slučajevima kriju; tko zna nije li ta šupljina ispunjena poliranom kuglom od bijelog stakla ili mramora, sa zjenicom i šarenicom nacrtanima besmisleno, besprijekorno realistično, a koja se nikad neće vidjeti, obavijena crninom, ili će je vidjeti samo njen vlasnik na kraju dana kad je umoran otkrije pred zrcalom te je možda i izvadi.
I ako je to neizbježno izazivalo pozornost, nije manje privlačilo i ono upotrebljivo, otkriveno lijevo oko, jarke tamnoplave boje poput mora u predvečerje ili već poslije smrkavanja koje, budući da je bilo samo jedno, kao da je sve obuhvaćalo i sve pronicalo, kao da se u njemu sabirala i njegova vlastita moć i moć onoga drugog, nevidljivog i slijepog, ili je priroda željela nadoknaditi gubitak parnjaka dodatnom prodornošću zdravog oka. Snaga i brzina tog oka bile su tolike da sam se ja, postupno i potajice, katkad nastojao skloniti od njegova domašaja da me ne ozlijedi svojim oštrim motrenjem, dok me Muriel ne bi ukorio: „Stani malo više udesno, ovako mi zamalo izlaziš iz vidnog polja i prisiljavaš me da se izvijam, sjeti se da sam tu ograničeniji od tebe.“ A u početku, dok još nisam znao kamo bih upravio pogled jer mi je pažnja bila podijeljena između živoga morskog oka i mrtvoga magnetičnog poveza, nije oklijevao da me pozove na red: „Juane, govorim ti okom koje vidi, ne onim pokojnim, pa mi učini uslugu i slušaj me, a da ti oko koje ne umije beknuti ni riječi ne odvraća pažnju.“ Muriel je time otvoreno upozoravao na svoj prepolovljeni vid, za razliku od onih koji neugodnim velom šutnje zakrivaju svaku svoju manu ili nedostatak, koliko god istaknuti i upadljivi oni bili: ima ljudi kojima je ruka amputirana u visini ramena, a nikad ne priznaju teškoće što im ih nameće bjelodan nedostatak uda te samo što još ne požele žonglirati; ima šepavaca koji se pomoću štapa penju na Annapurnu; ima slijepaca koji neprestano odlaze u kino i dižu galamu kad nastupi radnja bez dijaloga, ona čisto vizualna, buneći se da slika nije fokusirana; ima bogalja u invalidskim kolicima koji se prave da ne poznaju to vozilo i uporno se penju stubama prezirući brojne rampe koje im se danas posvuda nude; ima ćelavih kao biljarske kugle koji se prenemažu jer su dozlaboga raskuštrani, zamišljena kosurina ih izluđuje kad zapuhne jači vjetar. (Neka svih njih, slobodni su da čine što ih volja, ne pada mi na pamet da ih kritiziram.)

No prvi put kad sam ga upitao što mu se dogodilo, kako mu je to šutljivo oko zanijemjelo, odgovorio mi je otresito kao što je povremeno radio s ljudima koji bi ga učinili nestrpljivim, a rijetko sa mnom, prema kojemu se obično ophodio blagonaklono i ljubazno: „Da se razumijemo: nemam te ovdje da mi postavljaš pitanja o stvarima koje te se ne tiču.“

petak, 10. ožujka 2017.

ANTHONY HOROWITZ: MORIARTY

ANTHONY HOROWITZ
MORIARTY
S engleskog prevela Giga Gračan


         1.
         Slapovi Reichenbacha


         Vjeruje li itko, zaozbiljno vjeruje, da se ono na slapovima Reichenbacha dogodilo upravo tako? Mnogo je izvještaja napisano, no meni se čini da u svima njima nešto nedostaje - istina, naime. Uzmite, primjerice, Journal de Genѐve i "Reuters".  Pročitao sam njihove članke od početka do kraja; nimalo lak zadatak, jer su oba napisana onim dozlaboga suhim stilom kakav gaji većina europskih tiskovina, kao da o novostima izvješćuju zato što moraju, a ne zato što žele da vi o njima nešto znate. I što su mi točno rekli? Da su se Sherlock Holmes i njegov najveći protivnik, profesor James Moriarty - za čije postojanje javnost tek sada doznaje - susreli i da su obojica poginuli. Što se pak tiče uzbudljivosti koju su ta dva novinska autoriteta uspjela utočiti u tekstove, moglo se mirne duše raditi o prometnoj nesreći. Čak su i naslovi bili dosadni.
           Prikaz doktora Johna Watsona, međutim, doveo me u ozbiljnu nedoumicu. Cijelu stvar opisuje u ilustriranom časopisu Strand: 24. travnja 1891. uvečer, tako počinje, začuo je kucanje na vratima svoje  ordinacije i poslije toga otputovao u Švicarsku. Nema čovjeka koji bi mene nadmašio u divljenju tom kroničaru pustolovinā, podvigā, slučajevā itd. velikog detektiva. Dok sjedim za svojim Remingtonom br. 2, poboljšani model (američki izum, dakako) i otpočinjem ovaj tegobni posao, svjestan sam da vjerojatno neću dosegnuti razinu njegove točnosti i zabavnosti. Ali moram se zapitati: kako je mogao sve shvatiti tako pogrešno? Kako je propustio uočiti nelogičnosti koje bi i najtupljem policijskom načelniku upale u oko  Robert Pinkerton je znao reći da je laž slična mrtvom kojotu. Što ga dulje ne mičeš, to više zaudara. On bi prvi kazao da sve što ima veze sa slapovima Reichenbacha smrdi.         
         Morate mi oprostiti ako ovo djeluje kao da se mrvicu odveć žestim, ali moja priča - ova priča - započinje s Reichenbachom, pa ono što slijedi neće imati smisla ako se temeljito ne razmotre činjenice. A tko sam ja? Kako biste znali u čijem ste društvu, dopustite da se predstavim: ime mi je Frederick Chase, viši istražitelj u Pinkertonovoj detektivskoj agenciji u New Yorku, a u Europi sam tada bio prvi – vrlo vjerojatno i zadnji – put u životu. Kako izgledam? Hm, muškarcu nije baš lako opisati kako izgleda, no bit ću iskren i kazati da sebe ne bih nazvao naočitim. Kosa crna, oči, recimo, smeđe. Vitak sam, ali, premda tek u četrdesetima, izazovi što ih je život strovalio na moj put već su me i odveć uzdrmali. Nisam oženjen, pa se kadšto zabrinjavam da tu činjenicu odaje moja odjeća, koja je možda malko previše iznošena. Od desetak ljudi u nekoj prostoriji ja ću progovoriti posljednji. Takav sam vam ja.
         U Reichenbach sam došao peti dan nakon sukoba koji će svjetska javnost upoznati pod naslovom "Posljednja zagonetka". E pa, ničega ni posljednjeg ni konačnog nije u tome bilo, kao što danas znamo, i tu je, rekao bih, zagonetka.      
         No dakle. Krenimo od početka.
         Sherlock Holmes, najveći privatni detektiv otkako je svijeta i vijeka, u strahu za vlastiti život bježi iz Engleske. Dr. Watson, koji toga čovjeka poznaje bolje no itko i koji ni riječ protiv njega ne bi dopustio da bude izrečena, mora priznati da je u tim trenucima Holmes sve samo ne onaj kakva poznajemo, posve iscrpljen nevoljama u kojima se zatječe i nad kojima nema nadzor. Možemo li mu to zamjeriti? Tijekom samo jednog prijepodneva napali su ga ni više ni manje nego tri puta. Za dlaku je izmaknuo teretnom dvopregu koji je u Welbeck Streetu projurio pokraj njega; zamalo ga je pogodila cigla koja je pala ili bila bačena s jednog krova u Vere Streetu - i, točno pred ulazom u Watsonovu ordinaciju, neki ga dobrijan iz zasjede napadne toljagom. Ima li on drugog izbora osim da pobjegne?
         Paa, ima. Za toliko se toga gospodin Holmes mogao odlučiti, te se moram zapitati što je doista smjerao. Naravno, u pripovijestima on nije naročito otvoren, a pročitao sam ih sve (i ni jedan jedini put nisam pogodio rješenje, moram reći). Kao prvo, zbog čega misli da će na Kontinentu biti na sigurnijem nego bliže kući? Sâm London gusto je spleten grad u kojem sve vrvi od ljudi, koji on prisno poznaje i u kojem, kao što je jednom priznao, imade mnogo stanova ("pet malih skloništa", piše Watson) na raznim stranama, a samo on znade gdje.
         Mogao bi se prerušiti. To on i čini. Watson već sutradan, na kolodvoru Victoria, zamjećuje nekog vremešnog svećenika Talijana          
u žustru razgovoru s nosačem i čak mu nudi pomoć. Kasnije svećenik ulazi u njegov odjeljak, nekoliko minuta sjede sučelice jedan drugom i tek tada Watson prepoznaje prijatelja. Holmesove su krinke tako savršene te je mogao sljedeće tri godine proživjeti kao katolički svećenik a da ga nitko ne razotkrije. Mogao je ući u neki talijanski samostan. Padre Sherlock... to bi odagnalo njegove neprijatelje. Možda bi mu ondje čak dopustili da se sa strane bavi nekom od raznih stvari koje ga zanimaju - pčelarstvom, primjerice.
         Umjesto svega toga Holmes srlja na putovanje bez ikakva suvisla rasporeda i Watsona moli neka pođe s njim. Zašto? I najnesposobniji zlikovac sasvim će sigurno zaključiti da kamo ide jedan, onaj drugi će zajamčeno poći za njim. A ne zaboravimo da je ovdje riječ o zločincu kakvih nema, majstoru svog zanata, čovjeku kojega se sâm Holmes i plaši, i divi mu se. Ja ni trenutka ne vjerujem da je Moriartya možebit podcijenio. Zdravi razum mi govori da je zacijelo igrao drugu neku igru.
         Sherlock Holmes putuje u Canterbury, Newhaven, Bruxelles i Strasbourg, na svakom koraku praćen. U Strasbourgu prima brzojav kojim ga londonska policija izvješćuje da su pohvatani svi pripadnici Moriartyeve bande. To je, ispostavlja se, potpunoma netočno. Iz  mreže se izmigoljio jedan ključni igrač - ovo je s moje strane nesmotrena tvrdnja, jer ona velika debela riba imenom pukovnik Sebastian Moran ni blizu te mreže nije bila.
         Pukovnik Moran, najvrsniji strijelac u Europi, bio je dobro poznat Pinkertonovoj agenciji, usput rečeno. Dapače, prije no što će njegova zločinačka karijera završiti, bio je poznat svim službama  reda i mira na svijetu. Svojedobno je došao na glas nakon što je u jednom jedinom tjednu u Radžastanu poubijao jedanaest tigrova; taj je podvig ostale lovce zapanjio, ali u istoj je mjeri razjario članove Kraljevskoga geografskog društva. Holmes ga je zvao drugim najopasnijim čovjekom u Londonu - čemu je pridonosilo to što je jedina njegova motivacija novac. Primjerice, ubojstvo gđe Abigail Stewart, nadasve uvažene udovice, hicem u glavu dok je igrala bridž u Lauderu počinio je samo zato da uzmogne isplatiti svoje kartaške dugove u klubu Bagatelle. Čudno je i pomisliti: dok je Holmes sjedio i čitao brzojav, Moran je pijuckao biljni čaj  na hotelskoj terasi ni stotinu metara od njega. No da, njih dvojica susrest će se veoma uskoro.       
         Iz Strasbourga Holmes nastavlja za Ženevu i cijeli tjedan istražuje planinske vrhunce optočene snijegom i ubava sela u dolini Rhône. Taj interludij Watson opisuje riječju "ugodan", koju s obzirom na okolnosti ja ne bih upotrijebio, no zacijelo se samo možemo diviti kako se ta dvojica muškaraca, ti tako prisni prijatelji, čak i u takvim trenucima mogu opustiti kad su zajedno. Holmes i dalje strahuje za život; slijedi još jedan incident. Dok hoda stazom tik uz čelično sivu vodu jezera imenom Daubensee, zamalo na nj padne golemi kamen što se skotrljao s planinskog grebena. Vodič, mještanin, uvjerava ga da je takvo što uobičajena pojava i ja sam mu sklon vjerovati. Pregledao sam zemljopisne karte i izračunao udaljenosti. Koliko vidim, Holmesov je neprijatelj dobrano ispred njega i čeka ga. Unatoč svemu Holmes je uvjeren da je i ovo bio napad na njega pa ostatak dana provedi krajnje napet.
         Naposljetku stiže u selo Meiringen na rijeci Aaru i s Watsonom odsjeda u konačištu Englischer Hof, koje vodi negdašnji konobar iz londonskog hotela Grosvenor. Upravo taj čovjek, Peter Steiler, predlaže Holmesu neka ode vidjeti slapove Reichenbacha, pa će švicarska policija nakratko sumnjičiti njega kao Moriartyeva plaćenika - a to vam govori sve što trebate znati o istražiteljskim tehnikama švicarske policije. Želite li moje mišljenje, njima bi teško palo i da na ledenjaku moraju pronaći sniježnu pahuljicu. Ostao sam u konačištu i sâm porazgovarao sa Steilerom.  Čovjek nije naprosto  bezazlen. Ma ograničen je, jedva da je uopće dizao nos iz lonaca i tavā (konačište faktički vodi njegova žena). Sve dok mu svijet nije pokucao na vrata, Steiler nije imao pojma tko je uopće taj znameniti gost, pa je prva njegova reakcija na objavljenu vijest o Holmesovoj smrti bila da jedan fondue nazove njegovim imenom.                   
         Naravno da je preporučio slapove Reichenbacha. Sumnjivo bi bilo da nije. Za turiste i romantično nastrojene stvorove već su postali omiljenim odredištem. U ljetnim mjesecima možda zateknete desetak slikara porazmještenih duž mahovinaste staze koji pokušavaju dočarati otopljenu vodu ledenjaka Rosenlaui dok se s visine od devedeset metara obrušava u klanac tamo dolje. Pokušavaju i ne uspijevaju. U tom mrkom mjestu imade nečeg nadnaravog što se opire pastelima i uljima svih slikara osim onih najvećih. U New Yorku sam vidio  radove Charlesa Parsonsa i Emanuela Leutzea, možda bi oni mogli štogod učiniti od ovoga. Tu kao da svijet okončava u neprekidnoj apokalipsi tutnjave vode i pjene što se diže poput pare, ptice se razbježale u strahu, sunce zakriveno. Stijenje između kojeg bjesni taj povodanj nazubljeno je i surovo i staro kao Rip van Winkle. Sherlock Holmes je često znao pokazati stanovitu sklonost melodrami, ali nikad u većoj mjeri nego ovdje. Nenadmašna je to pozornica da se na njoj izvede veliki finale, takav koji će, kao i sami slapovi, odzvanjati budućim stoljećima.
         Upravo u tom trenutku stvari postaju pomalo mutne.
         Holmes i Watson neko vrijeme stoje i tek što ne krenu dalje, kadli na njihovo iznenađenje stiže debeljuškast, plavokos dečko od četrnaest godina. Iznenađenje je opravdano. Dečko je odjeven dvjesto posto po švicarskoj tradiciji: pripijene hlače uvučene u dokoljenice, bijela košulja, pripijeni crveni pršnjak. Meni sve to djeluje malkice nesklapno. Pa ovo je Švicarska, a ne vodvilj u Palace Theatreu. Dečko se previše trudi, rekao bih.
         Bilo kako bilo, kaže im da ga šalju iz Englischer Hofa. Razboljela se neka žena, ali zbog nečega odbija da ju pregleda švicarski liječnik. To su njegove riječi. I što biste vi učinili da ste na Watsonovu mjestu? Ne biste povjerovali toj nevjerojatnoj priči i ostali  gdje jeste, ili biste ostavili prijatelja - u najgorem mogućem trenutku i na odista paklenskom mjestu? To je, usput rečeno, sve što uopće doznajemo o tom mlađahnom Švicarcu - iako ćemo se vi i ja uskoro ponovo susresti s njim. Watson daje naslutiti da dečko možda radi za Moriartya, ali ga više ne spominje. Onda se oprašta i hita nepostojećoj bolesnici, uvijek široka srca i pogrešnih prosudbi.     
         Sada nam valja tri godine čekati da se Holmes opet pojavi -  važno je upamtiti da praktički, koliko se to tiče ove pripovijesti, svi vjeruju da je mrtav. Tek mnogo kasnije on objašnjava što se zbilo (Watson sve to prenosi u Praznoj kući); premda sam zbog naravi svoga posla pročitao mnogo napisanih izjava, u malo njih se uspjela smjestiti tolika količina nevjerojatnosti. To je, međutim, njegov iskaz i moramo ga, pretpostavljam, prihvatiti takvim kakav na prvi pogled jest.
         Nakon što je Watson otišao, pripovijeda Holmes, pojavljuje se profesor James Moriarty: hoda uskom stazom koja zavija na pola puta oko slapova. Staza naglo završava, pa ne dolazi u obzir da Holmes pokuša pobjeći - a takav čin ionako mu ne bi nikad pao na um. Valja biti pravedan: ovaj čovjek uvijek je strahovima pogledao u oči -  smrtonosnoj močvarnoj zmiji otrovnici, gnusnom otrovu od kojeg vam se može pomračiti um ili paklenskom psetu koje nesputano juri po vrištini. Holmes je izveo mnogo toga što, iskreno rečeno, izaziva nedoumicu - ali pobjegao nikad nije.
         Dva muškarca razmjenjuju nekoliko riječi. Holmes moli neka mu bude dopušteno ostaviti poruku za svoga starog druga i profesor Moriarty mu udovoljava. Barem je to provjerljivo, jer se rečena tri lista papira nalaze među najcijenjenijim predmetima u vlasništvu Britanske biblioteke u Londonu, gdje sam ih vidio izložene u čitaonici. Apsolviravši bonton, dva se muškarca bacaju jedan na drugoga, ne da se bore, nego - reklo bi se - da skončaju dogovornim samoubojstvom, svaki u čvrstoj nakani da onoga drugog povuče u gromoglasnu vodenu bujicu. I možda bi se upravo to zbilo. Holmes, međutim, ima još jedan trik u rukavu. Bio je naučio bartitsu. Dotad za takvo što nisam čuo, no navodno je posrijedi borilačka vještina koju je smislio jedan britanski inženjer, kombinacija boksa i džuda, pa sada Holmesu itekako dobro posluži.
         Moriarty je time zatečen. Biva odgurnut sa staze i, uz strahovit vrisak, strmoglavljuje se u ponor. Holmes vidi kako ovlaš dodiruje veliki kamen prije no što će nestati u vodi. On je pak spasio glavu... Oprostite, no nema li u tom susretu nečeg ne posve prihvatljivog? Trebate se zapitati zašto Moriarty pristaje na ovaj stil izazova. Uljudne geste za svaku su pohvalu (premda nisam još susreo zlikovca koji bi im bio sklon), ali s kakvom uopće svrhom dovoditi sebe u opasnost? Da budem otvoren: zašto nije naprosto izvukao revolver i protivnika ustrijelio iz neposredne blizine?
         Ako je ovo čudno, Holmesovo daljnje ponašanje postaje posve neobjašnjivo. To što se netom zbilo on istog trena odlučuje iskoristiti eda bi lažirao svoju smrt. Penje se po stijeni iznad staze i ostaje u zaklonu sve dok se Watson ne vrati. Na taj način, dakako, neće postojati još jedan niz stopā koji bi pokazao da je on preživio. Ali čemu? Sada je profesor Moriarty mrtav, britanska policija je već ranije objavila da je cijela banda uhićena, pa zbog čega vjeruje da je i dalje u opasnosti? Što zapravo želi time postići? Da sam ja Holmes, bio bih pohitao natrag u Englischer Hof na Wiener Schnitzel i čašu neuchâtela uime proslave.
         Dr. Watson pak, shvativši prijevaru, vraća se na prizorište, gdje zaostali planinarski štap i samo jedan niz stopā kazuju svoju priču. Odlazi po pomoć i s nekoliko ljudi iz konačišta i mjesnim policajcem imenom Gessner istražuje. Holmes ih vidi, ali ne daje glasa od sebe, iako je sasvim sigurno svjestan koliko će njegov najpouzdaniji suradnik patiti. Nalaze pismo. Čitaju, shvaćaju da se nema više što činiti i odlaze, svi. Holmes počinje silaziti na stazu i upravo u tom trenutku priča zadobiva još jedan neočekivan i potpuno neobjašnjiv obrat. Ispostavlja se da profesor Moriarty nije na slapove  Reichenbacha došao sâm. Holmes se taman počne spuštati - nimalo lagan posao - kadli se pojavljuje neki muškarac i pokušava ga velikim kamenjem zbaciti sa stijene. Taj je muškarac pukovnik Sebastian Moran.
         Što on tu radi, zaboga? Je li bio ondje i dok su se Holmes i Moriarty borili, pa ako jest, zašto nije pritekao upomoć? Gdje mu je puška? Zar ju je najveći strijelac na svijetu slučajno ostavio u vlaku? Ni Holmes ni Watson, a bome ni itko drugi, nije nikad pružio uvjerljive odgovore na pitanja koja se, čak dok ovdje sjedim i lupam po tipkama, čine neizbježnima. A kad ih jedanput počnem postavljati, ne umijem se zaustaviti. Osjećam se kao da sam u nekom vozilu u bijegu koje juri Petom avenijom i ne staje na semaforima. 
         Dakle, o slapovima Reichenbacha znamo otprilike toliko. Priča koju sada moram ispripovjediti počinje pet dana kasnije, kada se u kripti crkve Svetog Mihovila u Meiringenu zatječu tri muškarca. Jedan je istražitelj iz Scotland Yarda, glasovitoga zapovjednog središta britanske policije, u rangu inspektora. Ime mu je Athelney Jones. Drugi sam ja.
         Treći muškarac visok je i mršav, ispupčena čela i utonulih očiju koje bi svijet promatrale sa studenom nenavišću i prepredenošću kad bi u njima bilo imalo života. No sada su staklaste i prazne. U formalnoj odjeći - košulja s tvrdim uspravnim ovratnikom presavijenih šiljaka i redengot - izvukli su ga iz potoka Reichenbach, nešto dalje od slapova. Lijeva mu je noga slomljena, rame i glava teško ozlijeđeni, no uzrok smrti sasvim sigurno je utapanje. Oko zapešća jedne ruke položene preko prsa mjesna je policija privezala komadić kartona. Na njem piše ime: James Moriarty.      
         To je razlog što sam prešao toliki put do Švicarske. Stigao sam prekasno, izgleda.


četvrtak, 9. ožujka 2017.

Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA


Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA

SPOMENIK NA ZAGORSKOM GROBLJU
(2015.)


     Sveti Križ Začretje, 17. lipnja 2015.

     U srijedu 17. lipnja 2015. oko 11 sati na Trg hrvatske kraljice Jelene, središnji trg malog zagorskog mjesta Sveti Križ Začretje, stigla su iz Zagreba dva automobila, jedan Peugeot 307 i jedan minibus Renault Master, te je iz njih počela izlaziti neobična skupina od petnaestak putnika koji su pristigli – kako se to kaže – „iz svih krajeva svijeta“.
     Bilo je tu ljudi različitih zanimanja, različitih kultura, različitih dobi – u rasponu od 23 do 85 godina – vrlo različitih temperamenata, zapadnjački ekspanzivnih i istočnjački mirnih i smjernih. Razgovarali su međusobno na raznim jezicima, na engleskom, hrvatskom, japanskom, ruskom, talijanskom.
     Među njima najstariji bio je poslovni čovjek iz Australije Paul Vukelic, rođen 1930. u danskom gradiću Køgeu, koji sada živi u gradiću Bunburyju u Zapadnoj Australiji, a u Začretje je došao s kćeri Diane, menadžericom na sveučilištu u Sydneyju, partnericom Susan Buchanan, bivšom suprugom Pauline i dvoje prijatelja. Tu je bio i njegov polubrat Hiroshi Yamasaki Vukelić, profesor i prevoditelj, rođen 1941. u Tokiju, koji sada živi u Beogradu, a stigao je sa suprugom Kayoko, pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom. Bila je tu njihova sestrična Ivana Caccia, rođena u Zagrebu, koja sada živi u kanadskom glavnom gradu Ottawi. Bio je tu još jedan Vukelić, Ilija, koji se rodio u Sverdlovsku na Uralu, sada živi u Herceg Novom u Crnoj Gori, a u Sveti Križ Začretje došao je s kćeri Ivanom, studenticom iz Beograda. Tu je bio i njegov bratić, glazbenik Stanislav Novožilov, koji živi u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. Još je tu bilo ljudi rođenih daleko, u Perthu, u Aucklandu, ali i ovdašnjih. Bio je tu i Boris Grünfeld, umirovljeni matematičar, rođen u Mrkonjić Gradu, koji sada živi u Zagrebu. Među onima koji su toga dana stigli u Sveti Križa Začretje bio sam i ja, autor ove knjige, umirovljeni zagrebački novinar Maroje Mihovilović, a u Sveti Križ Začretje stigao sam s kćeri Katjom, prevoditeljicom.
     Svi smo se mi okupili nekoliko dana prije u Zagrebu na inicijativu Paula i Hiroshija kako bi se ostvarilo nešto što je prije bilo nezamislivo, da se napokon okupe svi živući članovi jedne velike, neobične obitelji hrvatskih korijena, koja se zbog raznih obiteljskih, političkih, ideoloških i profesionalnih razloga raspršila diljem svijeta. To okupljanje koje je organizirano u samo nekoliko tjedana, a bilo je planirano da traje samo dva dana, ali je potrajalo deset dana, bilo je vrlo emotivno za sve sudionike, ali im je i štošta otkrilo, jer je u našoj obitelji bilo mnogo tajni i nepoznanica koje su se počele razotkrivati i objašnjavati tek na tom sastanku. Neki od onih koji su stigli u Sveti Križ Začretje nisu se prije sastanka u Zagrebu nekoliko dana prije nikada prije ni čuli ni vidjeli, nisu čak niti znali da neki postoje.
     Koliko se samo u tih nekoliko dana čulo dramatičnih priča o raznim članovima obitelji, o ljubavima i rastancima, misterijima i tragedijama, zatvorima i patnjama, mučenjima i gladovanjima, dugim putovanjima i neispunjenim nadama, čekanjima da se saznaju sudbine sinova i muževa, ali i o pionirskim pothvatima i uspjesima da se preživi i podignu obitelji, stvore karijere često u mračnim i nemogućim uvjetima! Tako se odjednom sklopio veliki mozaik saznanja o jednoj obitelji čije su članove šibali povijesni vjetrovi, prijetili im užasi talijanskog i njemačkog fašizma, sovjetskog staljinizma i japanskog militarizma, kojima su svima pružali otpor, čija se priča rasplitala na četiri kontinenta.
     Ona se odvijala na brojnim lokacijama, u malim hrvatskim mjestima, Gornjem Kosinju, Senju, Lovincu, Gospiću, Bjelovaru, Svetom Križu Začretju, zatim u Karlovcu, Dardi, Osijeku i Zagrebu, ali i u Beču, Budimpešti, Pragu, Brnu, Miskolcu, Pečuhu, Oradei, Brašovu, Münchenu, Berlinu, Jeni, Ženevi, Grenobleu, Parizu, Pontaillacu, Kopenhagenu, Køgeu, Aarhusu, Marseilleu, Cannesu, Leysinu, Davosu, Bledu, Golniku, Šangaju, Tokiju, Abashiriju, Yokohami, New Yorku, pa u Premanturi, Puli, Bakru, Splitu, Trstu, na Bleiburgu, u Harkovu, Moskvi, Madridu, Valenciji, Lisabonu, Sverdlovsku, Minsku, Štipu, Kozarcu, u Mrkonjić Gradu, Sarajevu, Beogradu, u Perthu, Bunburyju, Sydneyju, Ottawi i drugim raznim mjestima. Članovi obitelji upoznali su zatvore u Trstu, Zagrebu, Parizu, Moskvi, Tokiju i Abashiriju, obiteljski grobovi nalaze se u Zagrebu, Premanturi, Sv. Križu Začretju, Moskvi, Minsku, Tokiju, Perthu, Beogradu. U toj dramatičnoj priči kao epizodisti koje su članovi obitelji susretali ili su utjecali na njihove živote naći će se razne povijesne ličnosti, hrvatske i internacionalne, književnici August Šenoa, Ivan Trnski, Eugen Kumičić, Milan Begović, Ernest Radetić, Mate Ujević, Zlatko Gorjan, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža, političari Ivan Mažuranić, Ante Starčević i August Košutić, nadbiskup Alojzije Stepinac, umjetnici Hermann Bollé, Ivan Rein, Ivo Režek i Nikolaj Pirnat, glumica Marija Crnobori, francuski filmski režiser Jean Renoir, slavni arhitekt Le Corbusier, špijuni Richard Sorge, Jan Berzin, komunistički moćnici Josif Staljin, Lavrentij Berija, Anastas Mikojan i Josip Broz Tito, japanski premijer princ Konoe, jugoslavenski predsjednik vlade Milan Stojadinović, zapadnonjemački predsjednik Theodor Heuss, židovski mistik Rabbi Löw, novinari Franjo Fuis, Hrvoje Macanović, Frane Barbieri, Veselin Masleša i Robert Guillain, kao i mnogi, mnogi drugi. Ta bogata, dramatična priča na neki se način zatvorila baš tog lijepog sunčanog dana u prekrasnom središtu Hrvatskog zagorja, u Svetom Križu Začretju.
     Naravno, nisu ovi putnici sa „svih strana svijeta“ došli baš u Sveti Križ Začretje slučajno, došli su s ciljem da se poklone sjeni svojeg zajedničkog pretka, našeg pradjeda (nekima šukundjeda), Lavoslava Vukelića, hrvatskog pjesnika senjskih korijena i nesretne sudbine kojega su hirovi austrougarskog birokratskog aparata doveli u to malo mjestu da tu provede svoje zadnje dane, gdje je 1879. umro mlad i gdje je pokopan. Ovi su putnici „sa svih strana svijeta“ došli vidjeti gdje je živio, gdje mu je grob, da i na taj način spoznaju gdje su njihovi korijeni.
     Na trgu su ih dočekali domaćini iz ovog kraja, najbolji poznavatelj povijesti mjesta 80-godišnji Anton Kučko, donedavni predsjednik općine Sveti Križ Začretje Ivan Kranjčić i predstavnik Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ profesor Krešimir Nekić sa suprugom Antonijom. Najprije su svi zajedno na tom glavnom trgu otišli u crkvu Svetog križa, po kojoj je mjesto dobilo ime, a čiji je svećenik Ivan Rukavina prije 136 godina pokopao Lavoslava Vukelića. Potom su na istom trgu pogledali i kuću u kojoj je pjesnik živio i napisao svoje najbolje zadnje pjesme. „Braća hrvatskoga zmaja“ ondje su još 1928. postavila spomen-ploču. Potom su se uputili do mjesnog groblja koje se nalazi na suprotnom brežuljku, na prekrasnom obronku, a na čijem se vrhu nalazi spomenik pjesniku, nedavno obnovljen naporima općine i „Braće hrvatskoga zmaja“. Prije nego što su se putnici počeli penjati strmom stazom prema vrhu groblja, profesor Nekić predložio je da, kad se svi skupe kod spomenika, uveliča prigodu čitanjem najslavnije pjesme Lavoslava Vukelića. Svi su se s tim složili, a pjesnikov praunuk Hiroshi Yamasaki otkrio je da je donio svoj prijevod te pjesme na japanski pa je predložio da potom pročita i taj svoj prijevod.
     Tako je i bilo. Nakon što su se svi putnici okupili kod tog lijepog spomenika, razgledali to djelo slavnog arhitekta Zagreba Hermanna Bolléa, zavladala je tišina pa je profesor Nekić pročitao Vukelićevu pjesmu „Kod Solferina“. Potom je Hiroshi pročitao i svoj japanski prijevod pjesme. Svi su bili dirnuti, i svečanošću trenutka, i prekrasnim prizorom u tom pitomom zagorskom krajoliku, i značenjem svega onoga što se dogodilo. Svi su prisutni, naime, znali da ta lijepa pacifistička pjesma, možda nešto najbolje u hrvatskoj književnosti druge polovine 19. stoljeća, ima za sve nas i jedno posebno, obiteljsko značenje. Da nije bilo te pjesme, odnosno jednog davnog njenog njemačkog prijevoda, ne bi bilo ni ovdje okupljenih nas. Mi smo svi, naime, gotovo u doslovnom smislu – „djeca Solferina“.
     Ovo je priča o pjesmi koja je stvorila ovu obitelj, o toj obitelji, o neobičnim, dramatičnim sudbinama članova te obitelji u vrtlozima svjetske povijesti. Ona počinje u jednom drugom malom hrvatskom mjestu, 1840. godine u Gornjem Kosinju u Lici.


ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Joseph E. Stiglitz: EURO

EUROPA U KRIZI

Kriza eura
Europa, izvor prosvjetiteljstva, kolijevka znanosti, u krizi je. Globalna financijska kriza iz 2008. godine neprimjetno se 2010. pretvorila u “krizu eura”. Dio svijeta u kojem je nastala industrijska revolucija koja je dovela do neviđenih promjena životnog standarda u dva protekla stoljeća sada prolazi kroz dugo razdoblje blisko stagnaciji. BDP po glavi stanovnika (usklađen s inflacijom) u eurozoni1 – zemljama Europe koje dijele zajedničku valutu, euro –procijenjen je u 2015. na manju vrijednost nego u 2007. godini.2 Neke su zemlje godinama u krizi.3
Kad je stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama u listopadu 2009. dosegnula 10 posto, većina Amerikanaca smatrala ju je nepodnošljivom. Otada se spustila ispod 5 posto. Međutim, stopa nezaposlenosti u eurozoni dosegnula je 10 posto te iste 2009. godine i otada je ostala dvoznamenkastom.4 Prosječno, među radno sposobnim mladim ljudima nezaposlen je svaki peti, ali u zemljama koje je kriza najgore pogodila gotovo pola od onih koji traže posao ne može ga naći.5 Suha statistika o nezaposlenosti mladih u sebi krije srušene snove i nade milijuna mladih Europljana, od kojih su mnogi marljivo radili i učili. Govori nam o razdvojenim obiteljima, jer oni koji to mogu napuštaju svoju zemlju u potrazi za poslom. Oni su nagovještaj europske budućnosti s nižim rastom i životnim standardom, možda i u nekoliko sljedećih desetljeća.
Te ekonomske činjenice imaju i duboke političke posljedice. Temelji Europe nakon hladnog rata su uzdrmani. Stranke ekstremne desnice i ljevice uz mnoge druge zagovaraju cijepanje svojih nacija i država, posebno u Španjolskoj, ali čak i u Italiji, i sve su brojniji. Ono što je izgledalo povijesno neumitno – stvaranje nacionalnih država u 19. stoljeću – sada se dovodi u pitanje. Pod upitnikom je i veliko dostignuća Europe nakon Drugog svjetskog rata – stvaranje Europske unije.
Događaji koji su izazvali akutnu krizu eura bili su simptomi dubljih problema u strukturi eurozone, a ne njeni uzroci: kamatne stope na obveznice, koje su izdavale Grčka i nekoliko drugih zemalja eurozone, rasle su, dosegnuvši u grčkom slučaju 22,5 posto 2012. godine.6 Neke zemlje nisu imale pristup financiranju ni pod kojim uvjetima – nisu mogle sakupiti novac koji im je trebao za plaćanje postojećih dugova. Europa je priskočila u pomoć osiguravajući kratkoročne pozajmice uz stroge uvjete.
Nakon što je početkom 2010. izbila kriza eura, europski su lideri poduzeli niz akcija, od kojih je svaka naizgled privremeno smirivala tržište. Dok se ova knjiga tiska, čak je i grčka kriza potisnuta u stranu, a Europa se nada da će zadnji sporazum, onaj iz ljeta 2015., napokon uspjeti, dok druge krize dospijevaju u prvi plan: glavnu ulogu preuzela je migrantska kriza, zatim ona koju donosi prijetnja izlaska Britanije iz EU-a, pa terorističke prijetnje koje su postale očite nakon napada u Parizu i Bruxellesu. Euro je trebao stvoriti veću ekonomsku i političku povezanost i pomoći Europi da se bori sa svim izazovima koji se pojave u toj regiji. Kako ćemo istaknuti u sljedećem poglavlju, stvarnost je bila drukčija: neuspjeh eura Europi je otežao suočavanje s drugim krizama. Dakle, ova knjiga govori o ekonomiji – ekonomiji koja je temelj njegova neuspjeha i o onome što se u vezi s tim može poduzeti – jer ekonomija je tijesno isprepletena s politikom. Politika otežava stvaranje ekonomskih uredbi koje bi omogućile funkcioniranje eura. A zatim slijede ozbiljne posljedice njegovoga neuspjeha.
Ova će knjiga razjasniti zašto su mjere koje su dosad poduzimane kako bi se “riješila” kriza eura bile samo privremene i polovične: sasvim je izgledno da će u bliskoj budućnosti uslijediti nova epizoda krize eura.

Središnja teza

Mnogi čimbenici pridonose europskim mukama, ali jedna je greška osnovna: stvaranje jedinstvene valute, eura. Ili, preciznije, stvaranje jedinstvene valute bez stvaranja ustanova koje bi na području raznolikom poput Europe omogućile efektivno funkcioniranje samo jedne novčane jedinice.
Drugi dio ove knjige (poglavlja 4 – 6) razmatra što je potrebno za uspješnu monetarnu uniju, ono što je Europa uistinu napravila, kako je razlika između onoga što je trebalo napraviti i onoga što je napravljano dovela do neuspjeha eura, do krize koja je uslijedila ubrzo nakon njegova stvaranja, i nesklad, prilikom kojeg su bogati postajali bogatiji, a siromašni siromašniji – zbog čega je funkcioniranje jedinstvene valute postalo još teže. Treći dio (poglavlja 7 i 8) pobliže razmatra odgovor eurozone na krizu, kad je naizgled stigao “spas”, s programima koji su zapravo produbili i produžili njene loše strane. Četvrti dio (poglavlja 9 – 12) objašnjava što se može napraviti kako bi se prosperitet vratio u Europu.

Bilješka o povijesti eura i opsegu ove knjige

U ovoj knjizi ne nudim detaljnu povijest eura, niti potanko opisujem njegove institucije. Ali snalaženja radi, korisno je navesti nekoliko činjenica o kronologiji i uspostavi eura. Zajednička valuta rezultat je napora koji su počeli sredinom XX. stoljeća, dok se Europa oporavljala od pokolja i nereda u dva svjetska rata u kojima je stradalo 100 milijuna ljudi. Europski državnici shvatili su da će mirnija budućnost iziskivati potpunu reorganizaciju politika, ekonomija, pa čak i nacionalnih identiteta na kontinentu. Ta se vizija približila stvarnosti 1957. potpisivanjem Rimskog sporazuma i osnivanjem Europske ekonomske zajednice (EEZ), u kojoj su bile Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka. U desetljećima koja su uslijedila dominirao je hladni rat, a razne druge zapadnoeuropske zemlje pridruživale su se EEZ-u. Korak po korak, bilo je sve manje ograničenja u zapošljavanju, putovanjima i trgovini između sve većeg broja članica EEZ-a.
Ali tek je kraj hladnog rata dao pravi vjetar u leđa europskim integracijama. Pad Berlinskog zida 1989. pokazao je da se približilo vrijeme za bliskije i snažnije veze među europskim zemljama. Nade u mirnu i uspješnu budućnost bile su veće nego ikad prije, i među političarima i među građanima. To je dovelo do potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, koji je formalno uspostavio Europsku uniju i stvorio veći dio njene ekonomske strukture i ustanova – uključujući pokretanje procesa za usvajanje zajedničke valute, koja će postati poznata kao euro.
Ipak, bilo je neslaganja oko toga kako postići veće jedinstvo. Danas službena povijest EU-a može djelovati kao logičan slijed zbivanja koji je neizbježno vodio prema stvaranju stalno rastućeg zajedničkog tržišta i područja zajedničke valute, eurozone. Ali stvaranje tih ustanova zapravo je bilo rezultat godina pregovora opterećenih dubokim neslaganjima o dosegu i obliku europskih integracija. Rezultati su postizani samo nakon trgovine i kompromisa među europskim vođama. U slučaju eura, njemački kancelar  Helmut Kohl navodno se složio s njegovim stvaranjem u zamjenu za pristanak francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda na ujedinjenje Njemačke. Obojica su bili vrlo bitni u propagiranju ideje integracije – i u stvaranju mnogih mjera koje razmatram u ovoj knjizi.

Ta je povijest važna, ali njen dobar dio izvan je dosega ove knjige. Želim reći – i na to ću se često vraćati – euro je bio politički projekt, a u svakom političkom projektu politika je najvažnija.
Važne su i osobe i politike – na pamet nam pada Jacques Delors, čija je komisija 1989. izložila plan za stvaranje eura – iako ponavljam da to ovdje nije moja tema. Kad opisujem stvaranje eura, nisam potpuno upućen u razmišljanja onih koji su tada bili u to uključeni. Očito je kako su mislili da će sustav funkcionirati – inače ne bi pristali na njega. Morali su biti naivni ako su mislili da se poslije neće pojaviti poteškoće; ali pretpostavljam kako su vjerovali da se bilo kakvi problemi mogu i hoće riješiti. Vjerovali su da će jedinstvena valuta, euro, i ustanove koje su ga podržavale, posebno Europska središnja banka (ESB), biti stalni čimbenici Europske unije. Ali ova knjiga ne govori o toj povijesti ili pojedinačnim razmišljanjima osnivača eura o tome kako će on funkcionirati.

Umjesto toga, mene zanimaju ishodi te povijesti – ono što od njih možemo naučiti i ono što s njima možemo poduzeti. Ovo je knjiga o ekonomiji i ekonomskim ideologijama i njihovoj interakciji s politikom; ona proučava kako nove ustanove i pravila stvoreni na pojednostavljenim pogledima na ekonomsko djelovanje, i uz najbolje namjere, mogu donijeti ne samo razočaravajuće, nego i katastrofalne rezultate.