srijeda, 28. studenoga 2018.

Elena Ferrante PRIČA O IZGUBLJENOJ DJEVOJČICI


Elena Ferrante
Priča o izgubljenoj djevojčici
Genijalna prijateljica – četvrti i posljednji dio
S talijanskog prevela Ana Badurina

                                                       1.

Počevši od listopada 1976. pa sve dok se 1979. nisam vratila živjeti u Napulj, izbjegavala sam ponovo uspostaviti stabilan odnos s Lilom. Ali nije bilo lako. Ona se gotovo odmah pokušala silom vratiti u moj život, a ja sam je ignorirala, trpjela, podnosila. Premda se ponašala kao da ne želi ništa drugo osim biti uz mene u tom teškom trenutku, nisam mogla zaboraviti koliko se prezrivo ponijela prema meni.
Danas mislim da bih se, da me povrijedila samo uvreda – ti si glupača, to mi je povikala na telefon kad sam joj rekla za Nina, a nikada mi se prije nije tako obratila, nikada – ubrzo smirila. Zapravo, gore od te uvrede bilo je što je spomenula Dede i Elsu. Pomisli koliko boli nanosiš svojim kćerima, upozorila me, a ja isprva nisam obraćala pozornost na to. No te su riječi s vremenom dobivale sve veću težinu, često sam im se vraćala. Lila nikada nije pokazala ni najmanje zanimanje za Dede i Elsu, gotovo se sigurno nije sjećala ni kako se zovu. Kad bih joj telefonom spomenula koju njihovu pametnu dosjetku, prekinula bi me, promijenila temu. A kad ih je u stanu Marcella Solare prvi put vidjela, samo ih je odsutno pogledala i ograničila se na nekoliko otrcanih fraza, nije obratila nimalo pozornosti na to kako su lijepo odjevene, lijepo počešljane, što se obje lijepo izražavaju premda su još malene. Pa ipak, ja sam ih rodila, ja sam ih podigla, bile su dio mene, a ja sam joj oduvijek prijateljica: trebala je – možda ne iz ljubavi, ali onda barem iz ljubaznosti – dati prostora mojemu majčinskom ponosu. No nije posegnula ni za malo dobronamjerne ironije, pokazala je samo ravnodušnost i ništa više. Tek se sada – zacijelo iz ljubomore jer sam uzela Nina – sjetila djevojčicā i odlučila naglasiti da sam grozna majka, da uzrokujem njihovu nesreću kako bih ja bila sretna. Čim bih pomislila na to, postala bih nervozna. Je li Lila možda marila za Gennara kad je napustila Stefana, kad je ostavila dijete svojoj susjedi radi posla u tvornici, kad ga je poslala k meni gotovo kao da ga se želi otarasiti? Ah, nisam ja nedužna, ali sam zacijelo veća majka od nje.
2.
Takve misli tih su godina postale uobičajene. Kao da je Lila, koja je na kraju krajeva o Dede i Elsi izgovorila samo tu podlu rečenicu, postala braniteljica njihovih kćerinskih potreba, a ja sam se osjećala primoranom dokazati joj da griješi svaki put kad sam ih zanemarivala kako bih se posvetila sebi. No bio je to tek glas što ga je izmislila zlovolja, ne znam što je doista mislila o mojemu majčinskom ponašanju. Samo ona to može reći, ako se doista uspjela ubaciti u ovaj dugačak lanac riječi kako bi izmijenila moj tekst, kako bi namjerno umetnula karike koje nedostaju, kako bi neprimjetno otkvačila neke druge, kako bi o meni rekla više nego što ja želim, više nego što ja umijem reći. Priželjkujem to njezino uplitanje, nadam mu se otkako sam počela zapisivati našu priču, ali moram doći do kraja kako bih mogla provjeriti sve te stranice. Kad bih sada to pokušala, sigurno bih se zablokirala. Predugo već pišem i umorna sam, sve je teže paziti da ne izgubim nit priče u kaosu godina, malih i velikih događaja, raspoloženja. Stoga ću ili naginjati tome da preletim preko onoga što se meni dogodilo kako bih odmah ponovo zgrabila Lilu i sve komplikacije koja ona nosi sa sobom ili ću, još gore, dopustiti da me zaokupe zgode iz mojega života samo zato što mi je lakše zapisati ih. No moram se oduprijeti tim dvjema mogućnostima. Ne smijem poći prvim putem kojim bih na kraju, kad bih sebe ostavila po strani, nalazila sve manje Lilinih tragova s obzirom na to da sama priroda našeg odnosa nalaže da mogu doći do nje samo preko sebe. Kao što s druge strane ne smijem krenuti drugim. Naime, ona bi me zacijelo bodrila da sve opširnije govorim o svom iskustvu. Hajde, rekla bi mi, reci nam kojim je putem krenuo tvoj život, koga briga za moj, priznaj da ni tebe ne zanima. I zaključila bi: ja sam žvrljotina na žvrljotini, posve neprikladna za tvoje knjige; Lenù, zaboravi na mene, ne pripovijeda se o izbrisanome.
Dakle, što mi je činiti? Da joj još jednom dam za pravo? Da prihvatim da biti odrastao znači prestati se pokazivati, naučiti se skrivati sve dok ne iščezneš? Da priznam da kako prolaze godine, znam sve manje o Lili?
Jutros držim umor pod kontrolom i ponovo sjedam za radni stol. Sad kad sam blizu najbolnije točke naše priče, želim na stranici između nje i sebe potražiti ravnotežu koju u životu nisam uspjela pronaći čak ni sama sa sobom.
3.
O montpellierskim danima sjećam se svega osim grada, kao da ondje nikada nisam bila. Izvan hotela, izvan veličanstvene velike dvorane u kojoj se održavala znanstvena konferencija na kojoj je sudjelovao Nino danas vidim samo vjetrovitu jesen i modro nebo koje se naslanja na bijele oblake. Pa ipak, taj toponim, Montpellier, u sjećanju je iz mnogo razloga ostao kao pokazatelj izmicanja. Već sam jednom bila izvan Italije, u Parizu s Francom, i uzbudila me vlastita odvažnost. Ali tada mi se činilo da su moj svijet rajon, Napulj i da će tako zauvijek ostati, dok je ostatak bio kao kratak izlet u čijem sam se iznimnom ozračju mogla zamisliti onakvom kakvom zapravo nikada neću biti. Premda nije bio tako uzbudljiv kao Pariz, Montpellier mi je pak pružio dojam da sam probila svoje barijere i da se širim. Sama činjenica da se nalazim na tome mjestu u mojim je očima bila dokaz da su rajon, Napulj, Pisa, Firenca, Milano, sama Italija tek sitne krhotine svijeta i da mi je pametno što se više ne zadovoljavam tim krhotinama. U Montpellieru sam osjetila koliko mi je ograničen pogled, jezik kojim se izražavam i kojim sam pisala. U Montpellieru mi se učinilo očitim koliko je ograničeno biti supruga i majka s trideset i dvije godine. I svih tih dana ispunjenih ljubavlju prvi sam put osjetila da sam se oslobodila okova koje sam gomilala godinama, okova koje sam dugovala svojem podrijetlu, okova koje sam stekla uspješnim školovanjem, okova koji su posljedica životnih odluka koje sam donijela, prije svega braka. Ondje sam shvatila i razloge užitka koji sam prethodno osjetila kad sam vidjela da mi je knjiga prevedena na druge jezike, a istodobno i razloge tuge što sam naišla na malo čitatelja izvan Italije. Bilo je predivno prelaziti granice, prepuštati se drugim kulturama, shvatiti da je ono što sam smatrala konačnim samo privremeno. Dok sam činjenicu da Lila nikada nije izašla iz Napulja, štoviše, da se uplašila čak i San Giovanni a Teduccia, nekoć smatrala njezinim diskutabilnim izborom koji je ona kao uvijek umjela pretvoriti u prednost, sad sam je doživjela jednostavno kao znak duševne ograničenosti. Reagirala sam kao kad na nekoga tko nas uvrijedi reagiramo istom onom formulacijom koja nas je uvrijedila. Ti si me pogrešno procijenila? Ne, draga moja, ja sam tebe pogrešno procijenila, ja tebe: do kraja života promatrat ćeš kamione koji prolaze glavnom ulicom.
Dani su proletjeli. Ninu su organizatori konferencije u hotelu odavno rezervirali jednokrevetnu sobu, a s obzirom na to da sam prekasno odlučila poći s njim, nije bilo moguće pretvoriti je u dvokrevetnu. Stoga smo imali odvojene sobe, ali svake večeri ja bih se istuširala, pripremila se za noć, a zatim, dok mi je srce lagano poskakivalo, odlazila k njemu. Spavali smo zajedno, privijeni jedno uz drugo kao da se bojimo da će nas neka neprijateljska sila razdvojiti u snu. Ujutro bismo naručili doručak u krevet, uživali u luksuzu kakav sam prije vidjela samo na filmu, mnogo se smijali, bili sretni. Tijekom dana bila sam s njim u velikoj konferencijskoj dvorani, a premda su sami izlagači čitali stranice i stranice kao da se dosađuju, bila sam oduševljena što sam s njim, sjedila sam kraj njega, ali nisam ga ometala. Nino je vrlo pozorno pratio izlaganja, pravio bilješke i s vremena na vrijeme šaptao mi zajedljive komentare i riječi pune ljubavi. Za ručkom i večerom izmiješali bismo se sa znanstvenicima iz raznih dijelova svijeta, stranim imenima, stranim jezicima. Naravno, najugledniji izlagači bili su za svojim stolom, mi smo bili dio većeg stola s mlađim profesorima. No dojmila me se Ninova okretnost, kako dok je radio, tako u restoranu. Kako li se razlikovao od nekadašnjeg srednjoškolca, čak i od mladića koji me branio u knjižari u Milani prije gotovo deset godina. Zatomio je polemičan ton, taktično svladavao akademske barijere, uspostavljao odnose s ozbiljnim, a istodobno privlačnim držanjem. Čas na (izvrsnom) engleskom, čas na (dobrom) francuskom, vodio je sjajne razgovore razmećući se svojom uobičajenom opsesijom brojkama i učinkovitošću. Bila sam ponosna na to koliko se ostalima sviđa. U nekoliko je sati svima postao simpatičan, vukli su ga amo-tamo.
Samo se u jednom trenutku naglo promijenio, bilo je to večer prije njegova izlaganja na konferenciji. Postao je osoran i neljubazan, kao da ga je obuzela strepnja. Počeo je ružno govoriti o tekstu koji je pripremio, više je puta ponovio da mu nije lako pisati kao meni, naljutio se što nije imao vremena raditi kako treba. Obuzeo me osjećaj krivnje – je li ga naša komplicirana priča omela? – i pokušala sam popraviti situaciju grleći ga, ljubeći, poticala ga da mi pročita što je napisao. Učinio je to, a ja sam se raznježila vidjevši ga kao uplašenog školarca. Njegovo izlaganje nije mi bilo ništa manje dosadno od izlaganja koja sam već čula u velikoj dvorani, ali nahvalila sam ga, pa se smirio. Sljedećeg jutra nastupio je s odglumljenim žarom, pljeskali su mu. Uvečer ga je jedan od uglednih znanstvenika, neki Amerikanac, pozvao da sjedne kraj njega. Ja sam ostala sama, ali to mi nije smetalo. Kad je Nino bio uz mene, nisam razgovarala ni s kim, dok sam u njegovoj odsutnosti bila prisiljena zbližiti se s parom iz Pariza. Svidjeli su mi se jer sam ubrzo doznala da je njihova situacija vrlo slična našoj. Oboje su instituciju obitelji smatrali opresivnom, oboje su iza sebe imali bolan rastanak od supružnika i djece, oboje su djelovali sretno. Njemu, Augustinu, bilo je pedesetak godina, bio je crven u licu, imao je vrlo živahne plave oči, velike svijetle brkove. Ona, Colombe, kojoj je bilo tek nešto više od trideset kao meni, imala je vrlo kratku crnu kosu, oči i usne snažno iscrtane na sićušnom licu, bila je očaravajuće otmjena. Razgovarala sam prije svega s Colombe, imala je sedmogodišnjeg sina.
“Još nekoliko mjeseci”, rekla sam, “i moja starija kći navršit će sedam godina, ali već ide u drugi razred, odlično joj ide.”
“Moj sin budan je i maštovit.”
“Kako je podnio rastavu?”
“Dobro.”
“Uopće nije patio?”
“Djeca nisu kruta kao mi, prilagodljiva su.”
Ustrajala je na prilagodljivosti koju je pripisivala djetinjstvu, činilo mi se da je to umiruje. Dodala je: u našim krugovima roditelji se dosta često rastavljaju, djeca znaju da je to moguće. No upravo dok sam joj govorila da ne poznajem drugih rastavljenih žena izuzev jedne svoje prijateljice, naglo je promijenila držanje, počela se žaliti na sina: pametan je, ali spor, uskliknula je, u školi kažu da je neobuzdan. Veoma me zapanjilo što se počela izražavati bez imalo nježnosti, gotovo kivno, kao da se to dijete tako ponaša njoj u inat, a to me zabrinulo. Njezin partner to je zacijelo primijetio, umiješao se, pohvalio se svojim sinovima, četrnaestogodišnjakom i osamnaestogodišnjakom, našalio se da se obojica sviđaju i mladim i zrelim ženama. Kad se Nino vratio kraj mene, njih dvojica – osobito Augustin – počela su vrlo ružno govoriti o dijelu izlagača. Colombe se gotovo odmah umiješala s pomalo glumljenim veseljem. Ogovaranje ih je ubrzo povezalo, Augustin je cijelu večer mnogo govorio i pio, njegova partnerica nasmijala bi se čim bi Nino uspio otvoriti usta. Pozvali su nas da idemo s njima u Pariz automobilom.
Razgovori o djeci i taj poziv koji nismo ni prihvatili ni odbili spustili su me na zemlju. Do tog trenutka Dede i Elsa neprestano su mi bile na pameti, kao i Pietro, ali kao zaustavljeni u nekom paralelnom svemiru, nepomični oko kuhinjskoga stola u Firenci, ili pred televizorom, ili u svojim krevetima. Moj i njihov svijet odjednom su ponovo počeli komunicirati. Uvidjela sam da će montpellierski dani ubrzo završiti, da ćemo se Nino i ja neizbježno vratiti svojim domovima, da ćemo se morati suočiti sa svojim bračnim krizama, ja u Firenci, on u Napulju. A tijela mojih kćeri ponovo su se spojila s mojim, silovito sam osjetila njihov dodir. Već pet dana nisam čula ništa o njima, a dok sam postajala svjesna toga, obuzimala me snažna mučnina, počele su mi nepodnošljivo nedostajati. Uplašila sam se ne budućnosti općenito, tada mi se već činilo da će nju neizbježno zauzeti Nino, nego sati koji se približavaju sutra, prekosutra. Nisam mogla odoljeti i premda je već bila gotovo ponoć – kakve to veze ima, rekla sam si, Pietro je uvijek budan – pokušala sam ga nazvati.
Trebala sam se pomučiti, ali na kraju sam dobila liniju. Halo, rekla sam. Halo, ponovila sam. Znala sam da je na drugoj strani Pietro, zazvala sam ga imenom: Pietro, Elena je, kako su cure. Veza je prekinuta. Pričekala sam nekoliko minuta, zatim sam zamolila telefonisticu da ponovo nazove. Odlučila sam ustrajati cijelu noć, ali Pietro se ovog puta javio.
“Što hoćeš?”
“Reci mi kako su cure.”
“Spavaju.”
“Znam, ali kako su?”
“Što te briga.”
“To su moje kćeri.”
“Ostavila si ih, više ne žele biti tvoje kćeri.”
“To su tebi rekle?”
“To su rekle mojoj majci.”
“Pozvao si Adele?”
“Da.”
“Reci joj da se vraćam za nekoliko dana.”
“Ne, nemoj se vratiti. Ni ja, ni cure, ni moja majka više te ne želimo vidjeti.”


utorak, 20. studenoga 2018.

Chloe Benjamin BESMRTNICI






Chloe Benjamin
Besmrtnici
S engleskog prevela Patricija Horvat


Prolog

Žena iz Ulice Hester


1969.
Varya


Varyi je trinaest godina.
Najvažnije su novosti sedam centimetara visine i tamno, krzneno paperje između nogu. Grudi su joj veličine dlana, bradavice nalik na ružičaste kovanice. Kosa joj doseže struk i srednje je smeđe nijanse; nema crne vlasi kao njezin brat Daniel, ni kovrče boje limuna poput Simona, ni Klarin brončani sjaj. Ujutro je uplete u dvije pletenice u obliku riblje kosti; voli kada je lupkaju po struku poput konjskoga repa. Sićušni nos nije naslijedila ni od koga; barem tako misli. Do njezine dvadesete godine on će narasti i poprimiti orlovsku veličanstvenost majčina nosa. Ali još nije.
Njih četvero vijuga ulicama četvrti u kojoj žive: Varya, najstarija; Daniel, jedanaestogodišnjak; Klara, devetogodišnjakinja; i Simon, sedmogodišnjak. Daniel ide prvi. Povede ih Ulicom Clinton do Ulice Delancey pa skrene ulijevo na križanju s Ulicom Forsyth. Koračaju vanjskim rubom Parka Sare D. Roosevelt držeći se hlada krošanja. Noću se u parku okupljaju izgrednici, ali ovoga utorka ujutro tu je samo nekoliko hrpica mladih koji spavaju, obraza pritisnutih na travu, odmarajući se nakon prosvjeda u kojima su sudjelovali preko vikenda.
U Ulici Hester braća i sestre utihnu. Tu moraju proći pokraj Goldove krojačnice za muškarce i žene, koja je u vlasništvu njihova oca, i premda je mala vjerojatnost da će ih primijetiti – Saul je uvijek potpuno udubljen u ono što radi, kao da ne šije porub nogavice muških hlača nego tkanje samoga svemira – njegova blizina ipak prijeti čaroliji sparnoga srpanjskog dana i neizvjesnoga, treperavog predmeta radi kojega su došli u Ulicu Hester.
Iako je najmlađi, Simon je brz. Na sebi ima kratke hlače od trapera koje je naslijedio od Daniela i koje su u toj dobi dobro pristajale starijemu bratu, ali padaju s uskoga Simonova struka. U ruci nosi platnenu vrećicu s kineskim šarama i vrpcom za stezanje otvora. Iz nje dopire šuškanje novčanica od dolara i sitna, zveckava melodija kovanica.
“Gdje je to mjesto?” upita.
“Mislim da je tu”, odgovori Daniel.
Podignu pogled prema vrhu stare zgrade, prema cik‑cak požarnim stubama i tamnim pravokutnim prozorima na petome katu, gdje navodno stanuje osoba koju su došli posjetiti.
“Kako ćemo ući?” upita Varya.
Zgrada je nevjerojatno slična njihovoj, samo što je bež, a ne smeđa, i ima pet, a ne sedam katova.
“Pa valjda ćemo pozvoniti”, uzvrati Daniel. “Pozvonit ćemo na zvono na petom katu.”
“Aha”, dobaci Klara, “ali na koji broj?”
Daniel iz stražnjega džepa izvadi zgužvan račun. Podigne pogled, rumen u licu. “Nisam siguran.”
“Daniele!” Varya se nasloni na zid zgrade i mahne rukom ispred lica. Gotovo su trideset tri stupnja i toliko je vruće da je rub kose svrbi od znoja, a suknja joj se lijepi za bedra.
“Čekajte”, reče Daniel. “Da malo razmislim.”
Simon sjedne na asfalt; platnena vrećica visi mu mlohavo između nogu poput meduze. Klara izvadi karamelu iz džepa. Prije nego što je stigla odmotati papir, vrata zgrade otvore se i na ulicu izađe mladić. Nosi naočale ljubičastih okvira i raskopčanu košulju s orijentalnim uzorkom.
Pokretom glave pozdravi male Goldove. “Hoćete unutra?”
“Da”, odgovori Daniel. “Hoćemo.” Nespretno ustane, a ostali pođu za njim. Ušavši u zgradu, zahvali muškarcu s ljubičastim naočalama prije nego što su se vrata zatvorila. Daniel, njihov neustrašivi, pomalo nevični vođa čija je ovo bila zamisao.


Prošloga tjedna čuo je dvojicu dječaka kako razgovaraju u redu u košer kineskome restoranu Shmulkea Bernsteina, u kojemu je namjeravao kupiti jedan od onih prhkih kolača s toplom kremom od jaja koje voli jesti čak i po vrućini. Red je bio dug, a ventilatori su se vrtjeli najvećom brzinom, tako da se morao nagnuti naprijed kako bi čuo o čemu dječaci govore i što kažu o ženi koja se privremeno nastanila na najvišemu katu jedne zgrade u Ulici Hester.
Dok se vraćao u Ulicu Clinton broj 72, Danielu je srce poskakivalo u grudima. U spavaćoj sobi Klara i Simon igrali su igru zmije i ljestve na podu, dok je Varya čitala knjigu na krevetu na kat. Zoya, crno‑bijela mačka, ležala je na radijatoru u kvadratnome okviru Sunčeve svjetlosti.
Daniel im je izložio plan.
“Ne shvaćam.” Varya se oslonila prljavim tabanom o strop. “Što točno radi ta žena?”
“Rekao sam ti.” Daniel je bio uzbuđen, nestrpljiv. “Ima moći.”
“Kakve moći?” upitala je Klara pomičući figuricu. Prvi dio ljeta provela je učeći Houdinijev trik s kartama i gumicom, djelomično uspješno.
“Koliko sam čuo”, odgovorio je Daniel, “može proreći budućnost. Što će ti se dogoditi u životu – hoćeš imati dobar ili loš život. A ima još nešto.” Podupro se rukama o okvir vrata i nagnuo unutra. “Zna kad ćeš umrijeti.”
Klara je podignula pogled.
“To je smiješno”, rekla je Varya. “To nitko ne zna.”
“A što ako netko zna?” upitao je Daniel.
“Onda ne bih željela saznati.”
“Zašto?”
“Zato.” Varya je spustila knjigu i sjela prebacivši noge preko ruba kreveta. “Što ako je vijest loša? Što ako kaže da ćeš umrijeti prije nego što uopće odrasteš?”
“Onda bi bilo bolje da znaš”, kazao je Daniel. “Kako bi sve napravio prije toga.”
Na trenutak je zavladao muk. Onda se Simon počeo smijati; njegovo ptičje tjelešce treperilo je. Daniel se još jače zarumenio.
“Ozbiljan sam”, rekao je. “Ja idem. Ne mogu izdržati još jedan dan u ovom stanu. Odbijam. Dakle, do vraga, tko će sa mnom?”
Možda se ne bi dogodilo ništa od toga da nije bilo pakleno ljeto, s mjesec i pol dana vlažne dosade iza njih i još mjesec i pol dana pred njima. U stanu nije bilo klima‑uređaja, a te godine – u ljeto 1969. – kao da se svima osim njima nešto događalo. Ljudi su se razvaljivali na Woodstocku, pjevali Pinball Wizard i gledali Ponoćnog kauboja kojeg nijedno dijete iz obitelji Gold nije smjelo gledati. Pravili su nerede ispred Stonewalla, probijali vrata iščupanim parking‑satovima, razbijali prozore i džubokse. Ubijali su ih na najstravičnije moguće načine, kemijskim eksplozivima i puškama koje mogu ispaliti pet stotina pedeset metaka u nizu, i njihova su se lica s jezivom neposrednošću prenosila na televizijski ekran u kuhinji Goldovih. “Šeću po jebenom Mjesecu”, kazao je Daniel, koji je počeo upotrebljavati takve riječi, ali samo na sigurnoj udaljenosti od majke. Osudili su Jamesa Earla Raya, kao i Sirhana, a Goldovi su igrali mikado, ili pikado, ili spašavali Zoyu iz otvorene cijevi iza peći, za koju je očito vjerovala da joj je zakoniti dom.
Ali još je nešto stvorilo odgovarajuće ozračje za njihovo hodočašće: toga ljeta bili su braća i sestre na način na koji to više nikada neće biti. Sljedeće godine Varya će otputovati u planine Catskills s prijateljicom Avivom, Daniel će se posvetiti tajnim obredima dječaka iz kvarta, a Klara i Simon ostat će prepušteni jedno drugomu. Te 1969. još su bili jedinstvena cjelina, vezani kao da ne postoji druga mogućnost.
“Ja ću”, rekla je Klara.
“I ja”, pridružio joj se Simon.
“A kako ćemo zakazati sastanak?” upitala je Varya, koja je do trinaeste godine već naučila da ništa nije besplatno. “Koliko naplaćuje?”
Daniel se namrštio. “Saznat ću.”


I tako je počelo: kao tajna, izazov, izlaz za slučaj nužde kojim su se služili kako bi izbjegli gromadu u obličju svoje majke koja je zahtijevala da objese rublje ili izvade prokletu mačku iz cijevi peći kada god bi ih zatekla kako ljenčare u sobi. Mali Goldovi raspitivali su se uokolo. Vlasnik dućana s mađioničarskim rekvizitima u Kineskoj četvrti čuo je za ženu iz Ulice Hester. Ona je nomad, rekao je Klari, putuje po zemlji i bavi se svojim poslom. Prije nego što je Klara izašla, podignuo je prst, nestao u stražnjemu prolazu i vratio se s velikom, četvrtastom knjigom naslova Knjiga o proricanju. Na naslovnici je bilo dvanaest otvorenih očiju okruženih simbolima. Klara je platila šezdeset pet centi i u zagrljaju je ponijela kući.
Još neki stanovnici zgrade broj 72 u Ulici Clinton čuli su za tu ženu. Gospođa Blumenstein ispričala je Simonu kako ju je upoznala pedesetih godina na jednoj fenomenalnoj zabavi. Pustila je svojega šnaucera na stube ispred zgrade, na kojima je sjedio Simon, a pas je smjesta ispustio kakicu veličine kuglice, koju gospođa Blumenstein nije pokupila.
“Gatala mi je iz dlana. Rekla je da ću jako dugo živjeti”, dodala je i nagnula se prema Simonu kako bi naglasila te riječi. Simon je prestao disati; dah gospođe Blumenstein bio je pljesniv, kao da ispušta isti onaj zrak koji je prije devedeset godina udisala kao beba. “I znaš, dragi moj, imala je pravo.”
Hinduistička obitelj sa šestoga kata nazivala je tu ženu rišika, vidovnjakinja. Varya je umotala u foliju komad Gertiena kugela[1] i odnijela ga Ruby Singh, prijateljici iz razreda u javnoj osnovnoj školi PS 42, u zamjenu za tanjur začinjene piletine pečene na maslacu. Dok je sunce zalazilo, jele su na požarnim stubama mašući golim nogama po praznome prostoru ispod rešetaka.
Ruby je znala sve o toj ženi. “Prije dvije godine”, pričala je, “imala sam jedanaest godina i baka mi je bila bolesna. Prvi doktor je rekao da je srce. Rekao nam je da će umrijeti za tri mjeseca. Ali drugi je rekao da je dovoljno jaka i da će se oporaviti. Mislio je da može poživjeti još dvije godine.”
Ispod njih taksi je cvilio po Ulici Rivington. Ruby je okrenula glavu i zaškiljila prema rijeci East, zelenkastosmeđoj od mulja i otpadnih voda.
“Hinduisti umiru kod kuće”, nastavila je. “Trebaju biti u krugu obitelji. Čak su i tatini rođaci iz Indije htjeli doći, ali što smo im mogli reći? Da ostanu dvije godine? I onda je tata čuo za rišiku. Posjetio ju je, a ona mu je rekla datum: točan dan kad će baka umrijeti. Postavili smo bakin krevet u prednju sobu, tako da može gledati na istok. Zapalili smo svjetiljku i bdjeli: molili se, pjevali molitvene pjesme. Tatina braća su doletjela iz Chandigarha. Sjedila sam na podu s rođacima. Bilo nas je dvadeset, možda i više. Kad je baka umrla šesnaestog petog, baš kao što je rišika rekla, plakali smo od olakšanja.”
“Niste bili ljuti?”
“Zašto bismo bili ljuti?”
“Zato što ta žena nije spasila tvoju baku”, rekla je Varya. “Zato što je nije ozdravila.”
“Rišika nam je dala šansu da se oprostimo od nje. Nikad joj se nećemo moći odužiti za to.” Ruby je pojela posljednji zalogaj kugela i napola presavila foliju. “Uostalom, ona nije mogla ozdraviti baku. Rišika zna što će se dogoditi, ali ne može to spriječiti. Nije Bog.”
“Gdje je ona sad?” upitala je Varya. “Daniel je čuo da stanuje u jednoj zgradi u Ulici Hester, ali ne zna u kojoj.”
“Ni ja ne znam. Svaki put stanuje negdje drugdje. Iz sigurnosnih razloga.”
Iz stana Singhovih začuo se glasan tresak i netko je povikao na hindskom jeziku.
Ruby je ustala stresajući mrvice sa suknje.
“Kako to misliš, iz sigurnosnih razloga?” upitala je Varya, i ona ustajući.
“Uvijek ima ljudi koji progone takve žene”, kazala je Ruby. “Tko zna što sve ona zna.”
“Rubina!” zazvala je Rubyna majka.
“Moram ići.” Ruby je uskočila u sobu kroz prozor i zatvorila ga za sobom, stoga se Varya morala spustiti požarnim stubama do četvrtoga kata.
Varyu je iznenadilo što su se glasine o toj ženi toliko proširile; ipak, nisu baš svi znali za nju. Kada je u Katzovu dućanu s delikatesama spomenula vidovnjakinju muškarcima s tetoviranim brojevima na podlakticama, preplašeno su je pogledali.
“Klinci,” rekao je jedan od njih, “zašto se petljate u takve stvari?”
Glas mu je bio oštar, kao da ga je osobno uvrijedila. Otišla je sa sendvičem u rukama, osjećajući nelagodu, i nije više spominjala tu temu.


Na kraju su isti oni dječaci od kojih je i čuo za nju dali Danielu njezinu adresu. Susreo ih je toga vikenda na pješačkoj stazi mosta Williamsburg. Pušili su travu naslonjeni na ogradu. Bili su stariji od njega – možda četrnaestogodišnjaci – i Daniel se prisilio priznati da ih je prisluškivao prije nego što ih je upitao znaju li još što.
Nije se činilo da im to smeta. Spremno su mu rekli broj stambene zgrade u kojoj žena navodno stanuje, no nisu znali kako se dogovara sastanak. Čuli su da treba donijeti nekakav dar. Neki su ljudi tvrdili da treba donijeti novac, ali drugi su govorili da ta žena već ima dovoljno novca i da treba biti kreativan. Jedan dječak donio joj je krvavu vjevericu koju je pronašao pokraj ceste, podigao je kliještama i isporučio u plastičnoj vrećici zavezanoj čvorom. Ali Varya je tvrdila da nitko ne bi htio takvo što, čak ni vidovnjakinja, tako da su na kraju dali svatko svoj džeparac, stavili novac u platnenu vrećicu i nadali se da će biti dovoljno.
Dok je Klara bila odsutna, Varya je izvukla Knjigu o proricanju ispod njezina kreveta i uspela se na svoj. Legla je na trbuh kako bi artikulirala riječi: haruspicija (s pomoću jetara žrtvovanih životinja), ceromantija (s pomoću uzoraka u vosku), rabdomantija (s pomoću štapova). Za svježih dana povjetarac bi ušao kroz prozor i namreškao obiteljska stabla i stare fotografije koje je nalijepila na zid pokraj kreveta. Na temelju tih dokumenata pratila je trag tajanstvenoga, skrivenog posredovanja osobinama: geni se pojavljuju i nestaju te ponovo pojavljuju; dugačke, mršave noge djeda Leva preskoče Saula i pojave se kod Daniela.
Lev je stigao u New York parobrodom sa svojim ocem, trgovcem tkaninom, nakon što mu je majka ubijena u pogromima 1905. Na otoku Ellis podvrgnuli su ih liječničkome pregledu i ispitivanju na engleskome dok su oni zurili u šaku željezne žene što ih je ravnodušno promatrala s druge strane morskoga prolaza koji su netom prešli. Levov otac popravljao je šivaće strojeve; Lev se zaposlio u tvornici odjeće čiji mu je upravitelj, njemački židov, dopuštao da poštuje šabat. Postao je pomoćnik voditelja, a potom i voditelj. Godine 1930. otvorio je vlastitu radionicu – Goldovu krojačnicu za muškarce i žene – u jednome podrumskom stanu u Ulici Hester.


Varya je dobila ime po očevoj majci koja je sve do mirovine radila kao Levova knjigovotkinja. O djedu i baki s majčine strane zna manje: samo to da joj se baka zvala Klara, kao i Varyina mlađa sestra, i da je došla iz Mađarske 1913. Ali umrla je kada je Varyinoj majci Gertie bilo samo šest godina i Gertie je rijetko kada govorila o njoj. Klara i Varya jednom su se ušuljale u Gertienu spavaću sobu i pretražile je ne bi li pronašle tragove djeda i bake. Poput pasa nanjušile su tajnu što okružuje to dvoje, miris spletke i sramote, te su njuškajući stigle do komode u kojoj je Gertie držala donje rublje. U gornjoj ladici pronašle su lakiranu drvenu kutijicu s pozlaćenim šarkama. U njoj je bio požutjeli svežanj fotografija koje su prikazivale nisku, vrckavu ženu kratke crne kose i teških kapaka. Na prvoj fotografiji stajala je u trikou sa suknjicom, jednoga boka izbačena ustranu, držeći štap iznad glave. Na drugoj je jahala konja, nagnuta unatrag tako da joj se vidio obnaženi struk. Na fotografiji koja se najviše svidjela Varyi i Klari žena je lebdjela u zraku viseći s užeta za koje se držala zubima.
Po dvjema su stvarima znale da je ta žena njihova baka. Prva je bila zgužvana stara fotografija, zamašćena otiscima prstiju, na kojoj je ista ta žena stajala pokraj visoka muškarca i mala djeteta. Varya i Klara znale su da je to dijete njihova majka, premda smanjenih dimenzija: debelim ručicama držala je roditelje za ruke, lica zgrčenoga u zbunjen, zaprepašten izraz, kakav se i dalje često pojavljivao na Gertienu licu.
Klara je tvrdila da ima pravo na kutiju i njezin sadržaj.
“Pripada meni”, rekla je. “Ja sam nazvana po njoj. Mama je ionako nikad ne gleda.”
Ali uskoro su saznale da to nije istina. Prvoga jutra nakon što je Klara potajice odnijela lakiranu kutiju u spavaću sobu i sakrila je ispod svojega donjeg kreveta iz roditeljske sobe začuo se krik popraćen Gertienim uzrujanim propitkivanjem i Saulovim prigušenim nijekanjem. Nekoliko trenutaka poslije Gertie je upala u sobu s krevetima na kat.
“Tko ju je uzeo?” viknula je. “Tko?”
Nosnice su joj podrhtavale, a široki bokovi zaklonili su svjetlo koje se inače prolijevalo u sobu iz hodnika. Klaru je od straha obuzela vrućina i umalo se rasplakala. Kada je Saul otišao na posao, a Gertie ljutito ušla u kuhinju, Klara se ušuljala u roditeljsku sobu i stavila kutiju na isto ono mjesto na kojem ju je bila pronašla. Ali Varya je znala da se, kada je stan prazan, Klara vraća fotografijama i sićušnoj ženi na njima. Zuri u tu srčanu, blještavu ženu zavjetujući se da će postati dostojna svoje imenjakinje.


“Ne zvjerajte tako”, prosikće Daniel. “Ponašajte se kao da vam je tu mjesto.”
Goldovi požure uza stube. Zidovi su prekriveni raspucanom bež bojom, u hodnicima vlada mrak. Stigavši na peti kat, Daniel se zaustavi.
“Što ćemo sad?” šapne Varya. Voli kad je Daniel zbunjen.
“Čekat ćemo”, kaže on. “Da netko izađe.”
Ali Varya ne želi čekati. Nervozna je, puna iznenadna straha, pa sama polazi hodnikom.
Mislila je da će čarolija biti prepoznatljiva, ali sva vrata na katu izgledaju posve isto, s izgrebenim mjedenim kvakama u obliku kugle i brojevima. Brojka četiri u pedeset četiri visi ukoso, djelomično otkvačena. Prišavši vratima, Varya začuje zvuk televizije ili radija: bejzbolska utakmica. Pretpostavljajući da rišiku ne zanima bejzbol, zakorači unatrag.
Braća i sestra razmiljeli su se uokolo. Daniel stoji pokraj stuba, držeći ruke u džepovima, i promatra niz vrata. Simon priđe Varyi, podigne se na vrške prstiju i kažiprstom ispravi brojku četiri. Klara je odšetala u suprotnome smjeru, ali se sad vrati i zaustavi pokraj njih. Prati je miris Breck Gold Formule, proizvoda koji je kupila uštedjevši nekoliko tjednih džeparaca; ostatak obitelji upotrebljava Prell koji se, poput zubne paste, prodaje u plastičnim tubama i izlazi u mlazu želea boje morske trave. Iako joj se Varya naglas podsmjehuje – ona nikada ne bi potrošila toliko novca na šampon – zapravo zavidi Klari koja miriše na ružmarin i naranče, i koja sada podigne ruku kako bi pokucala.
“Što radiš?” šaptom je upita Daniel. “Tu bi mogao biti bilo tko. Mogao bi…”
“Da?”
Glas koji je dopro kroz vrata dubok je i hrapav.
“Došli smo vidjeti ženu”, pokuša Klara.
Tišina. Varya zadrži dah. Na vratima je špijunka, manja od gumice na olovci.
S druge strane vrata netko pročisti grlo.
“Jedno po jedno”, začuje se glas.
Varya i Daniel pogledaju se. Nisu se pripremili za razdvajanje. Ali prije nego što su se stigli dogovoriti, zasun se pomakne ustranu i Klara – ma razmišlja li ona uopće? – zakorači unutra.




[1]      Kugel je tradicionalno židovsko jelo od krumpira ili rezanaca, luka i raznih drugih sastojaka – obično ostataka od prethodnih objeda – prelivenih jajima i zapečenih, nalik musaki. (op. prev.)