četvrtak, 19. svibnja 2016.

Eric Smith: Ljubavni vodič za geekove










Što se mene tiče, neću te nimalo kritizirati zato što koristiš moć internetskih stranica kako bi pronašao romantičnog partnera, što mislim da sam ti jasno pokazao u prethodnom dijelu ovog poglavlja. No, na trenutak ću se poslužiti Spockovim ušima – sve je to stvar logike. Ako ne tražiš prilike i u fizičkom, nedigitalnom svijetu, znatno ograničavaš svoje opcije. Upravo je stvarni svijet mjesto gdje se žene kreću da bi obavile razne poslove, a kao što svaki ribolovac (i Aquaman) zna, trebaš loviti tamo gdje ima riba.
Planet Zemlja svakako je golem, čak i iz perspektive plinovitog duha ili Dysonove sfere. Zato ćemo suziti naše tragačke parametre na nekoliko ključnih koordinata. Ali prvo te želim uputiti na dva važna principa koja trebaš imati na umu kad rudariš po toj zlatnoj žili.
Prvo: Ako želiš maksimalno uvećati svoje šanse, vrlo je važno tražiti po pokrajnjim stazama. U studiji provedenoj prije nekoliko godina, istraživači su se koristili mobitelima kao odašiljačima u praćenju 100 000 ljudi tijekom šest mjeseci (identiteti praćenih držani su u tajnosti – barem tako kažu). Istraživanje je otkrilo da ljudi najviše vremena običavaju provoditi odlazeći na ista mjesta. Možda to ne iznenađuje, no razmisli što to znači, Igraču Jedan – osoba koju tražiš možda svako popodne kupuje kavu u kafiću Cup O'Joe, no ti je nećeš nikada sresti jer ti voliš odlaziti isključivo u Caffeineey Meeny Miney Moe, koji je preko puta. Tvoja misija jest: mijenjaj svoju rutinu. Svaki put kad hrabro odeš tamo gdje još nikada nisi bio, vrlo vjerojatno ćeš ukrstiti staze s ljudima koje inače nikada ne bi susreo (zato što i oni nikada ne skreću sa svojih uobičajenih staza).

(...)

1. Zaboravi na seks na prvom spoju. Da, on se stalno događa na televiziji, no u svim tim serijama imaju samo 22 minute da ispričaju cijelu priču. To što se spoj razvija u dobrom smjeru ne znači da bi već do ponoći trebao s njom završiti u krevetu. Vi se još ne poznajete dovoljno da biste mogli početi razmjenjivati vaš DNA. (Ako je to netko koga otprije poznaješ dulje vrijeme i spaja vas međusobno povjerenje, seks bi i mogao biti prihvatljiv. No, preoblikovanje vašeg prijateljstva u vezu ionako je dovoljno škakljivo i bez uskakivanja među plahte.)
2. Moraš poštovati odluku ako ona nije spremna. A ako ti nisi spreman, reci joj tako. Samo zato što si frajer ne znači da istodobno moraš biti onaj koji će se prenagliti.
3. Razgovarajte. Oprosti stari, ali mi ipak živimo u 21. stoljeću – morate međusobno biti iskreni u vezi sa svim prošlim ili sadašnjim spolnim bolestima i svojim HIV statusom. Ako misliš da je ovo čudan razgovor za prvi spoj, imaš pravo. A to je razlog više da pričekate dok međusobno ne postanete opušteniji, pa tek onda prijeđete na djelo. Također razjasnite sve u vezi sa zaštitom prije nego što stvari postanu prevruće; kad jednom počnete svlačiti odjeću, nije jednostavno donositi pametne odluke u vezi s kontracepcijom.
4. Budi njezin gost. Prespavati kod nekoga nije samo stvar praktičnosti jer to jača vašu vezu i emocionalno vas zbližava. Ako ste kod nje, poštuj kućna pravila i nemoj njuškati po njezinim stvarima. Ako ona dođe k tebi, potrudi se da se osjeća dobrodošlo i ugodno.

(...)

Igraču Jedan, dobrodošao u jutro poslije nakon prvog spoja.
Što će se događati dalje ovisi o tome kako su se stvari odvijale prethodne večeri. Nemoj paničariti – ma, u redu je, ipak možeš malo paničariti. Samo neka to bude u suvislim okvirima. Niže navodim nekoliko mogućih scenarija, od onog „impresivnog …najviše moguće impresivnog“ do „ mislim da sudbina stvarno nije na tvojoj strani… zabrinjavajućeg.“

Kôd zeleno: Na mobitelu pronalaziš gomilu poruka koje ti je ona poslala o tome kako se jučer dobro zabavila i kako jedva čeka da te opet vidi.
Odgovor: Nasmiješi se, protrljaj oči za buđenje i smisli šarmantan i pametan odgovor u istom stilu. Opet „provjeri svoj totem“, odnosno mobitel kako bi se uvjerio da se ne nalaziš u nekom obliku snenolikog svijeta po uzoru na onaj iz filma „Početak“.

Kôd plavo: Otvaraš Facebook i Twitter i vidiš da je ona tamo stavila nešto neodređeno, ali ipak pozitivno – riječi neke vesele pjesme, LOL slatku sliku mačke ili maleno srce od znakova ASCII.
Odgovor: Ostatak dana možeš zviždukati neku veselu melodiju i stalno bacati pogled na svoj inbox. Nazovi je ili joj pošalji poruku u roku od nekoliko sati, ako ona tebe već nije prva nazvala.

Kôd žuto: Spoj je prošao sasvim dobro, no ujutro se ništa ne događa. Nema poruke na mobitelu, kao ni na Facebooku ni Twitteru.
Odgovor: U redu, možda si pogrešno procijenio situaciju. A možda se i ona pita zašto joj još nisi poslao nikakve signale. Nema razloga da već sad potoneš, Igraču Jedan. Ohrabri se i pošalji joj kratki i slatki pozdrav – ništa pretjerano pompozno – samo da joj kažeš kako si se lijepo proveo s njom. Zatim pronađi nešto čime ćeš se zabaviti pa nećeš provesti sljedećih osam sati u iščekivanju njezina odgovora. (Ovaj dan prikladno bi mogao iskoristiti da abecedno posložiš stripove koje nisi tri mjeseca sređivao i vratiš ih na njihovu policu.)

Kôd narančasto: Nema nikakvih poruka. Njezin status na Facebooku ponešto je depresivan, poput namrgođenog emotikona ili riječi pjesama iz pjesme benda Dashboard Confessional.
Odgovor: Prisjećaš se nekih detalja s prethodne večeri – zakasnio si 47 minuta, stalno ti se obraćala sa Stjepane iako se zoveš Thundarr... Nema veze, kreni naprijed, odloži telefon, zaroni glavom u jastuk. Zatim si skuhaj nekoliko jaja za doručak i odi kod nekog prijatelja zbog malo akcije na Xbox-u kako bi si pročistio dušu.

Kôd crveno: Stigla je poruka, ali... nije nimalo dobra. Potpuno te ponizila poručivši ti da je jučer doživjela najgori spoj u sveukupnoj svjetskoj povijesti spojeva. Na Facebooku, Twitteru, Foursquareu, čak i MySpaceu (apsolutno posvuda!), teatralno se raspričala koliko si odvratan.
Odgovor: Mogao bi joj uzvratiti i prouzročiti katastrofu na društvenim mrežama, a možda i eksploziju cjelokupnog interneta. No, budi dostojanstven, Igraču Jedan. Zahvali joj na druženju i okupi nekoliko prijatelja za potporu, pa si organizirajte filmski maraton na Blu-rayu. (A ako njezino proganjanje na društvenim mrežama ne prestane, požali se odgovornima da ona krši svoj dio ugovora o korištenju društvenih mreža.)
Što će se dogoditi sljedeće? Ne boj se, Igraču Jedan. Uvijek postoji način da se neoštećen izvučeš iz svake od ovih situacija. Baš poput višestrukih dimenzija u stripovima, postoji nebrojeno mnogo mogućnosti da se stvari riješe. Zato budi spreman. Čak i ako ovom prilikom još nisi pronašao Zavjetni kovčeg, i dalje ti je preostalo još „mnogo drugih sanduka u skladištu“. Tvoji igrački dani u ulozi osamljenog igrača približavaju se kraju.

utorak, 17. svibnja 2016.

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći



 





Gledaju se. Sekunde poput vječnosti. Robert ne izgleda poput strogog sudca. U njegovim očima ne nazire se osuda. Nuša ne zna što traži na njezinu licu i ne zna hoće li to i pronaći. Uspomene žive u sjećanjima, ne mogu izblijedjeti, rekao je netko. I ona se sjeća svakog detalja, svake riječi, mirisa, boje. Odjednom se osjeti neobično jakom. Jača je nego što je mislila. Neće se slomiti pod njegovim pogledom. A upravo se toga najviše bojala. Nuša osjeća, zna da ju je volio. Samo zašto ju je izdao? Zašto joj je tako lagao? Zašto? I zašto rana još uvijek tako boli?
Da zatvori oči, mogla bi osjetiti kako je dodiruje, kako gleda njezino tijelo, prstima prelazi preko usana. Ljubi je poput djeteta koje uranja u tajne prvih poljubaca i pritom otkriva bezbrojne jamice užitaka. Topla udubljenja među kostima na podlozi svilenkaste kože i sve se vraća, kao posljednji ples...
                                          
                                          *******
U njegovoj blizini, odjednom, sve se izgubilo. I posao koji je radila i muškarci iz njezina života, njezine prošlosti. Kupala se u plimi zaborava koja ju je nosila i nosila u nova i nepoznata prostranstva. Njegovi poljupci stizali su iz duboke omamljujuće spoznaje da je ovo već negdje doživjela. Nisu to neznani poljupci niti ruke stranca koji proučava zemljovid nepoznatih obrisa. Njegove usne, njegovo tijelo, njegovi pokreti... ne, nije bilo nepoznanice. Imala je osjećaj kao da je Robert bio prisutan u njezinu prošlom životu i sad se ponovno pojavljuje, vraća u utjelovljenju vječnog, bezvremenog ljubavnika.
I suze klize niz obraze. Slane su, suze blaženstva. Ima osjećaj kao da će se rastopiti pod njegovim usnama. Tijela su drhtala od blizine, od želje. Gledala je u zvjezdano nebo i mislila da će umrijeti. Od ljepote trenutka, njegovih poljubaca.

                                               *******
Uslijedilo je najljepše ljeto u Nušinu životu. Bilo je to ljeto s kojim će kasnije uspoređivati mnoga druga, no samo to jedno mirisalo je na ljubav. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se događa samo jednom u životu.
Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Zvijezde. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Dubok pogled kojim je prožima.
U tišini ljetnih noći na sljemenskim puteljcima, u mračnom zagrljaju maksimirskog perivoja, na opustjelim gornjogradskim uličicama, pod okriljem mudrog i šutljivog mjeseca, pričali su jezikom tijela. Istraživala je snagu koju je imao, otkrivala nove svjetove. U tom svijetu duhovi prošlosti nisu je progonili. Iz noći u noć upoznavala je nepoznate strasti, tonula u njih, a potom bi u sekundi eksplodirao, eruptirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao.

petak, 6. svibnja 2016.

POSLIJE SVEGA: ZAUVIJEK SRETNI (prvi dio)

POSLIJE SVEGA: ZAUVIJEK SRETNI (prvi dio)

S engleskog prevela: Andrea Marić

 

Prolog


Mnogo puta u životu osjećao sam se neželjeno, kao da nikamo ne pripadam. Moja se mama trudila, zaista se iskreno trudila, ali to jednostavno nije bilo dovoljno. Previše je radila; preko dana bi spavala jer je cijelu noć bila na nogama. Trish se trudila, ali dječaku, pogotovo tako izgubljenom dječaku, potreban je otac.
Znao sam da je Ken Scott nesretan, nezreo čovjek kojem se ništa što bih ja napravio nikada nije sviđalo. Ali malom Hardinu, koji je bio dovoljno patetičan da se ipak trudi impresionirati tog dugonju čija su vika i posrtanje ispunjavali čitav zagušeni prostor naše usrane male kuće, svidjela bi se mogućnost da taj hladni čovjek nije njegov otac. Samo bi uzdahnuo, dohvatio svoju knjigu sa stola i upitao mamu kada će Christian, ljubazni čovjek koji ga je nasmijavao recitirajući mu čitave odlomke iz starih knjiga, ponovno svratiti.
No odrasli Hardin Scott, koji se bori s ovisnošću i bijesom koji mu je prenijelo to govno od oca kakvo je imao, problijedio je kao krpa. Osjećam se izdano, totalno i jebeno zbunjeno, i jebeno sam ljut. Ovo nema smisla, taj otrcani zaplet sa zamijenjenim očevima, kakav koriste u svakom usranom sitcomu, ne može biti moj život. Počnu mi navirati potisnuta sjećanja.
Moja mama, na telefonu nakon što je jedan moj školski esej izabran za objavu u lokalnim novinama: „Moram ti ovo javiti, Hardin je briljantan. Baš kao njegov otac“, tiho me hvalila nekome s druge strane linije.
Osvrnuo sam se po malom dnevnom boravku. Crnokosi muškarac koji upravo spava u naslonjaču s bocom tamnog pića pored noge ni po čemu nije briljantan. On je jebeni kaos, pomislio sam kad se promeškoljio u naslonjaču, a mama naglo spustila slušalicu. Bilo je puno sličnih situacija, previše da bih brojio, a ja sam bio previše glup, previše mlad, da bih razumio zbog čega je Ken Scott bio tako distanciran prema meni, zbog čega me nikada nije grlio onako kako su drugi očevi grlili svoje sinove. Nikada nije igrao bejzbol sa mnom niti me poučio ičemu osim tome kako biti jebeni pijanac.
Je li sve bilo uludo? Je li Christian Vance moj pravi otac?
Prostorija se vrti oko mene, a ja zurim u njega, u tog čovjeka koji me je navodno začeo, i vidim nešto poznato u njegovim zelenim očima, u liniji njegove čeljusti. Ruke mu se tresu dok miče kosu gore, od čela, i ostanem kao ukopan shvaćajući da i ja radim identičnu stvar.






1.

Tessa


– To nije moguće.
Ustanem, pa brzo opet sjednem na klupu jer osjetim kao da se travnjak ispod mojih nogu nekako izmiče. Park se upravo puni ljudima. Hrpa obitelji s malom djecom, balonima i darovima u rukama, iako je hladno.
– Istina je, Hardin je Christianov sin – reče Kimberly, a plave su joj oči bistre i fokusirane.
– Ali Ken… Hardin sliči na njega.
Sjetim se kada sam prvi put vidjela Kena Scotta, u onoj maloj slastičarnici s voćnim jogurtima. Smjesta sam znala da je to Hardinov otac; njegova tamna kosa i visok stas naveli su me na taj zaključak.
– Ma je li? Ne bih rekla, osim što obojica imaju tamnu kosu. Hardin ima oči iste kao Christian, i oblik lica im je isti.
Zar stvarno? Mučim se zamisliti sva tri lica. Christian ima rupice u obrazima poput Hardinovih, i ima iste oči… ali sve skupa jednostavno nema smisla: Ken Scott je Hardinov otac – mora biti. Christian izgleda tako mlado u usporedbi s Kenom. Znam da su slične dobi, ali Kenov alkoholizam ostavio je traga na njegovu izgledu. I dalje je zgodan muškarac, ali alkohol ga je vidljivo postarao.
– Ovo je… to je… – borim se za zrak i za riječi.
Kimberly me pogleda kao da se ispričava. – Znam. Strašno sam ti željela reći. Bilo mi je grozno tajiti to od tebe, ali nije bilo moje da ti govorim takve stvari.
Spusti ruku na moju i blago je stisne. – Christian me uvjeravao da će, čim mu to Trish dopusti, reći Hardinu.
– Ja samo… – duboko udahnem. – To sad radi Christian? Sada to govori Hardinu?
Opet ustanem, a Kimberlyna ruka padne s moje. – Moram do njega. On će…
Ne mogu čak ni početi zamišljati kako će Hardin reagirati na te vijesti, pogotovo nakon što je sinoć onako zatekao Trish i Christiana. Ovo će mu biti stvarno previše.
– Da – uzdahne Kim. – Trish se nije s tim potpuno složila, ali Christian je rekao kako je i ona dovoljno blizu toj odluci, a da su stvari ionako izmaknule kontroli.
Dok vadim svoj mobitel, moja je jedina misao da ne mogu vjerovati kako bi Trish takvo što skrivala od Hardina. Imala sam bolje mišljenje o njoj, mislila sam da je bolja majka, i sad se osjećam kao da je zapravo nikada nisam upoznala.
Mobitel mi je već priljubljen uz uho, zvuk zvona Hardinova mobitela odjekuje mi u uhu, kad Kimberly reče: – Rekla sam Christianu da moraš biti s Hardinom u trenutku kad mu to bude govorio, ali Trish mu je rekla da, ako mu već kani reći, mora to učiniti nasamo…
Kimberlyne usne stisnu se u tanku crtu, ona pogleda oko sebe po parku pa podigne pogled u nebo.
U mome uhu sad zvoni dosadni ton automatske sekretarice na Hardinovoj govornoj pošti. Ponovno ga zovem dok Kimberly sjedi i šuti, i opet dobijem samo govornu poštu. Gurnem ljutito mobitel natrag u torbicu i počnem kršiti ruke. – Možeš li me odvesti do njega, Kimberly? Molim te?
– Da. Naravno da mogu – skoči i ona na noge dozivajući Smitha.
Dok gledam tog malenog dječaka kako hoda prema nama poput batlera iz crtića, sine mi da je Smith Christianov sin… dakle Hardinov brat. Hardin ima bracu. A onda pomislim na Landona… što će ovo značiti za Landona i Hardina? Hoće li Hardin sad uopće htjeti imati ikakva posla s njim kad više nisu obiteljski povezani? A Karen, što s dragom Karen i sa svim onim finim jelima koja priprema? Što s Kenom, s tim čovjekom koji se toliko trudio iskupiti za loše djetinjstvo dečku koji uopće nije njegov sin? Zna li Ken za sve to? U glavi mi se sve okreće, i moram vidjeti Hardina. Moram se uvjeriti da je svjestan kako sam tu za njega i da ćemo sve prebroditi zajedno. Ne mogu zamisliti kako se u ovom trenutku osjeća; sigurno je izvan sebe.
– Zna li Smith? – pitam.
Nakon par trenutaka tišine Kimberly reče: – Mislili smo da zna, zbog načina na koji se ponaša prema Hardinu, ali zapravo ne, on to nikako nije mogao saznati.
Suosjećam s Kimberly. Već se morala nositi s nevjerom svog zaručnika, a sad još i ovo. Kada Smith stigne do nas, samo zastane i zagonetno nas pogleda, kao da mu je posve jasno o čemu smo razgovarale. To nije moguće, ali zbog načina na koji je samo prošao pokraj nas i krenuo prema autu, bez riječi, čovjek bi pomislio da nas je ipak čuo.
Dok se vozimo preko Hampsteada kako bismo našli Hardina i njegova oca, panika se u mojim prsima diže i spušta, diže i spušta.






srijeda, 4. svibnja 2016.

Gordan Nuhanović: PIKNIK U STEPI


Gordan Nuhanović: PIKNIK U STEPI

Devet godina kasnije avion je napokon i mene spustio u Almaty. Bilo je pola četiri ujutro. Pola četiri ujutro bilo je i kada sam sletio u Baku i u Erevan i u Taškent i u Tbilisi… Već na vratima aerodroma osjetio sam dobro poznatu aromu. Zar čak i ovdje, poslije dva desetljeća slobode, pitao sam se. Nije bilo sumnje, taj kiselkast zadah isticao se u oštroj, ranojutarnjoj svježini. Niotkud mirisa tundre niti jabuka koje su već trebale biti u cvatu - samo vonj Sovjetskog Saveza. Pomalo razočaran, ušao sam u taksi. Uslijedilo je pospano natezanje s vozačem: Šuker, Ivanišević, pa opet Šuker… Zanimalo me, otkuda je toliko hladno u svibnju.
- Ne brini, sutra dolazi ljeto, umirio me vozač.

Sudeći po dekom omotanoj babuški na recepciji hotela Konak, još je trajala zima. Našla je moju rezervaciju i poslala me s ključem na kat.

Iako sam znao zanoćiti u svakakvim izbama po udaljenim sovjetskim oblastima, susret s ovom sobom pao mi je iznimno teško. Možda i zato što mi je smještaj plaćalo dobrostojeće Veleposlanstvo Republike Kazahstan u Zagrebu.
- Želite li apartman ili sobu? - lijepo me pitala tajnica ambasade.
- Ma obična soba, no problem - uzvratio sam.
– Luksuznu ili skromniju?
Rekao sam, naravno, da će i skromna biti dobra. I evo je sada - ćelija oderanih zidova s pokućstvom iz ere Brežnjevljevog sjeverca. Hoklica, mali televizor, ormar, trajno zakovan prozor… Kada sam se nadvio iznad mrlje na jastučnici, uočio sam da odgovara otisku muškog profila s isturenom bradom. Bio sam preumoran da bih zaplakao, ali mozak mi je i dalje slao upozorenja: žohari! Ostavio sam svjetlo i televizor pa se odjeven skutrio na krevetu, s dlanovima preko lica. Portabl je hvatao samo prvi kanal državne televizije, posvećen predsjedniku Nazarbajevu. Pa ipak, nešto utješno zračilo je iz tog svjetlucavog azijatskog lica. Kad god bi me strah od žohara prenuo iz sna, ugledao bih Predsjednika kako izdaje naputke svojim suradnicima i pomislio dobro je, spavaj. Razdanjivalo se, a Predsjednik je i dalje neumorno primao i otpuštao delegacije. U podne je kinjio rukovodioce u nekom pogonu, ali svejedno sam opet zaspao, no kad sam sljedeći put otvorio oči već je bio djedica okružen malim, kosookim školarcima. Dugo mi je trebalo da odagnam umor od puta i pokrenem se.


ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

Kate Mitchell: OKOVANO SRCE

Nije mogao razmišljati. Ništa mu nije bilo važno, ni taj trenutak, ni prošlost ni budućnost, ništa osim činjenice da je ona pored njega, da je na mjestu koje je samo nju čekalo.
Odmaknuo se i spustio je usne na njezine. Zajecala je od strasti koja ju je obuzela. Poznavao je njezino tijelo, svaku njegovu reakciju. Željela ga je onoliko koliko i on nju. Morao je ugasiti plamen koji je mjesecima tinjao u njemu.
Nitko osim nje to nije mogao učiniti. Samo je ona mogla izazvati to ludilo u njemu, tijelo mu pretvoriti u vulkan, zamutiti um i samo uz nju je izgarao od sreće.
– Budi moja. – Joško je prošaputao pod naletom strasti. – Samo moja. – posesivnost je govorila iz njegove nutrine.
Lenka ništa nije rekla. Prepustila se poljupcima, čaroliji trenutka. Opet je bila sigurna u njegovim rukama, osjetila kako se tope njezine barijere, oslobađaju se zatomljeni osjećaji koje je
skrivala u sebi.

Kate Mitchell: Okovano srce, Profil, 2015.



Prepustio se njezinim rukama, ne odajući koliko je prošlih mjeseci sanjao kako ga dodiruju. Svaki dodir njezinih ruku vodio je u blaženstvo kakvo je uzalud tražio negdje daleko od nje.
Vrijeme je stalo u kovitlacu osjećaja. Milovao je svaki milimetar njezina tijela, vodio je prema vratima raja. Kad su zajedno doživjeli najljepšu životnu ekstazu, vrijeme je stalo, samo su osjećaji tekli.
Gledajući njezino lice u ekstazi vidio je ono što prije nije, vidio je koliko ga voli. Djela, riječi, sve je to bilo nevažno prema tom izrazu lica. Ono je sve reklo. Povjerenje koje je osjetio još je više pojačao njegovo uzbuđenje i predao joj se bez ostatka.
Kad im je disanje postalo mirnije, Lenka nije imala snage pogledati prema Jošku. Ugrizla se za usnu. Pobogu, što je to učinila?
Kate Mitchell: Okovano srce, Profil, 2015.