četvrtak, 31. ožujka 2016.

Eric Smith: LJUBAVNI VODIČ ZA GEEKOVE

Uvod: Dobro došao, Igraču Jedan



Igraču Jedan, ne želim ti lagati. Ni na samom početku ove knjige, ni na sredini, kao niti na kraju laž nije opcija. Ovo nije Portal, a ja te neću zavlačiti praznim obećanjima. Ova razigrano ilustrirana knjiga, koja obiluje izvorima i usporedbama, predstavlja istinski izazov. Riječ je o epskoj potrazi koja će te voditi kroz pogibeljan, povremeno i katastrofičan svijet modernog traženja srodne duše. Taj svijet katkada zna biti opasan poput Ceti Alphe V., zbunjujući poput Crisis on Infinite Earths i prepun izazova baš poput Special Zone razine u Super Mario Worldu.
Upucavanje više nije kao nekad. Umijeće pisanja dugih iskrenih „sviđaš mi se“ pisama zamijenile su sexting poruke. Zahvaljujući Googleu i Facebooku, spojevi naslijepo u stvarnom svijetu više i ne postoje. Zavodljivi pogledi puni čežnje izumiru budući da je ljudima mnogo jednostavnije slati poruke sažete u prozorčićima na ekranu. Kako online traženje srodne duše sve više postaje nova realnost, pojmovi kao što su udvaranje i viteštvo počeli su se doživljavati kao nešto poprilično zastarjelo.

Postoje dani kad ja, poput pravog ostarjelog gejmera koji se ne može odvojiti od svog originalnog Game Boya s odavno izblijedjelim ekranom, čeznem za jednostavnijim vremenima. Za nekadašnjim vremenima kad si mogao upasti na chat room na America Onlineu, utipkati A/S/L? (Jesi li slobodan/slobodna?) i pronaći srodnu dušu. Za vremenima prije nego što je Facebook počeo iskakivati na sve strane, prije nego što su se počele slati poruke preko Twittera, za trenutkom kad si shvatio da si se zatreskao onda kad si s nekim poželio razgovarati uživo ili barem poslati poruku toj osobi „Sviđam li ti se? Zaokruži ‘da’ ili ‘ne’.“
Kao mladić koji je vječno čeznuo za ljubavi, uvijek bih ubacio „možda“, samo kako bih još malo začinio cijelu stvar.

Dakle, kako pronaći srodnu dušu u svijetu u kojem ljudi, na određeni način, zapravo uopće ne odlaze na ljubavne sastanke? U svijetu u kojem se zbližavaju virtualno, a ne uživo, putem poruka, a ne na večerama? U svijetu u kojem su telefonski poziv u kojem želiš nekome reći da bi ga želio vidjeti noćas ili ona duga pauza prije nego što nekog pozoveš da se popnete u tvoj stan zamijenjeni porukom sadržaja sup? ;-) (večera?).

Tako da prihvatimo tradicionalna pravila i ostanemo staromodni u modernom svijetu. Ili, još bolje, tako da ih osuvremenimo u skladu s modernim vremenima.
Tehnologija i gadgeti kojima smo blagoslovljeni nesumnjivo nam pojednostavljuju život i vode u smjeru u kojem se ostvaruju svi najluđi snovi Genea Roddenberryja. No, kolikogod nam moderna tehnologija i internet omogućavaju da nam svijet izgleda manji, istodobno nas i razdvajaju. Za dokaze nije potrebno daleko tražiti.

Želim reći da postoji aplikacija s nazivom FaceTime je cilj suočiti nas s vremenom.
Kao dijete, bio sam lud za videoigrama (kao što sam jednom prilikom detaljno opisao u online književnom časopisu BygoneBureau.com). Kad sam igrao RPG igre[1], običavao sam likovima mijenjati imena kad je postojala takva opcija. U Chrono Triggeru, uvijek sam bio Crono. Njegova najboljeg prijatelja Luccu preimenovao sam u Darlene po djevojčici koja mi je od moje osme godine bila najbolja prijateljica. Robou, Frogu, Ayli i Magnusu davao sam razna imena tijekom godina, uvijek ih nazivajući imenima ljudi koji su mi bili najbliži. Tu je i Cronova simpatija Marle. Nju sam nazivao po različitim djevojčicama u koje sam bio zaljubljen, a poslije po svojim djevojkama. Dok sam tako jednom prilikom igrao tu igricu na svom iPhoneu, nakon što sam preimenovao Marlene po svojoj tadašnjoj djevojci, shvatio sam – ova gotovo dva desetljeća stara RPG igra o putovanju kroz vrijeme pratila me kroz sve moje ljubavne veze. Također me naučila dragocjene lekcije o hrabrosti (Crono se ohrabri i spašava djevojku), o prihvaćanju sebe samih (Robo je optužen da je neispravan i da se kvari), da ne treba odustati od svoje ljubavi (Robo ne pronalazi svoju srodnu dušu sve dok ne prijeđe u drugu vremensku dimenziju) i o tome da prošlost treba ostaviti iza sebe (Frog se oporavlja od poniženja nakon što je iznevjerio kraljicu Leenu).

Tehnologija, igre, fantastični svjetovi, superheroji… Sve ih volim. Još uvijek sam povremeno čudan tridesetogodišnjak koji ima Master Chief odijelo i igra Chrono Trigger na svom iPhoneu, i to mi je savršeno u redu zato što tehnologiju koristim kao oruđe, a ne kao bazu.
Znate, postoji razlog zašto mi geekovi uvijek pročitamo neku knjigu, roman s ilustracijama ili strip prije nego što pogledamo film snimljen po njima. Zbog čega dajemo prednost originalu prije nego što isprobamo njegovu nadogradnju. Zašto toliko vremena provedemo u igranju s kartama Magic: The Gathering ili s 40 000 tisuća figurica Warhammera prije nego što se bacimo na njihove adaptacije u obliku videoigara. To je zato što poštujući tradiciju i razumijevajući kako i zašto su njihovi originali upravo takvi kakvi jesu, možemo još bolje prihvatiti njihove moderne inačice. Ovaj isti princip vrijedi bez obzira na to govorimo li o novim verzijama Battlestar Galactice ili o upoznavanju srodne duše. U ovoj knjizi istraživat ćemo lekcije usađene u piksele, kodove, jednadžbe i nizove podataka geekovskog kanona. Tradicionalne lekcije o ljubavi i vezama, časti i privlačnosti, slomljenim srcima i gubitku. Lekcije koje su izdržale test vremena (kao i putovanje kroz vrijeme).

Ono što će te ova knjižica natjerati učiniti, Igraču Jedan, jest da operacijski sustav modernog svijeta traženja srodne duše nadopuniš pravilima tradicionalnog udvaranja. U ovoj potrazi nailazit ćeš na probleme. Katkada će te uznemiriti, razbjesniti i frustrirati. No, kao i u svim dobrim potragama, upustiš li se u nju iz pravih razloga, već će ti samo iskustvo biti nagrada. Putovanje tek što nije započelo, Igraču Jedan. Ne preostaje mi nego da ti zaželim sreću na ovom putovanju.

Prvo poglavlje: Izaberi svoj lik, tvoja potraga započinje

Lijepo je vidjeti te, Igraču Jedan. Ugodno se smjesti na kauč, posluži se grickalicama i Sky Colom (znam da si želio Pepsi, ali Sky Cola je bila na akciji). Na pivo ćemo se baciti poslije, za sada sve što ti treba jest da sačuvaš bistru glavu.

Dakle, obojica znamo zašto si ovdje. Dosta ti je života u statusu samca i u potrazi si za Igračicom Dva. Možda si već pokušao uvesti u igru novu članicu u lokalnom kafiću ili kantini, no to bi završilo tako da si doma odlepršao solo. Možda ti tek predstoji da učiniš prvi korak u trodimenzionalnoj šahovskoj igri koju nazivamo izlaženje s djevojkama. Za početak, opusti se. Naravno, nestrpljiv si da započneš potragu za svojom smizmar. Budući da ni Rim nije sagrađen u jednom danu, čak niti Svemirski Rim u kojem su se Kirk, Spock i McCoy borili u gladijatorskoj areni. Prije nego što osedlaš konja i odjašeš u pustolovinu sa zemljovidom u ruci i dvoručnim mačem u koricama na ramenu – prije nego što potrošiš dragocjene srebrnjake na baklje, bodeže i motku (da bi mogao provjeriti tajna vrata) – morao bi posvetiti malo vremena procjeni svog statusa i provjeri svojih vještina.

Stvari stoje ovako, Igraču Jedan – iznimno je važno da upoznaš sam sebe i odlučiš što zapravo želiš prije nego što kreneš u ljubavno osvajanje. U suprotnome, samo ćeš izgubiti vrijeme. Primjer: većina drame kroz koju prolaze likovi iz serijala Final Fantasy mogla se izbjeći samo da su prethodno znali tko su oni i što su uopće tražili. Neosporno je da upravo ova drama čini igru zanimljivom, no u stvarnom životu, kome uopće treba dodatna gnjavaža? (Čak i kao gejmer, mogao si izbjeći brojna puzanja iz tamnica i mukotrpne prelaske u više razine igre samo da si znao da je spoiler alert o Tidusu za Final Fantasy X. bio o snu.)

Razmisli o klasičnim junacima geekovskog kanona – Jamesu T. Kirku, Hanu Solou i Batmanu. Svatko od njih uspješan je u svemu čega se primi, bez obzira na to je li riječ o istraživanju nepoznatih galaksija, švercanju slijepih putnika iz Carstva ili borbi za gerilsku pravdu u Gothamu, zato što potraga svakog od njih pojedinačno u konačnici proizlazi iz istinskog osobnog uvjerenja koje je usađeno u njihovu identitetu. Upravo to je razlog zbog kojeg su oni toliko super, puni samopouzdanja i zbog čega ih toliko volimo. Budući da likovi koje susrećeš u svom ljubavnom životu nisu (barem se tome nadam) ljigavi poput Jabbe the Hutt ili poremećeni poput Jokera iz faze ludnice u Arkhamu, ipak ti je za vlastiti uspjeh potrebno razviti snažan osjećaj za sebe samog. Upravo onako kako je Oracle u Matrixu rekla Neu: „Moraš upoznati sebe.“ (Hm, dobro, možda je ipak Sokrat prvi izrekao ovo, no važan je smisao poruke.)

Dakle, prije nego što se bacimo u osvajanje, počnimo od razgovora s vlastitim ja. Trebamo procijeniti tvoje prednosti i nedostatke, odrediti gdje ćemo u tvom ljubavnom carstvu postaviti tvoju zastavicu, a budući da je cijelo ovo poglavlje posvećeno napumpavanju tvog samopouzdanja do razine Johna Constantinea, iskoristit ćemo sva oružja da bismo te izgradili u super uspješan i nezaustavljiv ljubavni stroj.

Koja si ti uopće vrsta geeka?

Biti geek znači mnogo stvari, Igraču Jedan. Definicija geeka neprestano se mijenja. Ono što je nekad bio pogrdni naziv za društveno neprilagođenu osobu, danas označava osobu na koju zajednica gleda s ponosom. I to zajednica sastavljena od ljudi koji su poput tebe ili mene. Mi smo ekscentrični, poletni, inteligentni, a povremeno i pomalo čudni.
No, mi smo također naročito dobro pripremljeni za upucavanje. Tvrdim da je to istina, a sad ću objasniti i zašto: kad odbacimo sve etikete koje nam prišivaju, geek je prije svega žestoko strastven u vezi s nečim specifičnim. Bez obzira na to je li riječ o stripovima, videoigrama, filmovima ili najnovijim elektroničkim spravama, pravi geek potpuno je prožet strašću za tim nečim, najčešće do stupnja da to nešto postaje važan dio njegova načina života. (Moje dame geekovi, molim da mi oprostite što se koristim zamjenicom muškog roda i možete odahnuti sigurne da se većina mojih općenitih generalizacija o geekovima podjednako odnosi i na vas. Vidi „Napomenu za ženske geekove“ na prethodnoj stranici.)

Dobra vijest za nas geekove – sposobnost da budemo strastveni golema je prednost kad je riječ o ljubavnim iskustvima. To znači da smo odani, sposobni za viteška djela, kreativni i u stanju zapamtiti i najbanalnije detalje, što su redom sve Vrlo Važne Stvari u ljubavnim vezama. Naglašavanje dobrih osobina našeg geekovskog identiteta u našem geekovskom carstvu znači da „to što smo geekovi“ automatski nas ne stigmatizira kao sramežljive i čudne (no, vi koji zaista jeste takvi, ne zabrinjavajte se jer imam rješenje i za vas).

Vaša geekovska strast je nešto s čim trebate računati kad tražite novu ljubavnu priliku. Bjelodano je da, ako pronađete nekog tko dolazi s istog planeta Class M kao i vi, imat ćete mnogo toga zajedničkog na čemu ćete moći graditi vašu vezu. No, nemojte dopustiti da vaše strasti ograniče vašu sudbinu. Zaista, vrlo je izgledno da, ako vi jednostavno obožavate stripove, izlaženje s nekim tko ih prezire možda i nije najbolja ideja. No, isto tako, ako budete otvoreni i za druge stvari, možda otkrijete da vas dvoje imate mnogo toga drugoga zajedničkog – da, primjerice, dijelite isti prezir prema prva tri filma iz serijala Zvjezdani ratovi ili oboje obožavate opskurni indie rock, odnosno da oboje vjerujete da brzi zombiji uopće nisu zombiji. Postoje izuzeci, zato nemojte prerano odustati. Ljubav će, baš poput prirode – molim da ovo pročitaš glasom Jeffa Goldbluma iz Jurskog Parka – pronaći svoj put.

Određivanje kojoj vrsti geeka pripadaš pomoći će ti da spoznaš svoje prednosti (kao i nedostatke!) u ljubavnom životu. Dakle, osvrnut ćemo se na različite vrste geekova, odrediti kojoj vrsti ti pripadaš i odrediti prednosti, nedostatke i posebne sposobnosti tvog konkretnog karaktera. Podijelit ćemo ih u tri glavne kategorije – popkulturni geekovi, tehnogeekovi i akademski geekovi i navesti prednosti, slabosti i posebne sposobnosti koje su tipične za svaki od ovih fenotipova. Posebne sposobnosti rangirane su s obzirom na njihovu zastupljenost u ljudskoj populaciji: +1, za iznadprosječne; +2 za superiorne; +3 za izrazito superiorne.

POPIS POSEBNIH GEEKOVSKIH SPOSOBNOSTI

Kao geek, posjeduješ mnoštvo poželjnih osobina koje bolno nedostaju većini običnih ljudi. Kako bih ti pomogao odrediti koje su tvoje posebne sposobnosti (da bi ih koristio za širenje dobroga, kao što čini Hal Jordan, a ne zla… kao što također čini Hal Jordan. Samo se prisjeti kad je postao Parallax? Nemoj biti poput njega. Nećeš se moći iskupiti ni ponovnim paljenjem Sunca), ovdje je popis darova i sposobnosti koje su uobičajene za pojedini geekovski genetski bazen. Zatim pročitaj o različitim vrstama geekova (str. 26 do 33) kako bi saznao koje od navedenih alata ćeš najvjerojatnije pronaći u svojem vlastitom opasaču po uzoru na onaj Batmanov.

Časnik za vezu: Postojalo je vrijeme – vjerojatno davno u Prvom dobu – kad su geekovi samo mogli razmjenjivati svoje znanje osobno, preko oglasnih stupova ili analognih starinskih telefonskih linija. No, u današnje vrijeme nam elektronička komunikacija omogućuje da po želji uključujemo i vulkanski um. Geekovi s ovim talentom znaju kako prenositi ideje i uspostaviti društvene veze putem mnogobrojnih kanala – putem poruka, Skypea, IM-a, blogova, društvenih mreža, online zajednica i (jednog dana u bliskoj budućnosti, očekivano) i valovima koji se prenose cijelim svemirom.

Ovim se talentom koristi za to da: započneš svoju ljubavnu priču online (vidi drugo poglavlje); održavaš svoju vezu između izlazaka; dobiješ ljubavne savjete od različitih kontakata.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: zatrpaš djevojku svojim zahtjevima; napadaš njezinu privatnost; prisluškuješ nekog tko ti je dao do znanja da nije zainteresiran za tebe. LeChuck je ozloglašen po tome u serijalu igara Monkey Island. Unatoč tome što je on besmrtni gusar, sumnjam da je ikako mogao upotrebljavati bilo koji oblik moderne komunikacije.

Kustos: Svi geekovi skupljaju, ali kustos zna kako birati. Ako imaš ovu sposobnost, u stanju si odijeliti žito od kukolja i uočiti ono najbolje. Bez obzira na to je li riječ o bujici novih naslova knjiga ili moru internetskih stranica od kojih se sve nameću kao sljedeći BoingBoing, u stanju si uočiti dobru stvar i ne gubiti vrijeme s nulama (što se ne odnosi na nule u Mega Man Zero, Monster Zero, the ZeroZone i Dimension Zero).

Ovim se talentom koristi za to da: odabereš dar koji je u suglasju s njezinim interesima i sklonostima; upoznaš je s najboljim od onoga što tebe zanima; pomogneš joj posložiti po važnosti njezine popkulturne izbore.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: kritiziraš knjige, filmove, televizijske emisije i slično koje ona voli; preslaguješ njezin red u Netflixu; izbjegavaš iskušavati nove stvari koje ti ona predloži. Nikad se pred njom nemoj ponašati kao lik iz stripa. (To je nešto najgore što možeš napraviti).

Dubokoumni mislilac: Zbog prevelike izloženosti zahtjevnoj znanstvenoj problematici ili neobuzdano spekulativnom štivu, razvio si sposobnost nadilaženja činjenica, brojeva i jednadžbi (njih jednostavno obožavaš) i u stanju si vidjeti posljedice koje one imaju na svijet, svemir i stvarnost kao takvu. Drugi vide drveće, dok geek ovih sposobnosti vidi cijeli šumom prekriven mjesec Endor.

Ovim se talentom koristi za to da: nju uključiš u dubokoumne filozofske razgovore; donosiš iznenađujuće usporedbe između trivijalnog i kozmičkog; potičeš je da s tobom dijeli svoje snove i težnje.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: predstavljaš sebe kao sveznajućeg; izbjegavaš voditi obične razgovore; ocrnjuješ nedostatak znanstvene pismenosti kod drugih ljudi. Neki ljudi vole pravu znanost. Drugi vole Michaela Crichtona. I jedno i drugo je zabavno.

Senzor za empatiju: Zahvaljujući duboko proživljenim iskustvima zbog čega su u stanju ući u umove najraznolikijih likova, neki geekovi briljiraju u razumijevanju motivacije drugih ljudi. Što bi drugo očekivao od nekog tko jedan dan preuzima ulogu lukavog vampira, sljedećeg pomaže Kratosu osvetiti njegovu obitelj pa se zatim uključuje u vatrenu raspravu o motivaciji superjunaka mutanata kojih se boje i mrze oni za koje su se ovi zakleli da će ih štititi?

Ovim se talentom koristi za to da: pokazuješ razumijevanje za njezino gledište; izražavaš istinsko zadovoljstvo zbog njezinih uspjeha i postignuća; pričaš joj priče o ljudima iz svog života.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: govoriš joj što ona zapravo misli; smatraš da su tvoje pretpostavke o ponašanju drugih ljudi uvijek ispravne; seciraš i umanjuješ njezine emocije. Povedi se tragom pozitivnih telepatskih likova kao što su Abe Sapien i Professor X i odupri porivu da budeš poput Lokija ili Aquamana. (Ovaj drugi nije zao, ali ti ne bi trebao trošiti vrijeme razgovarajući s dupinima.)

Ovisnik o podacima: Statistike, činjenice, pravila, tajni identiteti, znanstvene postavke… svaki geek nosi mnogo od toga u svojoj glavi. No, sposobnost da se ovi pohranjeni podaci iskoriste kad se za to pokaže potreba nije vještina koju ima svaki geek.

Ovim se talentom koristi za to da: izbaciš iznenađujući statistički podatak da započneš zanimljiv razgovor; prisjetiš se njezina rođendana, omiljene boje i ostalih detalja koji su sastavni dijelovi svake veze; povežeš se s njom preko tema za koje ste oboje zainteresirani.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: izgovaraš brojeve i faktoide kao da si neka vrsta hibrida vulkanskog robota; praviš se važan svojim znanjem o neobičnim stvarima za koje nju nije briga; dokazuješ joj kako si uvijek u pravu.

Gospodar novca: Neki geekovi uspijevaju unovčiti svoj talent za velik novac, poput, recimo… Billa Gatesa. No, za većinu nas, naša opsjednutost dovodi do prekoračenja našeg budžeta (čekaj malo, pa zar stripovi ne izlaze svaki tjedan). Geek s ovim talentom ovladao je umijećem trošenja posljednjeg novčića sve dok ovaj ne počne moliti za milost, samo kako bi održavao policu s igrama punom, a da pritom ne potroši baš sve što ima.

Ovim se talentom koristi za to da: planiraš spektakularne izlaske s ograničenim budžetom; demonstriraš svoju fiskalnu odgovornost; pojaviš se s pametno odabranim darovima čija je vrijednost znatno veća od njihove cijene.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: kritiziraš način na koji ona troši svoj novac; stavljaš veto na potrošnju gotovine koju smatraš pretjeranom; stavljaš je u neugodnu situaciju samo zato da bi na njoj uštedio nešto novca.

Pustolov: Sate provodiš doslovno u potrazi za… pa, sam reci. Tražiš filmove čiji sadržaj je nerazumljiv čak i kad ima pojačane titlove. Kad ovakve stvari činiš dovoljno često, potraga za novim i različitim iskustvima neizbježno će postati sastavnim dijelom tvoje svakodnevice. Bilo da je riječ o čudnom restoranu s neizgovorljivim nazivima jela na jelovniku, novom klubu u kojem nastupaju bendovi za koje nitko nikad nije čuo, nezainteresiranoj djevojci u kafiću koja vječno nešto zapisuje u svoj rokovnik – za tebe, ovo su misteriji koje treba
razriješiti.

Ovim se talentom koristi za to da: usadiš u nju osjećaj da možeš pronaći nešto čarobno u gotovo svakoj monotonoj situaciji; planiraš iznenadne i nezaboravne izlaske; pretvoriš neočekivanu prepreku (pogrešno skretanje na cesti; zatvoren restoran; napad orki) u zanimljivo iskustvo.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: kritiziraš je jer je zaželjela učiniti nešto „normalno“; izbjegavaš odgovorno ponašanje (primjerice, da se pojaviš na vrijeme ili nešto planiraš unaprijed); dovodiš vas oboje u nerazumnu opasnost.

Pronalazač rješenja: U svjetovnom životu neki problemi mogu se riješiti tako da, na primjer, doguraš velike kamene blokove kako bi podigao željeznu rešetku. Ipak, geekovi koji troše mnogo vremena razbijajući glavu pronalazeći rješenja za virtualne ili teoretske probleme mogu također razviti osjećaj za rješavanje dilema iz stvarnog života u macgyverskom stilu. Katkada poznavanje tehnologije i znanosti olakšava ovu vrstu pristupa, a povremeno dovodi do tvrdoglavog odbijanja da odustanemo sve dok ne pronađemo neko kreativno rješenje.

Ovim se talentom koristi za to da: pomogneš njoj da pronađe način da sve što treba obaviti, obavi u samo jednoj vožnji automobilom; improviziraš igračku za njezinu mačku koristeći predmete koji se nalaze na njezinu stoliću u dnevnoj sobi; utrpaš sve posuđe u njezinu perilicu posuđa, a da nisi blokirao dovod vode ili deterdženta.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: pokušaš popraviti nešto njezino, a da to zapravo ne znaš popraviti; kontroliraš svaki aspekt vašeg izlaska do mikrorazine; govoriš njoj ili bilo komu drugomu da nešto (štogod da je) radi pogrešno.

Tehnološki genije: Određena doza poznavanja tehnologije značajka je svakog geeka (i budimo iskreni, nešto što se podrazumijeva za svakoga tko u dvadeset prvom stoljeću želi nešto postići). Ipak, s ovom osobinom možeš brzo preskočiti lakonski odgovor tipičan za Roya iz serije The IT Crowd: „Jesi li ga pokušao isključiti, pa opet uključiti?“ – i vratiti se korijenu problema (ili nazvati prave brojeve) za većinu elektroničkih kvarova.

Ovim se talentom koristi za to da: popraviš njezino računalo, telefon, e-čitač i iPod – ali samo ako te zamoli; naučiš je kako kupovati sve vrste elektroničkih sprava; podučiš je kako rješavati tehničke probleme – u slučaju da to još ne zna.
Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: mijenjaš nešto na njezinoj elektronici bez dopuštenja; ponašaš se snobovski ako nema tvoje znanje o svemu vezanom uz tech-fu; odupireš se ideji da učiš od nje ako ona zna više od tebe. (Ako ona zna igrati Shaq-fu, odmah prijeđi na „boss level“, str. 179.)

Širom otvoreni um: U ljudskom je instinktu da ga privlači ono što je neobično, različito i nepoznato. No, u geekovskom instinktu jest da ovakve stvari voli više od onog što je uobičajeno, isto ili predvidljivo. Geek s ovom osobinom nikad ne sudi o knjizi prema njezinim koricama, bez obzira na to je li ta knjiga zapravo prozirnom termofolijom omotan anime DVD s nindžom velikih očiju i mačjom glavom na prednjim koricama ili privlačna susjeda s čudnim naglaskom i osebujnom frizurom.

Ovim se talentom koristi za to da: demonstriraš svoju otvorenost prema svijetu; dijeliš svoja neobična i jedinstvena iskustva; zagriješ je za nove pristupe i ideje.

Ovim talentom nemoj se koristiti za to da: dokazuješ koliko si ti kozmopolitska i neobična osoba; poklapaš njezine anegdote s vlastitim dogodovštinama; otjeraš je od sebe plašeći je svojim čudnim interesima prije nego što te stigne stvarno upoznati.



[1] Role play games – igre uloga, op. prev.

srijeda, 16. ožujka 2016.

Caleb Kirsp: SAMO NE IVY POCKET

1.

Na gospodaričinu krevetu pronašla sam poruku.
U njoj je pisalo sljedeće:

Draga gospođice Pocket,
kao što vidite, otišla sam. Nemojte me slijediti. Ponavljam: NEMOJTE me slijediti!
Plovim u Južnu Ameriku isključivo zato što je dovoljno daleko od Pariza da bih bila sigurna kako vas više nikada neću vidjeti. Hotelski račun je plaćen. A što se tiče vaše plaće, uzevši u obzir moju bol i patnju, ostavljam vam svotu od jedne funte. Što je velikodušno, s obzirom na vaše vladanje. Od sada više niste u mojoj službi.
Neka vas voda nosi,
grofica Carbunkle

Ostala sam zatečena. Zgranuta. Zgrožena. Zar vojvotkinji nisam bila odana i brižna služavka? Zar nisam? Dugo sam i duboko razmatrala svoje vladanje i nisam mu pronašla zamjerki. Ako mi je trebao još jedan dokaz da grofici Carbunkle nisu sve na broju, sada sam ga dobila. Ta je žena luda kao šlapa.
U početku je sve mnogo obećavalo. Grofica Carbunkle odmamila me od jedne krasne londonske obitelji. Midwinteri su bili ugodno ekscentrični i bila sam vrlo sretna s njima dok u dvorcu Midwinter nije odsjela grofica. Ondje je provela mjesec dana i vidjela me kako obavljam svoje dužnosti šireći red i veselje kamo god pošla. Večer uoči svoga povratka u Pariz doslovno me preklinjala da dođem raditi za nju.

Istini za volju, nerado sam napustila lady Prudence i njezino šestero djece. Priznajem da su bili ružna družba (mladi gospodin Tobias imao je glavu kao prase, a gospođica Lucy u sebi je nosila nešto od žabe krastače), ali dvorac Midwinter bio je prvi pravi dom koji sam ikada imala.
Usprkos tome, nisam mogla odoljeti prilici da putujem i vidim svijeta.
Pariz. Bile smo u Parizu. Pariz je bio veličanstven, a i ja sam u njemu bila veličanstvena. U Parizu sam bila viša. A i zgodnija. Budući da sam bila vrhunska dvanaestogodišnja služavka, grofica Carbunkle počela se oslanjati na mene u svemu. Vječno sam bila uz nju, danju i noću, uvijek na usluzi.

Katkad je nije bilo lako pronaći. Jednoga jutra pronašla sam je kako čuči iza komode s plahtom na glavi. Drugom prilikom, vidjevši da dolazim, počela se pretvarati da je svjetiljka. To neobično ponašanje pripisala sam tome što je grofica Carbunkle plemkinja, stoga luda kao kupus.
Ali sve do velike katastrofe nisam shvaćala u kojoj je mjeri neuravnotežena.
Bilo je to na koncu našeg prvog tjedna u tom čarobnom gradu. Grofica Carbunkle bila je pozvana na velebnu svečanu večeru u našem hotelu. Okupila se krema francuskog društva. Grofica Carbunkle isprva se nećkala dopustiti mi da dođem.

– Ne želim te na toj večeri, je li jasno? – dreknula je pokušavajući me izgurati iz dizala. – Blagi Bože, kako sam mogla dopustiti da me lady Prudence nagovori da te preuzmem? Znala je da mi treba nova služavka pa je, vražica jedna, uočila priliku da te se otarasi. „Bilo tko, bilo tko, samo ne Ivy Pocket”, rekla sam joj. Ali klela se da nisi ni upola tako nepodnošljiva kako djeluješ. Kakva li sam samo glupača!
– Naravno da jeste. – rekla sam promigoljivši se mimo nje natrag u dizalo. – Ali morate se truditi razumno razmišljati, grofice. Ova večera izuzetno je važna, a vi ste slijepi kao šišmiš. Pomirite se s time, draga − potrebna sam vam.
Grofica Carbunkle srdito je otpuhnula, ali vidjela sam da se predala. – Da me nisi osramotila jer ću ti inače otkinuti glavu.
Blagovaonica je blistala srebrnim svijećnjacima i svježim orhidejama. Poslužili su objed. Groficu Carbunkle posjeli su između francuskog predsjednika (debeo, posve ćelav) i rumunjske kneginje (niska, dlakave brade). Ali bila sam na sto muka. Zbog juhe od kornjače. Grofica se ne snalazi baš najbolje s juhama. Slijevaju joj se s usana.
Kad je moja gospodarica prinijela usnama prvu žlicu, pristupila sam joj. Srkala je kao gejzir, a potočić juhe slijevao joj se niz bradu. S ganutljivom diskrecijom pohitala sam do grofice pa joj nježno nagnula glavu unazad i obrisala joj bradu rubom svoje pregače.

– Jeste li dobro, grofice? – upitao ju je predsjednik s podrugljivim smiješkom. – Čini se da imate poteškoća s poslugom.
– Sve je u najboljem redu, gospodine predsjedniče! – povikala je grofica mahnito se cereći. A onda se okrenula prema meni i grubo mi odgurnula ruke. – Idi! – šapnula je. – Da si smjesta otišla!
– Ne uzrujavate se, draga. – uzvratila sam. – Musavost nije grijeh. Uvjerena sam da je i vaša majka bila musavica, kao i vaš otac.
Premda su se vodenastozelene oči grofice Carbunkle žarile od srdžbe, u njihovoj dubini vidjela sam patnju. Gospodarici je očajnički trebala moja pomoć.
– Pozor, molim! – rekla sam ohrabrujuće ovivši ruku oko gospodarice. – Kao mnogi pravi aristokrati, grofica ima ovješenu donju usnu i gotovo nepostojeću bradu. To čini jedenje juhe istodobno teškim pothvatom i ružnim prizorom.
Grofica je blenula. Vilica joj se stegnula. Nosnice su joj se raširile kao u razjarena bika. A onda je zarežala na mene. To nije slutilo na dobro. – U svom dugom životu imala sam mnogo služavki, Ivy Pocket, ali do sada nijednu nisam poželjela ubaciti u top, uperiti ga prema oceanu i pripaliti fitilj! Ukratko, mrzim te!

Sirotica je šenula. Morala sam hitno nešto poduzeti. Munjevitom brzinom − naime, krase me urođeni liječnički instinkti − zgrabila sam groficu za šiju i zagnjurila joj lice u voćni punč. Samo sam tako mogla ublažiti upalu koja joj je zahvatila mozak.
Kad je grofica Carbunkle izronila da udahne, zanjištala je kao magare i zajecala. To sam shvatila kao dobar znak. Ne želeći da grofica pravi cirkus od sebe, prebacila sam joj ubrus preko glave i počela joj brisati lice. Gospodarica me zauzvrat obasula raznim pogrdnim imenima i preklinjala rumunjsku kneginju da donese mušketu i upuca me.
U hipu se cijelom blagovaonicom prolomio podrugljiv grohot. Zapravo je bilo prilično neugodno. Stvar je spasila grofica Carbunkle odlučivši kako je pravi trenutak da vrišteći izjuri iz sobe. Time mi je omogućila da dostojanstveno izađem, užurbano je slijedeći.
Kada sam se vratila u apartman, grofičina vrata zatekla sam zaključana. Pokucala sam, dakako. Zazvala sam je. Glasno zalupala. Ali ništa. Tu sam noć prespavala na hodniku. Bilo mi je posve udobno. Štoviše, toliko udobno da sam se probudila tek dobrano nakon svitanja. Da stvar bude gora, probudivši se, ustanovila sam da je grofica Carbunkle pobjegla iz hotela u ranim jutarnjim satima. Njezin apartman bio je prazan. Ostala je samo poruka na krevetu.

Izvadila sam iz ormara svoju platnenu torbu i sjela pred prozor. Situacija je bila prilično ozbiljna. A moje mogućnosti ograničene. U džepu sam imala samo jednu funtu. Nisam imala posla. Ni putne karte da se vratim u Englesku. Ni budućnosti.
U krizama se neobično dobro snalazim − krase me urođeni instinkti ratnog premijera − tako da sam u tren oka znala što ću. Uzevši platnenu torbu i zamijenivši zabrinutost titravim plamičkom nade, spustila sam se u predvorje. Pariške ulice zasigurno će me odvesti do pustolovine i prilike. Nedvojbeno ću nabasati na nešto neopisivo uzbudljivo. No možda završim i kao prosjakinja, osamljena i izgladnjela. A to bi bilo strašno nezgodno. Ali s druge strane − kako krasno tragično!
U predvorju je vladala velika užurbanost. Ljudi su dolazili, odlazili, vrzmali se. Na trenutak sam zastala da sve to upijem. A onda mi je sinulo. Rješenje mojega problema bilo mi je pred nosom. Ovakav hotel jamačno je pun Engleza i Engleskinja − a tko će im bolje služiti od prave engleske služavke? Obratit ću se upravitelju hotela Grand i predati molbu za posao.
Sigurno ću ga oduševiti.

– Nemamo slobodnih mjesta. – odlučno je rekao gospodin Gateau češkajući se po rijetkim brčićima. – Usto, premlada si.
– Dvanaest mi je godina, – objavila sam s popriličnim ponosom – a bolju služavku nećete naći u cijelome Parizu. Moji talenti postali su legendarni.
Gospodin Gateau ukočeno se osmjehne. – Da, čuo sam ja sve o tvojim talentima. Grofica Carbunkle na odlasku iz hotela imala je štošta reći o tome.
– Eto, vidite! – rekla sam i pljesnula gospodina Gateaua po podlaktici da učvrstimo svoje tek propupalo prijateljstvo. – Kada mogu početi?
– Van! – riknuo je.
Neuljudni vratar baš me izvodio iz hotela kadli je mali od dizala pretrčao predvorje i zaustavio me. Siroti dječak jedva je lovio dah. – Jeste li vi Ivy Pocket?
– Naravno da jesam, mili.
– Služavka koja je putovala s groficom Carbunkle?
Bila sam oduševljena što je čuo za mene. Ali ne i iznenađena. Glas o dobroj služavki daleko se čuje. – Tako je. – rekla sam.
– Želi vas vidjeti. – ozbiljno će dječak.
Ostala sam bez daha. – Grofica Carbunkle? Zar je još ovdje?
Dječak odmahne glavom. – Vojvotkinja od Trinityja. Čuli ste za nju?
Pa naravno da jesam. Moja gospodarica baš je jučer posjetila vojvotkinju − drsko mi klisnuvši − u njezinu privatnom apartmanu na najvišem katu. Grofica Carbunkle rekla je da je ta njezina stara prijateljica najbogatija žena u Engleskoj, premda već šezdeset godina živi u inozemstvu. Nije bila točno sigurna zašto. Ali nešto u vezi sa slomljenim srcem.
− Zašto bi, zaboga, poželjela vidjeti baš mene? – upitala sam.
Dječak je zabrinjavajuće problijedio. – Umire. Molim vas, dođite.
Prije negoli sam se snašla, već smo brzali glavnim stubištem.

Čim sam ugledala vojvotkinju od Trinityja, dvije su stvari bile očite. Prvo, bila je ozbiljno bolesna. Drugo, bila je čudovišno debela. Žena je izgledala kao divovski puž − napola božica, napola nilski konj. Bila je jednako veličanstvena koliko i strašna. Siroto stvorenje ležalo je posred velikog, mjedenog kreveta, bolećivo žućkasta lica, gorostasnog tijela koje se razlijevalo na sve strane kao lavina. Vojvotkinjine oči bile su zatvorene, a glava duboko utonula u hrpu svilenih jastuka. Možda bih pomislila da je mrtva da joj kroz sive usne nije prodirao hroptav dah.
Stresla sam se. Što je sramota. Zašto me lovila takva jeza od bolesne starice? Nisam kukavica. Štoviše, moja se hrabrost slavi diljem zemlje. Zar nisam spasila slijepca od podivljale kočije gurnuvši ga na sigurno? Zar me pritom nisu pregazili njezini kotači i nanijeli mi strahovite ozljede? A opet, kada sam u bolnici došla svijesti, nisam prvo pomislila na sebe nego na slijepca kojega sam izbavila. I zar mi sama kraljica Viktorija nije zbog toga dodijelila medalju za hrabrost? Pa… nije. Ne baš. Možda sam neke potankosti napuhala. Ali sigurno je da sam razmišljala o takvim podvizima. A to je više-manje jedno te isto.
Apartman je bio golem, pun mekih kauča, finih sagova, s koncertnim glasovirom i probranim antikvitetima. Ali kako da se obazirem na to kada preda mnom leži najbogatija − i, moguće, najdeblja − žena u Engleskoj?
A opet, moram priznati da sam osjetila žmarce straha − kao da mi žilama kola ledena voda − dok sam stajala uz njezinu postelju. Bile smo same. Ja i vojvotkinja od Trinityja. Bez svjedoka. Bez ikoga da mi pomogne ako se vojvotkinja probudi, uvalja me u šećer i pojede za ručak.
Vojvotkinjine teške vjeđe odjednom se podignu. – Zatvori usta, dijete, izgledaš kao škaf.
Progutala sam knedlu. Kao prestrašeno dijete u olujnoj noći. Da poludiš!
– Baš si neugledan stvor, je li? – rekla je zatim.
– Sirota ženo, žrtvo privida. – uzvratila sam pribravši se. – Umiranje vam je zamutilo vid. Izrazito sam lijepa i to je neporeciva činjenica.
Starica slegne ramenima. – Kako god ti kažeš.
S balkona je dopro hladan povjetarac i zadigao vojvotkinji aureolu sijede kose. Iz nekog razloga to me prilično rastužilo. Osjetila sam kako je pravi trenutak da toj bolesnici kažem nešto blago i utješno. U takvu čavrljanju pravi sam majstor.
– Oči su vam lijepe nijanse zelene. – rekla sam tiho. – Ostatak izgleda jezivo, ali oči su vam krasne.
Slabašno se osmjehnula. – Jesi li gladna?
Bila sam se poslužila prženom slaninom sa srebrnog pladnja na kojemu je pred vojvotkinjin apartman bio donesen doručak pa nisam bila posebno gladna.
– Onda dobro, prijeđimo na posao. – objavi vojvotkinja. – Putovala si s groficom Carbunkle kao njezina služavka?
– Više pratilja nego služavka. – rekla sam. – Taj ćoravi fosil ljubi me kao unuku. Ili barem kao sestričnu u drugom koljenu. Zapravo...
– Tišina! – Vojvotkinjine zelene oči uprle su u moje. – Znam da te napustila. Ostavila te na cjedilu u ovom bezbožnom gradu. Jesi li stvarno zagnjurila grofičinu glavu u voćni punč?
– Kako bih joj inače ublažila upalu mozga? – srdito sam upitala.
Vojvotkinja je djelovala vrlo zadovoljno. – Grofica Carbunkle rekla mi je da si u petoj godini ostavljena u Domu za neželjenu djecu „Harrington” − je li to točno?
– Vrlo nepouzdano. – rekla sam. – Uvjerena sam da sam odrasla u gorljivo brižnoj obitelji.
– Koještarije… – promrmljala je starica, premda se činilo da se kesi. – Prije dolaska u Pariz radila si za Midwintere u Londonu?
– O, da, – rekla sam – radila sam kod njih gotovo godinu dana. Krasna obitelj. Čudovišno ružna, ali krasna.
– Onda poznaješ sestričnu lady Prudence − lady Ameliju Butterfield?
– Vidjela sam je jednom ili dvaput. – rekla sam, zbunjena pitanjem.
Vojvotkinja od Trinityja podigne glavu s jastuka, a podbradak joj se nadme kao balon. – I njezinu kćer Matildu?
– Djevojku nikada nisam upoznala. – rekla sam. – Zašto?
– Idi do glasovira – naloži vojvotkinja od Trinityja – i podigni poklopac.
Poslušala sam je.
– Znaš li svirati?
– I to vrlo dobro. – rekla sam. – Gospođica Lucy mrzila je vježbati, ali njezina je majka inzistirala pa bi mi gospođica Lucy dala jabuku u karamelu da odem u glazbeni salon i pravim se da sam ona. Pokazalo se da imam urođen dar.
– Znaš li svirati „Bila mama Kukunka”? – upita vojvotkinja.
Nasmijala sam se. – To svi znaju, draga.
– Sjajno. Odsviraj.
– Vojvotkinjo, ako vam je do glazbe, dajte da vam odsviram nekog Beethovena. Ganut ću vas do suza. – Ponosno sam se nasmiješila. – Svi plaču dok ja sviram glasovir.
– Učini kako ti kažem. – oštro zatraži. – „Bila mama Kukunka”. Samo jednom. Od početka do kraja.
Babi se mozak očito pretvorio u kašu. Ali budući da nisam imala kamo drugamo, a na pariškim ulicama čekalo me samo beskućništvo, sjela sam i odsvirala melodiju. Zvučala je kao simfonija. Kad sam udarila zadnju notu, osjetila sam kako mi glasovir vibrira pod prstima. Prvo tiho. Zatim jače. Kao da je potres. Zatim sam začula kako se u dubini glazbala pokreće mehanizam. Klik. Klik. Klik. Bez upozorenja, ploča ispred klavijature počne se pomicati. Klizne unazad. Klik. Klik. Klik. Sve je potrajalo tek nekoliko trenutaka i evo ga. Skrivena komora. Mala šupljina, obavijena tamom.
Prije negoli sam stigla išta pitati, vojvotkinja od Trinityja izda sljedeću uputu: – Gurni ruku unutra.
E sad, ja sam djevojka pustolovna duha. Smjela. Hrabra kao lavica. Ali pri pomisli da gurnem ruku u taj mračni otvor − koji je zijao u mene kao razjapljena usta − obuzela me blaga zebnja. Ali nisam joj kanila dopustiti da me smete. Oprezno sam posegnula u tamu. Prsti su mi brzo udarili o neki predmet. Bio je istodobno mek i čvrst.

– Izvadi je. – reče vojvotkinja.
Bila je to škrinjica. Velika otprilike kao knjiga. Obložena mekim, crnim baršunom. U poklopcu je bila urezana kićena srebrna ključanica.
– Donesi mi je. – naloži potom vojvotkinja.
Položila sam škrinjicu u vojvotkinjine natekle ruke. Držala ju je kao zavjetni dar, a zelene oči zadivljeno su blistale dok ju je promatrala. Onda ju je odložila, a debela ruka isparila je pod naborima posteljine pa izronila držeći mjedeni ključ.
Ispustila ga je na krevet ne mičući pogleda sa škrinjice. – Ključ, dijete. – šapne. – Upotrijebi ga.


Iva Hlavač: SVI SMO DOBRO

svi oni koji sam mogao biti



A sada za taj drugi život.
Za onaj bez pogrešaka.

Lou Lipsitz



Ovih se dana počelo pričati o otpremnini koju bi direktor trebao dobiti nakon što proda firmu Austrijancima. Više od toga govori se o otkazima koji će uslijediti poslije. Išlo je to polako, kupnjom dionica od radnika, zatvaranjem nekih odjela, odlascima i dolascima ljudi, ali sada to već postaje ozbiljna stvar. Napetost u firmi može se rezati nožem, a velika je to tvrtka, devet stotina nas. Strepimo ko pilići.
– A šta ti kažeš, je l’ može to samo tako?
– Nego. Može i hoće.
Skupilo nas se nekoliko na mojoj porti. Pričamo o istoj stvari već mjesec dana. Gledamo aute kako odlaze i dolaze. Ljudi u odijelima. Bitni ljudi. Bitne sjednice. Čekamo što će odlučiti. Naravno, oni su već sve odlučili, a mi smo ti koji će zadnji saznati.
– Imam veći radni staž u ovoj firmi nego što ona njegova nećakinja ima godina, ona koju je postavio za voditelja odjela. A ona će ostati. Ona će tu ostati, a ja ću letit van sa svojih pedeset pet godina. Ko će me zaposliti, ko bi htio starog jarca.
– Eeee, Miro, ima ona fakultet, a di je tebi diploma?
– Je, u pravu si, ima, ima i moj sin fakultet, al bome nema strica.



Nalakćen na porti pušim i čekam da istresu sve teme, o minimalcu za koji radimo, šefovu novom autu, šefovim rođacima koji rade tu, dionicama, neplaćenim prekovremenima... kao da će njihovo razglabanje magično promijeniti nešto od svega toga. Nitko od nas neće promijeniti ništa. To znam ja, to znaju oni, a to znaju i ovi tu tipovi u odijelima. Kada se to dogodilo? Je li se uopće dogodilo? Hoću reći, jesmo li ikada, ijedan od nas, bili tipovi koji će nešto promijeniti. Moja prošlost izvire iz magle, kao da je netko drugi proživio sve to. Srednja škola, nogometne utakmice, cure i vikendi u disku, pa vojska i slaganje kreveta, nema mame, nema prijatelja, sad si pravi muškarac. Vraćaš se u svoj grad, malo veći i malo jači. Ne želiš priznat’ nikome, ali vojska je za kurac. Moraš odlučiti hoćeš na faks ili ćeš se zaposliti. Većina ih se zaposlila, ili ti starci nemaju para da te šalju nekamo, ili jedva čekaš da im se skineš s grbače, ili jednostavno nisi za fakultet. I eto te u vlastitom gradu koji je iznjedrio jednu od najperspektivnijih tvornica papira u Europi. Većina nas se tamo i zaposlila.
Oženio si se, dobio djecu, ideš na posao, s posla, na pivo, kući, govoriš o politici, glazbi, filmovima, izletima, djeci, školi, ručkovima i sve to tako nekako ide kako treba ići. Samo što ti tada, još dok si relativno mlad, misliš kako će se dogoditi još nešto, kako ćeš postati velik, kako ćeš postati neko ‘ko će nešto promijeniti. Ali to se nije dogodilo. Sada znaš da ti nisi onaj koji će nešto mijenjati dok sjediš sa svojim kolegama i gledaš kako se jedna od najboljih tvornica papira u Europi raspada pred vašim očima, a radio si tu, jebiga, trideset godina i sad čekaš da te otpreme i nemaš pojma što ćeš dalje. Ni ti ni tvoja obitelj. Nadaš se samo da to nećeš biti ti, da će tebe možda zadržati. To znači da će otpustiti neke od tvojih kolega koji isto tako imaju djecu i nemaju pojma što će dalje. Ali šutiš. Šutiš i nadaš se, ko pička.
Sastanak je završio. I naš tu dolje i njihov tamo gore. Ovi gore polako odlaze, parkiralište se raščišćava, a mi tu dolje nastavljamo raditi. Do kraja radnog dana vijest o direktorovoj otpremnini proširila se. Tip bi navodno trebao dobiti nekoliko milijuna eura. Isto tako, jasno je, većina nas će dobiti otkaze. Nitko više ništa ne govori, svi se zavlačimo u rupe. Kao štakori koji čeprkaju bale papira naslagane na velikoj pisti tvornice. Čini ti se da bi svojim oštrim zubima mogli progristi i asfalt. Ali oni to ne čine.
Kod kuće me čekaju žena i troje djece. Preživam veliki komad reš pečene šnicle dok oni pričaju, u blaženom neznanju, kako su proveli dan. Kako sam ja proveo dan? Dobro, prilično dobro, kažem dok mi mesni konci zapinju za rupe između zubi i polako trunu, a ja ih puštam da stvaraju groblje bakterija tamo unutra. Mogao si biti netko drugi, govorim si dok ih gledam i mislim što će biti od svega ovoga, što će biti od nas. Navečer liježem u krevet sa ženom i okrećem joj leđa. Možda si mogao biti govno od svog direktora i imati nekoliko milijuna eura, kupiti ženi poštenu kuću, osigurati sinu posao. Mogao si biti svi oni koji nisi.

Ujutro dolazim na posao i ne vidim direktorov auto. Kolege sve manje razgovaraju, ne skupljaju se na porti, svatko radi svoj posao, a strah polako prelazi s čovjeka na čovjeka. Popodne ga ipak vidim. Parkira na svoje mjesto i odlazi gore. Gledam kako hoda sasvim normalno, kao i svakog dana. On misli da mi ne znamo. On valjda misli da za njega rade majmuni. Ili ne misli, vjerojatnije, ne misli uopće. Mogao sam biti... krećem za njim, penjem se gore. Ne znam što zapravo radim, ali srce mi lupa ko ludo. Vidim kolege odozgo, izgledaju malo, izgledaju ko pilići strpani u gajbu. Gore vidim direktora kako ulazi u svoj ured. Možda sam samo dva puta bio ovdje u ovih tridesetak godina. Direktorova tajnica smije se sa svojim narančastim ružem i pita što trebam, glasom koji kao da dolazi iz male, gole sobe bez prozora, miljama daleko. Moguće da sanjam. Ulazim u njegov ured. Ona kreće za mnom, ali ja nekako uspijevam zaključati vrata. Direktor sjedi za svojim stolom i gleda me. Ništa mu nije jasno. Kažem mu šta koji kurac gleda ko tele. Polako shvaća s kim ima posla i počinje se derati da izađem. Glas mu se prelama na pola. Veći sam od njega, mnogo veći. Kažem mu šta si on umišlja tko je on i šta si misli tko smo mi svi. Dolazim do njega i uzimam ga za vrat tako da se ne može pomaknuti ni milimetar. Vučem ga do prozora i guram mu glavu dolje: – Eto, pička ti materina, to smo mi, tu dolje, nas si sjebo, i mene, i Mirka s petero djece, i Tomu koji živi s mamom, i Luku koji je sada završio srednju... Zapamtit ćeš svako jebeno ime... Govorim još nešto i razmišljam, da je netko drugi na mome mjestu, neki malo veći luđak, već bi ga bacio s tog prozora. Ali ja nisam taj luđak, ja nisam ovaj šupak koji ne zna što ga je snašlo, ja sam ovaj što ga drži za šiju, ovaj koji će dobiti otkaz čim ovo završi, koji nema pojma što će biti dalje, ovaj koji sada ne želi biti nitko drugi.