petak, 28. listopada 2016.

EMMA CLINE: DJEVOJKE

 
EMMA CLINE
DJEVOJKE

S engleskog preveo Saša Stančin

Smijeh me naveo da podignem glavu, a djevojke da nastavim gledati.
   Prvo što mi je zapelo za oko bila je kosa, duga i nepočešljana. Onda odbljesak sunca s nakita. Njih tri bile su toliko daleko da sam im vidjela samo osnovne konture, no to je bilo nebitno – odmah sam shvatila da se razlikuju od svih drugih ljudi u parku. Obitelji su se lagano pomicale u improviziranom redu za kobasice i pljeskavice s roštilja. Žene u kariranim košuljama pripijale su se partnerima uz bokove, djeca su koštice eukaliptusa bacala na kokoši divljeg izgleda koje su preplavile ulicu. A ove dugokose djevojke kao da su klizile zrakom iznad svega što se oko njih događalo, tragične, odvojene. Poput kraljevske obitelji u izgnanstvu. U djevojke sam se zablenula otvoreno, besramno: nije mi se činilo mogućim da bi one pogledale prema meni, uočile me. Zaboravljeni hamburger ostao mi je ležati u krilu, povjetarac je s rijeke donosio smrad bjelica. U to doba, instinktivno sam odmjeravala i ocjenjivala druge djevojke, vječito zbrajala sve zbog čega izgledaju bolje od mene, odmah sam uvidjela da je crnokosa najzgodnija. Očekivala sam da će tako ispasti i prije nego što sam im mogla razaznati lica. Kao da je bila obasjana aureolom nekog drugog svijeta, u prljavoj haljinici koja joj je jedva pokrivala dupe.
    S jedne strane išla joj je žgoljava crvenokosa, s druge djevojka starija od nje, a obje su bile isto tako nemarno odjevene, tek toliko da ne hodaju gole. Kao da su ih izvukli s dna jezera. Od tog silnog jeftinog prstenja, na prstima kao da su imale dva reda zglavaka. Poigravale su se granicom koja izaziva nelagodu, onim između
ljepote i ružnoće, a okupljeni u parku pratili su ih pogledom. Majke su se stale osvrtati gdje su im djeca, na što ih je naveo osjećaj koji nisu mogle imenovati. Žene su hvatale svoje partnere za ruku. Sunce se, kao i uvijek, probijalo kroz krošnje drveća – pospane vrbe, topli vjetar zapuhao bi po prostirkama za piknik – dan je

neobičnim učinio put kojim su djevojke prošle kroz uobičajeni svijet. Elegantne i instinktivne, poput morskih pasa koji paraju površinu mora.

četvrtak, 27. listopada 2016.

Renée Knight PORICANJE

Renée Knight
PORICANJE
S engleskoga prevela Ana Josić
1.
Proljeće 2013.


Catherine iščekuje, ali više nema što izbaciti. Hvata se za hladni emajl i podiže glavu ne bi li se pogledala u zrcalu. Lice koje ju gleda nije ono s kojim je otišla na počinak. To je lice već bila vidjela, a nadala se da ga više nikad neće vidjeti. Promatra se pod novim, oštrim svjetlom, moči ručnik i briše usta, potom ga prislanja na oči kao da će time u njima ugasiti strah.
              „Jesi li dobro?“
              Mužev je glas prene. Nadala se da će on nastaviti spavati. Ostaviti je na miru. „Sad mi je bolje“, slaže i gasi svjetlo. Zatim ponovno laže. „Mora da mi je to od sinoćnje večere koju smo donijeli kući.“ Okreće se prema njemu, sjeni u tami noći.
              „Vrati se u krevet. Dobro mi je“, šapće. On je više snen nego budan, ipak pruža ruku i spušta joj je na rame.
              „Jesi li sigurna?“
              „Sigurna sam“, odgovara. Sigurna je jedino u to da želi biti sama.
              „Roberte. Zbilja. Doći ću za minutu.“
              Prsti mu još trenutak oklijevaju na njezinoj ruci, onda je posluša. Prije no što se vrati u spavaću sobu, Catherine čeka dok se ne uvjeri da on spava.
              Gleda je licem položenu dolje, još uvijek otvorenu kako ju je ostavila. Knjiga kojoj je vjerovala. Prvih ju je nekoliko poglavlja uljuljalo u zadovoljstvo, privoljelo je samim navještajem blage napetosti koja će uslijediti, onim nečim zbog čega je nastavljala čitati, i ne sluteći što je čeka u zasjedi. Navodila ju je, vabila među svoje stranice, još dalje i dalje, sve dok nije shvatila da je u zamci. A tada su joj se riječi stale odbijati od mozga i zarivati u prsa, jedna za drugom. Kao da je cijeli red ljudi iskočio pred vlak, a ona, bespomoćna vozačica, ne može napraviti ništa ne bi li spriječila smrtonosnu nesreću. Bilo je prekasno da povuče kočnicu. Povratka više nije bilo. Catherine je nehotice naletjela na samu sebe, ubačenu među stranice knjige.
              Svaka sličnost sa živim ili preminulim osobama… Napomena je precrtana tankom, crvenom crtom. Poruka koju je previdjela kad je otvorila knjigu. Nema sumnje u sličnost s njom. Ona je glavni lik, ključni akter. Premda su imena možda izmijenjena, pojedinosti su bjelodane, navode čak i ono što je imala na sebi tog poslijepodneva. Dio njezina života koji je skrivala. Tajna koju nije povjerila nikome, pa ni mužu ni sinu, a njih dvojica smatraju da je poznaju najbolje. Nitko živ ne bi mogao izmisliti to što je Catherine upravo pročitala. Ipak je tamo, otisnuto crno na bijelom, svima na vidjelo. Mislila je da je s tim završila. Da je gotovo. A sada je osvanulo. U njezinoj spavaćoj sobi. U njezinoj glavi.
              Pokušava to izbaciti iz uma prisjećajući se prethodne večeri. Zadovoljstvo novim domom, pa vinom i večerom; ona sklupčana na naslonjaču, kunja pred televizorom, zatim se s Robertom prepušta krevetu. Tiha sreća koju je uzela zdravo za gotovo. Sad je pak odveć tiho da bi joj bilo ugodno. Ne može spavati pa ustaje i silazi u prizemlje.
              I dalje imaju prizemlje, nešto manje. Kuća je u nizu, nije više samostojeća. Iselili su se prije tri tjedna. Dvije spavaće sobe umjesto četiri. Njoj i Robertu više odgovaraju dvije. Jedna za njih. Jedna za goste. Odlučili su se za otvoren prostor. Nema vrata. Ne moraju ih zatvarati sada kad je Nicholas otišao. Pali svjetlo u kuhinji, uzima čašu iz ormarića i nalijeva je. Nema slavine. Hladna voda teče po naredbi novog hladnjaka. Taj više sliči ormaru nego hladnjaku. Jeza joj vlaži dlanove. Vrela je, gotovo u groznici, i zahvalna na hladnoći novopostavljenog kamenog poda. Voda joj malko pomaže. Dok ispija, gleda kroz goleme staklene prozore koji se pružaju uzduž stražnjeg zida tog novog, stranog doma. Vani samo mrklina. Ništa se ne vidi. Nije još namjestila zastore. Izložena je. Izvrgnuta pogledima. Oni mogu vidjeti nju, ali ona njih ne.

2.
Dvije godine ranije

Bilo mi je žao zbog onog što se dogodilo, uistinu jest. Tȁ bio je dijete: sedam godina staro. A ja sam se valjda našao u ulozi zamjenskog roditelja, premda vrlo dobro znam da me ni jedan roditelj ne bi želio ni u jednoj ulozi. No onda sam bio spao na niske grane: Stephen Brigstocke, najomraženiji profesor u školi. Uvjeren sam da su djeca tako mislila, a i roditelji, premda ne svi: gajim nadu da su me se neki od njih sjećali otprije, dok sam još predavao njihovoj starijoj djeci. Bilo kako bilo, nisam se iznenadio kad me je Justin pozvao u svoj ured. To sam i očekivao. Trebalo mu je znatno duže nego što sam pretpostavljao, ali takve su vam privatne škole. Svaka ima vlastiti ustroj. Roditelji možda misle da imaju vlast jer plaćaju, ali naravno da nije tako. Pa pogledajte mene – jedva da me je itko išta pitao u razgovoru za posao. Justin i ja zajedno smo bili na Cambridgeu, on je znao da mi treba novac, a ja da njemu treba profesor engleskog jezika. Čujte, privatne škole plaćaju više od državnih, ja sam već imao godine i godine staža u općoj srednjoj školi. Jadni Johnson, zacijelo mu je jako teško palo udaljiti me. Nezgodno, znate. A to i jest bilo udaljenje, više nego otkaz. Ljubazno od njega, cijenim to. Nisam mogao dopustiti da ostanem bez mirovine, osim toga, ionako sam bio pred umirovljenjem, pa je Justin tek ubrzao proces. Ustvari, obojica smo bila nadomak mirovini, ali Justinov je odlazak bio sasvim nešto drugo. Čuo sam da su neki učenici čak pustili suzu. Za mnom pak ne. Pa zašto i bi? Nisam zaslužio te suze.
              Ne želim ostaviti pogrešan dojam: nisam pedofil. Nisam pipao dijete. Nisam ga ni taknuo. Ne, ne, nikad, baš nikad nisam dirao djecu. Ako baš hoćete, djeca su mi užasno dosadna. Je li strašno reći takvo što o sedmogodišnjacima? Pa valjda jest, iz usta jednog učitelja. Dozlogrdilo mi je čitati njihove zamorne priče nad kojima su neki od njih, vjerujem, zasukali rukave, ali, za ime Božje, to kako djeca od sedam godina uzimaju sebi za pravo izvaliti što god im padne na pamet i još misle da će me to zanimati. A onda mi je jedne večeri kap prelila čašu. Crvena kemijska više mi nije donosila katarzu i kad mi je u ruke dospio sastavak upravo tog dječaka, čijeg se imena više ne sjećam, napisao sam mu vrlo detaljnu opasku zašto mi se živo fućka za praznike koje je s obitelji proveo u južnoj Indiji družeći se s lokalnim seljacima. Ma blago im se! Dakako da ga je to uznemirilo. Dakako da jest i zbog toga mi je žao. I dakako da je rekao svojim roditeljima. E, zbog toga mi nije žao. Pomoglo je ubrzati moj odlazak, a nema sumnje da sam trebao otići za svoje dobro, kao i za njihovo.
              I tako sam se našao kod kuće s napretek slobodnog vremena. Umirovljeni profesor engleskog jezika iz drugorazredne privatne škole. Udovac. Dvojim da sam možda odveć iskren – da bi ono što sam dosad rekao moglo zazvučati pomalo odbojno. Možda se zbog toga doimam okrutnim. Ruku na srce, ono što sam napravio tom dječaku bilo je okrutno. Ali u pravilu, nisam okrutna osoba. Ipak, od Nancyne sam se smrti malo zapustio. No dobro, zapustio sam se poprilično.
              Teško je povjerovati da sam, jednom davno, bio izabran za Omiljenog profesora godine. Nisu me izabrali učenici privatne škole, već oni iz opće u kojoj sam predavao ranije. I nije to bilo samo jednom, ponovilo se još sedam puta. Jedne godine, mislim da je to bila 1982., moja žena Nancy i ja smo oboje osvojili taj naslov, svatko u svojoj školi.
              U prosvjetu sam ušao slijedeći Nancy. Ona je pak pratila našeg sina otkad je krenuo u grupu za najmlađe. Nancy je u Jonathanovoj školi podučavala djecu od pet i šest godina, a ja one od četrnaest i petnaest u školi malo dalje uz cestu. Znam da je nekim profesorima ta dobna skupina naporna, ali meni je bila draga. Adolescencija nije milina i moj je stav bio: pustite jadne šmrkavce na miru. Nikad ih nisam prisiljavao da pročitaju knjigu ako to nisu željeli. Na koncu konca, priča je priča. I ne mora je se pročitati isključivo u knjizi. Film, televizijska obrada, predstava – i tu postoji naracija koju se može pratiti, interpretirati je, uživati u njoj. Onda sam bio predan poslu. Bilo mi je stalo. Ali to je bilo onda. Više nisam profesor. Umirovljen sam. Udovac sam.

3.
Proljeće 2013.

Catherine posrće, okrivljava visoke potpetice, ali zna da je previše popila. Robert pruža ruku i u zadnjem je trenu hvata za lakat kako ne bi pala na leđa niz betonske stube. Drugom rukom otključava i gura ulazna vrata. Dok je vodi unutra, još uvijek je čvrsto drži za nadlakticu. Ona zbaci cipele i krene prema kuhinji nastojeći u svoj hod unijeti malo sigurnosti.
              „Baš se ponosim tobom“, kaže Robert dok joj prilazi s leđa i obavija je u zagrljaj. Ljubi je u pregib između vrata i ramena. Ona izvija glavu unatrag.
            „Hvala ti“, uzvraća i zatvara oči. A tada se trenutak sreće rasplinjuje. Noć je. Kod kuće su. Ona ne želi ići u krevet premda je strašno umorna. Zna da neće spavati. Nije pošteno spavala već cijeli tjedan. Robert to ne zna. Ona se pretvara da je sve u redu, uspijeva to sakriti od njega. Pravi se da spava dok leži kraj Roberta, sama u svojoj glavi. Mora izmisliti razlog zašto neće za njim ravno u krevet.
              „Hajde ti gore“, kaže. „Doći ću za minutu. Htjela bih provjeriti neke mailove.“ Bodri ga osmijehom, a njemu ne treba mnogo. Sutra ujutro mora rano ustati i zato mu je Catherine još više zahvalna znajući kako je uistinu uživao u večeri u kojoj je ona bila u središtu pozornosti, a on tek tihi, nasmiješeni partner. Ni jedanput joj nije natuknuo da bi mogli poći kući. Ne, pustio ju je da blista i uživa. Naravno da je i ona za njega u nebrojenim prilikama napravila isto. Svejednako, Robert je svoju ulogu igrao dostojanstveno.
              „Ponijet ću ti vode“, reče joj.
              Upravo su se vratili sa zabave, slavlja nakon dodjele televizijskih nagrada. Riječ je o ozbiljnoj televiziji. Nema sapunica. Nema drama. Dokumentarni program. Catherine je osvojila nagradu za dokumentarni film o vrbovanju i seksualnom iskorištavanju djece. Djece koja su trebala biti zaštićena, ali nisu bila jer nitko nije dovoljno mario, nitko se nije potrudio zaštititi ih. Žiri je film ocijenio hrabrim. I nju su ocijenili hrabrom. Nemaju oni pojma. Nemaju pojma kakva sam ja ustvari. Nije to bila hrabrost. Već nepokolebljiva odlučnost. A možda je i bila malko hrabra. Potajno snimanje. Muškarci koji vrebaju. No sada toga više nema. Sada, kad je kod kuće. Čak i s novim zastorima strahuje da je motre.
              Počela je provoditi večeri zaokupljajući se ovim ili onim ne bi li prestala razmišljati o neumitnom trenutku u kojem će ležati u mraku, budna. Misli da je uspjela zavarati Roberta. Čak je i znojenje koje ju spopadne kad se počne bližiti vrijeme za počinak u šali otpisala kao menopauzu. Naravno da ima i druge simptome, ali takvo preznojavanje ne. Premda je htjela da Robert ode u krevet čim je bio nakanio, sada bi željela da je s njom. Voljela bi da ima dovoljno hrabrosti da mu kaže. Voljela bi da je imala dovoljno hrabrosti i rekla mu još onda. Ali nije. Sada je prekasno. To je bilo prije dvadeset godina. Da mu sada kaže, ne bi razumio. Bio bi zaslijepljen činjenicom da mu je sve to vrijeme nešto tajila. Da je zadržala za sebe nešto za što bi smatrao da ima pravo znati. Pa on je naš sin, za Boga miloga, čuje ga kako govori.
              Ne treba joj vražja knjiga reći što se dogodilo. Nije ona zaboravila ni jednu jedinu stvar. Sin joj je umalo umro. Sve ove godine štitila je Nicholasa. Štitila ga je od saznanja. Ona mu je omogućila život u blaženom neznanju. On ne zna da zamalo nije doživio adolescentske godine. A što ako ipak nije zaboravio nešto od onog što se dogodilo? Bi li stvari bile drugačije? Bi li on bio drugačiji? Bi li njihov odnos bio drugačiji? No, ona je posve sigurna da se Nicholas ne sjeća ničega. Barem ničega od onog što bi mu moglo približiti stvarnu sliku. Za Nicholasa to je samo jedno poslijepodne njegova djetinjstva stopljeno u nizu drugih. A možda ga se sjeća kao sretnog.
              Da je Robert bio ondje, možda bi bilo drugačije. Naravno da bi bilo drugačije. Ne bi se bilo ni dogodilo. Samo što Robert nije bio tamo. I zato mu nije ni rekla – nije mu morala reći jer ne bi bio saznao. Tako je bilo bolje. Tako jest bolje.
              Otvori laptop pa utipka ime s naslovnice. To joj je gotovo postalo ritual. Već ga je tražila nadajući se da će nešto naći. Nekakav trag. Opet ništa. Tek ime: E. J. Preston. Po svoj prilici izmišljeno. „Savršeni stranac prva je, moguće i zadnja, knjiga koju potpisuje E. J. Preston.“ Nema čak ni naznake spola. Ne piše je li to njegova ili njezina prva knjiga. Objavila ju je Rhamnousia, i kad je potražila taj pojam, sumnje su se potvrdile, knjiga je objavljena u privatnoj nakladi. Nije znala što znači Rhamnousia. Sada zna. Božica osvete, poznata i kao Nemeza.
              To je već nekakav trag, nije li? Barem kad je u pitanju spol. Ali nemoguće. Tȁ ne može biti. Nitko drugi ne zna pojedinosti. Nitko među živima. Doduše, bilo je i drugih ljudi – ali anonimnih. Ovo je napisao netko komu je zaista stalo. Ovo je osobno. Catherine potraži osvrte na knjigu. Ne nađe ni jednog. Možda ju je ona jedina pročitala. Sve i da je pročitaju drugi, oni nikad neće saznati da je Catherine ta žena u središtu priče. Netko ipak zna. Netko zna.
              Kako li je, dovraga, ta knjiga dospjela u kuću? Ne sjeća se da ju je kupila. Kao da se samo pojavila na hrpi knjiga pokraj njezina kreveta. A i cijeli taj kaos oko useljenja. Kutije i kutije knjiga još čekaju da ih se otpakira. Možda ju je baš ona tamo stavila. Uzela je iz kutije, privučena naslovnicom. Mogla bi biti Robertova. On ima na stotine knjiga koje nikad nije pročitala i koje ne bi ni prepoznala. Knjige koje imaju već godinama. Zamišlja Roberta kako pretražuje stranicu Amazon pa je, privučen naslovom i naslovnicom, naručuje putem interneta. Slučajnost. Bizarna podudarnost.
              Ali najizglednije joj se čini te počinje vjerovati da ju je netko drugi tamo stavio. Netko je došao u njihov dom, u tu kuću u kojoj se još ne osjeća kao u domu. Ušao u njihovu spavaću sobu. Netko koga ona ne poznaje položio je knjigu na policu kraj kreveta. Pažljivo. Ne taknuvši ništa drugo. Uz njezinu stranu kreveta. Znajući na kojoj strani spava. Ostavio ju je tako da izgleda kao da ju je ona ostavila. Misli je salijeću i sudaraju se sve dok ne postanu izobličene i krnje. Vino i tjeskoba, opasna kombinacija. Već je trebala znati da ne smije miješati svoje otrove. Hvata se za bolnu glavu. Stalno je boli ovih dana. Zatvara oči i gleda u bijelu, goruću točku sunčeve svjetlosti na naslovnici. Kako li je, dovraga, ta knjiga dospjela u kuću?






srijeda, 26. listopada 2016.

Rick Yancey: BESKRAJNO MORE

Rick Yancey: BESKRAJNO MORE 

Svijet je poput sata koji sve sporije otkucava.
Čujem to kad vjetar ledenim prstima grebe o prozor. Njušim to u pljesnivim tepisima i natrulim tapetama starog hotela. Osjećam to i u Teacupinim prsima dok spava. Lupanje njezina srca, ritam njezina disanja, njezin topao dah na ledenom zraku, sat koji sve sporije otkucava.
Na suprotnoj strani prostorije Sullivan stražari uz prozor. Iza njezinih leđa mjesečina sipi kroz pukotinu između zavjesa, osvjetljavajući perjanice zaleđena daha koje joj izlijeću iz usta. Njezin mlađi brat spava u njoj najbližem krevetu ­– sićušna kvrga ispod nagomilanih prekrivača. Prozor, krevet pa natrag – glava joj se kreće poput klatna. Okret njezine glave, ritam njezina disanja, poput Nuggetova, poput Teacupina, poput mojeg, bilježi sve sporije otkucaje sata.
Izlazim iz kreveta. Teacup stenje u snu, još se dublje uvlačeći pod prekrivač. Hladnoća izbacuje kandže i steže me oko prsa iako sam odjevena od glave do pete; grabim samo čizme i parku, koje sam ostavila kod podnožja kreveta. Sullivan gleda kako navlačim čizme, prilazim ormaru i vadim ruksak i pušku. Pridružujem joj se uz prozor – ipak bih trebala nešto reći prije odlaska. Možda se više nikad nećemo vidjeti.
– Dakle, to je to. – dobacuje. Njezina svijetla put sjaji na mliječnoj svjetlosti dok raspršene pjegice gotovo lebde iznad njezina nosa i obraza.
Namještam pušku na ramenu. – To je to.
– Znaš, jasno mi je zašto je Dumbo Dumbo – goleme uši. I Sama zovete Nugget jer je sitan, kao i Teacup. Nije mi baš jasno zašto je Ben Zombi – ne želi mi reći – a pretpostavljam da je kod Poundcakea stvar u tome što je poput buhtle. No otkud Ringer?
Predosjećam kamo to vodi. Izuzev Zombija i njezina brata, više ni u koga nije sigurna, a moj nadimak samo još više hrani njezinu paranoju. – Ljudsko sam biće.
– Naravno... – Gleda kroz otvor među zavjesama prema zaleđenu parkiralištu na katu niže koje se ljeska na mjesečini. – Još mi je netko rekao to isto i nasjela sam kao kakva glupača.
– Nisi baš bila tako glupa s obzirom na okolnosti.
– Ne glumataj. – prekida me. – Znam da mi ne vjeruješ za Evana.
Tebi vjerujem. Njegova priča nema smisla.
Krećem prema vratima ne dajući joj priliku da se okomi na mene. Kad je Evan Walker u pitanju, najbolje ju je ne izazivati. Pa ipak, ne zamjeram joj. Grčevito ga se drži kao grančice koja je spašava od pada u provaliju i otkako ga nema, još ga je manje spremna otpustiti.
Iako je Teacup nečujna, znam da me prati pogledom; budna je. Vraćam se do kreveta.
– Povedi me sa sobom. – šapuće.
Odmahujem glavom. Prošli smo to već stotinu puta. – Brzo ću se vratiti, za dva dana.
– Obećavaš?
Nema šanse, Teacup! Obećanja su jedina moneta kojom još raspolažemo. Valja je mudro trošiti. Donja joj usnica podrhtava, oči se pune suzama. – Hej... – kažem potiho. – Što sam rekla za to, vojniče? – Odupirem se porivu dodirnuti je. – Što je prioritet?
– Eliminirati crne misli. – poslušno odgovara.
– Jer...?
– Jer nas pretvaraju u mekušce.
– A što se događa kad smo mekušci?
– Pogibamo.
– A želimo li poginuti?
Odmahuje glavom. – Još ne.
Dodirujem njezino lice – hladan obraz, tople suze. Još ne. Budući da na ljudskom satu vrijeme više ne otkucava, malena je vjerojatno već dosegla sredovječnost. Sullivan i ja – nas dvije smo stare. A Zombi? Pradavni.
Čeka me u predvorju, u jarko žutoj duksi i skijaškoj jakni – obje je ukrao lešinama u hotelu jer je iz logora Haven pobjegao odjeven u tanašnu bolničku odoru. Ispod zapuštene brade lice mu je grimizno, što je simptom vrućice. Prostrijelna rana za koju snosim krivnju, a koja se rastvorila pri bijegu iz logora i koju je sanirao dvanaestogodišnji liječnik, očito se inficirala. Naslanja se na pult, pritišćući si rukom slabine i pokušavajući ostaviti dojam da je cool.
– Već sam se ponadao da si promijenila mišljenje. – Gleda me blistavim tamnim očima kao da koketira; doduše, uzrok tome mogla bi biti i vrućica.
Odmahujem glavom. – Teacup.
– Bit će okej. – I da bi me razuvjerio, oslobađa svoj ubojiti smiješak. Očito nije posve svjestan neprocjenjivosti obećanjâ jer se u protivnom ne bi tako olako njima razmetao.
– Ne zabrinjava me ona. Ti izgledaš usrano.
– To je zbog vremenskih prilika. Pogubno djeluju na moj ten. – I doskočicu opet nadopunjuje osmijehom. Naginje se prema meni, izazivajući me da odvratim istom mjerom. – Ringer, jednog ćeš se dana nasmiješiti na moje riječi i nastupit će smak svijeta!
– Nisam pripravna preuzeti takvu odgovornost.
Smije se. Duboko iz njegovih prsa odjekuje zvuk nalik hriptanju. – Drži! – Pruža mi brošuru o špiljama.
– Već imam primjerak.
– Uzmi i ovaj za slučaj da onaj izgubiš!
– Neću ga izgubiti, Zombi.
– Poundcake će poći s tobom.
– Neće.
– Ja sam glavni. Dakle, kažem da hoće.
– Potrebniji je vama nego meni.
Kima. Znao je da ću odbiti, ali morao je pokušati još jednom. – Možda bismo trebali odustati. – nastavlja. – Mislim, nije baš tako loše ovdje. Izuzme li se tisuću stjenica, nekoliko stotina štakora, nekoliko desetaka mrtvaca, pogled je ustvari fantastičan... – Još uvijek govori u šali, i dalje pokušavajući izmamiti moj osmijeh. Baca pogled na brošuru u svojoj ruci. Cijele godine dvadeset tri Celzijeva stupnja!
– Dok nas ne zatrpa snijeg ili dok se temperatura još više ne spusti. Znaš i sam da je postojeća situacija neodrživa, ionako smo se već predugo zadržali.
Ne razumijem. Iako smo već raspravljali o tom pitanju nadugo i naširoko, opet ga poteže. Ponekad se stvarno pitam što mu je.
– Moramo riskirati, a znaš da ne možemo uletjeti naslijepo. – nastavljam. – Vrlo se vjerojatno i drugi preživjeli skrivaju u tim špiljama i možda im neće biti drago kad nas vide, posebice ako su već imali bliski susret sa Sullivaninim Ušutkivačima.
– Ili regrutima poput nas. – nadovezuje se.
– Odlazim u izvidnicu i vraćam se za dva dana.
– Držim te za riječ!
– To nije bilo obećanje.
Nemamo si više što reći iako bismo mogli reći milijun stvari. Možda se više nikad nećemo vidjeti. Očito i njemu to pada na pamet jer dobacuje: – Hvala ti što si mi spasila život.
– Upucala sam te u slabine i sad bi zbog toga mogao umrijeti.
Odmahuje glavom. Oči mu sjaje od vrućice. Usnice su mu sive. Zašto su ga prozvali baš Zombi? Poput zla predznaka! Kad sam ga prvi puta ugledala, izvodio je sklekove na zglobovima prstiju u dvorištu za tjelovježbu i pravio grimase od bijesa i boli dok se krv skupljala na asfaltu ispod njegovih šaka. Tko je taj tip? zapitala sam se. Zove se Zombi. Pobijedio je u borbi s kugom, tako su mi rekli, ali nisam povjerovala. Nemoguće je pobijediti kugu. Kuga je smrtna kazna. I dok se tako Reznik, viši instruktor obuke, naginjao nad njim izderavajući se punim plućima, on se u svojem vrećastom plavom kombinezonu odigao iako se još jedan sklek činio nemogućom misijom. Ne znam zašto sam, ustvari, ostala zatečena kad mi je naredio da ga upucam da bi mogao održati neodrživo obećanje Nuggetu. Kad čovjek pogleda smrti u oči, a ona prva trepne, ništa više nije nemoguće, čak ni čitanje misli!
– Znam što ti se mota glavom. – kaže.
– Ne znaš.
– Pitaš se bi li me trebala poljubiti na rastanku.
– Čemu to? – odvraćam. – Zašto koketiraš sa mnom?
Sliježe ramenima. Smiješak mu stoji nahero, poput njegova tijela oslonjena na pult.
– Zato što je to normalno. Ne nedostaju ti normalne stvari? – Zagledao se u moje oči, kao i obično u potrazi za nečim iako ne znam za čim. – Znaš ono: subota navečer, odlazak po klopu u drive-thru pa filmovi uz sendvič-sladoled i svako malo provjeravanje objava na twitteru?
Odmahujem glavom. – Nisam imala twitter.
Facebook?
Sad već lagano pizdim. Ponekad mi stvarno nije jasno kako je uspio tako dugo preživjeti. Čeznuti za izgubljenim isto je što i nadati se nemogućem. I jedno i drugo vodi u slijepu ulicu očaja. – To uopće nije važno. – bunim se. – Ništa od svega toga nije važno.
Njegov smijeh izbija iz dubine njegove utrobe, ključajući poput mjehurića superzagrijanog zraka termalnog izvora i najednom više ne pizdim. Znam da primjenjuje svoj šarm i spoznaja da znam što čini nekako ne ublažava učinak; još jedan razlog zašto me malo straši.
– Čudno kako smo svemu tome pridavali važnost. Znaš što je jedino ustvari važno? – Čeka da odgovorim. Šutim ne želeći nasjesti na foru. – Školsko zvono.
Ovaj put stjerao me u kut. Znam da manipulira mnome, ali bespomoćna sam i ne mogu se oduprijeti. – Školsko zvono?
– Posve običan zvuk. I kad se sve ovo privede kraju, školska zvona opet će zazvoniti. – Možda zbog straha da ga ne razumijem, nastavlja objašnjavati: – Razmisli! Kad se ponovno oglase školska zvona, opet će zavladati normala. Klinci će juriti na nastavu, sjediti u klupama i dosađivati se, čekati kraj zadnjeg sata i razmišljati o tome što će raditi navečer, za vikend, narednih pedeset godina. Učit će, poput nas, o prirodnim katastrofama, bolestima i svjetskim ratovima; znaš, u stilu: 'Nakon dolaska izvanzemaljaca poginulo je sedam milijardi stanovnika.' Tada će školsko zvono zazvoniti i svi će otići na veliki odmor i kukati zbog prejadne ponude u kantini. 'Opa, sedam milijardi, pa to je hrpa ljudi! Koji užas! Pojest ćeš sav taj pomfrit?' To je normalno. To je važno.
Dakle, ipak u pitanju nije bila fora. – Prejadna ponuda u kantini?
– Okej, neka ti je. Ništa od toga nema smisla, a ja sam kreten.
Opet osmijeh. Njegovi zubi svojom bjelinom odskaču od zapuštene brade i najednom, ali samo zato što je to natuknuo, razmišljam o tome kako bi bilo poljubiti ga i bi li me zagolicao taj brk iznad gornje usnice.
No odmah to izbacujem iz glave. Obećanja su neprocjenjiva, a poljubac je neka vrsta obećanja.



četvrtak, 13. listopada 2016.

Katharine Mcgee - TISUĆITI KAT

Za Lizzy

PROLOG

Buka smijeha i glazbe zamirala je na tisućitom katu, tulum se raspadao na komadiće kad su i najrazuzdaniji uzvanici napokon počeli teturati prema dizalima i razilaziti se kućama. Prozori koji su sezali od poda do stropa bili su kvadrati baršunaste tame, premda se u daljini sunce tiho dizalo, a obzor postajao oker, bljedoljubičast i nježno, treperavo zlatan.
Uto je tišinu zaparao krik dok je djevojka padala prema tlu, a tijelo joj je sve brže i brže poniralo kroz studeni ranojutarnji zrak.
Za samo tri minute djevojka će se sudariti s nemilosrdnim betonom East Avenuea. No sada − dok joj kosa vijori poput stijega, svilena haljina lepeće oko oblina, a jarkocrvena usta u šoku oblikuju savršen „o” −  sada, u ovom trenu, ljepša je no ikada.
Kažu da u trenucima prije smrti ljudima pred očima proleti čitav život. No kako je tlo sve brže šibalo prema njoj, djevojka je uspijevala razmišljati samo o nekoliko proteklih sati, o putu kojim je kročila da bi je na kraju doveo do ovoga. Da barem nije razgovarala s njim! Da barem nije bila toliko glupa! Da barem uopće nije došla.
Kad je lučki redar pronašao ono što je ostalo od njezina tijela i drhtavim rukama prijavio nesreću, znao je samo da je ova djevojka prva osoba koja je pala s Tornja u posljednjih dvadeset pet godina. Nije znao tko je ona ni kako je uspjela izići na krov.
Nije znao je li pala ili ju je netko gurnuo ili je − slomivši se pod težinom neizrečenih tajni − odlučila skočiti.



AVERY

Dva mjeseca prije

– Večeras je baš bilo super. – rekao je Zay Wagner doprativši Avery Fuller do vrata njezina obiteljska penthausa. Bili su dolje, u njujorškom akvariju na 830. katu, i plesali pri blagoj svjetlosti ribljih akvarija i poznatih lica. Avery baš i nije voljela to mjesto. No kako je njezina prijateljica Eris oduvijek govorila, tulum je tulum, ne?
– I meni. – Avery je nakrivila svoju plavokosu glavu prema skeneru očne jabučice i vrata su se otključala. Nasmiješila se Zayu. – Laku noć.
On posegne za njezinom rukom. – Mislio sam da ćeš me malo pozvati da uđem. Budući da tvoji nisu doma…
– Žao mi je. – promrmlja Avery skrivajući zlovolju glumljenim zijevom. Cijelu je večer nalazio izgovore da je dodiruje. Mogla je i pretpostaviti što slijedi. – Mrtva sam.
– Avery. – Zay pusti njezinu ruku i zakorači unatrag prošavši prstima kroz kosu. – Ovako se već tjednima natežemo. Sviđam li ti se uopće?
Avery zausti, no ipak ušuti. Pojma nije imala što da mu odgovori.
Na Zayevu je licu na trenutak zatitrao neki nov osjećaj − razdraženost? Zbunjenost? – Nema frke. Vidimo se. – Povukao se do dizala, zatim se okrenuo i još je jednom odmjerio od glave do pete. – Večeras stvarno prelijepo izgledaš. – dobaci joj. Pred njim su se zatvorila vrata dizala.
Avery je uzdahnula i zakoračila u veliko predvorje svojega stana. Prije njezina rođenja, dok je Toranj bio još u izgradnji, njezini su se roditelji agresivno nadmetali za kupnju ove nekretnine − cijeli najviši kat, s jedinim dvoetažnim foajeom u cijeloj zgradi. Bili su veoma ponosni na to predvorje, ali Avery ga je mrzila: mrzila je šuplji odjek vlastitih koraka, svjetlucava zrcala na svakoj površini. Nikamo nije mogla uprijeti pogled a da ne vidi vlastiti odraz.
Zbacila je štikle i bosa krenula prema svojoj sobi ostavivši cipele nasred hodnika. Netko će ih sutra već pokupiti, neki od robota ili Sarah, uspije li se pojaviti navrijeme.
Siroti Zay! Sviđao joj se. Bio je zabavan na onaj glasan, iskričav način i znao ju je nasmijati. No kad bi se poljubili, nije osjećala ama baš ništa.
Jedini dečko kojeg je Avery željela poljubiti bio je onaj kojega nikada, nikada neće moći.
Ušla je u svoju sobu i začula tihi šum buđenja sobnog računala koje joj je skeniralo tjelesne podatke i prema njima prilagodilo toplinu prostorije. Pokraj uzglavlja njezina antiknog bračnog kreveta pojavila se čaša ledene vode − vjerojatno zato što joj se šampanjac još bućkao u praznom trbuhu, premda Avery ništa nije tražila. Nakon što je Atlas zbrisao iz grada, isključila je glasovnu funkciju računala. On je bio taj koji ga je podesio na britanski naglasak i dao mu ime Jenkins. Sada, kada ga nije bilo, razgovori s Jenkinsom postali su joj suviše depresivni.
Zayeve su joj se riječi motale po glavi. Večeras stvarno prelijepo izgledaš. Samo joj je, dakako, uputio kompliment. Nije mogao znati koliko Avery mrzi tu riječ. Cijelog je života slušala da je prelijepa − od nastavnika, momaka, roditelja. No sada je ta floskula izgubila svako značenje. Atlas, njezin posvojeni brat, bio je jedini koji je znao da je komplimenti ne zanimaju.
Fullerovi su utrošili godine i golem novac pokušavajući začeti Avery. Nije bila sigurna koliko su točno platili da je naprave, ali procjenjivala je da je koštala tek nešto manje od ovoga stana. Njezini roditelji, oboje srednje visine, prosječna izgleda i tanke, smećkaste kose, odletjeli su vodećem znanstveniku u Švicarskoj da im pomogne iskopati najbolji genetski materijal. Negdje među milijunima kombinacija njihovog prosječnog DNK-a pronašli su jedinstvenu mogućnost koja je stvorila Avery.
Ponekad se pitala kako bi izgledala da su je roditelji napravili prirodnim putem i samo provjerili sklonost bolestima, kao većina ljudi na višim katovima. Možda bi naslijedila majčina koščata ramena ili tatine goleme zube? No to nije bilo važno. Pierson i Elizabeth Fuller platili su ovu kćer kose boje meda, dugih nogu i tamnoplavih očiju, tatine inteligencije i mamine dosjetljivosti. Atlas ju je oduvijek zadirkivao da joj je tvrdoglavost jedina mana.
Avery bi željela da je to uistinu jedino što s njom nije kako treba.
Protresla je kosu, vezala je u labavu punđu i odlučnim korakom izišla iz sobe. U kuhinji je žestoko povukla vrata smočnice i posegnula za skrivenom ručicom metalne ploče. Pronašla ju je prije više godina, dok se s Atlasom igrala skrivača. Nije bila sigurna znaju li njezini roditelji uopće za to. Nikada ih nije vidjela da su ovamo kročili nogom.
Avery je gurnula metalnu ploču, a sa stropa smočnice spustile su se ljestve. Podigavši skute svilene haljine boje slonovače, počela se uspinjati uskim prolazom, instinktivno u sebi brojeći prečke na talijanskom. Uno, due, tre. Pitala se je li Atlas ove godine proveo neko vrijeme u Italiji i je li uopće bio u Europi.
Držeći ravnotežu na najvišoj prečki, ispružila je ruku da otvori vratašca u stropu i nestrpljivo izišla u vjetrovitu tamu.
Ispod zaglušnog huka vjetra Avery je čula tutnjavu raznih strojeva na krovu oko nje, šćućurenih ispod vodootpornih kutija ili solarnih panela. Bose su joj noge zeble na metalnim pločama platforme. Iz svakog kuta stršali su čelični potpornji koji su joj se spajali visoko iznad glave, tvoreći Tornjev karakterističan šiljak.
Noć je bila vedra, nije bilo oblaka koji bi joj navlažili maskaru ili orosili obraze. Zvijezde su svjetlucale poput zdrobljena stakla pred nevjerojatno mračnim prostranstvom noćnoga neba. Da itko zna kamo se popela, cijeli bi život provela u kazni. Izlazak na otvoreno iznad 150. kata bio je strogo zabranjen. Svi su balkoni iznad tog nivoa bili zaštićeni od orkanskog vjetra teškim panelima od polietilenskog stakla.
Avery se pitala je li itko osim nje ikada stupio ovamo. Duž jedne je strane krova postojao zaštitni rukohvat za slučaj da se ovamo moraju popeti radnici održavanja, no to se, koliko je znala, još nikada nije dogodilo.
Nikada za ovo nije rekla Atlasu. Bila je to jedna od malobrojnih tajni koje je od njega skrivala. Da je doznao, pobrinuo bi se da više nikada ne iziđe, a Avery nije mogla podnijeti pomisao da se odrekne tog utočišta. Voljela je ovo mjesto − vjetar koji joj šiba lice i mrsi kosu, mami joj suze u oči, huči toliko glasno da joj zaglušuje neukrotive misli.
Zakoračila je bliže rubu, uživajući u grču vrtoglavice koji joj je stegnuo utrobu dok je gledala grad, jednotračne vlakove koji se uvijaju zrakom ispod nje poput fluorescentnih zmija. Obzor se činio nedokučivo dalekim. Vidjela je sve, od svjetala New Jerseyja na zapadu i ulica Poteza na jugu, do Brooklyna na istoku i dalje, sve do kositrenog odsjaja Atlantika.
A pod njezinim je bosim nogama ležala najveća građevina na planetu, cijeli jedan zaseban svijet. Kako je neobično pomisliti da se pod njom nalaze milijuni ljudi koji jedu, spavaju, sanjaju, dodiruju se. Avery je zatreptala, osjećajući se odjednom bolno osamljenom. Bili su joj stranci, svi do jednoga, čak i oni koje je poznavala. Zašto bi je bilo briga za njih ili za sebe ili, ako ćemo iskreno, za išta?
Oslonila se laktovima na ogradu i zadrhtala. Jedan pogrešan pokret mogao ju je odbaciti s ruba. Pitala se, po tko zna koji put, kakav bi osjećaj bio padati četiri kilometra u dubinu. Zamišljala je pad kao neobično spokojan osjećaj bestežinskog stanja dok tijelo postiže smrtonosnu brzinu. Umrla bi od srčanog udara mnogo prije nego što udari u zemlju. Zatvorivši oči, nagnula se naprijed, zgrčivši srebrno lakirane nožne prste preko ruba − kadli joj zasvijetli unutrašnjost kapaka i kontaktne je leće obavijeste da je primila poruku.
Oklijevala je, a na pogled njegova imena zapljusnuo ju je val vragolasta uzbuđenja. Toliko joj je dobro polazilo za rukom izbjegavanje ovakvih situacija cijeloga ljeta. Odvlačila si je pozornost studiranjem u Firenci, a u posljednje vrijeme i Zayem. No nakon nekoliko trenutaka Avery se okrenula i brzo se stuštila niza ljestve.
– Hej! – rekla je bez daha, vrativši se u smočnicu, šapćući premda nije bilo nikoga tko bi je mogao čuti. – Dugo me nisi zvao. Gdje si?
– Na novom mjestu. Sviđalo bi ti se. – Glas mu je zvučao isto kao i uvijek, topao i baršunast.  – Kako ide, Aves?
Upravo se zato Avery morala penjati u vihor da pobjegne mislima i taj dio njezina nauma nepovratno se izjalovio.
Na drugom kraju linije bio je Atlas, njezin brat − zbog kojeg nije željela ljubiti nikoga drugoga.