četvrtak, 1. lipnja 2017.

Jane Harper SUŠA

Jane Harper
Suša
S engleskog preveo Dražen Čulić
  
        
                         Uvod    
                   
Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema velike razlike.
Tog je ljeta suša razmazila muhe. Nakon što su farmeri Kiewarre svoje puške usmjerili prema mršavoj stoci, tražile su oči koje ne trepću i ljepljive rane. Bez kiše nije bilo hrane. Bez hrane trebalo je donositi teške odluke, dok je gradić dan za danom treperio pod užarenim plavim nebom.
“Proći će”, govorili su farmeri, a mjeseci su se nizali i krenuli u drugu godinu. Glasno, kao mantru, ponavljali su te riječi jedni drugima, ili tiše, sami za sebe, kao molitvu.
Ali meteorolozi iz Melbournea nisu se slagali s njima. Onako u odijelima, iz dobro rashlađenih studija, uviđavno bi ih spominjali skoro svake večeri u šest sati. Službeno najteže stanje u cijelom stoljeću. Vremenske prilike imale su ime čiji se izgovor nikada nije sasvim ustalio. El Niño.
Barem su muhe zunzare bile sretne. Ipak, ono što su našle tog dana bilo je neuobičajeno. Nešto manje, a meso je bilo nekako glatko. Njima to nije bilo važno. Ono bitno bilo je tu. Staklaste oči. Vlažne rane.
Tijelo na čistini bilo je najsvježije. Muhama je trebalo nešto više vremena da pronađu ona dva u zgradi, iako su se otvorena vrata njihala kao da ih pozivaju. One koje su produžile dalje od prve ponude u hodniku nagrađene su još nečim u spavaćoj sobi. To je tijelo bilo manje, ali na njemu je konkurencija bila slabija.
Muhe su bile prve koje su stigle i zadovoljno se rojile po vru­ćini dok je krv stvarala crne lokve na pločicama i tepihu. Vani je rublje još visjelo na ukrug zategnutim konopcima, suho kao barut, sunce ga je ukrutilo. Dječji romobil ležao je ostavljen na stazici od razmaknutog kamenja. U krugu od jednog kilometra oko farme kucalo je samo jedno ljudsko srce.
Stoga ništa nije odgovorilo kada je duboko unutar kuće počela plakati beba.



                                                        1.
Čak i oni koji između dvaju Božića ne prelaze prag crkve mogli su znati da će biti više ožalošćenih nego sjedalica. Kada je stigao Aaron Falk, vukući za sobom trag prašine i suhog lišća, na prilazu se već bio stvorio sivo-crni čep.
Iako su se trudili da se to ne primijeti, susjedi su se naguravali pokušavajući što prije proći kroz vrata. S druge strane ceste kružili su novinari.
Falk je svoj automobil parkirao pored nekog kamioneta koji je vidio i boljih dana i ugasio motor. Uređaj za klimatizaciju zaštro­potao je i utihnuo, i unutra je odmah postalo toplije. Dao je sebi malo vremena da razgleda mnoštvo, iako ga zapravo nije imao. Odugovlačio je cijelim putem od Melbournea, razvukao petero­satnu vožnju na duže od šest sati. Izišao je iz auta, zadovoljan jer nije ugledao nikog poznatog.
Kasno popodne spustilo se na njega poput pokrivača. Otvorio je stražnja vrata kako bi uzeo jaknu i pritom opekao ruku. Nakon kratkog oklijevanja zgrabio je šešir sa sjedala. Široki kruti obod od smeđeg platna nije se slagao s njegovim odijelom za sprovod. Ali uz svoju mlječnobijelu kožu koju su u toplijoj polovici godine prekrivale nakupine pjega maligna izgleda, Falk se odvažio riskirati modni prijestup.
Onako blijed od rođenja, s kratkom plavom kosom i nevidljivim trepavicama, često je u svom tridesetšestogodišnjem životu osjećao kako mu australsko sunce pokušava nešto reći. Tu je poruku bilo lakše zanemariti pod dugim sjenama Melbournea nego u Kievarri gdje je hlad bio kratkotrajan luksuz.
Falk je bacio pogled na cestu koja je vodila iz grada, onda na svoj sat. Sprovod, karmine, jedna noć i on će otići. Osamnaest sati, računao je. Ne duže od toga. Čvrsto se držeći te pomisli, krenuo je prema gomili s jednom rukom na šeširu, kao da će mu ga nagli udar vjetra podići u zrak.
Crkva je iznutra bila još manja nego što se sjećao. Uguravši se među neznance, Falk je pustio da ga uvuku dublje u mnoštvo. Uočio je jedno slobodno mjesto uza zid i bacio se prema njemu uguravši se pored farmera čija je pamučna košulja bila rastegnuta preko trbuha. Čovjek mu je kimnuo i nastavio zuriti ravno pred sebe. Falk je na košulji mogao vidjeti nabore na rukavima koji su još nedavno bili zavrnuti.
Falk je skinuo šešir i lagano se njime hladio. Nije mogao ne gledati oko sebe. Lica koja su u početku djelovala nepoznato izoš­trila su se i osjetio je nelogičnu navalu iznenađenja zbog nekih bora, kosa prošaranih sjedinama i nabačenih kilograma na njima.
Jedan stariji čovjek dva reda iza njega uhvatio mu je pogled i kimnuo glavom dok su razmjenjivali tužan osmijeh prepozna­vanja. Kako se ono zvao? Falk se pokušao sjetiti. Nije se mogao usredotočiti. Čovjek je bio učitelj. Falk ga je mogao zamisliti pred razredom, kako smjelo pokušava približiti geografiju ili obradu drva ili nešto treće tinejdžerima koji se dosađuju, ali sjećanje mu je stalno izmicalo.
Čovjek je kimnuo prema klupi pored sebe, na kojoj je bilo mjesta, ali Falk je pristojno odmahnuo glavom i nastavio gleda­ti preda se. I u najboljim je vremenima izbjegavao razgovore, a ovo sada bilo je milijun užasnih kilometara daleko od najboljih vremena.
Bože, onaj lijes u sredini tako je malen. Između dvaju drugih pune veličine samo je izgledao još gore. Ako je to bilo moguće. Mala djeca sa zalizanom kosom pokazivala su ga prstima: Tata, vidi. Onaj sanduk ima boje nogometnog kluba. Oni dovoljno stari da znaju što je unutra buljili su, tihi i zaprepašteni, vrpoljeći se u svojim školskim odorama i pribijajući se bliže majkama.
Iznad triju kovčega s uvećane fotografije gledala ih je četveročlana obitelj. Njihovi ukočeni osmijesi bili su preširoki i zrnasti. Falk je prepoznao sliku, vidio ju je na vijestima. Često su je koristili.
Pod njom su lokalnim cvijećem bila ispisana imena mrtvih. Luke. Karen. Billy.
Falk se zagledao u Lukeovu sliku. Gusta crna kosa sada je imala čudne sjedine, ali izgledao je bolje od većine ljudi s pogrešne strane trideset pete godine. Lice mu se činilo starijim no što ga je Falk pamtio, ali nije ga vidio skoro pet godina. Samouvjereni osmijeh bio je nepromijenjen, kao i pogled u kojem se vidjelo određeno razumijevanje. Uvijek isti, te su mu riječi pale na pamet. Tri lijesa govorila su drugo.
“Strahota.” Farmer pored Falka iznenada je progovorio. Ruke su mu bile prekrižene, šake čvrsto zagurane pod pazuha.
“Stvarno”, rekao je Falk.
“Jesi ih dobro poznavao?”
“Ne baš. Samo Lukea…” Falk se na trenutak zbunio, nije se mogao sjetiti riječi kojom bi nazvao čovjeka u najvećem lijesu. Tražio ju je, ali na pamet su mu padali samo banalni opisi iz tabloida.
“Oca”, konačno je izgovorio. “Bili smo prijatelji u mladosti.”
“Aha. Znam ja tko je Luke Hadler.”
“Mislim da svi to znaju.”
“Ti još živiš u blizini, a?” Farmer je malo pomaknuo svoje krupno tijelo i po prvi put dobro odmjerio Falka.
“Ne. Već dugo ne.”
“Aha. Ipak, rekao bih da sam te viđao.” Farmer se namrštio, pokušavao ga je nekamo smjestiti. “Ej, da nisi ti neki vražji novinar, a?”
“Ne. Policajac. U Melbourneu.”
“Stvarno? Vi biste tamo trebali ispitati prokletu vladu, što pu­šta ove stvari.” Čovjek je glavom pokazao prema mjestu gdje je Lukeovo tijelo ležalo uz njegovu suprugu i šestogodišnjeg sina. “Mi ovdje pokušavamo nahraniti državu, po najgorem vremenu u zadnjih sto godina, a oni seru o smanjivanju potpora. Na neki način, teško možeš i kriviti toga jadnika. To je jeb…”
Zaustavio se. Pogledao je po crkvi. “Zafrknuta stvar, eto što je to.”
Falk nije rekao ništa, obojica su razmišljala o nesposobnoj Can­berri. Mogući izvori krivnje za smrt obitelji Hadler nadugo su razvlačeni po stranicama novina.
“Onda, istražuješ ovo?” Čovjek je glavom pokazao prema mr­tvačkim kovčezima.
“Ne. Tu sam samo kao prijatelj”, rekao je Falk. “Nisam ni si­guran da se još ima što istražiti.”
Znao je samo ono što je kao i svi drugi čuo na vijestima. Ali, sudeći po komentarima, sve je bilo jasno. Sačmarica je pripadala Lukeu. Ista koju su kasnije pronašli uguranu u ono što mu je ostalo od usta.
“Ne. Valjda nema”, rekao je farmer. “Samo sam mislio… bio ti je prijatelj i tako to.”
“Ja ionako nisam od tih policajaca. Federalac sam. Odjel za istraživanje financija.”
“To ti meni ništa ne znači, prijatelju.”
“Znači samo da ja pratim novac. Sve što završava s nekoliko nula, a nije tamo gdje bi trebalo biti. Oprani novac, pronevjere, takve stvari.”
Čovjek je nešto odgovorio, ali Falk ga nije čuo. Pogled mu se prebacio s ljesova na ožalošćene u prednjem redu. Prostor za obitelj. Tako da mogu sjediti ispred prijatelja i susjeda koji im onda mogu buljiti u leđa i zahvaljivati Bogu što nisu na njihovu mjestu.
Prošlo je dvadeset godina, ali Falk je odmah prepoznao Lukeova oca. Lice Gerryja Hadlera bilo je sivo. Oči kao da su mu upale u glavu. Poslušno je sjedio na svome mjestu u prvom redu, ali glavu je okrenuo. Nije obraćao pažnju na suprugu koja je jecala pored njega, ni na tri drvena kovčega u kojima su bili ostaci njegova sina, snahe i unuka. Umjesto toga, gledao je ravno u Falka.
Negdje s visoka, iza njih, iz zvučnika se začulo nekoliko taktova glazbe. Počinjao je pogreb. Gerry je malo nagnuo glavu u znak pozdrava, a Falk je stavio ruku u džep. Osjetio je pismo koje je zatekao na stolu prije nekoliko dana. Od Gerryja Hadlera, devet riječi ispisanih teškom rukom:
Luke je lagao. Ti si lagao. Budi na sprovodu.

Falk je prvi skrenuo pogled.