petak, 23. lipnja 2017.

Elena Ferrante PRIČA O NOVOM PREZIMENU

Elena Ferrante
PRIČA O NOVOM PREZIMENU
Genijalna prijateljica – drugi dio

S talijanskog prevela Ana Badurina

1.
U proljeće 1966. Lila mi je vrlo uzbuđeno povjerila metalnu kutiju koja je sadržavala osam bilježnica. Rekla je da ih više ne može držati kod kuće, boji se da će ih pročitati njezin muž. Odnijela sam kutiju bez komentara, izuzev pokoje zajedljive opaske o tome da ih je stegnula s previše užeta. Naš je odnos u to doba bio veoma loš, ali čini se da sam samo ja tako mislila. U rijetkim prigodama kad bismo se vidjele, ona nije pokazivala ni najmanju nelagodu, bila je srdačna, nikada joj ne bi pobjegla koja neljubazna riječ.
Kad me zamolila da joj se zakunem da ni iz kojeg razloga neću otvoriti kutiju, učinila sam to. Ali čim sam ušla u vlak, razvezala sam uže, izvukla bilježnice, počela čitati. Nije to bio dnevnik, premda jest sadržavao detaljan prikaz događaja iz njezina života počevši od kraja nižih razreda osnovne. Bilježnice su se doimale više kao trag tvrdoglave samodiscipline u pisanju. Obilovale su opisima: grana na stablu, područje bara, kamen, list s bijelim rebrima, lonci u kući, različiti dijelovi kuhala za kavu, žeravnik, krupni i sitni drveni ugljen, detaljan plan dvorišta, glavna cesta, zahrđala željezna konstrukcija preko puta bara, parkić i crkva, linija raslinja uz prugu, nove zgrade, roditeljski dom, alat koji su upotrebljavali njezin otac i brat dok su popravljali obuću, njihove kretnje dok su radili, povrh svega boje, boje svega u različitim dijelovima dana. Ali nisu tu bile samo stranice s opisima. Pojavljivale su se i izolirane riječi na dijalektu i na talijanskom, katkad zaokružene, bez komentara. I prijevodne vježbe na latinskom i grčkom. I čitavi odlomci na engleskom jeziku o trgovinama u rajonu, o robi, o dvokolici natrpanoj voćem i povrćem koju Enzo Scanno svakog dana seli iz ulice u ulicu držeći pritom magarca za ular. I brojna razmišljanja o knjigama koje je čitala, filmovima koje je gledala u župnoj dvorani. I mnogi stavovi koje je zastupala u raspravama s Pasqualeom, u razgovorima koje smo vodile nas dvije. Naravno, izlaganje je bilo nepovezano, ali što god da bi Lila zarobila svojim pisanjem, postalo bi važno, tako da ni na stranicama koje je ispisala s jedanaest ili dvanaest godina nisam pronašla ni retka koji bi zvučao djetinjasto.
Rečenice su uglavnom bile krajnje precizne, interpunkcijski znakovi vrlo brižljivo upotrebljavani, rukopis elegantan kako nas je učila učiteljica Oliviero. No ponekad se činilo da Lila ne može održavati disciplinu koju je nametnula samoj sebi, kao da joj je kakva droga preplavila žile. Tada bi se sve zahuktalo, rečenice bi poprimile pretjerano žustar ritam, nestalo bi interpunkcije. Uglavnom joj nije trebalo mnogo da vrati miran, jasan ton. Ali znalo se dogoditi i da naglo stane i ostatak stranice ispuni crtežima uvijenih stabala, grbavih planina iz kojih se dimi, mrkih lica. Zaokupila me kako disciplina, tako i nedisciplina i što sam više čitala, osjećala sam se prevarenijom. Koliko li se vježbe krilo iza pisma koje mi je poslala prije nekoliko godina na Ischiju: zato je bilo tako dobro napisano. Sve sam vratila u kutiju i ponovo si obećala da više neću njuškati.
No ubrzo sam popustila, bilježnice su zračile zavodničkom snagom koju je Lila širila od malih nogu. O rajonu, obitelji, Solarama, Stefanu, o svakoj osobi ili predmetu Lila je pisala nemilosrdno precizno. A što reći o slobodi koju si je dopuštala sa mnom, s onim što sam govorila, što sam mislila, s osobama koje sam voljela, sa samom mojom vanjštinom. Zabilježila je za nju odlučujuće trenutke i pritom nije marila ni za što i ni za koga. Evo posve vidljivog užitka koji je osjetila kad je s deset godina napisala onu svoju pričicu, Modru vilu. Evo jednako vidljivo koliko je patila što se naša učiteljica Oliviero nije udostojala reći ijednu riječ o toj njezinoj priči, štoviše, ignorirala ju je. Evo patnje i bijesa što sam ja otišla u više razrede osnovne ne mareći za nju, napustila sam je. Evo oduševljenja s kojim je izučila obućarski zanat i želje da mi se osveti koja ju je navela da osmisli nove cipele, kao i užitka što je prvi par izradila sa svojim bratom Rinom. Evo boli kad je Fernando, njezin otac, rekao da cipele nisu dobro napravljene. Bilo je svega na tim stranicama, a povrh svega bili su tu mržnja prema braći Solara, čvrsta odlučnost s kojom je odbila ljubav starijeg, Marcella, i trenutak u kojem je pak odlučila zaručiti se s dobroćudnim Stefanom Carraccijem, prodavačem delikatesa, koji je zbog ljubavi odlučio kupiti prvi par cipela koji je ona izradila i pritom se zakleo da će ga zauvijek čuvati. Ah, eto lijepog trenutka u kojem se s petnaest godina počela osjećati kao bogata i otmjena damica pod ruku sa svojim zaručnikom koji je samo iz ljubavi uložio golem novac u tvornicu cipela njezina oca i brata, Tvornicu cipela Cerullo. I kakvo je zadovoljstvo iskusila: većim dijelom izrađene cipele koje je smislila, stan u novom rajonu, brak u šesnaestoj godini. I kakva je raskošna svadba uslijedila, kako li je bila sretna. Zatim se Marcello Solara sa svojim bratom Micheleom pojavio usred slavlja noseći na nogama upravo cipele do kojih njezin muž navodno silno drži. Njezin muž. Za kakvog se to muškarca udala? Hoće li sada, kad je sve gotovo, strgnuti masku i pokazati joj svoje zastrašujuće pravo lice? Neuljepšana pitanja i činjenice o našoj bijedi. Mnogo sam se posvetila tim stranicama, danima, tjednima. Proučila sam ih, na kraju sam naučila napamet odlomke koji su mi se svidjeli, koji su me oduševili, koji su me hipnotizirali, koji su me ponizili. Iza njihove prirodnosti zacijelo se krio neki trik, ali nisam mogla shvatiti koji.
Naposljetku sam jedne studenačke večeri ogorčena izašla ponijevši sa sobom kutiju. Više nisam mogla podnijeti što Lilu osjećam na sebi i u sebi čak i sad kad me veoma cijene, čak i sad kad imam život izvan Napulja. Zaustavila sam se na Solferinskome mostu promatrati svjetla koja su se probijala kroz ledenu maglicu. Položila sam kutiju na ogradu, polako je gurala, malo-pomalo sve dok nije pala u rijeku gotovo kao da se to ona, Lila osobno, strovalila sa svojim mislima, riječima, zlobom kojom je svakome vraćala milo za drago, načinom na koji me prisvojila kao što je činila sa svakom osobom ili predmetom ili događajem ili saznanjem koji bi je okrznuli: knjigama i cipelama, nježnošću i nasiljem, vjenčanjem i prvom bračnom noći, povratkom u rajon u novoj ulozi gospođe Raffaelle Carracci.
2.
Nisam mogla povjerovati da je tako ljubazan, tako zaljubljen Stefano trag djevojčice Lile, njezina rada na cipelama koje je sama zamislila, poklonio Marcellu Solari.
Zaboravila sam na Alfonsa i Marisu koji su za stolom razgovarali blistavih očiju. Nisam više vodila računa o pijanom smijehu svoje majke. Iščezla je glazba, pjevačev glas, rasplesani parovi, Antonio koji je izašao na terasu i s druge strane stakla svladan ljubomorom promatrao ljubičasti grad, more. Izblijedio je čak i obris Nina koji je upravo napustio salu poput arkanđela koji nije ništa navijestio. Vidjela sam samo Lilu koja je nešto uzrujano šaputala Stefanu, ona vrlo blijeda u vjenčanici, on ozbiljan; bjelkasta mrlja nelagode spuštala mu se s čela prema očima poput karnevalske maske na zajapurenu licu. Što se događa, što će se dogoditi? Moja je prijateljica objema rukama prema sebi povlačila muževu nadlakticu. Činila je to snažno, a s obzirom na to da sam je dobro poznavala, osjećala sam da bi mu cijelu ruku otkinula s tijela da može, i da bi prešla salu s njom podignutom visoko iznad glave dok joj krv kapa po šlepu i poslužila se njome kao toljagom ili magarećom čeljusti kako bi Marcella dobro odalamila i razbila mu njušku. O da, učinila bi to, a na tu mi je pomisao srce počelo divlje udarati, grlo mi se počelo sušiti. Potom bi obojici mladića iskopala oči, iščupala im kožu s kostiju lica, ugrizla ih. Da, da, osjećala sam da to želim, želim da se to dogodi. Kraj ljubavi i te nepodnošljive zabave, ništa od zagrljaja u krevetu u Amalfiju. Odmah porazbijati svaki predmet i osobu u rajonu, napraviti pokolj, pobjeći, ja i Lila, otići živjeti daleko, veselo se razmećući, zajedno dospjeti do dna, same, u nepoznatim gradovima. Činilo mi se da bi to bio pravi ishod toga dana. Ako nas ništa ne može spasiti, ni novac, ni muško tijelo, pa čak ni škola, onda slobodno možemo sve odmah uništiti. U grudi mi je navirao njezin bijes, snaga koja mi pripada i koja mi ne pripada ispunjavala me užitkom gubitka sebe. Poželjela sam da ta snaga uzme maha. Ali primijetila sam i da je se i plašim. Tek sam naknadno shvatila da umijem biti tiho nesretna samo zato što nisam sposobna silovito reagirati, bojim se toga, draže mi je biti nepomična i njegovati mržnju. Ne i Lili. Kad je otišla sa svojega mjesta, ustala je toliko odlučno da se zatresao stol, pribor za jelo u prljavim tanjurima, srušila je čašu. Dok je Stefano automatski požurio zaustaviti jezičak vina koji je tekao prema haljini gospođe Solara, ona je žurnim korakom izašla na stražnja vrata, a svaki put kad bi joj se haljina negdje zaplela, snažno bi je povukla.
Palo mi je na pamet potrčati za njom, uhvatiti je za ruku, šapnuti joj hajdemo, hajdemo odavde. Ali nisam se ni pomaknula. Pomaknuo se Stefano nakon kratkotrajnog kolebanja, sustigao je prošavši među rasplesanim parovima.
Osvrnula sam se oko sebe. Svi su primijetili da je nešto uzrujalo mladenku. Ali Marcello se i dalje došaptavao s Rinom kao da je normalno da na nogama nosi te cipele. I dalje su se redale sve prostije zdravice trgovca metalima. Uzvanici kojima se činilo da su na dnu hijerarhije stolova i dalje se nisu mogli pomiriti s tim. Ukratko, nitko osim mene kao da nije shvaćao da je upravo sklopljeni brak – koji će vjerojatno potrajati do smrti supružnika uz mnogo djece, još više unuka, u radosti i boli, sa srebrnim pirom, zlatnim pirom – bez obzira na sve što njezin muž pokušava učiniti kako bi mu oprostila, za Lilu već svršena priča.


četvrtak, 1. lipnja 2017.

Jane Harper SUŠA

Jane Harper
Suša
S engleskog preveo Dražen Čulić
  
        
                         Uvod    
                   
Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema velike razlike.
Tog je ljeta suša razmazila muhe. Nakon što su farmeri Kiewarre svoje puške usmjerili prema mršavoj stoci, tražile su oči koje ne trepću i ljepljive rane. Bez kiše nije bilo hrane. Bez hrane trebalo je donositi teške odluke, dok je gradić dan za danom treperio pod užarenim plavim nebom.
“Proći će”, govorili su farmeri, a mjeseci su se nizali i krenuli u drugu godinu. Glasno, kao mantru, ponavljali su te riječi jedni drugima, ili tiše, sami za sebe, kao molitvu.
Ali meteorolozi iz Melbournea nisu se slagali s njima. Onako u odijelima, iz dobro rashlađenih studija, uviđavno bi ih spominjali skoro svake večeri u šest sati. Službeno najteže stanje u cijelom stoljeću. Vremenske prilike imale su ime čiji se izgovor nikada nije sasvim ustalio. El Niño.
Barem su muhe zunzare bile sretne. Ipak, ono što su našle tog dana bilo je neuobičajeno. Nešto manje, a meso je bilo nekako glatko. Njima to nije bilo važno. Ono bitno bilo je tu. Staklaste oči. Vlažne rane.
Tijelo na čistini bilo je najsvježije. Muhama je trebalo nešto više vremena da pronađu ona dva u zgradi, iako su se otvorena vrata njihala kao da ih pozivaju. One koje su produžile dalje od prve ponude u hodniku nagrađene su još nečim u spavaćoj sobi. To je tijelo bilo manje, ali na njemu je konkurencija bila slabija.
Muhe su bile prve koje su stigle i zadovoljno se rojile po vru­ćini dok je krv stvarala crne lokve na pločicama i tepihu. Vani je rublje još visjelo na ukrug zategnutim konopcima, suho kao barut, sunce ga je ukrutilo. Dječji romobil ležao je ostavljen na stazici od razmaknutog kamenja. U krugu od jednog kilometra oko farme kucalo je samo jedno ljudsko srce.
Stoga ništa nije odgovorilo kada je duboko unutar kuće počela plakati beba.



                                                        1.
Čak i oni koji između dvaju Božića ne prelaze prag crkve mogli su znati da će biti više ožalošćenih nego sjedalica. Kada je stigao Aaron Falk, vukući za sobom trag prašine i suhog lišća, na prilazu se već bio stvorio sivo-crni čep.
Iako su se trudili da se to ne primijeti, susjedi su se naguravali pokušavajući što prije proći kroz vrata. S druge strane ceste kružili su novinari.
Falk je svoj automobil parkirao pored nekog kamioneta koji je vidio i boljih dana i ugasio motor. Uređaj za klimatizaciju zaštro­potao je i utihnuo, i unutra je odmah postalo toplije. Dao je sebi malo vremena da razgleda mnoštvo, iako ga zapravo nije imao. Odugovlačio je cijelim putem od Melbournea, razvukao petero­satnu vožnju na duže od šest sati. Izišao je iz auta, zadovoljan jer nije ugledao nikog poznatog.
Kasno popodne spustilo se na njega poput pokrivača. Otvorio je stražnja vrata kako bi uzeo jaknu i pritom opekao ruku. Nakon kratkog oklijevanja zgrabio je šešir sa sjedala. Široki kruti obod od smeđeg platna nije se slagao s njegovim odijelom za sprovod. Ali uz svoju mlječnobijelu kožu koju su u toplijoj polovici godine prekrivale nakupine pjega maligna izgleda, Falk se odvažio riskirati modni prijestup.
Onako blijed od rođenja, s kratkom plavom kosom i nevidljivim trepavicama, često je u svom tridesetšestogodišnjem životu osjećao kako mu australsko sunce pokušava nešto reći. Tu je poruku bilo lakše zanemariti pod dugim sjenama Melbournea nego u Kievarri gdje je hlad bio kratkotrajan luksuz.
Falk je bacio pogled na cestu koja je vodila iz grada, onda na svoj sat. Sprovod, karmine, jedna noć i on će otići. Osamnaest sati, računao je. Ne duže od toga. Čvrsto se držeći te pomisli, krenuo je prema gomili s jednom rukom na šeširu, kao da će mu ga nagli udar vjetra podići u zrak.
Crkva je iznutra bila još manja nego što se sjećao. Uguravši se među neznance, Falk je pustio da ga uvuku dublje u mnoštvo. Uočio je jedno slobodno mjesto uza zid i bacio se prema njemu uguravši se pored farmera čija je pamučna košulja bila rastegnuta preko trbuha. Čovjek mu je kimnuo i nastavio zuriti ravno pred sebe. Falk je na košulji mogao vidjeti nabore na rukavima koji su još nedavno bili zavrnuti.
Falk je skinuo šešir i lagano se njime hladio. Nije mogao ne gledati oko sebe. Lica koja su u početku djelovala nepoznato izoš­trila su se i osjetio je nelogičnu navalu iznenađenja zbog nekih bora, kosa prošaranih sjedinama i nabačenih kilograma na njima.
Jedan stariji čovjek dva reda iza njega uhvatio mu je pogled i kimnuo glavom dok su razmjenjivali tužan osmijeh prepozna­vanja. Kako se ono zvao? Falk se pokušao sjetiti. Nije se mogao usredotočiti. Čovjek je bio učitelj. Falk ga je mogao zamisliti pred razredom, kako smjelo pokušava približiti geografiju ili obradu drva ili nešto treće tinejdžerima koji se dosađuju, ali sjećanje mu je stalno izmicalo.
Čovjek je kimnuo prema klupi pored sebe, na kojoj je bilo mjesta, ali Falk je pristojno odmahnuo glavom i nastavio gleda­ti preda se. I u najboljim je vremenima izbjegavao razgovore, a ovo sada bilo je milijun užasnih kilometara daleko od najboljih vremena.
Bože, onaj lijes u sredini tako je malen. Između dvaju drugih pune veličine samo je izgledao još gore. Ako je to bilo moguće. Mala djeca sa zalizanom kosom pokazivala su ga prstima: Tata, vidi. Onaj sanduk ima boje nogometnog kluba. Oni dovoljno stari da znaju što je unutra buljili su, tihi i zaprepašteni, vrpoljeći se u svojim školskim odorama i pribijajući se bliže majkama.
Iznad triju kovčega s uvećane fotografije gledala ih je četveročlana obitelj. Njihovi ukočeni osmijesi bili su preširoki i zrnasti. Falk je prepoznao sliku, vidio ju je na vijestima. Često su je koristili.
Pod njom su lokalnim cvijećem bila ispisana imena mrtvih. Luke. Karen. Billy.
Falk se zagledao u Lukeovu sliku. Gusta crna kosa sada je imala čudne sjedine, ali izgledao je bolje od većine ljudi s pogrešne strane trideset pete godine. Lice mu se činilo starijim no što ga je Falk pamtio, ali nije ga vidio skoro pet godina. Samouvjereni osmijeh bio je nepromijenjen, kao i pogled u kojem se vidjelo određeno razumijevanje. Uvijek isti, te su mu riječi pale na pamet. Tri lijesa govorila su drugo.
“Strahota.” Farmer pored Falka iznenada je progovorio. Ruke su mu bile prekrižene, šake čvrsto zagurane pod pazuha.
“Stvarno”, rekao je Falk.
“Jesi ih dobro poznavao?”
“Ne baš. Samo Lukea…” Falk se na trenutak zbunio, nije se mogao sjetiti riječi kojom bi nazvao čovjeka u najvećem lijesu. Tražio ju je, ali na pamet su mu padali samo banalni opisi iz tabloida.
“Oca”, konačno je izgovorio. “Bili smo prijatelji u mladosti.”
“Aha. Znam ja tko je Luke Hadler.”
“Mislim da svi to znaju.”
“Ti još živiš u blizini, a?” Farmer je malo pomaknuo svoje krupno tijelo i po prvi put dobro odmjerio Falka.
“Ne. Već dugo ne.”
“Aha. Ipak, rekao bih da sam te viđao.” Farmer se namrštio, pokušavao ga je nekamo smjestiti. “Ej, da nisi ti neki vražji novinar, a?”
“Ne. Policajac. U Melbourneu.”
“Stvarno? Vi biste tamo trebali ispitati prokletu vladu, što pu­šta ove stvari.” Čovjek je glavom pokazao prema mjestu gdje je Lukeovo tijelo ležalo uz njegovu suprugu i šestogodišnjeg sina. “Mi ovdje pokušavamo nahraniti državu, po najgorem vremenu u zadnjih sto godina, a oni seru o smanjivanju potpora. Na neki način, teško možeš i kriviti toga jadnika. To je jeb…”
Zaustavio se. Pogledao je po crkvi. “Zafrknuta stvar, eto što je to.”
Falk nije rekao ništa, obojica su razmišljala o nesposobnoj Can­berri. Mogući izvori krivnje za smrt obitelji Hadler nadugo su razvlačeni po stranicama novina.
“Onda, istražuješ ovo?” Čovjek je glavom pokazao prema mr­tvačkim kovčezima.
“Ne. Tu sam samo kao prijatelj”, rekao je Falk. “Nisam ni si­guran da se još ima što istražiti.”
Znao je samo ono što je kao i svi drugi čuo na vijestima. Ali, sudeći po komentarima, sve je bilo jasno. Sačmarica je pripadala Lukeu. Ista koju su kasnije pronašli uguranu u ono što mu je ostalo od usta.
“Ne. Valjda nema”, rekao je farmer. “Samo sam mislio… bio ti je prijatelj i tako to.”
“Ja ionako nisam od tih policajaca. Federalac sam. Odjel za istraživanje financija.”
“To ti meni ništa ne znači, prijatelju.”
“Znači samo da ja pratim novac. Sve što završava s nekoliko nula, a nije tamo gdje bi trebalo biti. Oprani novac, pronevjere, takve stvari.”
Čovjek je nešto odgovorio, ali Falk ga nije čuo. Pogled mu se prebacio s ljesova na ožalošćene u prednjem redu. Prostor za obitelj. Tako da mogu sjediti ispred prijatelja i susjeda koji im onda mogu buljiti u leđa i zahvaljivati Bogu što nisu na njihovu mjestu.
Prošlo je dvadeset godina, ali Falk je odmah prepoznao Lukeova oca. Lice Gerryja Hadlera bilo je sivo. Oči kao da su mu upale u glavu. Poslušno je sjedio na svome mjestu u prvom redu, ali glavu je okrenuo. Nije obraćao pažnju na suprugu koja je jecala pored njega, ni na tri drvena kovčega u kojima su bili ostaci njegova sina, snahe i unuka. Umjesto toga, gledao je ravno u Falka.
Negdje s visoka, iza njih, iz zvučnika se začulo nekoliko taktova glazbe. Počinjao je pogreb. Gerry je malo nagnuo glavu u znak pozdrava, a Falk je stavio ruku u džep. Osjetio je pismo koje je zatekao na stolu prije nekoliko dana. Od Gerryja Hadlera, devet riječi ispisanih teškom rukom:
Luke je lagao. Ti si lagao. Budi na sprovodu.

Falk je prvi skrenuo pogled.