četvrtak, 13. travnja 2017.

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO 

1.

S četrnaest i pol godina Stršljen je već svuda imao dlake; pod pazuhom, pod nosom, na bradi, i dolje. Gol do pojasa ogledao se u zrcalu. U kupaonici se mogao na miru promatrati. Pa… bio je jak. Okrenu se bočno i pokuša u zrcalu vidjeti i svoja leđa. Mišice na rukama, široka pleća i ramena pokazivala su da je izrastao. Crvenkasto--narančastu kosu neki je dan dao moderno podšišati na kuštravo. Lice mu više nije bilo istočkano onim brojnim narančastim mrljicama s kojima je ranije bio pjegavi klinac. Ali pubertet je donio prištiće. Jedan mu je rastao na čelu, a ovaj nabubreni na vrhu nosa više nije mogao trpjeti. Stisnuo ga je.
– Fuj! – reče čim istisne bijelo iz prišta.
Očisti ručnikom vršak nosa i, nakrivivši glavu, pogleda se u zrcalu. Stisnu usta da odmjeri jedva vidljive pahuljaste brčiće pod nosom i pogleda u tih nekoliko nestašnih podužih dlaka raštrkano izraslih oko brade. Natrlja lice kremastom pjenom za brijanje. Danas je odlučio isprobati tatin žilet.
– Ona će meni… – promrmlja neki bijes iz njega. Brijući se, razmišljao je o Miji.
Išli su u istu školu i osam je godina nije zamjećivao. Jednostavno je najednom ugledao tu visoku i vitku djevojku čokoladne kose, čokoladnih očiju, lijepih, punih usnica, tako slatku. Ona je iz 8. a, on je iz 8. b. Bili su nedavno u istom busu za Opatiju kad su dva osma razreda zajedno putovala na maturalac.
Potegne žiletom po obrazu i napravi brazdu u bije­loj pjeni pod kojom se ukaže svježa koža. Ponovi to opet vrlo pažljivo. Ispere žilet pod mlazom vode. Dok se brijao, osjećao se odraslo. – Mia… – šapne. Stojeći pred zrcalom, odsutan u svojim ustreptalim muškim mislima, nastavio je s brijanjem. Ta je mala imala nešto u pogledu. Sanjario je da je poljubi onako muški, kao u filmovima, da joj pritisne usne svojima. Zapravo se nije u usta poljubio ni s jednom curom i to tek sad shvati napola obrijan. Kakvo porazno otkriće za jednoga muškarca. Tad sklopi oči zamišljajući poljubac s njom. Na koju stranu da nakrivi glavu? Na lijevu? Ne…, na desnu. Ili samo ovako… prići joj i… osjeti hladnoću na ustima. Poljubio je sebe u ogledalu. „Treba zatvoriti oči“, zaključi vježbajući ljubljenje. Opet hladno. Poljubac u ogledalo još jednom. Svašta je već činio radi nje. Stršljen opet ispere britvicu pod vodom. Sjetio se jučerašnjeg događaja u školi.
Bio je na kemiji. Pred kraj nastavnog sata profesor zvan Menzura pustio ga je na WC. Čim je izišao van, otvorila su se i vrata susjedne učionice. Zacviljela su ta vrata 8. a. I Mia je izišla i samo krenula niz hodnik. Opet isto; kao nije ga vidjela. Hodnik pust. Tišina. On je na korak iza nje. Ona ide u ženski toalet. On ulazi u muški. On kroz zidove osluškuje. U ženskom zahodu šušti voda. On stoji skriven uza štok izlaznih vrata muškog toaleta, priljubljen čvrsto uza zid s bijelim keramičkim pločicama. „Ovo je prilika koja se ne propušta. Smisli nešto!“ pritiskao ga je unutarnji glas i upinjao je i upinjao mozak svim silama da se nečega dosjeti. „Evo je!“ prođe mu kroz glavu i Stršljen naglo istrči pred Miju i zapjeva prvo što mu padne na pamet.
Ti si moja čokolada,
čo-ko, čo-ko, čokolada,
i da nisi tako mlada,
ja bi’ te ljubiooooOOOOOO! – vrisnuo je na kraju songa i zamahnuo glavom. – Ej, mala! – nastavi mazno govoriti Stršljen glumeći i glasom i stasom zavodnika Travoltu[1]. – Najbolje da se ne vraćamo unutra. Što misliš? Ha, ljepotice?
Ali nikakva odgovora. Tek se pribrala od iznenađenja zbog takva prepada, i onda… taj prezirni pogled. Stršljen pocrveni i osjeti kako sve više i više crveni, kao da su ga zalili kantom guste crvene boje koja mu se polako slijeva niz kosu, preko lica, preko majice, niz hlače. Crvenilo se spuštalo niz njega do poda. Produžila je hodnikom umjesto odgovora. Hodala je žustro prema učionici. Stršljen je stao i zurio u njezine kukove koji su se u hodu njihali.
Aaaajoooj… to je bilo tako lijepo gledati: kako joj se rasipa duga sjajna kosa koja je u nijansama smeđih boja prštala oko njezinih ramena. Tako visoka, u crnoj kožnatoj jakni i plavim trapericama izgledala je opasno zgodno. Stršljen još jednom poleti za njom. Nešto ga je spopalo. Stane pred nju, zaustavi je pred vratima njezina 8. a. Ukopao se u raskoraku kao pred borbu. Htio sam te nešto pitati. – provalio je. – Da nas dvoje odemo u kino? Stigao je Briljantin.pozvao ju je na filmski hit. Briljantin se tih dana jako reklamirao. Stršljen bi se bio zakleo da je onaj mali trzaj na njezinu licu ipak bio osmijeh koji je zadnjim snagama zaustavila.
„Ovaj nije normalan“, pomisli Mia.
Vrata susjedne učionice zaškripaše. U taj žalosni čas iz Stršljenova 8. b iziđe najveća školska tračerica Gloria Fiolić.
Ne izlazim s klincima. – glasno uzvrati Mia gledajući u Stršljena prkosnim osmijehom.
Fiolićka je ostala zatečena scenom i pobjegne joj podrugljiv smiješak prije nego je pored njih šmugnula u ženski WC.
Mia se prkosnim pogledom i dalje odmjeravala sa zavodnikom narančaste kose. Stršljen u ušima začuje bo-bom, bo-bom, snažne otkucaje svoga srca. Od muklih i snažnih udaraca svoga sluđena srca ostao je potpuno zaglušen. Mia zamahne tom dugom kosom, on osjeti miris tog slapa njezine kose, nešto mu je i rekla, ali bilo je kao u nijemom filmu, ništa je nije čuo. Nije mogao pročitati pomicanje njezinih usnica. Pojma nije imao što mu je govorila. Bo-bom, bo-bom, on je jedino to čuo u ušima. Mia iznenadnim okretom ode i sa slatkim osmijehom uđe u učionicu 8. a. Stršljenu se bubnjanje u glavi samo pojačavalo. Zapravo mu se činilo da će mu glava eksplodirati od bubnjanja, a nestajalo mu je i zraka, pa je počeo duboko disati. Još je gledao u prazan hodnik trepćući. U školskoj tišini stajao je i hvatao zraka od sve bržeg disanja zbog te ženske. To je bilo poput udarca u trbuh, kao da ti naglo izbiju zrak iz pluća.
Fiolićka se već vraćala i to odledi Stršljena pa naglo uleti u svoj razred. Ona je skoro za njim ušla u učionicu. Stršljen je iz svoje klupe oči samo upirao ravno u školsku ploču. Prepisivao je kredom ispisanu formulu H2SO4 i sve formule ostalih kiselina. Disanje mu se polako umirivalo, a i bubnjanje u ušima je prestalo.
– Što je smiješno? – upita profesor Menzura cijeli razred.
U dnu razreda Fiolićka je izazvala prigušeni metež. Stršljen je dobro razumio taj smijeh. Znao je da ga ona dolje u zadnjim klupama masno trača. Od neugode je malo pocrvenio, a otkucaji srca opet su se pojačali i skočili mu u uši.
U kupaonici se Stršljen opet pogledao u ogledalu i vidio još većega glupana. „Kako ti je palo na pamet zapjevati joj baš tu pjesmu, Ti si moja čokolada[2]?“ pitao je sebe. Napola obrijan preznoji se od vala neugode pred samim sobom. Pokuša se i nasmijati. – Čo-ko, čo-ko, čokolada… – pjevajući od muke, nastavio se brijati vrlo preciznim pokretima. Ali neugodne su misli čopor vukova, proganjaju čovjeka do iznemoglosti i nije im mogao pobjeći. Prisjetio se još jednoga djelića jučerašnjega dana.
Zadnji je nastavni sat završio. Izišao je u gužvi učenika pred školu taman u trenutku da to vidi. Mia je potrčala prema motoristu crne zalizane kose. Pero Žulj baci cigaretu i cmoknu Miju u usta još dok je palio svoj veliki motor. Frajer u crnoj kožnatoj jakni s metalnim kopčama i patentnim zatvaračima na rukavima već je dodavao gas. Mia je sjela iza njega i odjurila s njim, pripijena uz njega, grleći ga oko struka. Čokoladna joj je kosa vijorila zrakom. Dvije su se kožnate jakne sljubile u vožnji. Stršljen nije vjerovao u to što vidi. Hodala je sa Žuljem! Pero Žulj je dosta stariji od njih, a u kvartu je taj tip bio poznati razbijač.
Stršljen povuče žiletom niz obraz novu brazdu, pa još jednu brazdu i kad se osjeti sigurnijim, ubrza malo pokrete ruke kroz kao šlag gustu brijaću pjenu. – Au! – cikne jer se poreže ispod nosa. Ostatak lica umije odustajući od brijanja. Nalijepi komadić bijelog toaletnog papira na ranicu da zaustavi krv, kako to i tata radi. – Glupača… – izgovori Stršljen sebi u bradu pospremajući pribor za brijanje. S krvavim papirićem pod nosom napokon iziđe iz kupaonice. Izvadi iz ormara svoj složeni, čisti, mirišljavi, bijeli kimono i ubaci ga u sportsku torbu. Utorkom je žurio na večernji trening.




[1]               John Travolta – američki glumac koji se u legendarnom filmskom mjuziklu Briljantin proslavio ulogom zgodnog nadobudnog tinejdžera Dannyja Zuka, osvajača srca prekrasne Sandy
[2]               Ti si moja čokolada – hit iz osamdesetih godina 20. stoljeća, izvodili su ga Idoli

utorak, 11. travnja 2017.

Chris Riddell: OTTOLINA I ŽUTA MAČKA


Prvo poglavlje

Ottolina je živjela na dvadeset četvrtom katu Paprenke. Njezina zgrada zvala se Toranj p. w. huffledincka, ali izgledala je poput paprenke, pa su je svi zvali Paprenka.



Živjela je u stanu 243 s g. Munroeom koji je bio nizak i dlakav, stoga nije volio kišu ni češljanje.
Ottolina je pak voljela sve vremenske prilike, a kišu pogotovo, zato što je voljela skakati po lokvicama. Voljela je i češljati g. Munroea. Držala je da je to jako opušta i tako je bolje razmišljala, osobito kad bi valjalo riješiti neki zamršeni problem ili smisliti kakav pametan plan.

Ottolina je voljela rješavati zamršene probleme i smišljati pametne planove još i više nego skakati po lokvicama. Neprestano je budno pazila hoće li negdje naići na štogod neobično ili zanimljivo. G. Munroe također.

četvrtak, 6. travnja 2017.

Rachel Kushner: BACAČI PLAMENA

1. Ubio ga je prednjim farom (onim što je imao u ruci)

Valera se odvojio od svoje jedinice i upravo rezao žice na faru drugog motociklista. Motociklist, Copertini, bio je mrtav. Valera začudo nije bio tužan, iako je Copertini bio njegov suborac, netko s kim je jurio pod bijelim neonskim svjetlima Vije del Corso davno prije 1917. kada su se obojica dobrovoljno javila za motociklistički bataljun.

Upravo je Copertini bio taj koji se smijao Valeri kada se slupao na tramvajskim tračnicama u Viji del Corso koje su znale biti tako skliske u maglovitim noćima.
Copertini se smatrao boljim vozačem, ali upravo je on bio taj koji je prebrzo jurio u gustoj šumi i zabio se ravno u drvo. Rama motocikla bila je zdrobljena, ali je žarna nit u žarulji fara ostala čitava i sada je bacala slabašno svjetlo na komadić zemlje i uspravne travke koje su rasle na njoj. Copertini je imao drugačiji model motocikla od Valere, ali su koristili istu žarulju za far. Valera je želio rezervnu. Rezervna će mu dobro doći.
Čuo je hukanje bacača plamena i raštrkane detonacije granata. Borba se odvijala na drugoj strani duboke udoline uz rijeku Isonzo. Ovdje je bilo mirno i napušteno, čulo se samo šuštanje lišća koje se ljuljalo na povjetarcu.
Parkirao je motor, ostavio svoju pušku Carcano vezanu za prtljažnik i počeo okretati far da bi ga oslobodio iz čašice. Nije popuštao. Baš je povlačio žice koje su držale far kada je iza drvoreda topola izletio muškarac u zeleno-žutoj uniformi, bez sumnje Nijemac, kao ragbijaš bez kacige poslan u bitku.
Valera je oslobodio teški mjedeni okvir i odlučio se za obaranje. Nijemac se našao na tlu. Valera se zakotrljao prema njemu. Nijemac se teškom mukom podigao na koljena i pokušao zgrabiti far, velik i ovalan kao ragbijaška lopta, samo mnogo teži, za kojim se vukao splet žica kao presječeni očni živac. Valera se borio za far. Dvaput ga je šutnuo nogom po tlu, ali oba je puta nekako završio kod Nijemca. Valera ga je oborio, udario koljenom u lice i počeo mu lomiti prste ne bi li iščupao far. Tu, naravno, nije bilo kazne za grubu igru, nitko mu neće pokazati crveni karton u tihoj šumi. Njegov je vod bio kilometrima daleko, a taj se usamljeni Nijemac nekako odvojio od svoje čete, izgubio među topolama.
Nijemac je krenuo unatrag, pokušao uhvatiti zalet i ramenom ga oboriti na zemlju.
Valera mu je raskolio glavu farom.


2. Produhovljena Amerika


Povukla sam se sa sunca i otkopčala kacigu. Znoj mi je kapao niz vrat, slijevao se niz leđa u najlonsko donje rublje, curio niz noge ispod kožnatog motorističkog odijela. Skinula sam kacigu i tešku kožnatu jaknu, odložila ih na pod i otvorila raspore na motociklističkim hlačama.
Dugo sam stajala i pratila polagano lutanje oblaka, velikih paperjastih gromada ravno odsječenih na dnu kao da su otopljeni na roštilju.
                Nešto sam morala i previdjeti, recimo igru vjetra s oblacima, dok sam jurila autocestom 160 kilometara na sat. Nisam bila u žurbi, nisam imala nikakvih vremenskih ograničenja. Brzina nije nužno pitanje vremena. Tog sam se dana, vozeći Moto Valeru istočno od Rena, željela kretati po karti Nevade zalijepljenoj za rezervoar dok sam putovala tom državom. Kroz poznatu orbitu istočno od Rena, pokraj bordela i groblja automobila, velikih elektrana iz kojih suklja dim, njihovih zamršenih mreža kondenzatora, izvora i ograda, pokojeg teretnog vlaka i vijugave rijeke Truckee koja gotovo presuši ljeti, pored tračnica i rijeke koje su me otpratile do Fernleyja, a onda naglo skrenule na sjever.
Od tamo nadalje iz zemlje su iscijeđene boja i posebnost, nema ničeg doli prašine, koja je tek ponegdje čupava od kadulje, i neumorne jednoličnosti autoceste. Ubrzala sam. Što sam brže išla, to sam se osjećala povezanija s kartom. Rekla mi je da ću 90 kilometara nakon Fernleyja stići do Lovelocka i 90 kilometara nakon Fernleyja stigla sam to Lovelocka. Kretala sam se od točke do točke na karti. Winnemucca. Valmy. Carlin. Elko. Wells. Jasno sam osjećala svoj cilj, čak i dok sam sjedila pod tendom na odmaralištu i znoj mi se slijevao niz obraze, a nepoznati povjetarac, vruć i suh, upijao vlagu iz moje lagane potkošulje. Pet minuta, rekla sam si. Pet minuta. Kada bih ostala dulje, mjesto ucrtano na karti bi mi se moglo prikrasti.
Na velikom plakatu preko puta autoceste pisalo je: „PIVO SCHAEFER. Kada ti jedno nije dovoljno.“ Modrorepka je sletjela na granu ruja ispod široko raskrečenih nogu džamboplakata. Ta ptičica, čije je perje savršeno ravnomjerno plavo kao da je sprejem obojeno u tvornici, surfala je na svojoj labavoj grani. Sjetila sam se Pat Nixon iz Nevade, njezinih tamnih sjajnih očiju i službene odjeće krute od štirka i perlica. Njezine valovite kose boje viskija natapirane u nepomični val. Ptica je kratko zacvrkutala proizvevši usamljeni podnevni zvuk izgubljen u beskonačnoj liniji sustava za navodnjavanje duž autoceste. Pat Nixon bila je rodom iz Nevade, baš kao i ja, baš kao ova uštogljena državna ptičica što se plavi na pozadini dana. Ona je bila skockana žena zmaj koja je postala prva dama. Sada ćemo najvjerojatnije dobiti Rosalynn Carter, njezin monotoni glas i iskreno prijateljsko lice koje sja od milosrđa. Pat je ta koja me je ganula. Ljudi koje je teško voljeti donose sa sobom obećanje izazova i upravo ih je zbog izazova lakše voljeti. Primoran si voljeti ih. Ljudi koji žele da ljubav bude jednostavna, zapravo je ne žele.
Dok sam plaćala benzin, slušala sam muškarce koji su u igraonici igrali videoigricu Noćni vozač. Sjedili su u nisko položenim kabinama od izlivene svjetlucave stakloplastike i naglo trzali blijedim šakama ne bi li izbjegli reflektore na odbojnoj ogradi na svakoj strani ceste. Kabine su se ljuljale i tresle dok su muškarci pokušavali izbjeći katastrofu, psovali i ljutito udarali dlanom o volan svaki put kada bi se sudarili i zapalili. Nekolicina je odmorišta sada tako izgledala. Tako su se muškarci odmarali od vožnje. Kasnije sam to ispričala Ronnieju Fontaineu. Činilo mi se da je to nešto što bi Ronnieju moglo biti smiješno, ali nije se nasmijao. Rekao je: „Aha, razumijem. To je nevolja sa slobodom.“ Pitala sam: „Što?“ Odgovorio je: „Nitko je ne želi.“
Moj ujak Bobby, koji je živio od tegljenja zemlje, proveo je posljednje trenutke svog života ležeći u bolnici, trzajući nogama da otpusti kvačilo, tijela čvrsto odlučnog da upravlja kiperom, stišće i mijenja brzine, dok je jurio ususret smrti na bolničkim nosilima. „Umro je na dužnosti“, rekla su obojica njegovih sinova nimalo potreseno. Bobby je bio previše opak da bi ga voljeli. Scott i Andy morali su podmazivati njegov kamion svake nedjelje, a sada kad je umro, imali su nedjelje samo za sebe, sada su mogli podmazivati svoje kamione. Bobby je bio majčin brat. Kad smo bili djeca, svi smo živjeli zajedno. Moja je majka radila noćnu smjenu, a Bobby je bio jedini kojeg smo imali da nam bude roditelj. Kada bi završio s vožnjom svog kipera, iz nekog nejasnog razloga sjeo bi gol pred televizorom i tražio od nas da mu mijenjamo programe da ne mora ustajati. Pripremio bi sebi veliki odrezak, a nama instant-rezance. Ponekad bi nas odveo u kasino i ostavio na parkiralištu s raketama iz kućne radinosti. Ili bi se igrao kukavice s drugim automobilima na cesti I-80, dok smo Andy, Scott i ja pokrivali oči na stražnjem sjedalu. Potekla sam od bezobzirnih, bezosjećajnih ljudi. Sandro je to jednom prilikom iskoristio protiv mene. Pretvarao se da sam dovedena na ovaj svijet da bih ga mučila, a bilo je upravo suprotno. Glumio je da je ludo zaljubljen, a zapravo sam ja bila ta koja je bila ludo zaljubljena, dok je Sandro bio taj koji je imao moć. Bio je četrnaest godina stariji od mene i uspješan umjetnik, visok i zgodan u radnoj odjeći i radničkim čizmama – istim čizmama kakve su nosili Bobby, Scott i Andy, ali one su na Sandru ostavljale dojam nečeg drugog: frajera s obiteljskim nasljeđem koji se znao služiti klamericom i cirkularnom pilom, čovjeka kojeg novac nije razmazio, koji se odijevao kao radnik, ponekad i kao skitnica, ali je uvijek bio elegantan i nikad se nije zamarao pitanjem pripada li danoj situaciji (samo pitanje dokaz je nepripadanja).
Iznad stola u svom stanu Sandro je držao fotografiju na kojoj pozira na kauču pored Mortona Feldmana koji nosi pepeljarke. Sandro je na njoj nehajan i rezerviran, drži napunjenu sačmaricu čija je duga cijev bila dio jedne duge polovice slova X koja dijagonalno reže fotografiju. Siječe je. Slika je crno-bijela, ali na njoj se vidi da su Sandrove oči prozirno plave kao u vuka, što je njegovu pogledu davalo hladan i prepreden intenzitet. Fotografija je snimljena u Rhinebecku gdje njegovi prijatelji Gloria i Stanley Kastle imaju kuću. Sandro je smio pucati na njihovu imanju, koristiti razne pištolje i puške koje je sakupio, neke od njih izradila je njegova obiteljska kompanija prije nego što je prestala proizvoditi vatreno oružje. Sandro je najviše volio sačmarice i tvrdio je da je to ono što ti treba ako ikada trebaš nekoga ubiti – sačmarica. To je bio njegov način da na svom blagom, jedva primjetnom talijanskom naglasku jezgrovito da do znanja da bi mogao nekoga ubiti ako bi morao.
Žene na to nisu ostajale ravnodušne. Upucavale su mu se pred mojim očima, kao galeristica Helen Hellenberger, stroga, ali lijepa Grkinja koja je nosila male crne haljine i visoku punđu kao da je i dalje 1962. Nabasali smo na nju u ulici Spring netom prije nego što sam krenula u Reno pokupiti Moto Valeru za ovo putovanje. Helen Hellenberger, u uskoj haljini i ravnim kožnatim cipelama s velikim crnim rokovnikom koji je držala kao kutiju s alatom, rekla je da žarko želi doći u Sandrov atelijer. Hoće li morati moliti? Položila je svoj dlan na njegovu ruku kao da ga neće pustiti dok ne pristane. Sandro je imao ugovor s galerijom Erwin Frame. Helen Hellenberger ga je htjela ukrasti i staviti na svoj popis umjetnika. Pokušao joj je odvratiti pažnju predstavljajući mene, ne kao svoju djevojku, već kao „mladu umjetnicu, koja je netom diplomirala“, kao da je htio reći: Ne možeš imati mene, ali evo nekoga koga bi možda mogla pokupiti. Bila je to ponuda koju je morala pažljivo izbjeći kako bi ga mogla nastaviti nagovarati da pristane na njezin posjet atelijeru.
„Diplomirala si umjetnost… gdje ono?“ upitala me je.
„Na SNR-u“, rekla sam. Znala sam da neće prepoznati inicijale škole.
“Ona stvara pod utjecajem pejzažne umjetnosti”, rekao je Sandro. „Ima sjajne ideje. Snimila je divan film o Renu.“
Helen Hellenberger bila je galeristica najpoznatije galerije za umjetnike koji su se bavili pejzažnom umjetnošću i zastupala je samo najuspješnije zrele umjetnike zbog čega sam se osjetila jako nesigurnom kada je Sandro inzistirao da Helen sazna više o meni i mom radu. Nisam bila spremna izlagati u galeriji Helen Hellenberger pa mi se činilo da me Sandro vrijeđa pretvarajući se da jesam, a da možda toga nije ni svjestan. Možda je i bio svjestan. Možda je to što me nudio umjesto sebe za njega bila neka perverzna šala.
„Oh. Što si ono rekla gdje si studirala?“ Helen je hinila tračak ljubaznosti samo da bi mu udovoljila.
„U Nevadi“, rekla sam.
„Eto, sada zaista možeš učiti o umjetnosti.“ Nasmiješila mu se kao da pohranjuje tajnu među njima. „Sada kad si sa Sandrom Valerom. On je sjajan mentor za nekoga tko je tek došao iz... Idaha?“
„Rena“, rekao je Sandro. „Vraća se tamo radi svog umjetničkog djela. Nacrtat će liniju preko Salt Flatsa. Bit će sjajno. I suptilno. Ona zaista ima suptilne ideje o linijama i crtanju.“
Pokušao me je zagrliti, ali sam se izmakla. Znala sam kako me vidi ova lijepa žena koja je spavala s pola svog popisa umjetnika, kako mi je rekao Ronnie Fontaine, i sam na tom popisu. Bila sam joj samo sitna smetnja u nastojanju da zastupa Sandra.
„Dakle ideš na zapad?“ pitala me prije nego što smo se rastali i onda me krenula ispitivati o detaljima vožnje sa zanimanjem koje mi se nije činilo sasvim iskreno. Tek sam mnogo kasnije u mislima ponovo odvrtjela taj trenutak, proučila ga. Odlaziš iz grada? Reno, Idaho. Nekamo daleko.
Dok sam se spremala za polazak, Sandro se ponašao kao da se možda neću vratiti, kao da ga osuđujem na samoću i dosadu, prepuštam kazni koju će morati otrpjeti. Kolutao je očima na spomen sastanka koji je Helen Hellenberger iskamčila.
„Ostat ću tu sam, na milost i nemilost strvinarima“, rekao je, „a ti ćeš za to vrijeme juriti po Salt Flatsu dok će moji neznani suparnici sliniti nad tobom kao zapanjeni idioti. To je ono što ti činiš“, rekao je. „Od tebe mozak staje. Od tog tvog mladog naboja.“


petak, 31. ožujka 2017.

Helen Macdonald J KAO JASTREB

Helen Macdonald
J kao jastreb
S engleskog preveo Saša Drach

Strpljivost

Sjeveroistočno od Cambridgea, udaljen oko četrdeset i pet minuta, nalazi se predio koji sam silno zavoljela. Močvarno tlo na tome mjestu postaje pjeskovito i suho, a u cijelom kraju ima puno oborenih i usahlih borovih stabala. Posvuda olupine ostavljenih automobila, sačmaricama izrešetani prometni znakovi te američke vojne zrakoplovne baze. Ima tamo i napuštenih kuća što se raspadaju, obilježenih brojevima, u nekadašnjim šumskim naseljima. Ali i bunkera izgrađenih za pohranu zrakoplovima dopremljenih nuklearnih bombi, pod travom obraslim humcima, iza trometarskih ograda, kao i lokala za tetoviranje i terena za golf američkih zrakoplovaca. U proljeće je tamo vrlo bučno. Zračni je promet tada neprekidan, zaprašuju se polja zasađena graškom, a posvuda lete i propelerci i mlažnjaci. Taj se kraj naziva Breckland, isprekidana zemlja – i baš sam tamo završila tog jutra prije sedam godina, u rano proljeće, nakon putovanja koje uopće nisam planirala. Bilo je pet sati ujutro kad sam zagledana u četverokutni odsjaj uličnih svjetiljki na stropu osluškivala što to govore neki ljudi dolje na pločniku, koji su se kasno vraćali sa zabave. Osjećala sam se ne­obično. Premorena i uzrujana, imala sam neugodan dojam kao da mi je netko uklonio mozak i lubanju ispunio nečim poput zgužvane, nagorene, aluminijske folije, tek izvučene iz mikrovalne pećnice, oko koje još uvijek frcaju iskre. Mmmmhhhhh! Moram van, pomislila sam i strgla pokrivače sa sebe. Van! Navukla sam traperice, čizme i džemper, opržila usne vrućom kavom i tek kad sam svojim prastarim, smrznutim Volkswagenom već prešla pola puta autocestom A14 shvatila sam kamo sam se zaputila i zašto. Na tome mjestu, posvuda oko mene, s druge strane zamagljenih automobilskih stakala i bijelim linijama iscrtane ceste, širila se šuma. Uništena šuma. No to je bila šuma u koju sam se zaputila ne bih li negdje tamo pronašla kojeg jastreba.
Znala sam da će to biti teško. Jer s jastrebovima jest teško. Jeste li ikada vidjeli grabljivicu da hvata neku običnu pticu u vašem vrtu? Ja nisam, ali znam da se to dogodilo više puta. Pronalazila sam tragove. Na popločenom dijelu svog dvorišta povremeno bih nalazila kojekakve ostatke, nožice ptica pjevica, nalik kakvim kukcima, skvrčenih najdonjih dijelova i stegnutih tetiva; ili, što je bilo još jezovitije, našla bih odlomljeni kljun, sam vrh lastavičjeg kljuna, ili pak njegov korijen, ili katkad malu, konusnu, gotovo prozirnu crvenu perlicu s koje je visjelo tek nešto malo slabašnog, iskrzanog paperja. Možda i jeste vidjeli nešto nalik tome kad ste gledali kroz prozor kad bi tamo otraga, na travnjaku, velika, krvoločna grabljivica ubijala goluba, kosa ili svraku i kad je to izgledalo kao najstrašnije divljaštvo koje ste ikada vidjeli, kao da vam je netko doveo snježnog leoparda u kuhinju u kojoj ste ga našli kako upravo jede vašu mačku. Sjećam se da sam znala naletjeti na ljude u veletrgovini ili u knjižnici, koji bi mi raskolačenih očiju tvrdili nešto poput: “Vidjela sam jutros strašnu grabljivicu koja je uhvatila pticu u mom dvorištu iza kuće!” I kad bih ja zaustila kazati: “Sigurno kobac!”, oni bi već brzo rekli: “Bio je to zapravo jastreb.” Međutim, nisu bili u pravu. Nije to kao u knjigama. Kad se pograbi s golubom na livadici iza vaše kuće, svaka se grabežljiva ptica čini mnogo većom nego inače, a prikazi ptica u knjigama nikad se ne mogu usporediti sa svjedočanstvom kakvom stvarnom događaju. Kobac je siva ptica, s crnim i bijelim prugama sprijeda, žutim očima i dugim repom. I jastreb je također sive boje i ima sprijeda crne i bijele pruge, i također ima žute oči i dugi rep. I tada se zamislite – Hmmm. Onda ponovo pročitate opis ptice: kobac naraste 30 do 35 centimetara, dok jastreb naraste od 50 do 60 centimetara. Tek toliko. Ali bio je velik. Mora da je bio jastreb. A izgledaju isto. Jastrebovi su samo veći i to je to. Samo veći.
Ali zapravo nije tako. U stvarnom životu jastrebovi sliče kopcima onoliko koliko leopardi sliče kućnim mačkama. Veći jesu, dakako. Ali usto i opasniji, krvoločniji, skloniji ubijanju i više ih se bojimo, da i ne govorimo o tome koliko ih je teže bilo gdje uočiti. Jastreb je ptica koja se zavlači duboko u šumska područja, ne nalazimo ih po vrtovima ni parkovima i zato ih promatrači ptica toliko traže. Može vam se dogoditi da provedete cijelih tjedan dana u šumi punoj jastrebova, a da ne uočite niti jednog, tek tragove njihove prisutnosti. Tek iznenadni šušanj, koji poprati glasanje drugih, prestrašenih šumskih ptica i onaj osjećaj da se negdje oko nas nešto pokrenulo iako nismo zapravo vidjeli što. Možda ćete naći dopola pojedena goluba ugnječenoga u gomilici perja na šumskome tlu. Ili vas zadesi sreća da u šetnji u maglovito jutro naglim okretom glave u djeliću sekunde spazite pticu što je brzo proletjela i nestala, pticu dugih nogu i velikih, opuštenih kandži, pogleda usmjerenog u daleki cilj. U tom djeliću sekunde u vaš se mozak utiskuje slika zbog koje želite vidjeti više. Traženje jastreba je poput dosega kreposti. Nekiput to jesmo u stanju, ali ne baš često i teško nam je reći kada i kako nam je to uspjelo. Ipak, vaše su šanse nešto veće za tihih, bistrih jutara početkom proljeća jer tada jastrebovi napuštaju svoj šumski svijet radi uzajamnog udvaranja pod otvorenim nebom. Ja sam se nadala nečemu takvom.


četvrtak, 30. ožujka 2017.

Javier Marías TAKO POČINJE ZLO

Javier Marías
TAKO POČINJE ZLO
Sa španjolskog preveo Dinko Telećan

I

Ta se priča nije zbila odviše davno – bilo je to prije manje vremena nego što obično traje jedan život, a kako je samo život kratak jednom kad se okonča i kad se može ispričati u nekoliko rečenica te u sjećanju ostavlja samo pepeo koji se rasprši na najmanji dodir i razleti od najmanjeg zapuha – pa ipak, danas bi bila nemoguća. Mislim, prije svega, na ono što se dogodilo njima, Eduardu Murielu i njegovoj ženi, Beatriz Noguera, dok su bili mladi, a ne toliko na ono što se meni dogodilo s njima dok sam ja bio mlad, a njihov brak duga i nerazrješiva nesreća. Ovo posljednje bilo bi svakako i sada moguće, naime ono što se dogodilo meni, budući da mi se događa i sada, ili je možda posrijedi ista priča koja se ne završava. Jednako tako moglo bi se zbiti, pretpostavljam, ono što se dogodilo s Van Vechtenom i svima ostalima iz toga doba. Takvih van vechtenā mora biti u svim vremenima, neće ih nestati i dalje će postojati, narav likova nikad se ne mijenja, ili se barem tako čini, onih u stvarnosti i onih u fikciji, njenoj blizanki, ponavljaju se stoljećima kao da tim dvjema sferama nedostaje mašte ili kao da nemaju izlaza (obje su, na kraju krajeva, djelo živih, možda ima više inventivnijih među mrtvima); katkad ostaje dojam da uživamo u jednoj jedinoj predstavi i u jednoj jedinoj priči, kao sasvim mala djeca. S njenim beskrajnim varijacijama koje joj pribavljaju starinsko ili novatorsko ruho, ali u biti uvijek u istoj. Stoga također u svim vremenima mora biti eduarda murielā i beatriz noguerā, da i ne govorimo o statistima; kao i juanā de vereā, i to u izobilju, tako sam se zvao i tako se zovem, Juan Vere ili Juan de Vere, ovisno o tome tko izgovara ili misli moje ime. U mojem liku nema ničega originalnog.
Tada još nije bilo razvoda, a još se manje moglo očekivati da će ih jednog dana biti kad su se Muriel i njegova žena vjenčali dvadesetak godina prije nego što sam se ja upleo u njihove živote, ili je bolje reći da su oni ušli u moj život, život, da tako kažemo, pukog početnika. No od trenutka kada se čovjek nađe u svijetu počnu mu se događati stvari, njegov slabašni kotač zahvati nas sumnjičavo i izdosađeno te nas bezvoljno vuče, jer je star i zdrobio je mnoge živote pod svjetlom svoga dokonog stražara, hladnog Mjeseca koji drijema i motri samo s jednim poluotvorenim kapkom; on zna sve priče i prije nego što se dogode. I dovoljno je da se na nekog obrati pozornost – ili da se na njega baci nehajan pogled – i taj se više neće moći izmaknuti, pa makar se sakrio i ostao tih i miran, ništa ne činio i ne poduzimao. Makar sebe želio izbrisati, već je uočen, kao dalek oblik u oceanu koji se ne može zanemariti, koji treba izbjeći ili mu se približiti; drugi ga razabiru i računaju s njime, dok ne iščezne. No tako, u konačnici, nije bilo sa mnom. Nisam bio posve pasivan niti sam se gradio da sam utvara, nisam sebe pokušavao učiniti nevidljivim.
Uvijek sam se pitao kako se ljudi usuđuju sklapati brak – i usuđivali su se stoljećima – kada to ima konačan karakter; osobito žene, kojima je teže naći utjehe ili se moraju dvostruko ili trostruko više truditi da ih prikriju, peterostruko ako se iz tih utješnih izleta vrate s teretom, a tada moraju čim prije prikriti novo biće prije nego što mu se oblikuje lice i prije nego što se uzmogne pojaviti na zemlji: od trenutka njegova začeća, ili njegova uočavanja ili slutnje o njemu – da ne kažemo od njegove najave – i pretvoriti ga u varalicu tijekom cijeloga njegova života, često tako da on nikada ne dozna za svoju prevaru ni za svoje nezakonito porijeklo, čak ni kad je već star te još malo pa ga više nitko neće moći razotkriti. Bezbrojna su djeca smatrala ocem nekoga tko im to nije bio i braćom one koji su im to bili napola, i odlazila su u grob s tim netaknutim vjerovanjem i zabludom, ili bi trebalo reći s prevarom, kojoj su ih njihove srčane majke izlagale od rođenja. Za razliku od bolestī i dugova – još dvije pojave koje se na španjolskom „sklope“, sve troje dijele isti glagol, kao da su sve zloslutne ili zlokobne ili, u najmanju ruku, tegobne – za brak je bilo sigurno da se ne može ni izliječiti ni zaliječiti ni podmiriti. Ili je takav lijek donosila samo smrt jednog od supružnika, katkad dugo žuđena u tišini, a rjeđe poticana, izazivana ili tražena, obično u još većoj tišini ili, prije, u neizrecivoj tajnosti. Ili pak smrt obaju, dakako, a tada više nije bilo ničega, samo djece nesvjesne bilo čega, ako su ih imali i ako su preživjela, i kratkog sjećanja. Ili, u nekim prilikama, možda i priče. Klimave i gotovo nikad ispričane priče, budući da se priče iz intimnog života obično ne pričaju – tolike majke srčane do posljednjeg daha, a i tolike ne-majke – ili možda i ispričane, ali šaptom, da baš ne bude kao da ih nikad nije bilo ili da ostanu u nijemom jastuku o koji se pritiska lice u plaču, ili prepuštene tek pogledu sanjivoga poluotvorenog oka hladnoga, stražarskog Mjeseca.

Eduardo Muriel imao je tanke brkove, kao da ih je pustio da rastu dok je glumac Errol Flynn bio uzor svima, a poslije ih zaboravio preurediti ili pustiti da narastu gušće, jedan od onih muškaraca ustaljenih navika kad je vanjština posrijedi, koji ne shvaćaju da vrijeme prolazi, da se mode mijenjaju i da stare – kao da ih se to ne tiče te odbacuju vrijeme i osjećaju se slobodnima od njegova protoka – a donekle imaju i pravo kad se ne brinu i ne haju oko toga: ne obraćajući pozornost na svoju dob, drže je na sigurnoj udaljenosti; ne popuštajući joj izvana, na koncu joj i ne podlegnu, i tako ih godine – odvažne naspram gotovo svih – bojažljivo obilaze i kruže oko njih, ali se ne usuđuju njima zagospodariti, ne ukorjenjuju im se u duhu, a isto tako ne zaposjedaju im pojavu, po kojoj prosiplju tek sasvim polaganu susnježicu ili polusjenu. Bio je visok, prilično viši od polovice svojih vršnjaka koji su pripadali naraštaju nakon onoga mog oca, ako ne i istomu. Zbog toga je na prvi pogled djelovao kao da je snažan i vitak, iako mu figura nije bila ortodoksno mužjačka: imao je pomalo uska ramena za svoj stas, zbog čega se činilo da mu je trbuh širi, mada nije patio ni od kakve debljine u tom području, a nije imao ni neprilično široke bokove, od kojih su se protezale veoma dugačke noge koje nije znao smjestiti dok je sjedio: ako bi ih prekrižio (a to je, uglavnom, najradije činio s njima), stopalo gornje noge prirodno je dosezalo pod, što neke žene tašte na svoje listove – ne žele pokazati nogu kako visi, kao ni dok je podebljana ili izobličena koljenom što je drži – postižu tek neprirodnim držanjem, pokazivanjem u profilu i uz pomoć visokih potpetica. Mislim da je zbog tih uskih ramena Muriel obično nosio sako s pomno prikrivenim vatiranim podstavama, ili mu ga je krojač šio u obliku obrnutog trapeza (sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća još je odlazio krojaču, ili je ovaj dolazio njemu kući, kad je to već postala rijetka pojava). Nos mu je bio vrlo ravan, bez ikakva zakrivljenja unatoč pozamašnoj veličini, a u gustoj kosi, počešljanoj mokrim češljem na razdjeljak, kao što ga je sigurno češljala majka kad je bio dijete – a on nije vidio razloga da se ogriješi o to pravilo – sjajilo mu je nekoliko sijedih dlaka sred prevladavajuće kestenjaste. Tanki brkovi nisu previše umanjivali spontanost i mladalačko blistanje njegova osmijeha. Trudio se da ga obuzda ili suspregne, ali nije u tome često uspijevao; bilo je u njegovu značaju nečega bitno zaigranog, ili neke prošlosti koja je izranjala a da nije trebalo spuštati sondu u velike dubine. Nije se, međutim, nalazila ni u posve plitkim vodama: na njima je plutala stanovita nametnuta ili nehotična gorčina, za koju je osjećao da joj nije uzročnik, nego, možebiti, i žrtva.
No ono što je bilo najupadljivije onomu tko bi ga prvi put vidio izbliza ili na fotografiji u novinama snimljenoj s lica, a takve su bile veoma rijetke, bio je povez što se isticao preko desnog oka, posve klasičan, teatralan ili čak filmski povez, crn, omašan i čvrsto zategnut tankom elastičnom vrpcom od gume iste boje koja mu je dijagonalno prelazila lice i bila mu pričvršćena ispod resice lijevog uha. Uvijek sam se pitao zašto su ti povezi izbočeni, ne mislim na one od tkanine koji samo pokrivaju, nego na one koji su nepomični i kanda uglavljeni, od ne znam kojeg čvrstog i zbijenog materijala. (Izgledao je kao od bakelita i izazivao želju da se po njemu lupka ružičastim dijelom nokata da se osjeti kakav je na dodir, što se nikad nisam odvažio učiniti s povezom svoga poslodavca, kao što je i razumljivo; saznao sam, međutim, kako zvuči jer je ponekad, kad je bio nervozan ili razdražen, ali i kad bi zastao da razmisli prije nego što bi izgovorio neku rečenicu ili započeo govor, s palcem ispod pazuha kao malim bičem kakva jahača ili časnika koji vrši smotru svojih vojnika ili konja, Muriel činio upravo to, lupkao je po svome tvrdom povezu vrhovima nokata na slobodnoj ruci, kao da u pomoć priziva nepostojeću ili neupotrebljivu očnu jabučicu, zacijelo mu se sviđao zvuk, koji je doista bio ugodan, krik krik krik; pomalo je, doduše, bilo jezivo vidjeti ga kako na taj način priziva to odsutno oko, dok se čovjek ne bi naviknuo na tu kretnju.) Možda ta izbočina smjera izazvati dojam da ispod nje postoji oko, iako ga, možebitno, i nema, nego je ondje samo prazna duplja, šupljina, dubina, utonuće. Možda su ti povezi ispupčeni upravo stoga da opovrgnu jezivu uleknutost koju u nekim slučajevima kriju; tko zna nije li ta šupljina ispunjena poliranom kuglom od bijelog stakla ili mramora, sa zjenicom i šarenicom nacrtanima besmisleno, besprijekorno realistično, a koja se nikad neće vidjeti, obavijena crninom, ili će je vidjeti samo njen vlasnik na kraju dana kad je umoran otkrije pred zrcalom te je možda i izvadi.
I ako je to neizbježno izazivalo pozornost, nije manje privlačilo i ono upotrebljivo, otkriveno lijevo oko, jarke tamnoplave boje poput mora u predvečerje ili već poslije smrkavanja koje, budući da je bilo samo jedno, kao da je sve obuhvaćalo i sve pronicalo, kao da se u njemu sabirala i njegova vlastita moć i moć onoga drugog, nevidljivog i slijepog, ili je priroda željela nadoknaditi gubitak parnjaka dodatnom prodornošću zdravog oka. Snaga i brzina tog oka bile su tolike da sam se ja, postupno i potajice, katkad nastojao skloniti od njegova domašaja da me ne ozlijedi svojim oštrim motrenjem, dok me Muriel ne bi ukorio: „Stani malo više udesno, ovako mi zamalo izlaziš iz vidnog polja i prisiljavaš me da se izvijam, sjeti se da sam tu ograničeniji od tebe.“ A u početku, dok još nisam znao kamo bih upravio pogled jer mi je pažnja bila podijeljena između živoga morskog oka i mrtvoga magnetičnog poveza, nije oklijevao da me pozove na red: „Juane, govorim ti okom koje vidi, ne onim pokojnim, pa mi učini uslugu i slušaj me, a da ti oko koje ne umije beknuti ni riječi ne odvraća pažnju.“ Muriel je time otvoreno upozoravao na svoj prepolovljeni vid, za razliku od onih koji neugodnim velom šutnje zakrivaju svaku svoju manu ili nedostatak, koliko god istaknuti i upadljivi oni bili: ima ljudi kojima je ruka amputirana u visini ramena, a nikad ne priznaju teškoće što im ih nameće bjelodan nedostatak uda te samo što još ne požele žonglirati; ima šepavaca koji se pomoću štapa penju na Annapurnu; ima slijepaca koji neprestano odlaze u kino i dižu galamu kad nastupi radnja bez dijaloga, ona čisto vizualna, buneći se da slika nije fokusirana; ima bogalja u invalidskim kolicima koji se prave da ne poznaju to vozilo i uporno se penju stubama prezirući brojne rampe koje im se danas posvuda nude; ima ćelavih kao biljarske kugle koji se prenemažu jer su dozlaboga raskuštrani, zamišljena kosurina ih izluđuje kad zapuhne jači vjetar. (Neka svih njih, slobodni su da čine što ih volja, ne pada mi na pamet da ih kritiziram.)

No prvi put kad sam ga upitao što mu se dogodilo, kako mu je to šutljivo oko zanijemjelo, odgovorio mi je otresito kao što je povremeno radio s ljudima koji bi ga učinili nestrpljivim, a rijetko sa mnom, prema kojemu se obično ophodio blagonaklono i ljubazno: „Da se razumijemo: nemam te ovdje da mi postavljaš pitanja o stvarima koje te se ne tiču.“

petak, 10. ožujka 2017.

ANTHONY HOROWITZ: MORIARTY

ANTHONY HOROWITZ
MORIARTY
S engleskog prevela Giga Gračan


         1.
         Slapovi Reichenbacha


         Vjeruje li itko, zaozbiljno vjeruje, da se ono na slapovima Reichenbacha dogodilo upravo tako? Mnogo je izvještaja napisano, no meni se čini da u svima njima nešto nedostaje - istina, naime. Uzmite, primjerice, Journal de Genѐve i "Reuters".  Pročitao sam njihove članke od početka do kraja; nimalo lak zadatak, jer su oba napisana onim dozlaboga suhim stilom kakav gaji većina europskih tiskovina, kao da o novostima izvješćuju zato što moraju, a ne zato što žele da vi o njima nešto znate. I što su mi točno rekli? Da su se Sherlock Holmes i njegov najveći protivnik, profesor James Moriarty - za čije postojanje javnost tek sada doznaje - susreli i da su obojica poginuli. Što se pak tiče uzbudljivosti koju su ta dva novinska autoriteta uspjela utočiti u tekstove, moglo se mirne duše raditi o prometnoj nesreći. Čak su i naslovi bili dosadni.
           Prikaz doktora Johna Watsona, međutim, doveo me u ozbiljnu nedoumicu. Cijelu stvar opisuje u ilustriranom časopisu Strand: 24. travnja 1891. uvečer, tako počinje, začuo je kucanje na vratima svoje  ordinacije i poslije toga otputovao u Švicarsku. Nema čovjeka koji bi mene nadmašio u divljenju tom kroničaru pustolovinā, podvigā, slučajevā itd. velikog detektiva. Dok sjedim za svojim Remingtonom br. 2, poboljšani model (američki izum, dakako) i otpočinjem ovaj tegobni posao, svjestan sam da vjerojatno neću dosegnuti razinu njegove točnosti i zabavnosti. Ali moram se zapitati: kako je mogao sve shvatiti tako pogrešno? Kako je propustio uočiti nelogičnosti koje bi i najtupljem policijskom načelniku upale u oko  Robert Pinkerton je znao reći da je laž slična mrtvom kojotu. Što ga dulje ne mičeš, to više zaudara. On bi prvi kazao da sve što ima veze sa slapovima Reichenbacha smrdi.         
         Morate mi oprostiti ako ovo djeluje kao da se mrvicu odveć žestim, ali moja priča - ova priča - započinje s Reichenbachom, pa ono što slijedi neće imati smisla ako se temeljito ne razmotre činjenice. A tko sam ja? Kako biste znali u čijem ste društvu, dopustite da se predstavim: ime mi je Frederick Chase, viši istražitelj u Pinkertonovoj detektivskoj agenciji u New Yorku, a u Europi sam tada bio prvi – vrlo vjerojatno i zadnji – put u životu. Kako izgledam? Hm, muškarcu nije baš lako opisati kako izgleda, no bit ću iskren i kazati da sebe ne bih nazvao naočitim. Kosa crna, oči, recimo, smeđe. Vitak sam, ali, premda tek u četrdesetima, izazovi što ih je život strovalio na moj put već su me i odveć uzdrmali. Nisam oženjen, pa se kadšto zabrinjavam da tu činjenicu odaje moja odjeća, koja je možda malko previše iznošena. Od desetak ljudi u nekoj prostoriji ja ću progovoriti posljednji. Takav sam vam ja.
         U Reichenbach sam došao peti dan nakon sukoba koji će svjetska javnost upoznati pod naslovom "Posljednja zagonetka". E pa, ničega ni posljednjeg ni konačnog nije u tome bilo, kao što danas znamo, i tu je, rekao bih, zagonetka.      
         No dakle. Krenimo od početka.
         Sherlock Holmes, najveći privatni detektiv otkako je svijeta i vijeka, u strahu za vlastiti život bježi iz Engleske. Dr. Watson, koji toga čovjeka poznaje bolje no itko i koji ni riječ protiv njega ne bi dopustio da bude izrečena, mora priznati da je u tim trenucima Holmes sve samo ne onaj kakva poznajemo, posve iscrpljen nevoljama u kojima se zatječe i nad kojima nema nadzor. Možemo li mu to zamjeriti? Tijekom samo jednog prijepodneva napali su ga ni više ni manje nego tri puta. Za dlaku je izmaknuo teretnom dvopregu koji je u Welbeck Streetu projurio pokraj njega; zamalo ga je pogodila cigla koja je pala ili bila bačena s jednog krova u Vere Streetu - i, točno pred ulazom u Watsonovu ordinaciju, neki ga dobrijan iz zasjede napadne toljagom. Ima li on drugog izbora osim da pobjegne?
         Paa, ima. Za toliko se toga gospodin Holmes mogao odlučiti, te se moram zapitati što je doista smjerao. Naravno, u pripovijestima on nije naročito otvoren, a pročitao sam ih sve (i ni jedan jedini put nisam pogodio rješenje, moram reći). Kao prvo, zbog čega misli da će na Kontinentu biti na sigurnijem nego bliže kući? Sâm London gusto je spleten grad u kojem sve vrvi od ljudi, koji on prisno poznaje i u kojem, kao što je jednom priznao, imade mnogo stanova ("pet malih skloništa", piše Watson) na raznim stranama, a samo on znade gdje.
         Mogao bi se prerušiti. To on i čini. Watson već sutradan, na kolodvoru Victoria, zamjećuje nekog vremešnog svećenika Talijana          
u žustru razgovoru s nosačem i čak mu nudi pomoć. Kasnije svećenik ulazi u njegov odjeljak, nekoliko minuta sjede sučelice jedan drugom i tek tada Watson prepoznaje prijatelja. Holmesove su krinke tako savršene te je mogao sljedeće tri godine proživjeti kao katolički svećenik a da ga nitko ne razotkrije. Mogao je ući u neki talijanski samostan. Padre Sherlock... to bi odagnalo njegove neprijatelje. Možda bi mu ondje čak dopustili da se sa strane bavi nekom od raznih stvari koje ga zanimaju - pčelarstvom, primjerice.
         Umjesto svega toga Holmes srlja na putovanje bez ikakva suvisla rasporeda i Watsona moli neka pođe s njim. Zašto? I najnesposobniji zlikovac sasvim će sigurno zaključiti da kamo ide jedan, onaj drugi će zajamčeno poći za njim. A ne zaboravimo da je ovdje riječ o zločincu kakvih nema, majstoru svog zanata, čovjeku kojega se sâm Holmes i plaši, i divi mu se. Ja ni trenutka ne vjerujem da je Moriartya možebit podcijenio. Zdravi razum mi govori da je zacijelo igrao drugu neku igru.
         Sherlock Holmes putuje u Canterbury, Newhaven, Bruxelles i Strasbourg, na svakom koraku praćen. U Strasbourgu prima brzojav kojim ga londonska policija izvješćuje da su pohvatani svi pripadnici Moriartyeve bande. To je, ispostavlja se, potpunoma netočno. Iz  mreže se izmigoljio jedan ključni igrač - ovo je s moje strane nesmotrena tvrdnja, jer ona velika debela riba imenom pukovnik Sebastian Moran ni blizu te mreže nije bila.
         Pukovnik Moran, najvrsniji strijelac u Europi, bio je dobro poznat Pinkertonovoj agenciji, usput rečeno. Dapače, prije no što će njegova zločinačka karijera završiti, bio je poznat svim službama  reda i mira na svijetu. Svojedobno je došao na glas nakon što je u jednom jedinom tjednu u Radžastanu poubijao jedanaest tigrova; taj je podvig ostale lovce zapanjio, ali u istoj je mjeri razjario članove Kraljevskoga geografskog društva. Holmes ga je zvao drugim najopasnijim čovjekom u Londonu - čemu je pridonosilo to što je jedina njegova motivacija novac. Primjerice, ubojstvo gđe Abigail Stewart, nadasve uvažene udovice, hicem u glavu dok je igrala bridž u Lauderu počinio je samo zato da uzmogne isplatiti svoje kartaške dugove u klubu Bagatelle. Čudno je i pomisliti: dok je Holmes sjedio i čitao brzojav, Moran je pijuckao biljni čaj  na hotelskoj terasi ni stotinu metara od njega. No da, njih dvojica susrest će se veoma uskoro.       
         Iz Strasbourga Holmes nastavlja za Ženevu i cijeli tjedan istražuje planinske vrhunce optočene snijegom i ubava sela u dolini Rhône. Taj interludij Watson opisuje riječju "ugodan", koju s obzirom na okolnosti ja ne bih upotrijebio, no zacijelo se samo možemo diviti kako se ta dvojica muškaraca, ti tako prisni prijatelji, čak i u takvim trenucima mogu opustiti kad su zajedno. Holmes i dalje strahuje za život; slijedi još jedan incident. Dok hoda stazom tik uz čelično sivu vodu jezera imenom Daubensee, zamalo na nj padne golemi kamen što se skotrljao s planinskog grebena. Vodič, mještanin, uvjerava ga da je takvo što uobičajena pojava i ja sam mu sklon vjerovati. Pregledao sam zemljopisne karte i izračunao udaljenosti. Koliko vidim, Holmesov je neprijatelj dobrano ispred njega i čeka ga. Unatoč svemu Holmes je uvjeren da je i ovo bio napad na njega pa ostatak dana provedi krajnje napet.
         Naposljetku stiže u selo Meiringen na rijeci Aaru i s Watsonom odsjeda u konačištu Englischer Hof, koje vodi negdašnji konobar iz londonskog hotela Grosvenor. Upravo taj čovjek, Peter Steiler, predlaže Holmesu neka ode vidjeti slapove Reichenbacha, pa će švicarska policija nakratko sumnjičiti njega kao Moriartyeva plaćenika - a to vam govori sve što trebate znati o istražiteljskim tehnikama švicarske policije. Želite li moje mišljenje, njima bi teško palo i da na ledenjaku moraju pronaći sniježnu pahuljicu. Ostao sam u konačištu i sâm porazgovarao sa Steilerom.  Čovjek nije naprosto  bezazlen. Ma ograničen je, jedva da je uopće dizao nos iz lonaca i tavā (konačište faktički vodi njegova žena). Sve dok mu svijet nije pokucao na vrata, Steiler nije imao pojma tko je uopće taj znameniti gost, pa je prva njegova reakcija na objavljenu vijest o Holmesovoj smrti bila da jedan fondue nazove njegovim imenom.                   
         Naravno da je preporučio slapove Reichenbacha. Sumnjivo bi bilo da nije. Za turiste i romantično nastrojene stvorove već su postali omiljenim odredištem. U ljetnim mjesecima možda zateknete desetak slikara porazmještenih duž mahovinaste staze koji pokušavaju dočarati otopljenu vodu ledenjaka Rosenlaui dok se s visine od devedeset metara obrušava u klanac tamo dolje. Pokušavaju i ne uspijevaju. U tom mrkom mjestu imade nečeg nadnaravog što se opire pastelima i uljima svih slikara osim onih najvećih. U New Yorku sam vidio  radove Charlesa Parsonsa i Emanuela Leutzea, možda bi oni mogli štogod učiniti od ovoga. Tu kao da svijet okončava u neprekidnoj apokalipsi tutnjave vode i pjene što se diže poput pare, ptice se razbježale u strahu, sunce zakriveno. Stijenje između kojeg bjesni taj povodanj nazubljeno je i surovo i staro kao Rip van Winkle. Sherlock Holmes je često znao pokazati stanovitu sklonost melodrami, ali nikad u većoj mjeri nego ovdje. Nenadmašna je to pozornica da se na njoj izvede veliki finale, takav koji će, kao i sami slapovi, odzvanjati budućim stoljećima.
         Upravo u tom trenutku stvari postaju pomalo mutne.
         Holmes i Watson neko vrijeme stoje i tek što ne krenu dalje, kadli na njihovo iznenađenje stiže debeljuškast, plavokos dečko od četrnaest godina. Iznenađenje je opravdano. Dečko je odjeven dvjesto posto po švicarskoj tradiciji: pripijene hlače uvučene u dokoljenice, bijela košulja, pripijeni crveni pršnjak. Meni sve to djeluje malkice nesklapno. Pa ovo je Švicarska, a ne vodvilj u Palace Theatreu. Dečko se previše trudi, rekao bih.
         Bilo kako bilo, kaže im da ga šalju iz Englischer Hofa. Razboljela se neka žena, ali zbog nečega odbija da ju pregleda švicarski liječnik. To su njegove riječi. I što biste vi učinili da ste na Watsonovu mjestu? Ne biste povjerovali toj nevjerojatnoj priči i ostali  gdje jeste, ili biste ostavili prijatelja - u najgorem mogućem trenutku i na odista paklenskom mjestu? To je, usput rečeno, sve što uopće doznajemo o tom mlađahnom Švicarcu - iako ćemo se vi i ja uskoro ponovo susresti s njim. Watson daje naslutiti da dečko možda radi za Moriartya, ali ga više ne spominje. Onda se oprašta i hita nepostojećoj bolesnici, uvijek široka srca i pogrešnih prosudbi.     
         Sada nam valja tri godine čekati da se Holmes opet pojavi -  važno je upamtiti da praktički, koliko se to tiče ove pripovijesti, svi vjeruju da je mrtav. Tek mnogo kasnije on objašnjava što se zbilo (Watson sve to prenosi u Praznoj kući); premda sam zbog naravi svoga posla pročitao mnogo napisanih izjava, u malo njih se uspjela smjestiti tolika količina nevjerojatnosti. To je, međutim, njegov iskaz i moramo ga, pretpostavljam, prihvatiti takvim kakav na prvi pogled jest.
         Nakon što je Watson otišao, pripovijeda Holmes, pojavljuje se profesor James Moriarty: hoda uskom stazom koja zavija na pola puta oko slapova. Staza naglo završava, pa ne dolazi u obzir da Holmes pokuša pobjeći - a takav čin ionako mu ne bi nikad pao na um. Valja biti pravedan: ovaj čovjek uvijek je strahovima pogledao u oči -  smrtonosnoj močvarnoj zmiji otrovnici, gnusnom otrovu od kojeg vam se može pomračiti um ili paklenskom psetu koje nesputano juri po vrištini. Holmes je izveo mnogo toga što, iskreno rečeno, izaziva nedoumicu - ali pobjegao nikad nije.
         Dva muškarca razmjenjuju nekoliko riječi. Holmes moli neka mu bude dopušteno ostaviti poruku za svoga starog druga i profesor Moriarty mu udovoljava. Barem je to provjerljivo, jer se rečena tri lista papira nalaze među najcijenjenijim predmetima u vlasništvu Britanske biblioteke u Londonu, gdje sam ih vidio izložene u čitaonici. Apsolviravši bonton, dva se muškarca bacaju jedan na drugoga, ne da se bore, nego - reklo bi se - da skončaju dogovornim samoubojstvom, svaki u čvrstoj nakani da onoga drugog povuče u gromoglasnu vodenu bujicu. I možda bi se upravo to zbilo. Holmes, međutim, ima još jedan trik u rukavu. Bio je naučio bartitsu. Dotad za takvo što nisam čuo, no navodno je posrijedi borilačka vještina koju je smislio jedan britanski inženjer, kombinacija boksa i džuda, pa sada Holmesu itekako dobro posluži.
         Moriarty je time zatečen. Biva odgurnut sa staze i, uz strahovit vrisak, strmoglavljuje se u ponor. Holmes vidi kako ovlaš dodiruje veliki kamen prije no što će nestati u vodi. On je pak spasio glavu... Oprostite, no nema li u tom susretu nečeg ne posve prihvatljivog? Trebate se zapitati zašto Moriarty pristaje na ovaj stil izazova. Uljudne geste za svaku su pohvalu (premda nisam još susreo zlikovca koji bi im bio sklon), ali s kakvom uopće svrhom dovoditi sebe u opasnost? Da budem otvoren: zašto nije naprosto izvukao revolver i protivnika ustrijelio iz neposredne blizine?
         Ako je ovo čudno, Holmesovo daljnje ponašanje postaje posve neobjašnjivo. To što se netom zbilo on istog trena odlučuje iskoristiti eda bi lažirao svoju smrt. Penje se po stijeni iznad staze i ostaje u zaklonu sve dok se Watson ne vrati. Na taj način, dakako, neće postojati još jedan niz stopā koji bi pokazao da je on preživio. Ali čemu? Sada je profesor Moriarty mrtav, britanska policija je već ranije objavila da je cijela banda uhićena, pa zbog čega vjeruje da je i dalje u opasnosti? Što zapravo želi time postići? Da sam ja Holmes, bio bih pohitao natrag u Englischer Hof na Wiener Schnitzel i čašu neuchâtela uime proslave.
         Dr. Watson pak, shvativši prijevaru, vraća se na prizorište, gdje zaostali planinarski štap i samo jedan niz stopā kazuju svoju priču. Odlazi po pomoć i s nekoliko ljudi iz konačišta i mjesnim policajcem imenom Gessner istražuje. Holmes ih vidi, ali ne daje glasa od sebe, iako je sasvim sigurno svjestan koliko će njegov najpouzdaniji suradnik patiti. Nalaze pismo. Čitaju, shvaćaju da se nema više što činiti i odlaze, svi. Holmes počinje silaziti na stazu i upravo u tom trenutku priča zadobiva još jedan neočekivan i potpuno neobjašnjiv obrat. Ispostavlja se da profesor Moriarty nije na slapove  Reichenbacha došao sâm. Holmes se taman počne spuštati - nimalo lagan posao - kadli se pojavljuje neki muškarac i pokušava ga velikim kamenjem zbaciti sa stijene. Taj je muškarac pukovnik Sebastian Moran.
         Što on tu radi, zaboga? Je li bio ondje i dok su se Holmes i Moriarty borili, pa ako jest, zašto nije pritekao upomoć? Gdje mu je puška? Zar ju je najveći strijelac na svijetu slučajno ostavio u vlaku? Ni Holmes ni Watson, a bome ni itko drugi, nije nikad pružio uvjerljive odgovore na pitanja koja se, čak dok ovdje sjedim i lupam po tipkama, čine neizbježnima. A kad ih jedanput počnem postavljati, ne umijem se zaustaviti. Osjećam se kao da sam u nekom vozilu u bijegu koje juri Petom avenijom i ne staje na semaforima. 
         Dakle, o slapovima Reichenbacha znamo otprilike toliko. Priča koju sada moram ispripovjediti počinje pet dana kasnije, kada se u kripti crkve Svetog Mihovila u Meiringenu zatječu tri muškarca. Jedan je istražitelj iz Scotland Yarda, glasovitoga zapovjednog središta britanske policije, u rangu inspektora. Ime mu je Athelney Jones. Drugi sam ja.
         Treći muškarac visok je i mršav, ispupčena čela i utonulih očiju koje bi svijet promatrale sa studenom nenavišću i prepredenošću kad bi u njima bilo imalo života. No sada su staklaste i prazne. U formalnoj odjeći - košulja s tvrdim uspravnim ovratnikom presavijenih šiljaka i redengot - izvukli su ga iz potoka Reichenbach, nešto dalje od slapova. Lijeva mu je noga slomljena, rame i glava teško ozlijeđeni, no uzrok smrti sasvim sigurno je utapanje. Oko zapešća jedne ruke položene preko prsa mjesna je policija privezala komadić kartona. Na njem piše ime: James Moriarty.      
         To je razlog što sam prešao toliki put do Švicarske. Stigao sam prekasno, izgleda.


četvrtak, 9. ožujka 2017.

Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA


Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA

SPOMENIK NA ZAGORSKOM GROBLJU
(2015.)


     Sveti Križ Začretje, 17. lipnja 2015.

     U srijedu 17. lipnja 2015. oko 11 sati na Trg hrvatske kraljice Jelene, središnji trg malog zagorskog mjesta Sveti Križ Začretje, stigla su iz Zagreba dva automobila, jedan Peugeot 307 i jedan minibus Renault Master, te je iz njih počela izlaziti neobična skupina od petnaestak putnika koji su pristigli – kako se to kaže – „iz svih krajeva svijeta“.
     Bilo je tu ljudi različitih zanimanja, različitih kultura, različitih dobi – u rasponu od 23 do 85 godina – vrlo različitih temperamenata, zapadnjački ekspanzivnih i istočnjački mirnih i smjernih. Razgovarali su međusobno na raznim jezicima, na engleskom, hrvatskom, japanskom, ruskom, talijanskom.
     Među njima najstariji bio je poslovni čovjek iz Australije Paul Vukelic, rođen 1930. u danskom gradiću Køgeu, koji sada živi u gradiću Bunburyju u Zapadnoj Australiji, a u Začretje je došao s kćeri Diane, menadžericom na sveučilištu u Sydneyju, partnericom Susan Buchanan, bivšom suprugom Pauline i dvoje prijatelja. Tu je bio i njegov polubrat Hiroshi Yamasaki Vukelić, profesor i prevoditelj, rođen 1941. u Tokiju, koji sada živi u Beogradu, a stigao je sa suprugom Kayoko, pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom. Bila je tu njihova sestrična Ivana Caccia, rođena u Zagrebu, koja sada živi u kanadskom glavnom gradu Ottawi. Bio je tu još jedan Vukelić, Ilija, koji se rodio u Sverdlovsku na Uralu, sada živi u Herceg Novom u Crnoj Gori, a u Sveti Križ Začretje došao je s kćeri Ivanom, studenticom iz Beograda. Tu je bio i njegov bratić, glazbenik Stanislav Novožilov, koji živi u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. Još je tu bilo ljudi rođenih daleko, u Perthu, u Aucklandu, ali i ovdašnjih. Bio je tu i Boris Grünfeld, umirovljeni matematičar, rođen u Mrkonjić Gradu, koji sada živi u Zagrebu. Među onima koji su toga dana stigli u Sveti Križa Začretje bio sam i ja, autor ove knjige, umirovljeni zagrebački novinar Maroje Mihovilović, a u Sveti Križ Začretje stigao sam s kćeri Katjom, prevoditeljicom.
     Svi smo se mi okupili nekoliko dana prije u Zagrebu na inicijativu Paula i Hiroshija kako bi se ostvarilo nešto što je prije bilo nezamislivo, da se napokon okupe svi živući članovi jedne velike, neobične obitelji hrvatskih korijena, koja se zbog raznih obiteljskih, političkih, ideoloških i profesionalnih razloga raspršila diljem svijeta. To okupljanje koje je organizirano u samo nekoliko tjedana, a bilo je planirano da traje samo dva dana, ali je potrajalo deset dana, bilo je vrlo emotivno za sve sudionike, ali im je i štošta otkrilo, jer je u našoj obitelji bilo mnogo tajni i nepoznanica koje su se počele razotkrivati i objašnjavati tek na tom sastanku. Neki od onih koji su stigli u Sveti Križ Začretje nisu se prije sastanka u Zagrebu nekoliko dana prije nikada prije ni čuli ni vidjeli, nisu čak niti znali da neki postoje.
     Koliko se samo u tih nekoliko dana čulo dramatičnih priča o raznim članovima obitelji, o ljubavima i rastancima, misterijima i tragedijama, zatvorima i patnjama, mučenjima i gladovanjima, dugim putovanjima i neispunjenim nadama, čekanjima da se saznaju sudbine sinova i muževa, ali i o pionirskim pothvatima i uspjesima da se preživi i podignu obitelji, stvore karijere često u mračnim i nemogućim uvjetima! Tako se odjednom sklopio veliki mozaik saznanja o jednoj obitelji čije su članove šibali povijesni vjetrovi, prijetili im užasi talijanskog i njemačkog fašizma, sovjetskog staljinizma i japanskog militarizma, kojima su svima pružali otpor, čija se priča rasplitala na četiri kontinenta.
     Ona se odvijala na brojnim lokacijama, u malim hrvatskim mjestima, Gornjem Kosinju, Senju, Lovincu, Gospiću, Bjelovaru, Svetom Križu Začretju, zatim u Karlovcu, Dardi, Osijeku i Zagrebu, ali i u Beču, Budimpešti, Pragu, Brnu, Miskolcu, Pečuhu, Oradei, Brašovu, Münchenu, Berlinu, Jeni, Ženevi, Grenobleu, Parizu, Pontaillacu, Kopenhagenu, Køgeu, Aarhusu, Marseilleu, Cannesu, Leysinu, Davosu, Bledu, Golniku, Šangaju, Tokiju, Abashiriju, Yokohami, New Yorku, pa u Premanturi, Puli, Bakru, Splitu, Trstu, na Bleiburgu, u Harkovu, Moskvi, Madridu, Valenciji, Lisabonu, Sverdlovsku, Minsku, Štipu, Kozarcu, u Mrkonjić Gradu, Sarajevu, Beogradu, u Perthu, Bunburyju, Sydneyju, Ottawi i drugim raznim mjestima. Članovi obitelji upoznali su zatvore u Trstu, Zagrebu, Parizu, Moskvi, Tokiju i Abashiriju, obiteljski grobovi nalaze se u Zagrebu, Premanturi, Sv. Križu Začretju, Moskvi, Minsku, Tokiju, Perthu, Beogradu. U toj dramatičnoj priči kao epizodisti koje su članovi obitelji susretali ili su utjecali na njihove živote naći će se razne povijesne ličnosti, hrvatske i internacionalne, književnici August Šenoa, Ivan Trnski, Eugen Kumičić, Milan Begović, Ernest Radetić, Mate Ujević, Zlatko Gorjan, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža, političari Ivan Mažuranić, Ante Starčević i August Košutić, nadbiskup Alojzije Stepinac, umjetnici Hermann Bollé, Ivan Rein, Ivo Režek i Nikolaj Pirnat, glumica Marija Crnobori, francuski filmski režiser Jean Renoir, slavni arhitekt Le Corbusier, špijuni Richard Sorge, Jan Berzin, komunistički moćnici Josif Staljin, Lavrentij Berija, Anastas Mikojan i Josip Broz Tito, japanski premijer princ Konoe, jugoslavenski predsjednik vlade Milan Stojadinović, zapadnonjemački predsjednik Theodor Heuss, židovski mistik Rabbi Löw, novinari Franjo Fuis, Hrvoje Macanović, Frane Barbieri, Veselin Masleša i Robert Guillain, kao i mnogi, mnogi drugi. Ta bogata, dramatična priča na neki se način zatvorila baš tog lijepog sunčanog dana u prekrasnom središtu Hrvatskog zagorja, u Svetom Križu Začretju.
     Naravno, nisu ovi putnici sa „svih strana svijeta“ došli baš u Sveti Križ Začretje slučajno, došli su s ciljem da se poklone sjeni svojeg zajedničkog pretka, našeg pradjeda (nekima šukundjeda), Lavoslava Vukelića, hrvatskog pjesnika senjskih korijena i nesretne sudbine kojega su hirovi austrougarskog birokratskog aparata doveli u to malo mjestu da tu provede svoje zadnje dane, gdje je 1879. umro mlad i gdje je pokopan. Ovi su putnici „sa svih strana svijeta“ došli vidjeti gdje je živio, gdje mu je grob, da i na taj način spoznaju gdje su njihovi korijeni.
     Na trgu su ih dočekali domaćini iz ovog kraja, najbolji poznavatelj povijesti mjesta 80-godišnji Anton Kučko, donedavni predsjednik općine Sveti Križ Začretje Ivan Kranjčić i predstavnik Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ profesor Krešimir Nekić sa suprugom Antonijom. Najprije su svi zajedno na tom glavnom trgu otišli u crkvu Svetog križa, po kojoj je mjesto dobilo ime, a čiji je svećenik Ivan Rukavina prije 136 godina pokopao Lavoslava Vukelića. Potom su na istom trgu pogledali i kuću u kojoj je pjesnik živio i napisao svoje najbolje zadnje pjesme. „Braća hrvatskoga zmaja“ ondje su još 1928. postavila spomen-ploču. Potom su se uputili do mjesnog groblja koje se nalazi na suprotnom brežuljku, na prekrasnom obronku, a na čijem se vrhu nalazi spomenik pjesniku, nedavno obnovljen naporima općine i „Braće hrvatskoga zmaja“. Prije nego što su se putnici počeli penjati strmom stazom prema vrhu groblja, profesor Nekić predložio je da, kad se svi skupe kod spomenika, uveliča prigodu čitanjem najslavnije pjesme Lavoslava Vukelića. Svi su se s tim složili, a pjesnikov praunuk Hiroshi Yamasaki otkrio je da je donio svoj prijevod te pjesme na japanski pa je predložio da potom pročita i taj svoj prijevod.
     Tako je i bilo. Nakon što su se svi putnici okupili kod tog lijepog spomenika, razgledali to djelo slavnog arhitekta Zagreba Hermanna Bolléa, zavladala je tišina pa je profesor Nekić pročitao Vukelićevu pjesmu „Kod Solferina“. Potom je Hiroshi pročitao i svoj japanski prijevod pjesme. Svi su bili dirnuti, i svečanošću trenutka, i prekrasnim prizorom u tom pitomom zagorskom krajoliku, i značenjem svega onoga što se dogodilo. Svi su prisutni, naime, znali da ta lijepa pacifistička pjesma, možda nešto najbolje u hrvatskoj književnosti druge polovine 19. stoljeća, ima za sve nas i jedno posebno, obiteljsko značenje. Da nije bilo te pjesme, odnosno jednog davnog njenog njemačkog prijevoda, ne bi bilo ni ovdje okupljenih nas. Mi smo svi, naime, gotovo u doslovnom smislu – „djeca Solferina“.
     Ovo je priča o pjesmi koja je stvorila ovu obitelj, o toj obitelji, o neobičnim, dramatičnim sudbinama članova te obitelji u vrtlozima svjetske povijesti. Ona počinje u jednom drugom malom hrvatskom mjestu, 1840. godine u Gornjem Kosinju u Lici.