nedjelja, 22. listopada 2017.

Zoe Sugg KAKO DA DRUGI ZAPAZE VAŠ BLOG

Kako da drugi zapaze vaš blog

Uvijek je donekle obeshrabrujuće kad čovjek utroši silne sate preznojavajući se nad laptopom u pokušaju da osmisli savršenu objavu, a onda ne dobije ni jedan jedini komentar. Svatko od nas je to doživio na vlastitoj koži: s pokretanjem bloga ne dolaze automatski i čitatelji i zapravo se u tome i krije cijela draž. Jedna moja frendica nedavno je odlučila pokrenuti blog i upitala me za savjet pa sam, eto, odlučila sjesti i sastaviti kraći popis naputaka koje sam joj dala u nadi da će pomoći i nekima od vas koji prate moj blog.

Dakle, ako vam je potrebno malo pomoći ili poticaja, evo što predlažem:

1. Pokrenite raspravu! Završite svoju objavu pitanjem koje sažima što ste napisali i kojim ćete čitatelje potaknuti da vam se jave.

2. Aktivirajte se! Otvorite profil na Twitteru i uključujte se u blogerske rasprave uporabom hashtagova. Predstavite svoj blog drugim blogerima i sklapajte prijateljstva. Shvatit ćete da imate mnogo toga zajedničkoga i da uvijek možete o nečemu razgovarati!

3. Komentirajte objave na blogovima koji vam se sviđaju! Svi koji se javljaju s komentarima zapazit će vas i shvatiti da i vi imate blog. Plus, kako sam spomenula u prethodnoj točki, osjećat ćete se pozitivno znajući da ste uključeni u nešto.

4. Reklamirajte svoj blog na društvenim medijima! Poslužite se Instagramom i povezujte fotke sa svojim blogom. Na Instagramu se objavljuje mnogo toga i ako se poslužite hashtagovima preko kojih korisnici mogu pretraživati sadržaje, velika je vjerojatnost da će pronaći i vaš blog. Pinterest također dobro dođe!

5. Budite prirodni! Nemojte spamati druge ili tvitati linkove dvadeset četiri sata dnevno. Nitko ne voli one koji se silno trude – osim toga, to može biti i odbojno. Umjesto toga, nastupite prirodno! Zabavljate se i ne mislite na brojke! Za neke je stvari potrebno vrijeme, ali s malo strpljenja i uključenosti u društvene medije u tili ćete čas steći velik broj pratitelja!

Nadam se da će vam ovi naputci barem donekle pomoći. Na kraju krajeva, brojke su samo brojke i zapravo je najvažnije da uživate pišući za sebe. Čak i da preko noći broj mojih pratitelja padne na pet, nastavila bih pisati jer mi to pruža čisti užitak! Blog mi nakratko omogućava bijeg od stvarnosti i silno me usrećuje, a to je najvažnije!

Jeste li nedavno pokrenuli blog? Hoćete li primijeniti ijedan od ovih naputaka? (Kužite što sam učinila? Vratite se na prvi naputak – ha, ha!)

Cura na netu se odjavljuje XXX


srijeda, 18. listopada 2017.

Mani Gotovac ĆUTIM TE

MANI GOTOVAC
ĆUTIM TE

Irininu i Vikinu majku zvali su Salmonina, što bi moglo značiti lososica. Ne samo zato jer je žvakala losos u golemim količinama. I u kasnim godinama, kada je, nevoljnica, morala prodati nešto iz svoje obiteljske ostavštine da ga kupi na Dolcu. Ne, nisu je samo zato tako zvali, nego više zato što je ona baš bila nekako nalik toj upornoj ribi, puno više nego nekom ženskom liku. Filip se oduševljavao nadimkom svoje bake. Kada je u Wikipediji pronašao kratki zapis o lososu, odmah ga je svima pokazivao:
Zrakoperka, snažna riba, usmjerena prema cilju i uporna. Pliva protiv struje. Lako prepoznaje životnu svrhu, intuitivna je i spremna suočiti se sa životnim izazovima… Ako ste nadahnuti duhom lososa, svojim ćete radom i snažnom voljom biti inspiracija mnogima. Motivirat ćete druge svojim idejama i inteligencijom. Teško vas je obeshrabriti i uvijek ćete naći kreativne načine rješavanja životnih prepreka. Samopouzdanje i entuzijazam zrakoperke počiva na dodiru s vodama nesvjesnog, one je ne plaše, naprotiv, uz njih lakše pliva. Preskače iz rijeka u oceane, iz oceana u rijeke.
– Pa zar to nije naša uvrnuta baka – valjao se od smijeha taj raščupani zlatokosi dječarac i odmah je sve pokazao mami.
Salmonina je nalazila uvijek neke neobične načine rješavanja Irininih i Vikinih životnih prepreka. Motivirala je njihove dečke idejama koje su, istina, uglavnom završavale kao i losos, ulovljene u mrežu. Ali kada bi se i sama našla ulovljena, ne bi se obeshrabrila, o ne, ne bi obeshrabrila ni samu sebe ni druge u svojoj blizini. Zapravo, taj je nadimak počivao na beskrajnom izvoru neke njezine unutarnje mudrosti, na bezbroj nesreća koje je preživjela i na gomili ludosti koje je počinila tijekom svojih 88 godina života. Sjećala se Vika jasno, vidjela je u krupnom planu, kako su joj mamini stvarni dodiri s rijekama i morima, s tolikim vodama, na neki način ugrožavali djetinjstvo. Plakala je kao djevojčica kada je gledala Salmoninu gdje doslovce preskače slapove na njezinoj ljubljenoj Mrežnici ili skače u more, u njezinoj rodnoj Rijeci, i to s one goleme dizalice za brodove, baš u samoj luci. Tamo gdje su dubine bile vrlo upitne, a visine nadasve opasne. Svašta se moglo dogoditi. Ako nema rizika, nema ni užitka, smijala se ta strastvena žena, i mlada, i stara, i uvijek na putu prema svim svojim mrijestilištima.
U zrelim godinama svog života Klementina se, u iskrivljenim petama i sa šeširima širokih oboda, nikada nije pridržavala pravila koja su određivali semafori na svim raskrižjima. Ušla bi u crveno, hodala po zebri, svi bi oko nje tulili, govorila je glasno:
– Ne razumijem što me sada gnjavite?
I nastavila hodati sa svim svojim velikim gestama. Filip bi znao reći:
– Klementina neće umrijeti prirodnom smrću, nema šanse, nju će srušiti neki Mercedes. Uzaludno je pokušavam zaustavljati na cesti. Nema šanse. Ona se i u starosti ponaša kao dijete. Baka s dječjim srcem.
Baku su zabavljale Filipove primjedbe, ali ni dalje nije vodila računa o svjetlima na semaforu, i dalje se nikada, ali nikada nije vezala kada bi sjela u bilo kakav automobil, od Spačeka do Volva.
– To me steže, pustite me, pjevat će ta sprava par sekundi i onda će utihnuti – rekla bi vozaču i ovaj bi poslušao. Pa bi tako i bilo.
Jednako se tako suočavala sa svim vrstama istinskih životnih izazova i neprilika. Nezgodne situacije u obitelji smirivala bi pjevanjem, svi bi odmah otišli u svoju sobu da je ne moraju slušati, začepili uši čepićima od voska i brzo zaspali. Bdjela bi ona, istina, ponekad i po cijele noći, ali to nitko nije znao i nikome ništa ne bi rekla.



utorak, 26. rujna 2017.

Brian Jay Jones GEORGE LUCAS - JEDAN ŽIVOT


            
            Sedamnaestoga travnja Lucas je počeo pisati još jedan materijal, ovaj je nosio naslov Ratovi zvijezda. Taj je nacrt sadržavao žestoku borbu u svemiru koju je Lucas htio vidjeti, kao i razrađeniji zaplet koji je u sebi nosio djeliće Flasha Gordona i Kurosawine Skrivene tvrđave. Lucas je u taj materijal ubacio sve što je volio u serijalima subotom ujutro, puno potjera, napetih škripaca, neobičnih stvorenja i općenito silnog junaštva. Iz Skrivene tvrđave posudio je nekoliko ključnih sastavnica radnje – to jest princezu koju kroz neprijateljski teritorij provodi mudar general koji je prošao mnoge bitke, kao i, još važnije, dvije birokratske šeprtlje kako bi poslužile kao humoristički odušak.
            Luke Skywalker pojavio se prvi put, iako je u ovom ranom nacrtu on zapravo stari general koji vodi mladu princezu na planet Aquilae. On i princeza susreću dva svađalački nastrojena birokrata koji su pobjegli iz svemirske tvrđave koja kruži orbitom pa njih četvero putuje do svemirske luke kako bi pronašli pilota koji će ih odvesti na planet Ophuchi. Skywalker – spretan s „lazerskim mačem“ – regrutira i podučava družinu od deset dječaka da postanu ratnici, prije bijega s planeta u ukradenom brodu. Tu je i žestoka borba – uvijek će ondje biti žestoke borbe – zatim potjera kroz polje asteroida pa rušenje na Yavin, planet divovskih dlakavih izvanzemaljaca. Princeza je zarobljena, a Skywalker predvodi napad na zatvor Imperija, bježeći nakon još jedne spektakularne borbe. Zatim slijedi ceremonija dodjele priznanja – uvijek će ondje biti ceremonija dodjele priznanja – na kojoj princeza oktriva „svoju pravu božansku bit.“
            Čak i s četrnaest stranica pisanih rukom taj poprilično živahan nacrt i dalje se Lucasu činio previše „maglovitim“. No ipak ga je uvezao u crnu kožu s The Star Wars tiskanim zlatnom bojom na naslovnici te ga dao agentu Jeffu Bergu da ga odnese u United Artists na pregled. Berg je priznao da ne razumije ni jednu jedinu riječ i zaista nije znao kako bi ga prodavao. Lucas je znao, čak iako je njegov opis bio konfuzan. „[To je] svemirska opera u tradiciji Flasha Gordona i Bucka Rogersa“, objašnjavao je. „To je kombinacija Jamesa Bonda i 2001. – superfantazija, pelerine, mačevi, laserski pištolji i svemirski brodovi koji pucaju jedan na drugoga, sve u tom stilu. Ali to nije šund“, inzistirao je. „Zamišljeno je da to bude uzbudljivi akcijski pustolovni film.“ Kod Lucasa je entuzijazam uvijek nadvladavao jasnoću.
            Sedmog svibnja Berg je odnio Lucasov prijedlog u United Artists, dajući ga u ruke Davidu Chasmanu, istom onom direktoru koji je vjerovao u Američke grafite. Lucas je znao da u nacrtu koji daje Chasmanu ima puno toga što treba shvatiti – uvijek će mu biti teško slike iz svoje glave staviti na papir – stoga je dodao deset stranica ilustracija u pokušaju da dočara izgled i atmosferu koje je imao u glavi: fotografije NASA-inih astronauta, amfibijske tenkove i crteže svemirskih heroja izrezane iz stripova. Chasman je bio zaintrigiran, no upravo je odlazio u Cannes pa je obećao Bergu da će pregledati materijale i uskoro mu se javiti. Trebala su proći tri mučna tjedna da Chasman brzojavi svoj odgovor: Ne.
            Sumorni je Lucas zamolio Berga da pošalje prijedlog Nedu Tanenu u Universal. „Mrzio sam Universal“, rekao je Lucas, „ali morao sam im se obratiti. Dio mog ugovora za snimanje Američkih grafita bio je da sam im prepisao svoj život na sedam godina... Oni su me posjedovali.“ Da stvari budu još gore, Lucas i Tanen još su se natezali oko Grafita, za koje je Tanen tražio novu montažu u trenutku kad je Lucas ponizno došao u studio s prijedlogom za svoj idući film. „To je bilo usred Nedova najgnjevnijeg razdoblja“, rekao je Lucasov odvjetnik Tom Pollock. „Nije bio predan entuzijastično.“ Berg je ipak Tanenu pokorno poslao prijedlog početkom lipnja, obećavajući da film može biti napravljen s malo sredstava. Lucas ga je preko volje opisao kao „ideju od 6 milijuna dolara koju ću realizirati za 3 milijuna.“ Poput Chasmana prije njega, Tanen je uzeo mapu od Berga i obećao da će se ubrzo javiti.
            Čak i dok je Tanen mozgao, Berg je počeo neformalne razgovore s 20th Century Foxom i novim potpredsjednikom studija za kreativne poslove, Alanom Laddom mlađim. „Laddie“, kako su ga gotovo svi zvali, bio je sin glumca Alana Ladda. Šoubiznis mu je bio u krvi i imao je intuitivan osjećaj za komercijalne hitove, kao što je i cijenio talent, koliko god osebujan bio. Nedavno je spasio scenarista i redatelja Mela Brooksa iz uspaničenog Warner Bros.-a nakon što je studio izgubio vjeru u još neprikazana Vruća sedla, a Berg je smatrao da bi Ladd mogao cijeniti talent i muke njegova klijenta koji je još uvijek vodio sličnu bitku oko kreativnosti s Universalom zbog još neprikazanih Američkih grafita. Na poslijepodnevnom piću Berg je predložio Laddu da mu pokaže Grafite te je poslao prokrijumčareni primjerak u njegov ured. „Pogledao sam ga u Foxu u devet ujutro, apsolutno me oborio s nogu“, prisjetio se Ladd. „Tada sam jednostavno rekao Jeffu [Bergu] da želim upoznati Georgea i čuti više o idejama na kojima radi.“
            Lucas je odletio u Los Angeles jedva čekajući razgovor. Više od bilo kojeg drugog studija u to doba Fox je izgledao kao da zna što napraviti sa znanstvenom fantastikom. Godine 1968. počeo je prikazivati vrlo popularan Planet majmuna, koji je postao serijal od pet filmova. Osim Planeta majmuna Foxu je ipak trebao još neki hit. Nakon 1971. i odlaska mogula Darryla F. Zanucka, koji je držao kormilo kompanije od 1935., studio je bio pod vodstvom Dennisa Stanfilla, nekadašnjeg izvršnog direktora u Lehman Brothersu. Više računovođa nego inovator, Stanfill je ipak bio dovoljno iskusan da slijedi trend kad ga uoči; uz to što je proveo Planet majmuna kroz nekoliko njegovih nastavaka, uspješno je unovčio modu filmova katastrofe distribuirajući naslove poput Paklenog tornja i Posejdonove avanture. No studio je ipak brzo gubio novac, a moral je bio nizak. „Bilo je deprimantno“, rekao je jedan Foxov direktor. „Vrlo demoralizirajuće mjesto da svakoga dana onamo odlazite na posao.“
            Lucas se zasigurno prisjećao dana prije šest godina kad je ušetao u praktički napušteno Warnerovo zdanje. Ondje je pronašao Coppolu, velikog brata koji je pružao potporu, ali i bio burne naravi, koji će poticati, nadahnjivati i izazivati bijes kod Lucasa dok se ovaj bude probijao kao mladi filmaš. Sada će u Foxu naići na Ladda, svog idućeg starijeg brata, zagovornika i branitelja koji će ga provesti kroz sljedeću etapu njegove karijere. Za razliku od Coppole, u suzdržanom Laddu bilo je malo bombastičnoga, zbog čega su on i jednako sputani Lucas svojim temperamentima dobro odgovarali jedan drugom. „On i ja zajedno nismo ni pola nekog ekstrovertnog čovjeka“, primijetio je Ladd. Poput Lucasa ni Ladd nije puno govorio – a kad bi napokon progovorio, to je radio toliko tiho i mirno da su neki mislili da zvuči sablasno poput kompjuterske hulje HAL-a iz 2001.: Odiseje u svemiru. Iako je Lucas većinu hollywoodskih direktora podrugljivo nazivao „preprodavačima rabljenih auta“, Ladd je imao ono nešto što mu se odmah svidjelo.“
            Kao prvo, on i Ladd govorili su istim jezikom: filmom. Umjesto da izvlači svoje fotografije astronauta ili pokušava objasniti zaplet ili atmosferu, Lucas je s Laddom razgovarao o filmovima koje su obojica voljeli. „Ta sekvenca će biti kao iz The Seahawka“, uzbuđeno je ispričao Laddu, dok će druge scene podsjećati na Captaina Blooda ili Flasha Gordona. „Znao sam točno što on govori“, rekao je Ladd. A i Lucas se sviđao njemu. „Znao sam... na temelju vremena provedenog s njim, da je on dokraja iskrena osoba koja zna što radi.“ Ladd je bio zainteresiran – no u tom trenutku Lucas je još uvijek bio vezan ugovorom i morao je čekati da mu Universal odgovori. Ako Tanen i Universal kažu ne Ratovima zvijezda, Ladd i Fox mogli su ih imati.
            Ladd neće morati dugo čekati. Krajem lipnja Universal je odustao. Iako je Tanenu predloženi budžet bio problem, uglavnom je kritizirao sam prijedlog navodeći da je „imao velikih problema da ga razumije“. Berg je smatrao da možda „oni [direktori u Universalu] psihološki nisu spremni“ investirati u visokobudžetni film prepun specijalnih efekata. No vjerojatnije je da nisu bili spremni investirati u Lucasa, čiji su Američki grafiti prolazili kroz novu montažu i još se nisu počeli prikazivati pa se, po mišljenju mnogih u studiju, činilo da su osuđeni na neuspjeh. Zašto bi, zaboga, poduprli film od 3 milijuna dolara koji radi umjetnički nastrojen redatelj koji je vjerojatno upropastio film s budžetom od 750.000 dolara? Universalov odgovor bio je ne.
            Kad se Universal maknuo s puta, Lucasovi su agenti počeli ozbiljne pregovore s Foxom sredinom srpnja, šaljući ovamo-onamo memorandum sporazuma na 80 stranica. Lucas će dobiti 50.000 dolara da napiše scenarij, 100.000 za svoj redateljski posao, 15.000 za „razvoj“ projekta, a budžet za film iznosio je 3 milijuna dolara. Najvažnija cifra u sporazumu bila je, međutim, ona od 10.000 dolara koje će Lucas primiti po potpisivanju sporazuma. To je bio novac koji će odmah ići u njegov džep – i bio mu je potreban. „Bio sam toliko zaglibio u dugovima“, prisjetio se Lucas. „Zbog toga sam sklopio dogovor.“ Bez njega, rekao je poslije, „ne znam što bih napravio. Možda bih se zaposlio. No zadnja očajnička stvar je 'zaposliti se'. Zaista sam htio zadržati svoj integritet.“
           Sedamnaestoga travnja Lucas je počeo pisati još jedan materijal, ovaj je nosio naslov Ratovi zvijezda. Taj je nacrt sadržavao žestoku borbu u svemiru koju je Lucas htio vidjeti, kao i razrađeniji zaplet koji je u sebi nosio djeliće Flasha Gordona i Kurosawine Skrivene tvrđave. Lucas je u taj materijal ubacio sve što je volio u serijalima subotom ujutro, puno potjera, napetih škripaca, neobičnih stvorenja i općenito silnog junaštva. Iz Skrivene tvrđave posudio je nekoliko ključnih sastavnica radnje – to jest princezu koju kroz neprijateljski teritorij provodi mudar general koji je prošao mnoge bitke, kao i, još važnije, dvije birokratske šeprtlje kako bi poslužile kao humoristički odušak.
            Luke Skywalker pojavio se prvi put, iako je u ovom ranom nacrtu on zapravo stari general koji vodi mladu princezu na planet Aquilae. On i princeza susreću dva svađalački nastrojena birokrata koji su pobjegli iz svemirske tvrđave koja kruži orbitom pa njih četvero putuje do svemirske luke kako bi pronašli pilota koji će ih odvesti na planet Ophuchi. Skywalker – spretan s „lazerskim mačem“ – regrutira i podučava družinu od deset dječaka da postanu ratnici, prije bijega s planeta u ukradenom brodu. Tu je i žestoka borba – uvijek će ondje biti žestoke borbe – zatim potjera kroz polje asteroida pa rušenje na Yavin, planet divovskih dlakavih izvanzemaljaca. Princeza je zarobljena, a Skywalker predvodi napad na zatvor Imperija, bježeći nakon još jedne spektakularne borbe. Zatim slijedi ceremonija dodjele priznanja – uvijek će ondje biti ceremonija dodjele priznanja – na kojoj princeza oktriva „svoju pravu božansku bit.“
            Čak i s četrnaest stranica pisanih rukom taj poprilično živahan nacrt i dalje se Lucasu činio previše „maglovitim“. No ipak ga je uvezao u crnu kožu s The Star Wars tiskanim zlatnom bojom na naslovnici te ga dao agentu Jeffu Bergu da ga odnese u United Artists na pregled. Berg je priznao da ne razumije ni jednu jedinu riječ i zaista nije znao kako bi ga prodavao. Lucas je znao, čak iako je njegov opis bio konfuzan. „[To je] svemirska opera u tradiciji Flasha Gordona i Bucka Rogersa“, objašnjavao je. „To je kombinacija Jamesa Bonda i 2001. – superfantazija, pelerine, mačevi, laserski pištolji i svemirski brodovi koji pucaju jedan na drugoga, sve u tom stilu. Ali to nije šund“, inzistirao je. „Zamišljeno je da to bude uzbudljivi akcijski pustolovni film.“ Kod Lucasa je entuzijazam uvijek nadvladavao jasnoću.
            Sedmog svibnja Berg je odnio Lucasov prijedlog u United Artists, dajući ga u ruke Davidu Chasmanu, istom onom direktoru koji je vjerovao u Američke grafite. Lucas je znao da u nacrtu koji daje Chasmanu ima puno toga što treba shvatiti – uvijek će mu biti teško slike iz svoje glave staviti na papir – stoga je dodao deset stranica ilustracija u pokušaju da dočara izgled i atmosferu koje je imao u glavi: fotografije NASA-inih astronauta, amfibijske tenkove i crteže svemirskih heroja izrezane iz stripova. Chasman je bio zaintrigiran, no upravo je odlazio u Cannes pa je obećao Bergu da će pregledati materijale i uskoro mu se javiti. Trebala su proći tri mučna tjedna da Chasman brzojavi svoj odgovor: Ne.
            Sumorni je Lucas zamolio Berga da pošalje prijedlog Nedu Tanenu u Universal. „Mrzio sam Universal“, rekao je Lucas, „ali morao sam im se obratiti. Dio mog ugovora za snimanje Američkih grafita bio je da sam im prepisao svoj život na sedam godina... Oni su me posjedovali.“ Da stvari budu još gore, Lucas i Tanen još su se natezali oko Grafita, za koje je Tanen tražio novu montažu u trenutku kad je Lucas ponizno došao u studio s prijedlogom za svoj idući film. „To je bilo usred Nedova najgnjevnijeg razdoblja“, rekao je Lucasov odvjetnik Tom Pollock. „Nije bio predan entuzijastično.“ Berg je ipak Tanenu pokorno poslao prijedlog početkom lipnja, obećavajući da film može biti napravljen s malo sredstava. Lucas ga je preko volje opisao kao „ideju od 6 milijuna dolara koju ću realizirati za 3 milijuna.“ Poput Chasmana prije njega, Tanen je uzeo mapu od Berga i obećao da će se ubrzo javiti.
            Čak i dok je Tanen mozgao, Berg je počeo neformalne razgovore s 20th Century Foxom i novim potpredsjednikom studija za kreativne poslove, Alanom Laddom mlađim. „Laddie“, kako su ga gotovo svi zvali, bio je sin glumca Alana Ladda. Šoubiznis mu je bio u krvi i imao je intuitivan osjećaj za komercijalne hitove, kao što je i cijenio talent, koliko god osebujan bio. Nedavno je spasio scenarista i redatelja Mela Brooksa iz uspaničenog Warner Bros.-a nakon što je studio izgubio vjeru u još neprikazana Vruća sedla, a Berg je smatrao da bi Ladd mogao cijeniti talent i muke njegova klijenta koji je još uvijek vodio sličnu bitku oko kreativnosti s Universalom zbog još neprikazanih Američkih grafita. Na poslijepodnevnom piću Berg je predložio Laddu da mu pokaže Grafite te je poslao prokrijumčareni primjerak u njegov ured. „Pogledao sam ga u Foxu u devet ujutro, apsolutno me oborio s nogu“, prisjetio se Ladd. „Tada sam jednostavno rekao Jeffu [Bergu] da želim upoznati Georgea i čuti više o idejama na kojima radi.“
            Lucas je odletio u Los Angeles jedva čekajući razgovor. Više od bilo kojeg drugog studija u to doba Fox je izgledao kao da zna što napraviti sa znanstvenom fantastikom. Godine 1968. počeo je prikazivati vrlo popularan Planet majmuna, koji je postao serijal od pet filmova. Osim Planeta majmuna Foxu je ipak trebao još neki hit. Nakon 1971. i odlaska mogula Darryla F. Zanucka, koji je držao kormilo kompanije od 1935., studio je bio pod vodstvom Dennisa Stanfilla, nekadašnjeg izvršnog direktora u Lehman Brothersu. Više računovođa nego inovator, Stanfill je ipak bio dovoljno iskusan da slijedi trend kad ga uoči; uz to što je proveo Planet majmuna kroz nekoliko njegovih nastavaka, uspješno je unovčio modu filmova katastrofe distribuirajući naslove poput Paklenog tornja i Posejdonove avanture. No studio je ipak brzo gubio novac, a moral je bio nizak. „Bilo je deprimantno“, rekao je jedan Foxov direktor. „Vrlo demoralizirajuće mjesto da svakoga dana onamo odlazite na posao.“
            Lucas se zasigurno prisjećao dana prije šest godina kad je ušetao u praktički napušteno Warnerovo zdanje. Ondje je pronašao Coppolu, velikog brata koji je pružao potporu, ali i bio burne naravi, koji će poticati, nadahnjivati i izazivati bijes kod Lucasa dok se ovaj bude probijao kao mladi filmaš. Sada će u Foxu naići na Ladda, svog idućeg starijeg brata, zagovornika i branitelja koji će ga provesti kroz sljedeću etapu njegove karijere. Za razliku od Coppole, u suzdržanom Laddu bilo je malo bombastičnoga, zbog čega su on i jednako sputani Lucas svojim temperamentima dobro odgovarali jedan drugom. „On i ja zajedno nismo ni pola nekog ekstrovertnog čovjeka“, primijetio je Ladd. Poput Lucasa ni Ladd nije puno govorio – a kad bi napokon progovorio, to je radio toliko tiho i mirno da su neki mislili da zvuči sablasno poput kompjuterske hulje HAL-a iz 2001.: Odiseje u svemiru. Iako je Lucas većinu hollywoodskih direktora podrugljivo nazivao „preprodavačima rabljenih auta“, Ladd je imao ono nešto što mu se odmah svidjelo.“
            Kao prvo, on i Ladd govorili su istim jezikom: filmom. Umjesto da izvlači svoje fotografije astronauta ili pokušava objasniti zaplet ili atmosferu, Lucas je s Laddom razgovarao o filmovima koje su obojica voljeli. „Ta sekvenca će biti kao iz The Seahawka“, uzbuđeno je ispričao Laddu, dok će druge scene podsjećati na Captaina Blooda ili Flasha Gordona. „Znao sam točno što on govori“, rekao je Ladd. A i Lucas se sviđao njemu. „Znao sam... na temelju vremena provedenog s njim, da je on dokraja iskrena osoba koja zna što radi.“ Ladd je bio zainteresiran – no u tom trenutku Lucas je još uvijek bio vezan ugovorom i morao je čekati da mu Universal odgovori. Ako Tanen i Universal kažu ne Ratovima zvijezda, Ladd i Fox mogli su ih imati.
            Ladd neće morati dugo čekati. Krajem lipnja Universal je odustao. Iako je Tanenu predloženi budžet bio problem, uglavnom je kritizirao sam prijedlog navodeći da je „imao velikih problema da ga razumije“. Berg je smatrao da možda „oni [direktori u Universalu] psihološki nisu spremni“ investirati u visokobudžetni film prepun specijalnih efekata. No vjerojatnije je da nisu bili spremni investirati u Lucasa, čiji su Američki grafiti prolazili kroz novu montažu i još se nisu počeli prikazivati pa se, po mišljenju mnogih u studiju, činilo da su osuđeni na neuspjeh. Zašto bi, zaboga, poduprli film od 3 milijuna dolara koji radi umjetnički nastrojen redatelj koji je vjerojatno upropastio film s budžetom od 750.000 dolara? Universalov odgovor bio je ne.
            Kad se Universal maknuo s puta, Lucasovi su agenti počeli ozbiljne pregovore s Foxom sredinom srpnja, šaljući ovamo-onamo memorandum sporazuma na 80 stranica. Lucas će dobiti 50.000 dolara da napiše scenarij, 100.000 za svoj redateljski posao, 15.000 za „razvoj“ projekta, a budžet za film iznosio je 3 milijuna dolara. Najvažnija cifra u sporazumu bila je, međutim, ona od 10.000 dolara koje će Lucas primiti po potpisivanju sporazuma. To je bio novac koji će odmah ići u njegov džep – i bio mu je potreban. „Bio sam toliko zaglibio u dugovima“, prisjetio se Lucas. „Zbog toga sam sklopio dogovor.“ Bez njega, rekao je poslije, „ne znam što bih napravio. Možda bih se zaposlio. No zadnja očajnička stvar je 'zaposliti se'. Zaista sam htio zadržati svoj integritet.“

            

nedjelja, 17. rujna 2017.

Jessie Burton MUZA

Jessie Burton
MUZA
S engleskog preveo Dražen Čulić

1.
Ne prođemo svi onako kako zaslužujemo. Mnogi trenutci koji mijenjaju život – na primjer, razgovor s neznancem na brodu – ovise o čistoj sreći. Pa ipak, nitko vam neće napisati pismo ili se baš vama povjeriti bez dobrog razloga. Ona me tome naučila: ako želiš sreću, na nju moraš biti spreman. Moraš odigrati svoju ulogu.
Kada je došao moj dan, bilo je tako vruće da su mi se pod pazusima stvorili polumjeseci na bluzi koju nosimo svi koji radimo u toj trgovini cipelama. “Bilo koji broj”, rekla je žena brišući se maramicom. Ramena su me boljela, vrhovi prstiju su mi se gulili. Buljila sam u nju: znoj je njezinoj blijedoj kosi dao boju mokrog miša. Londonska vrućina; nikad nema kamo otići. Nisam to znala, ali ta je žena bila posljednji kupac kojeg ću ikad poslužiti.
“Izvolite?”
“Upravo sam rekla”, uzdahnula je žena. “Bilo koji broj.”
Bližilo se vrijeme zatvaranja, što je značilo kako će sve ostatke stare kože – mi smo ih zvali džem – trebati usisati iz tepiha. Cynth je uvijek govorila kako bismo od tih otpadaka mogli načiniti cijelo stopalo, neko čudovište koje bi samo od sebe zaplesalo. Ona je voljela raditi u trgovini Dolcis Shoes, i preko nje sam se zaposlila – ali već nakon prvog sata naše smjene, ja sam čeznula za hladnoćom svoje sobe, za svojim jeftinim bilježnicama i olovkom koja me čeka pored uskog kreveta. “Curo, razvedri se malo”, šaptala bi Cynth. “Ne radiš preko puta, u pogrebnom poduzeću.”
Odmaknula sam se prema skladištu sa zalihama, mjestu na koje bih često bježala, sada već imuna na težak miris gumenih potplata. Pomislila sam kako bih se mogla zavući unutra i nijemo vrištati u zid od kutija.
“Čekajte! Ej, čekajte!” vikala je žena za mnom. Kada je bila sigurna da je gledam, sagnula se i skinula svoju pohabanu lakiranu cipelu i pokazala stopalo bez prstiju. Bez ijednog prsta. Glatki batrljak nevino je ležao na izblijedjelom sagu kao komad mesa.
“Vidite”, rekla je poraženim glasom skidajući drugu cipelu s noge u istom stanju. “Jednostavno… naguram papir unutra, pa nije važno koji ćete mi broj donijeti.”
Bio je to prizor koji nisam zaboravila; Engleskinja koja mi pokazuje svoja stopala bez prstiju. Tada mi se možda malo gadila. Uvijek govorimo kako mladi nisu navikli na ružnoću, nismo naučili skriti šok. Ja nisam bila tako mlada, zaista; dvadeset šest. Ne znam što sam u tom trenutku učinila, ali sjećam se kako sam na putu prema stanu koji smo dijelile u Clapham Commonu sve ispričala Cynth koja je zinula od užasa i oduševljenja pri pomisli na te noge bez prstiju. “Baba Batrljača!” vikala je. “Evo nje, tebi dolazi, Delly!” Onda je dodala, optimistično i pragmatično: “Barem može nosit broj koji oće.”
Možda je ta žena bila vještica koja mi je došla objaviti promjenu u životu. Ne vjerujem da je bilo tako; to rade neke druge žene. Ali njezina prisutnost djelovala je kao sablastan kraj jednog poglavlja mog života. Je li u meni vidjela ranjivost sličnu svojoj? Stojimo li ona i ja na istome mjestu, na kojem možemo samo ispuniti prazninu papirom? Ne znam. Ostaje vrlo mala mogućnost da je sve što je željela bio novi par cipela. Pa ipak o njoj uvijek razmišljam kao o nekome iz bajke jer to je bio dan u kojem se sve promijenilo.
Zadnjih pet godina nakon što sam doplovila iz Port-of-Spaina javljala sam se na mnoge poslove, bez uspjeha. Kada je vlak iz Southamptona ulazio na postaju Waterloo, Cynth je od kućnih dimnjaka mislila da su tvornički, koji obećavaju mnoge poslove. Ispostavilo se da se to obećanje neće lako ispuniti. Često sam maštala o odlasku iz Dolcisa, a jednom sam se javila u najveće novine u zemlji na natječaj za poslužiteljicu čaja. Tamo kod kuće, uz svoje obrazovanje i samopoštovanje, ne bih ni pomislila raditi takvo što, ali Cynth je rekla: “Žaba s jednim okom i tri noge mogla bi radit taj posao, a isto ga nisu dali tebi, Odelle.”
Cynth, s kojom sam zajedno bila u školi i otputovala u Englesku, postala je zaluđena dvjema stvarima: cipelama i svojim zaručnikom Samuelom kojeg je upoznala u našoj mjesnoj crkvi u Ulici Clapham High (ispostavilo se da je Sam bio pravi zgoditak, s obzirom na to da su se na tome mjestu obično okupljale samo stare tetkice i razgovarale o dobrim starim vremenima). Nakon što ga je našla, Cynth je postala zadovoljnija od mene, što je moglo stvarati napetost među nama. Ja bih često govorila kako više ne mogu trpjeti, jer nisam kao ona, a Cynth bi rekla: “Zato jer sam ja ovca, a ti si ko pametna?”
Nazivala sam mnoge brojeve iz oglasa u kojima je pisalo da iskustvo nije važno, i svi su zvučali tako ljubazno – ali kada bih se pojavila, gle čuda!, baš je svaki posao bio već zauzet. Zovite to glupim, ili mojom naslijeđenom željom za pravdom, ali nastavila sam se javljati. Zadnji put bilo je to za najbolji posao na koji sam do sada naišla, tipkačice u Umjetničkom institutu u Skeltonu, zgradi sa stupovima i natkrivenim trijemom. Jednom sam je čak i posjetila, one subote u mjesecu kada sam slobodna. Dan sam provela lutajući izložbenim prostorijama, od Gainsborougha do Chagalla, preko akvarela Williama Blakea. U vlaku, na povratku kući, jedna se djevojčica zabuljila u mene kao da sam ja slika. Njezini ispruženi prstići dotaknuli su mi ušnu školjku, a onda je zapitala majku: “Može li se to oprati?” Majka je nije ukorila: činilo se kao da od prokletog uha očekuje odgovor.
Nisam se probila pored tolikih mladića kako bih kao najbolja u klasi dobila diplomu Sveučilišta West Indies nizašto. Nisam nizašto izdržala da me djeca štipaju u vlaku. U domovini mi je sam Britanski konzulat dodijelio prvu nagradu za studente Commonwealtha za moju pjesmu Karipski crveni ljiljan. Žao mi je, Cynth, ali ja neću do kraja života obuvati znojne Pepeljuge. Naravno, bilo je suza, uglavnom isplakanih na mojem uleknutom jastuku. U meni je kuhala želja. Sramila sam je se, a ipak me ona određivala. Željela sam raditi nešto važnije, a pet sam godina čekala. U međuvremenu sam pisala osvetničke pjesme o engleskom vremenu i lagala majci da je London raj.

Kada smo Cynth i ja stigle kući, na otiraču je bilo pismo. Zbacila sam cipele i nepomično stajala na hodniku. Na žigu je pisalo London W. 1, centar svijeta. Viktorijanske pločice pod mojim bosim nogama bile su hladne; savijala sam prste nad njihovom smeđom i plavom površinom. Gurnula sam prst pod preklop omotnice i podignula ga kao otpali list. Na zaglavlju je pisalo Institut Skelton.
“Onda?” rekla je Cynth.
Nisam odgovorila, samo sam zabila nokat u reljefni cvjetni uzorak zidnih tapeta našeg stanodavca i zapanjeno čitala do kraja.

Institut Skelton
Trg Skelton
London, W. 1

16. lipnja 1967.

Draga gospođice Bastien,
hvala što ste nam poslali svoju molbu za posao i životopis.
Sve čemu se bilo tko može nadati jest biti uspješan u bilo kakvim uvjetima koje nam život pruži. Vi ste očito mlada žena velikih sposobnosti, oboružana znanjem. Zbog toga mi je izuzetno zadovoljstvo pozvati Vas na tjedan dana probnog rada na mjestu tipkačice.
Mnogo toga treba naučiti, većinu toga samostalno. Ako Vam ponuđeno odgovara, molim Vas da mi pisanim putem javite svoj pristanak, pa ćemo krenuti dalje. Početna je plaća 10 funta tjedno.
Srdačan pozdrav
Marjorie Quick

Deset funta tjedno. U Dolcisu sam dobivala samo šest. Četiri funte bit će golema razlika, ali nije bila riječ o novcu. Bila je riječ o prvom koraku prema onome što su me naučili da su važne stvari – kultura, povijest, umjetnost. Potpis je bio debelo ispisan crnilom, a M i Q bili su ekstravagantni, skoro talijanski razmetljivi. Pismo je blago mirisalo na čudan parfem. Bilo je pomalo zgužvano, kao da ga je Marjorie Quick nekoliko dana držala u torbici prije nego što je odlučila ubaciti ga u sandučić.
Zbogom, prodavaonico cipela, zbogom, tlako. “Dobila sam”, šapnula sam prijateljici. “Žele me. Bome sam dobila.”
Cynth je vrisnula i zagrlila me. “To!”
Ispustila sam jecaj. “Uspjela si. Ti si uspjela”, nastavila je ona, a ja sam udisala njezin vrat, svjež kao zrak nakon groma u Port-of-Spainu. Uzela je pismo i rekla: “Kakvo je to ime, Marjorie Quick?”
Bila sam previše sretna da bih odgovorila. Ukopaj nokte u taj zid, Odelle Bastien; potrgaj to papirnato cvijeće. Ali, znajući što se sve dogodilo i u kolike me nevolje uvalilo, pitam se bih li to ponovila. Bih li se pojavila u osam i dvadeset pet minuta, u ponedjeljak, 3. lipnja 1967. godine, namještajući svoj novi šešir i migoljeći prstima u cipelama iz Dolcisa, na poslu od deset funta tjedno, u Skeltonu, pred ženom po imenu Marjorie Quick?
Da, bih. Jer ja sam bila Odelle, a Quick je bila Quick. A misliti da postoji neki drugi put bilo bi glupo.


petak, 15. rujna 2017.

Zoe Sugg CURA NA NETU NAKON PREKIDA

Gdje je Noah Flynn?

Mala digresija od uobičajenoga bloganja!

Ako redovito pratite objave Cure na netu, onda znate koliko volim odgovarati na pitanja, u komentarima ili e-mailom. Iako je većina vas super cool i najčešće me pita najnormalnije stvari, primjerice kako mi je ove školske godine i kako sam se isplanirala pripremati za odabrane predmete i ispite... u zadnje mi je vrijeme inbox preplavljen i pitanjima o Noi Flynnu. Ukratko, zanima vas ovo: Gdje je? Čime se bavi? Zašto je prekinuo turneju sa Sketchovcima?

Upravo tim pitanjima bombardiraju me i na ostalim društvenim mrežama, pa čak i u stvarnom životu! Dakle, krajnji je čas da kažem što znam.

Ako ste tek nedavno počeli pratiti moj blog, vjerojatno još ne znate da smo Noah i ja nekoć bili par (naglasak na „nekoć“). Oni koji me već dulje vrijeme prate, poznaju ga i kao „dečka iz Brooklyna“. Kako već neko vrijeme nisam pisala o njemu – ni o nas dvoje, što se toga tiče – zbog njegova nedavnog povlačenja iz javnosti mnogi su se počeli pitati što se događa.

Da prvo duboko udahnem... Dakle, bit ću iskrena: ne znam ni ja! Odnosno, znam koliko i vi, i istinski se nadam da je dobro i da je sretan – čime god se bavio. Njegov menadžment je izdao sljedeće priopćenje.

„Zbog preopterećenosti zahtjevnim angažmanima i osobnim problemima Noah je odlučio napustiti svjetsku turneju skupine The Sketch mjesec dana prije planiranog roka. Ispričava se obožavateljima ako ih je time razočarao i iskreno im zahvaljuje na vjernoj podršci.“

I to je sve što znam. Nažalost, to što sam mu prijateljica ne znači da ga mogu pratiti GPS-om i stoga se ne mogu ulogirati u neku mobilnu aplikaciju i provjeriti gdje se nalazi (iako sam poprilično sigurna da mama tako prati mene i brata). Dobro ga poznajem i mogu reći da takvu odluku sigurno nije donio naprečac. Iznimno je čvrst karakter i uvjerena sam da će se vratiti kad to najmanje budemo očekivali!

Nadam se da sam napokon odgovorila na sva pitanja koja vas muče i da ovaj blog sada može nastaviti uobičajenim ritmom.

Vama koji možda i ne znate o čemu to blebećem... oprostite, haha!
Isto tako, Noah, ako slučajno čitaš ovo, molim te da mi odgovoriš na poruke ili ću stvarno biti prisiljena angažirati privatnog istražitelja da ti uđe u trag!

Cura na netu se odjavljuje XXX


                                                           ****
Čim sam gotova s objavom, prosljeđujem laptop Elliotu. – Prolazi?
Pogledom prelijeće tekst dok nervozno grickam zanokticu malog prsta.
- Solidno – odvraća nakon nekoliko trenutaka mučne tišine.
Dobivši potvrdu, smjesta mu oduzimam laptop i objavljujem tekst kako ne bih stigla promijeniti mišljenje. I napokon mogu odahnuti. Sad je gotovo! Više ne mogu povući što sam rekla! Apsurdno je što sam uopće morala dati takvu službenu „izjavu“, ali napokon sam to učinila. I osjećam kako mi obrazi gore jer sam strahovito ljuta na nastalu situaciju...
Elliot se nakašljava – glasno – prekidajući mi misli. Primjećujem da je stisnuo usnice i odmah me steže oko srca. Nešto ga muči. – Stvarno se nisi čula s njim još od sredine kolovoza?
Sliježem ramenima. – Njet.
- Ne vjerujem! Dečko iz Brooklyna nas se ipak odrekao!
Ponovno sliježem ramenima. Drukčije to i nisam u stanju prokomentirati. Ako se previše uživim u problematiku, osjećaji s kojima ionako već teško izlazim na kraj izbit će na površinu!
- Imam samo jednu njegovu poruku. – Vadim mobitel kako bih mu je pokazala. – Vidi!

            Oprosti, Penny! Svega mi je pomalo dosta.
            Prekidam turneju i uzimam stanku.
            Uskoro ću ti se javiti Nx

Ne znam što točno misli pod tim „uskoro“ jer je otad prošlo više od mjesec dana, a od njega ni slova. Poslala sam mu tko zna koliko običnih i direktnih poruka i e-mailova, ali se o sve oglušio pa sam nedavno jednostavno digla ruke. Ne želim ostaviti dojam da sam poput onih očajnih jadnica koje proganjaju svoje bivše. Ipak, stegne me u grlu kad god se sjetim da mi se još nije javio.
- U tom slučaju – nastavlja Elliot – uopće nisi pogriješila sa službenom objavom. Tako si si skinula ostale s grbače. Nikome nije potrebno toliko drame u životu!


četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Jennifer Niven OVDJE SVE POČINJE

Nisam govnar, ali uskoro ću napraviti sranje. I mrzit ćeš me, kao i neki drugi, ali ipak ću ga napraviti.
Ovo će zvučati kao izvlačenje, ali imam nešto što se zove prozopagnozija, što znači da ne mogu prepoznavati lica, čak ni lica onih koje volim. Čak ni mamino lice. Čak ni svoje lice.

Zamisli da ulaziš u sobu punu nepoznatih ljudi, od kojih ti nitko ne znači ništa, jer ne znaš kako se zovu niti bilo što drugo o njima. Onda zamisli odlazak u školu ili na posao, ili još gore, u svoj dom, gdje bi trebao poznavati svakoga, a i tamo svi izgledaju kao stranci.
Meni je tako: ulazim u prostoriju i ne poznajem nikoga. U bilo koju prostoriju, bilo kada. Snalazim se, prepoznajem ih po hodu. Po pokretima. Po glasu. Po kosi. Učim obilježja ljudi. Govorim sebi: Dusty ima klempave uši i crvenkastosmeđu afrofrizuru, onda to zapamtim, i to mi pomaže naći svog malog brata, ali zapravo ga ne mogu zamisliti, s njegovim velikim ušima i kovrčavom kosom, ako se ne nalazi ispred mene. Sjetiti se nekog meni izgleda kao neka supermoć koju izgleda imaju svi osim mene.
Je li to moja službena dijagnoza? Ne. I ne samo zato što mislim da za takvo što doktor Blume, gradski pedijatar, nije dovoljno plaćen. Ne samo zato što su se moji roditelji u zadnjih nekoliko godina zbog toga najeli lijepih govana. Ne samo zato što je – kao što znaš bolje od bilo koga drugog – bolje ne biti čudak. Nego zato što se jedan dio mene nada da to nije istina. Da će se sve možda srediti i nestati samo od sebe. Za sada, evo kako se snalazim:
Kimaj glavom i svima se smješkaj.
Šarmiraj.
Pazi.
Budi prokleto zabavan.
Budi uvijek usred zabave, ali ne pij. Ne riskiraj gubitak kontrole (to se dovoljno često događa i kada si trijezan).
Stvarno pazi na sve.
Napravi sve što je potrebno. Budi glavni. Bilo što, samo ne lovina. Uvijek je bolje loviti nego da love tebe.
Ne govorim ti sve ovo da bih se opravdao zbog onoga što ću napraviti. Tek toliko da se sjetiš. Da znaš kako nikoga ne želim povrijediti. Nije to razlog. Iako je baš to ono što će se dogoditi.
Iskreno tvoj
Jack

P. S. Ti si jedina osoba koja zna što nije u redu sa mnom.
Prozopagnozija imenica: 1. nemogućnost prepoznavanja lica poznatih ljudi, obično posljedica oštećenja mozga; 2. kada je svatko neznanac.



DAN RANIJE


Libby
Kada bi iz svjetiljke pored mog kreveta izišao duh, zaželjela bih ove tri stvari: da mi je mama živa, da se više nikad ne dogodi ništa ružno i tužno i da budem članica grupe Damsels iz Gimnazije „Martin Van Buren“, najbolje plesne skupine u tri okolne države.
Ali što ako te damselice ne budu htjele?
3:38 sati je ujutro, a u to doba noći moje misli podivljaju i gube kontrolu, kao George, moj mačak, kada je bio sasvim mali. Odjednom ih nestane, mojih misli, eno ih tamo, penju se po zavjesama. Ne, vise s police za knjige. Vidi ih, guraju šapu u akvarij i glavu pod vodu.
Ležim na krevetu, buljim u tamu, a misli mi vrludaju po sobi.
Što ako opet zaglaviš? Što ako budu morali razbijati vrata zahoda u kantini ili cijeli zid da te izvuku? Što ako se tata oženi, onda umre i ostavi te s tom novom ženom i polubraćom i sestrama? Što ako umreš? Što ako raj ne postoji i nikada više ne vidiš mamu?
Govorim sebi da zaspim.
Zatvaram oči i ležim sasvim mirno.
Sasvim mirno.
Minutama.
Natjeram misli da legnu pored mene i govorim im: Spavajte, spavajte, spavajte.
Što ako dođeš u školu i shvatiš da je sve drukčije, da su djeca drukčija i, ma koliko se trudila, nikad ih nećeš moći sustići?
Otvorim oči.
Zovem se Libby Strout. Vjerojatno ste čuli za mene. Vjerojatno ste gledali videosnimku mog spašavanja iz vlastite kuće. Barem 6 345 981 osoba ga je vidjela, pa je prilično moguće da ste među njima. Prije tri godine bila sam najdeblja tinejdžerica Amerike. Na vrhuncu sam težila 296,2 kilograma, što znači da sam u jednom trenutku imala 226 kilograma previše. Nisam uvijek bila debela. Mama je umrla, ja sam se udebljala, ali još sam tu, to je ukratko moja priča. Moj otac tu nikako nije kriv.
Dva mjeseca nakon što su me spasili preselili smo se na drugi kraj grada, u novo susjedstvo. Ovih dana mogu sama izići iz kuće. Izgubila sam 137 kilograma. Dovoljno za dvoje cijelih ljudi. Još moram smršavjeti oko 85, i to namjeravam. Sviđam se sama sebi. Za početak, sada mogu trčati. I voziti se u automobilu. I kupovati odjeću umjesto naručivanja po mjeri. I mogu se vrtjeti u krug. Uz to što se više ne moram plašiti da će mi neki organ zakazati, to je možda najbolja promjena u odnosu na prošlost.
Sutra mi je prvi dan škole nakon petog razreda. Postajem trećašica u gimnaziji i, mora se priznati, to zvuči bolje nego najdeblja tinejdžerica Amerike. Ali teško je ne biti PRESTRAVLJENA, DO KOSTI.
Očekujem napadaj panike.


petak, 23. lipnja 2017.

Elena Ferrante PRIČA O NOVOM PREZIMENU

Elena Ferrante
PRIČA O NOVOM PREZIMENU
Genijalna prijateljica – drugi dio

S talijanskog prevela Ana Badurina

1.
U proljeće 1966. Lila mi je vrlo uzbuđeno povjerila metalnu kutiju koja je sadržavala osam bilježnica. Rekla je da ih više ne može držati kod kuće, boji se da će ih pročitati njezin muž. Odnijela sam kutiju bez komentara, izuzev pokoje zajedljive opaske o tome da ih je stegnula s previše užeta. Naš je odnos u to doba bio veoma loš, ali čini se da sam samo ja tako mislila. U rijetkim prigodama kad bismo se vidjele, ona nije pokazivala ni najmanju nelagodu, bila je srdačna, nikada joj ne bi pobjegla koja neljubazna riječ.
Kad me zamolila da joj se zakunem da ni iz kojeg razloga neću otvoriti kutiju, učinila sam to. Ali čim sam ušla u vlak, razvezala sam uže, izvukla bilježnice, počela čitati. Nije to bio dnevnik, premda jest sadržavao detaljan prikaz događaja iz njezina života počevši od kraja nižih razreda osnovne. Bilježnice su se doimale više kao trag tvrdoglave samodiscipline u pisanju. Obilovale su opisima: grana na stablu, područje bara, kamen, list s bijelim rebrima, lonci u kući, različiti dijelovi kuhala za kavu, žeravnik, krupni i sitni drveni ugljen, detaljan plan dvorišta, glavna cesta, zahrđala željezna konstrukcija preko puta bara, parkić i crkva, linija raslinja uz prugu, nove zgrade, roditeljski dom, alat koji su upotrebljavali njezin otac i brat dok su popravljali obuću, njihove kretnje dok su radili, povrh svega boje, boje svega u različitim dijelovima dana. Ali nisu tu bile samo stranice s opisima. Pojavljivale su se i izolirane riječi na dijalektu i na talijanskom, katkad zaokružene, bez komentara. I prijevodne vježbe na latinskom i grčkom. I čitavi odlomci na engleskom jeziku o trgovinama u rajonu, o robi, o dvokolici natrpanoj voćem i povrćem koju Enzo Scanno svakog dana seli iz ulice u ulicu držeći pritom magarca za ular. I brojna razmišljanja o knjigama koje je čitala, filmovima koje je gledala u župnoj dvorani. I mnogi stavovi koje je zastupala u raspravama s Pasqualeom, u razgovorima koje smo vodile nas dvije. Naravno, izlaganje je bilo nepovezano, ali što god da bi Lila zarobila svojim pisanjem, postalo bi važno, tako da ni na stranicama koje je ispisala s jedanaest ili dvanaest godina nisam pronašla ni retka koji bi zvučao djetinjasto.
Rečenice su uglavnom bile krajnje precizne, interpunkcijski znakovi vrlo brižljivo upotrebljavani, rukopis elegantan kako nas je učila učiteljica Oliviero. No ponekad se činilo da Lila ne može održavati disciplinu koju je nametnula samoj sebi, kao da joj je kakva droga preplavila žile. Tada bi se sve zahuktalo, rečenice bi poprimile pretjerano žustar ritam, nestalo bi interpunkcije. Uglavnom joj nije trebalo mnogo da vrati miran, jasan ton. Ali znalo se dogoditi i da naglo stane i ostatak stranice ispuni crtežima uvijenih stabala, grbavih planina iz kojih se dimi, mrkih lica. Zaokupila me kako disciplina, tako i nedisciplina i što sam više čitala, osjećala sam se prevarenijom. Koliko li se vježbe krilo iza pisma koje mi je poslala prije nekoliko godina na Ischiju: zato je bilo tako dobro napisano. Sve sam vratila u kutiju i ponovo si obećala da više neću njuškati.
No ubrzo sam popustila, bilježnice su zračile zavodničkom snagom koju je Lila širila od malih nogu. O rajonu, obitelji, Solarama, Stefanu, o svakoj osobi ili predmetu Lila je pisala nemilosrdno precizno. A što reći o slobodi koju si je dopuštala sa mnom, s onim što sam govorila, što sam mislila, s osobama koje sam voljela, sa samom mojom vanjštinom. Zabilježila je za nju odlučujuće trenutke i pritom nije marila ni za što i ni za koga. Evo posve vidljivog užitka koji je osjetila kad je s deset godina napisala onu svoju pričicu, Modru vilu. Evo jednako vidljivo koliko je patila što se naša učiteljica Oliviero nije udostojala reći ijednu riječ o toj njezinoj priči, štoviše, ignorirala ju je. Evo patnje i bijesa što sam ja otišla u više razrede osnovne ne mareći za nju, napustila sam je. Evo oduševljenja s kojim je izučila obućarski zanat i želje da mi se osveti koja ju je navela da osmisli nove cipele, kao i užitka što je prvi par izradila sa svojim bratom Rinom. Evo boli kad je Fernando, njezin otac, rekao da cipele nisu dobro napravljene. Bilo je svega na tim stranicama, a povrh svega bili su tu mržnja prema braći Solara, čvrsta odlučnost s kojom je odbila ljubav starijeg, Marcella, i trenutak u kojem je pak odlučila zaručiti se s dobroćudnim Stefanom Carraccijem, prodavačem delikatesa, koji je zbog ljubavi odlučio kupiti prvi par cipela koji je ona izradila i pritom se zakleo da će ga zauvijek čuvati. Ah, eto lijepog trenutka u kojem se s petnaest godina počela osjećati kao bogata i otmjena damica pod ruku sa svojim zaručnikom koji je samo iz ljubavi uložio golem novac u tvornicu cipela njezina oca i brata, Tvornicu cipela Cerullo. I kakvo je zadovoljstvo iskusila: većim dijelom izrađene cipele koje je smislila, stan u novom rajonu, brak u šesnaestoj godini. I kakva je raskošna svadba uslijedila, kako li je bila sretna. Zatim se Marcello Solara sa svojim bratom Micheleom pojavio usred slavlja noseći na nogama upravo cipele do kojih njezin muž navodno silno drži. Njezin muž. Za kakvog se to muškarca udala? Hoće li sada, kad je sve gotovo, strgnuti masku i pokazati joj svoje zastrašujuće pravo lice? Neuljepšana pitanja i činjenice o našoj bijedi. Mnogo sam se posvetila tim stranicama, danima, tjednima. Proučila sam ih, na kraju sam naučila napamet odlomke koji su mi se svidjeli, koji su me oduševili, koji su me hipnotizirali, koji su me ponizili. Iza njihove prirodnosti zacijelo se krio neki trik, ali nisam mogla shvatiti koji.
Naposljetku sam jedne studenačke večeri ogorčena izašla ponijevši sa sobom kutiju. Više nisam mogla podnijeti što Lilu osjećam na sebi i u sebi čak i sad kad me veoma cijene, čak i sad kad imam život izvan Napulja. Zaustavila sam se na Solferinskome mostu promatrati svjetla koja su se probijala kroz ledenu maglicu. Položila sam kutiju na ogradu, polako je gurala, malo-pomalo sve dok nije pala u rijeku gotovo kao da se to ona, Lila osobno, strovalila sa svojim mislima, riječima, zlobom kojom je svakome vraćala milo za drago, načinom na koji me prisvojila kao što je činila sa svakom osobom ili predmetom ili događajem ili saznanjem koji bi je okrznuli: knjigama i cipelama, nježnošću i nasiljem, vjenčanjem i prvom bračnom noći, povratkom u rajon u novoj ulozi gospođe Raffaelle Carracci.
2.
Nisam mogla povjerovati da je tako ljubazan, tako zaljubljen Stefano trag djevojčice Lile, njezina rada na cipelama koje je sama zamislila, poklonio Marcellu Solari.
Zaboravila sam na Alfonsa i Marisu koji su za stolom razgovarali blistavih očiju. Nisam više vodila računa o pijanom smijehu svoje majke. Iščezla je glazba, pjevačev glas, rasplesani parovi, Antonio koji je izašao na terasu i s druge strane stakla svladan ljubomorom promatrao ljubičasti grad, more. Izblijedio je čak i obris Nina koji je upravo napustio salu poput arkanđela koji nije ništa navijestio. Vidjela sam samo Lilu koja je nešto uzrujano šaputala Stefanu, ona vrlo blijeda u vjenčanici, on ozbiljan; bjelkasta mrlja nelagode spuštala mu se s čela prema očima poput karnevalske maske na zajapurenu licu. Što se događa, što će se dogoditi? Moja je prijateljica objema rukama prema sebi povlačila muževu nadlakticu. Činila je to snažno, a s obzirom na to da sam je dobro poznavala, osjećala sam da bi mu cijelu ruku otkinula s tijela da može, i da bi prešla salu s njom podignutom visoko iznad glave dok joj krv kapa po šlepu i poslužila se njome kao toljagom ili magarećom čeljusti kako bi Marcella dobro odalamila i razbila mu njušku. O da, učinila bi to, a na tu mi je pomisao srce počelo divlje udarati, grlo mi se počelo sušiti. Potom bi obojici mladića iskopala oči, iščupala im kožu s kostiju lica, ugrizla ih. Da, da, osjećala sam da to želim, želim da se to dogodi. Kraj ljubavi i te nepodnošljive zabave, ništa od zagrljaja u krevetu u Amalfiju. Odmah porazbijati svaki predmet i osobu u rajonu, napraviti pokolj, pobjeći, ja i Lila, otići živjeti daleko, veselo se razmećući, zajedno dospjeti do dna, same, u nepoznatim gradovima. Činilo mi se da bi to bio pravi ishod toga dana. Ako nas ništa ne može spasiti, ni novac, ni muško tijelo, pa čak ni škola, onda slobodno možemo sve odmah uništiti. U grudi mi je navirao njezin bijes, snaga koja mi pripada i koja mi ne pripada ispunjavala me užitkom gubitka sebe. Poželjela sam da ta snaga uzme maha. Ali primijetila sam i da je se i plašim. Tek sam naknadno shvatila da umijem biti tiho nesretna samo zato što nisam sposobna silovito reagirati, bojim se toga, draže mi je biti nepomična i njegovati mržnju. Ne i Lili. Kad je otišla sa svojega mjesta, ustala je toliko odlučno da se zatresao stol, pribor za jelo u prljavim tanjurima, srušila je čašu. Dok je Stefano automatski požurio zaustaviti jezičak vina koji je tekao prema haljini gospođe Solara, ona je žurnim korakom izašla na stražnja vrata, a svaki put kad bi joj se haljina negdje zaplela, snažno bi je povukla.
Palo mi je na pamet potrčati za njom, uhvatiti je za ruku, šapnuti joj hajdemo, hajdemo odavde. Ali nisam se ni pomaknula. Pomaknuo se Stefano nakon kratkotrajnog kolebanja, sustigao je prošavši među rasplesanim parovima.
Osvrnula sam se oko sebe. Svi su primijetili da je nešto uzrujalo mladenku. Ali Marcello se i dalje došaptavao s Rinom kao da je normalno da na nogama nosi te cipele. I dalje su se redale sve prostije zdravice trgovca metalima. Uzvanici kojima se činilo da su na dnu hijerarhije stolova i dalje se nisu mogli pomiriti s tim. Ukratko, nitko osim mene kao da nije shvaćao da je upravo sklopljeni brak – koji će vjerojatno potrajati do smrti supružnika uz mnogo djece, još više unuka, u radosti i boli, sa srebrnim pirom, zlatnim pirom – bez obzira na sve što njezin muž pokušava učiniti kako bi mu oprostila, za Lilu već svršena priča.