petak, 10. veljače 2017.

Izbor Profilovih noviteta u prvoj polovici 2017.


STRANA PROZA

Jojo Moyes: Vikend u Parizu, prijevod Mihaela Velina
Nakon uspjeha romana „Tu sam pred tobom“ i njegova nastavka „Nakon tebe“, Jojo Moyes postaje opće mjesto za ljubiteljice ljubavnih priča, ali na jedan sasvim svoj način. Tko je čitao njezine romane, točno zna o čemu pričamo. Jojo svakom svojom pričom oduševljava legije obožavatelja, pa ne čudi da je i priča o Nell, djevojci iz susjedstva koja planira vikend u Parizu sa svojim dečkom, jedva dočekana. Hoće li Nell biti razočarana što se njezin dečko nije pojavio ili će taj vikend biti najbolje što joj se moglo dogoditi u životu… Pogađate? Ili možda ne? Uskoro čitajte.

Cecelia Ahern: Savršeni, prijevod Silva Tomanić Kiš
Nastavak distopije „Nesavršeni“ očekuje se s velikim nestrpljenjem. Cecelia Ahern okušala se u novome žanru i, sudeći prema brojnim komentarima fanova, nije razočarala.
U novome nastavku junakinja Celestine nalazi se pred još većim izazovom: hoće li biti spremna žrtvovati sve kako bi srušila poredak Savršenih i tako obraniti tezu da biti čovjekom znači ipak biti savršeno nesavršen? Ovo je još jedan roman pun akcije i adrenalina, ali i sasvim poznate Cecelijine strasti.

Jessie Burton: Muza, prijevod Dražen Čulić
Novi roman autorice golemog svjetskog bestselera „Minijaturistica“. Strastvena i očaravajuća priča o žudnji, ambiciji i načinima kojima povijest oblikuje i određuje naše živote, priča je o životu dviju mladih žena: imigrantice koja živi u Londonu šezdesetih godina i boemke koja živi u Španjolskoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Jessie Burton ovim je romanom ponovila uspjeh „Minijaturistice“ osvojivši kritičare i vrhove ljestvica najprodavanijih knjiga.

Zoe Sugg: Cura na netu 3, prijevod Andrea Pongrac
Finale trilogije kraljica cyberspacea poznatije kao Zoella. Njezine vlogove na Youtubeu redovito prati više od  10 milijuna ljudi, a njezin prvijenac  „Cura na netu“ već je prije izlaska izazvao neviđeno zanimanje medija i publike  zahvaljujući nevjerojatnoj popularnosti autorice na društvenim mrežama.  Prva dva nastavka serijala koji se objavljuje u više od 35 zemalja svijeta postali su bestseleri i u Hrvatskoj i ubrajaju se među najprodavanije knjiga 2015. i 2016. U početku je ovaj serijal zamišljen u dva nastavka, ali budući da je postigao tako golem uspjeh, čitatelji su tražili još. U finalu trilogije saznat ćemo kako se omiljena Penny nosi u novim okolnostima svog života, nakon završetka srednje škole i raskida s rockobožanstvenim dečkom Noahom.

John le Carré: Noćni upravitelj, prijevod Mihaela Velina
Jonathan Pine bivši je vojnik koji radi kao noćni upravitelj luksuznog hotela i koji pokušava razotkriti moćnog, beskrupuloznog trgovca oružjem. Po ovom kultnom romanu snimljena je serija u režiji  Susanne Bier u kojoj glume Tom Hiddleston, Hugh Laurie, Olivia Colman, David Harewood, Tom Hollander te Elizabeth Debicki i koja će biti prikazana u više od 180 zemalja svijeta. Velikog, velikog le Carréa suvišno je predstavljati domaćoj publici, no nije zgorega podsjetiti da je riječ o „jednom najvještijih suvremenih pisaca, neumornom istraživaču mračne i proturječne ničije zemlje moralnih dvojbi“.

Anthony Horowitz: Moriarty, prijevod Giga Gračan
Drugi roman britanskog pisca Anthonyja Horowitza o slavnom detektivu Sherlocku Holmesu. Nakon što je „Kućom svile“ Horowitz posve opravdao povjerenje Zaklade Arthura Conana Doylea, koji ga je i izabrao kao pisca nasljednika, kao i kritike i publike, odlučio se i dalje baviti Sherlockom i to možda u njegovoj najpoznatijoj epizodi: onoj pod slapom Reichenbach kada je Sherlock – poginuo. Moriarty je Sherlockov najveći neprijatelj, zločinac svih zločinaca, arhetipski kriminalac koji konstantno izmiče, no pod slapom je i on navodno poginuo... Vrlo uvjerljivom naracijom, besprijekornom karakterizacijom likova, izvrsnim pogađanjem atmosfere i tona Doyleovih romana, Horowitz se još jednom potvrdio kao izvrstan izbor za nastavak Sherlockova „života“.

Dolores Redondo: Nasljeđe u kostima, prijevod Danica Papić Koren
Drugi dio trilogije o Baztánu, jednog od najuspješnijih španjolskih kriminalističkih serijala svih vremena. Radnja romana „Nasljeđe u kostima“ odvija se točno godinu dana nakon događanja „Nevidljivog čuvara“. Viša inspektorica Amaia prati suđenje Jasónu Medini koji je silovao, osakatio i ubio svoju pokćerku... Serijal Dolores Redondo objavljuje se u 33 zemlje svijeta, a priprema se i filmska ekranizacija iza koje stoje producenti ekranizacija Stiega Larssona i Henninga Mankella. Dolores Redondo ovogodišnja je dobitnica nagrade Planeta za roman „Todo esto te daré“. Nakon Nobelove, riječ je o najizdašnijoj svjetskoj književnoj nagradi koja donosi golemi publicitet i novčani iznos od 600 tisuća eura.


Andrea Camilleri: Drugi kraj konca, prijevod Juraj Gracin
Inspektor Montalbano policajac je nagle ćudi, nesklon autoritetu, hedonist i gurman. Njegov je svijet Vigàta i Sicilija i glavni je junak kriminalističkih romana Andree Camillerija, najčitanijeg talijanskog pisca. „Drugi kraj konca“ novi je prijevod talijanskog književnog meštra, autora neodoljivih krimića čiji su zaštitni znak humor i ironija. A koliko je u tome uspješan, govore i prijevodi na brojne jezike, uspjeh televizijskog serijala, ali i to da je jedan grad, Camilleriju u čast, promijenio ime. Naime, Camilleri je za fikcionalno mjesto radnje romana – Vigàtu, inspiriralo njegovo rodno mjesto Porto Empedocle. Vlast u tom gradu, u slavu pisca koji je privukao brojne turiste, imenu grada od 2003. dodala je i Vigàta.

Rachel Kushner: Bacači plamena, prijevod Luiza Bouharaoua 
Opsežni roman nagrađivane američke spisateljice smješten je u 1977. godinu, a njegova radnja klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu nagrađivani američki pisac Colum McCann.

Javier Marías: Tako počinje zlo, prijevod Dinko Telećan
Novi roman jednog od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca Javiera Maríasa, miljenika i hrvatskih čitatelja, intimna je, stišana priča o žudnji, prigovaranjima i opraštanjima u jednoj obitelji, među prijateljima, u društvu. Javier Marías i u ovome opsežnom, izuzetnom romanu „hoda“ po dobro mu poznatom teritoriju osobnih tajni, neobičnih privlačnosti i zatomljenih osjećaja. Kao i uvijek, radi to stilski besprijekorno. „Tako počinje zlo“ španjolska je kritika dočekala s ovacijama. Javier Marías često se spominje kao mogući kandidat za Nobelovu nagradu, njegova djela objavljuje se u više od pedeset zemalja svijeta, ali i prodana su u milijunima primjeraka.


Elena Ferrante: Priča o novom prezimenu, prijevod Ana Badurina
„Priča o novom prezimenu“ drugi je dio tetralogije o Eleni i Lili koji je misterioznoj Eleni Ferrante donio svjetsku slavu i unisono oduševljenje kritike. Dok smo u prvom romanu „Genijalna prijateljica“ pratili djetinjstvo i adolescenciju, u „Priči o novom prezimenu“ Elena i Lila sad su u svojim dvadesetima. Lila je postala zatvorenica svog braka, dok se Elena polako otkriva. Obje postaju žene plaćajući visoku, a ponekad i okrutnu cijenu koju taj prijelaz zahtijeva.


STRANA PUBLICISTIKA:

Joseph Stiglitz: Euro – kako zajednička valuta ugrožava budućnost Europe, prijevod Dražen Čulić
Knjiga Josepha Stiglitza, objavljena sredinom kolovoza, već je privikla interes ne samo strane nego i domaće, stručne, ali i šire javnosti. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, naime, već je niz godina oštar kritičar zajedničke europske valute eura, osobito načina na koji je ta valuta uvedena te kako se europski političari odnose prema njoj. Svoja razmišljanja sad je sabrao u jednoj knjizi objašnjavajući svoje viđenje te politički i ekonomski iznimno kompleksne i važne problematike.

Helen Macdonald: J kao jastreb, prijevod Saša Drach
Spoj iznimne priče o procesu žalovanja, biografskog uvida u život osebujnog pisca, ali i jedinstven pogled na magnetsku privlačnost jastreba. Opsesija, ludilo, sjećanje, mit i povijest stapaju se u izuzetan spoj pisanja o prirodi i memoara iz pera autorice koju su kritičari proglasili izuzetnom inovatoricom i koja je osvojila srca milijuna čitatelja diljem svijeta. Knjiga „J kao jastreb“ dobitnica je prestižne nagrade Samuel Johnson za najbolje publicističko djelo te nagrade Costa (nekadašnja nagrada Whitbread) za knjigu godine.

Brian Jay Jones: George Lucas: Život, prijevod Iva Karabaić
Netom objavljena biografija utjecajnog i jednog od omiljenih filmaša svijeta pruža detaljan uvid u život i djelo čovjeka koji je stvorio Lukea Skywalkera, Hana Sola i Indianu Jonesa. Autor knjige razgovarao je s brojnim Lucasovim kolegama, prijateljima i protivnicima ispisujući priču o zadivljujućem životu jednog inovatora, a njegova knjiga proglašena je i jednom od najboljih knjiga 2016. u izboru Kirkusa.

DJEČJE KNJIGE

Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja se maskira, prijevod Andrea Pongrac
Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja slavi rođendan, prijevod Andrea Pongrac

Zbog velikog interesa mnogobrojnih ljubitelja slikovnica Gilberta Delahayea i Marcela Marliera o ljupkoj djevojčici Maji pripremamo još nekoliko lijepih i zanimljivih izdanja. Majine poučne pustolovine odvest će nas na spektakularnu proslavu rođendana, sudjelovat ćemo u pripremama za nadolazeći maskenbal, doznat ćemo kako djevojčica provodi dan u školi, vidjeti kako s bratom Mišom uređuje vrt, otkriti što se događa kada se morate preseliti u novi stan i još mnogo što. Sigurni smo da će i „mali i veliki“ čitatelji uživati u Majinim dogodovštinama i prekrasnim ilustracijama.

Caleb Krisp: Neka netko zaustavi Ivy Pocket, prijevod Petra Mrduljaš Doležal
Nju krasi krhka ljepota kraljevne u nevolji, ali i hitra gipkost prestrašenog zeca. I, da, ima urođene instinkte Sherlocka Holmesa. Ona je Ivy Pocket, dvanaestogodišnjakinja neobičnih sposobnosti čija mašta i samopouzdanje nemaju granice, a “Neka netko zaustavi Ivy Pocket” nova je avantura čudesne djevojčice  australskog pisca Caleba Krispa. Ove predivne, iznimno duhovite knjige za mlade prevode se u 23 zemlje svijeta, a neobična Ivy očarala je čitatelje svojim nepokolebljivim optimizmom, odlučnošću i stavom da će sve biti dobro.

Srđan Dragojević: Kakagrad
Iz pera Srđana Dragojevića, nagrađivanog srpskog redatelja i scenarista danas već kultnih filmova „Mi nismo anđeli“, „Lepa sela lepo gore“, „Parada“, uskoro izlazi urnebesno duhovita i maštovita slikovnica.
Kakani, Govnica, Tvrdokak… samo su dio neobične i kakastične družbe koja se uputila u Kakagrad. Na putovanju prepunom uzbuđenja moraju proći nepoznato podzemlje vijugavih cijevi, opasnih valova, kakapad, kakajezero i još mnogošto o čemu njihovi tvorci pojma nisu imali.  Do sada.
A osim što je priča stvar otkrila, ona je tim otkrićem i pomogla. Udobno se smjestite i pripremite se na čitanje naglas i valjanje od smijeha još glasnije.


Danica Juričić Spasović: Vodim te u Tokio

Svi su u prvom romanu za mlade Danice Juričić Spasović Volim džudo, volim Sandru postali bolji – osim jednog. Upravo o njemu, o negativcu, o “izgubljenom dječaku”, o tinejdžeru koji je otišao krivim putem i koji se ne može lako vratiti… govori ova nova dirljiva priča.
Kad padne u ruke policije, Goran, nadimka Zmija shvaća da će iz lošega društva teško izaći i da ga tek sada čeka pakao. Proći ćete s njim barem dva neobična mjesta: maloljetnički zatvor i Japan. Ali usred mračnog dijela priče događa se čarolija dobrote. Na neobičan način Goran dobije priliku za povratak jer zrnca dobra mijenjaju njegov svijet. I najčvršći među vama neka se ne iznenade ako im, čitajući ovu priču, pobjegne koja suza. Zaljubljenici u Japan i džudo bit će ovdje osobito počašćeni opisima te daleke zemlje, Tokija, kulture i zbivanjima u čuvenom Kodokanu gdje je pored svih tinejdžerica jedna za Gorana uistinu posebna. To je Nami.




četvrtak, 9. veljače 2017.

DR. ROBERT TORRE: KOCKANJE – KAKO PROTIV OVISNOSTI



Privlačnost kockanja i klađenja



Kockarske igre uvijek isplaćuju manje nego što primaju.
Zato uspješne kockarnice čine sve da igrači igraju što duže i da se stalno vraćaju u igru

Tko u životu ne riskira, ne profitira. Tko ništa ne riskira, nema ništa. Spremnost na životni rizik evolucijski je važna i pozitivna ljudska odlika. I ona u kockarima doživljava svoje krajnje izopačenje.
Dobiti puno, a uložiti malo, dobiti puno za malo – zar to nije tako duboko ljudski i razumljivo. Zar nismo svi pohlepni, zar ne mislimo da zaslužujemo više nego što imamo? Zar svi ne mislimo da smo više dali nego dobili? Pa, eto, došao je trenutak naplate kada ćemo dobivenim novcem promijeniti sve što nas životno tišti.
Sociolozi su utvrdili kako su igre na sreću svojstvene čovjeku. Igre na sreću jedan su od brojnih dokaza da čovjek nikako nije racionalno biće. Sve civilizacije, u svim povijesnim razdobljima, svi društveni slojevi, bez obzira na rasu i spol, kockali su, kladili se ili igrali igre na sreću. Tako je i danas. Diljem svijeta znatno je veći broj osoba koje igraju ili su igrale igre na sreću od onih koje to ne čine.
Kockati znači uložiti novac ili materijalnu vrijednost, u događaj neizvjesnog ishoda, s ciljem uvećanja uložene svote ili dobara.
Kockanje je, dakle, ulaganje financijskih vrijednosti u događaje neizvjesnog ishoda s namjerom zarade. Bez vrijednosnog uloga (u pravilu novca), kockanje se pretvara u (dječju) igru ili igranje.
Vlastodršci su kroz povijest zabranjivali kockanje. Držali su ga porokom i proganjali s vjerske ili sa sekularne osnove. Posebnu društvenu opasnost vidjeli su u kockanju mladih i siromašnih, dok su kockanje bogatih i odraslih smatrali manje opasnim.
Prije nekoliko desetljeća, kockanje i klađenje smatrane su dru­štveno devijantnom pojavom, rezerviranom za osobe s margine dru­štva. Danas su kockanje i klađenje legalne, široko društveno prihvaćene i marketinški promovirane djelatnosti. Iako svaki oblik kockanja nosi svojevrstan rizik od razvoja ovisnosti.
U odnosu na ostale oblike kockanja i klađenja, automati za kockanje imaju najveću adiktivnu moć da od igrača stvore ovisnika o igranju.
Nagradne i lutrijske igre kockarima nisu ni privlačne niti napete. Iz pozicije kockarskog aktivizma, njima je predugo čekati od izvlačenja do izvlačenja i biti, u kockarskom smislu, paraliziran. Lutrijske i nagradne igre nemaju mogućnost brzog igranja, vlastitog odabira ritma igranja, uvećanja uloga, simultanog kockanja i klađenja na više igara istodobno, što im omogućuju automati za kockanje i sportske kladionice. Zato nagradne i lutrijske igre imaju nizak adiktivni potencijal, a igre u kladionicama i kockarnicama visok. Stoga je i društvena opasnost od priređivanja prvih zanemariva, a drugih velika.
Klađenja i neke vrste kockanja, osim dominantnog utjecaja sreće, traže i poznavanje predmeta klađenja ili kombinatorike same igre, te se stoga nazivaju igrama vještine, za razliku od igara na sreću, u kojima ishod u potpunosti definira slučaj. U kockarskim i kladioničarskim igrama vještina onaj koji ih poznaje prolazi u krajnjem ishodu ipak bolje nego onaj koji im nije vičan.
Aktivizmom nošeni kockari teže igrama vještina (poker, klađenje), a eskapistički igrama slučaja, to jest igrama puke sreće (automati za kockanje).
U sportskom klađenju igrači predviđaju ishode sportskih susreta koje predlažu priređivači (različitim koeficijentima klađenja). Današnju popularnost sportsko klađenje dobiva krajem devedesetih.
U kasinu igrači igraju protiv priređivača ili jedan protiv drugoga na stolovima u prostoru kasina.
Lutrijske igre temelje se na izvlačenju slučajnih dobitnih brojeva po zaključenju uplata ili su to igre s unaprijed utvrđenim rezultatom koji se može doznati odmah po kupnji srećke (tzv. instant ekspres lutrije). Iako datiraju još iz srednjeg vijeka, lutrijske igre u suvremenom obliku igraju se od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.
On-line igranje na daljinu je priređivanje igara na sreću na internetu, pri čemu igrač može odigrati igru samostalno, bez neposrednog predstavnika priređivača. Ma koliko se očekuje njegov rast, kockanje putem interneta u zemljama Europske unije i dalje pokriva prilično mali udio kockarskih aktivnosti. U našoj zemlji je taj udio još manji. U prvom redu očekuje se prodor uplata putem interneta u prostor sportskog klađenja, a potom među lutrijske igre.
Kockarnice žive od prokockanog novca. One trebaju taj novac, a najviše će ga dobiti ako igraču povremeno dopuste da pobijedi, znajući da će i ono što je dobio opet u kockanju izgubiti.
Osobe nesklone kockanju pogrešno smatraju da se kockanjem ne može zaraditi. Drže da se na kocki ne može dobiti, što naprosto nije istina. Da se ne može dobiti, nitko ne bi kockao.
Zlatno pravilo kockanja glasi: kockarske igre uvijek isplaćuju manje nego što primaju. Što više igraš, više gubiš. Zato je i temeljno načelo uspješne kockarnice da igrači moraju stalno igrati, da igraju što duže i da se stalno vraćaju igrati.
Kratkoročno se kockanjem može i dobiti. Ali što se dulje igra, to se više gubi. Igre na sreću na duge staze, kao svojevrsna patologija nade, donose nesreću.
Kockarnice i kladionice zarađuju na svima, ali ponajviše na samim kockarima. Gotovo polovicu ukupnog prokockanog novca gube osobe koje problemski kockaju i ovisnici o kockanju. Te dvije, zapravo relativno male podskupine osoba koje kockaju, čine gotovo polovinu posjetilaca kockarnica ili kladionica. Iako u ukupnom punoljetnom stanovništvu nema više od jedan do dva posto osoba koje problemski kockaju, one prokockaju i naprave trećinu prometa u kockarnicama i kladionicama.


srijeda, 21. prosinca 2016.

Frane Herenda: 1202.

                                                                      Frane Herenda

1202.

Roman o križarskoj opsadi Zadra

Prolog


Francuski vitez ušao je u zadarsku katedralu u jesen 1204. Izgledao je poput bilo kojeg viteza namjernika, hodočasnikā na putu u Svetu zemlju ili na povratku iz nje, koji su znali zastati u Zadru – bilo da su putovali konjem ili lađom. Nije imao nikakve oznake križarskog reda, nikakvoga križa na prsima ili leđima. Tridesetčetverogodišnji Robert de Clari, vitez duge plave kose i višemjesečne brade, odavno je rašio križ sa svoje tunike. Bio je bez konja, a žičanu košulju, štit i mač ostavio je na galiji koja će provesti jednu noć u zadarskoj luci, na putu ka kršćanskom sjeveru Iberije, gdje se namjeravao priključiti aragonskim križarima u osvajanju juga njihova poluotoka.
Prolazio je katedralom učinivši prstima znak križa i izmolivši Očenaš na dalmatskom jeziku, kako je u ovom gradu i naučio. Sjećao se razbacanih, razbijenih korskih sjedala i klupa, vitezova izvaljenih među njima, gladnih i promrzlih od hladnoće bure koja je zavijala između stupova, kroz rupe u vitrajima i prozorima, štete nastale od stotina opsadnih sprava.
Sada je katedralom vladao red, sjedala su vraćena uokolo oltara gdje im je i bilo mjesto, a posvećeni prostor crkve bio je spokojan bez ljudi, u iščekivanju liturgije.
Dugo mu je trebalo da nađe što traži. Kako se to obično dogodi, gotovo na posljednjem sjedalu pronašao je jedva primjetan znak. Sagnuo se i bodežom odvojio dno korskog sjedala izvukavši zlatni križ veličine dlana, neopisive ljepote, na kojem je lice Isusa Krista u zlatnom reljefu svjedočilo o velikom umijeću majstora, ironijom sudbine krivovjernika koji je vjerovao da je Isus bio anđeo koji nije ni mogao umrijeti.
Robert je znao da treba odmah staviti križ u nabore odjeće, ali svejedno je odvojio trenutak i dobro ga odmjerio. Prošle su gotovo dvije godine otkako je čuo za njegovo postojanje.
Sâm je prešao dug put. Potrošivši gotovo sve od stečenoga ratnog plijena, opet je bio tek siromašni vitez iz mjesta Clari, s imanjem toliko malenim da će ga i dalje morati sâm obrađivati, ako se ikad vrati u rodni kraj.
Sakrio je križ, sagnuo se još jednom i umjesto njega u skrovište stavio pisma koja je u Carigradu pisao ljubljenoj. Prošlo je dugo vremena i ona ga više nije čekala. Nije znao objasniti zašto je čuvao pisma, zašto ih nije bacio u Egejsko more. Sada su bila tu, a za osamsto godina pisma viteza Roberta de Clarija pronaći će prilikom restauriranja korskih sjedala katedrale sv. Stošije.
Izišao je iz katedrale, otišao do zidina prošavši kroz Anđelova vrata. Preko kanala, vidio je ostatke utvrde sv. Mihovila, donedavno mletačkog stražara nad Zadranima.


petak, 16. prosinca 2016.

James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI


James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI


Thomasa je polako izluđivao smrad.
Ne to što je bio sam više od tri tjedna, ne bijeli zidovi, strop i pod, ne to što nije bilo prozora ni što se svjetla nikada nisu gasila – ništa od svega toga. Uzeli su mu sat, davali su mu jedan te isti obrok triput na dan – komad šunke, pire od krumpira, sirove mrkve, krišku kruha, vodu – nikad mu se nisu obraćali i nikad nisu puštali nikog drugog u sobu. Bez knjiga, bez filmova, bez igrica.
Potpuna izolacija; sad je to već više od tri tjedna premda je počeo sumnjati u svoje praćenje vremena koje je temeljio na čistom instinktu. Nastojao je pogađati kada pada noć, trudio se spavati samo u vrijeme kada mu se to činilo normalnim. Pritom se oslanjao na obroke iako mu se činilo da mu ih ne donose redovito, kao da su ga željeli dezorijentirati.
Sam, u obloženoj sobi bez ikakve boje – s jedinom iznimkom malog, gotovo skrivenog zahoda od nehrđajućeg čelika u kutu i jednog starog drvenog stola s kojim nije znao što bi. Sam u nepodnošljivoj tišini, uz neograničeno vrijeme za razmišljanje o bolesti koja se ukorijenila u njemu: Baklji, tom tihom, jezivom virusu koji je polako nagrizao sve što je čovjeka činilo čovjekom.
Ništa od svega toga nije ga izluđivalo.
No smrdio je i zbog nekog mu je razloga to kidalo živce, prodiralo u čvrstoću njegova duševnog zdravlja. Nisu mu dopuštali ni tuširanje ni kupanje, otkako je stigao nisu mu dali novu odjeću, kao ni bilo što čime bi si mogao očistiti tijelo. Pomogla bi mu i obična krpa; umočio bi je u vodu koju su mu davali za piće i oprao bi barem lice. No nije imao ništa, tek prljavu odjeću koju je imao na sebi kad su ga tu zaključali. Nije imao ni posteljinu – spavao je sav šćućuren, gurajući stražnjicu u kut sobe, prekriženih ruku, nastojeći zagrliti samog sebe da bi mu bilo toplije, no često drhtureći.
Nije znao zašto ga je najviše plašio smrad vlastita tijela. Možda je već i to bio znak da je puknuo, no zbog nekog razloga njegova ga je sve lošija higijena opterećivala i bila uzrok užasnih misli: da gnjili, da se raspada, da je iznutra jednako truo kao što se osjeća izvana.
To ga je brinulo, ma koliko to bilo iracionalno. Imao je dovoljno hrane i vode taman toliko da utaži žeđ; dovoljno se odmarao i vježbao u toj maloj sobi što je bolje mogao te je često satima trčao na mjestu. Logički je znao da prljavština nema nikakve veze sa snagom srca ni s funkcioniranjem pluća, ali ipak mu se sve više činio da je njegov neprestani smrad vjesnik nadolazeće smrti, koja samo što ga nije cijelog odjednom progutala.
Zahvaljujući tim mračnim mislima polako se počeo pitati nije li Teresa ipak lagala kad su posljednji put razgovarali, kad mu je rekla da je za njega prekasno i naglasila da je brzo podlegao Baklji, poludio i postao nasilan, da je izgubio mentalno zdravlje već prije nego što je došao na ovo užasno mjesto. Čak ga je i Brenda upozorila da će sad postati gadno. Možda su obje bile u pravu.
Osim svega toga bio je i zabrinut za svoje prijatelje. Što je bilo s njima? Gdje su? Što je Baklja učinila njihovim umovima? Nakon svega što su morali proći, hoće li to ovako završiti?
U Thomasa se uvukao bijes poput drhtava štakora koji traži malo topline, mrvicu hrane. Svakoga dana obuzimala bi ga sve veća ljutnja, toliko intenzivna da bi se katkada počeo nekontrolirano tresti prije nego što bi zauzdao i potisnuo taj gnjev. Nije ga se htio u potpunosti riješiti, samo ga je htio čuvati i pustiti da raste; čekati pravo vrijeme, pravo mjesto da ga ispusti iz sebe. ZLOPAK je prisvojio njegov život i život njegovih prijatelja, iskorištavajući ih već za neke svrhe koje je smatrao potrebnima, bez obzira na posljedice.
I zbog toga će platiti. Thomas se to zaklinjao samome sebi tisuću puta na dan.
Sve mu je to prolazilo kroz glavu dok je leđima oslonjen o zid sjedio nasuprot vratima i ružnom drvenom stolu ispred njih u, kako je naslućivao, kasno jutro dvadeset drugog dana svog zatočeništva u bijeloj sobi. Uvijek je to činio nakon doručkovanja i vježbanja. I dalje se nadao da će se ta vrata otvoriti – doista otvoriti, potpuno – i to čitava vrata, a ne samo mali utor na njihovu dnu kroz koji su mu gurali obroke.
Već je bezbroj puta pokušao sam otvoriti ta vrata, no ladice stola uvijek su bile prazne; u njima nije bilo ničega osim mirisa plijesni i cedra. Pregledavao ih je svakoga jutra, za slučaj da se u njima nekom čarolijom nešto pojavilo dok je on spavao. Takve su se stvari katkad događale kad ste imali posla sa ZLOPAK-om.
I tako je sjedio i zurio u vrata – čekao je. Bijeli zidovi i tišina, smrad njegova tijela; prepušten razmišljanju o svojim prijateljima – Minhu, Newtu, Tavi i još nekolicini Poljanaša koji su i dalje bili živi, o Brendi i Jorgeu, koji su nestali s vidika nakon što ih je sve spasio golemi Brijeg, o Harriet i Sonyi te drugim djevojkama iz grupe B, o Arisu, o Brendi i upozorenju koje mu je uputila nakon što se prvi put probudio u toj bijeloj sobi. Kako mu se to ona obratila u mislima? Je li bila na njegovoj strani ili nije?
No uglavnom je razmišljao o Teresi. Nije si ju mogao izbiti iz glave iako ju je iz trenutka u trenutak sve više mrzio. Zadnje što mu je rekla bilo je ZLOPAK je dobar i, bila ona u pravu ili ne, Thomasu je počela predstavljati sve užasne stvari koje su se dogodile. Svaki put kad bi pomislio na nju, u njemu bi proključao bijes.
Možda je sav taj bijes bio posljednja nit koja ga je vezala uz mentalno zdravlje dok je tako čekao.
Jeo je, spavao, žudio za osvetom. Radio je to još tri dana – sam.
Dvadeset šestog dana vrata su se otvorila.


četvrtak, 1. prosinca 2016.

Nora Roberts STAKLENI OTOK

Nora Roberts
STAKLENI OTOK
s engleskog prevela Sanja Ščibajlo


PROLOG

Srele su se na velikom brdu, visoko iznad svijeta, ispod neba posutog zvijezdama i bijelog Mjeseca koji kao da nešto iščekuje.
Božice su gledale onkraj dvorca koji je blistao na svojem brdu, prema tamnome staklu mora.
“Dvije zvijezde pronađene i na sigurnome.” Luna je veselo podignula lice prema nebu, zahvalna. “Sudbina je dobro odabrala to šestero. Srca čuvara snažna su i iskrena.”
“Njihova kušnja nije završila”, podsjetila ju je Celene. “A ono s čime će se tek suočiti zahtijevat će više od iskrenog srca.”
“Borit će se. Nisu li dokazali da su ratnici, sestro?” uporna je bila Arianrhod. “Izlagali su se opasnosti. Krvarili su.”
“I riskirat će i dalje. Vidim buduće bitke, krv koja se lije. Nerezza i zlo koje je stvorila žele više od zvijezde, više od krvi čuvara. Žele potpuno uništenje.”
“Oduvijek je bilo tako”, promrmljala je Luna. “U njezinu je srcu oduvijek bilo tako.”
“Oslabili su je.” Arianrhod je položila ruku na držak mača o svome boku, optočen draguljima. “Samo što je nisu uništili. Da se nije pretvorila u ljudsko biće, uništili bi je.”
“Nismo li već to mislile”, podsjetila je Celene svoje sestre, “one noći kada je kraljica sjela na svoje prijestolje, kada smo stvorile zvijezde?”
Celene je ispružila ruke, a ispod njih, na rubu golemoga mora, zatreperili su prikazi onoga što je nekoć bilo.
“Večer radosti”, nastavila je, “nade i slavlja. A nas smo tri stvorile tri zvijezde. Za mudrost, oblikovanu od vatre.”
“Za sućut”, dodala je Luna, “neuhvatljivu poput vode.”
“Za snagu”, dovršila je Arianrhod, “hladnu kao led.”
“Naše moći, i naše nade, u daru novoj kraljici. Daru, za kojim je Nerezza čeznula.”
Na plaži, bijeloj pod bijelim Mjesecom, tri su se božice suočile s onom mračnom. Kada su svoje zvijezde poslale put Mjeseca, pojavila se Nerezza, poput crne munje, da ih spali, da na njih baci prokletstvo.
“I tako smo mi proklele nju”, nastavila je Celene, “bacivši je u provaliju. Ali nismo je uspjele uništiti. Nije bilo na nama da izvršimo tu dužnost, taj zadatak, da izvojujemo taj rat.”
“Zaštitile smo zvijezde”, podsjetila ju je Luna. “Past će jer Nerezza ih je proklela, ali mi smo ih zaštitile. Kada padnu, past će u tajnosti, i ostat će skrivene.”
“Dok ne dođu oni koje smo mi združile, ujedinjene u misiji da ih pronađu, da ih zaštite.” Sada je Arianrhodina ruka čvršće stisnula držak mača. “Da se bore, svaki za sebe i svi zajedno, protiv tame. Da na kocku stave sve kako bi spasili svjetove.”
“Njihovo je vrijeme stiglo”, složila se Cleine. “Izvukli su Vatrenu zvijezdu iz njezina kamena, dohvatili Vodenu zvijezdu iz mora. Ali čeka ih posljednja kušnja u toj misiji. Kao i Nerezza i njezina grešna vojska.”
“Kakve god bile njihove moći, kakvi god darovi, njih se šestero suočava s božicom.” Luna je pritisnula ruku o svoje srce. “A mi možemo samo promatrati.”
“To je njihova sudbina”, rekla je Celene, “a u njihovoj sudbini živi sudbina svih svjetova.”
“Stiglo je njihovo vrijeme.” Arianrhod je ispružila ruke, uzela sestrine u svoje. “A s njime, ako su snažni i mudri, ako njihova srca ostanu iskrena, i naše.”
“Mjesec se puni i vukovi zavijaju.” Celene je pokazala prema kometu koji je prelijetao nebom. “I oni lete.”
“I hrabrost leti s njima”, rekla je Arianrhod.
“A tamo!” Luna je pokazala preko golemog, mračnog mora gdje je svjetlo procvalo, bljesnulo, a onda uminulo. “Na sigurnome su.”
“Za sada.” Mahnuvši rukom, Celene je izbrisala valovite prikaze na plaži. “Sada počinje budućnost.”

PRVO POGLAVLJE

Čovjeku koji nije mogao umrijeti preostalo je malo razloga za strah. Besmrtnik koji je većinu svoga dugog života proživio kao vojnik, idući iz bitke u bitku, nije se libio borbe s božicom. Vojnik, iako po prirodi usamljenik, znao je što je to dužnost i što je odanost prema onima koji su se borili s njim rame uz rame.
Taj muškarac, taj vojnik, usamljenik koji je svjedočio tome da mu je mlađeg brata uništila crna čarobnica, kojemu je taj događaj preobrazio cijeli život, koji se borio protiv luđačke pohlepe jedne božice, poznavao je razliku između tmine i svjetla.
Nije ga prestrašilo kada ga je suborac, putnik, pronio kroz prostor dok su svi još uvijek bili krvavi od bitke – ali više bi volio bilo koji drugi način prijevoza.
U vrtlogu vjetra, u bljesku svjetla, brzini koja je ostavljala bez daha (u redu, bilo je malo uzbuđenja u toj brzini), osjetio je svoje drugove. Čarobnjaka koji je posjedovao više moći no ijedan drugi kojeg je Doyle upoznao. Ženu koja je u jednakoj mjeri bila ljepilo koje ih je držalo na okupu koliko i vidovnjakinja. Sirenu koja je bila sazdana od šarma, hrabrosti i srca – i čisto zadovoljstvo za oči. Putnika, odanog i hrabrog, i ujedno izvrsnog strijelca. I ženu – dobro, u tome trenutku vučicu jer se Mjesec uzdigao baš kada su se pripremali prenijeti iz ljepote i bitaka na Capriju.
Počela je zavijati – nije bilo drugog izraza za to – i u tome zvuku nije čuo strah, ne, već isto ono iskonsko uzbuđenje koje je pulsiralo i u njegovoj krvi.
Ako se već morao uskladiti s drugima, ako je morao udružiti svoju sudbinu sa sudbinom drugih, mogao je proći i daleko lošije.
Tada je namirisao Irsku – vlažan zrak, zelenilo – i uzbuđenje je umrlo u njemu. Sudbina, prepredena i okrutna, vratila ga je na to mjesto na kojemu su uništeni njegovo srce i njegov život.
Dok se trudio suočiti s time, trudio izvršiti ono što se izvršiti moralo, pali su na tlo poput kamenja.
Muškarac koji nije mogao umrijeti još je uvijek osjećao trzaj i bol kada je sletio na tlo dovoljno žestoko da mu pad protrese kosti i ukrade dah.
“Sranje, Sawyeru.”
“Oprosti.” Sawyerov je glas začuo sebi slijeva, u obliku propentanog uzdaha. “Mnogo je to navigiranja. Je li tko povrijeđen? Annika?”
“Nisam povrijeđena. Ali ti…” Njezin je glas bio milozvučno tepanje. “Ti si ozlijeđen. Slab si.”
“Nije prestrašno. Ti krvariš.”
Vedra poput sunčeve svjetlosti, nasmiješila se. “Ne previše.”
“Možda bismo idući put trebali pokušati s padobranima.” Sasha je ispustila kratki jecaj.
“Evo, dobro je sada, imam te.”
Kada su mu se oči prilagodile, Doyle je primijetio da se Bran pomaknuo, privukao Sashu k sebi.
“Ozlijeđena si?”
“Ne, ne.” Sasha je odmahnula glavom. “Porezotine i modrice. A slijetanje je iz mene izbilo zrak. Trebala sam se već priviknuti na to. Riley? Gdje je Riley?”
Doyle se prevrnuo, počeo se pridizati – i pritisnuo rukom o krzno. Koje je zarežalo.
“Ovdje je.” Pomaknuo je pogled, ugledao te zlaćane oči. Dr. Riley Gwin, poznata arheologinja – i vučica. “Nemoj ni pomisliti na to da me ugrizeš”, promrmljao je. “Dobro je. Kao što nam je i rekla, dok je u vučjem obliku, rane joj brzo zacjeljuju.”
Osovio se na noge i primijetio da je Sawyer, koliko god slijetanje bilo grubo, uspio sve prenijeti sa sobom. Kovčezi s oružjem, prtljaga, zapečaćene kutije s knjigama koje su im služile za istraživanje, zemljovidi te druge važne stvari ležale su u prilično urednoj hrpi nekoliko metara dalje od njih u hladnoj, vlažnoj travi.
I, što je njemu osobno bilo od velike važnosti, njegov je motocikl stajao tamo, uspravan i neoštećen.
Zadovoljan, pružio je ruku prema Sawyeru, povukao ga na noge.
“Može proći.”
“Aha.” Sawyer je prošao prstima kroz svoju grivu od vjetrom zamršene, suncem izbijeljene kose. Zatim se nacerio kada je Annika izvela nekoliko zvijezda zaredom. “Netko je ipak uživao u vožnji.”
“Dobro si to izveo.” Bran je spustio ruku na Sawyerovo rame. “Pravi je podvig, zar ne, žonglirati sa šestero ljudi i svime ostalim preko mora i neba u, pa, nekoliko minuta.”
“Izvukao sam iz toga gadnu glavobolju.”
“I više.”
Bran je podignuo Sawyerovu ruku – onu kojom je zgrabio Nerezzinu uzlepršalu kosu dok ju je odbacivao od njih. “Sredit ćemo ovo, i sve ostalo što treba srediti. Trebali bismo Sashu unijeti unutra. Malo je potresena.”
“Dobro sam.” Ali ostala je sjediti na tlu. “Samo mi se malo vrti. Molim te nemoj”, rekla je brzo i kleknula okrenuvši se prema Riley. “Ne još. Hajde da se najprije orijentiramo. Ona želi trčati”, rekla je ostalima.
“Bit će ona dobro. Nema frke.” Bran je pomogao Sashi da ustane. “Šuma je moja”, rekao je Riley. “A sada je tvoja.”
Vučica se okrenula, potrčala, izgubila se u gustoj šumi.
“Mogla bi se izgubiti”, počela je Sasha.
“Ona je vučica”, istaknuo je Doyle. “I vjerojatno se bolje orijentira u prostoru od nas ostalih. Preobrazila se, ali baš u trenutku u kojem smo počeli putovati i treba malo vremena za sebe. Bila ona vučica ili žena, zna se brinuti za sebe.”
Okrenuo je leđa šumi kojom je nekoć trčao, spokojan kao dijete, u kojoj je lovio, u koju se sklanjao kada je želio biti sam. To je nekoć bila njegova zemlja, njegov dom – a sada je bila Branova.
Da, sudbina je bila vrlo prepredena i okrutna.
U kući koju je Bran izgradio na divljoj obali Clarea Doyle je prepoznao i svoje uspomene. U kući u kojoj je njegova obitelj živjela naraštajima.
Nestala, podsjetio se, prije mnogo stoljeća. Kuća i obitelj, pretvorena u prah.
Na njezinu je mjestu stajala prostrana građevna, a on od Brana Killiana nije očekivao ništa manje.
Lijepo zdanje, razmišljao je Doyle, s otmjenim detaljima koje bi čovjek i očekivao od jednog čarobnjaka. Kamen – možda i onaj iz zidova njegova drevnog doma – uzdizao se u visini triju katova, s otmjenim detaljima u obliku dviju okruglih kula na objema stranama i nekom vrstom središnjeg parapeta koji je nudio sjajan pogled na litice, more, zemlju.
Sve umekšano, pretpostavljao je Doyle da bi to bio pravi izraz, vrtovima koji kao da su bili dom vilama; puni slobodno razraslog, divljeg cvijeća čije je raskošne mirise pronosio vjetar.
Doyle si je dopustio na trenutak razmišljati o tome, dopustio si je pomisao na svoju majku i na to koliko bi ona uživala u svemu tome.
Zatim je od sebe odgurnuo te misli.
“To je lijepa kuća.”
“To je dobra zemlja. I, kao što sam rekao Riley, vaša je koliko i moja. Pa, barem ja to tako osjećam”, dodao je Bran kada je Doyle odmahnuo glavom.
“Došli smo zajedno”, nastavio je Bran dok je vjetar mrsio njegovu kosu, crnu poput noći, oko njegova oštro isklesana lica. “Združeni smo s nekom svrhom. Borili smo se i krvarili zajedno i nema sumnje da ćemo to činiti ponovno. I evo nas ovdje, stojimo na mjestu s kojega si ti potekao, i koje je mene privuklo da na njemu gradim. I u tome ima svrhe, i mi ćemo je iskoristiti.”
Želeći ga utješiti, Annika je prešla rukom niz Doyleovu nadlakticu. Njezinu dugačku, crnu kosu putovanje je privlačno zamrsilo. Na njezinu upečatljivom licu primjećivale su se modrice. “Prelijepo je. Mogu namirisati more. Mogu ga čuti.”
“Ima do njega dosta, nizbrdo.” Bran joj se nasmiješio. “Ali kladim se da ćeš bez problema naći put. Ujutro ćeš vidjeti više od svega što nudi ovaj kraj. Za sada će biti najbolje da oteglimo sve ove stvari unutra i malo se ras­komotimo.”
“Čuo sam to.” Sawyer se sagnuo i podignuo nekoliko kutija. “I, Bože, kako bih mogao jesti.”
“Pripremit ću hranu!” Annika ga je zagrlila, oduševljeno ga poljubila, a onda podignula svoju torbu. “Ima li hrane koju možemo pripremiti, Brane? Mogla bih pripremiti jelo dok ti obrađuješ rane?”
“Kuhinju sam ostavio dobro opskrbljenu.” Mahnuo je prstima prema velikim, nadsvođenim, dvokrilnim vratima. “Kuća je otključana.”
“Samo nek’ ima piva.” Doyle je zgrabio kovčege s oružjem – svojim glavnim prioritetom – i krenuo za Annikom i Sawyerom.
“Boli ga”, rekla je Sasha tiho Branu. “Osjećam bol u njemu, bol uspomena i gubitka.”
“Žao mi je zbog toga, doista. Ali svi znamo da postoji razlog za ovo: zašto smo dovedeni baš ovamo da pronađemo posljednju zvijezdu i priču privedemo kraju.”


srijeda, 23. studenoga 2016.

Jasen Boko: DIOKLECIJAN Biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana?

Prolog - ili dobro režiran spektakl?

            Na uzvisini ponad maloazijske Nikomedije tog se jutra 20. studenoga godine 284. okupila rimska vojska. Svi pogledi usmjereni su na dvojicu generala pokraj Jupiterova žrtvenika, Diokla i Apera, zapovjednike elitnih postrojba. Oni jedini znaju tko je krivac za smrt carevu koja je užasnula Carstvo, a jedan od njih će za koji trenutak odlukom zapovjednika i vojske preuzeti njegovo mjesto.
            Kad je nekoliko dana ranije, na povratku iz perzijskog pohoda u nosiljci otkriveno napola raspadnuto truplo cara Numerijana, odmah se posumnjalo na ubojstvo. No trebalo je žurno, i prije otkrivanja ubojice, izabrati novoga rimskog cara. Po običaju vremena o izboru je odlučivalo zapovjedništvo vojske i sami vojnici. Zato danas bljeska oružje.
            Tajac. Očekuje se da neodlučni generali objave ime novoga cara. Odjednom se iz redova domestika začuše povici potpore njihovu zapovjedniku: "Diokla za cara!"
            Nakratko nastane muk. Trenutak napetosti.
            Kako će reagirati Aper i njegovi pretorijanci, koji su dosad rušili i postavljali careve?
             Tišinu naruše novi glasovi, koji se ubrzo pretvaraju u žamor vojske, čiju većinu čine Iliri, Dioklovi zemljaci i suborci.
            Najprije prigušen i neartikuliran, huk mase postaje sve glasniji i razgovjetniji, zatim hvata čvrst ritam i pretvara se u gromoglasno skandiranje:
- Dioklo! Dioklo! Dioklo!
            Pretorijanci i njihov vođa Aper zbunjeni su klicanjem mase. Elitna jedinica očekuje reakciju zapovjednika, naređenje, poziv na pobunu, krik... Aper je nakratko neodlučan.
            Iznenada, potpuno neočekivano, Dioklo izvlači mač i usmjerava ga uvis, prema svojem božanstvu, Nepobjedivome Suncu.
            Glasan huk u trenutku nestaje. Muk!
            A onda, prije nego itko stigne prozboriti, Dioklo mač okreće od Sunca, usmjerava ga prema zapovjedniku pretorijanaca koji stoji pokraj njega i pred zapanjenom vojskom snažno probada Apera.
- Ovo je Numerijanov ubojica! – zaurla.
            Tajac.
            Potom pristaše čovjeka s krvavim mačem u ruci, a za njima i ostatak vojske počinju glasno iskazivati potporu svojem odabraniku. Domestici se kao po dogovoru razmještaju u blizini pretorijanaca čiji zapovjednik umire kraj žrtvenika. Nema reakcije. Ništa. Sve što se dogodilo u desetak sekundi bilo je tako pomno isplanirano i efikasno ostvareno da nitko nije stigao reagirati.
Odlučeno je! Vojnici pozdravljaju novog cara: Diokla!
            A novi je car već prvim činom pokazao sposobnost planiranja i odlučnost da zamišljeno provede u djelo, sve ono što će karakterizirati njegovu vladavinu u sljedećih dvadeset godina. Presudio je navodnom ubojici istodobno skinuvši sa sebe svaku krivnju za smrt cara Numerijana. Uklonivši jednim zamahom mača najozbiljnijeg suparnika u borbi za vlast, zeta i potencijalnog nasljednika mrtvog prethodnika, samog je sebe potvrdio kao novoga rimskog cara.
            Bio je to kratak i za sve osim za Diokla i malenu skupinu zavjerenika neočekivan, ali dojmljiv spektakl.


            1. Tko na tvrdoj stini svoju povist piše...
            S brežuljka u Maloj Aziji priča preskače kilometre i stoljeća i seli se na brežuljak u blizini Splita. Vrijeme današnje. Kao kontrast prethodnoj sceni treba odmah naglasiti kako ničeg spektakularnog nema na neuglednom brdašcu Libovcu iznad Stobreča. Umjesto arkadijske idile krajobrazom dominira suvremena civilizacija, cestovna infrastruktura, divlja gradnja, nakazna skladišta i, iznad svega, Karepovac, splitski deponij smeća. Da nije njega, prema zapadu bi se vidio dobar dio Splita, gotovo do palače protagonista prethodne scene. Nakon prizora s maloazijske pustopoljine kojim je pripovjedač iskazao znatnu sposobnost ovladavanja dramskim postupcima, sad se događa pomno promišljena promjena narativnog obrasca te mjesta i vremena događanja. Promjena je trebala biti popraćena širokim poetskim zamahom koji bi predstavio pučku legendu o dalmatinskom caru iz prethodnog prizora koji je rođen upravo na ovom brežuljku s pogledom na Split. No kako se umjesto Splita danas s ovog mjesta vidi deponij smeća - ništa od toga.
            A mogao je pjesnik u pripovjedaču poetski kontemplirati o prekrasnom vidiku i zaigranom dječaku Dioklesu, kog ćemo odmah po naški nazvati Dioklo, koji upravo čini prve korake maštajući kako će, kad jednom postane car, izgraditi svoju vilu upravo u onoj skrivenoj uvali s ubavim ribarskim naseljem koju vidi pred sobom. Pripovjedač s književnim ambicijama tu bi svakako primijetio odlučnost u dječakovu oku, ponudivši diskretnu najavu kako će taj mali Dioklo svoju maštariju jednom i materijalizirati. Iskusni čitatelj tu bi naratološku igru odmah shvatio jer je u nju uveden već u prologu.
            Uništeni pogled s Libovca na Split torpedirao je pripovjedačeve poetske ambicije pa će ova knjiga već na početku morati poeziju zamijeniti hladnim povijesnim činjenicama.
            Za razliku od Homerova mjesta rođenja, za koje se otima polovina Male Azije, s Libovcem u blizini Salone nadmeće se jedino antička Dokleja, Duklja pokraj Podgorice, u današnjoj Crnoj Gori. Začudo, u cijelu se priču u zemlji sklonoj teorijama zavjere nije umiješao nitko iz Čakovca, gdje i danas postoji obiteljsko prezime Dokleja, koje nosi stotinjak ljudi. Dok Međimurci ne postave zahtjev kao legitimni Dioklecijanovi nasljednici, ostaje dakle podjela samo na dva tabora, započeta stoljećima nakon careve smrti. Premda sve rjeđe nailazimo na tvrdnju kako je Dioklo rodom iz Dokleje – koja će se u kasnijim izvorima spominjati kao Diokleja – teza o "crnogorskome" rodnome mjestu Dioklecijanovu nije napuštena; dovoljno je spomenuti da u nju vjeruje akademik Nenad Cambi, najtemeljitiji proučavatelj života i djela rimskoga cara. U svakom slučaju, bilo da je rodom iz Dokleje ili Libovca, jedno je nesporno: Dioklo je fetivi Dalmatinac – oba su se grada nalazila u rimskoj provinciji Dalmaciji. Zanimljivo je da će upravo Dioklecijan, postavši carem, Dokleju izbaciti iz Dalmacije i stvoriti u tom dijelu Carstva novu provinciju, Prevalitanu. Nema dvojbi ni oko toga da je Dioklo rođen kao Ilir, vrlo vjerojatno iz plemena Delmata, koje je to vrijeme već posve romanizirano.
            Postoje li uopće eventualni dokazi koji bi dali za pravo jednome od ova dva mjesta da se pohvali statusom Dioklecijanove rodne grude?
            Oni koji u Dioklecijanov rodni list upisuju Dokleju, tezu argumentiraju činjenicom da najstariji povijesni dokument koji spominje carevo mjesto rođenja jest Epitome De Caesaribus iz druge polovine 4. stoljeća, svojevrsna povijest rimskih imperatora, nepoznatog autora, često (pogrešno) pripisivana Aureliju Viktoru. U tom dokumentu koji u dva kraća ulomka spominje i Dioklecijana postoji rečenica o njegovu podrijetlu koja će se kasnije prepisivati i postati ključni argument za tvrdnju da je Duklja pokraj današnje Podgorice mjesto rođenja cara Dioklecijana. No doslovno jedanaest riječi iz dokumenta nastalog nešto više od pola stoljeća nakon Dioklecijanove smrti može se tumačiti (i tumači se) vrlo različito, te je dvosmislena rečenica: "Diocletianus Dalmata, Anulini senatoris libertinus, matre pariter atque oppido nomine Dioclea" prevođena na različite načine. Neupitno je u ovom tekstu samo to da je Dioklecijan Dalmatinac. Već sljedeća tvrdnja, "oslobođenik senatora Anulina", dvojako se tumači: po jednima oslobođenik je Dioklo, dok drugi čitaju da je to bio njegov otac.
            Pravi problemi, međutim, nastaju s dijelom rečenice o majci. Neki latinisti iz tih će šest riječi pročitati tvrdnju da je Dioklo ime dobio po majci Diokleji, koja pak ima isto ime kao i grad iz kojeg potječe. Don Frane Bulić, još jedan autoritet, tu Anonimovu rečenicu prevodi drugačije: "Dijoklecijan Dalmatinac, oslobođenik senatora Anulina, iz grada i od matere Diocleje."[1] U toj varijanti i Dioklo i njegova majka potječu iz toga grada. Različiti latinisti nude različite verzije, pa Bratislav Lučin, zamoljen da to učini za ovu knjigu, misli kako bi rečenicu trebalo prevesti: "Dalmatinac Dioklecijan, oslobođenik senatora Anulina, od majke koja se isto kao i grad zvala Diokleja." U takvoj interpretaciji majka se zove po gradu, a mali Dioklo ime nosi po njoj. Ipak, ovakvim čitanjem on nije nužno iz Dokleje i njegova se majka samo zove po gradu, pa ne mora nužno biti rođena u njemu.
            Rečenica iz Epitome prema kojoj je Dioklova majka ime navodno dobila po Dokleji i metaforičko jednačenje po zvučnosti imena grada i poznatoga cara jedini su argument onima koji tvrde da je Dioklo rođen u Dokleji. Oni koji u to ne vjeruju, a ipak povezuju budućeg cara i grad u današnjoj Crnoj Gori[2], ostaju pri tvrdnji da je iz Dokleje samo majka. U svakom slučaju, ideja da se grad, majka i sin zovu jednako, pomalo je nevjerojatna, samo još manjka da se i otac, čije ime nije poznato, tako zvao!




[1] Frane Bulić, Car Dijoklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto, gdje se rodio. Kada, gdje i kako je umro, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. S. XIV (1915-1919), str. 99-171. Pretisnuto u: Dioklecijan i Split, Split, 2005., str. 7-143, str. 12.

[2] Edward Gibbon spominje kako Dioklovo ime "potječe iz maloga grada u Dalmaciji odakle je podrijetlom njegova majka". Decline and Fall of the Roman Empire, Vol. 1: Chapter XIII. Reign Of Diocletian And His Three Associates. Part I. 2013. Internet izvor: http://www.gutenberg.org/files/25717/25717-h/25717-h.htm .

utorak, 22. studenoga 2016.

Elena Ferrante: GENIJALNA PRIJATELJICA


Elena Ferrante: GENIJALNA PRIJATELJICA
S talijanskog prevela Ana Badurina

Jutros me nazvao Rino, pomislila sam da želi još novaca i pripremila se odbiti ga. No nazvao me iz drugog razloga: njegova je majka nestala.
“Kada?”
“Prije dva tjedna.”
“I tek me sada zoveš?”
Moj mu je ton vjerojatno djelovao neprijateljski, premda nisam bila ni ljuta ni ogorčena, u njemu je bio samo tračak sarkazma. Pokušao mi je uzvratiti, ali učinio je to zbunjeno, s nelagodom, dijelom na dijalektu, dijelom na talijanskom. Rekao je da je bio uvjeren kako mu majka luta Napuljem kao obično.
“Zar i noću?”
“Znaš kakva je…”
“Znam, ali misliš li da je normalno da izbiva dva tjedna?”
“Da. Rijetko je viđaš, stanje joj se pogoršalo: nikad joj se ne spava, dolazi, odlazi, čini što hoće.”
No navečer se zabrinuo. Raspitao se kod svih, obišao sve bolnice, obratio se čak i policiji. Ništa, njegove majke nije bilo nigdje. Baš dobar sin: golem muškarac od četrdesetak godina, nije radio nikada u životu, švercer i raspikuća. Mogu misliti kako ju je pažljivo tražio. Nikako. Nema mozga, a stalo mu je samo do sebe.
“Da nije kod tebe?” upitao me iznenada.
Njegova majka? Ovdje u Torinu? Dobro je poznavao situaciju i govorio je samo reda radi. On je bio pravi putnik, došao je k meni barem desetak puta, nepozvan. Njegova majka, koju bih pak rado primila, nikada u životu nije napustila Napulj. Odgovorila sam mu:
“Naravno da nije kod mene.”
“Jesi li sigurna?”
“Rino, molim te, rekla sam ti da nije.”
“Pa kamo je onda otišla?”
Počeo je plakati, a ja sam ga pustila da uprizori svoj očaj, počelo je lažnim jecajima, nastavilo iskrenim. Kad je završio, rekla sam mu:
“Molim te, barem jednom učini što bi ona htjela: nemoj je tražiti.”
“Ma što to govoriš?”
“Govorim to što sam rekla. Nema smisla. Nauči se živjeti sam i nemoj više tražiti ni mene.”
Poklopila sam.
2.
Rinova majka zove se Raffaella Cerullo, ali svi su je uvijek zvali Lina. Ja ne, nikad nisam upotrebljavala ni njezino ime ni prezime. Za mene je već više od šezdeset godina Lila. Kad bih je samo tako, iznenada, nazvala Lina ili Raffaella, pomislila bi da je našem prijateljstvu došao kraj.
Već mi barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli. Na um joj nikada nije pao bijeg, promjena identiteta, san da drugdje započne novi život. A nikada nije pomislila ni na samoubojstvo s obzirom na to da se gnuša pomisli da Rino mora imati ikakve veze s njezinim tijelom i da se mora pobrinuti za njega. Ona je uvijek namjeravala nešto drugo: htjela se rasplinuti, htjela je da se rasprši svaka njezina stanica, da više nitko ne uspije pronaći ništa od nje. A budući da je dobro poznajem, ili barem mislim da je poznajem, uvjerena sam da je pronašla način da na ovome svijetu ne ostavi više ni vlas, nigdje.
3.
Prošlo je više dana. Provjeravala sam elektroničku poštu, onu običnu, ali bez nade. Ja sam njoj vrlo često pisala, ona mi gotovo nikada nije odgovarala: to joj je uvijek bila navika. Draže joj je bilo telefonirati ili čavrljati dugo u noć kad bih ja došla u Napulj.
Otvorila sam svoje ladice, metalne kutije u kojima čuvam kojekakve stvari. Njih nekolicinu. Mnogo sam toga bacila, osobito ono što se ticalo nje, i ona to zna. Otkrila sam da nemam ništa njezina, nijednu sliku, nijednu poruku, nijedan darak. I sama sam se iznenadila. Zar je moguće da mi svih ovih godina nije ostavila ništa svojega ili, još gore, da ja nisam htjela sačuvati ništa njezina? Moguće je.
Ovog sam puta ja nazvala Rina; nerado sam to učinila. Nije se javio ni na fiksni ni na mobitel. Nazvao me tijekom večeri, bez žurbe. Glasom je pokušavao izazvati sažaljenje.
“Vidio sam da si zvala. Imaš kakve vijesti?”
“Ne. A ti?”
“Nikakve.”
Govorio mi je besmislice. Htio je ići na televiziju, u onu emisiju koja se bavi nestalima, zatražiti pomoć, zamoliti svoju mamu da mu sve oprosti, preklinjati je da se vrati.
Strpljivo sam slušala, a zatim ga upitala:
“Jesi li pogledao u njezin ormar?”
“Zašto bih to učinio?”
Naravno, nije mu palo na um ono najočitije.
“Idi pogledati.”
Otišao je i shvatio da u njemu nema ničega, nikakve majčine odjeće, ni ljetne ni zimske, samo stare vješalice. Poslala sam ga da prekopa kuću. Nestale su cipele. Nestalo je ono malo knjiga. Nestale su sve fotografije. Nestali svi filmići. Nestalo je njezino računalo, čak i stare diskete koje su se nekada rabile, sve, sve što je imalo veze s njezinim iskustvom elektroničke čarobnice koja je vješto rabila računala još krajem šezdesetih, u doba perforiranih kartica. Rino je bio zapanjen. Rekla sam mu:
“Uzmi si vremena koliko želiš, ali zatim me nazovi i reci mi jesi li pronašao ijednu pribadaču koja joj pripada.”
Nazvao me narednoga dana, bio je vrlo uzbuđen.
“Nema ničega.”
“Ama baš ničega?”
“Ničega. Izrezala se sa svih fotografija na kojima smo bili zajedno, čak i s onih na kojima sam malo dijete.”
“Jesi li dobro pogledao?”
“Posvuda.”
“Čak i u podrumu?”
“Rekao sam ti, posvuda. Nestala je čak i kutija s dokumentima: što ja znam, starim rodnim listovima, ugovorima s telefonskim kompanijama, odrescima plaćenih režija. Što to znači? Netko je sve ukrao? Što traže? Što žele od moje majke i mene?”
Ohrabrila sam ga, rekla mu da se smiri. Vjerojatno nitko ne želi ništa, osobito ne od njega.
“Mogu li doći i provesti neko vrijeme kod tebe?”
“Ne možeš.”
“Molim te, ne mogu spavati.”
“Snađi se, Rino, ne znam kako bih ti pomogla.”
Poklopila sam, a kad me on ponovno nazvao, nisam se javila. Sjela sam za pisaći stol.
Lila kao i obično želi pretjerati, pomislila sam.
Preko svake mjere proširuje koncept traga. Ne želi nestati samo ona, sada, u šezdeset i šestoj godini, već i izbrisati cijeli život koji je ostavila za sobom.
Osjetila sam da sam jako ljuta.
Da vidimo tko će ovog puta dobiti, rekla sam samoj sebi. Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve ono što mi je ostalo u sjećanju.