utorak, 17. srpnja 2018.

Karen M. McManus LAŽLJIVAC MEĐU NAMA


Karen M. McManus
Lažljivac među nama
S engleskog prevela Andrea Pongrac


PRVO POGLAVLJE

Bronwyn
Ponedjeljak, 24. rujna, 14:55

Snimka seksa. Panika zbog moguće trudnoće. Dvije skandalozne prijevare. Sve to samo u zadnjih tjedan dana. Da je suditi o Gimnaziji Bayview prema trač-aplikaciji Simona Kellehera, čovjek bi se zapitao kako itko uopće stigne pohađati nastavu.
- To su stare vijesti – dobacuje mi netko preko ramena. – Čekaj,  tek da vidiš sutrašnju objavu!
Dovraga! Mrzim kad me uhvate dok čitam „Toliko o tome“, a posebice kad me zaskoči sâm autor aplikacije. Sklanjam mobitel i s treskom zatvaram vrata ormarića. – Kome si ovaj put odlučio uništiti život, Simone?
Prati me ukorak, u smjeru suprotnom od izlaza kamo se uputila rijeka svih ostalih. – Javnost ima pravo znati – dobacuje nonšalantno odmahnuvši rukom. – Ti radiš s Reggiejem Crawleyjem, zar ne? Ne bi li htjela znati da u svojoj sobi ima kameru?
Uopće ne pokušavam reagirati. Lik o kojemu govori stalno je napušen i nema šanse da mu uđem u sobu, kao što nema šanse da Simon ima savjest!
- U svakom slučaju, sami su si krivi. Ne bih imao posla da nitko ne laže i ne vara. – Njegove bezosjećajne plave oči zamjećuju moj užurbani korak. – Nego, kamo juriš? Zasipaš se lovorikama izvannastavnih aktivnosti?
Da bar! I kao uinat, mobitel me baš uto podsjeća: Dodatna iz matke, 15h, Epoch Coffee. Odmah stiže i poruka suigračice iz tima: Evan je stigao.
Ne čudi me. Taj se preslatki zaljubljenik u matematiku – što i nije oksimoron kakvim se na prvu čini – pojavljuje samo kad ja ne mogu!
- Ne baš – naposljetku odvraćam. U pravilu, a posebice u zadnje vrijeme, nastojim iznositi što manje informacija pred njime. Prolazimo kroz zelena metalna vrata izlazeći na stražnje stubište, razdjelnicu između sumornog izvornoga zdanja i njezina svijetlog i prozračnog novoga krila. Svake godine sve manje imućnih obitelji uspijeva priuštiti si život u San Diegu i sve više ih se seli dvadeset četiri kilometra istočno, u Bayview, očekujući da će si ušteđenim novcem od neplaćenih nameta priuštiti kvalitetnije obrazovanje od onog u zgradi grubo žbukanoga stropa i popucalog linoleuma.
Kako mi je još za vratom kad stižem pred labos profesora Averyja na drugom katu, okrećem se prema njemu križajući ruke na prsima. – Ne moraš li i ti nekamo?
- Da. Na produžnu – odvraća čekajući da nastavim korak. Ali, kako umjesto toga hvatam kvaku, on sad puca od smijeha. – Šališ se! I ti? A što si samo ti skrivila?
- Nepravedno sam optužena – kažem više sebi u bradu i naglo otvaram vrata. Već ih je troje unutra. Zastajem. To nije trojac koji bih očekivala. Izuzev možda jednoga među njima.
Oprezno se naginjući stolcem unatrag, Nate Macauley podrugljivo mi se smiješi. – Pogrešno si skrenula? Ovdje se čeka za produžnu, a ne za sastanak Učeničkog vijeća.
Što on itekako dobro zna. Svako malo upada u nevolje još od petog osnovne, kad smo otprilike i zadnji put razgovarali. Sudeći po glasinama, trenutačno služi uvjetnu zbog... nečega. Možda zbog vožnje u pijanom stanju; možda zbog dilanja. Opće je poznato da se bavi time iako se još nisam uvjerila u to iz prve ruke.
- Poštedi me komentara. – Profesor Avery označava nešto na podlošku i zatvara vrata za Simonom. Visoki lučni prozori prekrivaju stražnji zid prostorije obasipajući pod trokutastim odrazima poslijepodnevna sunca dok prigušeni usklici dopiru s terena za američki nogomet iza školskog parkirališta.
Sjedam uz Coopera Clayja koji na dlanu drži lopticu zgužvana papira veličine loptice za bejzbol. Došapnuvši „pozor“ , dobacuje je Addy Prentiss koja mu sjedi nasuprot. Ona trepće nesigurno se smiješeći, ali lopticu pušta da padne na pod.
Sat na zidu polako se primiče trici, a ja bespomoćno pratim kazaljke znajući da sam žrtva nepravde. Ne bih se čak ni trebala nalaziti ovdje! Trebala bih biti u Epoch Coffeeju i nevješto koketirati s Evanom Neimanom tijekom razgovora o diferencijalnim jednadžbama.
Iako znam da je profesor Avery tip profesora koji bez pogovora kažnjava učenike produžnom, još se nadam da bi mogao promijeniti mišljenje. Lagano se nakašljavši, podižem ruku i zamjećujem kako se Nate još zlobnije smiješi. – Profesore Avery, taj mobitel koji ste pronašli zapravo i nije moj. Ne znam kako je dospio u moju torbu. Ovo je moj mobitel! – Pokazujem mu svoj iPhone u prugastoj maskici boje dinje.
Iskreno, samo bi se tupan usudio ući u njegov labos s mobitelom. Svi znaju da su striktno zabranjeni i prvih deset minuta uvijek prekopava ruksake kao da je šef nadzora u zračnoj luci kojemu je pretres u opisu posla. Moj je, kao obično, bio zaključan u ormariću.
- I ti si ovdje zbog toga? – Addy se naglo okreće prema meni, a plava kovrčava kosa, kao iz reklame za neki šampon, poskakuje joj na ramenima. Netko ju je, zacijelo, kirurški odvojio od dečka da bi došla posve sama. – I meni je netko podvalio mobitel!
- I meni – nadovezuje se Cooper iskrivljavajući drugu riječ svojim južnjačkim izgovorom. Njih dvoje uto razmjenjuju začuđen pogled, a ja se pitam kako im to može biti takva novost s obzirom na to da su članovi iste klike. Možda megapopularni srednjoškolci ipak razgovaraju o pametnijim stvarima od nepravednih kazni?
- Netko nam je smjestio! – Simon se laktovima naslanja na stol. Nabrijan je, spreman baciti se svim raspoloživim sredstvima na najnoviji trač. Potom se osvrće prema svakom od nas četvero okupljenih usred prazne učionice i zaustavlja se na Nateu. – Zašto bi itko poželio gotovo besprijekornim učenicima smjestiti produžnu? Meni se čini da bi samo netko tko, ah, ne znam, tko svako malo završi u kazni, učinio takvo što iz  čistog užitka.
I ja se okrećem prema Nateu, ali nekako ga ne mogu zamisliti u toj ulozi. Potrebno je svojski se potruditi da bi se nekoga uvalilo u ovakvu frku, dok on u svakom pogledu – od te neuredne tamne kose do odrpane kožne jakne – smrdi na lijenost. Štoviše, bazdi. Bez riječi presreće moj pogled i još se više naginje stolcem unatrag. Još jedan milimetar i past će kao zrela kruška!
Cooper se isprsio i njegovo se lice, pljunuta slika Kapetana Amerike, mršti. – Samo malo! Mislio sam da je u pitanju zabuna, ali sad je više nego očito da se svima nama dogodilo isto i da je to nečija glupa podvala, a ja sam morao zbog toga izostati s treninga! – Kao da je kardiokirurg kojeg se nepotrebno odvlači od spašavanja tuđih života.
Profesor Avery koluta očima. – Poštedite me tih svojih teorija zavjere! Nemam namjeru nasjesti. Vrlo dobro znate da je kod mene zabranjeno doći s mobitelom, a vi ste prekršili to pravilo. – Posebice oštro gleda Simona. Nastavnici znaju za njegovu aplikaciju, ali ne mogu poduzeti nikakve konkretne mjere jer identitet svojih žrtava skriva iza inicijala i nikad otvoreno ne govori o školi. – Dobro me poslušajte! Ostat ćete ovdje do četiri sata i svatko će napisati esej od petsto riječi na temu kako tehnologija uništava američke škole. Tko to ne bude učinio, pojavit će se i sutra na produžnoj!
- A na čemu ćemo pisati? – odmah pita Addy. – Ovdje nema računala. – Iako u većini učionica postoje Chromebook prijenosna računala, profesor Avery, koji izgleda kao da je trebao otići u mirovinu još prije deset godina, posljednji je bastion otpora.
Prilazi njezinu stolcu i spušta prst na žuti notes s crtama, koji se već nalazi na podlozi za pisanje. Svatko od nas ima jedan pred sobom. – Istražite čari pisanja rukom, davno izgubljena umijeća!
Njezino lijepo srcoliko lice poprima zbunjen izraz. – Ali kako ćemo znati kad smo napisali petsto riječi?
- Brojite ih! – Uto mu pogled pada na mobitel koji još držim u ruci. – Predajte mi to, gospođice Rojas!
- Zar vam nije čudno da mi dvaput zaredom oduzimate mobitel? Tko još ima dva mobitela? – I tad slučajno zamjećujem kako se Nate smiješi. – Ozbiljno, profesore Avery, netko nas je usosio!
Njegov snježnobijeli brk ljutito se trza, a njegova ruka nestrpljivo poziva da predam mobitel. – Smjesta, gospođice Rojas. Osim ako ne želite opet navratiti ovamo. – Uzdahnuvši, predajem mu ga, a on s neodobravanjem baca pogled prema ostalima. – Mobiteli koje sam vama ostalima već oduzeo također su u ladici i dobit ćete ih nakon isteka produžne. – Addy i Cooper razmjenjuju znakovit pogled, vjerojatno zato što su njihovi na sigurnom, u ruksacima.
Uklonivši i moj, profesor Avery sjeda za katedru i otvara knjigu, spreman ne obazirati se na nas sljedeći sat. Vadim kemijsku i tapkajući njome o žuti notes, počinjem mozgati o zadanoj temi. Smatra li uistinu da tehnologija uništava naše školstvo? Nije li to isuviše drastičan zaključak potaknut pronalaskom tek nekoliko prokrijumčarenih mobitela? A možda je u pitanju zamka pa ne želi da se složimo s njime, već da mu proturječimo!
Bacam pogled prema Nateu. Nagnuvši se nad notes, tiskanim slovima ispisuje jednu jedinu rečenicu: Računala su glupost.
A možda i uzalud razbijam glavu.


ponedjeljak, 16. srpnja 2018.

Cecelia Ahern SAVRŠENI


Cecelia Ahern
Savršeni
s engleskog prevela Davorka Herceg Lockhart

1.

Korov nije ništa drugo nego cvijet koji raste na krivome mjestu.
To nisu moje, već riječi moga djeda.
On vidi ljepotu u svemu, ili još bolje, vidi ljepotu u onome što je neuobičajeno ili se po nečemu razlikuje od svega ostalog. Ta se značajka očituje u njegovu svakodnevnom životu; milije mu je stanovati u staroj seoskoj kolibi nego u obnovljenoj vratarevoj kući, a kavu kuhati u starom loncu od lijevanog željeza na otvorenoj vatri štednjaka na drva nego u blistavom novom aparatu za kavu koji mu je mama kupila za rođendan prije tri godine, a koji još uvijek stoji netaknut i skuplja prašinu na pultu u kuhinji. Nije on protiv napretka, dapače on je prvi koji će se boriti za promjene, ali voli autentičnost, svaku stvar u svom najizvornijem obliku. Zato se divi bezobrazluku korova koji raste na mjestima na kojima nije posijan. Zbog te sam njegove značajke došla k njemu kad mi je trebala pomoć, a zbog nje on na kocku stavlja vlastitu sigurnost da bi me sklonio kod sebe.
Sklonio.
Tu je riječ upotrijebilo Vijeće; svakoga tko pomogne ili skloni Celestine North stići će teška kazna. Nisu rekli kakva kazna, ali Vijeće je na takvu glasu da nije teško zamisliti. Djeda izgleda ne plaši opasnost kojoj se izlaže dajući mi zaštitu na svom posjedu, već mu naprotiv jača uvjerenje da mu je dužnost štititi me.
„Korov je jednostavno biljka koja želi rasti tamo gdje ljudi žele da raste nešto drugo“, kaže djed saginjući se kako bi svojim velikim snažnim rukama iščupao nametnika iz zemlje.
S vremena na vrijeme kaže isto, samo drugim riječima. Ima ruke ratnika, velike, teške ruke poput lopata, ali te su ruke ujedno i ruke zaštitnika i njegovatelja. One siju i uzgajaju, na vlastitom tlu, i štite i njeguju vlastitu kćer i unuke. Te iste ruke koje bi mogle zadaviti čovjeka odgojile su žensko dijete i obrađuju zemlju. Možda su najsnažniji borci upravo oni koji štite i njeguju jer su povezani s nečim u dubini svog bića, jer se imaju za što boriti, imaju nešto što je vrijedno sačuvati.
Djed posjeduje stotinu jutara zemlje, i to ne samo u nasadima jagoda kao što je ovaj gdje smo sad, a koji u srpnju otvara za javne posjete. Uglavnom dolaze obitelji brati vlastite jagode za što plaćaju naknadu, a on kaže da mu taj prihod pomaže da se održi. Morat će otvoriti farmu i ove godine, i to ne radi novca, već kako Vijeće ne bi saznalo da sam ja ovdje. Prate ga. Mora se ponašati kao i svake godine, a ja pokušavam ne zamišljati sebe u svom skrovištu kako slušam glasove djece koja veselo beru jagode i igraju se, ili još gore, ne pokušavam misliti na opasnost od prisutnosti ljudi na farmi koji me mogu otkriti.
Kao dijete sam obožavala dolaziti ovamo sa svojom sestrom Juniper tijekom sezone branja jagoda. Na kraju vrlo dugog dana završile bismo s više jagoda u želudcima nego u košaricama, ali sada se ovo mjesto ne čini tako čarobnim. Sada plijevim nasade u kojima smo se nekada igrale izmišljenih igara.
Znam da, govoreći o korovu, djed zapravo govori o meni, kao da je izmislio vlastitu jedinstvenu vrstu seoske terapije, ali iako znam da ima najbolje namjere, uspijeva samo u tome da mi naglasi neke činjenice.
Ja sam korov.
Imam žigove na pet mjesta na tijelu, i uz to tajni šesti žig – za pomaganje nesavršenima i laganje Vijeću, čime mi je društvo dalo do znanja da me ne želi. Iščupali su me iz tla, objesili za korijenje, dobro me protresli i odbacili u stranu.
„Ali tko je ove biljke nazvao korovom?“ nastavlja djed dok plijevimo gredice. „Ne priroda, nego ljudi. Priroda im dopušta da rastu. Priroda im daje mjesto pod suncem. Ljudi su ti koji ih nazivaju korovom i odbacuju ih.“
„Ali ova ovdje guši cvijeće“, kažem konačno, podigavši pogled s posla, bolnih leđa, noktiju prljavih od zemlje. Djed mi uputi značajan pogled, dok mu kapa od tvida sjedi nisko na čelu, odmah iznad jarko plavih očiju, uvijek na oprezu, uvijek u potrazi, kao u jastreba. „To je zato što su neuništive. Bore se za vlastito mjesto.“
Progutam tugu i odvratim pogled.
Ja sam korov. Ja sam neuništiva. Ja sam nesavršena.
Danas ću navršiti osamnaest godina.

Postoji osoba koja misliš da bi trebala biti i ona koja doista jesi. Izgubila sam pojam o objema. To je, kaže djed, savršeno mjesto za novi početak.



2.

Osoba koja bih trebala biti: Celestine North, kći Summer i Cuttera, sestra Juniper i Ewana, Artova djevojka. Nakon polaganja zadnjih ispita trebala bih se pripremati se za fakultet gdje ću studirati matematiku.
Danas mi je osamnaesti rođendan.
Danas bih trebala slaviti na jahti Artova oca. Bosco Crevan obećao mi je da će mi je umjesto poklona posuditi za moj veliki dan, gdje mogu proslaviti s dvadesetak najbližih prijatelja i članova obitelji, čak i uz vatromet. S raskošnim čokoladnim fontanama u koje se mogu umočiti sljezovi kolačići i jagode. Zamišljam svoju prijateljicu Marlenu s brkovima od čokolade i ozbiljna izraza lica, i čujem njezina dečka, odvratnog kao i uvijek, kako prijeti da će u fontani umočiti različite dijelove sebe. Marlenu kako koluta očima. Sebe kako se smijem. Lažna svađa, uvijek to rade, uživaju u drami samo da bi se mogli slatko pomiriti.
Tatu kako pokušava djelovati kul dok s mojim prijateljima pleše na plesnom podiju i pravi se važan oponašajući Michaela Jacksona. Vidim svoju majku manekenku kako stoji na palubi u lepršavoj cvjetnoj ljetnoj haljini dok joj duga plava kosa vijori na vjetru kao da je tu negdje savršeno postavljen ventilator. Izvana djeluje sabrano, ali cijelo vrijeme razmišlja o tome što se događa oko nje, što bi trebalo popraviti, čiju bi čašu trebalo napuniti, tko je isključen iz razgovora i, dok pucneš prstima, ona će ulepršati u svojoj haljini i to srediti. Zamišljam svoga brata Ewana, koji se prejeo sljezovih kolačića i čokolade, i trči uokolo sa svojim najboljem prijateljem Mikeom, crvenih i oznojenih obraza, i dovršava pivo iz boca, i mora ranije otići kući jer ga boli trbuh. Vidim svoju sestru Juniper u kutu s prijateljicom kako sve promatra, uvijek iz kuta, analizirajući sve uz nijemi osmijeh, kako uvijek promatra i sve razumije bolje od bilo koga drugog.
Vidim sebe. Trebala bih plesati s Artom. Trebala bih uživati. Ali nešto nije kako treba. Podignem pogled prema njemu i vidim da nije isti. Mršaviji je, izgleda starije, umornije, neopran je i prljav. Gleda me, pogledom na meni, ali u glavi negdje drugdje. Dodir mu je mlitav, poput šapta, a dlanovi su mu ljepljivi. Čini mi se kao da ga vidim zadnji put. Ništa nije kako treba niti kako je nekad bilo, a bilo je savršeno, ali više ne mogu prizvati te stare osjećaje čak ni u svojim maštanjima. Čini mi se kao da je sve to bilo jako davno. Davno sam ostavila savršenstvo za sobom.
Otvaram oči i ponovo sam u djedovoj kući. Preda mnom je komad hladnog kolača od jabuke iz dućana omotan u foliju, s jednom svjećicom. Postoji osoba koja mislim da bih trebala biti, iako ne mogu pošteno ni sanjariti o njoj bez smetnji iz realnosti, a postoji i ona koja sam sad. Djevojka u bijegu, ali zamrznuta na mjestu, koja bulji u hladan kolač od jabuke. Ni djed ni ja ne pretvaramo se da je drukčije. Djed stoji čvrsto nogama na zemlji, s njim nema trikova. Gleda me tužnim pogledom. Zna da ne smije izbjegavati temu. Situacija je previše ozbiljna. Svaki dan raspravljamo o planu, a plan se svakim danom mijenja. Pobjegla sam od kuće, od zviždačice Mary May, zaposlenice Vijeća čiji je posao pratiti svaki moj korak i pobrinuti se da poštujem pravila za nesavršene, i sada sam izvan svakog radara. Službeno sam „bjegunica“.
Prije dva tjedna mama mi je rekla da pobjegnem, a od sjećanja na njezinu naredbu, užurbano prošaptanu u moje uho, i sada me podilaze žmarci. Predsjednik Vijeća Bosco Crevan bio je u našem domu i zahtijevao od mojih roditelja da me predaju. Usprkos tome što je Bosco otac mog bivšeg dečka, usprkos tome što smo desetak godina bili susjedi i što smo samo nekoliko tjedana prije toga zajedno večerali u našem domu, moja bi mama radije da nestanem nego da dođem pod njegovu skrb. Katkad je potrebna cijela vječnost da se izgradi prijateljstvo, a samo sekunda da se stvori neprijatelj.
Za bijeg mi je bilo potrebno još samo jedno; poruka koju sam primila preko svoje sestre Juniper. Poruka od Carricka. Carrick je bio moj susjed u pritvorskoj ćeliji u Gorskom dvorcu, sjedištu Vijeća. Promatrao je moje suđenje dok je čekao svoje, bio je svjedok mojem žigosanju. Svjedok utiskivanja svakog mog žiga, uključujući i tajni šesti. On je jedina osoba koja može razumjeti kako se sad osjećam jer proživljava to isto. Više nemam poruku koju mi je poslao, ali nije mi potrebna. Zapamtila sam svaku riječ, a zatim je uništila.
Moja želja da pronađem Carricka bila je i još je uvijek ogromna, ali ne ide mi glatko. On je uspio pobjeći od svog zviždača čim je pušten iz dvorca, ali vjerujem da mu zbog mog profila nije bilo lako doći do mene. Pronašao me je prije dva tjedna, spasio me od izgreda u supermarketu. Doveo me kući, bila sam u nesvijesti, i naš dugo željeni susret nije bio onakav kakvom sam se nadala. Ostavio mi je poruku i nestao.
Ali nisam mogla do njega. U strahu da će me netko prepoznati, nisam se mogla slobodno kretati po gradu. Zato sam nazvala djeda. Znala sam da će njegova farma biti prvo mjesto na kojem će me Vijeće potražiti, ali bila mi je potrebna njegova pomoć. Boravak kod njega trebao je biti kratak, tek toliko dok se stvari malo smire. Ali sad se pitam hoće li se ikada smiriti.
Otkad sam stigla na djedovu farmu, zviždači, zaštitari Vijeća, proveli su mnoge potrage, ali nisu uspjeli otkriti moje tajno skrovište. Trebala bih se sakriti nekamo drugamo, na neko sigurnije mjesto, ali barem na svom posjedu djed ima autoritet. Nitko od nas nije mislio da će zviždači biti tako nepokolebljivi u svojoj potrazi za mnom.
Svaki put kad bi se zviždači približili mojem skrovištu, jedva bih disala. Čula bih njihove korake, katkad i njihovo disanje, zgurena u nekom tijesnom prostoru, stisnuta odozgo i odozdo, katkad na tako očitom mjestu da tamo ne bi ni tražili, katkad na tako opasnom da se ne bi usudili ni pogledati.

Promatram jadni plamičak koji titra na hladnom kolaču od jabuke.
„Poželi nešto“, kaže djed.
Zatvaram oči i razmišljam. Imam previše želja, kao i osjećaj da nijedna nije ostvariva. Ali isto tako vjerujem da je trenutak u kojemu nemamo želja ili onaj kada smo doista sretni ili kada smo odustali od svega. Ovaj trenutak nije nijedno od toga.
Ne vjerujem u čarolije, ali čini mi se da je sam čin željenja priznanje da postoji nada, potvrda vlastite volje, definiranje cilja. Možda samim izražavanjem želje naglas nešto postaje stvarno, na taj način postavljamo cilj i tako se otvara put prema ostvarenju. Kanaliziraj pozitivne misli; pomisli, poželi, a zatim to ostvari.
Puhnem i ugasim svjećicu.
Čim otvorim oči, začujemo korake u hodniku.
U kuhinji se pojavi Dahy, djedov vjerni upravitelj farme. 
„Stižu zviždači. Idemo.“




četvrtak, 12. srpnja 2018.

Kate DiCamillo TRI HRABRICE - RAYMIE NIGHTINGALE


Tri Hrabrice – Raymie Nightingale
Kate DiCamillo
S engleskog prevela Branka Maričić

Dva

„Ustani“, reče Ida Nee curi u ljubičastoj haljini.
            „Onesvijestila se“, objasnila je druga učenica na tečaju žongliranja mažoretskim štapom, djevojčica imena Beverly Tapinski, kojoj je otac policajac.
            Raymie je znala njezino ime i što radi njezin otac jer je to Beverly priopćila na početku tečaja. Zureći pred sebe i ne gledajući ni u koga, rekla je: „Zovem se Beverly Tapinski i tata mi je policajac, stoga vam je bolje da me ne zafrkavate.“
            Raymie nije imala nikave namjere zafrkavati je.
            „Vidjela sam mnoge ljude kako padaju u nesvijest“, reče Beverly. „Tako je to kad si kći policajca. Sve vidiš. Vidiš svaku sitnicu.“
            „Tapinskice, budi tiho“, ukori je Ida Nee.
            Sunce je bilo vrlo visoko na nebu.
            Nije se micalo.
            Kao da ga je netko stavio onamo i potom otišao i zaboravio na njega.
            „Oprosti“, šapne opet Raymie. „Izdala sam te.“
            Beverly Tapinski klekne i rukama primi lice onesviještene cure.
            „Što to radiš?“ upita je Ida Nee.
            Borovi iznad njih njihali su se naprijed-natrag. Jezero, jezero Clara – gdje se prije stotinu godina uspjela utopiti neka Clara Wingtip – caklilo se i svjetlucalo.
            Jezero se činilo gladnim.
            Možda se nadalo novoj Clari Wingtip.
            Raymie preplavi očaj.
            Nije bilo vremena za padanje u nesvijest. Morala je naučiti žonglirati mažoretskim štapom, i to brzo, jer nauči li žonglirati mažoretskim štapom, imat će izgleda postati Mala miss Autoguma Središnje Floride.
            A postane li Mala miss Autoguma Središnje Floride, otac će vidjeti njezinu fotografiju u novinama i doći će kući.
            To je bio njezin plan.


Tri

A Raymie je zamišljala da će se plan odvijati ovako: otac će sjediti u restoranu u tamo nekom gradu kamo je pobjegao. S njime će biti Lee Ann Dickerson, zubotehničarka. Sjedit će zajedno u separeu i njezin će otac pušiti cigaretu i piti kavu, a Lee Ann će raditi nešto glupo i neprilično, primjerice, brusit će nokte (što nikad ne treba činiti na javnome mjestu). U jednom će trenutku Raymien otac ugasiti cigaretu, otvoriti novine, pročistiti grlo i reći: „Da vidimo što ima danas“ i tada će ugledati Raymienu sliku.
            Vidjet će svoju kćer s krunom na glavi i buketom cvijeća u rukama i s lentom preko grudi na kojoj će stajati MALA MISS AUTOGUMA SREDIŠNJE FLORIDE 1975.
            I Raymien otac, Jim Clarke iz Obiteljskog osiguranja Clarke, okrenut će se prema Lee Ann i reći „Moram se smjesta vratiti kući. Stvari su se promijenile. Moja je kći sada slavna. Postala je Mala miss Autoguma Središnje Floride.“
            Lee Ann će prestati brusiti nokte. Uzdahnut će s iznenađenjem i nevjericom (a bit će tu možda i zavisti i divljenja).
            Tako je to Raymie u sebi zamišljala.
            Po svoj prilici. Možda. Vjerojatno.
            Ali prvo mora naučiti vrtjeti mažoretskim štapom.
            Bar je tako rekla gospođa Sylvester.


četvrtak, 28. lipnja 2018.

Sarah Perry ESEŠKA ZMIJA


Sarah Perry
Eseška zmija
S engleskog preveo Saša Stančin


1.
Jedan sat sumornog dana, vremenska je kugla pala u opservatoriju Greenwich. Po prvom meridijanu uhvatio se led, u prometnoj gužvi Temze sledili snastovi širokih barži. Kapetani su mjerili vrijeme i plimu te svoja tamno crvena jedra okrenuli prema sjeveroistočnjaku, teretni brod prevozio je željezo za ljevaonicu u Whitechapelu, gdje su zvona odbila pedeset po nakovnju, kao da je vrijeme isteklo. Vremenska kazna služila se iza zidina kaznionice u Newgateu, vrijeme su po kavanama na Stranu tratili filozofi, gubili su ga ljudi koji bi radije da je prošlost sadašnjost, a mrzili oni koji bi da je sadašnjost prošlost. Naranče i limuni zveckali su u St. Clement’su, dok je Westminstersko zvono ostajalo nijemo.
Vrijeme je značilo novac u Royal Exchangeu, gdje su ostatak dana provodili smanjujući si izglede da navedu devu na ušicu igle, a po uredima Holborn Barsa drevni je jezičac glavne ure zatvorio strujni krug koji je pokrenuo zvonjavu desetak malih satova. Svi su činovnici podignuli glave s knjiga koje su vodili, uzdahnuli i opet se vratili knjigama. Na Ulici Charing Cross vrijeme je svoje kočije trampilo za užurbani vozni park omnibusa i fijakere u užurbanim voznim parkovima, dok je bol na odjelima bolnica Barts i Royal Borough minute pretvarala u sate. U kapelici u Wesleyju pjevali su Tonu pješčana zrnca vremena i poželjeli da tonu brže, dok se nekoliko metara dalje led topio po grobovima Bunhill Fieldsa.
U gostionicama Lincoln’s Inn i Middle Temple odvjetnici su provjeravali svoje kalendare i vidjeli da im istječu zastare, po sobama Camdena i Woolwicha vrijeme je okrutno mučilo ljubavnike koji su se pitali kad li je prije postalo kasno, da bi im poslije to isto vrijeme liječilo sve. U svim dijelovima grada, po stanovima i kućicama u nizu, u visokom društvu, nižim slojevima i srednjoj klasi, vrijeme se trošilo i rasipalo, otimalo i molilo da prođe, a cijelo je to vrijeme padala ledena kiša.
Na Trgu Euston i u Paddingtonu stanice podzemne željeznice primale su putnike koji su se u njih slijevali poput sirovina koje će se tu lijevati, prerađivati i iz kalupa vaditi. U vagonu kružne linije u smjeru zapada žmirkava svjetla otkrivala su da The Times nema javiti lijepih vijesti, a u prolazu među sjedalima iz vrećice se prosulo nagnječeno voće. Po kišnim mantilima vonjalo je na kišu, a među putnicima, utonuo u svoj podignuti ovratnik, dr. Luke Garrett navodio je dijelove ljudskog srca. “Lijeva klijetka, desna klijetka, velika šuplja vena”, govorio je i brojio ih na prste, u nadi kako će ta litanija možda usporiti lupanje njegovog vlastitog srca. Muškarac koji je sjedio pored njega podignuo je zbunjeno glavu pa je onda okrenuo i slegnuo ramenima. “Lijeva pretklijetka, desna pretklijetka”, nastavio je Garrett sebi u bradu: na upitne poglede neznanaca već je bio navikao, što ipak ne znači kako ih baš treba bespotrebno izazivati. Zvali su ga Vražićak jer je većini muškaraca dopirao tek do ramena i hodao poskakujući žustrim koracima zbog čega je ljudima vječito izgledalo kako će evo sad skočiti na prozorsku dasku. Čak se i kroz kaput moglo vidjeti da ima snažne i žilave ruke, dok mu je čelo istureno iznad očiju nabreklo kao da u sebi jedva drži svu žestinu i raspon njegovog intelekta. Imao je duge crne šiške nalik na gavranovo krilo, a ispod njih tamne oči. Bile su mu trideset i dvije godine, liječnik, neposlušnog uma željnog svakojakih znanja.
Svjetla su se ugasila i upalila, udaljenost do Garrettovog odredišta smanjila. Za sat vremena čeka ga pogreb pacijenta, a nitko se od njega u odjeći za korotu nije vedrije osjećao. Michael Seaborne preminuo je od raka grla šest dana prije i podjednakom je ravnodušnošću trpio i tešku bolest i poteze svog liječnika. Garrettove misli nisu bile usmjerene na mrtve, već mu je na pameti bila udovica preminulog, koja će sad (pomislio je s osmijehom) počešljati ne­urednu kosu ili će otkriti kako joj je s najbolje crne haljine otpalo dugme.
Korota Core Seaborne bila je najneobičnija od svih s kojima se dosad susreo – no, mora se reći i kako je, čim se pojavio u njenom domu u Ulici Foulis, shvatio da tu nije sve baš kako bi čovjek očekivao. U tim prostorijama visokih stropova vladalo je zamjetno ozračje nelagode koje naizgled nije imalo puno veze s bolešću. Pacijent je u to vrijeme još bio razmjerno dobro, iako je počeo oko vrata vezati maramu koja mu je služila kao zavoj. Marama je uvijek bila svilena, svijetle boje i često tek neznatno uprljana. Teško se moglo zamisliti da bi to kod tog, inače strašno pedantnog čovjeka moglo biti slučajno, pa je Luke sumnjao da je namjerno malo uprlja kako bi se posjetitelji osjećali neugodno. Seaborne je zahvaljujući izrazitoj suhonjavosti ostavljao privid visine, a govorio je tako tiho da mu se čovjek, ako bi ga želio čuti, morao posve približiti. Glas mu je bio šuštav. Ponašao se uljudno i imao plave nokte. Mirno je otrpio prvi pregled i odbio ponuđenu operaciju. “S ovog svijeta namjeravam otići onakav kakav sam došao”, rekao je gladeći svilu na grlu. “Bez ožiljaka.”
“Nema potrebe trpjeti”, ponudio mu je Luke utjehu koju pacijent nije tražio.
“Trpjeti!” Pomisao ga je očigledno zabavljala. “Siguran sam kako je to korisno iskustvo.” Onda je dodao, kao da takva misao prirodno slijedi: “Recite mi, jeste li upoznali moju suprugu?”
Garrett se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom trenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali posrijedi je ustvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.
Sljedećih mjeseci Garrett je polako počeo shvaćati to nelagodno ozračje koje je uz vonj sandalovine i joda vladalo u kući u Ulici Foulis. Michael Seaborne uspijevao je i dok je trpio strašne bolove vršiti zloćudan utjecaj koji je nadmašivao uobičajenu moć nemoćnika. Supruga je bila u stalnoj pripravnosti s hladnim oblozima i čašom dobrog vina, toliko željna naučiti kako iglom naći venu, kao da je do zadnjeg slova napamet naučila priručnik o obvezama supruge. Samo što Garrett nikad nije svjedočio ni jednom postupku koji bi se mogao protumačiti kao iskaz Corine naklonjenosti mužu. Katkad je čak sumnjao kako priželjkuje da se tanašni plamičak te svijeće utrne, znao se pribojavati kako će ga, dok priprema špricu, pozvati u stranu i reći mu: “Dajte mu malo jaču dozu – samo malo jaču.” Kad bi se sagnula poljubiti to lice izgladnjelog sveca na jastuku, činila je to oprezno, kao da misli kako bi se ovaj mogao iznenada uspraviti pa joj iz inata uvrnuti nos. Angažirane su njegovateljice da ga odijevaju i umivaju te mijenjaju posteljinu, ali malo je koja izdržala punih tjedan dana. Posljednja je bila smjerna Belgijanka koja je Lukeu, dok su se mimoilazili u hodniku, šapnula: “Il est comme un diable!” i pokazala mu svoj ručni zglob, iako se na njemu nije vidjelo ništa. Samo se bezimeni pas – odano, šugavo stvorenje koje se nikad nije previše udaljavalo od kreveta – nije plašio gospodara, ili se barem na njega naviknuo.
Nakon nekog vremena Luke Garrett se upoznao s Francisom, crnokosim sinom Seaborneovih te s Marthom, njegovom dadiljom, koja je, dok je tu stajala, običavala Coru Seaborne držati oko struka. Ta mu se posesivna gesta nije sviđala. Površna ocjena pacijentovog stanja obavila bi se na brzinu (a što se tu uopće moglo učiniti?), a Lukea bi potom odveli da pogleda fosil zuba koji je Cora dobila poštom ili bi odgovarao na iscrpna pitanja o vlastitoj ulozi u daljnjem razvoju kardiokirurgije. Hipnotizirao ju je, nakon što je objasnio kako su hipnozu nekoć rabili pri amputaciji udova vojnika u ratu. Igrali su šah, što bi uvijek završilo Corinim ogorčenjem što protivnik svoje figure okreće protiv njenih. Luke je kod sebe dijagnosticirao zaljubljenost i bolesti nije tražio lijeka.
Neprestano je bio svjestan te njene pohranjene energije što čeka ispuštanje, pomislio je kako će joj, kad Michaelu Seaborneu dođe kraj, ispod stopala dok bude hodala ulicom prštati plave iskrice. Kraj je stigao i Luke je bio prisutan u trenutku kad je izdahnuo, što je pacijent obavio s mukom, glasno, kao da je u posljednjem trenutku odložio ars moriendi i samo želio poživjeti časak dulje. A poslije svega, na Cori se nije vidjelo nikakve promjene, ni žalosti ni olakšanja, samo joj je jednom puknuo glas kad je izvijestila kako su psa pronašli uginulog, ali ni tad nije bilo jasno hoće li briznuti u plač ili prasnuti u smijeh. Kad je potpisana smrtovnica, a posmrtni ostaci Michaela Seabornea na odabranoj lokaciji položeni na počinak, Garrett više nije imao nikakvog valjanog razloga dolaziti u Ulicu Foulis, pa opet se svakog jutra budio samo s jednom jedinom nakanom, a kad bi stigao do željezne kapije, njegov dolazak ne bi izazivao iznenađenje.
Vlak je ušao u stanicu Embankment gdje ga je mnoštvo koje je iz njega pokuljalo iznijelo na peron. Osjetio je svojevrstan žal, ali ne za Michaelom Seaborneom, niti za njegovom udovicom, ražalostilo ga je ustvari to što bi ovo mogao ispasti njegov posljednji sastanak s Corom – posljednji put da je vidi, kad se uz zvuke žalobnih zvona bude osvrnula. “Kako bilo”, rekao je, “moram biti prisutan, pa makar da provjerim jesu li dobro pričvrstili poklopac lijesa.” S druge strane ulaza za putnike s kartom led se već otopio, a bijelo je sunce upravo zalazilo.
Prikladno odjevena, Cora Seaborne sjela je pred zrcalo. Na oba uha objesila je biserna zrnca na zlatnim žicama, pekle su je ušne školjke koje je morala ponovno probušiti. “Suza više od ovog proliti neću”, rekla je. Lice je napudrala. Crni šešir nije joj pristajao, ali imao je i veo i crno perje, pa je ostavljao dojam doličnog stupnja korote. Presvučeni gumbi crnih manžeta nisu se dali zakopčati, između ruba rukava i rukavice čak joj je provirivala crta bijele kože. Haljina je imala malo dublji dekolte nego što bi sama odabrala i na ključnoj kosti joj je otkrivala kitnjast ožiljak površine palca. Bio je vjerna replika srebrnog lišća sa srebrnih svijećnjaka smještenih s obje strane srebrnog zrcala, koje joj je suprug utisnuo u tijelo kao da pečatnjak uranja u vosak. Razmišljala je da nešto preko njega nanese, ali joj se s vremenom počeo sviđati, a znala je kako se u nekim krugovima sa zavišću drži da ima tetovažu.
Okrenula se od ogledala i promatrala sobu. Svi koji su joj dolazili u goste zastali bi zbunjeno na vratima s kojih bi s jedne strane ugledali visoku, udobnu postelju i zastore od damaska kakvi priliče bogatoj ženi, a s druge skroman namještaj učenjaka. Zidovi najudaljenijeg kutka bili su prekriveni botaničkim plakatima i zemljovidima istrgnutim iz atlasa te listovima papira na kojima su citati bili ispisani velikim crnim slovima (NE SPAVAJ S RUKOM NA KORMILU! NE OKREĆI LEĐA BUSOLI!). Na kaminu je stajalo desetak amonita poredanih po veličini: nad njima su, iz pozlaćenog okvira, Mary Anning i njen pas promatrali otpalu krhotinu stijene iz Lyme Regisa. Je li sve to sad postalo njeno – taj sag, fotelje, kristalna čaša koja još miriše na vino? Pretpostavljala je da jest i od same pomisli ruke i noge ispunila joj je lakoća, kao da bi se sad mogla riješiti Newtonovih zakona i ispružiti na stropu. Osjećaj je iz pristojnosti zatomila, ali ga je mogla imenovati: nije to baš bila sreća, u punom smislu te riječi, čak ni zadovoljstvo, već olakšanje. Bilo je tu i žalovanja, to svakako i bila je zahvalna što ga osjeća jer, koliko god da je čovjeka na samom kraju mrzila, ipak ju je on, barem donekle, oblikovao – a kakve ima koristi mrziti samu sebe?


Ljubov Orlova VOLJELA SAM STALJINA - I ON MENE!


Ljubov Orlova
Voljela sam Staljina – i on mene!
S ruskog preveo Vlado Vurušić



Staljina je zanimalo sve u vezi s filmom, kazalištem i općenito s glumačkim pozivom. On je o svemu znao puno, imao je, bez pretjerivanja, enciklopedijsko znanje o mnogim stvarima. To me fasciniralo. I ne samo mene, mnoge ljude.
No glumački poziv ipak je za Njega bilo neistraženo područje. Naravno, moja pripadnost glumačkom cehu bila je razlog da Staljina to počne zanimati još više. Naši odnosi bili su intimni, bliski, povjerljivi pa se Njegov interes nije ograničavao samo na film i kazalište, nego Ga je zanimalo i sve u vezi sa mnom. Želio je sve naučiti, doznati, shvatiti, svaku stvar staviti, kako se kaže, u svoju ladicu i zapamtiti za cijeli život - eto, takva je bila Staljinova teorija spoznaje. Temeljita i sveobuhvatna. Staljinovo znanje nije bilo mrtvo, nego živo! Objasnit ću. Postoje ljudi koji, kad nešto nauče i spoznaju, od toga ne odstupaju do kraja života, ne mijenjaju mišljenje, ne prilagođavaju se novim spoznajama. To nije u redu. Stvari se mijenjaju, dolazimo do novih spoznaja, do novih zaključaka. Staljinovo znanje stalno se razvijalo, prilagođavalo, dopunjavalo, usavršavalo.                  Koja je razlika između filma i kazališta? Upravo to pitanje, s glumačkog gledišta, Staljina je najviše zanimalo. Staljin je razmišljao o kinematografiji i kazalištu u okvirima državnog interesa, zanimalo ga je što oni donose državi. On je o svemu uvijek razmišljao u državnim okvirima. No možda griješim. To je možda bila obična ljudska znatiželja. Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi jer Staljin sa mnom nije diskutirao o državnoj važnosti filma i kazališta.
Staljin me pitao hoću li se jednom vratiti u kazalište. Pitao me to usput, dok smo komentirali jedan moj film (nisam ga radila s Grigorijem Vasiljevičem) koji smo gledali odvojeno. Bilo je to teško pitanje za mene. Prije nego što sam Mu odgovorila, trebala sam dobro razmisliti te zbrojiti i oduzeti sve razloga za i protiv.
– Voljela bih se vratiti na scenu - odgovorila sam nakon dužeg razmišljanja - ali u dramskim ulogama. No ipak ne razmišljam o tome da napustim film.
– Zašto dramske uloge? – upitao je Staljin. – Zar su ti komedije postale dosadne? Možda da se drug Aleksandrov prebaci u drugi žanr?
- Ne, nije stvar tome - odgovorila sam. - Komedije i takve uloge ne mogu mi dosaditi. Naprosto, životno i glumačko iskustvo, prije ili poslije, tjera te prema dramskim ulogama. Postaješ odraslija i mudrija.
– Neki ostare, ali ne postanu mudriji - nasmijao se Staljin.
– Sa strane se bolje vidi - prihvatila sam šalu. - Ne znam kad ću i u koje kazalište otići, ali to će se jednom sigurno dogoditi!                         
To je bilo izrečeno u zanosu, pa i patetično, ali glumci uvijek o kazalištu govore s patetikom u glasu. Da sam tada znala kakav će biti moj povratak u kazalište! S kakvim ću se teškoćama susresti odmah po povratku! Teškoći je ime „Rusko pitanje“[1].
Bila je to tada poznata drama. Izvanredna ekranizacija. Nije bez razloga dobila Staljinovu nagradu. Poslije rata (odnosno nakon filma „Proljeće“) sazrela sam za dramu, za kazalište. No težak mi je bio izbor kazališta. U Moskvi ima puno kazališta. Nema toga koje me ne bi uzelo, ali odabir nije bio lak. Izbor nije ništa lakši od odabira životnog partnera. Možda je odluka o kazalištu i teža. Na početku karijere odabir je lakši. Tek si na početku. Nitko te ne poznaje, niti ti koga poznaješ. Ne znaš svoje mjesto u kazališnoj umjetnosti. Izbor tada može biti slučajan, neosmišljen. Nekada je i iznuđen – ideš tamo gdje te prime. Kad si početnik, ne razmišljaš puno, ali kad si poznata i ostvarena glumica, puno je teže.
Svako kazalište ima svoje prednosti. Ne volim kad mi netko za neko kazalište kaže da je loše. Uvijek govorim da možda može biti loš redatelj ili glumac, ali kazalište kao kolektiv ne može biti loše. Svako kazalište ima svoju dušu, svoj karakter, svoju ideju vodilju. Tamo gdje me je najviše vuklo nisam htjela ići. Slušala sam sebe, ali i mnoge prijatelje. Puno lijepog govorili su mi o kazalištu Mossovjeta[2]. Imala sam tako dobre preporuke za to kazalište – talentirani redatelj[3]. I ne samo redatelj, nego i moj prijatelj, a imala sam ondje puno bliskih prijatelja i znanaca. Voljela sam i suvremenu liniju kazališta. Odlučila sam se za kazalište Mossovjeta i odmah dobila ulogu Jessie Smith u „Ruskom pitanju“. Film još nije bio snimljen. Tek se snimao. No predstava se davala, istodobno, u nekoliko moskovskih kazališta. Nije to ništa čudno. Drama je bila aktualna, životna, bliska svakom sovjetskom građaninu.[4] Mi smo se sjećali da smo za vrijeme rata bili saveznici s Amerikancima i Englezima te da nitko ne može podmetnuti klipove u odnose među našim narodima.                                                  
Glumiti u predstavi koja istodobno igra u mnogim kazalištima vrlo je zahtjevno. Trebala sam dati sve od sebe. Nisam mogla dopustiti da moja Jessie bude kopija nečije druge Jessie ili da moja Jessie bude bezlična i prazna. Zadatak koji mi je dao Jurij Zavadski bio je vrlo zahtjevan, ali odgovarao je mom iskustvu. Ja se ionako nisam lako predavala. Nisam se prepala, niti sam bila nezadovoljna, naprotiv, bila sam vrlo sretna. Poticaj je napraviti nešto bolje od drugih, potvrditi svoju kvalitetu. Nisam bahata ni umišljena. Pišem bez naknadne pameti, onako kako je bilo. Ulogu Jessie doživjela sam kao suparništvo s drugim glumicama, kao u sportu. Razbijala sam glavu kako da ostvarim lik Jessie. Bojala sam se da moja Jessie ne bude previše „tuđa“. Možda je bolje ovako? Možda onako? Ili posve drukčije? Većina glumica doživljavala je Jessie kao žrtvu bezočnog kapitalističkog društva, slomljenu i nesretnu ženu. Meni se to učinilo plošnim i površnim pristupom, očekivanim i stereotipnim. U takvoj interpretaciji gledatelj nije mogao steći pravi dojam o tome tko je i kakva je Jessie. Suosjećali su s njom i ništa više. No ja sam shvatila da Jessie ne treba suosjećanje, da nju ne treba žaliti. Njena ljubav je lažna, osjećaji su joj pretenciozni. Ona je egoist. Da, možemo i suosjećati s njom, jer je takva postala ne svojom voljom. To je od nje učinilo kapitalističko društvo, ali i ona je za to djelomice kriva. Bila je slaba i povodljiva. Predala se i, na kraju, uništila sve ono dobro što je imala u sebi. Jessie ne voli istinski, ona samo glumi ljubav. Prava ljubav nikada ne može završiti izdajom. Njezine su suze licemjerne. Ona žali samu sebe. Njezine su suze izraz nezadovoljstva, a ne tuge. „Možeš mi prigovoriti da te ne smijem ostaviti u siromaštvu i nesreći, ali u siromaštvu i nesreći ja ću biti tek jedan od tvojih poraza“, govori Jessie mužu na rastanku. „I bit će sve gore kako vrijeme bude odmicalo.“ Upravo tako, kako „vrijeme bude odmicalo, bit će sve gore“, to je njezin moralni pad. Nakon toga nema povratka. No istodobno čovjek, a pogotovo žena, koliko god bila pokvarena, ipak traži ljubav. Na dnu i najcrnje duše ipak svijetli iskrica ljubavi. Upravo takvu Jessie sam i glumila – ciničnu, lažljivu, licemjernu, proračunatu, ali ujedno s „iskricom“. To mi je bilo najteže dočarati, jer je to trebalo diskretno pokazati. Nije bilo lako, ali zadatak sam obavila. Novine su pisale da je moja Jessie – najbolja. A imala sam jaku konkurenciju. Imala sam se s kim usporediti. Jessie su glumile poznate i iskusne glumice. Ponosim se tom svojom prvom dramskom ulogom u kazalištu. Ne mogu reći da mi je ta uloga najdraža, ali mi je vrlo draga. Simonovljevo stvaralaštvo i zavoljela sam upravo nakon te uloge. On je jako dobar pisac, tankoćutan i jak.                                                      *                       *                      *
Uh, te šablone! Ne podnosim šablone! Uvijek sam se čudila kako se o nečemu može šablonski zaključivati i donositi sud. Šablonski i stereotipno glumiti neki lik je užasno. Donositi zaključak bez ulaženja u bit. Zašto? Stalno se s tim susrećem. To me užasava. Mogu reći da se šablonski pristup vezao uz mene. I Grigorij Vasiljevič žrtva je šablonskog pristupa. Često je znao čuti: „Lako je biti režiser. Sve znaš, zapovijedaš…“ Kad bi sve bilo tako jednostavno! Grigorij Vasiljevič na to bi uvijek ispričao nekoliko događaja iz svog redateljskog života. Često je prepričavao jednu epizodu sa snimanja „Pastira Kostje“, koju je poslije bez oklijevanja izbacio iz filma. Smatrao je da ta scena razvlači film. Radilo se o ovome – Jelenina mama šetala je po hridi uz more i vidjela kako se njena Jelena dolje na plaži grli s nepoznatim muškarcem. Kad je to vidjela, zavrtjelo joj se u glavi i pala je s hridi u more. Duhovitost te scene bila je u tome što je Jelenina mama bila korpulentna žena i kad ona pada, more se prelijeva preko obale. Bila je to vrlo smiješna scena, još i danas mi je žao što je ispala iz filma. Nije to snimano u studiju. Hrid i more bili su pravi. Snimali smo u Gagri na Crnom moru. Padao je, odnosno skočio s hridi Grigorij Vasiljevič. Ljena[5], koja je glumila Jeleninu mamu, bojala se skočiti. Nitko se nije usudio obaviti taj riskantan trik. Nije bilo vremena ni razloga za pozivanje kaskadera iz Moskve. Bio bi to gubitak vremena. A ta je ideja Grigoriju Vasiljeviču ionako pala na pamet tek na snimanju u Gagrima. I što je preostalo Grigoriju Vasiljeviču? Samo jedno – skočiti! Koliko je puta tako bilo. To je jedna od strana redateljskog posla. Jesu li se ikada oni koji tvrde da je režiserski posao lak zamislili nad tim da režiser snosi odgovornost za film? Jednako je i kad su u pitanju glumci. Glumački život nije vječni praznik, nego mukotrpni svakodnevni trud. Bez muke, kako se kaže, nema nauke. Ne možeš sve objasniti šablonski!                       
Pogotovo se šablonski ne može govoriti o takvom čovjeku kakav je bio Staljin! Kakav bi to bio stereotip? Kakvim Staljina žele danas prikazati „suvremenici“? (Namjerno stavljam taj izraz pod navodnike da istaknem svoj odnos prema njima.) Sve ljudske poroke svalili su Mu na leđa. Izmislili su i termin „kult ličnosti“. Oklevetali su Ga. Pokondirena  bezdarnost[6] (ne znam tko je to rekao, ali pogodio je u centar).                                                                                                 
Oni se trebaju zamisliti nad svojom nedarovitošću, a sve svaljuju na Staljina! Tvrde da ih je Staljin onemogućavao i zaustavljao u razvoju! Ma nemoj!? Nekad se ne mogu suzdržati. Znam da me neće razumjeti, da će me ogovarati iz leđa. No unatoč tomu ne mogu šutjeti, ne mogu odšutjeti klevetnicima. Danas, nakon sastanka u kazalištu, V. se opet raspričala o svom “stradalništvu“. Nisam izdržala i zlobno sam je upitala što podrazumijeva pod „stradalništvom“. Četiri Staljinove nagrade? Tri ordena? Titulu narodne glumice? V.[7] je počela uzbuđeno govoriti o svojim rođacima, ali nisam joj dala da nastavi dok mi ne odgovori na pitanje. No odgovor nisam dobila.                                                                          *             *                    *
Nakon mog nastupa u Muzeju Čajkovskoga u Klinu Grigorij Vasiljevič i ja zanosili smo se idejom da snimimo film o životu velikog skladatelja. Naravno, radilo bi se o biografskom filmu, a ne o komediji. Željela sam glumiti Nadeždu von Meck, mecenu i prijateljicu Čajkovskoga s kojom se on isključivo dopisivao. Zašto su oni tako odlučili? Što ih je natjeralo da se druže na daljinu? Zagonetka. Nešto tajanstveno uvijek je intrigantno glumiti. Razgovarala sam o tome sa Staljinom. No njegova je reakcija bila vrlo hladna:                                                        – A zašto odjednom Čajkovski? Zašto ne Glinka? Ili Musorgski? Što može biti privlačno u liku barunice von Meck čiji je sin[8] bio prononsirani kontrarevolucionar?                                    
Nisam se usudila proturječiti. U prihvatljivom tonu Staljinovo sam mišljenje prenijela Grigoriju Vasiljeviču. On se složio da bi filmsku priču o ruskim kompozitorima bilo bolje započeti od Glinke[9], osnivača ruske skladateljske škole.
„Obrt“ je izraz koji smo Grigorij Vasiljevič i ja često rabili. Mi time označavamo sve ono loše, površno, neprofesionalno i nekvalitetno u kinematografiji. Naime, kinematografija je stala na svoje noge, ali „obrtništvo“ još živi. Stalno odnekud iskoči. Na žalost. Staljinu se naš termin nije svidio. Nakon što ga je čuo od mene, morala sam Mu objasniti što točno mislim. Nakon toga Staljin je rekao:
– Nije lijepo jednim terminom objašnjavati nešto drugo. Nije lijepo diletantizam nazivati „obrtom“. Tko su obrtnici? Privatnici. Gazde. Zar kod nas filmove snimaju privatnici? Ne, drugarice Orlova, bijelo nazovimo bijelim, crno crnim, a diletante diletantima. To je ispravnije.
Nisam se naljutila na Staljinovu „bukvicu“. Znala sam kako On razmišlja. On je volio precizno formulirati misli i riječi. Zahvaljujući takvoj preciznosti i jasnoći svi su Ga mogli razumjeti i shvatiti i zato su Njegove misli mogle doprijeti do svačijeg srca.
Teško se otresti starih navika. Ponekad sam znala uporabiti izraz „obrt“ , ali činila sam to sve rjeđe. Teško mi je i pobrojiti koliko sam takvih lekcija dobila od Staljina. Druženje i razgovori s Vođom mogu se usporediti s pohađanjem sveučilišta. Ne pretjerujem.




[1] „Rusko pitanje“, drama Konstantina Simonova s kraja 1940-ih, koju je za film 1947. priredio Mihail Rom.
[2] Grigorij Aleksandrov u svojim memoarima „Epoha i film“ piše da su u filmu „Proljeće“ glumili glumci kazališta Mossovjeta Faina Ranjevskaja, I. Anjisimov-Vulf i Rastislav Pljat te da je Ranjevskaja zvala Orlovu u kazalište Mosssovjeta.
[3] Jurij Aleksandrovič Zavadski (1894-1977).
[4] Drama govori o američkom novinaru Harryju Smithu koji odlazi u posjet SSSR-u i postaje simpatizer socijalizma.
[5] Jelena Aleksejevna Trjapkina (1900. - 84.), sovjetska glumica.
[6] Iz pjesme Oproštajna poema“ Igora Sjeverjanjina (pravim imenom Igora Lotarjeva, 1887. - 1941.): „Oko mene talentirane kukavice i pokondirena bezdarnost“.
[7] Orlova vjerojatno misli na Vjeru Mareckuju, koja ima toliko Staljinovih nagrada, njezina dva brata strijeljana su kao antisovjetski elementi, a sestra joj je bila u zatvoru u vrijeme Staljinove vladavine.
[8] Barun Nikolaj Karlovič von Meck (1863. - 1929.), nakon revolucije radio kao savjetnik u financijskom uredu Narodnog komesarijata prometa. Zbog svog buržoaskog podrijetla hapšen više puta. Zadnji put uhićen 1928. U svibnju 1929. strijeljan kao pripadnik kontrarevolucionarne organizacije na željeznici. Poznati ruski prirodoslovac akademik V. I. Vjernadski pisao je da je von Meck bio nevin.
[9] Aleksandrov je 1952. snimio film „Kompozitor Glinka“ u kojem je Orlova glumila Glinkinu sestru Ljudmilu.

utorak, 19. lipnja 2018.

Nora Roberts GODINA PRVA


Nora Roberts
Godina prva
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo



1.
Dumfries, Škotska


Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.
Tog hladnog, vlažnog dana, posljednjeg dana godine za koju će se ispostaviti da mu je posljednja, lovio je s bratom i rođakom, hodajući po pucketavom, zaleđenom polju ispod neba isprane zimske plave boje. Osjećao se zdravim i gipkim, bio je šezdeset četverogodišnji muškarac koji je tri puta tjedno odlazio u teretanu i strastveno igrao golf.
S bratom blizancem Robom izgradio je – i još uvijek vodio – uspješnu marketinšku tvrtku sa sjedištima u New Yorku i Londonu. Njegova supruga, u društvu s Robovom suprugom i njihovim rođakom Hughom, ostala je ugodno ušuškana u šarmantnoj, staroj farmerskoj kući.
Dok je vatra pucketala u kamenim ognjištima i čajnik neprestano vrio, tê su žene odabrale kuhati i peći i praviti strku oko dočeka Nove godine.
A oni su veselo gazili poljima u svojim u čizmama Wellington.
Farma MacLeodovih, koja se već više od dvjesto godina prenosila s oca na sina, širila se na više od osamdeset hektara. Hugh ju je volio gotovo onoliko koliko je volio i suprugu, djecu i unuke. S polja po kojima su hodali moglo se vidjeti kako se u daljini na istoku uzdižu brda. A ne tako daleko na zapadu valjalo se Irsko more.
Braća i njihove obitelji često su putovali zajedno, ali vrijeme provedeno na farmi za sve njih bilo je vrhunac u godini. Dok su bili dječaci, često su na toj farmi ljeti provodili punih mjesec dana, trčeći po poljima s Hughom i njegovim bratom Duncanom – kojega više nije bilo jer je odabrao vojnički život. Ross i Rob, gradski dječaci, uvijek su se s veseljem prihvaćali svih farmerskih poslova koje su im dodjeljivali ujak Jamie i ujna Bess.
Učili su ribariti, loviti, hraniti kokoši i skupljati jaja. Krstarili su šumama i poljima, pješice i na konjskim leđima.
Često su se, za mračnih noći, iskradali iz kuće kako bi došli na isto ovo polje kojim su sada hodali. Išli su na tajne sastanke i pokušavali dozvati duhove unutar toga malog, kamenog kruga koji su mještani nazivali sgiath de solas, štit svjetla.
Nikada u tome nisu uspjeli, kao što nikada nisu ulovili ni duhove ni vile, za koje su dječaci znali da lutaju tim šumama. Iako, tijekom jedne ponoćne pustolovine, kada je čak i zrak zadržao dah, Ross se zakleo da je osjetio mračnu prisutnost, čuo njihova šuškava krila, čak i namirisao njihov kužan dah.
Osjetio je – uvijek je tvrdio – taj dah koji je puhnuo u njega.
U mladenačkoj panici, u žurbi se spotaknuo i uletio u krug zaderavši kožu na jagodici palca o kamen koji je bio u krugu.
Na tlo je pala kap njegove krvi.
Kada su odrasli, i dalje su se smijali i zadirkivali jedan drugoga zbog te davno prohujale noći i uživali u uspomenama.
U zreloj su dobi ti muškarci svake godine dovodili supruge, a onda i djecu, na tu istu farmu, kao na hodočašće koje je počinjalo na blagdan svetog Stjepana i trajalo do drugoga dana siječnja.
Njihovi sinovi i supruge njihovih sinova toga su jutra otišli u London, gdje će Novu godinu dočekati sa svojim prijateljima i još nekoliko dana provesti u poslovnim razgovorima. U New Yorku je ostala samo Rossova kći Katie, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće i nosila blizance.
Planirala je večeru dobrodošlice za svoje roditelje, koja se nikada neće dogoditi.
No toga se posljednjeg dana godine Ross MacLeod osjećao gipkim i veselim kakav je bio i kao dječak. Začudio se kratkom drhtaju koji mu se spustio kralježnicom, vranama koje su kružile iznad kamenoga kruga i dozivale se. No još dok se trudio odagnati taj osjećaj, fazan se vinuo u zrak, prpošenje boja nasuprot blijedom nebu.
Podignuo je 12-kalibarsku sačmaricu koju mu je ujak dao za njegov šesnaesti rođendan i slijedio let ptice.
Možda je na trenutak osjetio ubod u jagodici palca na ruci koji je oderao prije više od pedeset godina i još je znao nakratko osjetiti probadanje u njemu.
Ali ipak...
Povukao je okidač.
Kada se pucanj prolomio zrakom, vrane su kriknule, ali nisu se razbježale. Umjesto toga, jedna je poletjela kao da je htjela ukrasti lovinu. Jedan se od muškaraca nasmijao kada se crna ptica poput strijele sudarila s fazanom u padu.
Mrtva je ptica pala u središte kamenoga kruga. Njezina se krv razmrljala po zaleđenu tlu.
Rob je rukom stisnuo Rossovo rame i tri su se muškarca nasmijala kada je jedan od Hughovih veselih labradora odjurio da donese pticu. “Jesi li vidio tu ludu vranu?”
Odmahujući glavom, Ross se nasmijao ponovno. “Za večeru neće jesti fazana.”
“Ali mi hoćemo”, rekao je Hugh. “To su po tri za svakoga, dovoljno za gozbu.”
Muškarci su pokupili ptice, a Rob je iz džepa izvukao štap za snimanje selfija.
“Uvijek pripravan.”
I tako su pozirali – trojica muškaraca obraza rumenih od hladnoće, čije su oči blistale plavetnilom MacLeodovih – prije no što su se hodajući laganim korakom vratili do farmerske kuće.
Iza njih je krv ptice, kao ugrijana plamenom, natapala zaleđeno tlo. I pulsirala dok se štit stanjivao i naposljetku napuknuo.
Veselo su marširali, uspješni lovci, pokraj polja zasijanog zimskim ječmom koji je lelujao na laganome vjetru i uz ovce koje su pasle na brdašcu. Jedna od krava, koje je Hugh držao za tov i klanje, lijeno je ležala.
Dok su tako hodali, Ross, zadovoljan čovjek, razmišljao je u sebi kako je blagoslovljen što završava jednu godinu i započinje drugu na farmi, okružen ljudima koje je volio.
Iz dimnjaka se na čvrstoj, kamenoj kući izvijao dim. Kada su se približili, psi – čiji je radni dan završio – dotrčali su im ususret da se malo pohrvaju i poigraju. Muškarci su, poznavajući pravila, požurili prema maloj šupi.
Hughova Millie, farmerska žena i farmerska kći, povukla je čvrstu granicu kada je bila riječ o čistoći. Pa su sjeli na klupu koju je Hugh napravio za tu svrhu i primili se posla.
Dokono su čavrljali – o lovu, o nadolazećem obroku – kada je Ross uzeo oštre škare za strižu ovaca da fazanu odreže krila. Čistio ih je kako ga je naučio ujak, režući tik do tijela. Bilo je dijelova koji će se iskoristiti za juhu i onih koji će otići u debelu, plastičnu vrećicu pa u kuhinju. Drugi dijelovi u drugu vrećicu, za smeće.
Rob je podignuo odrezanu glavu i oteo mu se jauk. Ross se nasmijao, bacivši pogled prema njemu. Porezao je palac na slomljenu kost.
Promrmljao je sranje i poslužio se kažiprstom da zaustavi krv.
“Znaš da na to moraš paziti”, rekao je Hugh coknuvši jezikom.
“Aha, da. Samo sam to htio staviti na pravo mjesto.” Dok je derao kožu, krv ptice pomiješala se s njegovom.
Kada je posao bio gotov, oprali su očišćene ptice u ledenoj vodi koju su crpili iz bunara, pa ih kroz kuhinju unijeli u kuću.
Žene su se okupile u velikoj, seoskoj kuhinji ispunjenoj mirisima hrane i toplinom vatre koja je treperila u ognjištu.
Sve je to Rossu simboliziralo domaći ugođaj – savršen prizor – i dirnulo ga u srce. Položio je ptice na široki kuhinjski ormarić i zgrabio suprugu u zagrljaj zavrtjevši je, zbog čega se nasmijala.
“Povratak lovaca.” Angie mu je udijelila brz, zvučan poljubac.
Hughova je Millie, s kovrčavom i bujnom crvenom kosom skupljenom navrh glave, odobravajući klimnula prema poredanim pticama. “Dovoljno da ih ispečemo za našu gozbu i da ih još preostane za posluživanje na zabavi. Kako bi bilo da napravimo pite od fazana i oraha. Sjećam se da ih ti voliš, Robbie.”
Nacerio se, potapšavši trbuh koji se ispupčio iznad njegova remena. “Možda bih trebao opet izići i uloviti još kojeg kako bi bilo dovoljno i za ostale.”
Robova supruga, Jayne, ubola ga je prstom u trbuh. “S obzirom na to da ćeš se potpuno usvinjiti, morat ćemo te zaposliti.”
“Tako je”, složila se Millie. “Hugh, ti i dečki odvucite onaj dugački stol u veliki salon za zabavu i stavite onaj dugački, čipkani stolnjak moje majke. Želim na njemu i lijepe svijećnjake. Uzmi iz ostave i dodatne stolce pa ih postavi tamo.”
“Kamo god da ih položimo, željet ćeš da ih opet premjestimo.”
“Onda će vam biti bolje da počnete.” Millie je promatrala ptice, trljajući ruke. “U redu, moje dame, vritnjacima natjerajmo dečke da se pomaknu, a onda će i nama biti bolje da se primimo posla.”
Ta vesela obiteljska zajednica lijepo se pogostila divljim faza­nom začinjenim estragonom, punjenim narančama, jabukama, lu­kom kozjakom i kaduljom, pečenim na posteljici od mrkve i krumpira, uz rajčice, grašak i fini, smeđi kruh iz pećnice s domaćim maslacem.
Dobri prijatelji, stari prijatelji i ujedno obitelj, uživali su u posljednjem obroku te godine uz dvije boce šampanjca Cristal koji su Ross i Angie donijeli iz New Yorka posebno za tu prigodu.
Lagani, rijedak snijeg padao je nošen povjetarcem s one strane prozora dok su oni raščišćavali stol i prali tanjure, još uvijek veselo uljuljani u iščekivanje nadolazeće zabave.
Upaljene svijeće, pucketanje vatre, još hrane – za čiju su pripremu utrošile dva dana – položene na stol. Vino, viski, šampanjac – tradicionalna sredstva za zagrijavanje uz pogačice, kobasice i sireve poslužene za doček Nove godine i proslavu Hogmanaya, posljednjeg dana Stare godine.
Neki su susjedi i prijatelji došli rano, prije no što je otkucala ponoć, da jedu, piju i ogovaraju, da tapkaju nogama u ritmu zvukova gajdi i gusala. I tako se kuća ispunila zvucima, pjesmom i prijateljstvom kada je stari sat na zidu odzvonio svoje ponoćne note.
Stara je godina uminula uz posljednji zvon, a Novu su pozdravili usklicima, poljupcima i glasovima ujedinjenima u pjevanju Auld Lang Syne. Sve je to Ross osjećao u svojem srcu, zajedno s Angie koja se privila uz njega, ruke isprepletene s rukom svoga brata.
Kada je pjesma završila i čaše se podignule uvis, ulazna su se vrata širom otvorila.
“Prvi čestitar!” uzviknuo je netko.
Ross je gledao u vrata, očekujući vidjeti jednoga od Frazierovih dječaka ili možda Delroya MacGrudera. Sve tamnokosa mlađarija dobre naravi, kao što je tradicija i zahtijevala. Prvi koji će ući u kuću na prvi dan Nove godine mora biti osoba koja će donijeti sreću.
Ali ušli su samo vjetar, rijedak snijeg i duboka, seoska tama.
Kako je stajao najbliže vratima, Ross je otišao do njih, pogledao van, izišao. Hladnoću koja je prohujala kroz njega pripisao je naletu vjetra i čudnoj, nepomičnoj tišini.
Zadržao je dah.
Je li to bilo šuštanje krila, dugačka sjenka – tama ponad mraka?
Nakratko zadrhtavši, Ross MacLeod vratio se u kuću, muškarac koji nikada više neće uživati u nekoj gozbi niti dočekati još jednu Novu godinu, i tako postao prvi čestitar.
“Bit će da nisam dobro zatvorio vrata”, rekao je, zatvorivši ih za sobom.
Još uvijek sleđen, Ross je prišao vatri, ispruživši ruke prema njoj. Pokraj vatre sjedila je jedna starica, čvrsto umotana u šal, sa štapom oslonjenim uz stolac. Poznavao ju je kao prabaku Frazierovih dječaka.
“Jeste li za viski, gospođo Frazier?”
Posegnula je tankom rukom sa staračkim pjegama za njegovom i stisnula je začuđujućom snagom. Pogledom svojih tamnih očiju unijela se u njegove.
“To je zapisano prije tol’ko mnogo vremena, da je većina zaboravila.”
“Što to?”
“Štit će biti polomljen, tkanje poderano krvlju naroda božice Danu. Zato sada kraj i tuga, razdor i stra’ – početak i svjetlost. Nikad nisam mislila da ću to doživjet’.”
Položio je ruku na njezine, nježno, uslužno. Netko je bio rekao da je ona jedna od vidovnjakinja. Drugi su govorili da je malo skrenula pameću. No ona ga je hladnoća probola ponovno, kao šiljak za led u dnu njegove kičme.
“Počinje s tobom, dijete drevnih.”
Oči su joj potamnjele, glas joj se produbio, poslavši mu niz kralježnicu svježi nalet strave.
“Zato se sada, između rođenja i smrti vremena, uzdiže snaga – snaga tame i snaga svjetla – budi se iz dugoga sna. Sada između njih počinje bitka natopljena krvlju. I uz munje i majčine porođajne boli dolazi Jedinstvena koja vitla mačem. Grobova je mnogo, a tvoj je prvi. Rat je dugačak, bez ispisana kraja.”
Licem joj je preletjela sućut dok joj je glas ponovno postajao tanak, a oči se razbistrile. “Ali u tome nema krivnje i blagoslovi će se pojaviti kada čarobnjaci, koji su dugo bili u sjeni, ponovno prodišu. Može biti radosti nakon suza.”