ponedjeljak, 10. veljače 2020.

Nora Roberts USPON MAGIJE

Nora Roberts
Uspon magije
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo


PROLOG


Na štit, jedan od sedam iskovanih u pradavna vremena da suzbiju tamu, pala je kap krvi.
Tako je taj štit oslabio, a tama je, strpljivošću pauka, čekala dok su desetljeća prolazila; rana se širila pod travom i zemljom.
Posljednjega dana svijeta kakav je nekoć bio, jedan je dobri čovjek, u svoj svojoj nevinosti, štit slomio do kraja. Tama ga je nagradila smrtonosnom infekcijom, zarazom koja će se s muškarca prenijeti na ženu, s roditelja na dijete, s jednoga stranca na drugoga.
Dok je svijet na umoru posrtao, njegov se kostur – vlade, tehnologija, zakoni, prijevoz, komunikacije – mrvio poput opeka od prašine.
Svijet se priveo kraju uz štropot i jecaje, u krvi i bolu, sa strahom i jezom. Blagajnica koja uzvraća sitniš kupcu, majka koja doji svoje dijete, poslovni čovjek biznismen koji se s drugim rukuje zbog uspješno sklopljena posla – ti i mnogi drugi jednostavni dodiri svijetom su proširili smrt poput otrovna oblaka.
I pale su milijarde.
Nazvali su je Kob – jer to je i bila – smrtonosna, brzošireća bolest za koju nema lijeka i koja je jednakom zluradošću posmicala zločince i nevine, državnike i anarhiste, privilegirane i siromahe.
I dok su milijarde umirale, oni koji su preživjeli – imuni – borili su se da požive još jedan dan, da pronađu hranu, da zaštite sklonište koje su uspjeli pronaći, da pobjegnu pred nasiljem puštenim s lanca, pred nasiljem kakvo još nisu poznavali. Jer neki su, čak i suočeni sa svojim smrtnim časom, palili, pljačkali, silovali, ubijali – samo zato što su u tome silno uživali.
Kroz taj otrovni oblak, koji je prožeo cijeli svijet, zaiskrilo je svjetlo. Tama je pulsirala. Moći su se, uspavane stoljećima i tisućljećima, probudile. Neke su bljesnule svjetlošću; druge su, odlučivši tako, pojačale mrak. No bljesnule su.
Magija je počela pulsirati.
Neki su prigrlili to čudo, drugi su je se bojali. A neki su je mrzili.
Ti će različiti, ljudi-meni-nenalik, u nekim srcima uvijek potaknuti mržnju. Oni koji su postali poznati kao natprirodni suočili su se sa strahom i mržnjom onih koji su ih proganjali. Vlade, očajnički želeći sačuvati svoju moć, proganjale su ih kako bi ih prikupile, utamničile, provodile na njima eksperimente.
Magičari su se skrivali od onih koji su se pozivali na svojega nemilosrdnog i ogorčenog boga kako bi mučili i uništavali, od onih koji su se sa svojom zadrtošću parili kao s najdražom ljubavnicom; od njih su se skrivali ili su se protiv njih borili.
Skrivali su se od onih koji su cvjetali tamom, protiv takvih su se borili.
Jedne olujne noći dijete čije je svjetlo zaiskrilo u trenutku smrti onoga dobrog čovjeka, u svoja je pluća uvuklo prvi dah. Ta je djevojčica potekla iz ljubavi i žrtvovanja, iz nade i muke, iz snage i tuge.
Ispustivši krik života, uz majčine suze, uz snažne ruke muškarca koji ju je prihvatio na ovaj svijet, prema svojoj je sudbini zakoračila ratnica, predvodnica: Jedinstvena.
Magičari su počeli pulsirati.
U godinama koje su uslijedile među ljudima su bjesnjeli ratovi, vodili se između tame i svjetla, između onih koji su se borili da prežive i grade i onih koji su željeli uništavati i vladati razorenim.
Djevojčica je rasla, a rasle su i njezine moći. Trenirala je, griješila, trijumfirala, kročila je dalje. I tako je ta mlada djevojka puna vjere i čuđenja posegnula u vatru i uzela mač i štit. I postala Jedinstvenom.
Magija se počela uspinjati.



1.

Oluja je bjesnila. Obrušavala se oko nje divljom kišom bičevanom vjetrom, prštećim bljeskovima munje, zvonkom tutnjavom groma. Kovitlala se u njoj: bujica bijesa koju je morala potisnuti, znala je to.
Večeras će donijeti smrt svojim mačem, svojom moći, svojim naređenjima. Svaka prolivena kap krvi past će na njezine ruke – to je teret zapovjednice, i ona ga je prihvatila.
Još joj nije bila ni dvadeseta.
Fallon Swift dotaknula je prstima narukvicu u obliku okova koju je nosila na zapešću, narukvicu koju je napravila od drveta što ga je uništila u naletu bijesa, i utisnutu rezbariju koja ju je trebala podsjećati na to da nikada ne uništava zbog ljutnje.
Pisalo je: Solas Don Saol.
Svjetlost za život.
Večeras će donijeti smrt, pomislila je ponovo, ali drugima će pomoći da žive.
Kroz oluju je proučavala ograđeni kompleks zgrada. Mallick, njezin učitelj, na četrnaesti ju je rođendan odveo na mjesto slično ovome. No dok je ono mjesto bilo napušteno, mjesto na kojem se zadržao samo smrad crne magije, pougljenjeni ostaci mrtvih, predsmrtni jauci mučenih, na ovome se nalazilo više od šesto duša – dvjesto i osamdeset članova osoblja i tristo trideset i dva zatvorenika.
Prema njihovim podacima, četrdeset i sedmero od tih zatvorenika bilo je mlađe od dvanaest godina.
Svaki je centimetar toga kompleksa – centra za prikupljanje i utamničenje – svaku sobu, svaki hodnik, kameru, alarm – imala u glavi. Izradila je detaljne karte, provela mjesece planirajući akciju spašavanja.
Bit će to, u tri godine otkako je počela okupljati vojsku, otkako je sa svojom obitelji napustila dom i zamijenila ga boravkom u Novoj Nadi, najveći pokušaj spašavanja koji će izvesti sa svojim snagama pokreta otpora.
Ako podbaci...

petak, 27. prosinca 2019.

KRATKI PREGLED NAŠEG DESETLJEĆA


Kratki pregled našeg desetljeća


Nobelovu nagradu za književnost te je 2010. dobio divni Mario Vargas Llosa. Giacomettijev Hodač I postao je najskuplje plaćenom skulpturom u povijesti. Zahvaljujući Zimskoj kosti, otkrili smo Jennifer Lawrence. Oprostili smo se od serije Lost i „navukli“ na Downton Abbey i Borgen. Lady Gaga obarala je rekorde u svijetu glazbe. Časopis Time osobom godine proglasio je Marka Zuckerberga. A te smo godine upoznali i Instagram.

Svijet izdavaštva, kao ogledalo društva, bio je uzbudljiv kao i uvijek. Na početku desetljeća žestoko se raspravljalo o tome hoće li e-knjige pokoriti Gutenbergov svijet. Rekorde prodaje obarala je trilogija 50 nijansi sive, upoznali smo se s fenomenom bojanki za odrasle, ali i fenomenom memoara zvijezda Youtubea i Instagrama. Čitali su se distopijski serijali za mlade, psihološki i skandinavski trileri. Najmlađi su uživali u brojnim, neodoljivim križancima stripova i romana, idealnim za prva samostalna čitanja. Otkrili smo i zavoljeli Jojo Moyes, Elenu Ferrante i Thomasa Pikettyja.

Domaće izdavaštvo pošlo je jako teške godine, ali istodobno pokazalo svoju snagu i otpornost. Nažalost, tijekom proteklog desetljeća ostali smo bez niza velikana književne i izdavačke scene , giganata koji su formirali prostor u kojem živimo. Sretni smo zbog svega što su nam pružili, ali nam nedostaju.

Profil je dijelio sudbinu svih, one lijepe i manje lijepe trenutke. Naš rezultat desetljeća jest gotovo tisuću objavljenih naslova domaćih i stranih autora, za male i velike čitatelje.

Desetljeće smo započeli dvjema nezaobilaznim knjigama Mani Gotovac i Ivane Bodrožić. Mani je s Fališ mi: zima/proljeće debitirala kao spisateljica i brzo postala bestseler broj jedan u Hrvatskoj. U studenom 2019. ostali smo bez Mani, ali zauvijek ćemo pamtiti njezinu energiju, strast i ljubav prema životu. Ivana Bodrožić objavila je pak Hotel Zagorje, vjerojatno najprodavaniji debitantski roman domaćeg autora u 21. stoljeću, kojim je osvojila čitatelje, kritičare, ali i nagrade kao što su Josip i Ivan Kozarac (Povelja uspješnosti), Kočićevo pero i Kiklop za prozno djelo godine.

Godinu dana kasnije Zoran Ferić objavio je svoj dugoočekivani Kalendar Maja; hit-roman koji je osvojio nagrade Jutarnjeg lista, Grada Zagreba; godišnju nagradu Vladimir Nazor i Kiklopa za prozno djelo godine. Profilova izdanja i u godinama koje su uslijedile nastavljala su dobivati prestižna priznanja. Jedan od najopsežnijih romana u povijesti hrvatske književnosti, Umjetne suze Milka Valenta osvojio je godišnju nagradu Vladimir Nazor 2014. te nagradu Stipan Bilić Prcić Zaklade HAZU-a.

Zoran Malkoč 2015. za roman Roki Raketa dobio je nagradu tportala, a ista je nagrada 2019. pripala Nikoli Petkoviću za roman Put u Gonars. Jurica Pavičić s Crvenom vodom osvojio je nagrade Fric i Ksaver Šandor Gjalski.

Tu su i brojni Kiklopi: Romanu Simiću za Nahrani me (prozno djelo 2013.), Viktoru Žmegaču za Filozof igra nogomet i Europa x10 (kategorija esejističko djelo 2010. i 2014.), zatim Kiklopi za pjesničke zbirke – 2010. Ivici Prtenjači za Okrutnost (u suizdavaštvu s DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski) i 2013. Arsenu Dediću za Kapi za oči. U kategoriji publicističke knjige Kiklopa su 2011. dobili memoarski putopisi Nikole Batušića Četiri godišnja doba, a 2012., u istoj kategoriji, osvojio ga je Jasen Boko za Tragovima Odiseja. Zbirci eseja Europa X10 pripala je i nagradu Višnja Machiedo za književnu esejistiku. Knjige u našem izdanju osvajale se i nagrade čitatelja, poput nagrade Booktiga namijenjene najčitanijim domaćim autorima u istarskim knjižnicama, a koju je 2012. osvojila Mirjana Krizmanić za Tkanje života, 2015. Drago Pilsel za Argentinski roman, a 2017. Mani Gotovac za Snebivaš me. Ove je godine Maša Kolanović osvojila nagradu pulskog Sa(n)jam knjige Libar za vajk za svoju zbirku priča Poštovani kukci.


 Zahvaljujući uspjehu knjiga Mirjane Krizmanić, drugo desetljeće 21. stoljeća obilježili su hitovi domaćih autora psiholoških priručnika i knjiga za samopomoć, a pamtimo i golemi interes koji su izazvale naše kuharice, ali i knjige kao što su Zeleni kvadrat Kornelije Benyovsky Šoštarić. Neizmjerno smo ponosni na kapitalna izdanja kao što su Anima Delmatica Ljube Stipišića Delmate, Tito Slavka i Ive Goldsteina i Mi djeca Solferina Maroja Mihovilovića.
Popis djela stranih autora jako je dugačak. Trudili smo se birati naslove s vrhova top-ljestvica, ponajbolju svjetsku prozu, kao i relevantnu i nezaobilaznu publicistiku koja govori o gorećim problemima našeg doba. Nadamo se da ste uživali u djelima autora kao što su Javier Marías, Elena Ferrante, Arundhati Roy, Margaret Atwood, Umberto Eco, Elizabeth Strout, Alan Hollinghurst, Jhumpa Lahiri, Colum McCann, Markus Zusak, Peter Carey, Lauren Groff, Anthony Doerr, Hugh Laurie, Ruth Ozeki, Sarah Perry, Jessie Burton, Madeline Miller, Anne Tyler, Cecelia Ahern, Jojo Moyes, John le Carré, P. D. James, Ian Rankin, Anthony Horowitz, Benjamin Black, Ian Caldwell, A. J. Finn, Jane Harper, Renée Knight, Andrea Camilleri, Tom Rob Smith... Kao i u publicističkim bestselerima Thomasa Pikettyja, Malcolma Gladwella, Brucea Springsteena, Michaela Lewisa, Yanisa Varoufakisa, Davida Jasona, Oprah Winfrey, Hugha Sebaga Montefiorea.

Jako nas vesele sve pohvale našim prevoditeljima. Poseban naklon ide genijalnoj Gigi Gračan koja je u ovom desetljeću osvojila nagradu Grada Zagreba, nagrade Iso Velikanović (2011.) i Josip Tabak (2016.) za životno djelo u prevodilaštvu te 2013. nagradu Otokar Keršovani za životno djelo u novinarstvu.

Cijelo vrijeme itekako smo pazili na najmlađe. Ni tu nas nisu zaobišla priznanja, a prisjetimo se samo onih recentnih. Nagrada Grigor Vitez 2018. pripala je Manuelu Šumbercu za ilustracije u Juri i kuckalu protiv dosade, a na ovogodišnjem Interliberu doznali smo da je tandem Roman Simić i Manuel Šumberac osvojio i Ovcu u kutiji za Juru i gospođicu Zavissst.

Bili smo pioniri u izdavanju edukativnih knjiga za najmlađe radoznalce, ali i naslova s iskakalicama i tzv. proširene stvarnosti. Djeci smo predstavili prekrasne svjetove Olivera Jeffersa, ali i one dvojaca Rachel Bright i Jima Fielda, Gilesa Andreaea i Guya Parkera-Reesa, Julije Donaldson i Lydije Monks… A kakav bi to pregled desetljeća bio bez naših Ivy Pocket, Timija i Ottoline te divnih knjiga Kate DiCamillo i Creside Cowell? Ili bez jednog od najprodavanijih dječjih izdanja desetljeća – trodimenzionalnog Malog princa? Bez Majā? O Suli Maje Šimleše i Svena Nemeta da i ne govorimo. A gdje su tek miljenici tinejdžera: Zoe Sugg, James Dashner, Anna Todd, Jennifer Niven, Karen M. McManus, David Solomons…

Nemoguće je prisjetiti se i svih gostovanja (još uvijek nam je toplo pri srcu kad se prisjetimo onog rujanskog – Markusa Zusaka u Zagrebu), književnih manifestacija, sajmova…

Sve naše knjige, svi naši uspjesi ne bi bili mogući bez divnih suradnika: autora, prevoditelja, lektora, grafičara, dizajnera, knjižara, knjižničara i tiskara. Hvala vam svima. Najveća hvala našim čitateljima. Knjige bez čitatelja ne postoje, hvala vam što ste im podarili život.

A što nas čeka? Drugo desetljeće 21. stoljeća bilo je burno ekonomsko, političko i društveno razdoblje i voljeli bismo da je ostavilo manje ožiljaka. Možemo se samo nadati da ćemo ubuduće biti pametniji i da smo kao društvo ponešto naučili. Svijet je oduvijek bio zastrašujuće mjesto. Ali svijet je i duboko veličanstven, prepun ljepote. Ne znamo nijedan bolji savjet od onoga da se potrudimo biti što bolji jedni prema drugima. A bit ćemo bolji ako se potrudimo razumjeti, a to se itekako postiže čitanjem.

Nije nam poznato u kakvom ćemo formatu čitati knjige 2029., ali znamo da se veselimo što ćemo i dalje zajednički, u knjigama, otkrivati svijet i tražiti ono najbolje što nudi. Imamo samo jednu molbu za vas: kao i uvijek čitajte, čitajte sve! Mi ćemo dati sve od sebe da vam i dalje pružamo ono najbolje.









srijeda, 18. prosinca 2019.

Inoslav Bešker RIJEČ PO RIJEČ - DOBROTA


Dobròta je svojstvo nekoga tko je dobar. Ona obuhvaća (kako Rudolf Filipović nabraja, prevodeći s engleskoga kindness) i prijaznost. ljubaznost, susretljivost, uslužnost, dobro djelo, uslugu, sklonost. Odnosno, kako definira Vladimir Anić, spremnost za pružanje pomoći drugome, ukupnost svojstava koja isključuju nanošenje zla. U njezinu korijenu je dôba.
Teško je, ne samo u hrvatskome, naći imenicu koja bi u jednoj riječi obuhvatila toliko pozitivnih pojmova, bez rezerve. Ipak, ta ista imenica, dobrotá, kako su je vjerojatno izgovarali naši slavenski preci prije nekih 1200 godina, u ta je doba značila i vrlinu, i krepost, i ljepotu, i savršenost, kako navodi Stjepan Damjanović, uz ostale koautore Maloga staroslavensko-hrvatskog rječnika.
Dobra može biti juha, dobre mogu biti noge, dobra može biti plaća, dobra može biti prognoza kad smo već pokupili rak… Tako poimana dobrota je, kako je lako razabrati, poprilično relativna. To smo naučili dok smo još bili mali mali. Onda su nama, kada još nismo znali što je zlo, govorili da smo zločesti. Kvarili su nas, tvrdeći da je dobar tko je poslušan, da je samo poslušno i mirno dijete – dobro. Tako su nam tvrdili oni koji su netom izišli iz rata, gdje su valjda doznali što je to zlo. A mi smo njima skrušeno morali obećavati da ćemo biti dobri.
Zato je dobro živjeti prije rata. Onoga sljedećega.
Ima ih, ne samo među mlađima, koji će možda dobroti pretpostaviti ljubav. Jer ona nije svojstvo, nego čuvstvo, intenzivno i duboko. Zapravo lepeza čuvstava, koja u drugim jezicima imaju različite nazive, jer im je i smisao različit (u latinskome npr. „amor“, „caritas“, odnosno „devotio“, u grčkome „ἀγάπη [agápe]“ za evanđeosku, „φιλία [filía]“ za blisku prijateljsku, „ἔρως [éros]“ za spolnu, „ἀντέρος [antéros]“ za uzvraćenu, „ἴμερος [ímeros]“ za naglu, onu „na prvi pogled“, „πόϑος [póthos]“ spram onoga čemu težimo, „στοργή [storgé]“ prema onome kamo pripadamo, npr. obitelji, „ϑέλεμα [thélema]“ za omiljenu aktivnost, poput plesa ili športa…). Može biti strastvena, može biti opsesivna ili čak posesivna (Bože nas sačuvaj), može imati niz inih značajki – ali ako nije prožeta dobrotom, barem prema svom predmetu i najbližima pritom, bolje da je nosi vrag.
Dobrota, pa i bez ljubavi spram koga konkretnoga, može se ipak podvesti pod „caritas“, koju pripisuju ponajprije dragom Bogu, jer jest božanstvena. Ljubav bez dobrote teško da vrijedi više od pišiva boba.
Božić je – kažu ili nalažu – doba kada smo, navodno, svi bolji. Da li zato jer smo razdragani, da li zato što nas na to tjeraju društveni obziri, da li zato što, u krajnju ruku, i mrgud shvaća da dar, kad je već na nj potrošio, prikladnije uručiti s dobrodušnim osmjehom?
Kad nas vidim ovih dana u prometu, ili u gužvama za kupovanje božićnih poklona, nužno se moram pitati: a kakvi li smo tek inače, kad nismo dobri?
Ovo je doba kada je dobrota društvena obaveza. Treba li je prezreti, kao licemjernu? Ama nipošto, svako je zrno dobrote dragocjeno, makar bilo iznuđeno. Ako je zlo činiti drugome ono što ne želiš da tko učini tebi – dobro je upravo činiti što netko moli, pružiti pomoć, bilo dragovoljno, bilo mrzovoljno, ali dati kap dobrote.
Dobrota ne zahtijeva uzajamnost. Bolje da te smatraju budalom jer činiš dobro gratis, nego da te smatraju gadom jer ne činiš, a možeš. Tko je dobar čovjek, sebi sudi strože negoli bi mu drugi sudili.
Ipak ni onaj tko je dobar do dubine svog bića teško da će vazda nositi između ušiju osmjeh broj 3 ili 4. Svatko ili gotovo svatko ima svoju žutu minutu, ni Isus nije ljubazno postupio s trgovcima novcem (nije mu se čuditi, napokon, bio je čovjek čak i ako je bio Bog). Na Mediteranu tradicionalno imamo kratak fitilj. Ne sudi se po tome.
Lakmusov papir dobrote često je vlast, ne samo u državi ili njenim jedinicama, nego i u klubu, u savezu, u kolektivu, u obitelji. Dobar je tko nikome ne učini namjerno išta nažao, osobito ako ima priliku (i prijeka ili opaka riječ može ujesti, ali je malo kad neoprostiva, osim ako ponizi). Dobar je tko ne mrzi, ni mišlju, ni riječju, ni djelom. Dobar je tko štiti slabijega, poštuje drukčijega, tko nikada ne propusti nahraniti gladnoga, utješiti bolnoga, ako ikako zna.
Prava, genuina, izvorna, ukratko: sušta dobrota s onu je stranu tih i inih mjerivih manifestacija, pa i onih koje bilježe na Svjetskoj karti dobrote. Dobrota se, kao ni osmijeh, davanjem ne dijeli, nego umnaža.
Etimologija:
dobròta ← st.sl. dobrota ← p.sl. i st.sl. dobrъ [*dobъ +‎ *-] ← b.sl. *dabras ← p.ie. *dʰh₂bʰ-ró-s ← *dʰh₂ebʰ- (biti prikladan, biti zgodan; pristojiti se ← biti učinjen u pravo doba, u prikladno doba).



srijeda, 27. studenoga 2019.

Malcolm Gladwell KAKO RAZGOVARATI S NEZNANCIMA


Malcolm Gladwell
Kako razgovarati s neznancima
S engleskog preveo Saša Stančin



UVOD
"Iziđite iz auta!"

1.
U srpnju 2015. mlada američka crnkinja Sandra Bland dovezla se iz svog Chicaga u gradić koji se nalazi sat vožnje zapadno od Houstona u Teksasu. Došla je na razgovor za posao na sveučilištu A&M u gradu Prairie View, gdje je nekoliko godina prije diplomirala. Bila je visoka i markantna, a slično bi se mogla opisati i njezina osobnost. Na koledžu je bila članica sestrinstva Sigma Gamma Rho. Svirala je u limenoj glazbi. Kao volonterka radila je sa skupinom građana treće dobi. Na YouTubeu je redovito objavljivala kratke, inspirativne videosnimke pod naslovom "Sandy Speaks" ("Govori vam Sandy"), koje su često počinjale riječima: "Dobro vam jutro, divni moji kraljevi i kraljice."
Danas vam se javljam samo da bih hvalila Gospodina Boga, slavila mu ime.
Hvala mu ne samo zato što mi je danas rođendan, nego i na rastu, na raznim stvarima koje je prošle godine dao mojem životu. Tek da se osvrnem na 28 godina koje sam provela na Zemlji i na sve što mi je pokazao. I to usprkos nekim mojim pogreškama, a stvari sam svakako znala uprskati. I dalje me voli i svojim kraljevima i kraljicama želim poručiti da i dalje voli i vas.
Posao je dobila. Bila je oduševljena. Planirala je uz rad magistrirati političke znanosti. Kad je 10. srpnja popodne otišla sa sveučilišta kupiti namirnice i skrenula desno na magistralnu cestu, obilaznicu oko sveučilišnog kampusa, zaustavila ju je prometna policija. Policajac se zvao Brian Encinia: bijelac, kratke tamne kose, 30 godina. Bio je uljudan - barem na početku. Upozorio ju je da prije prestrojavanja nije upalila žmigavac. Postavio joj je razna pitanja. Ona mu je odgovarala. Sandra Bland pripalila je cigaretu, a Encinia ju je zamolio da ne puši.
Razgovor koji je uslijedio snimila je videokamera na pultu policijskog automobila i na YouTubeu je u ovom ili onom obliku pogledana nekoliko milijuna puta.
Bland: Sjedim u svom autu. Zašto bih morala ugasiti cigaretu?
 Encinia: Pa, sad možete izići iz auta.
Bland: Nema potrebe da izlazim iz auta.
Encinia: Iziđite iz vozila.
Bland: Zašto bih ja...
Encinia: Iziđite iz vozila!
Bland: Ne, nemate na to pravo. Ne, nemate na to pravo.
Encinia: Iziđite iz automobila.
Bland: Nemate na to pravo. Nemate pravo to činiti.
Encinia: Imam pravo, iziđite iz vozila ili ću vas izvući.
Bland: Odbijam dalje s vama razgovarati, pristajem samo na dokazivanje vlastitog identiteta. [Dijalog se preklapa.] Silom ćete me izvući iz auta jer nisam dala žmigavac?
Encinia: Iziđite iz vozila ili ću vas izvući. To je naredba službene osobe, u ime zakona. Iziđite iz auta ili ću vas izvući primjenom sile.
Bland: A ja ću nazvati odvjetnika.
Neugodan dijalog između Sandre Bland i Briana Encinije još je dugo potrajao. Duhovi su se uzburkali.
Encinia: Izvući ću vas na silu. [Gura ruku u automobil.]
Bland: Aha, dakle, na silu ćete me izvući iz mog auta? Onda u redu.
Encinia: [Zove pojačanje.] 2547.
Bland: Hajdemo onda.
Encinia: I hoćemo. [Pokušava je uhvatiti rukom.]
Bland: Nemojte me dodirivati!
Encinia: Iziđite iz vozila!
Bland: Ne dirajte  me! Ne dirajte me! Niste me uhitili i nemate me pravo izvlačiti iz auta.
Encinia: E, pa sad ste uhićeni!
Bland: Uhitili ste me? Zbog čega? Zbog čega? Zbog čega?
Encinia: [Dispečeru.] 2547 County FM 1098. [Ne čuje se.] Pošaljite mi još jednu ophodnju. [Sandri Bland.] Iziđite iz auta! Smjesta iziđite iz auta!
Bland: Zašto me privodite? Pokušavate mi napisati kaznu jer nisam...
Encinia: Rekao sam vam da iziđete iz auta!
Bland: Zašto me privodite? Otvorili ste vrata mog auta...
Encinia: Naredio sam vam kao ovlaštena službena osoba da iziđete iz vozila. Izvući ću vas van.
Bland: Dakle, prijetite mi izvlačenjem iz mog vlastitog auta?
Encinia: Iziđite iz vozila!
Bland: A onda ćete me? [Preklapanje dijaloga.]
Encinia: Primijenit ću šoker! Iziđite! Smjesta! [Izvukao je električni paralizator i uperio ga u nju.]
Bland: Nevjerojatno. Nevjerojatno. [Sandra Bland izlazi iz auta.]
Encinia: Iziđite. Smjesta. Iziđite iz auta!
Bland: Zato što nisam dala žmigavac? Sve ovo radite zato što nisam dala žmigavac?

Sandru Bland potom su uhitili i zadržali u pritvoru. Tri dana poslije u pritvorskoj je ćeliji počinila samoubojstvo.
2.
Slučaj Sandre Bland dogodio se usred neobičnog razdoblja u američkom javnom životu. Ono je počelo potkraj ljeta 2014. kad je policajac u Fergusonu, u saveznoj državi Missouri, ustrijelio 18-godišnjeg crnca Michaela Browna, koji je navodno uhvaćen u sitnoj krađi u trgovini mješovitom robom. Sljedećih godina nizali su se slučajevi policijskog nasilja protiv crnaca. Diljem zemlje održavali su se prosvjedi i izbijali neredi. Nastao je pokret za zaštitu ljudskih prava Black Lives Matter (Životi crnaca nisu nevažni). Među Amerikancima je to neko vrijeme bila glavna tema. Vjerojatno se još sjećate nekih od imena koja su se pojavljivala u vijestima. U Baltimoreu je uhićen mladi crnac koji je imao džepni nožić, zvao se Freddie Gray, nakon što se našao u policijskoj marici, pao je u komu. U Minneapolisu je policija zaustavila mladog crnca Philanda Castilea, a potom ga je policajac, neobjašnjivo, nakon što mu je Castile predao potvrdu o obaveznom automobilskom osiguranju, ustrijelio sa sedam hitaca. U New Yorku je skupina policajaca prišla crncu Ericu Garneru, za kojeg su sumnjali da ilegalno prodaje cigarete, i ugušila ga u hrvanju koje je uslijedilo. U North Charlestonu u Južnoj Karolini crnca Waltera Scotta policija je zaustavila jer mu nije radilo stop-svjetlo, kad je istrčao iz automobila, policajac bijelac ustrijelio ga je s leđa. Scott je ubijen 4. travnja 2015. Sandra Bland posvetila mu je cijelu epizodu svog serijala "Sandy Speaks".
Dobro vam jutro, krasni moji kraljevi i kraljice... Nisam rasist. Odrasla sam u Villa Parku u državi Illinois. Bila sam jedina crnkinja u ekipi navijačica koja se inače sastojala od samih bijelih djevojaka... Crnci, ne možete se nadati uspjehu dok ne naučite surađivati s bijelcima. Želim da bijelci shvate da crnci daju sve od sebe... i kako da ne pobjesnimo kad vidimo situacije u kojima je kristalno jasno da su životi crnaca nevažni. Što se tiče vas koji se pitate zašto se dao u bijeg, pa dovraga, kako smo nedavno vidjeli u vijestima, možeš ostati na mjestu i predati se policajcima koji će te svejedno ubiti.
Tri mjeseca nakon toga, ni nje više nije bilo.
Knjiga Što moramo znati o ljudima koje ne poznajemo nastala je kao pokušaj da razumijemo što se toga dana uistinu dogodilo uz magistralnu cestu u ruralnom dijelu Teksasa.

Madeline Miller KIRKA


Madeline Miller
Kirka
S engleskog prevela Patricija Horvat

Kada sam se rodila, nije postojalo ime za moj soj. Nazvali su me nimfom pretpostavljajući da ću biti poput majke, tetaka i tisuća rođakinja. Najniža od nižih božica, s moćima toliko skromnim da jedva osiguravaju vječnost. Razgovarale smo s ribama i uzgojenim cvijećem, umjele izmamiti kapi iz oblaka i sol iz valova. Ta riječ – nimfa – određivala je duljinu i širinu naše sudbe. Na našemu jeziku ona nije značila samo božicu, nego i nevjestu.
Moja je majka bila jedna od njih, najada, čuvarica izvora i po­toka. Zapela je za oko mojemu ocu kada je došao u posjet njezinu ocu Okeanu. Helije i Okean u ono su se doba često međusobno ugošćivali. Bili su rođaci i vršnjaci, premda nisu tako izgledali. Moj je otac blistao poput netom izlivene bronce, dok je Okean od rođenja imao vodenaste oči i bijelu bradu koja mu je padala u krilo. Ipak su obojica bila Titani i radije su se družili međusobno nego s onim novim, kreštavim bogovima na Olimpu koji nisu svjedočili stvaranju svijeta.
Okeanova čudesna palača bila je ukopana duboko u stijeni. Zidovi dvorana s visokim svodovima bili su pozlaćeni, a kamene su podove uglačala božanska stopala što su stoljećima kročila po njima. Kroz svaku prostoriju provlačio se jedva čujan zvuk Oke­anove rijeke, iz koje izviru sve slatke vode svijeta, toliko tamne da se nije moglo razabrati gdje prestaje rijeka, a počinje kamenito dno. Na obalama je rasla trava i meko sivo cvijeće kao i nebrojeno mnoštvo Okeanove djece: najada, nimfa i riječnih bogova. Glatki i okretni poput vidra, nasmijanih lica što su svijetlila u polumrač­nome okružju, dodavali su jedni drugima zlatne pehare, hrvali se i igrali ljubavnih igara. Usred njih, zasjenjujući svu njihovu cvjetnu ljepotu, sjedila je moja majka.
Kosa joj je bila tople smeđe boje, a svaki je pramen blistao kao obasjan iznutra. Vjerojatno je osjetila pogled mojega oca, vreo poput ognja nošena vjetrom. Vidim je kako namješta haljinu ne bi li joj tek ovlaš pokrila ramena. Vidim je kako uranja svjetlucave prste u vodu. Tisuću sam je puta vidjela kako izvodi tisuću sličnih trikova. Moj je otac svagda nasjedao na njih. Vjerovao je da je ugađanje njemu svrha prirodnoga svjetskog poretka.
“Tko je to?” upitao je moj otac Okeana.
Okean je već imao brojnu zlatooku unučad koja je potekla od mojega oca i veselio se što će ih imati još. “Moja kći Perza. Tvoja je ako je želiš.”
Sljedećega dana moj ju je otac pronašao pokraj njezina vrela u gornjemu svijetu. Bilo je to predivno mjesto puno bujnih suno­vrata, natkriveno isprepletenim hrastovim granama. Nije bilo blata ni ljigavih žaba, nego samo čisto, oblo kamenje što ustupa mjesto travi. Zadivilo je čak i mojega oca koji inače nije nimalo mario za istančano umjetničko izražavanje nimfa.
Moja je majka znala da dolazi. Bila je krhka, ali lukava, uma poput oštrozube jegulje. Naslutila je gdje leži put do moći za nekoga kao što je ona i znala je da ne vodi preko kopiladi i neuređenih riječnih obala. Kada je stao pred nju, dotjeran i veličanstven, na­smijala mu se. Leći s tobom? Zašto bih?
Moj je otac, dakako, mogao uzeti što god bi poželio. Ali laskala mu je misao da sve žene rado ulaze u njegov krevet, bile robinje ili božanstva. Na njegovim oltarima dimili su se dokazi u obliku paljenica koje su prinosile buduće majke nabreklih trbuha i vesela nezakonita djeca.
“Brak”, rekla mu je, “ili ništa. I ako je brak, neka ti bude jasno: vani možeš imati djevojaka koliko ti volja, ali nijednu nećeš dovesti kući jer samo ću ja vladati tvojim odajama.”
Uvjeti, ograničenja. To je bila novotarija za mojega oca, a bogovi najviše vole novotarije. “Dogovoreno”, rekao je i kako bi zapečatio dogovor, darovao joj je ogrlicu koju je sam izradio nanizavši kuglice najrjeđega jantara. Poslije, kada sam se ja rodila, darovao joj je još jednu nisku, i poslije još po jednu za svako dijete, moju sestru i dvojicu braće. Ne znam što joj je bilo dragocjenije: same svjetlucave kuglice ili zavist sestara. Mislim da bi ih nastavila skupljati do vječnosti, sve dok joj ne bi visjele s vrata poput vo­lovskoga jarma, da je visoki bogovi nisu zaustavili. Dotada su već shvatili što smo nas četvero. Možeš imati drugu djecu, rekli su joj, ali ne s njim. No drugi muževi nisu davali jantarne ogrlice. Tada sam je jedini put vidjela kako plače.
Nakon porođaja jedna od mojih tetaka – poštedjet ću vas njezina imena jer je moja priča puna tetaka – oprala me i umotala. Druga se brinula za moju majku bojeći joj usne crvenim i češljajući je češljevima od bjelokosti. Treća je prišla vratima kako bi dočekala mojega oca.
“Djevojčica”, rekla mu je moja majka nabirući nos.
Ali on nije imao ništa protiv kćeri, milih i zlaćanih poput ma­slinovog ulja dobivenog prvim prešanjem. Ljudi i bogovi skupo su plaćali da bi se razmnožili s nekim njegove krvi i govorilo se da se bogatstvo mojega oca može mjeriti s bogatstvom samoga kralja bogova.
“Dobro će se udati”, rekao je.
“Koliko dobro?” zanimalo je moju majku. Utješila bi je pomisao da će me moći trampiti za nešto bolje.
Otac je razmišljao opipavajući moju paperjastu kosu, prouča­vajući moje oči i oblik mojih obraza.
“Za kraljevića, rekao bih.”
Na licu joj se pokazalo neskriveno gađenje. Dok sam bila mala, jednom sam prilikom upitala kako izgledaju smrtnici. Otac je od­govorio: “Može se reći da su istog oblika kao mi, ali samo u onoj mjeri u kojoj su crvi istog oblika kao kitovi.”
Majčin je odgovor bio jednostavniji: poput grubih vreća punih trula mesa.
“Zacijelo će se udati za jednog od Zeusovih sinova”, nije odu­stajala moja majka. Već se počela zamišljati na gozbama na Olimpu, kako sjedi zdesna kraljici Heri.
“Neće. Kosa joj je prošarana, kao u risa. I vidi joj oštru bradu. Nije baš naočita.”
Majka se nije dalje suprotstavljala. Kao i svi drugi, znala je priče o Helijevoj ćudi kada se naljuti. Ma kako zlatno sjao, ne zaboravi njegovu vatru.
Ustala je. Nije više imala trbuh, struk joj je bio zašiven, obrazi svježi i djevičansko ružičasti. Svi od našega soja brzo se oporavlja­ju, ali ona je bila iznimno brza, jedna od Okeanovih kćeri, koje izbacuju djecu poput ikre.
“Dođi”, rekla je. “Idemo napraviti jedno bolje od nje.”
Brzo sam rasla. Beba sam bila tek nekoliko sati, a malo dijete samo nekoliko trenutaka nakon toga. Jedna je tetka ostala sa mnom te me je, u nadi da će se dodvoriti mojoj majci, nazvala Jastreb, Kirka, zbog mojih žutih očiju i neobičnoga, tankog zvuka mojega plača. Ali kada je primijetila da moja majka obraća pažnju na njezino službovanje koliko i na tlo po kojemu hoda, nestala je.
“Majko”, rekla sam. “Tetka je otišla.”
Nije mi odgovorila. Moj je otac već otputovao nebeskom ko­čijom, a ona je upletala cvijeće u kosu spremajući se uputiti tajnim vodenim putovima kako bi se pridružila sestrama na travnatim riječnim obalama. Mogla sam je slijediti, ali onda bih morala cije­loga dana sjediti uz skute tetkama dok raspredaju tračeve o stvarima koje me nisu zanimale niti sam ih shvaćala. Stoga sam ostala.
Očeve odaje bile su mračne i tihe. Njegova je palača bila u susjedstvu Okeanove, ukopana u stijeni, zidova izrađenih od ugla­čana opsidijana. Zašto ne? Mogli su biti od bilo čega na svije­tu što bi poželio, od krvavo crvenoga mramora iz Egipta ili od balzamova drveta. No njemu se sviđao način na koji opsidijan odražava njegovu svjetlost, na koji glatke površine zidova plamte dok on prolazi. Nije mu, naravno, palo na um da će sve biti crno kada ode. Otac nikada nije znao zamisliti svijet u kojemu njega nema.
U ono doba smjela sam raditi što mi se prohtjelo: zapaliti baklju i trčati gledajući kako me tamni plamen prati. Ležati na glatkome zemljanom podu i prstima dubiti rupice u njegovoj površini. Nije bilo ličinaka ni crva, no nisam ni bila svjesna mogućnosti njihova postojanja. U tim odajama nije živjelo ništa osim nas.
Kada bi se uvečer moj otac vratio, tlo bi se namreškalo poput konjskih slabina, a rupice koje sam izdubla nestale bi i površina bi se izgladila. Trenutak poslije vratila bi se moja majka mirišući na cvijeće. Potrčala bi mu ususret, a on bi dopustio da mu se objesi oko vrata, prihvatio vino i otišao do svojega velikog srebrnog stolca. Pratila bih ga u stopu ponavljajući takoreći bez daha. Dobro došao kući, oče, dobro došao kući.
Pijući vino, igrao je damu. Nitko nije smio igrati s njim. Postav­ljao je kamene pločice, okretao ploču i ponovo ih postavljao. Moja bi majka prozborila medenim glasom: “Pridruži mi se u krevetu, ljubavi.” Polagano bi se vrtjela pred njim pokazujući mu raskošnu figuru, kao da se okreće na ražnju. On bi tada najčešće prekinuo igru, ali ponekad i ne bi, a meni bi to bili najdraži trenuci jer bi majka tada otišla zalupivši za sobom vratima od mirhe.
Dok sam sjedila do očevih nogu, cijeli svijet bio je zlatan. Svje­tlo je izviralo odasvud odjednom, iz njegove žute kože, svjetlucavih očiju, brončanoga sjaja njegove kose. Koža mu je bila vruća poput žeravnika, a ja bih se priljubila uz njega onoliko koliko bi mi dopustio, poput gušterice na stijeni u podne. Tetka mi je ispričala da ga neki od nižih bogova jedva mogu pogledati, no ja sam bila njegova kći, njegova krv, i zurila sam u njegovo lice toliko dugo da bi, kada bih skrenula pogled, ono i dalje bilo pred mojim očima isijavajući iz podova, blistavih zidova i izrezbarenih stolova, čak i iz moje kože.
“Što bi se dogodilo”, upitala sam ga jednom prilikom, “kad bi te smrtnik vidio u punom sjaju?”
“U sekundi bi se pretvorio u pepeo.”
“A što kad bi smrtnik vidio mene?”
Otac se nasmiješio. Slušala sam kako se pomiču pločice za damu, meni poznat zvuk struganja mramora po drvetu. “Smrtnik bi se smatrao sretnikom.”
“Ne bih ga spalila?”
“Naravno da ne bi”, odgovorio je.
“Ali oči su mi poput tvojih.”
“Nisu”, rekao je. “Vidi.” Pogled mu je pao na cjepanicu pokraj kamina. Zažarila se, razbuktala i pretvorila u pepeo na tlu. “A to je najmanja od mojih moći. Možeš li barem to?”
Cijele noći zurila sam u te cjepanice. Nisam mogla.


ponedjeljak, 25. studenoga 2019.

Iz pisma Elene Ferrante izdavaču uoči objave MUČNE LJUBAVI


Nemam namjeru ništa učiniti za Mučnu ljubav, ništa što bi moglo uključivati moj javni angažman. Učinila sam dovoljno za tu dugu priču: napisala sam je. Ako je išta vrijedna, to bi trebalo biti dovoljno. Neću sudjelovati u diskusijama i konferencijama, budu li me zvali na njih. Neću odlaziti na dodjele nagrada ili ih prihvaćati, budu li mi dodijeljene. Nikad neću promovirati roman, pogotovo na televiziji ni u Italiji ni, ako do toga dođe, u inozemstvu. Na intervjue ću odgovarati samo pisanim putem, ali voljela bih kad bismo to mogli ograničiti na nužni minimum. U tom sam pogledu potpuno predana sebi i svojoj obitelji. Nadam se da neću biti prisiljena promijeniti svoju odluku.

Jasno mi je da ova odluka može donijeti poteškoće vašoj izdavačkoj kući. Iznimno poštujem vaš rad,
oboje ste mi se odmah svidjeli i ne želim praviti probleme. Ako me više ne želite podupirati,
odmah mi recite, razumjet ću. (…)
Kao što znate, teško mi je objašnjavati razloge te moje odluke. Reći ću vam samo da je to mala oklada sa samom sobom, s mojim uvjerenjima. Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili poslije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće. (... ) Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti.
Iz pisma Elene Ferrante izdavaču uoči objave Mučne ljubavi.
Pismo je objavljeno 2015. u London Review of Books.