petak, 10. ožujka 2017.

ANTHONY HOROWITZ: MORIARTY

ANTHONY HOROWITZ
MORIARTY
S engleskog prevela Giga Gračan


         1.
         Slapovi Reichenbacha


         Vjeruje li itko, zaozbiljno vjeruje, da se ono na slapovima Reichenbacha dogodilo upravo tako? Mnogo je izvještaja napisano, no meni se čini da u svima njima nešto nedostaje - istina, naime. Uzmite, primjerice, Journal de Genѐve i "Reuters".  Pročitao sam njihove članke od početka do kraja; nimalo lak zadatak, jer su oba napisana onim dozlaboga suhim stilom kakav gaji većina europskih tiskovina, kao da o novostima izvješćuju zato što moraju, a ne zato što žele da vi o njima nešto znate. I što su mi točno rekli? Da su se Sherlock Holmes i njegov najveći protivnik, profesor James Moriarty - za čije postojanje javnost tek sada doznaje - susreli i da su obojica poginuli. Što se pak tiče uzbudljivosti koju su ta dva novinska autoriteta uspjela utočiti u tekstove, moglo se mirne duše raditi o prometnoj nesreći. Čak su i naslovi bili dosadni.
           Prikaz doktora Johna Watsona, međutim, doveo me u ozbiljnu nedoumicu. Cijelu stvar opisuje u ilustriranom časopisu Strand: 24. travnja 1891. uvečer, tako počinje, začuo je kucanje na vratima svoje  ordinacije i poslije toga otputovao u Švicarsku. Nema čovjeka koji bi mene nadmašio u divljenju tom kroničaru pustolovinā, podvigā, slučajevā itd. velikog detektiva. Dok sjedim za svojim Remingtonom br. 2, poboljšani model (američki izum, dakako) i otpočinjem ovaj tegobni posao, svjestan sam da vjerojatno neću dosegnuti razinu njegove točnosti i zabavnosti. Ali moram se zapitati: kako je mogao sve shvatiti tako pogrešno? Kako je propustio uočiti nelogičnosti koje bi i najtupljem policijskom načelniku upale u oko  Robert Pinkerton je znao reći da je laž slična mrtvom kojotu. Što ga dulje ne mičeš, to više zaudara. On bi prvi kazao da sve što ima veze sa slapovima Reichenbacha smrdi.         
         Morate mi oprostiti ako ovo djeluje kao da se mrvicu odveć žestim, ali moja priča - ova priča - započinje s Reichenbachom, pa ono što slijedi neće imati smisla ako se temeljito ne razmotre činjenice. A tko sam ja? Kako biste znali u čijem ste društvu, dopustite da se predstavim: ime mi je Frederick Chase, viši istražitelj u Pinkertonovoj detektivskoj agenciji u New Yorku, a u Europi sam tada bio prvi – vrlo vjerojatno i zadnji – put u životu. Kako izgledam? Hm, muškarcu nije baš lako opisati kako izgleda, no bit ću iskren i kazati da sebe ne bih nazvao naočitim. Kosa crna, oči, recimo, smeđe. Vitak sam, ali, premda tek u četrdesetima, izazovi što ih je život strovalio na moj put već su me i odveć uzdrmali. Nisam oženjen, pa se kadšto zabrinjavam da tu činjenicu odaje moja odjeća, koja je možda malko previše iznošena. Od desetak ljudi u nekoj prostoriji ja ću progovoriti posljednji. Takav sam vam ja.
         U Reichenbach sam došao peti dan nakon sukoba koji će svjetska javnost upoznati pod naslovom "Posljednja zagonetka". E pa, ničega ni posljednjeg ni konačnog nije u tome bilo, kao što danas znamo, i tu je, rekao bih, zagonetka.      
         No dakle. Krenimo od početka.
         Sherlock Holmes, najveći privatni detektiv otkako je svijeta i vijeka, u strahu za vlastiti život bježi iz Engleske. Dr. Watson, koji toga čovjeka poznaje bolje no itko i koji ni riječ protiv njega ne bi dopustio da bude izrečena, mora priznati da je u tim trenucima Holmes sve samo ne onaj kakva poznajemo, posve iscrpljen nevoljama u kojima se zatječe i nad kojima nema nadzor. Možemo li mu to zamjeriti? Tijekom samo jednog prijepodneva napali su ga ni više ni manje nego tri puta. Za dlaku je izmaknuo teretnom dvopregu koji je u Welbeck Streetu projurio pokraj njega; zamalo ga je pogodila cigla koja je pala ili bila bačena s jednog krova u Vere Streetu - i, točno pred ulazom u Watsonovu ordinaciju, neki ga dobrijan iz zasjede napadne toljagom. Ima li on drugog izbora osim da pobjegne?
         Paa, ima. Za toliko se toga gospodin Holmes mogao odlučiti, te se moram zapitati što je doista smjerao. Naravno, u pripovijestima on nije naročito otvoren, a pročitao sam ih sve (i ni jedan jedini put nisam pogodio rješenje, moram reći). Kao prvo, zbog čega misli da će na Kontinentu biti na sigurnijem nego bliže kući? Sâm London gusto je spleten grad u kojem sve vrvi od ljudi, koji on prisno poznaje i u kojem, kao što je jednom priznao, imade mnogo stanova ("pet malih skloništa", piše Watson) na raznim stranama, a samo on znade gdje.
         Mogao bi se prerušiti. To on i čini. Watson već sutradan, na kolodvoru Victoria, zamjećuje nekog vremešnog svećenika Talijana          
u žustru razgovoru s nosačem i čak mu nudi pomoć. Kasnije svećenik ulazi u njegov odjeljak, nekoliko minuta sjede sučelice jedan drugom i tek tada Watson prepoznaje prijatelja. Holmesove su krinke tako savršene te je mogao sljedeće tri godine proživjeti kao katolički svećenik a da ga nitko ne razotkrije. Mogao je ući u neki talijanski samostan. Padre Sherlock... to bi odagnalo njegove neprijatelje. Možda bi mu ondje čak dopustili da se sa strane bavi nekom od raznih stvari koje ga zanimaju - pčelarstvom, primjerice.
         Umjesto svega toga Holmes srlja na putovanje bez ikakva suvisla rasporeda i Watsona moli neka pođe s njim. Zašto? I najnesposobniji zlikovac sasvim će sigurno zaključiti da kamo ide jedan, onaj drugi će zajamčeno poći za njim. A ne zaboravimo da je ovdje riječ o zločincu kakvih nema, majstoru svog zanata, čovjeku kojega se sâm Holmes i plaši, i divi mu se. Ja ni trenutka ne vjerujem da je Moriartya možebit podcijenio. Zdravi razum mi govori da je zacijelo igrao drugu neku igru.
         Sherlock Holmes putuje u Canterbury, Newhaven, Bruxelles i Strasbourg, na svakom koraku praćen. U Strasbourgu prima brzojav kojim ga londonska policija izvješćuje da su pohvatani svi pripadnici Moriartyeve bande. To je, ispostavlja se, potpunoma netočno. Iz  mreže se izmigoljio jedan ključni igrač - ovo je s moje strane nesmotrena tvrdnja, jer ona velika debela riba imenom pukovnik Sebastian Moran ni blizu te mreže nije bila.
         Pukovnik Moran, najvrsniji strijelac u Europi, bio je dobro poznat Pinkertonovoj agenciji, usput rečeno. Dapače, prije no što će njegova zločinačka karijera završiti, bio je poznat svim službama  reda i mira na svijetu. Svojedobno je došao na glas nakon što je u jednom jedinom tjednu u Radžastanu poubijao jedanaest tigrova; taj je podvig ostale lovce zapanjio, ali u istoj je mjeri razjario članove Kraljevskoga geografskog društva. Holmes ga je zvao drugim najopasnijim čovjekom u Londonu - čemu je pridonosilo to što je jedina njegova motivacija novac. Primjerice, ubojstvo gđe Abigail Stewart, nadasve uvažene udovice, hicem u glavu dok je igrala bridž u Lauderu počinio je samo zato da uzmogne isplatiti svoje kartaške dugove u klubu Bagatelle. Čudno je i pomisliti: dok je Holmes sjedio i čitao brzojav, Moran je pijuckao biljni čaj  na hotelskoj terasi ni stotinu metara od njega. No da, njih dvojica susrest će se veoma uskoro.       
         Iz Strasbourga Holmes nastavlja za Ženevu i cijeli tjedan istražuje planinske vrhunce optočene snijegom i ubava sela u dolini Rhône. Taj interludij Watson opisuje riječju "ugodan", koju s obzirom na okolnosti ja ne bih upotrijebio, no zacijelo se samo možemo diviti kako se ta dvojica muškaraca, ti tako prisni prijatelji, čak i u takvim trenucima mogu opustiti kad su zajedno. Holmes i dalje strahuje za život; slijedi još jedan incident. Dok hoda stazom tik uz čelično sivu vodu jezera imenom Daubensee, zamalo na nj padne golemi kamen što se skotrljao s planinskog grebena. Vodič, mještanin, uvjerava ga da je takvo što uobičajena pojava i ja sam mu sklon vjerovati. Pregledao sam zemljopisne karte i izračunao udaljenosti. Koliko vidim, Holmesov je neprijatelj dobrano ispred njega i čeka ga. Unatoč svemu Holmes je uvjeren da je i ovo bio napad na njega pa ostatak dana provedi krajnje napet.
         Naposljetku stiže u selo Meiringen na rijeci Aaru i s Watsonom odsjeda u konačištu Englischer Hof, koje vodi negdašnji konobar iz londonskog hotela Grosvenor. Upravo taj čovjek, Peter Steiler, predlaže Holmesu neka ode vidjeti slapove Reichenbacha, pa će švicarska policija nakratko sumnjičiti njega kao Moriartyeva plaćenika - a to vam govori sve što trebate znati o istražiteljskim tehnikama švicarske policije. Želite li moje mišljenje, njima bi teško palo i da na ledenjaku moraju pronaći sniježnu pahuljicu. Ostao sam u konačištu i sâm porazgovarao sa Steilerom.  Čovjek nije naprosto  bezazlen. Ma ograničen je, jedva da je uopće dizao nos iz lonaca i tavā (konačište faktički vodi njegova žena). Sve dok mu svijet nije pokucao na vrata, Steiler nije imao pojma tko je uopće taj znameniti gost, pa je prva njegova reakcija na objavljenu vijest o Holmesovoj smrti bila da jedan fondue nazove njegovim imenom.                   
         Naravno da je preporučio slapove Reichenbacha. Sumnjivo bi bilo da nije. Za turiste i romantično nastrojene stvorove već su postali omiljenim odredištem. U ljetnim mjesecima možda zateknete desetak slikara porazmještenih duž mahovinaste staze koji pokušavaju dočarati otopljenu vodu ledenjaka Rosenlaui dok se s visine od devedeset metara obrušava u klanac tamo dolje. Pokušavaju i ne uspijevaju. U tom mrkom mjestu imade nečeg nadnaravog što se opire pastelima i uljima svih slikara osim onih najvećih. U New Yorku sam vidio  radove Charlesa Parsonsa i Emanuela Leutzea, možda bi oni mogli štogod učiniti od ovoga. Tu kao da svijet okončava u neprekidnoj apokalipsi tutnjave vode i pjene što se diže poput pare, ptice se razbježale u strahu, sunce zakriveno. Stijenje između kojeg bjesni taj povodanj nazubljeno je i surovo i staro kao Rip van Winkle. Sherlock Holmes je često znao pokazati stanovitu sklonost melodrami, ali nikad u većoj mjeri nego ovdje. Nenadmašna je to pozornica da se na njoj izvede veliki finale, takav koji će, kao i sami slapovi, odzvanjati budućim stoljećima.
         Upravo u tom trenutku stvari postaju pomalo mutne.
         Holmes i Watson neko vrijeme stoje i tek što ne krenu dalje, kadli na njihovo iznenađenje stiže debeljuškast, plavokos dečko od četrnaest godina. Iznenađenje je opravdano. Dečko je odjeven dvjesto posto po švicarskoj tradiciji: pripijene hlače uvučene u dokoljenice, bijela košulja, pripijeni crveni pršnjak. Meni sve to djeluje malkice nesklapno. Pa ovo je Švicarska, a ne vodvilj u Palace Theatreu. Dečko se previše trudi, rekao bih.
         Bilo kako bilo, kaže im da ga šalju iz Englischer Hofa. Razboljela se neka žena, ali zbog nečega odbija da ju pregleda švicarski liječnik. To su njegove riječi. I što biste vi učinili da ste na Watsonovu mjestu? Ne biste povjerovali toj nevjerojatnoj priči i ostali  gdje jeste, ili biste ostavili prijatelja - u najgorem mogućem trenutku i na odista paklenskom mjestu? To je, usput rečeno, sve što uopće doznajemo o tom mlađahnom Švicarcu - iako ćemo se vi i ja uskoro ponovo susresti s njim. Watson daje naslutiti da dečko možda radi za Moriartya, ali ga više ne spominje. Onda se oprašta i hita nepostojećoj bolesnici, uvijek široka srca i pogrešnih prosudbi.     
         Sada nam valja tri godine čekati da se Holmes opet pojavi -  važno je upamtiti da praktički, koliko se to tiče ove pripovijesti, svi vjeruju da je mrtav. Tek mnogo kasnije on objašnjava što se zbilo (Watson sve to prenosi u Praznoj kući); premda sam zbog naravi svoga posla pročitao mnogo napisanih izjava, u malo njih se uspjela smjestiti tolika količina nevjerojatnosti. To je, međutim, njegov iskaz i moramo ga, pretpostavljam, prihvatiti takvim kakav na prvi pogled jest.
         Nakon što je Watson otišao, pripovijeda Holmes, pojavljuje se profesor James Moriarty: hoda uskom stazom koja zavija na pola puta oko slapova. Staza naglo završava, pa ne dolazi u obzir da Holmes pokuša pobjeći - a takav čin ionako mu ne bi nikad pao na um. Valja biti pravedan: ovaj čovjek uvijek je strahovima pogledao u oči -  smrtonosnoj močvarnoj zmiji otrovnici, gnusnom otrovu od kojeg vam se može pomračiti um ili paklenskom psetu koje nesputano juri po vrištini. Holmes je izveo mnogo toga što, iskreno rečeno, izaziva nedoumicu - ali pobjegao nikad nije.
         Dva muškarca razmjenjuju nekoliko riječi. Holmes moli neka mu bude dopušteno ostaviti poruku za svoga starog druga i profesor Moriarty mu udovoljava. Barem je to provjerljivo, jer se rečena tri lista papira nalaze među najcijenjenijim predmetima u vlasništvu Britanske biblioteke u Londonu, gdje sam ih vidio izložene u čitaonici. Apsolviravši bonton, dva se muškarca bacaju jedan na drugoga, ne da se bore, nego - reklo bi se - da skončaju dogovornim samoubojstvom, svaki u čvrstoj nakani da onoga drugog povuče u gromoglasnu vodenu bujicu. I možda bi se upravo to zbilo. Holmes, međutim, ima još jedan trik u rukavu. Bio je naučio bartitsu. Dotad za takvo što nisam čuo, no navodno je posrijedi borilačka vještina koju je smislio jedan britanski inženjer, kombinacija boksa i džuda, pa sada Holmesu itekako dobro posluži.
         Moriarty je time zatečen. Biva odgurnut sa staze i, uz strahovit vrisak, strmoglavljuje se u ponor. Holmes vidi kako ovlaš dodiruje veliki kamen prije no što će nestati u vodi. On je pak spasio glavu... Oprostite, no nema li u tom susretu nečeg ne posve prihvatljivog? Trebate se zapitati zašto Moriarty pristaje na ovaj stil izazova. Uljudne geste za svaku su pohvalu (premda nisam još susreo zlikovca koji bi im bio sklon), ali s kakvom uopće svrhom dovoditi sebe u opasnost? Da budem otvoren: zašto nije naprosto izvukao revolver i protivnika ustrijelio iz neposredne blizine?
         Ako je ovo čudno, Holmesovo daljnje ponašanje postaje posve neobjašnjivo. To što se netom zbilo on istog trena odlučuje iskoristiti eda bi lažirao svoju smrt. Penje se po stijeni iznad staze i ostaje u zaklonu sve dok se Watson ne vrati. Na taj način, dakako, neće postojati još jedan niz stopā koji bi pokazao da je on preživio. Ali čemu? Sada je profesor Moriarty mrtav, britanska policija je već ranije objavila da je cijela banda uhićena, pa zbog čega vjeruje da je i dalje u opasnosti? Što zapravo želi time postići? Da sam ja Holmes, bio bih pohitao natrag u Englischer Hof na Wiener Schnitzel i čašu neuchâtela uime proslave.
         Dr. Watson pak, shvativši prijevaru, vraća se na prizorište, gdje zaostali planinarski štap i samo jedan niz stopā kazuju svoju priču. Odlazi po pomoć i s nekoliko ljudi iz konačišta i mjesnim policajcem imenom Gessner istražuje. Holmes ih vidi, ali ne daje glasa od sebe, iako je sasvim sigurno svjestan koliko će njegov najpouzdaniji suradnik patiti. Nalaze pismo. Čitaju, shvaćaju da se nema više što činiti i odlaze, svi. Holmes počinje silaziti na stazu i upravo u tom trenutku priča zadobiva još jedan neočekivan i potpuno neobjašnjiv obrat. Ispostavlja se da profesor Moriarty nije na slapove  Reichenbacha došao sâm. Holmes se taman počne spuštati - nimalo lagan posao - kadli se pojavljuje neki muškarac i pokušava ga velikim kamenjem zbaciti sa stijene. Taj je muškarac pukovnik Sebastian Moran.
         Što on tu radi, zaboga? Je li bio ondje i dok su se Holmes i Moriarty borili, pa ako jest, zašto nije pritekao upomoć? Gdje mu je puška? Zar ju je najveći strijelac na svijetu slučajno ostavio u vlaku? Ni Holmes ni Watson, a bome ni itko drugi, nije nikad pružio uvjerljive odgovore na pitanja koja se, čak dok ovdje sjedim i lupam po tipkama, čine neizbježnima. A kad ih jedanput počnem postavljati, ne umijem se zaustaviti. Osjećam se kao da sam u nekom vozilu u bijegu koje juri Petom avenijom i ne staje na semaforima. 
         Dakle, o slapovima Reichenbacha znamo otprilike toliko. Priča koju sada moram ispripovjediti počinje pet dana kasnije, kada se u kripti crkve Svetog Mihovila u Meiringenu zatječu tri muškarca. Jedan je istražitelj iz Scotland Yarda, glasovitoga zapovjednog središta britanske policije, u rangu inspektora. Ime mu je Athelney Jones. Drugi sam ja.
         Treći muškarac visok je i mršav, ispupčena čela i utonulih očiju koje bi svijet promatrale sa studenom nenavišću i prepredenošću kad bi u njima bilo imalo života. No sada su staklaste i prazne. U formalnoj odjeći - košulja s tvrdim uspravnim ovratnikom presavijenih šiljaka i redengot - izvukli su ga iz potoka Reichenbach, nešto dalje od slapova. Lijeva mu je noga slomljena, rame i glava teško ozlijeđeni, no uzrok smrti sasvim sigurno je utapanje. Oko zapešća jedne ruke položene preko prsa mjesna je policija privezala komadić kartona. Na njem piše ime: James Moriarty.      
         To je razlog što sam prešao toliki put do Švicarske. Stigao sam prekasno, izgleda.


četvrtak, 9. ožujka 2017.

Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA


Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA

SPOMENIK NA ZAGORSKOM GROBLJU
(2015.)


     Sveti Križ Začretje, 17. lipnja 2015.

     U srijedu 17. lipnja 2015. oko 11 sati na Trg hrvatske kraljice Jelene, središnji trg malog zagorskog mjesta Sveti Križ Začretje, stigla su iz Zagreba dva automobila, jedan Peugeot 307 i jedan minibus Renault Master, te je iz njih počela izlaziti neobična skupina od petnaestak putnika koji su pristigli – kako se to kaže – „iz svih krajeva svijeta“.
     Bilo je tu ljudi različitih zanimanja, različitih kultura, različitih dobi – u rasponu od 23 do 85 godina – vrlo različitih temperamenata, zapadnjački ekspanzivnih i istočnjački mirnih i smjernih. Razgovarali su međusobno na raznim jezicima, na engleskom, hrvatskom, japanskom, ruskom, talijanskom.
     Među njima najstariji bio je poslovni čovjek iz Australije Paul Vukelic, rođen 1930. u danskom gradiću Køgeu, koji sada živi u gradiću Bunburyju u Zapadnoj Australiji, a u Začretje je došao s kćeri Diane, menadžericom na sveučilištu u Sydneyju, partnericom Susan Buchanan, bivšom suprugom Pauline i dvoje prijatelja. Tu je bio i njegov polubrat Hiroshi Yamasaki Vukelić, profesor i prevoditelj, rođen 1941. u Tokiju, koji sada živi u Beogradu, a stigao je sa suprugom Kayoko, pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom. Bila je tu njihova sestrična Ivana Caccia, rođena u Zagrebu, koja sada živi u kanadskom glavnom gradu Ottawi. Bio je tu još jedan Vukelić, Ilija, koji se rodio u Sverdlovsku na Uralu, sada živi u Herceg Novom u Crnoj Gori, a u Sveti Križ Začretje došao je s kćeri Ivanom, studenticom iz Beograda. Tu je bio i njegov bratić, glazbenik Stanislav Novožilov, koji živi u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. Još je tu bilo ljudi rođenih daleko, u Perthu, u Aucklandu, ali i ovdašnjih. Bio je tu i Boris Grünfeld, umirovljeni matematičar, rođen u Mrkonjić Gradu, koji sada živi u Zagrebu. Među onima koji su toga dana stigli u Sveti Križa Začretje bio sam i ja, autor ove knjige, umirovljeni zagrebački novinar Maroje Mihovilović, a u Sveti Križ Začretje stigao sam s kćeri Katjom, prevoditeljicom.
     Svi smo se mi okupili nekoliko dana prije u Zagrebu na inicijativu Paula i Hiroshija kako bi se ostvarilo nešto što je prije bilo nezamislivo, da se napokon okupe svi živući članovi jedne velike, neobične obitelji hrvatskih korijena, koja se zbog raznih obiteljskih, političkih, ideoloških i profesionalnih razloga raspršila diljem svijeta. To okupljanje koje je organizirano u samo nekoliko tjedana, a bilo je planirano da traje samo dva dana, ali je potrajalo deset dana, bilo je vrlo emotivno za sve sudionike, ali im je i štošta otkrilo, jer je u našoj obitelji bilo mnogo tajni i nepoznanica koje su se počele razotkrivati i objašnjavati tek na tom sastanku. Neki od onih koji su stigli u Sveti Križ Začretje nisu se prije sastanka u Zagrebu nekoliko dana prije nikada prije ni čuli ni vidjeli, nisu čak niti znali da neki postoje.
     Koliko se samo u tih nekoliko dana čulo dramatičnih priča o raznim članovima obitelji, o ljubavima i rastancima, misterijima i tragedijama, zatvorima i patnjama, mučenjima i gladovanjima, dugim putovanjima i neispunjenim nadama, čekanjima da se saznaju sudbine sinova i muževa, ali i o pionirskim pothvatima i uspjesima da se preživi i podignu obitelji, stvore karijere često u mračnim i nemogućim uvjetima! Tako se odjednom sklopio veliki mozaik saznanja o jednoj obitelji čije su članove šibali povijesni vjetrovi, prijetili im užasi talijanskog i njemačkog fašizma, sovjetskog staljinizma i japanskog militarizma, kojima su svima pružali otpor, čija se priča rasplitala na četiri kontinenta.
     Ona se odvijala na brojnim lokacijama, u malim hrvatskim mjestima, Gornjem Kosinju, Senju, Lovincu, Gospiću, Bjelovaru, Svetom Križu Začretju, zatim u Karlovcu, Dardi, Osijeku i Zagrebu, ali i u Beču, Budimpešti, Pragu, Brnu, Miskolcu, Pečuhu, Oradei, Brašovu, Münchenu, Berlinu, Jeni, Ženevi, Grenobleu, Parizu, Pontaillacu, Kopenhagenu, Køgeu, Aarhusu, Marseilleu, Cannesu, Leysinu, Davosu, Bledu, Golniku, Šangaju, Tokiju, Abashiriju, Yokohami, New Yorku, pa u Premanturi, Puli, Bakru, Splitu, Trstu, na Bleiburgu, u Harkovu, Moskvi, Madridu, Valenciji, Lisabonu, Sverdlovsku, Minsku, Štipu, Kozarcu, u Mrkonjić Gradu, Sarajevu, Beogradu, u Perthu, Bunburyju, Sydneyju, Ottawi i drugim raznim mjestima. Članovi obitelji upoznali su zatvore u Trstu, Zagrebu, Parizu, Moskvi, Tokiju i Abashiriju, obiteljski grobovi nalaze se u Zagrebu, Premanturi, Sv. Križu Začretju, Moskvi, Minsku, Tokiju, Perthu, Beogradu. U toj dramatičnoj priči kao epizodisti koje su članovi obitelji susretali ili su utjecali na njihove živote naći će se razne povijesne ličnosti, hrvatske i internacionalne, književnici August Šenoa, Ivan Trnski, Eugen Kumičić, Milan Begović, Ernest Radetić, Mate Ujević, Zlatko Gorjan, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža, političari Ivan Mažuranić, Ante Starčević i August Košutić, nadbiskup Alojzije Stepinac, umjetnici Hermann Bollé, Ivan Rein, Ivo Režek i Nikolaj Pirnat, glumica Marija Crnobori, francuski filmski režiser Jean Renoir, slavni arhitekt Le Corbusier, špijuni Richard Sorge, Jan Berzin, komunistički moćnici Josif Staljin, Lavrentij Berija, Anastas Mikojan i Josip Broz Tito, japanski premijer princ Konoe, jugoslavenski predsjednik vlade Milan Stojadinović, zapadnonjemački predsjednik Theodor Heuss, židovski mistik Rabbi Löw, novinari Franjo Fuis, Hrvoje Macanović, Frane Barbieri, Veselin Masleša i Robert Guillain, kao i mnogi, mnogi drugi. Ta bogata, dramatična priča na neki se način zatvorila baš tog lijepog sunčanog dana u prekrasnom središtu Hrvatskog zagorja, u Svetom Križu Začretju.
     Naravno, nisu ovi putnici sa „svih strana svijeta“ došli baš u Sveti Križ Začretje slučajno, došli su s ciljem da se poklone sjeni svojeg zajedničkog pretka, našeg pradjeda (nekima šukundjeda), Lavoslava Vukelića, hrvatskog pjesnika senjskih korijena i nesretne sudbine kojega su hirovi austrougarskog birokratskog aparata doveli u to malo mjestu da tu provede svoje zadnje dane, gdje je 1879. umro mlad i gdje je pokopan. Ovi su putnici „sa svih strana svijeta“ došli vidjeti gdje je živio, gdje mu je grob, da i na taj način spoznaju gdje su njihovi korijeni.
     Na trgu su ih dočekali domaćini iz ovog kraja, najbolji poznavatelj povijesti mjesta 80-godišnji Anton Kučko, donedavni predsjednik općine Sveti Križ Začretje Ivan Kranjčić i predstavnik Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ profesor Krešimir Nekić sa suprugom Antonijom. Najprije su svi zajedno na tom glavnom trgu otišli u crkvu Svetog križa, po kojoj je mjesto dobilo ime, a čiji je svećenik Ivan Rukavina prije 136 godina pokopao Lavoslava Vukelića. Potom su na istom trgu pogledali i kuću u kojoj je pjesnik živio i napisao svoje najbolje zadnje pjesme. „Braća hrvatskoga zmaja“ ondje su još 1928. postavila spomen-ploču. Potom su se uputili do mjesnog groblja koje se nalazi na suprotnom brežuljku, na prekrasnom obronku, a na čijem se vrhu nalazi spomenik pjesniku, nedavno obnovljen naporima općine i „Braće hrvatskoga zmaja“. Prije nego što su se putnici počeli penjati strmom stazom prema vrhu groblja, profesor Nekić predložio je da, kad se svi skupe kod spomenika, uveliča prigodu čitanjem najslavnije pjesme Lavoslava Vukelića. Svi su se s tim složili, a pjesnikov praunuk Hiroshi Yamasaki otkrio je da je donio svoj prijevod te pjesme na japanski pa je predložio da potom pročita i taj svoj prijevod.
     Tako je i bilo. Nakon što su se svi putnici okupili kod tog lijepog spomenika, razgledali to djelo slavnog arhitekta Zagreba Hermanna Bolléa, zavladala je tišina pa je profesor Nekić pročitao Vukelićevu pjesmu „Kod Solferina“. Potom je Hiroshi pročitao i svoj japanski prijevod pjesme. Svi su bili dirnuti, i svečanošću trenutka, i prekrasnim prizorom u tom pitomom zagorskom krajoliku, i značenjem svega onoga što se dogodilo. Svi su prisutni, naime, znali da ta lijepa pacifistička pjesma, možda nešto najbolje u hrvatskoj književnosti druge polovine 19. stoljeća, ima za sve nas i jedno posebno, obiteljsko značenje. Da nije bilo te pjesme, odnosno jednog davnog njenog njemačkog prijevoda, ne bi bilo ni ovdje okupljenih nas. Mi smo svi, naime, gotovo u doslovnom smislu – „djeca Solferina“.
     Ovo je priča o pjesmi koja je stvorila ovu obitelj, o toj obitelji, o neobičnim, dramatičnim sudbinama članova te obitelji u vrtlozima svjetske povijesti. Ona počinje u jednom drugom malom hrvatskom mjestu, 1840. godine u Gornjem Kosinju u Lici.


ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Joseph E. Stiglitz: EURO

EUROPA U KRIZI

Kriza eura
Europa, izvor prosvjetiteljstva, kolijevka znanosti, u krizi je. Globalna financijska kriza iz 2008. godine neprimjetno se 2010. pretvorila u “krizu eura”. Dio svijeta u kojem je nastala industrijska revolucija koja je dovela do neviđenih promjena životnog standarda u dva protekla stoljeća sada prolazi kroz dugo razdoblje blisko stagnaciji. BDP po glavi stanovnika (usklađen s inflacijom) u eurozoni1 – zemljama Europe koje dijele zajedničku valutu, euro –procijenjen je u 2015. na manju vrijednost nego u 2007. godini.2 Neke su zemlje godinama u krizi.3
Kad je stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama u listopadu 2009. dosegnula 10 posto, većina Amerikanaca smatrala ju je nepodnošljivom. Otada se spustila ispod 5 posto. Međutim, stopa nezaposlenosti u eurozoni dosegnula je 10 posto te iste 2009. godine i otada je ostala dvoznamenkastom.4 Prosječno, među radno sposobnim mladim ljudima nezaposlen je svaki peti, ali u zemljama koje je kriza najgore pogodila gotovo pola od onih koji traže posao ne može ga naći.5 Suha statistika o nezaposlenosti mladih u sebi krije srušene snove i nade milijuna mladih Europljana, od kojih su mnogi marljivo radili i učili. Govori nam o razdvojenim obiteljima, jer oni koji to mogu napuštaju svoju zemlju u potrazi za poslom. Oni su nagovještaj europske budućnosti s nižim rastom i životnim standardom, možda i u nekoliko sljedećih desetljeća.
Te ekonomske činjenice imaju i duboke političke posljedice. Temelji Europe nakon hladnog rata su uzdrmani. Stranke ekstremne desnice i ljevice uz mnoge druge zagovaraju cijepanje svojih nacija i država, posebno u Španjolskoj, ali čak i u Italiji, i sve su brojniji. Ono što je izgledalo povijesno neumitno – stvaranje nacionalnih država u 19. stoljeću – sada se dovodi u pitanje. Pod upitnikom je i veliko dostignuća Europe nakon Drugog svjetskog rata – stvaranje Europske unije.
Događaji koji su izazvali akutnu krizu eura bili su simptomi dubljih problema u strukturi eurozone, a ne njeni uzroci: kamatne stope na obveznice, koje su izdavale Grčka i nekoliko drugih zemalja eurozone, rasle su, dosegnuvši u grčkom slučaju 22,5 posto 2012. godine.6 Neke zemlje nisu imale pristup financiranju ni pod kojim uvjetima – nisu mogle sakupiti novac koji im je trebao za plaćanje postojećih dugova. Europa je priskočila u pomoć osiguravajući kratkoročne pozajmice uz stroge uvjete.
Nakon što je početkom 2010. izbila kriza eura, europski su lideri poduzeli niz akcija, od kojih je svaka naizgled privremeno smirivala tržište. Dok se ova knjiga tiska, čak je i grčka kriza potisnuta u stranu, a Europa se nada da će zadnji sporazum, onaj iz ljeta 2015., napokon uspjeti, dok druge krize dospijevaju u prvi plan: glavnu ulogu preuzela je migrantska kriza, zatim ona koju donosi prijetnja izlaska Britanije iz EU-a, pa terorističke prijetnje koje su postale očite nakon napada u Parizu i Bruxellesu. Euro je trebao stvoriti veću ekonomsku i političku povezanost i pomoći Europi da se bori sa svim izazovima koji se pojave u toj regiji. Kako ćemo istaknuti u sljedećem poglavlju, stvarnost je bila drukčija: neuspjeh eura Europi je otežao suočavanje s drugim krizama. Dakle, ova knjiga govori o ekonomiji – ekonomiji koja je temelj njegova neuspjeha i o onome što se u vezi s tim može poduzeti – jer ekonomija je tijesno isprepletena s politikom. Politika otežava stvaranje ekonomskih uredbi koje bi omogućile funkcioniranje eura. A zatim slijede ozbiljne posljedice njegovoga neuspjeha.
Ova će knjiga razjasniti zašto su mjere koje su dosad poduzimane kako bi se “riješila” kriza eura bile samo privremene i polovične: sasvim je izgledno da će u bliskoj budućnosti uslijediti nova epizoda krize eura.

Središnja teza

Mnogi čimbenici pridonose europskim mukama, ali jedna je greška osnovna: stvaranje jedinstvene valute, eura. Ili, preciznije, stvaranje jedinstvene valute bez stvaranja ustanova koje bi na području raznolikom poput Europe omogućile efektivno funkcioniranje samo jedne novčane jedinice.
Drugi dio ove knjige (poglavlja 4 – 6) razmatra što je potrebno za uspješnu monetarnu uniju, ono što je Europa uistinu napravila, kako je razlika između onoga što je trebalo napraviti i onoga što je napravljano dovela do neuspjeha eura, do krize koja je uslijedila ubrzo nakon njegova stvaranja, i nesklad, prilikom kojeg su bogati postajali bogatiji, a siromašni siromašniji – zbog čega je funkcioniranje jedinstvene valute postalo još teže. Treći dio (poglavlja 7 i 8) pobliže razmatra odgovor eurozone na krizu, kad je naizgled stigao “spas”, s programima koji su zapravo produbili i produžili njene loše strane. Četvrti dio (poglavlja 9 – 12) objašnjava što se može napraviti kako bi se prosperitet vratio u Europu.

Bilješka o povijesti eura i opsegu ove knjige

U ovoj knjizi ne nudim detaljnu povijest eura, niti potanko opisujem njegove institucije. Ali snalaženja radi, korisno je navesti nekoliko činjenica o kronologiji i uspostavi eura. Zajednička valuta rezultat je napora koji su počeli sredinom XX. stoljeća, dok se Europa oporavljala od pokolja i nereda u dva svjetska rata u kojima je stradalo 100 milijuna ljudi. Europski državnici shvatili su da će mirnija budućnost iziskivati potpunu reorganizaciju politika, ekonomija, pa čak i nacionalnih identiteta na kontinentu. Ta se vizija približila stvarnosti 1957. potpisivanjem Rimskog sporazuma i osnivanjem Europske ekonomske zajednice (EEZ), u kojoj su bile Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka. U desetljećima koja su uslijedila dominirao je hladni rat, a razne druge zapadnoeuropske zemlje pridruživale su se EEZ-u. Korak po korak, bilo je sve manje ograničenja u zapošljavanju, putovanjima i trgovini između sve većeg broja članica EEZ-a.
Ali tek je kraj hladnog rata dao pravi vjetar u leđa europskim integracijama. Pad Berlinskog zida 1989. pokazao je da se približilo vrijeme za bliskije i snažnije veze među europskim zemljama. Nade u mirnu i uspješnu budućnost bile su veće nego ikad prije, i među političarima i među građanima. To je dovelo do potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, koji je formalno uspostavio Europsku uniju i stvorio veći dio njene ekonomske strukture i ustanova – uključujući pokretanje procesa za usvajanje zajedničke valute, koja će postati poznata kao euro.
Ipak, bilo je neslaganja oko toga kako postići veće jedinstvo. Danas službena povijest EU-a može djelovati kao logičan slijed zbivanja koji je neizbježno vodio prema stvaranju stalno rastućeg zajedničkog tržišta i područja zajedničke valute, eurozone. Ali stvaranje tih ustanova zapravo je bilo rezultat godina pregovora opterećenih dubokim neslaganjima o dosegu i obliku europskih integracija. Rezultati su postizani samo nakon trgovine i kompromisa među europskim vođama. U slučaju eura, njemački kancelar  Helmut Kohl navodno se složio s njegovim stvaranjem u zamjenu za pristanak francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda na ujedinjenje Njemačke. Obojica su bili vrlo bitni u propagiranju ideje integracije – i u stvaranju mnogih mjera koje razmatram u ovoj knjizi.

Ta je povijest važna, ali njen dobar dio izvan je dosega ove knjige. Želim reći – i na to ću se često vraćati – euro je bio politički projekt, a u svakom političkom projektu politika je najvažnija.
Važne su i osobe i politike – na pamet nam pada Jacques Delors, čija je komisija 1989. izložila plan za stvaranje eura – iako ponavljam da to ovdje nije moja tema. Kad opisujem stvaranje eura, nisam potpuno upućen u razmišljanja onih koji su tada bili u to uključeni. Očito je kako su mislili da će sustav funkcionirati – inače ne bi pristali na njega. Morali su biti naivni ako su mislili da se poslije neće pojaviti poteškoće; ali pretpostavljam kako su vjerovali da se bilo kakvi problemi mogu i hoće riješiti. Vjerovali su da će jedinstvena valuta, euro, i ustanove koje su ga podržavale, posebno Europska središnja banka (ESB), biti stalni čimbenici Europske unije. Ali ova knjiga ne govori o toj povijesti ili pojedinačnim razmišljanjima osnivača eura o tome kako će on funkcionirati.

Umjesto toga, mene zanimaju ishodi te povijesti – ono što od njih možemo naučiti i ono što s njima možemo poduzeti. Ovo je knjiga o ekonomiji i ekonomskim ideologijama i njihovoj interakciji s politikom; ona proučava kako nove ustanove i pravila stvoreni na pojednostavljenim pogledima na ekonomsko djelovanje, i uz najbolje namjere, mogu donijeti ne samo razočaravajuće, nego i katastrofalne rezultate.

petak, 10. veljače 2017.

Izbor Profilovih noviteta u prvoj polovici 2017.


STRANA PROZA

Jojo Moyes: Vikend u Parizu, prijevod Mihaela Velina
Nakon uspjeha romana „Tu sam pred tobom“ i njegova nastavka „Nakon tebe“, Jojo Moyes postaje opće mjesto za ljubiteljice ljubavnih priča, ali na jedan sasvim svoj način. Tko je čitao njezine romane, točno zna o čemu pričamo. Jojo svakom svojom pričom oduševljava legije obožavatelja, pa ne čudi da je i priča o Nell, djevojci iz susjedstva koja planira vikend u Parizu sa svojim dečkom, jedva dočekana. Hoće li Nell biti razočarana što se njezin dečko nije pojavio ili će taj vikend biti najbolje što joj se moglo dogoditi u životu… Pogađate? Ili možda ne? Uskoro čitajte.

Cecelia Ahern: Savršeni, prijevod Silva Tomanić Kiš
Nastavak distopije „Nesavršeni“ očekuje se s velikim nestrpljenjem. Cecelia Ahern okušala se u novome žanru i, sudeći prema brojnim komentarima fanova, nije razočarala.
U novome nastavku junakinja Celestine nalazi se pred još većim izazovom: hoće li biti spremna žrtvovati sve kako bi srušila poredak Savršenih i tako obraniti tezu da biti čovjekom znači ipak biti savršeno nesavršen? Ovo je još jedan roman pun akcije i adrenalina, ali i sasvim poznate Cecelijine strasti.

Jessie Burton: Muza, prijevod Dražen Čulić
Novi roman autorice golemog svjetskog bestselera „Minijaturistica“. Strastvena i očaravajuća priča o žudnji, ambiciji i načinima kojima povijest oblikuje i određuje naše živote, priča je o životu dviju mladih žena: imigrantice koja živi u Londonu šezdesetih godina i boemke koja živi u Španjolskoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Jessie Burton ovim je romanom ponovila uspjeh „Minijaturistice“ osvojivši kritičare i vrhove ljestvica najprodavanijih knjiga.

Zoe Sugg: Cura na netu 3, prijevod Andrea Pongrac
Finale trilogije kraljica cyberspacea poznatije kao Zoella. Njezine vlogove na Youtubeu redovito prati više od  10 milijuna ljudi, a njezin prvijenac  „Cura na netu“ već je prije izlaska izazvao neviđeno zanimanje medija i publike  zahvaljujući nevjerojatnoj popularnosti autorice na društvenim mrežama.  Prva dva nastavka serijala koji se objavljuje u više od 35 zemalja svijeta postali su bestseleri i u Hrvatskoj i ubrajaju se među najprodavanije knjiga 2015. i 2016. U početku je ovaj serijal zamišljen u dva nastavka, ali budući da je postigao tako golem uspjeh, čitatelji su tražili još. U finalu trilogije saznat ćemo kako se omiljena Penny nosi u novim okolnostima svog života, nakon završetka srednje škole i raskida s rockobožanstvenim dečkom Noahom.

John le Carré: Noćni upravitelj, prijevod Mihaela Velina
Jonathan Pine bivši je vojnik koji radi kao noćni upravitelj luksuznog hotela i koji pokušava razotkriti moćnog, beskrupuloznog trgovca oružjem. Po ovom kultnom romanu snimljena je serija u režiji  Susanne Bier u kojoj glume Tom Hiddleston, Hugh Laurie, Olivia Colman, David Harewood, Tom Hollander te Elizabeth Debicki i koja će biti prikazana u više od 180 zemalja svijeta. Velikog, velikog le Carréa suvišno je predstavljati domaćoj publici, no nije zgorega podsjetiti da je riječ o „jednom najvještijih suvremenih pisaca, neumornom istraživaču mračne i proturječne ničije zemlje moralnih dvojbi“.

Anthony Horowitz: Moriarty, prijevod Giga Gračan
Drugi roman britanskog pisca Anthonyja Horowitza o slavnom detektivu Sherlocku Holmesu. Nakon što je „Kućom svile“ Horowitz posve opravdao povjerenje Zaklade Arthura Conana Doylea, koji ga je i izabrao kao pisca nasljednika, kao i kritike i publike, odlučio se i dalje baviti Sherlockom i to možda u njegovoj najpoznatijoj epizodi: onoj pod slapom Reichenbach kada je Sherlock – poginuo. Moriarty je Sherlockov najveći neprijatelj, zločinac svih zločinaca, arhetipski kriminalac koji konstantno izmiče, no pod slapom je i on navodno poginuo... Vrlo uvjerljivom naracijom, besprijekornom karakterizacijom likova, izvrsnim pogađanjem atmosfere i tona Doyleovih romana, Horowitz se još jednom potvrdio kao izvrstan izbor za nastavak Sherlockova „života“.

Dolores Redondo: Nasljeđe u kostima, prijevod Danica Papić Koren
Drugi dio trilogije o Baztánu, jednog od najuspješnijih španjolskih kriminalističkih serijala svih vremena. Radnja romana „Nasljeđe u kostima“ odvija se točno godinu dana nakon događanja „Nevidljivog čuvara“. Viša inspektorica Amaia prati suđenje Jasónu Medini koji je silovao, osakatio i ubio svoju pokćerku... Serijal Dolores Redondo objavljuje se u 33 zemlje svijeta, a priprema se i filmska ekranizacija iza koje stoje producenti ekranizacija Stiega Larssona i Henninga Mankella. Dolores Redondo ovogodišnja je dobitnica nagrade Planeta za roman „Todo esto te daré“. Nakon Nobelove, riječ je o najizdašnijoj svjetskoj književnoj nagradi koja donosi golemi publicitet i novčani iznos od 600 tisuća eura.


Andrea Camilleri: Drugi kraj konca, prijevod Juraj Gracin
Inspektor Montalbano policajac je nagle ćudi, nesklon autoritetu, hedonist i gurman. Njegov je svijet Vigàta i Sicilija i glavni je junak kriminalističkih romana Andree Camillerija, najčitanijeg talijanskog pisca. „Drugi kraj konca“ novi je prijevod talijanskog književnog meštra, autora neodoljivih krimića čiji su zaštitni znak humor i ironija. A koliko je u tome uspješan, govore i prijevodi na brojne jezike, uspjeh televizijskog serijala, ali i to da je jedan grad, Camilleriju u čast, promijenio ime. Naime, Camilleri je za fikcionalno mjesto radnje romana – Vigàtu, inspiriralo njegovo rodno mjesto Porto Empedocle. Vlast u tom gradu, u slavu pisca koji je privukao brojne turiste, imenu grada od 2003. dodala je i Vigàta.

Rachel Kushner: Bacači plamena, prijevod Luiza Bouharaoua 
Opsežni roman nagrađivane američke spisateljice smješten je u 1977. godinu, a njegova radnja klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu nagrađivani američki pisac Colum McCann.

Javier Marías: Tako počinje zlo, prijevod Dinko Telećan
Novi roman jednog od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca Javiera Maríasa, miljenika i hrvatskih čitatelja, intimna je, stišana priča o žudnji, prigovaranjima i opraštanjima u jednoj obitelji, među prijateljima, u društvu. Javier Marías i u ovome opsežnom, izuzetnom romanu „hoda“ po dobro mu poznatom teritoriju osobnih tajni, neobičnih privlačnosti i zatomljenih osjećaja. Kao i uvijek, radi to stilski besprijekorno. „Tako počinje zlo“ španjolska je kritika dočekala s ovacijama. Javier Marías često se spominje kao mogući kandidat za Nobelovu nagradu, njegova djela objavljuje se u više od pedeset zemalja svijeta, ali i prodana su u milijunima primjeraka.


Elena Ferrante: Priča o novom prezimenu, prijevod Ana Badurina
„Priča o novom prezimenu“ drugi je dio tetralogije o Eleni i Lili koji je misterioznoj Eleni Ferrante donio svjetsku slavu i unisono oduševljenje kritike. Dok smo u prvom romanu „Genijalna prijateljica“ pratili djetinjstvo i adolescenciju, u „Priči o novom prezimenu“ Elena i Lila sad su u svojim dvadesetima. Lila je postala zatvorenica svog braka, dok se Elena polako otkriva. Obje postaju žene plaćajući visoku, a ponekad i okrutnu cijenu koju taj prijelaz zahtijeva.


STRANA PUBLICISTIKA:

Joseph Stiglitz: Euro – kako zajednička valuta ugrožava budućnost Europe, prijevod Dražen Čulić
Knjiga Josepha Stiglitza, objavljena sredinom kolovoza, već je privikla interes ne samo strane nego i domaće, stručne, ali i šire javnosti. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, naime, već je niz godina oštar kritičar zajedničke europske valute eura, osobito načina na koji je ta valuta uvedena te kako se europski političari odnose prema njoj. Svoja razmišljanja sad je sabrao u jednoj knjizi objašnjavajući svoje viđenje te politički i ekonomski iznimno kompleksne i važne problematike.

Helen Macdonald: J kao jastreb, prijevod Saša Drach
Spoj iznimne priče o procesu žalovanja, biografskog uvida u život osebujnog pisca, ali i jedinstven pogled na magnetsku privlačnost jastreba. Opsesija, ludilo, sjećanje, mit i povijest stapaju se u izuzetan spoj pisanja o prirodi i memoara iz pera autorice koju su kritičari proglasili izuzetnom inovatoricom i koja je osvojila srca milijuna čitatelja diljem svijeta. Knjiga „J kao jastreb“ dobitnica je prestižne nagrade Samuel Johnson za najbolje publicističko djelo te nagrade Costa (nekadašnja nagrada Whitbread) za knjigu godine.

Brian Jay Jones: George Lucas: Život, prijevod Iva Karabaić
Netom objavljena biografija utjecajnog i jednog od omiljenih filmaša svijeta pruža detaljan uvid u život i djelo čovjeka koji je stvorio Lukea Skywalkera, Hana Sola i Indianu Jonesa. Autor knjige razgovarao je s brojnim Lucasovim kolegama, prijateljima i protivnicima ispisujući priču o zadivljujućem životu jednog inovatora, a njegova knjiga proglašena je i jednom od najboljih knjiga 2016. u izboru Kirkusa.

DJEČJE KNJIGE

Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja se maskira, prijevod Andrea Pongrac
Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja slavi rođendan, prijevod Andrea Pongrac

Zbog velikog interesa mnogobrojnih ljubitelja slikovnica Gilberta Delahayea i Marcela Marliera o ljupkoj djevojčici Maji pripremamo još nekoliko lijepih i zanimljivih izdanja. Majine poučne pustolovine odvest će nas na spektakularnu proslavu rođendana, sudjelovat ćemo u pripremama za nadolazeći maskenbal, doznat ćemo kako djevojčica provodi dan u školi, vidjeti kako s bratom Mišom uređuje vrt, otkriti što se događa kada se morate preseliti u novi stan i još mnogo što. Sigurni smo da će i „mali i veliki“ čitatelji uživati u Majinim dogodovštinama i prekrasnim ilustracijama.

Caleb Krisp: Neka netko zaustavi Ivy Pocket, prijevod Petra Mrduljaš Doležal
Nju krasi krhka ljepota kraljevne u nevolji, ali i hitra gipkost prestrašenog zeca. I, da, ima urođene instinkte Sherlocka Holmesa. Ona je Ivy Pocket, dvanaestogodišnjakinja neobičnih sposobnosti čija mašta i samopouzdanje nemaju granice, a “Neka netko zaustavi Ivy Pocket” nova je avantura čudesne djevojčice  australskog pisca Caleba Krispa. Ove predivne, iznimno duhovite knjige za mlade prevode se u 23 zemlje svijeta, a neobična Ivy očarala je čitatelje svojim nepokolebljivim optimizmom, odlučnošću i stavom da će sve biti dobro.

Srđan Dragojević: Kakagrad
Iz pera Srđana Dragojevića, nagrađivanog srpskog redatelja i scenarista danas već kultnih filmova „Mi nismo anđeli“, „Lepa sela lepo gore“, „Parada“, uskoro izlazi urnebesno duhovita i maštovita slikovnica.
Kakani, Govnica, Tvrdokak… samo su dio neobične i kakastične družbe koja se uputila u Kakagrad. Na putovanju prepunom uzbuđenja moraju proći nepoznato podzemlje vijugavih cijevi, opasnih valova, kakapad, kakajezero i još mnogošto o čemu njihovi tvorci pojma nisu imali.  Do sada.
A osim što je priča stvar otkrila, ona je tim otkrićem i pomogla. Udobno se smjestite i pripremite se na čitanje naglas i valjanje od smijeha još glasnije.


Danica Juričić Spasović: Vodim te u Tokio

Svi su u prvom romanu za mlade Danice Juričić Spasović Volim džudo, volim Sandru postali bolji – osim jednog. Upravo o njemu, o negativcu, o “izgubljenom dječaku”, o tinejdžeru koji je otišao krivim putem i koji se ne može lako vratiti… govori ova nova dirljiva priča.
Kad padne u ruke policije, Goran, nadimka Zmija shvaća da će iz lošega društva teško izaći i da ga tek sada čeka pakao. Proći ćete s njim barem dva neobična mjesta: maloljetnički zatvor i Japan. Ali usred mračnog dijela priče događa se čarolija dobrote. Na neobičan način Goran dobije priliku za povratak jer zrnca dobra mijenjaju njegov svijet. I najčvršći među vama neka se ne iznenade ako im, čitajući ovu priču, pobjegne koja suza. Zaljubljenici u Japan i džudo bit će ovdje osobito počašćeni opisima te daleke zemlje, Tokija, kulture i zbivanjima u čuvenom Kodokanu gdje je pored svih tinejdžerica jedna za Gorana uistinu posebna. To je Nami.




četvrtak, 9. veljače 2017.

DR. ROBERT TORRE: KOCKANJE – KAKO PROTIV OVISNOSTI



Privlačnost kockanja i klađenja



Kockarske igre uvijek isplaćuju manje nego što primaju.
Zato uspješne kockarnice čine sve da igrači igraju što duže i da se stalno vraćaju u igru

Tko u životu ne riskira, ne profitira. Tko ništa ne riskira, nema ništa. Spremnost na životni rizik evolucijski je važna i pozitivna ljudska odlika. I ona u kockarima doživljava svoje krajnje izopačenje.
Dobiti puno, a uložiti malo, dobiti puno za malo – zar to nije tako duboko ljudski i razumljivo. Zar nismo svi pohlepni, zar ne mislimo da zaslužujemo više nego što imamo? Zar svi ne mislimo da smo više dali nego dobili? Pa, eto, došao je trenutak naplate kada ćemo dobivenim novcem promijeniti sve što nas životno tišti.
Sociolozi su utvrdili kako su igre na sreću svojstvene čovjeku. Igre na sreću jedan su od brojnih dokaza da čovjek nikako nije racionalno biće. Sve civilizacije, u svim povijesnim razdobljima, svi društveni slojevi, bez obzira na rasu i spol, kockali su, kladili se ili igrali igre na sreću. Tako je i danas. Diljem svijeta znatno je veći broj osoba koje igraju ili su igrale igre na sreću od onih koje to ne čine.
Kockati znači uložiti novac ili materijalnu vrijednost, u događaj neizvjesnog ishoda, s ciljem uvećanja uložene svote ili dobara.
Kockanje je, dakle, ulaganje financijskih vrijednosti u događaje neizvjesnog ishoda s namjerom zarade. Bez vrijednosnog uloga (u pravilu novca), kockanje se pretvara u (dječju) igru ili igranje.
Vlastodršci su kroz povijest zabranjivali kockanje. Držali su ga porokom i proganjali s vjerske ili sa sekularne osnove. Posebnu društvenu opasnost vidjeli su u kockanju mladih i siromašnih, dok su kockanje bogatih i odraslih smatrali manje opasnim.
Prije nekoliko desetljeća, kockanje i klađenje smatrane su dru­štveno devijantnom pojavom, rezerviranom za osobe s margine dru­štva. Danas su kockanje i klađenje legalne, široko društveno prihvaćene i marketinški promovirane djelatnosti. Iako svaki oblik kockanja nosi svojevrstan rizik od razvoja ovisnosti.
U odnosu na ostale oblike kockanja i klađenja, automati za kockanje imaju najveću adiktivnu moć da od igrača stvore ovisnika o igranju.
Nagradne i lutrijske igre kockarima nisu ni privlačne niti napete. Iz pozicije kockarskog aktivizma, njima je predugo čekati od izvlačenja do izvlačenja i biti, u kockarskom smislu, paraliziran. Lutrijske i nagradne igre nemaju mogućnost brzog igranja, vlastitog odabira ritma igranja, uvećanja uloga, simultanog kockanja i klađenja na više igara istodobno, što im omogućuju automati za kockanje i sportske kladionice. Zato nagradne i lutrijske igre imaju nizak adiktivni potencijal, a igre u kladionicama i kockarnicama visok. Stoga je i društvena opasnost od priređivanja prvih zanemariva, a drugih velika.
Klađenja i neke vrste kockanja, osim dominantnog utjecaja sreće, traže i poznavanje predmeta klađenja ili kombinatorike same igre, te se stoga nazivaju igrama vještine, za razliku od igara na sreću, u kojima ishod u potpunosti definira slučaj. U kockarskim i kladioničarskim igrama vještina onaj koji ih poznaje prolazi u krajnjem ishodu ipak bolje nego onaj koji im nije vičan.
Aktivizmom nošeni kockari teže igrama vještina (poker, klađenje), a eskapistički igrama slučaja, to jest igrama puke sreće (automati za kockanje).
U sportskom klađenju igrači predviđaju ishode sportskih susreta koje predlažu priređivači (različitim koeficijentima klađenja). Današnju popularnost sportsko klađenje dobiva krajem devedesetih.
U kasinu igrači igraju protiv priređivača ili jedan protiv drugoga na stolovima u prostoru kasina.
Lutrijske igre temelje se na izvlačenju slučajnih dobitnih brojeva po zaključenju uplata ili su to igre s unaprijed utvrđenim rezultatom koji se može doznati odmah po kupnji srećke (tzv. instant ekspres lutrije). Iako datiraju još iz srednjeg vijeka, lutrijske igre u suvremenom obliku igraju se od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.
On-line igranje na daljinu je priređivanje igara na sreću na internetu, pri čemu igrač može odigrati igru samostalno, bez neposrednog predstavnika priređivača. Ma koliko se očekuje njegov rast, kockanje putem interneta u zemljama Europske unije i dalje pokriva prilično mali udio kockarskih aktivnosti. U našoj zemlji je taj udio još manji. U prvom redu očekuje se prodor uplata putem interneta u prostor sportskog klađenja, a potom među lutrijske igre.
Kockarnice žive od prokockanog novca. One trebaju taj novac, a najviše će ga dobiti ako igraču povremeno dopuste da pobijedi, znajući da će i ono što je dobio opet u kockanju izgubiti.
Osobe nesklone kockanju pogrešno smatraju da se kockanjem ne može zaraditi. Drže da se na kocki ne može dobiti, što naprosto nije istina. Da se ne može dobiti, nitko ne bi kockao.
Zlatno pravilo kockanja glasi: kockarske igre uvijek isplaćuju manje nego što primaju. Što više igraš, više gubiš. Zato je i temeljno načelo uspješne kockarnice da igrači moraju stalno igrati, da igraju što duže i da se stalno vraćaju igrati.
Kratkoročno se kockanjem može i dobiti. Ali što se dulje igra, to se više gubi. Igre na sreću na duge staze, kao svojevrsna patologija nade, donose nesreću.
Kockarnice i kladionice zarađuju na svima, ali ponajviše na samim kockarima. Gotovo polovicu ukupnog prokockanog novca gube osobe koje problemski kockaju i ovisnici o kockanju. Te dvije, zapravo relativno male podskupine osoba koje kockaju, čine gotovo polovinu posjetilaca kockarnica ili kladionica. Iako u ukupnom punoljetnom stanovništvu nema više od jedan do dva posto osoba koje problemski kockaju, one prokockaju i naprave trećinu prometa u kockarnicama i kladionicama.


srijeda, 21. prosinca 2016.

Frane Herenda: 1202.

                                                                      Frane Herenda

1202.

Roman o križarskoj opsadi Zadra

Prolog


Francuski vitez ušao je u zadarsku katedralu u jesen 1204. Izgledao je poput bilo kojeg viteza namjernika, hodočasnikā na putu u Svetu zemlju ili na povratku iz nje, koji su znali zastati u Zadru – bilo da su putovali konjem ili lađom. Nije imao nikakve oznake križarskog reda, nikakvoga križa na prsima ili leđima. Tridesetčetverogodišnji Robert de Clari, vitez duge plave kose i višemjesečne brade, odavno je rašio križ sa svoje tunike. Bio je bez konja, a žičanu košulju, štit i mač ostavio je na galiji koja će provesti jednu noć u zadarskoj luci, na putu ka kršćanskom sjeveru Iberije, gdje se namjeravao priključiti aragonskim križarima u osvajanju juga njihova poluotoka.
Prolazio je katedralom učinivši prstima znak križa i izmolivši Očenaš na dalmatskom jeziku, kako je u ovom gradu i naučio. Sjećao se razbacanih, razbijenih korskih sjedala i klupa, vitezova izvaljenih među njima, gladnih i promrzlih od hladnoće bure koja je zavijala između stupova, kroz rupe u vitrajima i prozorima, štete nastale od stotina opsadnih sprava.
Sada je katedralom vladao red, sjedala su vraćena uokolo oltara gdje im je i bilo mjesto, a posvećeni prostor crkve bio je spokojan bez ljudi, u iščekivanju liturgije.
Dugo mu je trebalo da nađe što traži. Kako se to obično dogodi, gotovo na posljednjem sjedalu pronašao je jedva primjetan znak. Sagnuo se i bodežom odvojio dno korskog sjedala izvukavši zlatni križ veličine dlana, neopisive ljepote, na kojem je lice Isusa Krista u zlatnom reljefu svjedočilo o velikom umijeću majstora, ironijom sudbine krivovjernika koji je vjerovao da je Isus bio anđeo koji nije ni mogao umrijeti.
Robert je znao da treba odmah staviti križ u nabore odjeće, ali svejedno je odvojio trenutak i dobro ga odmjerio. Prošle su gotovo dvije godine otkako je čuo za njegovo postojanje.
Sâm je prešao dug put. Potrošivši gotovo sve od stečenoga ratnog plijena, opet je bio tek siromašni vitez iz mjesta Clari, s imanjem toliko malenim da će ga i dalje morati sâm obrađivati, ako se ikad vrati u rodni kraj.
Sakrio je križ, sagnuo se još jednom i umjesto njega u skrovište stavio pisma koja je u Carigradu pisao ljubljenoj. Prošlo je dugo vremena i ona ga više nije čekala. Nije znao objasniti zašto je čuvao pisma, zašto ih nije bacio u Egejsko more. Sada su bila tu, a za osamsto godina pisma viteza Roberta de Clarija pronaći će prilikom restauriranja korskih sjedala katedrale sv. Stošije.
Izišao je iz katedrale, otišao do zidina prošavši kroz Anđelova vrata. Preko kanala, vidio je ostatke utvrde sv. Mihovila, donedavno mletačkog stražara nad Zadranima.


petak, 16. prosinca 2016.

James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI


James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI


Thomasa je polako izluđivao smrad.
Ne to što je bio sam više od tri tjedna, ne bijeli zidovi, strop i pod, ne to što nije bilo prozora ni što se svjetla nikada nisu gasila – ništa od svega toga. Uzeli su mu sat, davali su mu jedan te isti obrok triput na dan – komad šunke, pire od krumpira, sirove mrkve, krišku kruha, vodu – nikad mu se nisu obraćali i nikad nisu puštali nikog drugog u sobu. Bez knjiga, bez filmova, bez igrica.
Potpuna izolacija; sad je to već više od tri tjedna premda je počeo sumnjati u svoje praćenje vremena koje je temeljio na čistom instinktu. Nastojao je pogađati kada pada noć, trudio se spavati samo u vrijeme kada mu se to činilo normalnim. Pritom se oslanjao na obroke iako mu se činilo da mu ih ne donose redovito, kao da su ga željeli dezorijentirati.
Sam, u obloženoj sobi bez ikakve boje – s jedinom iznimkom malog, gotovo skrivenog zahoda od nehrđajućeg čelika u kutu i jednog starog drvenog stola s kojim nije znao što bi. Sam u nepodnošljivoj tišini, uz neograničeno vrijeme za razmišljanje o bolesti koja se ukorijenila u njemu: Baklji, tom tihom, jezivom virusu koji je polako nagrizao sve što je čovjeka činilo čovjekom.
Ništa od svega toga nije ga izluđivalo.
No smrdio je i zbog nekog mu je razloga to kidalo živce, prodiralo u čvrstoću njegova duševnog zdravlja. Nisu mu dopuštali ni tuširanje ni kupanje, otkako je stigao nisu mu dali novu odjeću, kao ni bilo što čime bi si mogao očistiti tijelo. Pomogla bi mu i obična krpa; umočio bi je u vodu koju su mu davali za piće i oprao bi barem lice. No nije imao ništa, tek prljavu odjeću koju je imao na sebi kad su ga tu zaključali. Nije imao ni posteljinu – spavao je sav šćućuren, gurajući stražnjicu u kut sobe, prekriženih ruku, nastojeći zagrliti samog sebe da bi mu bilo toplije, no često drhtureći.
Nije znao zašto ga je najviše plašio smrad vlastita tijela. Možda je već i to bio znak da je puknuo, no zbog nekog razloga njegova ga je sve lošija higijena opterećivala i bila uzrok užasnih misli: da gnjili, da se raspada, da je iznutra jednako truo kao što se osjeća izvana.
To ga je brinulo, ma koliko to bilo iracionalno. Imao je dovoljno hrane i vode taman toliko da utaži žeđ; dovoljno se odmarao i vježbao u toj maloj sobi što je bolje mogao te je često satima trčao na mjestu. Logički je znao da prljavština nema nikakve veze sa snagom srca ni s funkcioniranjem pluća, ali ipak mu se sve više činio da je njegov neprestani smrad vjesnik nadolazeće smrti, koja samo što ga nije cijelog odjednom progutala.
Zahvaljujući tim mračnim mislima polako se počeo pitati nije li Teresa ipak lagala kad su posljednji put razgovarali, kad mu je rekla da je za njega prekasno i naglasila da je brzo podlegao Baklji, poludio i postao nasilan, da je izgubio mentalno zdravlje već prije nego što je došao na ovo užasno mjesto. Čak ga je i Brenda upozorila da će sad postati gadno. Možda su obje bile u pravu.
Osim svega toga bio je i zabrinut za svoje prijatelje. Što je bilo s njima? Gdje su? Što je Baklja učinila njihovim umovima? Nakon svega što su morali proći, hoće li to ovako završiti?
U Thomasa se uvukao bijes poput drhtava štakora koji traži malo topline, mrvicu hrane. Svakoga dana obuzimala bi ga sve veća ljutnja, toliko intenzivna da bi se katkada počeo nekontrolirano tresti prije nego što bi zauzdao i potisnuo taj gnjev. Nije ga se htio u potpunosti riješiti, samo ga je htio čuvati i pustiti da raste; čekati pravo vrijeme, pravo mjesto da ga ispusti iz sebe. ZLOPAK je prisvojio njegov život i život njegovih prijatelja, iskorištavajući ih već za neke svrhe koje je smatrao potrebnima, bez obzira na posljedice.
I zbog toga će platiti. Thomas se to zaklinjao samome sebi tisuću puta na dan.
Sve mu je to prolazilo kroz glavu dok je leđima oslonjen o zid sjedio nasuprot vratima i ružnom drvenom stolu ispred njih u, kako je naslućivao, kasno jutro dvadeset drugog dana svog zatočeništva u bijeloj sobi. Uvijek je to činio nakon doručkovanja i vježbanja. I dalje se nadao da će se ta vrata otvoriti – doista otvoriti, potpuno – i to čitava vrata, a ne samo mali utor na njihovu dnu kroz koji su mu gurali obroke.
Već je bezbroj puta pokušao sam otvoriti ta vrata, no ladice stola uvijek su bile prazne; u njima nije bilo ničega osim mirisa plijesni i cedra. Pregledavao ih je svakoga jutra, za slučaj da se u njima nekom čarolijom nešto pojavilo dok je on spavao. Takve su se stvari katkad događale kad ste imali posla sa ZLOPAK-om.
I tako je sjedio i zurio u vrata – čekao je. Bijeli zidovi i tišina, smrad njegova tijela; prepušten razmišljanju o svojim prijateljima – Minhu, Newtu, Tavi i još nekolicini Poljanaša koji su i dalje bili živi, o Brendi i Jorgeu, koji su nestali s vidika nakon što ih je sve spasio golemi Brijeg, o Harriet i Sonyi te drugim djevojkama iz grupe B, o Arisu, o Brendi i upozorenju koje mu je uputila nakon što se prvi put probudio u toj bijeloj sobi. Kako mu se to ona obratila u mislima? Je li bila na njegovoj strani ili nije?
No uglavnom je razmišljao o Teresi. Nije si ju mogao izbiti iz glave iako ju je iz trenutka u trenutak sve više mrzio. Zadnje što mu je rekla bilo je ZLOPAK je dobar i, bila ona u pravu ili ne, Thomasu je počela predstavljati sve užasne stvari koje su se dogodile. Svaki put kad bi pomislio na nju, u njemu bi proključao bijes.
Možda je sav taj bijes bio posljednja nit koja ga je vezala uz mentalno zdravlje dok je tako čekao.
Jeo je, spavao, žudio za osvetom. Radio je to još tri dana – sam.
Dvadeset šestog dana vrata su se otvorila.