utorak, 20. studenoga 2018.

Chloe Benjamin BESMRTNICI






Chloe Benjamin
Besmrtnici
S engleskog prevela Patricija Horvat


Prolog

Žena iz Ulice Hester


1969.
Varya


Varyi je trinaest godina.
Najvažnije su novosti sedam centimetara visine i tamno, krzneno paperje između nogu. Grudi su joj veličine dlana, bradavice nalik na ružičaste kovanice. Kosa joj doseže struk i srednje je smeđe nijanse; nema crne vlasi kao njezin brat Daniel, ni kovrče boje limuna poput Simona, ni Klarin brončani sjaj. Ujutro je uplete u dvije pletenice u obliku riblje kosti; voli kada je lupkaju po struku poput konjskoga repa. Sićušni nos nije naslijedila ni od koga; barem tako misli. Do njezine dvadesete godine on će narasti i poprimiti orlovsku veličanstvenost majčina nosa. Ali još nije.
Njih četvero vijuga ulicama četvrti u kojoj žive: Varya, najstarija; Daniel, jedanaestogodišnjak; Klara, devetogodišnjakinja; i Simon, sedmogodišnjak. Daniel ide prvi. Povede ih Ulicom Clinton do Ulice Delancey pa skrene ulijevo na križanju s Ulicom Forsyth. Koračaju vanjskim rubom Parka Sare D. Roosevelt držeći se hlada krošanja. Noću se u parku okupljaju izgrednici, ali ovoga utorka ujutro tu je samo nekoliko hrpica mladih koji spavaju, obraza pritisnutih na travu, odmarajući se nakon prosvjeda u kojima su sudjelovali preko vikenda.
U Ulici Hester braća i sestre utihnu. Tu moraju proći pokraj Goldove krojačnice za muškarce i žene, koja je u vlasništvu njihova oca, i premda je mala vjerojatnost da će ih primijetiti – Saul je uvijek potpuno udubljen u ono što radi, kao da ne šije porub nogavice muških hlača nego tkanje samoga svemira – njegova blizina ipak prijeti čaroliji sparnoga srpanjskog dana i neizvjesnoga, treperavog predmeta radi kojega su došli u Ulicu Hester.
Iako je najmlađi, Simon je brz. Na sebi ima kratke hlače od trapera koje je naslijedio od Daniela i koje su u toj dobi dobro pristajale starijemu bratu, ali padaju s uskoga Simonova struka. U ruci nosi platnenu vrećicu s kineskim šarama i vrpcom za stezanje otvora. Iz nje dopire šuškanje novčanica od dolara i sitna, zveckava melodija kovanica.
“Gdje je to mjesto?” upita.
“Mislim da je tu”, odgovori Daniel.
Podignu pogled prema vrhu stare zgrade, prema cik‑cak požarnim stubama i tamnim pravokutnim prozorima na petome katu, gdje navodno stanuje osoba koju su došli posjetiti.
“Kako ćemo ući?” upita Varya.
Zgrada je nevjerojatno slična njihovoj, samo što je bež, a ne smeđa, i ima pet, a ne sedam katova.
“Pa valjda ćemo pozvoniti”, uzvrati Daniel. “Pozvonit ćemo na zvono na petom katu.”
“Aha”, dobaci Klara, “ali na koji broj?”
Daniel iz stražnjega džepa izvadi zgužvan račun. Podigne pogled, rumen u licu. “Nisam siguran.”
“Daniele!” Varya se nasloni na zid zgrade i mahne rukom ispred lica. Gotovo su trideset tri stupnja i toliko je vruće da je rub kose svrbi od znoja, a suknja joj se lijepi za bedra.
“Čekajte”, reče Daniel. “Da malo razmislim.”
Simon sjedne na asfalt; platnena vrećica visi mu mlohavo između nogu poput meduze. Klara izvadi karamelu iz džepa. Prije nego što je stigla odmotati papir, vrata zgrade otvore se i na ulicu izađe mladić. Nosi naočale ljubičastih okvira i raskopčanu košulju s orijentalnim uzorkom.
Pokretom glave pozdravi male Goldove. “Hoćete unutra?”
“Da”, odgovori Daniel. “Hoćemo.” Nespretno ustane, a ostali pođu za njim. Ušavši u zgradu, zahvali muškarcu s ljubičastim naočalama prije nego što su se vrata zatvorila. Daniel, njihov neustrašivi, pomalo nevični vođa čija je ovo bila zamisao.


Prošloga tjedna čuo je dvojicu dječaka kako razgovaraju u redu u košer kineskome restoranu Shmulkea Bernsteina, u kojemu je namjeravao kupiti jedan od onih prhkih kolača s toplom kremom od jaja koje voli jesti čak i po vrućini. Red je bio dug, a ventilatori su se vrtjeli najvećom brzinom, tako da se morao nagnuti naprijed kako bi čuo o čemu dječaci govore i što kažu o ženi koja se privremeno nastanila na najvišemu katu jedne zgrade u Ulici Hester.
Dok se vraćao u Ulicu Clinton broj 72, Danielu je srce poskakivalo u grudima. U spavaćoj sobi Klara i Simon igrali su igru zmije i ljestve na podu, dok je Varya čitala knjigu na krevetu na kat. Zoya, crno‑bijela mačka, ležala je na radijatoru u kvadratnome okviru Sunčeve svjetlosti.
Daniel im je izložio plan.
“Ne shvaćam.” Varya se oslonila prljavim tabanom o strop. “Što točno radi ta žena?”
“Rekao sam ti.” Daniel je bio uzbuđen, nestrpljiv. “Ima moći.”
“Kakve moći?” upitala je Klara pomičući figuricu. Prvi dio ljeta provela je učeći Houdinijev trik s kartama i gumicom, djelomično uspješno.
“Koliko sam čuo”, odgovorio je Daniel, “može proreći budućnost. Što će ti se dogoditi u životu – hoćeš imati dobar ili loš život. A ima još nešto.” Podupro se rukama o okvir vrata i nagnuo unutra. “Zna kad ćeš umrijeti.”
Klara je podignula pogled.
“To je smiješno”, rekla je Varya. “To nitko ne zna.”
“A što ako netko zna?” upitao je Daniel.
“Onda ne bih željela saznati.”
“Zašto?”
“Zato.” Varya je spustila knjigu i sjela prebacivši noge preko ruba kreveta. “Što ako je vijest loša? Što ako kaže da ćeš umrijeti prije nego što uopće odrasteš?”
“Onda bi bilo bolje da znaš”, kazao je Daniel. “Kako bi sve napravio prije toga.”
Na trenutak je zavladao muk. Onda se Simon počeo smijati; njegovo ptičje tjelešce treperilo je. Daniel se još jače zarumenio.
“Ozbiljan sam”, rekao je. “Ja idem. Ne mogu izdržati još jedan dan u ovom stanu. Odbijam. Dakle, do vraga, tko će sa mnom?”
Možda se ne bi dogodilo ništa od toga da nije bilo pakleno ljeto, s mjesec i pol dana vlažne dosade iza njih i još mjesec i pol dana pred njima. U stanu nije bilo klima‑uređaja, a te godine – u ljeto 1969. – kao da se svima osim njima nešto događalo. Ljudi su se razvaljivali na Woodstocku, pjevali Pinball Wizard i gledali Ponoćnog kauboja kojeg nijedno dijete iz obitelji Gold nije smjelo gledati. Pravili su nerede ispred Stonewalla, probijali vrata iščupanim parking‑satovima, razbijali prozore i džubokse. Ubijali su ih na najstravičnije moguće načine, kemijskim eksplozivima i puškama koje mogu ispaliti pet stotina pedeset metaka u nizu, i njihova su se lica s jezivom neposrednošću prenosila na televizijski ekran u kuhinji Goldovih. “Šeću po jebenom Mjesecu”, kazao je Daniel, koji je počeo upotrebljavati takve riječi, ali samo na sigurnoj udaljenosti od majke. Osudili su Jamesa Earla Raya, kao i Sirhana, a Goldovi su igrali mikado, ili pikado, ili spašavali Zoyu iz otvorene cijevi iza peći, za koju je očito vjerovala da joj je zakoniti dom.
Ali još je nešto stvorilo odgovarajuće ozračje za njihovo hodočašće: toga ljeta bili su braća i sestre na način na koji to više nikada neće biti. Sljedeće godine Varya će otputovati u planine Catskills s prijateljicom Avivom, Daniel će se posvetiti tajnim obredima dječaka iz kvarta, a Klara i Simon ostat će prepušteni jedno drugomu. Te 1969. još su bili jedinstvena cjelina, vezani kao da ne postoji druga mogućnost.
“Ja ću”, rekla je Klara.
“I ja”, pridružio joj se Simon.
“A kako ćemo zakazati sastanak?” upitala je Varya, koja je do trinaeste godine već naučila da ništa nije besplatno. “Koliko naplaćuje?”
Daniel se namrštio. “Saznat ću.”


I tako je počelo: kao tajna, izazov, izlaz za slučaj nužde kojim su se služili kako bi izbjegli gromadu u obličju svoje majke koja je zahtijevala da objese rublje ili izvade prokletu mačku iz cijevi peći kada god bi ih zatekla kako ljenčare u sobi. Mali Goldovi raspitivali su se uokolo. Vlasnik dućana s mađioničarskim rekvizitima u Kineskoj četvrti čuo je za ženu iz Ulice Hester. Ona je nomad, rekao je Klari, putuje po zemlji i bavi se svojim poslom. Prije nego što je Klara izašla, podignuo je prst, nestao u stražnjemu prolazu i vratio se s velikom, četvrtastom knjigom naslova Knjiga o proricanju. Na naslovnici je bilo dvanaest otvorenih očiju okruženih simbolima. Klara je platila šezdeset pet centi i u zagrljaju je ponijela kući.
Još neki stanovnici zgrade broj 72 u Ulici Clinton čuli su za tu ženu. Gospođa Blumenstein ispričala je Simonu kako ju je upoznala pedesetih godina na jednoj fenomenalnoj zabavi. Pustila je svojega šnaucera na stube ispred zgrade, na kojima je sjedio Simon, a pas je smjesta ispustio kakicu veličine kuglice, koju gospođa Blumenstein nije pokupila.
“Gatala mi je iz dlana. Rekla je da ću jako dugo živjeti”, dodala je i nagnula se prema Simonu kako bi naglasila te riječi. Simon je prestao disati; dah gospođe Blumenstein bio je pljesniv, kao da ispušta isti onaj zrak koji je prije devedeset godina udisala kao beba. “I znaš, dragi moj, imala je pravo.”
Hinduistička obitelj sa šestoga kata nazivala je tu ženu rišika, vidovnjakinja. Varya je umotala u foliju komad Gertiena kugela[1] i odnijela ga Ruby Singh, prijateljici iz razreda u javnoj osnovnoj školi PS 42, u zamjenu za tanjur začinjene piletine pečene na maslacu. Dok je sunce zalazilo, jele su na požarnim stubama mašući golim nogama po praznome prostoru ispod rešetaka.
Ruby je znala sve o toj ženi. “Prije dvije godine”, pričala je, “imala sam jedanaest godina i baka mi je bila bolesna. Prvi doktor je rekao da je srce. Rekao nam je da će umrijeti za tri mjeseca. Ali drugi je rekao da je dovoljno jaka i da će se oporaviti. Mislio je da može poživjeti još dvije godine.”
Ispod njih taksi je cvilio po Ulici Rivington. Ruby je okrenula glavu i zaškiljila prema rijeci East, zelenkastosmeđoj od mulja i otpadnih voda.
“Hinduisti umiru kod kuće”, nastavila je. “Trebaju biti u krugu obitelji. Čak su i tatini rođaci iz Indije htjeli doći, ali što smo im mogli reći? Da ostanu dvije godine? I onda je tata čuo za rišiku. Posjetio ju je, a ona mu je rekla datum: točan dan kad će baka umrijeti. Postavili smo bakin krevet u prednju sobu, tako da može gledati na istok. Zapalili smo svjetiljku i bdjeli: molili se, pjevali molitvene pjesme. Tatina braća su doletjela iz Chandigarha. Sjedila sam na podu s rođacima. Bilo nas je dvadeset, možda i više. Kad je baka umrla šesnaestog petog, baš kao što je rišika rekla, plakali smo od olakšanja.”
“Niste bili ljuti?”
“Zašto bismo bili ljuti?”
“Zato što ta žena nije spasila tvoju baku”, rekla je Varya. “Zato što je nije ozdravila.”
“Rišika nam je dala šansu da se oprostimo od nje. Nikad joj se nećemo moći odužiti za to.” Ruby je pojela posljednji zalogaj kugela i napola presavila foliju. “Uostalom, ona nije mogla ozdraviti baku. Rišika zna što će se dogoditi, ali ne može to spriječiti. Nije Bog.”
“Gdje je ona sad?” upitala je Varya. “Daniel je čuo da stanuje u jednoj zgradi u Ulici Hester, ali ne zna u kojoj.”
“Ni ja ne znam. Svaki put stanuje negdje drugdje. Iz sigurnosnih razloga.”
Iz stana Singhovih začuo se glasan tresak i netko je povikao na hindskom jeziku.
Ruby je ustala stresajući mrvice sa suknje.
“Kako to misliš, iz sigurnosnih razloga?” upitala je Varya, i ona ustajući.
“Uvijek ima ljudi koji progone takve žene”, kazala je Ruby. “Tko zna što sve ona zna.”
“Rubina!” zazvala je Rubyna majka.
“Moram ići.” Ruby je uskočila u sobu kroz prozor i zatvorila ga za sobom, stoga se Varya morala spustiti požarnim stubama do četvrtoga kata.
Varyu je iznenadilo što su se glasine o toj ženi toliko proširile; ipak, nisu baš svi znali za nju. Kada je u Katzovu dućanu s delikatesama spomenula vidovnjakinju muškarcima s tetoviranim brojevima na podlakticama, preplašeno su je pogledali.
“Klinci,” rekao je jedan od njih, “zašto se petljate u takve stvari?”
Glas mu je bio oštar, kao da ga je osobno uvrijedila. Otišla je sa sendvičem u rukama, osjećajući nelagodu, i nije više spominjala tu temu.


Na kraju su isti oni dječaci od kojih je i čuo za nju dali Danielu njezinu adresu. Susreo ih je toga vikenda na pješačkoj stazi mosta Williamsburg. Pušili su travu naslonjeni na ogradu. Bili su stariji od njega – možda četrnaestogodišnjaci – i Daniel se prisilio priznati da ih je prisluškivao prije nego što ih je upitao znaju li još što.
Nije se činilo da im to smeta. Spremno su mu rekli broj stambene zgrade u kojoj žena navodno stanuje, no nisu znali kako se dogovara sastanak. Čuli su da treba donijeti nekakav dar. Neki su ljudi tvrdili da treba donijeti novac, ali drugi su govorili da ta žena već ima dovoljno novca i da treba biti kreativan. Jedan dječak donio joj je krvavu vjevericu koju je pronašao pokraj ceste, podigao je kliještama i isporučio u plastičnoj vrećici zavezanoj čvorom. Ali Varya je tvrdila da nitko ne bi htio takvo što, čak ni vidovnjakinja, tako da su na kraju dali svatko svoj džeparac, stavili novac u platnenu vrećicu i nadali se da će biti dovoljno.
Dok je Klara bila odsutna, Varya je izvukla Knjigu o proricanju ispod njezina kreveta i uspela se na svoj. Legla je na trbuh kako bi artikulirala riječi: haruspicija (s pomoću jetara žrtvovanih životinja), ceromantija (s pomoću uzoraka u vosku), rabdomantija (s pomoću štapova). Za svježih dana povjetarac bi ušao kroz prozor i namreškao obiteljska stabla i stare fotografije koje je nalijepila na zid pokraj kreveta. Na temelju tih dokumenata pratila je trag tajanstvenoga, skrivenog posredovanja osobinama: geni se pojavljuju i nestaju te ponovo pojavljuju; dugačke, mršave noge djeda Leva preskoče Saula i pojave se kod Daniela.
Lev je stigao u New York parobrodom sa svojim ocem, trgovcem tkaninom, nakon što mu je majka ubijena u pogromima 1905. Na otoku Ellis podvrgnuli su ih liječničkome pregledu i ispitivanju na engleskome dok su oni zurili u šaku željezne žene što ih je ravnodušno promatrala s druge strane morskoga prolaza koji su netom prešli. Levov otac popravljao je šivaće strojeve; Lev se zaposlio u tvornici odjeće čiji mu je upravitelj, njemački židov, dopuštao da poštuje šabat. Postao je pomoćnik voditelja, a potom i voditelj. Godine 1930. otvorio je vlastitu radionicu – Goldovu krojačnicu za muškarce i žene – u jednome podrumskom stanu u Ulici Hester.


Varya je dobila ime po očevoj majci koja je sve do mirovine radila kao Levova knjigovotkinja. O djedu i baki s majčine strane zna manje: samo to da joj se baka zvala Klara, kao i Varyina mlađa sestra, i da je došla iz Mađarske 1913. Ali umrla je kada je Varyinoj majci Gertie bilo samo šest godina i Gertie je rijetko kada govorila o njoj. Klara i Varya jednom su se ušuljale u Gertienu spavaću sobu i pretražile je ne bi li pronašle tragove djeda i bake. Poput pasa nanjušile su tajnu što okružuje to dvoje, miris spletke i sramote, te su njuškajući stigle do komode u kojoj je Gertie držala donje rublje. U gornjoj ladici pronašle su lakiranu drvenu kutijicu s pozlaćenim šarkama. U njoj je bio požutjeli svežanj fotografija koje su prikazivale nisku, vrckavu ženu kratke crne kose i teških kapaka. Na prvoj fotografiji stajala je u trikou sa suknjicom, jednoga boka izbačena ustranu, držeći štap iznad glave. Na drugoj je jahala konja, nagnuta unatrag tako da joj se vidio obnaženi struk. Na fotografiji koja se najviše svidjela Varyi i Klari žena je lebdjela u zraku viseći s užeta za koje se držala zubima.
Po dvjema su stvarima znale da je ta žena njihova baka. Prva je bila zgužvana stara fotografija, zamašćena otiscima prstiju, na kojoj je ista ta žena stajala pokraj visoka muškarca i mala djeteta. Varya i Klara znale su da je to dijete njihova majka, premda smanjenih dimenzija: debelim ručicama držala je roditelje za ruke, lica zgrčenoga u zbunjen, zaprepašten izraz, kakav se i dalje često pojavljivao na Gertienu licu.
Klara je tvrdila da ima pravo na kutiju i njezin sadržaj.
“Pripada meni”, rekla je. “Ja sam nazvana po njoj. Mama je ionako nikad ne gleda.”
Ali uskoro su saznale da to nije istina. Prvoga jutra nakon što je Klara potajice odnijela lakiranu kutiju u spavaću sobu i sakrila je ispod svojega donjeg kreveta iz roditeljske sobe začuo se krik popraćen Gertienim uzrujanim propitkivanjem i Saulovim prigušenim nijekanjem. Nekoliko trenutaka poslije Gertie je upala u sobu s krevetima na kat.
“Tko ju je uzeo?” viknula je. “Tko?”
Nosnice su joj podrhtavale, a široki bokovi zaklonili su svjetlo koje se inače prolijevalo u sobu iz hodnika. Klaru je od straha obuzela vrućina i umalo se rasplakala. Kada je Saul otišao na posao, a Gertie ljutito ušla u kuhinju, Klara se ušuljala u roditeljsku sobu i stavila kutiju na isto ono mjesto na kojem ju je bila pronašla. Ali Varya je znala da se, kada je stan prazan, Klara vraća fotografijama i sićušnoj ženi na njima. Zuri u tu srčanu, blještavu ženu zavjetujući se da će postati dostojna svoje imenjakinje.


“Ne zvjerajte tako”, prosikće Daniel. “Ponašajte se kao da vam je tu mjesto.”
Goldovi požure uza stube. Zidovi su prekriveni raspucanom bež bojom, u hodnicima vlada mrak. Stigavši na peti kat, Daniel se zaustavi.
“Što ćemo sad?” šapne Varya. Voli kad je Daniel zbunjen.
“Čekat ćemo”, kaže on. “Da netko izađe.”
Ali Varya ne želi čekati. Nervozna je, puna iznenadna straha, pa sama polazi hodnikom.
Mislila je da će čarolija biti prepoznatljiva, ali sva vrata na katu izgledaju posve isto, s izgrebenim mjedenim kvakama u obliku kugle i brojevima. Brojka četiri u pedeset četiri visi ukoso, djelomično otkvačena. Prišavši vratima, Varya začuje zvuk televizije ili radija: bejzbolska utakmica. Pretpostavljajući da rišiku ne zanima bejzbol, zakorači unatrag.
Braća i sestra razmiljeli su se uokolo. Daniel stoji pokraj stuba, držeći ruke u džepovima, i promatra niz vrata. Simon priđe Varyi, podigne se na vrške prstiju i kažiprstom ispravi brojku četiri. Klara je odšetala u suprotnome smjeru, ali se sad vrati i zaustavi pokraj njih. Prati je miris Breck Gold Formule, proizvoda koji je kupila uštedjevši nekoliko tjednih džeparaca; ostatak obitelji upotrebljava Prell koji se, poput zubne paste, prodaje u plastičnim tubama i izlazi u mlazu želea boje morske trave. Iako joj se Varya naglas podsmjehuje – ona nikada ne bi potrošila toliko novca na šampon – zapravo zavidi Klari koja miriše na ružmarin i naranče, i koja sada podigne ruku kako bi pokucala.
“Što radiš?” šaptom je upita Daniel. “Tu bi mogao biti bilo tko. Mogao bi…”
“Da?”
Glas koji je dopro kroz vrata dubok je i hrapav.
“Došli smo vidjeti ženu”, pokuša Klara.
Tišina. Varya zadrži dah. Na vratima je špijunka, manja od gumice na olovci.
S druge strane vrata netko pročisti grlo.
“Jedno po jedno”, začuje se glas.
Varya i Daniel pogledaju se. Nisu se pripremili za razdvajanje. Ali prije nego što su se stigli dogovoriti, zasun se pomakne ustranu i Klara – ma razmišlja li ona uopće? – zakorači unutra.




[1]      Kugel je tradicionalno židovsko jelo od krumpira ili rezanaca, luka i raznih drugih sastojaka – obično ostataka od prethodnih objeda – prelivenih jajima i zapečenih, nalik musaki. (op. prev.)

četvrtak, 27. rujna 2018.

Jane Harper SILA PRIRODE




Jane Harper
Sila prirode
S engleskog preveo Dražen Čulić


                                   PROLOG
Četiri preostale žene poslije su se mogle u potpunosti složiti samo oko dviju stvari. Prva: nitko nije vidio kada je Alice Russell nestala u divljini. I druga: Alice je u sebi nosila zlobu tako oštru da ste se na nju mogli porezati.


Žene su kasnile na mjesto sastanka.
Skupina muškaraca – koja se okupila oko označenog mjesta značajnih trideset i pet minuta prije dogovorenog podneva – međusobno se tapšala po ramenima stižući iz šume. Dobro obavljen posao. Vođa povratka u službenom crvenom flisu izgledao je kao da im jedva čeka pružiti toplu dobrodošlicu. Ljudi su ubacili svoje moderne vreće za spavanje u stražnji dio monovolumenskog vozila i ušli u njega uz uzdah olakšanja. U vozilu su ih čekali orašasti plodovi i kava u termos-bocama. Nagnuli su se preko hrane i umjesto nje posegnuli za torbom u kojoj su se nalazili mobilni telefoni koje su tamo morali ostaviti. Opet zajedno.
Vani je bilo hladno. Kao i uvijek. Blijedo zimsko sunce samo je jednom sasvim izišlo u posljednja četiri dana. Monovolumen je barem bio suh. Muškarci su se zavalili u sjedalima. Jedan od njih ispričao je vic o tome kako žene čitaju zemljovide i svi su se nasmijali. Pili su kavu i čekali da se pojave njihove kolegice. Prošla su tri dana otkako su ih vidjeli; mogu čekati još nekoliko minuta.
Prošao je jedan sat, onda je osjećaj zadovoljstva zamijenila nelagoda. Jedan po jedan petorica su muškaraca napuštala meka sjedala i kaskala gore-dolje po neasfaltiranoj cesti. Dizali su mobitele prema nebu kao da bi, dodajući dužinu ruke, mogli pojačati signal koji se stalno gubio. Utipkavali su nestrpljive poruke koje neće stići do njihovih boljih polovica u gradu. Kasnimo. Nešto nas je zadržalo. Tih se nekoliko dana odužilo, čekali su ih tople kupke i hladna piva. Kao i posao, sutra.
Vođa puta buljio je u drveće. Na kraju je upotrijebio svoj radio.
Stiglo je pojačanje. Rendžeri iz parka nisu zvučali zabrinuto dok su oblačili fluorescentne jakne. Naći ćemo ih u tren oka. Znali su gdje se obično zaluta, a do mraka je ostalo još nekoliko sati. Barem toliko. Dovoljno. Neće dugo trajati. Zašli su među grmlje žustrim korakom. Skupina muškaraca opet se zavukla u monovolumen.
Grickalice su pojedene, a ostaci kave postali hladni i gorki kada su se tragači vratili. Na sve mračnijem nebu vidjeli su se obrisi stabala eukaliptusa. Lica su bila ozbiljna. Dobro je raspoloženje nestalo sa svjetlom.
Muškarci u vozilu su šutjeli. Da je bila riječ o nekoj poslovnoj krizi, znali bi što napraviti. Kada dolar padne ili se u ugovoru pojavi nešto što u njemu ne bi trebalo biti, ne brinu se previše. Ali tamo vani pustoš kao da je sakrila sve odgovore. Držali su svoje beživotne mobitele u krilu, poput razbijenih igračaka.
Opet se nešto govorilo preko radija. Automobilska prednja svjetla probijala su gusti zid stabala, u hladnom noćnom zraku stvarali su se oblačići od disanja. Tragači su pozvani natrag, na dogovor. Muškarci u monovolumenu nisu mogli čuti pojedinosti, ali nisu ni morali. Sve je bilo jasno iz tona razgovora. Nakon što padne mrak, malo se što može poduzeti.
Onda se grupa tragača raspršila. Jedan u fluorescentnoj jakni popeo se na prednje sjedalo vozila. On će odvesti ljude do barake u parku. Morat će provesti noć u njoj, sada ih nema tko voziti tri sata natrag do Melbournea. Još nisu stigli ni shvatiti što im je rečeno kada se začuo prvi krik.
Visok, poput ptičjeg, nije bio nalik ničem što su inače slušali noću i sve su se glave okrenule prema četirima osobama koje su se pojavile na vrhu brdašca. Činilo se da dvije pridržavaju treću, dok je četvrta nesigurno hodala pored njih. Krv na njezinu čelu izdaleka je izgledala crna.
Upomoć! vikala je jedna od njih. Ne samo jedna. Ovdje smo. Treba nam pomoć, njoj treba doktor. Molim vas, pomognite nam. Bogu hvala, našle smo vas.
Tragači su potrčali; muškarci su odbacili mobitele na sjedala i kaskali nekoliko koraka iza njih.
Izgubile smo se, rekla je jedna. Druga je dodala: Izgubile smo je.
Nije bilo lako razabrati smisao rečenica. Žene su vikale, dozivale, glasovi su im se preklapali:
Je li Alice tu? Je li stigla? Je li na sigurnom?
U tom neredu, u tome mraku, bilo je nemoguće reći koja je od njih četiriju pitala za Alice.
Poslije, kada je sve postalo gore, svaka će tvrditi da je to bila ona.



1.


“Nemoj se uspaničiti.”
Federalni agent Aaron Falk zatvorio je knjigu koju je čitao, iako mu to do tog trenutka nije bila namjera. Prebacio je mobitel u zdravu ruku i uspravio se u krevetu.
“Da čujem.”
“Alice Russell je nestala.” Žena s druge strane tiho je izgovorila to ime. “Tako se čini.”
“Kako nestala?” Falk je odložio knjigu.
“Stvarno. Ovaj put to nije samo neodgovaranje na pozive.”
Falk je čuo kako njegova partnerica uzdiše s druge strane veze. Carmen Cooper zvučala je uznemirenije nego ikad u tri mjeseca koliko su zajedno radili, što je govorilo mnogo.
“Nestala je negdje u području Giralang”, nastavila je Carmen.
“Giralang?”
“Aha, tamo na istoku?”
“Znam gdje je to”, rekao je. “Mislio sam na ono što se o njemu priča.”
“Ono o Martinu Kovacu? Nimalo ne zvuči tome nalik, Bogu hvala.”
“Nadaj se da je tako. Prošlo je već dvadeset godina, zar ne?”
“Prije bih rekla dvadeset i pet.”
Neke stvari nikada ne nestaju. Falk je bio tek dječak kada je područje Giralang prvi put zavladalo vijestima. Onda se to ponovilo još tri puta u naredne dvije godine. Svaki je put u dnevne boravke diljem države stizala slika tragačkih skupina kako se probijaju kroz neprohodno grmlje. Na kraju bi pronašli većinu tijela.
“Što je radila čak tamo?” rekao je.
Team building.”
“Šališ se?”
“Nažalost, ne”, rekla je Carmen. “Uključi televizor, na vijestima je. Pozvali su tragačku ekipu.”
“Ne prekidaj.” Falk se izvukao iz kreveta i navukao majicu. Noćni je zrak bio leden. Otišao je u dnevni boravak i uključio kanal koji dvadeset i četiri sata emitira vijesti. Voditelj je pričao o zbivanjima u parlamentu.
“Nije to ništa. Samo posao. Nastavi spavati.” U svom je uhu Falk slušao Carmen kako mrmlja shvaćajući da govori nekome pored sebe. Automatski ju je zamislio u njihovu zajedničkom uredu, zavučenu iza radnog stola koji su jedva ugurali prije dvanaest tjedana. Od tada blisko surađuju, prilično doslovno. Kada se Carmen protegne, nogama udari u njegovu sjedalicu. Falk je provjerio koliko je sati. Prošlo je deset, nedjelja navečer; naravno da je kod kuće.
“Jesi li već vidio?” upitala je Carmen, sada šaptom, zbog tog nekog s kim je bila. Valjda joj je to zaručnik, pretpostavio je Falk.
“Još nisam”, Falk nije morao stišavati glas. “Čekaj…” Preko ekrana krenula je traka s tekstom. “Evo ga.”
POTRAGA U PODRUČJU GIRALANG ZA ALICE RUSSELL, NESTALOM IZLETNICOM IZ MELBOURNEA, 45 GODINA STAROM, NASTAVIT ĆE SE U ZORU.
Izletnicom iz Melbournea?” rekao je Falk.
“Znam.”
“Otkad je Alice…” Zaustavio se. Sjetio se Aliceinih cipela. Visoka peta. Špicaste.
“Znam. U izvještaju se navodi kako se radilo o nekoj vrsti team buildinga. Bila je dio skupine koja je nekoliko dana provela u prirodi i…”
“Nekoliko dana? Koliko je dugo zapravo nema?”
“Nisam sigurna. Od sinoć, mislim.”
“Nazvala me”, rekao je Falk.
S druge strane veze uslijedila je tišina. Zatim: “Tko te nazvao? Alice?”
“Da.”
“Kada?”
“Sinoć.” Falk je spustio mobitel i pogledao propuštene pozive. Vratio ga je na uho. “Još si tu? Rano jutros, zapravo oko četiri i pol. Nisam čuo. Samo sam zatekao govornu poruku kada sam se probudio.”
Opet tišina. “Što je rekla?”
“Ništa.”
“Baš ništa?”
“Nitko se nije javio. Pomislio sam da joj se mobitel slučajno uključio.”
Na zaslonu televizora pojavila se fotografija Alice Russell. Izgledala je kao da je snimljena na nekoj zabavi. Njezina je plava kosa bila podignuta na kompliciran način, imala je srebrnastu haljinu koja je otkrivala sate provedene u sportskoj dvorani. Izgledala je barem pet godina mlađa no što je uistinu bila, možda i više. A osmijeh za kameru bio je drukčiji od svih koje je ikada uputila Falku i Carmen.
“Pokušao sam je nazvati kada sam se probudio; vjerojatno oko šest i pol”, rekao je Falk i dalje gledajući ekran. “Zvonilo je, ali nitko se nije javio.”
Na televizoru se pojavila zračna snimka gorja Giralang. Prema obzoru su se protezali brežuljci i doline, pod slabim zimskim suncem nalik valovitu zelenu moru.
POTRAGA ĆE SE NASTAVITI U ZORU…
Carmen se umirila. Falk je mogao čuti njezino disanje. Na ekranu je područje  izgledalo veliko. Golemo, zapravo. Gusti tepih vrhova drveća djelovao je sasvim neprohodno gledan odozgo.
“Poslušat ću opet poruku”, rekao je. “Pa ću te nazvati.”
“Dobro.” Veza se prekinula.
Falk je sjedio na svom kauču u polumraku, uz treperavo plavo svjetlo televizijskog ekrana. Nije navukao zavjese; iza malenog balkona vidio je odsjaj neba nad zgradama Melbournea. Crveno signalno svjetlo na tornju Eureka bljeskalo je u pravilnim razmacima.
POTRAGA U GIRALANGU NASTAVIT ĆE SE U ZORU…





utorak, 17. srpnja 2018.

Karen M. McManus LAŽLJIVAC MEĐU NAMA


Karen M. McManus
Lažljivac među nama
S engleskog prevela Andrea Pongrac


PRVO POGLAVLJE

Bronwyn
Ponedjeljak, 24. rujna, 14:55

Snimka seksa. Panika zbog moguće trudnoće. Dvije skandalozne prijevare. Sve to samo u zadnjih tjedan dana. Da je suditi o Gimnaziji Bayview prema trač-aplikaciji Simona Kellehera, čovjek bi se zapitao kako itko uopće stigne pohađati nastavu.
- To su stare vijesti – dobacuje mi netko preko ramena. – Čekaj,  tek da vidiš sutrašnju objavu!
Dovraga! Mrzim kad me uhvate dok čitam „Toliko o tome“, a posebice kad me zaskoči sâm autor aplikacije. Sklanjam mobitel i s treskom zatvaram vrata ormarića. – Kome si ovaj put odlučio uništiti život, Simone?
Prati me ukorak, u smjeru suprotnom od izlaza kamo se uputila rijeka svih ostalih. – Javnost ima pravo znati – dobacuje nonšalantno odmahnuvši rukom. – Ti radiš s Reggiejem Crawleyjem, zar ne? Ne bi li htjela znati da u svojoj sobi ima kameru?
Uopće ne pokušavam reagirati. Lik o kojemu govori stalno je napušen i nema šanse da mu uđem u sobu, kao što nema šanse da Simon ima savjest!
- U svakom slučaju, sami su si krivi. Ne bih imao posla da nitko ne laže i ne vara. – Njegove bezosjećajne plave oči zamjećuju moj užurbani korak. – Nego, kamo juriš? Zasipaš se lovorikama izvannastavnih aktivnosti?
Da bar! I kao uinat, mobitel me baš uto podsjeća: Dodatna iz matke, 15h, Epoch Coffee. Odmah stiže i poruka suigračice iz tima: Evan je stigao.
Ne čudi me. Taj se preslatki zaljubljenik u matematiku – što i nije oksimoron kakvim se na prvu čini – pojavljuje samo kad ja ne mogu!
- Ne baš – naposljetku odvraćam. U pravilu, a posebice u zadnje vrijeme, nastojim iznositi što manje informacija pred njime. Prolazimo kroz zelena metalna vrata izlazeći na stražnje stubište, razdjelnicu između sumornog izvornoga zdanja i njezina svijetlog i prozračnog novoga krila. Svake godine sve manje imućnih obitelji uspijeva priuštiti si život u San Diegu i sve više ih se seli dvadeset četiri kilometra istočno, u Bayview, očekujući da će si ušteđenim novcem od neplaćenih nameta priuštiti kvalitetnije obrazovanje od onog u zgradi grubo žbukanoga stropa i popucalog linoleuma.
Kako mi je još za vratom kad stižem pred labos profesora Averyja na drugom katu, okrećem se prema njemu križajući ruke na prsima. – Ne moraš li i ti nekamo?
- Da. Na produžnu – odvraća čekajući da nastavim korak. Ali, kako umjesto toga hvatam kvaku, on sad puca od smijeha. – Šališ se! I ti? A što si samo ti skrivila?
- Nepravedno sam optužena – kažem više sebi u bradu i naglo otvaram vrata. Već ih je troje unutra. Zastajem. To nije trojac koji bih očekivala. Izuzev možda jednoga među njima.
Oprezno se naginjući stolcem unatrag, Nate Macauley podrugljivo mi se smiješi. – Pogrešno si skrenula? Ovdje se čeka za produžnu, a ne za sastanak Učeničkog vijeća.
Što on itekako dobro zna. Svako malo upada u nevolje još od petog osnovne, kad smo otprilike i zadnji put razgovarali. Sudeći po glasinama, trenutačno služi uvjetnu zbog... nečega. Možda zbog vožnje u pijanom stanju; možda zbog dilanja. Opće je poznato da se bavi time iako se još nisam uvjerila u to iz prve ruke.
- Poštedi me komentara. – Profesor Avery označava nešto na podlošku i zatvara vrata za Simonom. Visoki lučni prozori prekrivaju stražnji zid prostorije obasipajući pod trokutastim odrazima poslijepodnevna sunca dok prigušeni usklici dopiru s terena za američki nogomet iza školskog parkirališta.
Sjedam uz Coopera Clayja koji na dlanu drži lopticu zgužvana papira veličine loptice za bejzbol. Došapnuvši „pozor“ , dobacuje je Addy Prentiss koja mu sjedi nasuprot. Ona trepće nesigurno se smiješeći, ali lopticu pušta da padne na pod.
Sat na zidu polako se primiče trici, a ja bespomoćno pratim kazaljke znajući da sam žrtva nepravde. Ne bih se čak ni trebala nalaziti ovdje! Trebala bih biti u Epoch Coffeeju i nevješto koketirati s Evanom Neimanom tijekom razgovora o diferencijalnim jednadžbama.
Iako znam da je profesor Avery tip profesora koji bez pogovora kažnjava učenike produžnom, još se nadam da bi mogao promijeniti mišljenje. Lagano se nakašljavši, podižem ruku i zamjećujem kako se Nate još zlobnije smiješi. – Profesore Avery, taj mobitel koji ste pronašli zapravo i nije moj. Ne znam kako je dospio u moju torbu. Ovo je moj mobitel! – Pokazujem mu svoj iPhone u prugastoj maskici boje dinje.
Iskreno, samo bi se tupan usudio ući u njegov labos s mobitelom. Svi znaju da su striktno zabranjeni i prvih deset minuta uvijek prekopava ruksake kao da je šef nadzora u zračnoj luci kojemu je pretres u opisu posla. Moj je, kao obično, bio zaključan u ormariću.
- I ti si ovdje zbog toga? – Addy se naglo okreće prema meni, a plava kovrčava kosa, kao iz reklame za neki šampon, poskakuje joj na ramenima. Netko ju je, zacijelo, kirurški odvojio od dečka da bi došla posve sama. – I meni je netko podvalio mobitel!
- I meni – nadovezuje se Cooper iskrivljavajući drugu riječ svojim južnjačkim izgovorom. Njih dvoje uto razmjenjuju začuđen pogled, a ja se pitam kako im to može biti takva novost s obzirom na to da su članovi iste klike. Možda megapopularni srednjoškolci ipak razgovaraju o pametnijim stvarima od nepravednih kazni?
- Netko nam je smjestio! – Simon se laktovima naslanja na stol. Nabrijan je, spreman baciti se svim raspoloživim sredstvima na najnoviji trač. Potom se osvrće prema svakom od nas četvero okupljenih usred prazne učionice i zaustavlja se na Nateu. – Zašto bi itko poželio gotovo besprijekornim učenicima smjestiti produžnu? Meni se čini da bi samo netko tko, ah, ne znam, tko svako malo završi u kazni, učinio takvo što iz  čistog užitka.
I ja se okrećem prema Nateu, ali nekako ga ne mogu zamisliti u toj ulozi. Potrebno je svojski se potruditi da bi se nekoga uvalilo u ovakvu frku, dok on u svakom pogledu – od te neuredne tamne kose do odrpane kožne jakne – smrdi na lijenost. Štoviše, bazdi. Bez riječi presreće moj pogled i još se više naginje stolcem unatrag. Još jedan milimetar i past će kao zrela kruška!
Cooper se isprsio i njegovo se lice, pljunuta slika Kapetana Amerike, mršti. – Samo malo! Mislio sam da je u pitanju zabuna, ali sad je više nego očito da se svima nama dogodilo isto i da je to nečija glupa podvala, a ja sam morao zbog toga izostati s treninga! – Kao da je kardiokirurg kojeg se nepotrebno odvlači od spašavanja tuđih života.
Profesor Avery koluta očima. – Poštedite me tih svojih teorija zavjere! Nemam namjeru nasjesti. Vrlo dobro znate da je kod mene zabranjeno doći s mobitelom, a vi ste prekršili to pravilo. – Posebice oštro gleda Simona. Nastavnici znaju za njegovu aplikaciju, ali ne mogu poduzeti nikakve konkretne mjere jer identitet svojih žrtava skriva iza inicijala i nikad otvoreno ne govori o školi. – Dobro me poslušajte! Ostat ćete ovdje do četiri sata i svatko će napisati esej od petsto riječi na temu kako tehnologija uništava američke škole. Tko to ne bude učinio, pojavit će se i sutra na produžnoj!
- A na čemu ćemo pisati? – odmah pita Addy. – Ovdje nema računala. – Iako u većini učionica postoje Chromebook prijenosna računala, profesor Avery, koji izgleda kao da je trebao otići u mirovinu još prije deset godina, posljednji je bastion otpora.
Prilazi njezinu stolcu i spušta prst na žuti notes s crtama, koji se već nalazi na podlozi za pisanje. Svatko od nas ima jedan pred sobom. – Istražite čari pisanja rukom, davno izgubljena umijeća!
Njezino lijepo srcoliko lice poprima zbunjen izraz. – Ali kako ćemo znati kad smo napisali petsto riječi?
- Brojite ih! – Uto mu pogled pada na mobitel koji još držim u ruci. – Predajte mi to, gospođice Rojas!
- Zar vam nije čudno da mi dvaput zaredom oduzimate mobitel? Tko još ima dva mobitela? – I tad slučajno zamjećujem kako se Nate smiješi. – Ozbiljno, profesore Avery, netko nas je usosio!
Njegov snježnobijeli brk ljutito se trza, a njegova ruka nestrpljivo poziva da predam mobitel. – Smjesta, gospođice Rojas. Osim ako ne želite opet navratiti ovamo. – Uzdahnuvši, predajem mu ga, a on s neodobravanjem baca pogled prema ostalima. – Mobiteli koje sam vama ostalima već oduzeo također su u ladici i dobit ćete ih nakon isteka produžne. – Addy i Cooper razmjenjuju znakovit pogled, vjerojatno zato što su njihovi na sigurnom, u ruksacima.
Uklonivši i moj, profesor Avery sjeda za katedru i otvara knjigu, spreman ne obazirati se na nas sljedeći sat. Vadim kemijsku i tapkajući njome o žuti notes, počinjem mozgati o zadanoj temi. Smatra li uistinu da tehnologija uništava naše školstvo? Nije li to isuviše drastičan zaključak potaknut pronalaskom tek nekoliko prokrijumčarenih mobitela? A možda je u pitanju zamka pa ne želi da se složimo s njime, već da mu proturječimo!
Bacam pogled prema Nateu. Nagnuvši se nad notes, tiskanim slovima ispisuje jednu jedinu rečenicu: Računala su glupost.
A možda i uzalud razbijam glavu.


ponedjeljak, 16. srpnja 2018.

Cecelia Ahern SAVRŠENI


Cecelia Ahern
Savršeni
s engleskog prevela Davorka Herceg Lockhart

1.

Korov nije ništa drugo nego cvijet koji raste na krivome mjestu.
To nisu moje, već riječi moga djeda.
On vidi ljepotu u svemu, ili još bolje, vidi ljepotu u onome što je neuobičajeno ili se po nečemu razlikuje od svega ostalog. Ta se značajka očituje u njegovu svakodnevnom životu; milije mu je stanovati u staroj seoskoj kolibi nego u obnovljenoj vratarevoj kući, a kavu kuhati u starom loncu od lijevanog željeza na otvorenoj vatri štednjaka na drva nego u blistavom novom aparatu za kavu koji mu je mama kupila za rođendan prije tri godine, a koji još uvijek stoji netaknut i skuplja prašinu na pultu u kuhinji. Nije on protiv napretka, dapače on je prvi koji će se boriti za promjene, ali voli autentičnost, svaku stvar u svom najizvornijem obliku. Zato se divi bezobrazluku korova koji raste na mjestima na kojima nije posijan. Zbog te sam njegove značajke došla k njemu kad mi je trebala pomoć, a zbog nje on na kocku stavlja vlastitu sigurnost da bi me sklonio kod sebe.
Sklonio.
Tu je riječ upotrijebilo Vijeće; svakoga tko pomogne ili skloni Celestine North stići će teška kazna. Nisu rekli kakva kazna, ali Vijeće je na takvu glasu da nije teško zamisliti. Djeda izgleda ne plaši opasnost kojoj se izlaže dajući mi zaštitu na svom posjedu, već mu naprotiv jača uvjerenje da mu je dužnost štititi me.
„Korov je jednostavno biljka koja želi rasti tamo gdje ljudi žele da raste nešto drugo“, kaže djed saginjući se kako bi svojim velikim snažnim rukama iščupao nametnika iz zemlje.
S vremena na vrijeme kaže isto, samo drugim riječima. Ima ruke ratnika, velike, teške ruke poput lopata, ali te su ruke ujedno i ruke zaštitnika i njegovatelja. One siju i uzgajaju, na vlastitom tlu, i štite i njeguju vlastitu kćer i unuke. Te iste ruke koje bi mogle zadaviti čovjeka odgojile su žensko dijete i obrađuju zemlju. Možda su najsnažniji borci upravo oni koji štite i njeguju jer su povezani s nečim u dubini svog bića, jer se imaju za što boriti, imaju nešto što je vrijedno sačuvati.
Djed posjeduje stotinu jutara zemlje, i to ne samo u nasadima jagoda kao što je ovaj gdje smo sad, a koji u srpnju otvara za javne posjete. Uglavnom dolaze obitelji brati vlastite jagode za što plaćaju naknadu, a on kaže da mu taj prihod pomaže da se održi. Morat će otvoriti farmu i ove godine, i to ne radi novca, već kako Vijeće ne bi saznalo da sam ja ovdje. Prate ga. Mora se ponašati kao i svake godine, a ja pokušavam ne zamišljati sebe u svom skrovištu kako slušam glasove djece koja veselo beru jagode i igraju se, ili još gore, ne pokušavam misliti na opasnost od prisutnosti ljudi na farmi koji me mogu otkriti.
Kao dijete sam obožavala dolaziti ovamo sa svojom sestrom Juniper tijekom sezone branja jagoda. Na kraju vrlo dugog dana završile bismo s više jagoda u želudcima nego u košaricama, ali sada se ovo mjesto ne čini tako čarobnim. Sada plijevim nasade u kojima smo se nekada igrale izmišljenih igara.
Znam da, govoreći o korovu, djed zapravo govori o meni, kao da je izmislio vlastitu jedinstvenu vrstu seoske terapije, ali iako znam da ima najbolje namjere, uspijeva samo u tome da mi naglasi neke činjenice.
Ja sam korov.
Imam žigove na pet mjesta na tijelu, i uz to tajni šesti žig – za pomaganje nesavršenima i laganje Vijeću, čime mi je društvo dalo do znanja da me ne želi. Iščupali su me iz tla, objesili za korijenje, dobro me protresli i odbacili u stranu.
„Ali tko je ove biljke nazvao korovom?“ nastavlja djed dok plijevimo gredice. „Ne priroda, nego ljudi. Priroda im dopušta da rastu. Priroda im daje mjesto pod suncem. Ljudi su ti koji ih nazivaju korovom i odbacuju ih.“
„Ali ova ovdje guši cvijeće“, kažem konačno, podigavši pogled s posla, bolnih leđa, noktiju prljavih od zemlje. Djed mi uputi značajan pogled, dok mu kapa od tvida sjedi nisko na čelu, odmah iznad jarko plavih očiju, uvijek na oprezu, uvijek u potrazi, kao u jastreba. „To je zato što su neuništive. Bore se za vlastito mjesto.“
Progutam tugu i odvratim pogled.
Ja sam korov. Ja sam neuništiva. Ja sam nesavršena.
Danas ću navršiti osamnaest godina.

Postoji osoba koja misliš da bi trebala biti i ona koja doista jesi. Izgubila sam pojam o objema. To je, kaže djed, savršeno mjesto za novi početak.



2.

Osoba koja bih trebala biti: Celestine North, kći Summer i Cuttera, sestra Juniper i Ewana, Artova djevojka. Nakon polaganja zadnjih ispita trebala bih se pripremati se za fakultet gdje ću studirati matematiku.
Danas mi je osamnaesti rođendan.
Danas bih trebala slaviti na jahti Artova oca. Bosco Crevan obećao mi je da će mi je umjesto poklona posuditi za moj veliki dan, gdje mogu proslaviti s dvadesetak najbližih prijatelja i članova obitelji, čak i uz vatromet. S raskošnim čokoladnim fontanama u koje se mogu umočiti sljezovi kolačići i jagode. Zamišljam svoju prijateljicu Marlenu s brkovima od čokolade i ozbiljna izraza lica, i čujem njezina dečka, odvratnog kao i uvijek, kako prijeti da će u fontani umočiti različite dijelove sebe. Marlenu kako koluta očima. Sebe kako se smijem. Lažna svađa, uvijek to rade, uživaju u drami samo da bi se mogli slatko pomiriti.
Tatu kako pokušava djelovati kul dok s mojim prijateljima pleše na plesnom podiju i pravi se važan oponašajući Michaela Jacksona. Vidim svoju majku manekenku kako stoji na palubi u lepršavoj cvjetnoj ljetnoj haljini dok joj duga plava kosa vijori na vjetru kao da je tu negdje savršeno postavljen ventilator. Izvana djeluje sabrano, ali cijelo vrijeme razmišlja o tome što se događa oko nje, što bi trebalo popraviti, čiju bi čašu trebalo napuniti, tko je isključen iz razgovora i, dok pucneš prstima, ona će ulepršati u svojoj haljini i to srediti. Zamišljam svoga brata Ewana, koji se prejeo sljezovih kolačića i čokolade, i trči uokolo sa svojim najboljem prijateljem Mikeom, crvenih i oznojenih obraza, i dovršava pivo iz boca, i mora ranije otići kući jer ga boli trbuh. Vidim svoju sestru Juniper u kutu s prijateljicom kako sve promatra, uvijek iz kuta, analizirajući sve uz nijemi osmijeh, kako uvijek promatra i sve razumije bolje od bilo koga drugog.
Vidim sebe. Trebala bih plesati s Artom. Trebala bih uživati. Ali nešto nije kako treba. Podignem pogled prema njemu i vidim da nije isti. Mršaviji je, izgleda starije, umornije, neopran je i prljav. Gleda me, pogledom na meni, ali u glavi negdje drugdje. Dodir mu je mlitav, poput šapta, a dlanovi su mu ljepljivi. Čini mi se kao da ga vidim zadnji put. Ništa nije kako treba niti kako je nekad bilo, a bilo je savršeno, ali više ne mogu prizvati te stare osjećaje čak ni u svojim maštanjima. Čini mi se kao da je sve to bilo jako davno. Davno sam ostavila savršenstvo za sobom.
Otvaram oči i ponovo sam u djedovoj kući. Preda mnom je komad hladnog kolača od jabuke iz dućana omotan u foliju, s jednom svjećicom. Postoji osoba koja mislim da bih trebala biti, iako ne mogu pošteno ni sanjariti o njoj bez smetnji iz realnosti, a postoji i ona koja sam sad. Djevojka u bijegu, ali zamrznuta na mjestu, koja bulji u hladan kolač od jabuke. Ni djed ni ja ne pretvaramo se da je drukčije. Djed stoji čvrsto nogama na zemlji, s njim nema trikova. Gleda me tužnim pogledom. Zna da ne smije izbjegavati temu. Situacija je previše ozbiljna. Svaki dan raspravljamo o planu, a plan se svakim danom mijenja. Pobjegla sam od kuće, od zviždačice Mary May, zaposlenice Vijeća čiji je posao pratiti svaki moj korak i pobrinuti se da poštujem pravila za nesavršene, i sada sam izvan svakog radara. Službeno sam „bjegunica“.
Prije dva tjedna mama mi je rekla da pobjegnem, a od sjećanja na njezinu naredbu, užurbano prošaptanu u moje uho, i sada me podilaze žmarci. Predsjednik Vijeća Bosco Crevan bio je u našem domu i zahtijevao od mojih roditelja da me predaju. Usprkos tome što je Bosco otac mog bivšeg dečka, usprkos tome što smo desetak godina bili susjedi i što smo samo nekoliko tjedana prije toga zajedno večerali u našem domu, moja bi mama radije da nestanem nego da dođem pod njegovu skrb. Katkad je potrebna cijela vječnost da se izgradi prijateljstvo, a samo sekunda da se stvori neprijatelj.
Za bijeg mi je bilo potrebno još samo jedno; poruka koju sam primila preko svoje sestre Juniper. Poruka od Carricka. Carrick je bio moj susjed u pritvorskoj ćeliji u Gorskom dvorcu, sjedištu Vijeća. Promatrao je moje suđenje dok je čekao svoje, bio je svjedok mojem žigosanju. Svjedok utiskivanja svakog mog žiga, uključujući i tajni šesti. On je jedina osoba koja može razumjeti kako se sad osjećam jer proživljava to isto. Više nemam poruku koju mi je poslao, ali nije mi potrebna. Zapamtila sam svaku riječ, a zatim je uništila.
Moja želja da pronađem Carricka bila je i još je uvijek ogromna, ali ne ide mi glatko. On je uspio pobjeći od svog zviždača čim je pušten iz dvorca, ali vjerujem da mu zbog mog profila nije bilo lako doći do mene. Pronašao me je prije dva tjedna, spasio me od izgreda u supermarketu. Doveo me kući, bila sam u nesvijesti, i naš dugo željeni susret nije bio onakav kakvom sam se nadala. Ostavio mi je poruku i nestao.
Ali nisam mogla do njega. U strahu da će me netko prepoznati, nisam se mogla slobodno kretati po gradu. Zato sam nazvala djeda. Znala sam da će njegova farma biti prvo mjesto na kojem će me Vijeće potražiti, ali bila mi je potrebna njegova pomoć. Boravak kod njega trebao je biti kratak, tek toliko dok se stvari malo smire. Ali sad se pitam hoće li se ikada smiriti.
Otkad sam stigla na djedovu farmu, zviždači, zaštitari Vijeća, proveli su mnoge potrage, ali nisu uspjeli otkriti moje tajno skrovište. Trebala bih se sakriti nekamo drugamo, na neko sigurnije mjesto, ali barem na svom posjedu djed ima autoritet. Nitko od nas nije mislio da će zviždači biti tako nepokolebljivi u svojoj potrazi za mnom.
Svaki put kad bi se zviždači približili mojem skrovištu, jedva bih disala. Čula bih njihove korake, katkad i njihovo disanje, zgurena u nekom tijesnom prostoru, stisnuta odozgo i odozdo, katkad na tako očitom mjestu da tamo ne bi ni tražili, katkad na tako opasnom da se ne bi usudili ni pogledati.

Promatram jadni plamičak koji titra na hladnom kolaču od jabuke.
„Poželi nešto“, kaže djed.
Zatvaram oči i razmišljam. Imam previše želja, kao i osjećaj da nijedna nije ostvariva. Ali isto tako vjerujem da je trenutak u kojemu nemamo želja ili onaj kada smo doista sretni ili kada smo odustali od svega. Ovaj trenutak nije nijedno od toga.
Ne vjerujem u čarolije, ali čini mi se da je sam čin željenja priznanje da postoji nada, potvrda vlastite volje, definiranje cilja. Možda samim izražavanjem želje naglas nešto postaje stvarno, na taj način postavljamo cilj i tako se otvara put prema ostvarenju. Kanaliziraj pozitivne misli; pomisli, poželi, a zatim to ostvari.
Puhnem i ugasim svjećicu.
Čim otvorim oči, začujemo korake u hodniku.
U kuhinji se pojavi Dahy, djedov vjerni upravitelj farme. 
„Stižu zviždači. Idemo.“




četvrtak, 12. srpnja 2018.

Kate DiCamillo TRI HRABRICE - RAYMIE NIGHTINGALE


Tri Hrabrice – Raymie Nightingale
Kate DiCamillo
S engleskog prevela Branka Maričić

Dva

„Ustani“, reče Ida Nee curi u ljubičastoj haljini.
            „Onesvijestila se“, objasnila je druga učenica na tečaju žongliranja mažoretskim štapom, djevojčica imena Beverly Tapinski, kojoj je otac policajac.
            Raymie je znala njezino ime i što radi njezin otac jer je to Beverly priopćila na početku tečaja. Zureći pred sebe i ne gledajući ni u koga, rekla je: „Zovem se Beverly Tapinski i tata mi je policajac, stoga vam je bolje da me ne zafrkavate.“
            Raymie nije imala nikave namjere zafrkavati je.
            „Vidjela sam mnoge ljude kako padaju u nesvijest“, reče Beverly. „Tako je to kad si kći policajca. Sve vidiš. Vidiš svaku sitnicu.“
            „Tapinskice, budi tiho“, ukori je Ida Nee.
            Sunce je bilo vrlo visoko na nebu.
            Nije se micalo.
            Kao da ga je netko stavio onamo i potom otišao i zaboravio na njega.
            „Oprosti“, šapne opet Raymie. „Izdala sam te.“
            Beverly Tapinski klekne i rukama primi lice onesviještene cure.
            „Što to radiš?“ upita je Ida Nee.
            Borovi iznad njih njihali su se naprijed-natrag. Jezero, jezero Clara – gdje se prije stotinu godina uspjela utopiti neka Clara Wingtip – caklilo se i svjetlucalo.
            Jezero se činilo gladnim.
            Možda se nadalo novoj Clari Wingtip.
            Raymie preplavi očaj.
            Nije bilo vremena za padanje u nesvijest. Morala je naučiti žonglirati mažoretskim štapom, i to brzo, jer nauči li žonglirati mažoretskim štapom, imat će izgleda postati Mala miss Autoguma Središnje Floride.
            A postane li Mala miss Autoguma Središnje Floride, otac će vidjeti njezinu fotografiju u novinama i doći će kući.
            To je bio njezin plan.


Tri

A Raymie je zamišljala da će se plan odvijati ovako: otac će sjediti u restoranu u tamo nekom gradu kamo je pobjegao. S njime će biti Lee Ann Dickerson, zubotehničarka. Sjedit će zajedno u separeu i njezin će otac pušiti cigaretu i piti kavu, a Lee Ann će raditi nešto glupo i neprilično, primjerice, brusit će nokte (što nikad ne treba činiti na javnome mjestu). U jednom će trenutku Raymien otac ugasiti cigaretu, otvoriti novine, pročistiti grlo i reći: „Da vidimo što ima danas“ i tada će ugledati Raymienu sliku.
            Vidjet će svoju kćer s krunom na glavi i buketom cvijeća u rukama i s lentom preko grudi na kojoj će stajati MALA MISS AUTOGUMA SREDIŠNJE FLORIDE 1975.
            I Raymien otac, Jim Clarke iz Obiteljskog osiguranja Clarke, okrenut će se prema Lee Ann i reći „Moram se smjesta vratiti kući. Stvari su se promijenile. Moja je kći sada slavna. Postala je Mala miss Autoguma Središnje Floride.“
            Lee Ann će prestati brusiti nokte. Uzdahnut će s iznenađenjem i nevjericom (a bit će tu možda i zavisti i divljenja).
            Tako je to Raymie u sebi zamišljala.
            Po svoj prilici. Možda. Vjerojatno.
            Ali prvo mora naučiti vrtjeti mažoretskim štapom.
            Bar je tako rekla gospođa Sylvester.


četvrtak, 28. lipnja 2018.

Sarah Perry ESEŠKA ZMIJA


Sarah Perry
Eseška zmija
S engleskog preveo Saša Stančin


1.
Jedan sat sumornog dana, vremenska je kugla pala u opservatoriju Greenwich. Po prvom meridijanu uhvatio se led, u prometnoj gužvi Temze sledili snastovi širokih barži. Kapetani su mjerili vrijeme i plimu te svoja tamno crvena jedra okrenuli prema sjeveroistočnjaku, teretni brod prevozio je željezo za ljevaonicu u Whitechapelu, gdje su zvona odbila pedeset po nakovnju, kao da je vrijeme isteklo. Vremenska kazna služila se iza zidina kaznionice u Newgateu, vrijeme su po kavanama na Stranu tratili filozofi, gubili su ga ljudi koji bi radije da je prošlost sadašnjost, a mrzili oni koji bi da je sadašnjost prošlost. Naranče i limuni zveckali su u St. Clement’su, dok je Westminstersko zvono ostajalo nijemo.
Vrijeme je značilo novac u Royal Exchangeu, gdje su ostatak dana provodili smanjujući si izglede da navedu devu na ušicu igle, a po uredima Holborn Barsa drevni je jezičac glavne ure zatvorio strujni krug koji je pokrenuo zvonjavu desetak malih satova. Svi su činovnici podignuli glave s knjiga koje su vodili, uzdahnuli i opet se vratili knjigama. Na Ulici Charing Cross vrijeme je svoje kočije trampilo za užurbani vozni park omnibusa i fijakere u užurbanim voznim parkovima, dok je bol na odjelima bolnica Barts i Royal Borough minute pretvarala u sate. U kapelici u Wesleyju pjevali su Tonu pješčana zrnca vremena i poželjeli da tonu brže, dok se nekoliko metara dalje led topio po grobovima Bunhill Fieldsa.
U gostionicama Lincoln’s Inn i Middle Temple odvjetnici su provjeravali svoje kalendare i vidjeli da im istječu zastare, po sobama Camdena i Woolwicha vrijeme je okrutno mučilo ljubavnike koji su se pitali kad li je prije postalo kasno, da bi im poslije to isto vrijeme liječilo sve. U svim dijelovima grada, po stanovima i kućicama u nizu, u visokom društvu, nižim slojevima i srednjoj klasi, vrijeme se trošilo i rasipalo, otimalo i molilo da prođe, a cijelo je to vrijeme padala ledena kiša.
Na Trgu Euston i u Paddingtonu stanice podzemne željeznice primale su putnike koji su se u njih slijevali poput sirovina koje će se tu lijevati, prerađivati i iz kalupa vaditi. U vagonu kružne linije u smjeru zapada žmirkava svjetla otkrivala su da The Times nema javiti lijepih vijesti, a u prolazu među sjedalima iz vrećice se prosulo nagnječeno voće. Po kišnim mantilima vonjalo je na kišu, a među putnicima, utonuo u svoj podignuti ovratnik, dr. Luke Garrett navodio je dijelove ljudskog srca. “Lijeva klijetka, desna klijetka, velika šuplja vena”, govorio je i brojio ih na prste, u nadi kako će ta litanija možda usporiti lupanje njegovog vlastitog srca. Muškarac koji je sjedio pored njega podignuo je zbunjeno glavu pa je onda okrenuo i slegnuo ramenima. “Lijeva pretklijetka, desna pretklijetka”, nastavio je Garrett sebi u bradu: na upitne poglede neznanaca već je bio navikao, što ipak ne znači kako ih baš treba bespotrebno izazivati. Zvali su ga Vražićak jer je većini muškaraca dopirao tek do ramena i hodao poskakujući žustrim koracima zbog čega je ljudima vječito izgledalo kako će evo sad skočiti na prozorsku dasku. Čak se i kroz kaput moglo vidjeti da ima snažne i žilave ruke, dok mu je čelo istureno iznad očiju nabreklo kao da u sebi jedva drži svu žestinu i raspon njegovog intelekta. Imao je duge crne šiške nalik na gavranovo krilo, a ispod njih tamne oči. Bile su mu trideset i dvije godine, liječnik, neposlušnog uma željnog svakojakih znanja.
Svjetla su se ugasila i upalila, udaljenost do Garrettovog odredišta smanjila. Za sat vremena čeka ga pogreb pacijenta, a nitko se od njega u odjeći za korotu nije vedrije osjećao. Michael Seaborne preminuo je od raka grla šest dana prije i podjednakom je ravnodušnošću trpio i tešku bolest i poteze svog liječnika. Garrettove misli nisu bile usmjerene na mrtve, već mu je na pameti bila udovica preminulog, koja će sad (pomislio je s osmijehom) počešljati ne­urednu kosu ili će otkriti kako joj je s najbolje crne haljine otpalo dugme.
Korota Core Seaborne bila je najneobičnija od svih s kojima se dosad susreo – no, mora se reći i kako je, čim se pojavio u njenom domu u Ulici Foulis, shvatio da tu nije sve baš kako bi čovjek očekivao. U tim prostorijama visokih stropova vladalo je zamjetno ozračje nelagode koje naizgled nije imalo puno veze s bolešću. Pacijent je u to vrijeme još bio razmjerno dobro, iako je počeo oko vrata vezati maramu koja mu je služila kao zavoj. Marama je uvijek bila svilena, svijetle boje i često tek neznatno uprljana. Teško se moglo zamisliti da bi to kod tog, inače strašno pedantnog čovjeka moglo biti slučajno, pa je Luke sumnjao da je namjerno malo uprlja kako bi se posjetitelji osjećali neugodno. Seaborne je zahvaljujući izrazitoj suhonjavosti ostavljao privid visine, a govorio je tako tiho da mu se čovjek, ako bi ga želio čuti, morao posve približiti. Glas mu je bio šuštav. Ponašao se uljudno i imao plave nokte. Mirno je otrpio prvi pregled i odbio ponuđenu operaciju. “S ovog svijeta namjeravam otići onakav kakav sam došao”, rekao je gladeći svilu na grlu. “Bez ožiljaka.”
“Nema potrebe trpjeti”, ponudio mu je Luke utjehu koju pacijent nije tražio.
“Trpjeti!” Pomisao ga je očigledno zabavljala. “Siguran sam kako je to korisno iskustvo.” Onda je dodao, kao da takva misao prirodno slijedi: “Recite mi, jeste li upoznali moju suprugu?”
Garrett se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom trenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali posrijedi je ustvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.
Sljedećih mjeseci Garrett je polako počeo shvaćati to nelagodno ozračje koje je uz vonj sandalovine i joda vladalo u kući u Ulici Foulis. Michael Seaborne uspijevao je i dok je trpio strašne bolove vršiti zloćudan utjecaj koji je nadmašivao uobičajenu moć nemoćnika. Supruga je bila u stalnoj pripravnosti s hladnim oblozima i čašom dobrog vina, toliko željna naučiti kako iglom naći venu, kao da je do zadnjeg slova napamet naučila priručnik o obvezama supruge. Samo što Garrett nikad nije svjedočio ni jednom postupku koji bi se mogao protumačiti kao iskaz Corine naklonjenosti mužu. Katkad je čak sumnjao kako priželjkuje da se tanašni plamičak te svijeće utrne, znao se pribojavati kako će ga, dok priprema špricu, pozvati u stranu i reći mu: “Dajte mu malo jaču dozu – samo malo jaču.” Kad bi se sagnula poljubiti to lice izgladnjelog sveca na jastuku, činila je to oprezno, kao da misli kako bi se ovaj mogao iznenada uspraviti pa joj iz inata uvrnuti nos. Angažirane su njegovateljice da ga odijevaju i umivaju te mijenjaju posteljinu, ali malo je koja izdržala punih tjedan dana. Posljednja je bila smjerna Belgijanka koja je Lukeu, dok su se mimoilazili u hodniku, šapnula: “Il est comme un diable!” i pokazala mu svoj ručni zglob, iako se na njemu nije vidjelo ništa. Samo se bezimeni pas – odano, šugavo stvorenje koje se nikad nije previše udaljavalo od kreveta – nije plašio gospodara, ili se barem na njega naviknuo.
Nakon nekog vremena Luke Garrett se upoznao s Francisom, crnokosim sinom Seaborneovih te s Marthom, njegovom dadiljom, koja je, dok je tu stajala, običavala Coru Seaborne držati oko struka. Ta mu se posesivna gesta nije sviđala. Površna ocjena pacijentovog stanja obavila bi se na brzinu (a što se tu uopće moglo učiniti?), a Lukea bi potom odveli da pogleda fosil zuba koji je Cora dobila poštom ili bi odgovarao na iscrpna pitanja o vlastitoj ulozi u daljnjem razvoju kardiokirurgije. Hipnotizirao ju je, nakon što je objasnio kako su hipnozu nekoć rabili pri amputaciji udova vojnika u ratu. Igrali su šah, što bi uvijek završilo Corinim ogorčenjem što protivnik svoje figure okreće protiv njenih. Luke je kod sebe dijagnosticirao zaljubljenost i bolesti nije tražio lijeka.
Neprestano je bio svjestan te njene pohranjene energije što čeka ispuštanje, pomislio je kako će joj, kad Michaelu Seaborneu dođe kraj, ispod stopala dok bude hodala ulicom prštati plave iskrice. Kraj je stigao i Luke je bio prisutan u trenutku kad je izdahnuo, što je pacijent obavio s mukom, glasno, kao da je u posljednjem trenutku odložio ars moriendi i samo želio poživjeti časak dulje. A poslije svega, na Cori se nije vidjelo nikakve promjene, ni žalosti ni olakšanja, samo joj je jednom puknuo glas kad je izvijestila kako su psa pronašli uginulog, ali ni tad nije bilo jasno hoće li briznuti u plač ili prasnuti u smijeh. Kad je potpisana smrtovnica, a posmrtni ostaci Michaela Seabornea na odabranoj lokaciji položeni na počinak, Garrett više nije imao nikakvog valjanog razloga dolaziti u Ulicu Foulis, pa opet se svakog jutra budio samo s jednom jedinom nakanom, a kad bi stigao do željezne kapije, njegov dolazak ne bi izazivao iznenađenje.
Vlak je ušao u stanicu Embankment gdje ga je mnoštvo koje je iz njega pokuljalo iznijelo na peron. Osjetio je svojevrstan žal, ali ne za Michaelom Seaborneom, niti za njegovom udovicom, ražalostilo ga je ustvari to što bi ovo mogao ispasti njegov posljednji sastanak s Corom – posljednji put da je vidi, kad se uz zvuke žalobnih zvona bude osvrnula. “Kako bilo”, rekao je, “moram biti prisutan, pa makar da provjerim jesu li dobro pričvrstili poklopac lijesa.” S druge strane ulaza za putnike s kartom led se već otopio, a bijelo je sunce upravo zalazilo.
Prikladno odjevena, Cora Seaborne sjela je pred zrcalo. Na oba uha objesila je biserna zrnca na zlatnim žicama, pekle su je ušne školjke koje je morala ponovno probušiti. “Suza više od ovog proliti neću”, rekla je. Lice je napudrala. Crni šešir nije joj pristajao, ali imao je i veo i crno perje, pa je ostavljao dojam doličnog stupnja korote. Presvučeni gumbi crnih manžeta nisu se dali zakopčati, između ruba rukava i rukavice čak joj je provirivala crta bijele kože. Haljina je imala malo dublji dekolte nego što bi sama odabrala i na ključnoj kosti joj je otkrivala kitnjast ožiljak površine palca. Bio je vjerna replika srebrnog lišća sa srebrnih svijećnjaka smještenih s obje strane srebrnog zrcala, koje joj je suprug utisnuo u tijelo kao da pečatnjak uranja u vosak. Razmišljala je da nešto preko njega nanese, ali joj se s vremenom počeo sviđati, a znala je kako se u nekim krugovima sa zavišću drži da ima tetovažu.
Okrenula se od ogledala i promatrala sobu. Svi koji su joj dolazili u goste zastali bi zbunjeno na vratima s kojih bi s jedne strane ugledali visoku, udobnu postelju i zastore od damaska kakvi priliče bogatoj ženi, a s druge skroman namještaj učenjaka. Zidovi najudaljenijeg kutka bili su prekriveni botaničkim plakatima i zemljovidima istrgnutim iz atlasa te listovima papira na kojima su citati bili ispisani velikim crnim slovima (NE SPAVAJ S RUKOM NA KORMILU! NE OKREĆI LEĐA BUSOLI!). Na kaminu je stajalo desetak amonita poredanih po veličini: nad njima su, iz pozlaćenog okvira, Mary Anning i njen pas promatrali otpalu krhotinu stijene iz Lyme Regisa. Je li sve to sad postalo njeno – taj sag, fotelje, kristalna čaša koja još miriše na vino? Pretpostavljala je da jest i od same pomisli ruke i noge ispunila joj je lakoća, kao da bi se sad mogla riješiti Newtonovih zakona i ispružiti na stropu. Osjećaj je iz pristojnosti zatomila, ali ga je mogla imenovati: nije to baš bila sreća, u punom smislu te riječi, čak ni zadovoljstvo, već olakšanje. Bilo je tu i žalovanja, to svakako i bila je zahvalna što ga osjeća jer, koliko god da je čovjeka na samom kraju mrzila, ipak ju je on, barem donekle, oblikovao – a kakve ima koristi mrziti samu sebe?