nedjelja, 17. rujna 2017.

Jessie Burton MUZA

Jessie Burton
MUZA
S engleskog preveo Dražen Čulić

1.
Ne prođemo svi onako kako zaslužujemo. Mnogi trenutci koji mijenjaju život – na primjer, razgovor s neznancem na brodu – ovise o čistoj sreći. Pa ipak, nitko vam neće napisati pismo ili se baš vama povjeriti bez dobrog razloga. Ona me tome naučila: ako želiš sreću, na nju moraš biti spreman. Moraš odigrati svoju ulogu.
Kada je došao moj dan, bilo je tako vruće da su mi se pod pazusima stvorili polumjeseci na bluzi koju nosimo svi koji radimo u toj trgovini cipelama. “Bilo koji broj”, rekla je žena brišući se maramicom. Ramena su me boljela, vrhovi prstiju su mi se gulili. Buljila sam u nju: znoj je njezinoj blijedoj kosi dao boju mokrog miša. Londonska vrućina; nikad nema kamo otići. Nisam to znala, ali ta je žena bila posljednji kupac kojeg ću ikad poslužiti.
“Izvolite?”
“Upravo sam rekla”, uzdahnula je žena. “Bilo koji broj.”
Bližilo se vrijeme zatvaranja, što je značilo kako će sve ostatke stare kože – mi smo ih zvali džem – trebati usisati iz tepiha. Cynth je uvijek govorila kako bismo od tih otpadaka mogli načiniti cijelo stopalo, neko čudovište koje bi samo od sebe zaplesalo. Ona je voljela raditi u trgovini Dolcis Shoes, i preko nje sam se zaposlila – ali već nakon prvog sata naše smjene, ja sam čeznula za hladnoćom svoje sobe, za svojim jeftinim bilježnicama i olovkom koja me čeka pored uskog kreveta. “Curo, razvedri se malo”, šaptala bi Cynth. “Ne radiš preko puta, u pogrebnom poduzeću.”
Odmaknula sam se prema skladištu sa zalihama, mjestu na koje bih često bježala, sada već imuna na težak miris gumenih potplata. Pomislila sam kako bih se mogla zavući unutra i nijemo vrištati u zid od kutija.
“Čekajte! Ej, čekajte!” vikala je žena za mnom. Kada je bila sigurna da je gledam, sagnula se i skinula svoju pohabanu lakiranu cipelu i pokazala stopalo bez prstiju. Bez ijednog prsta. Glatki batrljak nevino je ležao na izblijedjelom sagu kao komad mesa.
“Vidite”, rekla je poraženim glasom skidajući drugu cipelu s noge u istom stanju. “Jednostavno… naguram papir unutra, pa nije važno koji ćete mi broj donijeti.”
Bio je to prizor koji nisam zaboravila; Engleskinja koja mi pokazuje svoja stopala bez prstiju. Tada mi se možda malo gadila. Uvijek govorimo kako mladi nisu navikli na ružnoću, nismo naučili skriti šok. Ja nisam bila tako mlada, zaista; dvadeset šest. Ne znam što sam u tom trenutku učinila, ali sjećam se kako sam na putu prema stanu koji smo dijelile u Clapham Commonu sve ispričala Cynth koja je zinula od užasa i oduševljenja pri pomisli na te noge bez prstiju. “Baba Batrljača!” vikala je. “Evo nje, tebi dolazi, Delly!” Onda je dodala, optimistično i pragmatično: “Barem može nosit broj koji oće.”
Možda je ta žena bila vještica koja mi je došla objaviti promjenu u životu. Ne vjerujem da je bilo tako; to rade neke druge žene. Ali njezina prisutnost djelovala je kao sablastan kraj jednog poglavlja mog života. Je li u meni vidjela ranjivost sličnu svojoj? Stojimo li ona i ja na istome mjestu, na kojem možemo samo ispuniti prazninu papirom? Ne znam. Ostaje vrlo mala mogućnost da je sve što je željela bio novi par cipela. Pa ipak o njoj uvijek razmišljam kao o nekome iz bajke jer to je bio dan u kojem se sve promijenilo.
Zadnjih pet godina nakon što sam doplovila iz Port-of-Spaina javljala sam se na mnoge poslove, bez uspjeha. Kada je vlak iz Southamptona ulazio na postaju Waterloo, Cynth je od kućnih dimnjaka mislila da su tvornički, koji obećavaju mnoge poslove. Ispostavilo se da se to obećanje neće lako ispuniti. Često sam maštala o odlasku iz Dolcisa, a jednom sam se javila u najveće novine u zemlji na natječaj za poslužiteljicu čaja. Tamo kod kuće, uz svoje obrazovanje i samopoštovanje, ne bih ni pomislila raditi takvo što, ali Cynth je rekla: “Žaba s jednim okom i tri noge mogla bi radit taj posao, a isto ga nisu dali tebi, Odelle.”
Cynth, s kojom sam zajedno bila u školi i otputovala u Englesku, postala je zaluđena dvjema stvarima: cipelama i svojim zaručnikom Samuelom kojeg je upoznala u našoj mjesnoj crkvi u Ulici Clapham High (ispostavilo se da je Sam bio pravi zgoditak, s obzirom na to da su se na tome mjestu obično okupljale samo stare tetkice i razgovarale o dobrim starim vremenima). Nakon što ga je našla, Cynth je postala zadovoljnija od mene, što je moglo stvarati napetost među nama. Ja bih često govorila kako više ne mogu trpjeti, jer nisam kao ona, a Cynth bi rekla: “Zato jer sam ja ovca, a ti si ko pametna?”
Nazivala sam mnoge brojeve iz oglasa u kojima je pisalo da iskustvo nije važno, i svi su zvučali tako ljubazno – ali kada bih se pojavila, gle čuda!, baš je svaki posao bio već zauzet. Zovite to glupim, ili mojom naslijeđenom željom za pravdom, ali nastavila sam se javljati. Zadnji put bilo je to za najbolji posao na koji sam do sada naišla, tipkačice u Umjetničkom institutu u Skeltonu, zgradi sa stupovima i natkrivenim trijemom. Jednom sam je čak i posjetila, one subote u mjesecu kada sam slobodna. Dan sam provela lutajući izložbenim prostorijama, od Gainsborougha do Chagalla, preko akvarela Williama Blakea. U vlaku, na povratku kući, jedna se djevojčica zabuljila u mene kao da sam ja slika. Njezini ispruženi prstići dotaknuli su mi ušnu školjku, a onda je zapitala majku: “Može li se to oprati?” Majka je nije ukorila: činilo se kao da od prokletog uha očekuje odgovor.
Nisam se probila pored tolikih mladića kako bih kao najbolja u klasi dobila diplomu Sveučilišta West Indies nizašto. Nisam nizašto izdržala da me djeca štipaju u vlaku. U domovini mi je sam Britanski konzulat dodijelio prvu nagradu za studente Commonwealtha za moju pjesmu Karipski crveni ljiljan. Žao mi je, Cynth, ali ja neću do kraja života obuvati znojne Pepeljuge. Naravno, bilo je suza, uglavnom isplakanih na mojem uleknutom jastuku. U meni je kuhala želja. Sramila sam je se, a ipak me ona određivala. Željela sam raditi nešto važnije, a pet sam godina čekala. U međuvremenu sam pisala osvetničke pjesme o engleskom vremenu i lagala majci da je London raj.

Kada smo Cynth i ja stigle kući, na otiraču je bilo pismo. Zbacila sam cipele i nepomično stajala na hodniku. Na žigu je pisalo London W. 1, centar svijeta. Viktorijanske pločice pod mojim bosim nogama bile su hladne; savijala sam prste nad njihovom smeđom i plavom površinom. Gurnula sam prst pod preklop omotnice i podignula ga kao otpali list. Na zaglavlju je pisalo Institut Skelton.
“Onda?” rekla je Cynth.
Nisam odgovorila, samo sam zabila nokat u reljefni cvjetni uzorak zidnih tapeta našeg stanodavca i zapanjeno čitala do kraja.

Institut Skelton
Trg Skelton
London, W. 1

16. lipnja 1967.

Draga gospođice Bastien,
hvala što ste nam poslali svoju molbu za posao i životopis.
Sve čemu se bilo tko može nadati jest biti uspješan u bilo kakvim uvjetima koje nam život pruži. Vi ste očito mlada žena velikih sposobnosti, oboružana znanjem. Zbog toga mi je izuzetno zadovoljstvo pozvati Vas na tjedan dana probnog rada na mjestu tipkačice.
Mnogo toga treba naučiti, većinu toga samostalno. Ako Vam ponuđeno odgovara, molim Vas da mi pisanim putem javite svoj pristanak, pa ćemo krenuti dalje. Početna je plaća 10 funta tjedno.
Srdačan pozdrav
Marjorie Quick

Deset funta tjedno. U Dolcisu sam dobivala samo šest. Četiri funte bit će golema razlika, ali nije bila riječ o novcu. Bila je riječ o prvom koraku prema onome što su me naučili da su važne stvari – kultura, povijest, umjetnost. Potpis je bio debelo ispisan crnilom, a M i Q bili su ekstravagantni, skoro talijanski razmetljivi. Pismo je blago mirisalo na čudan parfem. Bilo je pomalo zgužvano, kao da ga je Marjorie Quick nekoliko dana držala u torbici prije nego što je odlučila ubaciti ga u sandučić.
Zbogom, prodavaonico cipela, zbogom, tlako. “Dobila sam”, šapnula sam prijateljici. “Žele me. Bome sam dobila.”
Cynth je vrisnula i zagrlila me. “To!”
Ispustila sam jecaj. “Uspjela si. Ti si uspjela”, nastavila je ona, a ja sam udisala njezin vrat, svjež kao zrak nakon groma u Port-of-Spainu. Uzela je pismo i rekla: “Kakvo je to ime, Marjorie Quick?”
Bila sam previše sretna da bih odgovorila. Ukopaj nokte u taj zid, Odelle Bastien; potrgaj to papirnato cvijeće. Ali, znajući što se sve dogodilo i u kolike me nevolje uvalilo, pitam se bih li to ponovila. Bih li se pojavila u osam i dvadeset pet minuta, u ponedjeljak, 3. lipnja 1967. godine, namještajući svoj novi šešir i migoljeći prstima u cipelama iz Dolcisa, na poslu od deset funta tjedno, u Skeltonu, pred ženom po imenu Marjorie Quick?
Da, bih. Jer ja sam bila Odelle, a Quick je bila Quick. A misliti da postoji neki drugi put bilo bi glupo.


petak, 15. rujna 2017.

Zoe Sugg CURA NA NETU NAKON PREKIDA

Gdje je Noah Flynn?

Mala digresija od uobičajenoga bloganja!

Ako redovito pratite objave Cure na netu, onda znate koliko volim odgovarati na pitanja, u komentarima ili e-mailom. Iako je većina vas super cool i najčešće me pita najnormalnije stvari, primjerice kako mi je ove školske godine i kako sam se isplanirala pripremati za odabrane predmete i ispite... u zadnje mi je vrijeme inbox preplavljen i pitanjima o Noi Flynnu. Ukratko, zanima vas ovo: Gdje je? Čime se bavi? Zašto je prekinuo turneju sa Sketchovcima?

Upravo tim pitanjima bombardiraju me i na ostalim društvenim mrežama, pa čak i u stvarnom životu! Dakle, krajnji je čas da kažem što znam.

Ako ste tek nedavno počeli pratiti moj blog, vjerojatno još ne znate da smo Noah i ja nekoć bili par (naglasak na „nekoć“). Oni koji me već dulje vrijeme prate, poznaju ga i kao „dečka iz Brooklyna“. Kako već neko vrijeme nisam pisala o njemu – ni o nas dvoje, što se toga tiče – zbog njegova nedavnog povlačenja iz javnosti mnogi su se počeli pitati što se događa.

Da prvo duboko udahnem... Dakle, bit ću iskrena: ne znam ni ja! Odnosno, znam koliko i vi, i istinski se nadam da je dobro i da je sretan – čime god se bavio. Njegov menadžment je izdao sljedeće priopćenje.

„Zbog preopterećenosti zahtjevnim angažmanima i osobnim problemima Noah je odlučio napustiti svjetsku turneju skupine The Sketch mjesec dana prije planiranog roka. Ispričava se obožavateljima ako ih je time razočarao i iskreno im zahvaljuje na vjernoj podršci.“

I to je sve što znam. Nažalost, to što sam mu prijateljica ne znači da ga mogu pratiti GPS-om i stoga se ne mogu ulogirati u neku mobilnu aplikaciju i provjeriti gdje se nalazi (iako sam poprilično sigurna da mama tako prati mene i brata). Dobro ga poznajem i mogu reći da takvu odluku sigurno nije donio naprečac. Iznimno je čvrst karakter i uvjerena sam da će se vratiti kad to najmanje budemo očekivali!

Nadam se da sam napokon odgovorila na sva pitanja koja vas muče i da ovaj blog sada može nastaviti uobičajenim ritmom.

Vama koji možda i ne znate o čemu to blebećem... oprostite, haha!
Isto tako, Noah, ako slučajno čitaš ovo, molim te da mi odgovoriš na poruke ili ću stvarno biti prisiljena angažirati privatnog istražitelja da ti uđe u trag!

Cura na netu se odjavljuje XXX


                                                           ****
Čim sam gotova s objavom, prosljeđujem laptop Elliotu. – Prolazi?
Pogledom prelijeće tekst dok nervozno grickam zanokticu malog prsta.
- Solidno – odvraća nakon nekoliko trenutaka mučne tišine.
Dobivši potvrdu, smjesta mu oduzimam laptop i objavljujem tekst kako ne bih stigla promijeniti mišljenje. I napokon mogu odahnuti. Sad je gotovo! Više ne mogu povući što sam rekla! Apsurdno je što sam uopće morala dati takvu službenu „izjavu“, ali napokon sam to učinila. I osjećam kako mi obrazi gore jer sam strahovito ljuta na nastalu situaciju...
Elliot se nakašljava – glasno – prekidajući mi misli. Primjećujem da je stisnuo usnice i odmah me steže oko srca. Nešto ga muči. – Stvarno se nisi čula s njim još od sredine kolovoza?
Sliježem ramenima. – Njet.
- Ne vjerujem! Dečko iz Brooklyna nas se ipak odrekao!
Ponovno sliježem ramenima. Drukčije to i nisam u stanju prokomentirati. Ako se previše uživim u problematiku, osjećaji s kojima ionako već teško izlazim na kraj izbit će na površinu!
- Imam samo jednu njegovu poruku. – Vadim mobitel kako bih mu je pokazala. – Vidi!

            Oprosti, Penny! Svega mi je pomalo dosta.
            Prekidam turneju i uzimam stanku.
            Uskoro ću ti se javiti Nx

Ne znam što točno misli pod tim „uskoro“ jer je otad prošlo više od mjesec dana, a od njega ni slova. Poslala sam mu tko zna koliko običnih i direktnih poruka i e-mailova, ali se o sve oglušio pa sam nedavno jednostavno digla ruke. Ne želim ostaviti dojam da sam poput onih očajnih jadnica koje proganjaju svoje bivše. Ipak, stegne me u grlu kad god se sjetim da mi se još nije javio.
- U tom slučaju – nastavlja Elliot – uopće nisi pogriješila sa službenom objavom. Tako si si skinula ostale s grbače. Nikome nije potrebno toliko drame u životu!


četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Jennifer Niven OVDJE SVE POČINJE

Nisam govnar, ali uskoro ću napraviti sranje. I mrzit ćeš me, kao i neki drugi, ali ipak ću ga napraviti.
Ovo će zvučati kao izvlačenje, ali imam nešto što se zove prozopagnozija, što znači da ne mogu prepoznavati lica, čak ni lica onih koje volim. Čak ni mamino lice. Čak ni svoje lice.

Zamisli da ulaziš u sobu punu nepoznatih ljudi, od kojih ti nitko ne znači ništa, jer ne znaš kako se zovu niti bilo što drugo o njima. Onda zamisli odlazak u školu ili na posao, ili još gore, u svoj dom, gdje bi trebao poznavati svakoga, a i tamo svi izgledaju kao stranci.
Meni je tako: ulazim u prostoriju i ne poznajem nikoga. U bilo koju prostoriju, bilo kada. Snalazim se, prepoznajem ih po hodu. Po pokretima. Po glasu. Po kosi. Učim obilježja ljudi. Govorim sebi: Dusty ima klempave uši i crvenkastosmeđu afrofrizuru, onda to zapamtim, i to mi pomaže naći svog malog brata, ali zapravo ga ne mogu zamisliti, s njegovim velikim ušima i kovrčavom kosom, ako se ne nalazi ispred mene. Sjetiti se nekog meni izgleda kao neka supermoć koju izgleda imaju svi osim mene.
Je li to moja službena dijagnoza? Ne. I ne samo zato što mislim da za takvo što doktor Blume, gradski pedijatar, nije dovoljno plaćen. Ne samo zato što su se moji roditelji u zadnjih nekoliko godina zbog toga najeli lijepih govana. Ne samo zato što je – kao što znaš bolje od bilo koga drugog – bolje ne biti čudak. Nego zato što se jedan dio mene nada da to nije istina. Da će se sve možda srediti i nestati samo od sebe. Za sada, evo kako se snalazim:
Kimaj glavom i svima se smješkaj.
Šarmiraj.
Pazi.
Budi prokleto zabavan.
Budi uvijek usred zabave, ali ne pij. Ne riskiraj gubitak kontrole (to se dovoljno često događa i kada si trijezan).
Stvarno pazi na sve.
Napravi sve što je potrebno. Budi glavni. Bilo što, samo ne lovina. Uvijek je bolje loviti nego da love tebe.
Ne govorim ti sve ovo da bih se opravdao zbog onoga što ću napraviti. Tek toliko da se sjetiš. Da znaš kako nikoga ne želim povrijediti. Nije to razlog. Iako je baš to ono što će se dogoditi.
Iskreno tvoj
Jack

P. S. Ti si jedina osoba koja zna što nije u redu sa mnom.
Prozopagnozija imenica: 1. nemogućnost prepoznavanja lica poznatih ljudi, obično posljedica oštećenja mozga; 2. kada je svatko neznanac.



DAN RANIJE


Libby
Kada bi iz svjetiljke pored mog kreveta izišao duh, zaželjela bih ove tri stvari: da mi je mama živa, da se više nikad ne dogodi ništa ružno i tužno i da budem članica grupe Damsels iz Gimnazije „Martin Van Buren“, najbolje plesne skupine u tri okolne države.
Ali što ako te damselice ne budu htjele?
3:38 sati je ujutro, a u to doba noći moje misli podivljaju i gube kontrolu, kao George, moj mačak, kada je bio sasvim mali. Odjednom ih nestane, mojih misli, eno ih tamo, penju se po zavjesama. Ne, vise s police za knjige. Vidi ih, guraju šapu u akvarij i glavu pod vodu.
Ležim na krevetu, buljim u tamu, a misli mi vrludaju po sobi.
Što ako opet zaglaviš? Što ako budu morali razbijati vrata zahoda u kantini ili cijeli zid da te izvuku? Što ako se tata oženi, onda umre i ostavi te s tom novom ženom i polubraćom i sestrama? Što ako umreš? Što ako raj ne postoji i nikada više ne vidiš mamu?
Govorim sebi da zaspim.
Zatvaram oči i ležim sasvim mirno.
Sasvim mirno.
Minutama.
Natjeram misli da legnu pored mene i govorim im: Spavajte, spavajte, spavajte.
Što ako dođeš u školu i shvatiš da je sve drukčije, da su djeca drukčija i, ma koliko se trudila, nikad ih nećeš moći sustići?
Otvorim oči.
Zovem se Libby Strout. Vjerojatno ste čuli za mene. Vjerojatno ste gledali videosnimku mog spašavanja iz vlastite kuće. Barem 6 345 981 osoba ga je vidjela, pa je prilično moguće da ste među njima. Prije tri godine bila sam najdeblja tinejdžerica Amerike. Na vrhuncu sam težila 296,2 kilograma, što znači da sam u jednom trenutku imala 226 kilograma previše. Nisam uvijek bila debela. Mama je umrla, ja sam se udebljala, ali još sam tu, to je ukratko moja priča. Moj otac tu nikako nije kriv.
Dva mjeseca nakon što su me spasili preselili smo se na drugi kraj grada, u novo susjedstvo. Ovih dana mogu sama izići iz kuće. Izgubila sam 137 kilograma. Dovoljno za dvoje cijelih ljudi. Još moram smršavjeti oko 85, i to namjeravam. Sviđam se sama sebi. Za početak, sada mogu trčati. I voziti se u automobilu. I kupovati odjeću umjesto naručivanja po mjeri. I mogu se vrtjeti u krug. Uz to što se više ne moram plašiti da će mi neki organ zakazati, to je možda najbolja promjena u odnosu na prošlost.
Sutra mi je prvi dan škole nakon petog razreda. Postajem trećašica u gimnaziji i, mora se priznati, to zvuči bolje nego najdeblja tinejdžerica Amerike. Ali teško je ne biti PRESTRAVLJENA, DO KOSTI.
Očekujem napadaj panike.


petak, 23. lipnja 2017.

Elena Ferrante PRIČA O NOVOM PREZIMENU

Elena Ferrante
PRIČA O NOVOM PREZIMENU
Genijalna prijateljica – drugi dio

S talijanskog prevela Ana Badurina

1.
U proljeće 1966. Lila mi je vrlo uzbuđeno povjerila metalnu kutiju koja je sadržavala osam bilježnica. Rekla je da ih više ne može držati kod kuće, boji se da će ih pročitati njezin muž. Odnijela sam kutiju bez komentara, izuzev pokoje zajedljive opaske o tome da ih je stegnula s previše užeta. Naš je odnos u to doba bio veoma loš, ali čini se da sam samo ja tako mislila. U rijetkim prigodama kad bismo se vidjele, ona nije pokazivala ni najmanju nelagodu, bila je srdačna, nikada joj ne bi pobjegla koja neljubazna riječ.
Kad me zamolila da joj se zakunem da ni iz kojeg razloga neću otvoriti kutiju, učinila sam to. Ali čim sam ušla u vlak, razvezala sam uže, izvukla bilježnice, počela čitati. Nije to bio dnevnik, premda jest sadržavao detaljan prikaz događaja iz njezina života počevši od kraja nižih razreda osnovne. Bilježnice su se doimale više kao trag tvrdoglave samodiscipline u pisanju. Obilovale su opisima: grana na stablu, područje bara, kamen, list s bijelim rebrima, lonci u kući, različiti dijelovi kuhala za kavu, žeravnik, krupni i sitni drveni ugljen, detaljan plan dvorišta, glavna cesta, zahrđala željezna konstrukcija preko puta bara, parkić i crkva, linija raslinja uz prugu, nove zgrade, roditeljski dom, alat koji su upotrebljavali njezin otac i brat dok su popravljali obuću, njihove kretnje dok su radili, povrh svega boje, boje svega u različitim dijelovima dana. Ali nisu tu bile samo stranice s opisima. Pojavljivale su se i izolirane riječi na dijalektu i na talijanskom, katkad zaokružene, bez komentara. I prijevodne vježbe na latinskom i grčkom. I čitavi odlomci na engleskom jeziku o trgovinama u rajonu, o robi, o dvokolici natrpanoj voćem i povrćem koju Enzo Scanno svakog dana seli iz ulice u ulicu držeći pritom magarca za ular. I brojna razmišljanja o knjigama koje je čitala, filmovima koje je gledala u župnoj dvorani. I mnogi stavovi koje je zastupala u raspravama s Pasqualeom, u razgovorima koje smo vodile nas dvije. Naravno, izlaganje je bilo nepovezano, ali što god da bi Lila zarobila svojim pisanjem, postalo bi važno, tako da ni na stranicama koje je ispisala s jedanaest ili dvanaest godina nisam pronašla ni retka koji bi zvučao djetinjasto.
Rečenice su uglavnom bile krajnje precizne, interpunkcijski znakovi vrlo brižljivo upotrebljavani, rukopis elegantan kako nas je učila učiteljica Oliviero. No ponekad se činilo da Lila ne može održavati disciplinu koju je nametnula samoj sebi, kao da joj je kakva droga preplavila žile. Tada bi se sve zahuktalo, rečenice bi poprimile pretjerano žustar ritam, nestalo bi interpunkcije. Uglavnom joj nije trebalo mnogo da vrati miran, jasan ton. Ali znalo se dogoditi i da naglo stane i ostatak stranice ispuni crtežima uvijenih stabala, grbavih planina iz kojih se dimi, mrkih lica. Zaokupila me kako disciplina, tako i nedisciplina i što sam više čitala, osjećala sam se prevarenijom. Koliko li se vježbe krilo iza pisma koje mi je poslala prije nekoliko godina na Ischiju: zato je bilo tako dobro napisano. Sve sam vratila u kutiju i ponovo si obećala da više neću njuškati.
No ubrzo sam popustila, bilježnice su zračile zavodničkom snagom koju je Lila širila od malih nogu. O rajonu, obitelji, Solarama, Stefanu, o svakoj osobi ili predmetu Lila je pisala nemilosrdno precizno. A što reći o slobodi koju si je dopuštala sa mnom, s onim što sam govorila, što sam mislila, s osobama koje sam voljela, sa samom mojom vanjštinom. Zabilježila je za nju odlučujuće trenutke i pritom nije marila ni za što i ni za koga. Evo posve vidljivog užitka koji je osjetila kad je s deset godina napisala onu svoju pričicu, Modru vilu. Evo jednako vidljivo koliko je patila što se naša učiteljica Oliviero nije udostojala reći ijednu riječ o toj njezinoj priči, štoviše, ignorirala ju je. Evo patnje i bijesa što sam ja otišla u više razrede osnovne ne mareći za nju, napustila sam je. Evo oduševljenja s kojim je izučila obućarski zanat i želje da mi se osveti koja ju je navela da osmisli nove cipele, kao i užitka što je prvi par izradila sa svojim bratom Rinom. Evo boli kad je Fernando, njezin otac, rekao da cipele nisu dobro napravljene. Bilo je svega na tim stranicama, a povrh svega bili su tu mržnja prema braći Solara, čvrsta odlučnost s kojom je odbila ljubav starijeg, Marcella, i trenutak u kojem je pak odlučila zaručiti se s dobroćudnim Stefanom Carraccijem, prodavačem delikatesa, koji je zbog ljubavi odlučio kupiti prvi par cipela koji je ona izradila i pritom se zakleo da će ga zauvijek čuvati. Ah, eto lijepog trenutka u kojem se s petnaest godina počela osjećati kao bogata i otmjena damica pod ruku sa svojim zaručnikom koji je samo iz ljubavi uložio golem novac u tvornicu cipela njezina oca i brata, Tvornicu cipela Cerullo. I kakvo je zadovoljstvo iskusila: većim dijelom izrađene cipele koje je smislila, stan u novom rajonu, brak u šesnaestoj godini. I kakva je raskošna svadba uslijedila, kako li je bila sretna. Zatim se Marcello Solara sa svojim bratom Micheleom pojavio usred slavlja noseći na nogama upravo cipele do kojih njezin muž navodno silno drži. Njezin muž. Za kakvog se to muškarca udala? Hoće li sada, kad je sve gotovo, strgnuti masku i pokazati joj svoje zastrašujuće pravo lice? Neuljepšana pitanja i činjenice o našoj bijedi. Mnogo sam se posvetila tim stranicama, danima, tjednima. Proučila sam ih, na kraju sam naučila napamet odlomke koji su mi se svidjeli, koji su me oduševili, koji su me hipnotizirali, koji su me ponizili. Iza njihove prirodnosti zacijelo se krio neki trik, ali nisam mogla shvatiti koji.
Naposljetku sam jedne studenačke večeri ogorčena izašla ponijevši sa sobom kutiju. Više nisam mogla podnijeti što Lilu osjećam na sebi i u sebi čak i sad kad me veoma cijene, čak i sad kad imam život izvan Napulja. Zaustavila sam se na Solferinskome mostu promatrati svjetla koja su se probijala kroz ledenu maglicu. Položila sam kutiju na ogradu, polako je gurala, malo-pomalo sve dok nije pala u rijeku gotovo kao da se to ona, Lila osobno, strovalila sa svojim mislima, riječima, zlobom kojom je svakome vraćala milo za drago, načinom na koji me prisvojila kao što je činila sa svakom osobom ili predmetom ili događajem ili saznanjem koji bi je okrznuli: knjigama i cipelama, nježnošću i nasiljem, vjenčanjem i prvom bračnom noći, povratkom u rajon u novoj ulozi gospođe Raffaelle Carracci.
2.
Nisam mogla povjerovati da je tako ljubazan, tako zaljubljen Stefano trag djevojčice Lile, njezina rada na cipelama koje je sama zamislila, poklonio Marcellu Solari.
Zaboravila sam na Alfonsa i Marisu koji su za stolom razgovarali blistavih očiju. Nisam više vodila računa o pijanom smijehu svoje majke. Iščezla je glazba, pjevačev glas, rasplesani parovi, Antonio koji je izašao na terasu i s druge strane stakla svladan ljubomorom promatrao ljubičasti grad, more. Izblijedio je čak i obris Nina koji je upravo napustio salu poput arkanđela koji nije ništa navijestio. Vidjela sam samo Lilu koja je nešto uzrujano šaputala Stefanu, ona vrlo blijeda u vjenčanici, on ozbiljan; bjelkasta mrlja nelagode spuštala mu se s čela prema očima poput karnevalske maske na zajapurenu licu. Što se događa, što će se dogoditi? Moja je prijateljica objema rukama prema sebi povlačila muževu nadlakticu. Činila je to snažno, a s obzirom na to da sam je dobro poznavala, osjećala sam da bi mu cijelu ruku otkinula s tijela da može, i da bi prešla salu s njom podignutom visoko iznad glave dok joj krv kapa po šlepu i poslužila se njome kao toljagom ili magarećom čeljusti kako bi Marcella dobro odalamila i razbila mu njušku. O da, učinila bi to, a na tu mi je pomisao srce počelo divlje udarati, grlo mi se počelo sušiti. Potom bi obojici mladića iskopala oči, iščupala im kožu s kostiju lica, ugrizla ih. Da, da, osjećala sam da to želim, želim da se to dogodi. Kraj ljubavi i te nepodnošljive zabave, ništa od zagrljaja u krevetu u Amalfiju. Odmah porazbijati svaki predmet i osobu u rajonu, napraviti pokolj, pobjeći, ja i Lila, otići živjeti daleko, veselo se razmećući, zajedno dospjeti do dna, same, u nepoznatim gradovima. Činilo mi se da bi to bio pravi ishod toga dana. Ako nas ništa ne može spasiti, ni novac, ni muško tijelo, pa čak ni škola, onda slobodno možemo sve odmah uništiti. U grudi mi je navirao njezin bijes, snaga koja mi pripada i koja mi ne pripada ispunjavala me užitkom gubitka sebe. Poželjela sam da ta snaga uzme maha. Ali primijetila sam i da je se i plašim. Tek sam naknadno shvatila da umijem biti tiho nesretna samo zato što nisam sposobna silovito reagirati, bojim se toga, draže mi je biti nepomična i njegovati mržnju. Ne i Lili. Kad je otišla sa svojega mjesta, ustala je toliko odlučno da se zatresao stol, pribor za jelo u prljavim tanjurima, srušila je čašu. Dok je Stefano automatski požurio zaustaviti jezičak vina koji je tekao prema haljini gospođe Solara, ona je žurnim korakom izašla na stražnja vrata, a svaki put kad bi joj se haljina negdje zaplela, snažno bi je povukla.
Palo mi je na pamet potrčati za njom, uhvatiti je za ruku, šapnuti joj hajdemo, hajdemo odavde. Ali nisam se ni pomaknula. Pomaknuo se Stefano nakon kratkotrajnog kolebanja, sustigao je prošavši među rasplesanim parovima.
Osvrnula sam se oko sebe. Svi su primijetili da je nešto uzrujalo mladenku. Ali Marcello se i dalje došaptavao s Rinom kao da je normalno da na nogama nosi te cipele. I dalje su se redale sve prostije zdravice trgovca metalima. Uzvanici kojima se činilo da su na dnu hijerarhije stolova i dalje se nisu mogli pomiriti s tim. Ukratko, nitko osim mene kao da nije shvaćao da je upravo sklopljeni brak – koji će vjerojatno potrajati do smrti supružnika uz mnogo djece, još više unuka, u radosti i boli, sa srebrnim pirom, zlatnim pirom – bez obzira na sve što njezin muž pokušava učiniti kako bi mu oprostila, za Lilu već svršena priča.


četvrtak, 1. lipnja 2017.

Jane Harper SUŠA

Jane Harper
Suša
S engleskog preveo Dražen Čulić
  
        
                         Uvod    
                   
Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema velike razlike.
Tog je ljeta suša razmazila muhe. Nakon što su farmeri Kiewarre svoje puške usmjerili prema mršavoj stoci, tražile su oči koje ne trepću i ljepljive rane. Bez kiše nije bilo hrane. Bez hrane trebalo je donositi teške odluke, dok je gradić dan za danom treperio pod užarenim plavim nebom.
“Proći će”, govorili su farmeri, a mjeseci su se nizali i krenuli u drugu godinu. Glasno, kao mantru, ponavljali su te riječi jedni drugima, ili tiše, sami za sebe, kao molitvu.
Ali meteorolozi iz Melbournea nisu se slagali s njima. Onako u odijelima, iz dobro rashlađenih studija, uviđavno bi ih spominjali skoro svake večeri u šest sati. Službeno najteže stanje u cijelom stoljeću. Vremenske prilike imale su ime čiji se izgovor nikada nije sasvim ustalio. El Niño.
Barem su muhe zunzare bile sretne. Ipak, ono što su našle tog dana bilo je neuobičajeno. Nešto manje, a meso je bilo nekako glatko. Njima to nije bilo važno. Ono bitno bilo je tu. Staklaste oči. Vlažne rane.
Tijelo na čistini bilo je najsvježije. Muhama je trebalo nešto više vremena da pronađu ona dva u zgradi, iako su se otvorena vrata njihala kao da ih pozivaju. One koje su produžile dalje od prve ponude u hodniku nagrađene su još nečim u spavaćoj sobi. To je tijelo bilo manje, ali na njemu je konkurencija bila slabija.
Muhe su bile prve koje su stigle i zadovoljno se rojile po vru­ćini dok je krv stvarala crne lokve na pločicama i tepihu. Vani je rublje još visjelo na ukrug zategnutim konopcima, suho kao barut, sunce ga je ukrutilo. Dječji romobil ležao je ostavljen na stazici od razmaknutog kamenja. U krugu od jednog kilometra oko farme kucalo je samo jedno ljudsko srce.
Stoga ništa nije odgovorilo kada je duboko unutar kuće počela plakati beba.



                                                        1.
Čak i oni koji između dvaju Božića ne prelaze prag crkve mogli su znati da će biti više ožalošćenih nego sjedalica. Kada je stigao Aaron Falk, vukući za sobom trag prašine i suhog lišća, na prilazu se već bio stvorio sivo-crni čep.
Iako su se trudili da se to ne primijeti, susjedi su se naguravali pokušavajući što prije proći kroz vrata. S druge strane ceste kružili su novinari.
Falk je svoj automobil parkirao pored nekog kamioneta koji je vidio i boljih dana i ugasio motor. Uređaj za klimatizaciju zaštro­potao je i utihnuo, i unutra je odmah postalo toplije. Dao je sebi malo vremena da razgleda mnoštvo, iako ga zapravo nije imao. Odugovlačio je cijelim putem od Melbournea, razvukao petero­satnu vožnju na duže od šest sati. Izišao je iz auta, zadovoljan jer nije ugledao nikog poznatog.
Kasno popodne spustilo se na njega poput pokrivača. Otvorio je stražnja vrata kako bi uzeo jaknu i pritom opekao ruku. Nakon kratkog oklijevanja zgrabio je šešir sa sjedala. Široki kruti obod od smeđeg platna nije se slagao s njegovim odijelom za sprovod. Ali uz svoju mlječnobijelu kožu koju su u toplijoj polovici godine prekrivale nakupine pjega maligna izgleda, Falk se odvažio riskirati modni prijestup.
Onako blijed od rođenja, s kratkom plavom kosom i nevidljivim trepavicama, često je u svom tridesetšestogodišnjem životu osjećao kako mu australsko sunce pokušava nešto reći. Tu je poruku bilo lakše zanemariti pod dugim sjenama Melbournea nego u Kievarri gdje je hlad bio kratkotrajan luksuz.
Falk je bacio pogled na cestu koja je vodila iz grada, onda na svoj sat. Sprovod, karmine, jedna noć i on će otići. Osamnaest sati, računao je. Ne duže od toga. Čvrsto se držeći te pomisli, krenuo je prema gomili s jednom rukom na šeširu, kao da će mu ga nagli udar vjetra podići u zrak.
Crkva je iznutra bila još manja nego što se sjećao. Uguravši se među neznance, Falk je pustio da ga uvuku dublje u mnoštvo. Uočio je jedno slobodno mjesto uza zid i bacio se prema njemu uguravši se pored farmera čija je pamučna košulja bila rastegnuta preko trbuha. Čovjek mu je kimnuo i nastavio zuriti ravno pred sebe. Falk je na košulji mogao vidjeti nabore na rukavima koji su još nedavno bili zavrnuti.
Falk je skinuo šešir i lagano se njime hladio. Nije mogao ne gledati oko sebe. Lica koja su u početku djelovala nepoznato izoš­trila su se i osjetio je nelogičnu navalu iznenađenja zbog nekih bora, kosa prošaranih sjedinama i nabačenih kilograma na njima.
Jedan stariji čovjek dva reda iza njega uhvatio mu je pogled i kimnuo glavom dok su razmjenjivali tužan osmijeh prepozna­vanja. Kako se ono zvao? Falk se pokušao sjetiti. Nije se mogao usredotočiti. Čovjek je bio učitelj. Falk ga je mogao zamisliti pred razredom, kako smjelo pokušava približiti geografiju ili obradu drva ili nešto treće tinejdžerima koji se dosađuju, ali sjećanje mu je stalno izmicalo.
Čovjek je kimnuo prema klupi pored sebe, na kojoj je bilo mjesta, ali Falk je pristojno odmahnuo glavom i nastavio gleda­ti preda se. I u najboljim je vremenima izbjegavao razgovore, a ovo sada bilo je milijun užasnih kilometara daleko od najboljih vremena.
Bože, onaj lijes u sredini tako je malen. Između dvaju drugih pune veličine samo je izgledao još gore. Ako je to bilo moguće. Mala djeca sa zalizanom kosom pokazivala su ga prstima: Tata, vidi. Onaj sanduk ima boje nogometnog kluba. Oni dovoljno stari da znaju što je unutra buljili su, tihi i zaprepašteni, vrpoljeći se u svojim školskim odorama i pribijajući se bliže majkama.
Iznad triju kovčega s uvećane fotografije gledala ih je četveročlana obitelj. Njihovi ukočeni osmijesi bili su preširoki i zrnasti. Falk je prepoznao sliku, vidio ju je na vijestima. Često su je koristili.
Pod njom su lokalnim cvijećem bila ispisana imena mrtvih. Luke. Karen. Billy.
Falk se zagledao u Lukeovu sliku. Gusta crna kosa sada je imala čudne sjedine, ali izgledao je bolje od većine ljudi s pogrešne strane trideset pete godine. Lice mu se činilo starijim no što ga je Falk pamtio, ali nije ga vidio skoro pet godina. Samouvjereni osmijeh bio je nepromijenjen, kao i pogled u kojem se vidjelo određeno razumijevanje. Uvijek isti, te su mu riječi pale na pamet. Tri lijesa govorila su drugo.
“Strahota.” Farmer pored Falka iznenada je progovorio. Ruke su mu bile prekrižene, šake čvrsto zagurane pod pazuha.
“Stvarno”, rekao je Falk.
“Jesi ih dobro poznavao?”
“Ne baš. Samo Lukea…” Falk se na trenutak zbunio, nije se mogao sjetiti riječi kojom bi nazvao čovjeka u najvećem lijesu. Tražio ju je, ali na pamet su mu padali samo banalni opisi iz tabloida.
“Oca”, konačno je izgovorio. “Bili smo prijatelji u mladosti.”
“Aha. Znam ja tko je Luke Hadler.”
“Mislim da svi to znaju.”
“Ti još živiš u blizini, a?” Farmer je malo pomaknuo svoje krupno tijelo i po prvi put dobro odmjerio Falka.
“Ne. Već dugo ne.”
“Aha. Ipak, rekao bih da sam te viđao.” Farmer se namrštio, pokušavao ga je nekamo smjestiti. “Ej, da nisi ti neki vražji novinar, a?”
“Ne. Policajac. U Melbourneu.”
“Stvarno? Vi biste tamo trebali ispitati prokletu vladu, što pu­šta ove stvari.” Čovjek je glavom pokazao prema mjestu gdje je Lukeovo tijelo ležalo uz njegovu suprugu i šestogodišnjeg sina. “Mi ovdje pokušavamo nahraniti državu, po najgorem vremenu u zadnjih sto godina, a oni seru o smanjivanju potpora. Na neki način, teško možeš i kriviti toga jadnika. To je jeb…”
Zaustavio se. Pogledao je po crkvi. “Zafrknuta stvar, eto što je to.”
Falk nije rekao ništa, obojica su razmišljala o nesposobnoj Can­berri. Mogući izvori krivnje za smrt obitelji Hadler nadugo su razvlačeni po stranicama novina.
“Onda, istražuješ ovo?” Čovjek je glavom pokazao prema mr­tvačkim kovčezima.
“Ne. Tu sam samo kao prijatelj”, rekao je Falk. “Nisam ni si­guran da se još ima što istražiti.”
Znao je samo ono što je kao i svi drugi čuo na vijestima. Ali, sudeći po komentarima, sve je bilo jasno. Sačmarica je pripadala Lukeu. Ista koju su kasnije pronašli uguranu u ono što mu je ostalo od usta.
“Ne. Valjda nema”, rekao je farmer. “Samo sam mislio… bio ti je prijatelj i tako to.”
“Ja ionako nisam od tih policajaca. Federalac sam. Odjel za istraživanje financija.”
“To ti meni ništa ne znači, prijatelju.”
“Znači samo da ja pratim novac. Sve što završava s nekoliko nula, a nije tamo gdje bi trebalo biti. Oprani novac, pronevjere, takve stvari.”
Čovjek je nešto odgovorio, ali Falk ga nije čuo. Pogled mu se prebacio s ljesova na ožalošćene u prednjem redu. Prostor za obitelj. Tako da mogu sjediti ispred prijatelja i susjeda koji im onda mogu buljiti u leđa i zahvaljivati Bogu što nisu na njihovu mjestu.
Prošlo je dvadeset godina, ali Falk je odmah prepoznao Lukeova oca. Lice Gerryja Hadlera bilo je sivo. Oči kao da su mu upale u glavu. Poslušno je sjedio na svome mjestu u prvom redu, ali glavu je okrenuo. Nije obraćao pažnju na suprugu koja je jecala pored njega, ni na tri drvena kovčega u kojima su bili ostaci njegova sina, snahe i unuka. Umjesto toga, gledao je ravno u Falka.
Negdje s visoka, iza njih, iz zvučnika se začulo nekoliko taktova glazbe. Počinjao je pogreb. Gerry je malo nagnuo glavu u znak pozdrava, a Falk je stavio ruku u džep. Osjetio je pismo koje je zatekao na stolu prije nekoliko dana. Od Gerryja Hadlera, devet riječi ispisanih teškom rukom:
Luke je lagao. Ti si lagao. Budi na sprovodu.

Falk je prvi skrenuo pogled.

ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

Matko Sršen LJUDI S GREŠKOM

Matko Sršen
Ljudi s greškom

Ponoćni ekspres

U društvu mojih mladih kolega i kolegica poveo se razgovor o prvoj ljubavi. Čulo se tu različitih priča, ali je ton pripovijedanja uglavnom bio sjetan i tugaljiv. Čim se zaljubila, jedna se naša kolegica opasno i dugotrajno razboljela, drugoj je umrla tetka pa je umjesto na prvi ljubavni sastanak morala otići na sprovod, mladom kolegi prva se ljubav jednostavno preselila u inozemni grad i nikad se više nije javila, a drugog je djevojka ostavila za vrijeme telefonskog razgovora; najprije je u srcu, reče, čuo hitac, a zatim ono klik-klik kad je spustila slušalicu. Začudio sam se! Odakle tolika tuga, a takva bujna mladost oko mene? Govoreći o prvoj ljubavi, svi su govorili o nekoj žalostivoj temi, gotovo kao da su se rodili za same tragedije i nesreće. Eto, lijepa mlada kolegica, kad je bila posve mala, običavala je s dječakom istrčati iz kuće u dvorište; tamo bi se stiskali krijući se iza bunara. Tako su se jako stiskali da se ona i dandanas sjeća tog stiskanja kao svoje prve ljubavi. Nisu govorili gotovo ništa, samo su se smijali i stiskali, stiskali i smijali. To se događalo jednog ljeta, kod njezine bake, u primorju.
– Eto – završi mlada kolegica – kad sam se od bake vratila kući, saznala sam da je taj dječak poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Tajac kao i poslije prethodne priče. Svi šute i puše, a soba nam se puni oblacima tuge. Odlučio sam da ih barem nakratko razonodim. Inače će povjerovati kako je svaka ljubav neizbježno sjetna i nesretna! – Ja sam se prvi put zaljubio u jednu malu u dječjem vrtiću – počeo sam. – Valjda sam se zaljubio u njezine kike; kosu je plela u dvije razigrane pletenice koje su joj skakutale kao dva roščića. Dugo sam razmišljao kako da joj iskažem svoju ljubav. Napokon sam se dosjetio, prišao joj straga i povukao je za kike!
Netko se nasmijao.
 – Ih, i to mi je neka prva ljubav! – dobaci ona kolegica s tragedijom.
– Čekajte, nije još gotovo! U tom je našem vrtiću bilo prostrano dječje igralište. Na kraju igrališta visoki zimzelen. Tu sam sutradan, nakon onog uspješno pronađenog izljeva ljubavi, kopao rupu za klikere. Moja mala ljubav neopaženo mi se prišuljala, prislonila mi čavao na tjeme i udarila po njemu čekićem. Zabola mi je čavao u glavu, sve do mozga!
 U društvu nasta tajac.
Svi kao da su nešto očekivali.
– I? – upita kolegica.
 – Što... i? – odgovorih.
 – I što je bilo dalje?
– To je to. Prva ljubav. Nema dalje. Završio sam u bolnici, jedva sam se izvukao. –
Ih... i to mi je nekakva ljubavna priča! – naruga se kolegica.
 – Ipak, nisam umro! – dodah u svoju obranu.
 – A ona?
– Nije ni ona.
– Zar nema nastavka?
– Ima, dakako. Samo... nije baš ljubavni!
– Da čujemo, da čujemo! – povikaše svi odjednom.
Vidim, moje ih je pričanje barem malo razveselilo; nisu više onako sjetni i sentimentalni. Vrijedi nastaviti!
– Sutradan je moj brat kopao rupu pod onim istim zimzelenom. Prikrao mu se iza leđa jedan dječak, zvao se Kristo. I taj mu je Kristo zabio čavao u glavu. Isto onako kao što je dan prije ona meni zabila... – Ma nije moguće? Zar zbilja? Da ti ne izmišljaš nama tu... – začuše se glasovi puni čuđenja i nevjerice.
 – Ma kakvi izmišljam!? Što vam je? Godinama nisam razgovarao s Kristom zato što mi je zamalo ubio brata!
 – A s njom? – upita netko.
– Što, s njom? Misliš s malom... mojom prvom ljubavi?
– E, to...
– Ni s njom nisam razgovarao godinama, mislim, poslije tog, kako da kažem, izljeva ljubavi... Nasmijali su se u jedan glas. Da iskoristim nastalo dobro raspoloženje, dodao sam:
– Zanima li vas što je bilo dalje sa mnom i s Kristom?
 Kolegica je zapalila cigaretu, povukla dim i lako ispuhnula, a iza oblaka koji je nastao odjednom vidjeh radoznala, raspoložena lica koja kao da su mi govorila: hajde, pričaj!
– Kad god bih poslije sreo Krista, okrenuo bih glavu u znak protesta zbog onog što je napravio mom bratu. A i on bi okrenuo glavu kada bi sreo mene jer je već bio primijetio kako ja okrećem glavu. Tako smo svakodnevno prolazili jedan pokraj drugoga bez pozdrava. Inače smo često zalazili u ista društva, imali zajedničke prijatelje. Kristo je bio jak dječak, poslije snažan mladić, ono što se kaže „strah i trepet“, mišićav, razvijen, kao stvoren za izvlačenje barke iz gradske luke. Otac mu je, čini mi se, bio barkarijol...
 – Kakve to ima veze s tvojom pričom? – prekine me jedan mladi kolega.
 – Sad ćeš čuti, samo ne prekidaj! Inače, Kristo je bio malo, kako se ono kaže, onako... baš kao ti!
 – Što? Što kao ja, što time hoćeš reći? – pobuni se moj mladi prijatelj.
– A malo onako, na svoju ruku! Volio se usamljivati, onako kao i ti. Znaš, kad je kiša ili olujno more, volio je šetati dok svi drugi bježe doma. Eto...
– Ne zavlači i ne aludiraj! Imaš li ti uopće što ispričati u vezi s tim... Kristom? Nasmijao sam se.
 – Kako da ne! Nismo razgovarali, kao što sam rekao, silne godine. Samo smo okretali glavu jedan od drugoga kad god bismo se sreli. I tako jednom, bilo je to kad sam se već oženio i dobio dijete... Hm! Zanima li vas?
 – Kad si već započeo... – dobaci malko zajedljivo kolegica.
 – Bilo je strašno nevrijeme, zimi, a ja ostavio barku na vezu u gradskoj luci. Požurim po onoj kiši i oluji u luku da nekako izvučem barku. Skočim u nju, a valovi golemi! Miješaju pjenu u luci, a meni se čini kao da sam s barkom negdje na planinskom izvoru. Otrgnem se nekako s veza, odriješim konop od sidra i zaveslam lukom. Veslam lijevo, valovi me nose, veslam desno, udaraju, a sve mi pogled traži nekoga tko bi mi pomogao da izvučem barku. Ali, po takvom nevremenu, nećeš ti! Nema nikoga. Svi su svoje barke već izvukli ili su ih mnogo bolje vezali nego što sam ja to učinio. Što ću sad? Pokisao, smalaksao, ne mogu se dalje boriti s valovima. Kad, eto ti, rivom ide... Kristo! Nabio ruke u džepove, hoda i ne osvrće se. I onako sve nešto prebire u sebi. Primijetio me, kako i ne bi kad smo sami u cijeloj luci nas dvojica, luđaci, po ovakvom nevremenu. On šeta, a ja ću se uskoro utopiti nasred luke, ili ja ili moja barka. Ali, svejedno, okrenuo Kristo, po našem dobrom običaju, glavu od mene i nastavio šetati. Osjetio sam se ponovno isto onako kao s onom mojom prvom ljubavi. Ne znam kako izraziti ono što osjećam! Onda provali iz mene i ja zavičem: – Kristo!
 On se okrene.
– Daj Kristo, molim te, šaku ruke da izvučem barku!
 – Evo, odma’! – uzvrati meni Kristo. I mi začas potegnemo barku iz luke na obalu. A prije toga nismo razgovarali bit će... jedno dvadeset i više godina, a? Zamislite!
 Neki su se dobroćudno nasmijali, ali moj mladi prijatelj nastavi ispitivati: – A Kristo?
– Što... Kristo?
– Što je dalje bilo s njim? Mislim, s njim i s tobom?
– A to. Pa ništa. Otišli smo poslije na piće kad smo već tako lijepo spasili moju barku!
– Ma, nisam te to pitao! Nego mislim, poslije... u životu?
Eh, brajko, puno me pitaš, htjedoh reći. Ih, ih, ih… i što ti je sve život! I umjesto da na tom mjestu lijepo prekinem i zaokružim sve što je dotad bilo izrečeno kakvim-takvim filozofskim zaključkom, ja se, naivčina, zavezah u priču:
– Eto, sad, kad god se sretnemo Kristo i ja, lijepo se pozdravimo kao da smo oduvijek razgovarali!
 – A kad si ga posljednji put sreo? Eh, ovo moje društvance! Baš imaju nos da namirišu tragediju! Ugrizao sam se za jezik i zašutio. Ali, sad je na meni bio red da sjetno uzdahnem. Ipak, pomislio sam, ne predajmo se tako lako tuzi!
– Zar vas ne zanima što je dalje bilo s onom mojom prvom ljubavi?
– Kakav si, sigurno si je poslije oženio! – naruga se netko.
Šutio sam nekoliko trenutaka. A onda, kad sam se uvjerio da očekuju nastavak, zapalih i ja jednu cigaretu.
– Eto kakvi ste! Naveli ste me da opet propušim...
– Samo ti pričaj i puši! Baš me zanima što se dogodilo. Ja, znate, najviše volim ljubavne priče! – obrati nam se ona ista kolegica.
Ne možeš ne udovoljiti ženama!
– Ni s njom kao ni s Kristom nisam razgovarao sve te silne godine. Ali, ovo je bilo malo teže. Kad smo krenuli u osnovnu školu, dopali smo u isti razred. U višim razredima također smo bili zajedno, čak su nas jednom zgodom, u osmom, premjestili u istu klupu. Ali, ni tada nismo progovorili ni jedne riječi. A kad smo krenuli u gimnaziju, ja izabrao društveni razred, ali – evo ti nje! Kao da me slijedi! Mislio sam: gusko što nisi pošla u prirodni kad ti već tako dobro ide matematika, ali ne! Ona u društveni! Baš kao da me namjerava mu- čiti! Odrasli smo, nije više bilo razloga, ali mi oboje kao za inat! Kroz cijelu gimnaziju nismo progovorili ni riječi. Bilo je vrlo glupih trenutaka; prijatelji, nastavnici, roditelji, svi su već znali da ne razgovaramo, pozivali su na pomirenje, ali mi oboje – ni čuti! A nitko zapravo nije znao zašto ne razgovaramo, oboje smo krili svoje razloge kao zmija noge! O tome je raspravljala i partijska organizacija, ali, srećom, ni ona ni ja nismo bili članovi Partije pa nas partijski zaključci nisu obvezivali! Priznajem, često sam je znao vrebati na ulici ili ispred škole samo da bih joj mogao kad se sretnemo efektno okrenuti leđa. A i ona je meni činila isto! Na kraju, prije mature, promijenio sam zbog nje razred. Ali, ona… e he, he, i vidi ti nje! Napisala je molbu, poslala majku direktorici i – evo ti je u mom novom razredu! Pobjesnio sam, ma došlo mi je bilo da je… Čavao u glavu, a? Samo sad na ovako perfidan način, pomislih. Shvatio sam izazov, bio sam uvjeren da me negdje strašno ismijava. E, nećeš, gusko mala! I uspio sam se suzdržati, a da ne progovorim ni riječi! A kad sam doputovao ovamo, na fakultet, nikome nisam govorio što ću studirati. Ali, nakon blaženih prvih tjedana, gle ti vraga! Otkrijem – nju! Na istoj grupi...
– Onda ste se jednog lijepog dana ili noći našli u istom krevetu! – prekine me onaj moj mladi prijatelj. Društvo se smijalo.
– E nismo... nikad! – odgovorih. – Priznajem da mi je žao zbog toga! Eto, ako baš hoćete znati... Prekinuo sam pričati jer sam se vidljivo uzbudio. Obje kolegice hrabrile su me da nastavim.
– Baš je zanimljivo!– izjavi ona s tragedijom.
– Zanima me što će iz svega ispasti! – nadoda druga.
– A mene baš i ne! – zijevne moj mladi prijatelj.
 – Hoćete li da nastavim ili nećete?!
Ženska tankoćutnost. Koliko god sam se trudio da to ne pokažem, obje su primijetile da sam se naljutio.
– Hajde, molim te! Ma pusti ga! Šuti ti! – i obje zagrliše mladog kolegu, to jest jedna ga je obujmila straga, a druga mu je šakom zatvorila usta.
– Nedostaje vam još samo čavao i čekić! – primijetio sam. – Zbilja, nikad mi nije bilo jasno: gdje su ta djeca, i Kristo i moja mala, pronašli onaj čekić. Ja sam ga poslije svakodnevno tražio, ali nigdje ga u vrtiću nisam uspio pronaći. A bilo mi je nekako glupo da ga nosim od kuće...
– Možda ga još nosiš u džepu! – dobaci moj mladi prijatelj.
Prešao sam preko te duhovite primjedbe.
 – Sad da vam napokon priznam – najavio sam tronutim glasom. I gledajući obje kolegice ravno u oči, objavih: – Svih tih godina silno sam je, ludo volio...
Dečki su u mene zurili kao u luđaka, ali su zato kolegice, znao sam, bile do dna srca dirnute tom mojom izjavom.
– Na fakultetu smo se nekako pogubili. Ili sam ja nju, kako se ono kaže, izgubio iz vida. Krenuo s djevojkama, a i ona, valjda... Zapravo, ne znam što je bilo s njom. Otad su prošle mnoge godine. Zatekoh se jedanput u kazalištu. U loži. Ženu je nešto boljela glava pa nije išla sa mnom; djeca su nam još bila mala. Odjednom, usred predstave, osjetih da se vrata lože jedva čujno otvaraju i prije nego što sam se stigao okrenuti, netko me obuhvati straga i pokrije mi oči rukama. Bila je ona. Zamislite – ona! Sjela je do mene kao da smo svih tih godina bili najbolji prijatelji, kao da smo još jučer negdje pričali. I sad čujem srce kako udara, e! Kako mi je samo onda lupalo, tada kada sam shvatio da je to ona... ona! Nakon svih tih godina, nakon sve te mržnje koju sam pokazivao izvana, a ljubio je iznutra, ah, Bože moj... Evo, i mene ste uvalili u tugu!
– Znate, profesore, vi ste mogli biti izvrstan glumac... – dobaci moj mladi kolega.
Obje kolegice krvnički skočile na njega!
 –Dajte mi čavao! – zaviče ona druga.
 – Ej, ej, ej! – umiješao sam se da mu spasim život. Jer, znam ja koji je vrag čavao! Kad se gužva sretno stišala, obrisao sam suzu i nastavio: – Sve one godine voljela me isto kao i ja nju i mučio je isti problem: kako da mi to kaže?! Kao što sam ja nju još u dječjem vrtiću iz ljubavi bio povukao za kike, tako je ona meni zabila čavao u glavu – iz ljubavi! Kad je shvatila što je učinila, strašno se zastidjela i godinama je tražila način kako da to popravi. Ali vidjela je moj prezir i šutnju i nije mogla a da mi ne uzvrati istom mjerom. Pritom je pazila da joj ne pobjegnem kao ono kad sam uzalud prešao u drugi maturantski razred, a kad sam otputovao na studij, uhvatila ju je prava panika. Dugo me je tražila, a kad me je našla, morala je predati molbu za naknadni upis i jedva se upisala na fakultet. Sad, nema druge, mora mi priznati da me voli, da me oduvijek voljela i da me nikada neće prestati voljeti...
– Kakav slučaj! Pa zašto to, kako to? – skoro zajeca kolegica s tragedijom.
 – A eto tako. I ja sam njoj priznao isto!
– A tvoja žena, a djeca? – gotovo vrisnuše obje.
 Odgovorio sam, a što sam drugo mogao kad smo već tako daleko dogurali s prvom ljubavi: – Valjda znate da sam se razveo.
 – Prije četiri godine, zar ne? I dečki su ti sad već veliki!
– Tvoj stariji sin je mojih godina, a ono, u kazalištu, rekao si da su još bili sasvim mali!
 Nisam imao ni kud ni kamo.
Nastavih pričati. – Kad smo tako lijepo jedno drugom svu svoju ljubav izlili u naručje, dođe vrijeme. Spustio se zastor, završila predstava. Htio sam je povesti nekamo, što ja znam, na piće, da nastavimo razgovor i tako to... Ali pred kazalištem je čekao muž! I sinčić! Bilo mu je, čekaj, možda tri ili četiri godine! Upoznala me s njima. Pozvao sam ih u kavanu, ali su odbili! Te su ve- čeri morali putovati. Putovali su u Švicarsku! Muž joj je bio Švicarac, švicarski liječnik, zaboravio sam vam reći... I nikad se više nismo vidjeli.
Prekinuo sam priču jer mi je već bilo teško nastaviti. Htio sam ih najprije razonoditi, a vidi vraga kamo sam dospio! Gotovo sam se zagrcnuo te mi je Linda – tako se kolegica zvala – pružila čistu, svilenu maramicu. Obrisao sam tekućinu, a Lindinu maramicu gurnuo duboko u džep. Ni potresenost me nije toliko omela da bih smetnuo s uma da sam pasionirani sakupljač ženskih maramica! Imam ih kod kuće čitavu, divnu kolekciju.
– Vrati maramicu! – zatraži Linda, koja je dobro poznavala taj moj hobi.
– Nemoj, molim te! – usprotivio sam se.
 – Stavit ću je tik do Natašine!
– Tako se ona zvala? Nataša? – gotovo zacvili Linda.
– Kao u kakvoj ruskoj romančini! – ironično dometnu naš mladi kolega.
– Poslala mi je telegram. Umro joj muž...
 Tu sam izvadio papir iz džepa i počeo ga gužvati. Zatim pogledah na sat. Dosta je bilo! Samo da što prije završim priču.
 – Eto, mladi moji prijatelji! Dugo smo se zadržali, a ekspres iz Züricha dolazi točno u ponoć.
Polako sam ustajao oblačeći kaput. – Nemam više mnogo vremena!
Nastade komešanje.
– Što, zar ćeš je opet vidjeti? Nisi nam sve ispričao? Kako to? Da čujemo! Da čujemo!
 Netko čak zaviče: – Živjeli mladenci! – i u tom trenu, svi smo se nasmijali.
Napuštajući dvoranu u kojoj smo razgovarali, pograbih šešir i, zastajkujući na vratima, upitah tronutim glasom: – Što mislite, prijatelji, da je najprije zagrlim ili da joj prvo izrazim sućut?
Kolegice potrčale prema meni. Galama, vika, usklici! Čak je i moj mladi prijatelj raširio ruke.
Nisam ih sačekao. Požurio sam prema izlazu iz zgrade, uskočio u automobil, zapalio, pritisnuo gas... Uključim brisače. Sipi snijeg kao da smo u božićnoj noći. Snijeg koji me ne znam zašto podsjeti na grad mog djetinjstva u kojem gotovo nikad nije bilo snijega i gdje su ostale stope moje prve ljubavi. Odvezao sam se žurno na kolodvor i tamo, Bog zna zašto, prostajao za šankom sve do ponoći. Ispijajući jedno za drugim svoja pića, neprestano sam mislio na vesela lica mojih mladih kolega i kolegica i na uzbuđen vrisak i ciktanje kojim su me ispratili. –
 Eto, prve ljubavi mogu biti sretne! – govorim naglas vlastitom odrazu u staklu i gledam kroz njega prvi snijeg. A taj pada li, pada.
 Zbog pića ili zbog svega što mi se dogodilo od vrtića pa do današnjeg dana, prepuštam filozofski zaključak ovomu mome iz stakla, koji istodobno kad i ja podiže čašu te mi, čini se, nazdravlja, dok vlak bučno ulazi u stanicu.

 – Da ti rečem, brajko, više se pravo i ne sjećam kako ti se sve to dogodilo. I što si navalio s tom tvojom istinom, gore nego snijeg? Koga briga! Hajde, naruči nam još po jedno!

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Nora Roberts OPSESIJA

Nora Roberts
Opsesija
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo


29. kolovoza 1998.

Nije znala što ju je probudilo i bez obzira na to koliko puta ponovo proživjela tu noć, bez obzira na to gdje ju je ta noćna mora proganjala, nikada neće znati.
Ljeto je zrak pretvorilo u vlažnu juhu koja se polako kuha, juhu koja vonja po znoju i raskuhanom zelenju. Ventilator je tiho zujao na njezinu toaletnom stoliću i miješao taj zrak, ali osjećala se kao da spava u pari koja izbija iz lonca.
Pa ipak bila se naviknula na to, na ležanje povrh plahti nato­pljenih ljetnom vlagom, prozora otvorenih širom prema nemilo­srdnom zboru zrikavaca – i slaboj nadi da će nekakav tračak lahora pomilovati tu sparinu.
Nije ju probudila vrućina niti prigušena grmljavina oluje koja je jačala u daljini. Naomi je u trenutku iz sna utrčala u javu, kao da ju je netko čvrsto protresao ili joj na uho viknuo njezino ime.
Trepćući u mraku, uspravno je sjela u krevetu. Nije čula ništa osim zujanja ventilatora, prodornog ceketa zrikavaca i lijenog huka neke sove koji se ponavljao u pravilnim razmacima. Sve su to bili ljetni zvukovi prirode koje je poznavala koliko i vlastiti glas; ništa što bi stvorilo taj čudni, tihi klik u njezinu grlu.
Ali sada, budna, osjetila je tu vrućinu, poput gaze natoplje­ne vrućom vodom, polegle po svakom centimetru njezina tijela. Poželjela je da je jutro pa da se iskrade van dok još nitko nije na nogama i ohladi se u potoku.
Najprije kućni poslovi, takvo je bilo pravilo. Ali bilo je toliko vruće da joj se činilo kao da će morati razdvojiti zrak poput vela samo kako bi uspjela zakoračiti. Osim toga, bila je subota (ili će biti ujutro), a mama bi subotom malo olabavila s pravilima – ako tata bude dobro raspoložen.
Zatim je čula grmljavinu. Oduševljena, iskobeljala se iz kreveta i potrčala do prozora. Voljela je oluje, način na koji su se kovitlale i hučale kroz drveće, način na koji bi nebo postalo jezovito, način na koji su munje sjekle i bliještale.
A ta će oluja možda donijeti kišu i vjetar i hladniji zrak. Možda.
Kleknula je na pod ruku položenih na prozorsku klupčicu, očiju prikovanih uz taj komadić Mjeseca zamagljenog vrućinom i oblacima.
Možda.
Željela je to – djevojčica koja će za samo dva dana navršiti dva­naest i koja je još uvijek vjerovala u želje. Veliku oluju, pomislila je, s munjama nalik na vile i grmljavinom poput topovske paljbe.
I s mnogo, mnogo kiše.
Sklopila je oči, lice podignula uvis, pokušala je onjušiti zrak. A onda je, u svojoj majici s crtežom Sabrine, tinejdžerske vještice, glavu položila na ruke i stala proučavati sjene. Ponovo je poželjela da je već jutro, a kako su želje bile besplatne, poželjela je da je jutro njezina rođendana. Toliko je jako željela novi bicikl i svima je to nagovijestila na sve moguće načine.
Kleknula je priželjkujući jutro, ta djevojčica visoka i nespretna, kojoj još uvijek – a provjeravala je svakodnevno – nisu počele rasti grudi. Vrućina joj je kosu prilijepila o vrat. Nervozna zbog toga, podignula ju je uvis pa spustila i ostavila da joj visi preko ramena. Željela ju je odrezati – skroz na kratko, poput one vile u bajci iz knjige koju su joj darovali baka i djed dok im još nisu zabranili da se viđaju.
Ali tata je rekao da djevojčice trebaju imati dugu kosu, a dječaci kratku. I tako je njezin mali brat dobio frizuru na četku u Vickovoj brijačnici u gradu, a ona je samo mogla svoju recimo plavu kosu stegnuti u rep.
No Masona su gadno razmazili, po njezinu mišljenju, samo zato što je bio dječak. Za svoj je rođendan dobio košarkaški koš i ploču na koju će ga pričvrstiti, zajedno s originalnom košarkaškom loptom Wilson. Omogućili su mu i da igra košarku u Maloj ligi – a to je, po tatinim pravilima, bilo samo za dječake (i to joj Mason nikada nije dopuštao da zaboravi) – i, s obzirom na to da je bio dvadeset tri mjeseca mlađi od nje (ponekad ona njemu nije dopuštala da to zaboravi), nije morao obavljati toliko mnogo kućanskih poslova.
To nije bilo pošteno, ali da je to izgovorila naglas, samo bi joj dodali još poslova, a i riskirala bi da izgubi privilegij gledanja televizije.
Ali, ne bi marila ni za što od svega toga kada bi dobila novi bicikl.
Ugledala je magličasti bljesak – tek treptaj svjetlosti nisko na nebu. Doći će, rekla je samoj sebi. Željena će oluja doći i donijet će hladnoću i kišu. Bude li padala i padala i padala, ona neće morati plijeviti vrt.
Pomisao na to uzbudila ju je dovoljno da je gotovo propustila vidjeti novi bljesak.
Ovoga puta ne bljesak munje, već zrake svjetlosti iz baterijske svjetiljke.
Najprije je pomislila da netko njuška uokolo, možda pokušava provaliti. Ustala je da odjuri po svoga oca.
Zatim je shvatila da to jest bio njezin otac. Odmicao se od kuće i hodao prema rubu šume. Kretao se brzo i sigurno pod zrakom svjetla.
Možda je išao na potok rashladiti se. Ako ode i ona, kako bi se mogao ljutiti? Ako je dobro raspoložen, nasmijat će se.
Nije razmislila dvaput, jednostavno je zgrabila svoje japanke, baterijsku je svjetiljku strpala u džep i požurila iz sobe, tiha kao miš.
Znala je koje stube škripe – svi su to znali – pa je iz navike izbjegavala stati na njih. Tata nije volio kada bi se ona ili Mason nakon odlaska u krevet šuljali u prizemlje kako bi nešto popili.
Nije navukla japanke dok nije stigla do stražnjih vrata, a onda ih je otvorila tek toliko – prije no što zaškripe – da se može pro­vući van.
Na trenutak je pomislila da je izgubila svjetlosni trag baterijske lampe, no ugledala ga je opet i sunula za njim. Držat će se podalje dok ne procijeni očevo raspoloženje.
Ali on je prošao onkraj plitkog potoka i nastavio dalje ulazeći sve dublje u šumu koja je obrubljivala taj komad tla.
Kamo bi on to mogao ići? Dalje ju je tjerala znatiželja i gotovo bolesno uzbuđenje zbog prikradanja kroz šumu u gluho doba noći. Grmljavina i bljeskovi munja na nebu samo su pridavali osjećaju pustolovine.
Nije poznavala strah, iako nikada ranije nije ušla ovoliko du­boko u šumu – to je bilo zabranjeno. Mama bi je pošteno isprašila kada bi je ulovili, stoga je neće uloviti.
Otac se kretao brzo i sigurno, očito je znao kamo ide. Čula je kako njegove čizme melju staro, suho lišće na uskoj stazi, pa se držala podalje iza njega. Ne bi bilo dobro da je čuje.
Nešto je kriknulo, pa je lagano poskočila. Morala je rukom prekriti usta da priguši svoj hihot. Samo neka stara sova u lovu.
Oblaci su se pomaknuli, prekrili su Mjesec. Zamalo se spota­knula kada je udarila golim nožnim palcem o stijenu i ponovo si je pokrila usta da priguši bol.
Njezin je otac zastao, zbog čega joj je srce stalo udarati poput bubnja. Ukipila se na mjestu, jedva dišući. Prvi se put upitala što će učiniti ako se on okrene i krene prema njoj. Ne bi mogla potr­čati, pomislila je, jer sigurno bi je čuo. Možda bi mogla otpuzati sa staze, sakriti se u grmlju. I samo se nadati da u njemu ne spavaju zmije.
Kada je krenuo dalje, ona je ostala stajati govoreći si neka se vrati prije no što zapadne u doista veliku nepriliku. Ali svjetlost je bila poput magneta i zato je nastavila dalje.
Čula je kako nešto zvecka i grebe, kako nešto škripi poput stražnjih vrata.
Zatim je svjetlost nestala.
Stajala je tako u dubokoj, mračnoj šumi i plitko disala dok su joj kožom putovali ježurci usprkos vrućem, teškom zraku. Uzmaknula je korak, pa dva, dok ju je sve više obuzimala potreba da potrči.
U grlo joj se vratio onaj čvor, toliko velik da je jedva uspjela progutati. A tama… činilo se da se tama omata svuda oko nje – prečvrsto.
Trči kući, trči. Vrati se u krevet, sklopi oči. Glas u njezinu umu vrištao je i kriještao visokim tonom poput zrikavaca.
“Mica plašljivica”, šapnula je zgrabivši svoje nadlaktice ne bi li se ohrabrila. “Nemoj biti mica plašljivica.”
Krenula je polagano naprijed, sada gotovo pipajući put. Oblaci su se ponovo pomaknuli i na tankoj traci mjesečine ugledala je obris razrušene zgrade.
Kao neka stara koliba, pomislila je, koja je tako dogorjela da su od nje preostali samo nazubljeni temelji i stari dimnjak.
Neki se čudni strah pomiješao s fascinacijom tim oblicima, sivilom prizora, načinom na koji se mjesečina prelijevala preko izgorjelih cigli, pocrnjela drveta.
Ponovo je poželjela da je jutro kako bi mogla istraživati. Kada bi se po danu uspjela opet došuljati ovamo, moglo bi to biti njezino mjesto. Mjesto na koje bi mogla donijeti knjige i čitati – a da je brat ne gnjavi. A mogla bi i sjediti i crtati ili samo sjediti i sanjariti.
Netko je jednom živio ovdje, pa možda ima duhova. A ta je ideja bila jako uzbudljiva. Jednostavno bi uživala upoznati nekog duha.
Ali kamo je otišao njezin otac?
Ponovo se sjetila zveckanja i škripe. Možda je ovo bila nekakva druga dimenzija, pa je otvorio vrata prema njoj i nestao unutra.
On je imao tajne – smatrala je da ih svi odrasli imaju. Tajne koje čuvaju od svih, tajne zbog kojih im se oči pretvore u kamen ako postaviš pogrešno pitanje. Možda je on bio nekakav istraživač, istraživač koji je kroz čarobna vrata otišao u drugi svijet.
Ne bi volio da ona razmišlja na takav način jer drugi svjetovi, kao ni duhovi ili tinejdžerske vještice, nisu bile u Bibliji. Ali možda ne bi volio da ona o tome razmišlja jer je to bila istina. Riskirala je još nekoliko koraka naprijed, krajnje naćuljenih ušiju. A čula je samo grmljavinu koja se valjala sve bliže.
Kada se toga puta udarila u prst, omaknuo joj se kratki bolni jecaj pa je skakutala na jednoj nozi dok ubod nije popustio. Glupi kamen, pomislila je i pogledala u tlo.
Na toj blijedoj mjesečini nije ugledala kamen, već vrata. Vrata u tlu! Vrata koja bi zaškripala kada bi ih otvorila. Možda čarobna vrata.
Spustila se na sve četiri, prešla dlanovima preko njih – i zara­dila špranju.
Čarobna ti vrata ne daruju špranju. To je samo neki stari, uko­pani podrum, ili podrum u koji se skloniš u slučaju oluje. No iako je razočaranje oduzelo vjetar njezinim jedrima dok je sisala bolni
prst, još su uvijek to bila vrata u tlu u šumi pored jedne stare, iz­gorjele kolibe.
A njezin je otac otišao dolje.
Njezin bicikl! Možda je dolje sakrio njezin bicikl i upravo ga sada sastavlja. Voljna riskirati još jednu špranju, položila je uho na staro drvo čvrsto sklopivši oči kako bi bolje čula. Pomislila je da ga je čula kako se dolje kreće. Proizvodio je neku vrstu gunđave buke. Zamislila ga je kako spaja njezin bicikl – sav blistav i nov i crven – njegove velike ruke koje odabiru prave alatke dok zviždi kroza zube kako je uvijek činio radeći na nečemu.
Bio je dolje i radio nešto posebno samo za nju. Neće se (u svojim mislima) čitav mjesec buniti protiv kućanskih poslova.
Koliko je vremena potrebno da se sklopi jedan bicikl? Trebala bi požuriti natrag kući kako ne bi shvatio da ga je slijedila. Ali ona ga doista, doista, doista želi vidjeti. Samo će proviriti. Odmaknula se od vrata, došuljala se do izgorjele kolibe i sakrila iza staroga dimnjaka. Neće mu trebati mnogo vremena – bio je vješt s alatom. Da je želio, mogao bi imati svoju mehaničarsku radionicu, a radio je samo za kompaniju iz Morgantowna koja je razvodila telefonske kabele, kako bi svojoj obitelji pružio osjećaj sigurnosti.
Uvijek je to ponavljao.
Pogledala je uvis kada je prvi put bljesnula munja – prve munje­vite vile – a grmljavina koja je uslijedila više je nalikovala eksploziji nego mrmljanju. Trebala je otići kući, to je bila istina, ali sada se nije mogla vratiti. Mogao je svaki čas izaći van i nema sumnje da bi je ulovio.
Ako je sada ulovi, neće biti nikakvog blistavog, crvenog bicikla za njezin rođendan.
Ako počne oluja, samo će se smočiti, i to je sve. To će je ras­hladiti.
Rekla si je da će se on zadržati samo još pet minuta, a kada su te minute prošle, da će ih morati proći samo još pet. A onda je morala piškiti. Pokušala se suzdržati, ne obazirati se, čvrsto je sti­skala mišiće, ali na kraju se predala i otpuzala malo dalje, dublje u šumu. Zakolutala je očima, povukla hlačice dolje i čučnula držeći stopala široko razmaknutima kako bi izbjegla mlaz. Zatim je tresla i tresla dok nije bila suha koliko je to mogla biti. Baš kada je počela podizati hlačice, vrata su se škripeći otvorila.
Sledila se, hlačica nategnutih oko svojih koljena, gole stražnjice na nekoliko centimetara od tla, usana čvrsto stisnutih da priguši disanje.
Ugledala ga je sa sljedećim bljeskom munje i učinio joj se div­ljim – njegova kratko podšišana kosa gotovo je bila bijela na svje­tlosti oluje, očiju vrlo tamnih, zuba iskeženih u grčevitom cereku.
Vidjevši ga, napola očekujući da će zabaciti glavu i početi za­vijati poput vuka, osjetila je da joj srce nabija zbog prvog istinskog straha koji je ikada spoznala.
Kada se protrljao, tamo dolje, osjetila je kako joj se obrazima širi vatrena vrućina. Zatim je zatvorio vrata, brzi je udarac glasno odjeknuo. Povukao je zasun na mjesto – težak, škripav zvuk zbog kojeg je zadrhtala. Noge su joj se tresle zbog zadržavanja neprirod­nog položaja dok je on preko vrata nabacivao slojeve staroga lišća.
Stajao je tamo još trenutak duže – i, o, munja je sada zacvrča­la – i zaplesala zrakom svoga svjetla preko tih vrata. Odbljesak je još jednom straga osvijetlio njegovo lice pa je ugledala samo oštre obrise. Svijetla, kratko podšišana kosa bila je nalik goloj lubanji, oči tamne, beživotne rupe.
Pogledao je oko sebe i u jednom se strašnom trenutku uplašila da je usmjerio pogled ravno u nju. Ovaj bi je muškarac, duboko je u to bila sigurna, ozlijedio, poslužio bi se svojim rukama i šakama da je izdeveta, kao što se otac koji radi da omogući sigurnost svojoj obitelji nikada ne bi.
S bespomoćnim jecajem u svome grlu pomislila je: Molim te, tatice. Molim te.
Ali on se okrenuo i dugačkim se sigurnim koracima vratio putem kojim je i došao.
Nije pomaknula ni jedan drhtavi mišić dok nije čula ništa osim noćne pjesme i prvo meškoljenje vjetra. Oluja se valjala prema njoj, ali njezina oca više nije bilo.
Podignula je hlačice i uspravila se. Trljanjem je tjerala proba­danje trnaca iz svojih nogu. Sada više nije bilo mjesečine, a sav osjećaj pustolovine izgubio se u strašnoj jezi.
No oči su joj se prilagodile dovoljno da pronađe put do vrata prekrivenih lišćem. Ugledala ih je samo zato što je znala da su tamo.
Sada je čula vlastito disanje, šumne udahe na vjetrovitoj pod­lozi. Hladan zrak, ali sada je željela da bude topao. U kostima je
osjećala hladnoću, hladnoću nalik zimskoj, a ruka joj se tresla kada se sagnula odgurnuti debele slojeve lišća.
Zurila je u zasun, debeo i hrđav, koji se protezao preko starih, drvenih vrata. Prstima je prešla preko njega, ali sada ga nije željela otvoriti. Željela je ponovo biti u svojem krevetu, na sigurnome. Nije željela tu sliku svoga oca, taj divlji prizor.
Ali njezini su prsti povukli zasun, a onda se poslužila obje­ma rukama kada se stao opirati. Stisnula je zube kada je škripeći popustio.
Tamo je njezin bicikl, rekla si je čak i kada joj je nekakva strašna težina legla na grudi. Blistavi, crveni, rođendanski bicikl. To je ono što će pronaći.
Polagano je podignula vrata, pogledala dolje u tamu.
Teško je progutala, izvadila iz džepa svoju malu baterijsku lampu i služeći se njezinom uskom zrakom svjetla, počela se spu­štati niz ljestve.
Odjednom se prepala da će u otvoru ugledati lice svoga oca. Taj divlji i užasni pogled na njegovu licu. I da će se ta vrata čvrsto zatvoriti i zarobiti je unutra. Zamalo se ponovo počela penjati na površinu, ali začula je jecaj.
Sledila se na ljestvama.
Dolje je bila nekakva životinja. Zašto bi njezin tata dolje imao životinju… Štene? Je li to bilo njezino rođendansko iznenađenje? Štene koje je oduvijek željela, ali koje nikada nije smjela imati? Čak ni Mason nije od njih uspio izmoliti štene.
Suze su je bole u očima kada je skočila na zemljani pod. Morat će zamoliti oproštaj zbog tih užasnih misli – misli su bile grijeh koliko i djela – misli koje su joj pale na pamet u vezi s ocem.
Mahnula je svjetiljkom uokolo, srca puna pitanja i radosti – ra­dosti koju nakon toga trenutka još dugo neće osjećati. Ali tamo gdje je zamišljala štene koje cvili u svojoj kutiji, nalazila se neka žena.
Oči su joj bile širom raširene i blistave poput stakla dok su joj se iz njih slijevale suze. Ispuštala je užasne zvukove ispod trake prilijepljene preko njezinih usta. Ogrebotine i modrice ostavile su krvave tragove na njezinu licu i vratu.

Na sebi nije imala odjeće, baš nikakve, ali nije se pokušavala pokriti.