petak, 21. lipnja 2019.

Jasen Boko LATINSKOM AMERIKOM UZVODNO. ZA CHE GUEVAROM OD PATAGONIJE DO KUBE


   1.      O, Che naš, koji jesi na nebesima…

           - Tužno je što je Che umro na mjestu gdje ga nitko ne voli - kaže 76-godišnji Lorenzio pa potegne dim cigarete i zašuti pripremajući listove koke, koju neprekidno žvače, za novi zalogaj.
          Sjedimo pred njegovom skromnom kamenom kućicom smještenoj na padini obrasloj makijom, na kojoj je Lorenzio raskrčio nekoliko stotina metara kako bi na škrtoj bolivijskoj zemlji sadio krumpir i kukuruz. Kućica se nalazi otprilike na pola puta između jaruge Quebrada del Churo, u kojoj je argentinsko-kubanski revolucionar ranjen i uhvaćen, i La Higuere, sela u kojem je sljedećeg dana ubijen. Taj dio Bolivije i danas je rijetko naseljen i teško dostupan, a idilične zelene padine obližnjih brda bile su te 1967. godine poprište najveće pobjede CIA-e nad brojnim južnoameričkim gerilskim pokretima.
          Lorenzio je bio među posljednjima koji su prije pedeset godina vidjeli Guevaru živog. Kad su elitne bolivijske vojne jedinice, sastavljene od gotovo 2000 vojnika i potpomognute CIA-om nakon višemjesečnog progona napokon 8. listopada 1967. okružile i uništile Cheovu skupinu, svedenu na sedamnaest gerilaca, a Chea ranili i zarobili, Lorenzio je imao 26 godina. La Higuerom se tada brzo pronio glas da je nakon dva dana puškaranja i ostavši bez oružja zarobljen ranjeni Che. Gotovo svi stanovnici, njih tridesetak, spustili su se u klisuru da vide to čudovište kojim ih je državna propaganda plašila već tjednima.
           - Ležao je vezan na mjestu gdje su ga uhvatili, pokraj velikog kamena, ranjen na dva mjesta, krvav, okružen vojnicima… Onako prljav, iscrpljen i bespomoćan djelovao je jadno - progovara opet Lorenzio, prisjećajući se prizora koji su vidjeli preplašeni seljaci.
          Dan prije nego što je zarobljen, Che je nedaleko odatle zapisao posljednju bilješku u svoju bilježnicu koja će poslije biti objavljena kao Bolivijski dnevnik. Posve svjestan bezizlazne situacije, okruženja u kojem se nalazi nekolicina preostalih gerilaca i znajući da broji posljednje sate, Che nije izgubio svoj smisao za ironiju. Piše: „Jedanaest mjeseci gerilskog pokreta slavili smo na idiličan način.“ Idila je završila 48 sati kasnije, kad su svi već bili pobijeni. Jedino za čim je sigurno žalio bila je činjenica da je uhvaćen živ. Pogreška se dogodila jer mu je jedan metak (dva su pogodila njega) onesposobio pušku. Sve ostalo bilo je upravo onako kako je i znao da će jednom biti, da neće umrijeti za radnim stolom ili u krevetu.
          Tog će poslijepodneva vojnici ranjenog Chea odvući nekoliko kilometara sjevernije, u La Higueru, i zatvoriti ga u malu seosku školu izgrađenu od blata. Ondje će ga sljedećih dvadesetak sati ispitivati pukovnik bolivijske vojske Andrés Selich, jugoslavenskog podrijetla, koji je akciju vodio, i Félix Rodríguez, CIA-in čovjek na terenu. Njih će dvojica zajedno s vojnicima koji su sudjelovali u ranjavanju Chea iskoristiti to vrijeme za trijumfalno fotografiranje sa slavnim trofejem.
          Premda ga je Amerika kao ratni trofej željela živog, Bolivija, poučena iskustvom zarobljavanja Fidela Castra, koji je upravo nakon pomilovanja pokrenuo uspješnu revoluciju na svom otoku, nije ništa htjela prepustiti slučaju. Sutradan je putem radija u La Higueru stigla šifrirana poruka iz vojnog vrha: Kaži dobro jutro tati! Bila je to dogovorena naredba za egzekuciju Che Guevare. Nije bilo nikakva suđenja, a za ubojstvo se dragovoljno javio vojnik Mario Terán. Dobio je samo jednu uputu: “Neka rane izgledaju kao da su nastale u borbi”. Kad je egzekutor ušao u školu, Che je, pričat će poslije Terán, s mukom ustao i rekao: „Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavice, samo ćeš ubiti čovjeka!“ Dobrovoljac je hrabro pucao u vezanog ranjenika, devet puta. Tako je 9. listopada 1967., u 13 sati i 10 minuta, na blatnjavom podu škole u La Higueri, u izoliranoj bolivijskoj provinciji, izdahnuo Che Guevara, za jedne simbol borbe za pravedniji svijet, za druge crveni komunistički vrag. Umro je dostojanstveno i hrabro, zapisao je CIA-in agent Félix Rodríguez.
          Terán, koji će ostatak života provesti skrivajući se, protagonist je zanimljive priče, koja je događajima u La Higueri dodala pomalo ironičan kraj. Potkraj devedesetih nekadašnji egzekutor je oslijepio, a njegov sin zatražio je pomoć upravo od kubanskih liječnika koji su besplatno pomagali siromašnim bolesnicima širom Južne Amerike, posebno kao stručnjaci u otklanjanju mrene. Uz Castrovo odobrenje Kubanci su uspješno operirali Guevarina ubojicu te je ovaj opet progledao.
          Neposredno nakon ubojstva Cheovo mrtvo tijelo helikopterom je prebačeno šezdesetak kilometara dalje, u Vallegrande, sjedište vojnoga garnizona iz kojeg je akcija vođena, gdje je dva dana bilo izloženo u praonici u stražnjem dvorištu bolnice Nuestro Señor de Malta. Bio je to najsigurniji način da se novinare, a onda i narod uvjeri kako je zvijer mrtva. Izloženo na betonskom bazenu koji je služio za pranje prljavog bolničkog rublja, tijelo mrtvog revolucionara mnoge je podsjetilo na poznatu sliku Andrea Mantegne Oplakivanje Krista, iz 1480. Religiozne konotacije bile su toliko snažne da se gradom pronio glas o mrtvom mučeniku, pa su žene rezale uvojke Guevarine kose kako bi ih, u religioznom žaru, sačuvale kao relikviju. Ne bi me čudilo da su molitve tih dana započinjale sa: O, Che naš, koji jesi na nebesima…
          Nakon izlaganja tijela Che je zajedno s poginulim suborcima u tajnosti pokopan, kako bi se izbjeglo obožavanje groba. Prošlo je punih trideset godina dok akteri tajnog pokopa nisu progovorili, pa je Cheovo tijelo pronađeno skriveno pod pistom aerodroma u Vallegrandeu, na mjestu gdje je danas njegov mauzolej. Nedaleko od njegova groba pronađena su i tijela njegovih 12 apostola, revolucionara ubijenih u istoj akciji. Priča se ponavlja kroz povijest: karizmatični junak koji se bori za radikalne promjene biva izdan i ubijen, a nakon smrti doživljava uskrsnuće i postaje mesija velike religije/ideologije. Malo nakon toga Organizacija oko njegova lika stvara pravi kult i prilagođuje ga svojim potrebama, često manipulirajući likom vođe u svrhu vlastite promocije.
          Drama u La Higueri označila je kraj loše koordinirane gerilske akcije koja je započela jedanaest mjeseci ranije, dolaskom u La Paz Adolfa Mena Gonzáleza, sredovječnog urugvajskog biznismena, iza čije se maske krio neprepoznatljivi Che Guevara. Pokušaj izvoza revolucije u srce Južne Amerike od početka je minirala bolivijska Komunistička partija, koja je trebala biti glavni koordinator i pomagač akcije, a čiji se lider Mario Monje, ni jednog trenutka nije držao dogovora te je gerilce prepustio njihovoj sudbini. Cijelo su se to vrijeme borci - Kubanci i lokalni revolucionari - probijali uglavnom besciljno kroz prašume juga Bolivije, izbjegavajući velike vojne snage koje su im stalno bile za petama, pokušavajući ponoviti uspješno kubansko iskustvo.
           Ovaj put, međutim, ništa nije bilo isto, a najviše je nedostajala potpora seljaka, koja je na Kubi i donijela prevagu. Castrova uloga u napuštanju Chea u bolivijskoj nevolji i danas je tema prijepora, ali ostaje činjenica da je s nekolicinom loše naoružanih suboraca bio napušten od svih i prepušten sudbini. Paradoksalno, Bolivija koja je sa svim susjedima vodila ratove i baš sve izgubila, ovu je vojnu akciju, vjerojatno zbog CIA-ine kontrole i koordinacije, izvela efikasno.
          O tome što se događalo nakon Cheove smrti Lorenzio ništa ne zna. Do njega ne dopiru vijesti iz vanjskog svijeta, nema ondje ni novina ni radija. Ne komentira politiku, ne iznosi svoj stav - vjerojatno izrečen u onom “nitko ga nije volio” - jer se brine o golom preživljavanju. I danas, kao i prije pola stoljeća, on skrbi o svojih nekoliko krava i malom polju na kojem rastu krumpir i kukuruz. Pokazuje mi jednostavnu krušnu peć u kojoj ponekad, kaže, ispeče kruh, a jedina gastronomska konstanta u njegovu životu je lišće koke koje žvače i rakija od šećerne trske “koju mu iz tvornice u Santa Cruzu, vrlo povoljno, nabavlja prijatelj”.
          Sjedimo tako i razgovaramo o životu, svakodnevici. Revolucija ga, kao ni išta drugo iz vanjskog svijeta, ne zanima. Ja njemu cigaretu, on meni rakiju, mijenjamo rijetka životna dobra i razmijenimo poneku rečenicu, duboko u bolivijskoj provinciji na kraju svijeta, bez tekuće vode, struje i ostalih civilizacijskih postignuća.
          - Što radite kad ne radite u polju? - kako bi prekinula tišinu pita ga Nikolina, koja i ovaj put putuje sa mnom.
          Zbunjen, Lorenzio pogleda u našeg vodiča Adalita, zahvaljujući kojem smo i pronašli mjesto Cheova zarobljavanja i koji nas je upoznao s Lorenziom. Adalit mu pokušava objasniti koncept slobodnog vremena, pojasniti pitanje. Lorenzio se smije, odmahuje rukom, takvo što ovdje ne postoji, uvijek ima posla na zemlji i oko krava.
          La Higuera je i danas ostala zabit, i dalje ne postoji asfalt ni autobusna linija kojom bi se do sela stiglo. Trebali su nam dani kako bismo organizirali dolazak u selo, a da ne dođemo nekom od rijetkih turističkih tura koje pokrivaju tzv. Ruta del Che i jedini su službeni način upoznavanja s posljednjim Cheovim danima. Preko lokalnih veza u Vallegrandeu došli smo do Adalita, mladića koji povremeno radi kao vodič u pratnji radoznalih tragača za Cheom. Kako mu ime odaje, Adalit ima arapske korijene, a ni sam ne zna objasniti kako su njegovi arapski preci dospjeli u srce Južne Amerike. Posjeo nas je u svoj pohabani automobil i satima nas vozio lošom cestom, katkad vododerinom, mijenjajući usput probušene gume, kako bismo stigli u La Higueru.
          A onda smo se pješice, kozjom stazom, spustili prema mjestu Cheova zarobljavanja, u uskoj, zarasloj jaruzi Quebrada del Churo. Uz kamen iza kojeg se skrivao, ranjen, s oštećenom puškom, raste stablo, a u blizini je podignut mali kružni spomenik. Danas je to mirno mjesto, na koje malo tko zalazi, osim fanatika u potrazi za Cheom, a cijeli je prostor išaran porukama potpore posjetitelja popularnom revolucionaru.
          Škola u La Higueri, koja je nekoć bila izgrađena od blata, danas je obnovljena i pretvorena u mali mjesni Muzej. Otvara nam ga ključarica koju je Adalit, nakon potrage za njom po selu, pronašao u njezinu polju, kako radi na zemlji. Ovo je mjesto daleko od svega pa su posjetitelji rijetki, i Muzej se otvara tek po potrebi. Po zidovima male prostorije koja je u ono vrijeme bila pregrađene zidom i u kojoj je ranjeni Che proveo posljednju noć života, odvojen od dvojice svojih suboraca s kojima je zarobljen, danas su izložene brojne uspomene na posljednje sate slavnog revolucionara. Uz nekoliko dokumenata i zemljovida tu su i rukom ispisane riječi zahvale i divljenja posjetitelja.
          Glavni trg La Higuere, ako se tako može nazvati prašnjava ledina s nekoliko stabala i popločanim parkom, sav je u znaku Che Guevare, a naivne skulpture i brojne parole podsjećaju na čovjeka koji je u to malo mjesto, sasvim slučajno, došao samo jednom, da iz njega više živ ne izađe. Na glavnom spomeniku, s parolom Tvoj primjer rađa novo svitanje, poprsje ubijenog revolucionara u društvu je velikog križa. To je još jedna potvrda religioznih konotacija Cheova kulta, koji je u očima puka pretvoren u pravog mučenika, bez obzira na njegovu ideologiju suprotstavljenu crkvenoj.
          Dok obilazimo trg, spomenike i parole, Adalit u pustom selu pokušava pronaći Vanessu, mladu gostioničarku u jedinom bar-restaurantu u selu nazvanom La Tania. Bilo je to kodno ime Tamare Bunke, nekoć suradnice istočnonjemačkog Stasija, koja je zajedno s Cheom sudjelovala u fatalnom bolivijskom pohodu. Na zidu pred barom veliki je grafit, portret Chea s cigarom. Vanessa ne nudi jelovnik, restoran nema hrane, a ni pića u ponudi. Može se dobiti samo jedno piće: Coca-Cola, i to ona dvolitarska!
          „Jesmo li se za to borili?“ možda bi se upitao Che, ali bez turista nema ni svrhe imati bilo što iza skromnog šanka, pogotovo kad je najbliži dućan udaljen tri sata vožnje. I dok ispijamo najpoznatiji američki proizvod, Vanessa nam povjerava kako neće još dugo ostati ovdje, ide studirati ekonomiju ili nešto drugo, ne zna, ali zna da odlazi u Sucre ili Santa Cruz. Bilo gdje, samo da se izvuče iz ovog slijepog crijeva svijeta, za koji nikad nitko ne bi čuo da ovamo jednom davno nije zalutao čovjek koji će nakon smrti postati ikona svih lijevih pokreta.
          Lorenzio ne pije colu, preferira lišće koke, pa nam se nije pridružio u restoranu, ostao je uz svoje krave i kukuruze.
          Ipak, nešto se u Boliviji promijenilo, a Cheov se san naizgled ostvario, ne revolucijom, nego demokratskim izborima. Bolivija je od dolaska na vlast Eva Moralesa 2006. godine socijalistička zemlja koja se s uspjehom bori s bijedom, američkim utjecajem i korporacijskim kapitalizmom. Priča o bolivijskoj socijalističkoj vlasti prilično je kompleksna. Evo Morales daleko je od crno-bijele slike socijalističkog anđela, ali činjenica je da je Bolivija na putu da se izvuče s dna ljestvice najnerazvijenijih zemalja i da stvari krenu nabolje.
          U zemlji u kojoj ga „nitko nije volio” Che je danas heroj. Zidovi su ukrašeni njegovim slikama i grafitima posvete, a La Higuera je, kao i nešto veći Vallegrande, gdje su uređeni muzej i mauzolej poznatog revolucionara, danas sveto mjesto revolucije. Bolnička praonica u kojoj je tijelo bilo izloženo pretvorena je, opet u religioznom duhu, u Golgotu na kojoj je stradao revolucionarni mučenik i mjesto hodočašća svjetske ljevice. Ta bolivijska priča podsjeća me na nekadašnja putovanja tragovima revolucije u zemlji u kojoj sam odrastao, s jedinom razlikom što školske ekskurzije ne dolaze do La Higuere, selo je i dalje predaleko od civilizacije; svrati se u Vallegrande i to je to.
          Sasvim nedavno, u listopadu 2017., obilježena je pedesetogodišnjica Cheove smrti, a u La Higueri je održana velika komemoracija na kojoj su sudjelovali brojni državnici. Ipak, Morales i ostali dobro uhranjeni političari slavili su Chea na mjestu do kojeg su mogli doći svojim limuzinama, nitko se nije pješice kozjom stazom spustio dva kilometra do Quebrade del Churo gdje je Che zarobljen. Došli su u La Higueru, održali govore, obilno jeli i pili, postavili nove spomenike i natpise, posjetili i Vallegrande, i vratili se doma. La Higuera je nakon njihova odlaska ostala ono što jest: zabačeno provincijsko selo s jedva sedamdeset stanovnika, od kojih ni jednog nismo vidjeli na ulici, bez asfalta, ali s novom školom u kojoj je danas sedam đaka. Stara je škola, u kojoj je ubijen Che, pretvorena u Muzej.
          Nakon obilaska križnog puta legendarnog revolucionara i ispijanja Coca-Cole u selu više nije bilo ničeg zbog čega bismo se zadržavali. Pozdravljamo se s Vanessom i Lorenziom, napuštamo sveto mjesto i La Higuera ostaje iza nas u oblaku prašine. Vanessa će uskoro za nama, da se nikad ne vrati, i samo Lorenzio, kao živi spomenik događaja od prije pola stoljeća, ostaje ondje. La Higuera tone u svoj provincijski san do neke sljedeće obljetnice.


utorak, 11. lipnja 2019.

Kristen Roupenian ZNAŠ DA TO ŽELIŠ


Kristen Roupenian
Znaš da to želiš
S engleskog prevela Lada Furlan Zaborac


Cat Person[1]


Margot je upoznala Roberta jedne srijede navečer, pred kraj svojega zimskog semestra. Radila je na pultu brze hrane u art-kinu u centru grada kad se on pojavio i kupio velike kokice i pakiranje bombona od likoricije Red Vines.
“To je... neobičan odabir”, rekla je. “Mislim da još nikada nikome nisam prodala pakiranje Red Vines bombona.”
Flert s kupcima postao joj je navika s kojom je započela još dok je radila kao barista, a pomagala joj je i kod napojnica. U kinu nije bilo napojnica, ali posao bi joj inače bio dosadan, a i Robert je bio sladak. Ne toliko sladak da bi mu, recimo, prišla na nekom tulumu, ali dovoljno sladak da bi mogla zamisliti da je zaljubljena u njega da, recimo, sjedi preko puta njega na nekom dosadnom predavanju – iako je bila gotovo potpuno sigurna da je već završio fakultet, bio je u srednjim dvadesetima. Bio je visok, što joj se sviđalo, i vidjela je kako mu ispod zavrnutog rukava košulje izviruje vrh tetovaže. Ali činilo joj se da je sklon debljanju, brada mu je bila malo predugačka, ramena su mu bila mrvicu obješena prema naprijed, kao da želi nešto zaštititi.
Robert nije reagirao na njezin flert. Odnosno, ako i jest, to je pokazao povlačeći se, kao da je želio da se ona izloži prema njemu, da se potrudi jače.
“Pa,” rekao je, “u redu.” Spremio je ostatak novca u džep.
Međutim, sljedećeg tjedna ponovo je došao u kino i kupio još jednu kutiju Red Vinesa.
“Sve si bolja u svojem poslu”, rekao joj je. “Ovog ti je puta pošlo za rukom da me ne uvrijediš.”
Slegnula je ramenima.
“Trebala bih dobiti promaknuće, pa...” odgovorila je.
Ponovo joj je prišao nakon filma.
“Djevojko za pultom, daj mi svoj broj telefona”, rekao je, a ona mu ga je, na vlastito iznenađenje, dala.

Od tog kratkog razgovora o bombonima Red Vines tijekom nekoliko sljedećih tjedana razradili su bogatu mrežu šala u porukama, improvizacije koje su se razmotavale i mijenjale toliko brzo da je ona katkad teško pratila njihovu nit. Bio je vrlo pametan, a ona je shvatila da se mora jako potruditi želi li ga impresionirati. Uskoro je primijetila da, kad mu pošalje poruku, najčešće odgovori odmah, ali ako mu ona na poruku odgovori nakon nekoliko sati, njegova sljedeća poruka bude kratka i ne sadržava pitanje, stoga je ovisilo o njoj želi li ponovo započeti razgovor, što je ona uvijek i činila. U nekoliko navrata dan-dva bila je rastresena i pitala se hoće li njihova komunikacija potpuno utihnuti, međutim, tada bi se sjetila nečega smiješnog što mu je željela reći ili bi na internetu vidjela neku sliku koja se odnosila na njihov razgovor, pa bi sve iznova započeli. I dalje nije znala mnogo o njemu jer nikada nisu razgovarali o osobnim stvarima, ali kada bi zaredali nekoliko dobrih šala, zavladalo bi nekakvo veselje, kao da zajedno plešu. Zatim se, jedne večeri tijekom tjedna prije ispitnih rokova, požalila kako su sve studentske menze zatvorene i kako u sobi uopće nema hrane jer joj je cimerica potamanila sve iz njezine zalihe za preživljavanje, a on je ponudio da će joj kupiti bombone Red Vines da izdrži. Ona je tu šalu isprva neutralizirala drugom, zato što je doista morala učiti, ali onda je on rekao: “Ne, ozbiljan sam, prestani se glupirati i dođi odmah”, na što je ona obukla jaknu preko pidžame i sastala se s njim ispred trgovine koja je radila čitavu noć.
Bilo je oko jedanaest sati navečer. Pozdravio ju je bez previše pompe, kao da ju je svakodnevno viđao, i odveo je unutra da izabere nešto za grickanje. Trgovina nije držala bombone Red Vines, pa joj je kupio Cherry Coke Slurpee i vrećicu Doritosa, kao i neki novi upaljač u obliku žabe s cigaretom u ustima.
“Hvala ti na poklonima”, rekla je kad su ponovo izašli van.
Robert je nosio kapu od zečjeg krzna koja mu je prekrivala uši i debelu, starinsku dugačku jaknu. Pomislila je da mu takav stajling odgovara, bez obzira na to što izgleda pomalo tupavo; kapa je naglašavala njegovu auru drvosječe, a debeli kaput skrivao mu je trbuh i pomalo tužnu obješenost njegovih ramena.
“Nema na čemu, djevojko za pultom”, odgovorio je usprkos tome što joj je sad već znao ime.
Učinilo joj se da će je poljubiti i pripremila se da to izbjegne i pruži mu obraz, međutim umjesto poljupca u usta, on ju je primio za ruku i poljubio nježno u čelo, kao da mu je ona nešto najdragocjenije.
“Samo uči, draga”, rekao je. “Vidjet ćemo se uskoro.”
Hodajući natrag do doma, ispunila ju je blještava lakoća koju je protumačila kao početak zaljubljenosti.
Dok je za vrijeme praznika bila kod kuće, neprestano su razmjenjivali poruke, i to ne samo šale nego su jedno drugome prepričavali i kako provode dane. Počeli su jedno drugome željeti dobro jutro i laku noć, a kada bi mu ona postavila pitanje i on ne bi odmah odgovorio, ona bi osjetila oštru bol tjeskobne čežnje.
Saznala je da Robert ima dvije mačke koje su se zvale Mu i Yan i zajedno su izmislili zakučasti scenarij u kojem njezina mačka Pita, koju je kao dijete imala, šalje ljubavne poruke Yanu, ali svaki put kad se obrati Mu, Pita postaje hladna i formalna jer je ljubomorna na njezin odnos s Yanom.
“Zašto neprestano šalješ poruke?” upitao je tijekom večere Margot njezin očuh. “Jesi li s nekime u vezi?”
“Da”, odgovorila je Margot. “Zove se Robert, upoznala sam ga u kinu. Zaljubljeni smo i vjerojatno ćemo se vjenčati.”
“Hmmm”, rekao je njezin očuh. “Reci mu da imamo nekoliko pitanja za njega.”
Roditelji se raspituju o tebi, napisala je Margot, a Robert joj je odgovorio smajlićem koji je umjesto očiju imao srca.

Kad se Margot vratila na fakultet, jako je željela ponovo vidjeti Roberta, međutim ispostavilo se da je njega jako teško uloviti. Sorry, gužva na poslu, odgovorio je. Uskoro te zovem, obećavam. Margot se to nije sviđalo, činilo joj se da gubi premoć, a kada ju je na kraju ipak pitao želi li u kino, odmah je pristala.
Film koji je želio gledati igrao je u kinu u kojem je radila, međutim ona je predložila da ga umjesto toga odu pogledati u veliki multipleks izvan grada; tamo studenti nisu često odlazili zato što je trebalo voziti onamo. Robert je došao po nju u prljavom bijelom Civicu u kojem su držači za čaše bili prepuni papirića od slatkiša. Tijekom vožnje bio je puno tiši no što je ona očekivala i nije ju previše gledao. Nije prošlo ni pet minuta prije no što je njoj postalo grozno neugodno i, kad su se priključili na autocestu, sinulo joj je da bi je mogao odvesti nekamo i silovati i ubiti; na kraju krajeva, ta ona o njemu nije znala gotovo ništa.
Upravo kad je to pomislila, on je rekao: “Ne brini se, neću te ubiti”, a ona se zapitala nije li neugodna atmosfera u automobilu njezina krivnja jer se ponašala osjetljivo i nervozno poput djevojke koja misli da će je netko ubiti svaki put kad ide na spoj.
“Sve u redu – možeš me ubiti ako želiš”, rekla je, a on se nasmijao i pogladio je po koljenu. No i dalje je bio neugodno šutljiv, a svi njezini neobavezni pokušaji započinjanja razgovora samo su se, poput balončića, odbijali o njega. U kinu se, s blagajnicom na štandu, našalio u vezi s bombonima Red Vines, što je ispalo kao sasvim neuspjela šala zbog koje je svima uključenima bilo neugodno, a najviše Margot.
Tijekom filma nije ju držao za ruku niti ju je zagrlio, tako da je ona do trenutka kad su se vratili na parkiralište, bila poprilično sigurna da se predomislio o pitanju naklonosti prema njoj. Na sebi je imala tajice i duksu, možda je problem bio u tome. Kad je ušla u automobil, on je rekao: “Drago mi je da si se uredila za mene”, za što je tada pretpostavila da je šala, međutim, možda ga je uvrijedila odajući dojam da njihov spoj nije doživjela dovoljno ozbiljno, ili nešto slično. On je na sebi imao bež hlače i klasičnu košulju.
“I, onda, želiš li nekamo na piće?” upitao je kad su ponovo sjeli u automobil, kao da mu je pristojnost izvana nametnuta obveza. Margot se činilo kako očito očekuje da ga odbije i kad ona to učini, da zauvijek prestanu razgovarati. To ju je rastužilo, ne toliko zato što se željela nastaviti družiti s njime nego više stoga što je tijekom praznika razvila visoka očekivanja prema njemu, te joj se činio nepravedno da se to sve tako brzo raspadne.
“Pa, pretpostavljam da bismo mogli?” rekla je.
“Ako to želiš”, rekao je. Ako to želiš bio je tako neugodan odgovor da je ona nijemo sjedila u automobilu sve dok joj on nije pogurnuo nogu rekavši: “Što se duriš?”
“Ne durim se”, odgovorila je. “Samo sam malo umorna.”
“Mogu te odvesti doma.”
“Ne, dobro će mi doći piće, pogotovo nakon ovog filma.” Iako je igrao u komercijalnom kinu, film koji je odabrao bio je grozno depresivna drama o holokaustu, toliko neprikladna za prvi spoj da ga je ona, kad ga je predložio, upitala LOL, jel ti to ozbiljno, a on se našalio rekavši da mu je žao zbog krive procjene njezina ukusa i da je umjesto toga može odvesti na neku romantičnu komediju. Ali sada, kad je ovo rekla o filmu, on se malo lecnuo, a njoj je sinulo potpuno drugačije tumačenje večerašnjih događaja. Pomislila je da ju je prijedlogom filma o holokaustu zapravo želio impresionirati, zato što nije shvaćao da je film o holokaustu kriva vrsta “ozbiljnog” filma koji bi se mogao dojmiti osobe zaposlene u art-kinu, one vrste osobe kakvom ju je vjerojatno smatrao. Možda ga je, pomislila je, porukom LOL, jel ti to ozbiljno uvrijedila, prestrašila i učinila da mu bude neugodno u njezinu društvu. Dirnula ju je pomisao na tu njegovu moguću ranjivost i prema njemu je osjetila veću naklonost nego dotad te večeri.
Kad ju je upitao kamo bi željela na piće, spomenula je mjesto na koje je običavala izlaziti, ali on je napravio grimasu i rekao da je to u studentskom getu i da će je izvesti na bolje mjesto. Otišli su u bar u kojem ona nikada nije bila, u jedno skriveno mjesto u podrumu, bez ikakve reklame kojom se vani oglašava. Pružao se red za ulazak i, dok su čekali, postala je nervozna smišljajući način kako mu reći ono što mu je trebala reći, ali nije uspjela, i tako je, na zahtjev izbacivača da mu pokaže osobnu iskaznicu, nju samo pružila. Izbacivač ju je ovlaš pogledao: samo se nacerio i rekao: “Da, ne može”, i mahnuo joj rukom da se makne iz reda dok je istovremeno pozvao bliže sljedeću skupinu ljudi koji su stajali u redu.
Robert je bio ispred nje u redu, nije primijetio što se odigralo iza njega. “Roberte”, rekla je tiho. Ali on se nije okrenuo. Na kraju ga je netko iz reda tko je obratio pozornost na događaje potapšao po ramenu i pokazao mu na nju, nasukanu na nogostupu.
Stajala je ondje posramljeno kad joj je on prišao. “Oprosti!” rekla je. “Ovo je tako neugodno.”
“Koliko imaš godina?” zahtijevao je odgovor.
“Dvadeset”, rekla je.
“Oh”, uzvratio je. “Mislio sam da si rekla da si starija.”
“Rekla sam ti da sam na drugoj godini!” rekla je. Stajati ispred bara, nakon što joj je odbijen ulaz pred svima, bilo je dovoljno neugodno, a sad ju je i Robert gledao kao da je učinila nešto pogrešno.
“Ali bila si… kako si to nazvala? Pauzirala si godinu dana”, usprotivio se, kao da je riječ o raspravi u kojoj može pobijediti.
“Ne znam što da ti kažem”, rekla je bespomoćno. “Imam dvadeset.”
I zatim je, što je bilo sasvim apsurdno, osjetila kako joj suze peku oči, zato što se sve na neki način činilo uništeno i nije razumjela zašto je sve tako teško.
Ali kad je Robert vidio kako joj se lice iskrivljuje od plača, dogodilo se nešto gotovo magično. Iz njegova je držanja nestala sva napetost; uspravio se i omotao svoje medvjeđe ruke oko nje. “Oh, dušo”, rekao je. “Oh, draga, sve je okej, sve je u redu. Nema potrebe da se osjećaš loše.” Dopustila mu je da je prisloni na sebe i preplavio ju je isti osjećaj kao i onda ispred dežurne trgovine – osjećaj da je nekakva krhka, dragocjena stvar za koju on strahuje da bi je mogao polomiti. Poljubio ju je u vrh glave, a ona se nasmijala i obrisala suze.
“Ne mogu vjerovati da plačem zato što mi nisu dopustili ući u bar”, rekla je. “Sigurno misliš da sam neka glupača.” Ali znala je da on to ne misli po načinu na koji ju je gledao; u odrazu u njegovim očima vidjela je koliko je lijepa dok se smije kroz suze pod blijedim sjajem ulične rasvjete, uz pokoju snježnu pahulju koja pada na tlo.
Tada ju je poljubio, u usta, ozbiljno; približio joj se nekako nasrnuvši i gotovo joj nagurao jezik u grlo. Bio je to užasan poljubac, šokantno loš; Margot je teško mogla povjerovati da se odrastao čovjek može toliko loše ljubiti. Činilo se grozno, međutim, to je u njoj ponovo izazvalo onaj nježni osjećaj prema njemu, osjećaj da ona, iako je stariji od nje, zna nešto što on ne zna. Kad je završio s ljubljenjem, čvrsto ju je primio za ruku i odveo u drugačiji bar, sa stolovima za bilijar i fliperima i piljevinom na podu, gdje nitko nije pregledavao osobne iskaznice na ulazu. U jednom od separea vidjela je asistenta iz engleskog s prve godine studija.
“Da ti donesem votka-tonik?” upitao je Robert, na što je pomislila da je to možda trebala biti šala na račun pića koje piju studentice, iako ona nikada nije probala votka-tonik. No doista je bila u nedoumici oko pića koje bi naručila; na mjestima na koja je izlazila osobne dokumente tražili su samo na šanku, pa su klinci s navršenom dvadeset jednom godinom ili oni koji su imali dobru lažnu osobnu najčešće donosili vrčeve PBR-a ili piva Bud Light koje su dijelili s ostalima. Nije bila sigurna bi li Robert ismijao neku od tih marki piva, pa je, umjesto točno određenog naziva, rekla: “Ja ću pivo.”
S pićima ispred i poljupcem iza njega, a možda i zato što je bila plakala, Robert se poprilično opustio, postao sličniji domišljatoj osobi kakvu je upoznala kroz njegove poruke. Dok su razgovarali, postajala je sve sigurnija da je ono što je isprva protumačila kao ljutnju ili nezadovoljstvo koje je uzrokovala, zapravo bilo nervoza, strah da se ona ne zabavlja. Neprestano se vraćao na njezino prvotno otpisivanje filma, šalio se na račun toga i pažljivo promatrao njezinu reakciju. Zadirkivao ju je zbog njezina intelektualna ukusa te joj rekao koliko ju je teško impresionirati zbog svih filmskih kolegija koje je odslušala, iako je znao da je pohađala samo jedan ljetni filmski kolegij. Zafrkavao se kako ona i ostali zaposlenici art-kina vjerojatno sjede zajedno i ismijavaju ljude koji odlaze u komercijalna kina, u kojima se čak i ne poslužuje vino, a neki od filmova snimljeni su u IMAX 3D formatima. Margot se smijala njegovim šalama na račun vlastite snobovske verzije, iako se ništa što je rekao nije činilo sasvim fer s obzirom na to da je upravo ona predložila da pogledaju film u multipleks kinu. Iako, dosad je shvatila da je to možda povrijedilo i Robertove osjećaje. Mislila je da je jasno da samo ne želi izaći na spoj na svoje radno mjesto, međutim možda je on to shvatio više osobno; možda je posumnjao da bi je bilo sram da je vide u njegovu društvu. Počela je misliti da ga razumije – koliko je osjetljiv, kako ga je lako raniti – i zbog toga mu se osjećala bližom te istovremeno i snažnijom, zato što je, shvativši kako ga može povrijediti, spoznala također i kako ga utješiti. Postavila mu je mnogo pitanja o filmovima koje voli te je, omalovažavajući samu sebe, govorila o filmovima u art-kinu koji su joj bili dosadni ili nerazumljivi; ispričala mu je koliko se boji starijih kolega i kako se ponekad brine da nije dovoljno pametna da bi oblikovala vlastita mišljenja o bilo čemu. Učinak koji je to imalo na njega bio je opipljiv i trenutačan te se osjećala kao da mazi veliku, plahu životinju, poput konja ili medvjeda, umješno ga namamivši da joj jede iz ruke.
Na trećem pivu razmišljala je o tome kako bi bilo poseksati se s Robertom. Vjerojatno bi bilo poput onoga groznog poljupca, nespretno i pretjerano, ali je, zamišljajući koliko bi se on uzbudio, koliko bi bio željan i spreman impresionirati je, osjetila probadanje oštrog bola požude u trbuhu, jasno i bolno poput peckavog udarca elastične gume na koži.
Kad su završili s tom rundom pića, rekla je hrabro: “Onda, hoćemo li nekamo?” On je na trenutak izgledao povrijeđeno, kao da misli da želi prekinuti druženje, međutim, ona ga je uzela za ruku i privukla k sebi, a zbog izraza njegova lica kad je shvatio što zapravo govori, kao i poslušnog načina na koji ju je pratio na izlasku iz bara, ponovo je osjetila onaj peckavi udarac gume, začudo, kao i zbog činjenice da mu je dlan pod njezinim dlanom bio gladak.
Vani mu se ponovo ponudila da je poljubi, međutim, na njezino iznenađenje, samo joj je cmoknuo usne. “Pijana si”, rekao je, optužujući.
“Ne, nisam”, rekla je, iako je bila. Svoje je tijelo gurnula uz njegovo i osjetila se majušnom pokraj njega, a on je ispustio glasan treperavi uzdah, kao da je ona nešto presvijetlo ili prebolno za gledanje, što je također bilo seksi, to što se zbog njega osjećala poput neodoljivog iskušenja.
“Vodim te kući, leptiriću”, rekao je prateći je prema automobilu. Međutim, kad su sjeli unutra, ona se opet prislonila na njega i nakon nekoliko trenutaka, lagano uzmaknuvši kad joj je on gurnuo jezik preduboko u grlo, uspjela ga pridobiti da je ljubi nježnije, onako kako joj se sviđalo i ubrzo ga je zajahala i osjetila mali panj njegove erekcije koja mu je napinjala hlače. Kad god bi se zakotrljao pod njezinom težinom, on je ispuštao te neke drhtave, visoke jecaje za koje si nije mogla pomoći a da ne pomisli da su malo previše melodramatični, a on ju je iznenada odgurnuo sa sebe i okrenuo ključ pokrenuvši automobil.
“Šlatamo se na prednjem sjedalu poput nekih tinejdžera”, rekao je hineći gađenje. Zatim je dodao: “Mislio sam da si prestara za to, sad kad ti je dvadeset.”
Isplazila mu je jezik. “Kamo onda želiš ići?”
“K tebi?”
“Hm, to neće ići. Zbog moje cimerice?”
“Ah, da. Ti živiš u domu”, rekao je, kao da je riječ o nečemu zbog čega bi mu se trebala ispričati.
“Gdje ti stanuješ?” upitala je.
“U kući.”
“Smijem li... k tebi?”
“Smiješ.”

Kuća je bila u lijepom, pošumljenom susjedstvu nedaleko od studentskog kampusa i na dovratku je imala nisku veselih ukrasnih lampica. Prije no što je izašao iz automobila, rekao je, smrknuto, poput upozorenja: “Samo da znaš, imam mačke.”
“Znam”, rekla je. “Slali smo si poruke o njima, sjećaš se?”
Na ulaznim vratima petljao je ključevima, činilo se smiješno koliko je trajalo, te je potiho opsovao. Trljala mu je leđa ne bi li produžila raspoloženje u kojem su bili, međutim činilo se da ga to samo još više živcira, pa je prestala.
“Eto. To je moja kuća”, rekao je bezizražajno, otvarajući širom vrata.
Soba u kojoj su se nalazili bila je slabo osvijetljena i prepuna predmeta koji su se, kako su joj se oči privikavale na tamu, pretvarali u poznate oblike. Imao je dvije velike stalaže prepune knjiga, policu popunjenu vinilima, zbirku društvenih igara i mnogo umjetničkih slika – ili, barem, plakata koji su, umjesto da su zalijepljeni ljepljivom trakom, uokvireni visjeli na zidovima.
“Sviđa mi se”, rekla je iskreno i, izgovarajući to, emociju koju je osjećala identificirala kao olakšanje. Palo joj je na pamet da nikada prije nije otišla nekome kući radi seksa; bilo je to stoga što je izlazila samo s dečkima svojih godina, uvijek je u tome postojao element skrivanja ne bi li izbjegli nečije cimere. Biti u potpunosti na nečijem terenu za nju je bilo nešto novo i zastrašujuće, a činjenica da je Robertova kuća pružala dokaze zajedničkih interesa, pa bilo to i u najširem opsegu pojmova – umjetnost, igre, knjige, glazba – učinila joj se kao umirujuća potvrda njezina odabira.
Dok je tako razmišljala, primijetila je kako je Robert netremice gleda promatrajući kakav je dojam soba na nju ostavila. I kao da strah još uvijek nije bio spreman popustiti svoj stisak, sinula joj je nakratko luda ideja o tome da to možda uopće nije soba, nego zamka koja bi je trebala namamiti u zabludu da je Robert normalna osoba, baš poput nje, a ostale su prostorije u kući zapravo prazne ili prepune strahota: trupala ili otetih žrtava ili okova. Ali tada ju je on već ljubio, bacio joj je torbu i njihove kapute na kauč i odveo je u spavaću sobu hvatajući je za guzicu i drpajući joj grudi, s lakomom nespretnošću onog prvog poljupca.
Spavaća soba nije bila prazna, iako je bila praznija od dnevne; nije imao okvir kreveta, samo madrac i podnicu ispod njega. Na noćnom ormariću stajala je boca viskija i on je potegnuo iz nje, zatim je pružio njoj te kleknuo na pod i otklopio laptop, što joj se činilo kao zbunjujuća radnja sve dok nije shvatila da pušta glazbu.
Margot je sjedila na krevetu dok je Robert skidao košulju i otkopčavao remen na hlačama. Spustio ih je do gležnjeva prije no što je shvatio da još uvijek na sebi ima cipele, pa se sagnuo da ih odveže. Gledajući ga, tako neobično nagnutog, s debelim, mekanim trbuhom obraslim dlakama, Margot je pomislila: O, ne. Međutim pomisao na to što bi trebalo poduzeti kako bi zaustavila to što je pokrenula bila je porazna; bila bi potrebna ogromna količina taktičnosti i nježnosti za koje je smatrala da ih ne može prikupiti. Nije bila riječ o strahu da bi je on pokušao natjerati da učini nešto protiv svoje volje nego o tome da bi je inzistiranje da sada prestanu, nakon svega što je učinila da do toga dođe, prikazalo kao razmaženu i hirovitu, kao da u restoranu naruči nešto i onda se, nakon što je to dobije, predomisli i vrati jelo natrag.
Pokušala je ošamutiti vlastiti otpor i pretvoriti ga u podložnost otpivši gutljaj viskija, ali onda se on obrušio na nju tim svojim snažnim, nespretnim poljupcima, rukom je mehanički prelazio preko njezinih dojki i dolje do međunožja, kao da se na neki perverzan način križa, a ona nije mogla disati i pomislila je da možda to doista neće moći učiniti.
Izmigoljila se ispod njegove težine i zajahala ga, što je donekle pomoglo, kao i kada je zatvorila oči i prisjetila se kako ju je poljubio u čelo pred dežurnom trgovinom. Ohrabrena napretkom, povukla je majicu preko glave. Robert je posegnuo i izvukao joj dojku iz grudnjaka, tako da je napola virila iz košarice i uvrtao joj bradavicu palcem i kažiprstom. To joj je bilo neugodno, pa se nagnula naprijed gurajući se u njegov dlan. Shvatio je njezinu sugestiju i pokušao joj skinuti grudnjak, ali ga nije uspio otkopčati, njegovo očito nezadovoljstvo podsjećalo je na ranije petljanje ključevima, sve dok na kraju nije gotovo zapovjednim tonom rekao: “Skidaj to”, i ona ga je poslušala.
Način na koji ju je tada gledao bio je pretjerana verzija izraza koje je vidjela na licima svih tipova s kojima je spavala, što ne znači da ih je bilo puno – šest sveukupno, Robert je bio sedmi. Izgledao je zapanjeno i glupavo od zadovoljstva, poput netom podojene bebe, i ona je pomislila kako je možda to upravo ono što najviše voli u seksu – kada se tip tako ogoli. Robert joj je pokazivao više čiste potrebe od ostalih, iako je bio stariji i morao je vidjeti više grudi i tijela od ostalih – ali možda se njemu sviđala upravo činjenica da je stariji, a ona mlada.
Dok su se ljubili, zanijela se toliko egocentričnom maštarijom da je jedva sama sebi mogla priznati da je vrti u glavi. Pogledaj ovu predivnu djevojku, zamišljala je da on misli. Savršena je, tijelo joj je savršeno, sve u vezi s njom je savršeno, ima samo dvadeset godina, koža joj je besprijekorna, toliko je snažno želim, želim je više no što sam ikoga želio, želim je toliko jako da ću umrijeti.
Što je više zamišljala njegovo uzbuđenje, to se više i sama uzbuđivala, i ubrzo su se ljuljali jedno o drugo, uspostavljali su ritam, a ona je posegnula u njegove gaće, primila penis u ruku i na njegovu vrhu osjetila vlažnu bisernu kapljicu. Ponovo je ispustio onaj zvuk, onaj visoki, feminizirani jauk, a ona je poželjela da postoji način na koji bi ga zamolila da to ne radi, ali nije se mogla sjetiti nijednog. Nakon toga njegova je ruka bila u njezinim gaćicama i kad je osjetio da je mokra, osjetno se opustio. Nakratko ju je dirao prstima, jako nježno, a ona se ugrizla za usnicu i priredila mu pravu predstavu, ali onda joj je pregrubo zabio prst i ona se trznula, a on je izvukao ruku. “Oprosti!” rekao je.
Zatim je zabrinuto upitao: “Čekaj. Jesi li već ovo radila?”
Večer se doista činila toliko čudnom i nečuvenom da je njezina prva pomisao bila da mu kaže da nije, ali onda je shvatila što je mislio pa se glasno nasmijala.
Nije se namjeravala smijati; već je dobro znala da, iako je Robert uživao biti tema nježnog, koketnog zadirkivanja, nije bio osoba kojoj bi se svidjelo da joj se netko smije, definitivno ne.
Međutim, nije si mogla pomoći. Gubitak nevinosti bio je dugačka, razvučena epizoda kojoj su prethodili mjeseci intenzivnih rasprava s njezinim tadašnjim dečkom s kojim je bila dvije godine, uz odlazak ginekologu i užasavajuće neugodan, no istovremeno i konačno nevjerojatno značajan razgovor s mamom, koja ne samo da joj je na kraju rezervirala sobu s doručkom nego joj je, nakon samog događaja, napisala i čestitku. Ideja da bi, umjesto čitavog tog složenog, emotivnog procesa, mogla odgledati pretenciozni film o holokaustu, popiti tri piva i nakon toga otići u neku kuću i tamo izgubiti nevinost s tipom kojeg je upoznala u kinu, bila joj je toliko smiješna da se nije mogla prestati smijati, iako joj je smijeh zvučao pomalo histerično.
“Žao mi je”, rekao je Robert hladno. “Nisam znao.”
Iznenada se prestala hihotati. “Ne, to je... lijepo od tebe što si provjerio”, rekla je. “No seksala sam se već. Oprosti što sam se smijala.”
“Ne trebaš se ispričavati”, rekao je, ali vidjela mu je na licu, a i gubio je pod njom erekciju, da se treba ispričati.
“Oprosti”, automatski je ponovila i zatim je, u naletu nadahnuća izgovorila: “Pretpostavljam da sam samo nervozna ili nešto tako?” Zaškiljio je gledajući je, kao da sumnja u tu izjavu, ali učinilo se da ga je smirila. “Ne trebaš biti nervozna”, rekao je. “Ići ćemo polako.”
Da, možeš misliti, pomislila je, i zatim je on opet bio na njoj, ljubio ju je i pritiskao, i bilo joj je jasno da je i posljednja nada da će uživati u tom susretu nestala, ali i da će izdržati sve do samoga kraja. Kad se Robert sasvim skinuo, dok je stavljao kondom na kurac koji se samo napola vidio ispod dlakavog balkona njegova trbuha, osjetila je val gađenja za koji je pomislila da će se probiti kroz njezin osjećaj paralizirajuće apatije, ali onda joj je ponovo zario prst, ovoga puta ni najmanje nježno, i ona je zamišljala kako izgleda odozgo, gola i raskrečena s prstom debelog starca u sebi, i njezino se zgražanje pretvorilo u gađenje prema samoj sebi i osjećaj poniženosti, u perverzne srodnike uzbuđenja.
Tijekom seksa okretao ju je i mijenjao niz položaja osornom efikasnošću, prevrćući je, gurajući je, a ona se ponovo osjećala poput lutke, kao i onda ispred trgovine, iako sada više nije bila dragocjena – sada je bila lutka izrađena od gume, savitljiva i otporna, rekvizit u filmu koji se odvijao u njegovoj glavi. Kad je bila na njemu, pljesnuo ju je po bedru i rekao: “Da, da, voliš ti to”, intonacijom zbog koje je bilo teško razaznati misli li to kao pitanje, primjedbu ili zapovijed, a kad ju je preokrenuo, zarežao joj je u uho: “Oduvijek sam želio pojebati curu s dobrim sisama”, a ona je morala zariti lice u jastuk kako opet ne bi prasnula u smijeh. Na kraju, dok je bio na njoj u misionarskom položaju, neprestano je gubio erekciju i, svaki put kad bi se to dogodilo, agresivno bi rekao: “Od tebe mi je kurac tako tvrd”, kao da će ga lažima takvim učiniti. Konačno, nakon mahnite provale zečjih kretnji, zadrhtao je, svršio i strovalio se na nju poput srušenog stabla, a ona je, zgnječena pod njim mudro pomislila: Ovo je najlošija odluka koju sam u životu donijela! I nakratko se čudila sama sebi, čudnovatosti osobe koja je upravo napravila taj bizarni, neobjašnjivi čin.
Ubrzo zatim Robert je ustao i požurio u kupaonicu gegajući se na svojim oksericama, držeći čvrsto prezervativ kako mu ne bi ispao. Margot je ležala na krevetu i zurila u strop. Primijetila je prvi put da su na njemu naljepnice, one male zvjezdice i mjeseci koji bi trebali svijetliti u mraku. Robert se vratio iz kupaonice i zaustavio se poput obrisa na vratima. “Što bi sad htjela raditi?” upitao ju je.
Vjerojatno bismo se trebali ubiti, zamišljala je da mu odgovara, a zatim je zamislila da negdje, u svemirskom prostranstvu, postoji dečko koji bi ovaj trenutak smatrao jednako groznim i urnebesno smiješnim poput nje i da će mu u jednom trenutku, u dalekoj budućnosti, ispričati ovu priču. Reći će mu: “I onda mi je rekao ‘Od tebe mi je kurac tako tvrd’”, a dečko će vrisnuti u agoniji i zgrabiti je za nogu, govoreći: “Oh, Bože, prestani, molim te, ne mogu to više slušati”, i njih će se dvoje baciti jedno drugome u naručje i smijati se i smijati – ali takva budućnost ne postoji zato što takav dečko ne postoji niti će ikada postojati.
I tako je, umjesto toga, slegnula ramenima, a Robert je rekao: “Mogli bismo pogledati neki film”, otišao je do računala i skinuo nešto; nije obratila pozornost o čemu je bila riječ. Iz nekog je razloga odabrao film s titlovima, a njezine su se oči zaklapale, tako da nije imala pojma o čemu se radilo. Čitavo to vrijeme gladio ju je po kosi i nježno joj ljubio rame, kao da je zaboravio da ju je prije samo deset minuta bacao naokolo kao da su u kakvom pornofilmu i u uho joj režao: “Oduvijek sam želio pojebati curu s dobrim sisama.”
Zatim je, ničim izazvan, počeo govoriti o tome što osjeća prema njoj. Pričao joj je o tome koliko mu je bilo teško kad je otišla kući tijekom praznika, kako nije znao ima li nekog starog dečka iz srednje škole kojemu bi se mogla vratiti. Ispostavilo se da mu se, tijekom tih dvaju tjedana, u glavi odigravala prava drama, u kojoj je ona otišla iz studentskog naselja kao netko tko mu se obvezao, njemu, Robertu, ali kod kuće ju je ponovo privukao tip iz srednje škole, koji je, u Robertovoj glavi, bio nekakav bezosjećajan, zgodan sportaš, nedostojan njezine pažnje, međutim privlačan zbog same prirode položaja na vrhu hijerarhije kod kuće u Salineu. “Jako sam se brinuo da bi, ono, mogla donijeti lošu odluku i da će stvari među nama biti drugačije kad se vratiš”, rekao je. “Ali trebao sam ti vjerovati.” Moj dečko iz srednje škole je gej, Margot je zamišljala kako mu odgovara. Bili smo poprilično sigurni da je to tako još u srednjoj školi, ali nakon godinu dana spavanja s ljudima na fakultetu konačno mu je postalo sasvim jasno. Štoviše, više nije ni sto posto siguran da se može poistovjetiti s tim da je muškarac; mnogo smo vremena tijekom praznika proveli razgovarajući o tome što bi za njega značilo da se javno deklarira izvan binarne kategorije spola, tako da nema šanse da bi bilo seksa s njim, a i mogao si me o tome nešto pitati ako si se brinuo; mogao si me pitati o mnogim stvarima.
Međutim, nije mu rekla ništa od toga; samo je ležala u tišini i zračila crnom aurom punom mržnje, dok se Robertov glas sve više i više utišavao. “Jesi li budna?” upitao je, a ona je odgovorila da jest, na što je on rekao: “Je li sve u redu?”
“Koliko imaš točno godina?” upitala ga je.
“Trideset četiri”, rekao je. “Je li to neki problem?”
Osjetila je kako u mraku kraj nje vibrira od straha.
“Ne”, rekla je. “U redu je.”
“Dobro”, rekao je. “Želio sam o tome razgovarati s tobom, ali nisam znao kako bi ti to prihvatila.” Okrenuo se prema njoj i poljubio joj čelo, a ona se osjećala kao puž kojega je zalio slanom otopinom, kako se dezintegrira od tog poljupca.
Pogledala je na sat; još malo pa će tri ujutro. “Mislim da bih trebala doma”, rekla je.
“Stvarno?” odgovorio je. “Ali mislio sam da prespavaš ovdje. Spremam izvrsnu kajganu!”
“Hvala”, rekla je klizeći u tajice. “Ali ne mogu. Cimerica će mi se jako brinuti. Pa onda...”
“Moraš se vratiti u svoju studentsku sobu”, rekao je glasom natopljenim sarkazmom.
“Tako je”, rekla je. “Jer tamo živim.”
Činilo se da vožnja nikada neće prestati. Snijeg je okrenuo na kišu. Nisu razgovarali. Na kraju je Robert upalio radio, noćni program stanice NPR. Margot se sjetila kako je, kad su ranije te večeri skrenuli na autocestu, zamišljala da bi je Robert mogao ubiti, i pomislila je: Možda će me sada ubiti.
Nije ju ubio. Odvezao ju je u dom. “Baš mi je bilo lijepo večeras”, rekao je otkopčavajući sigurnosni pojas.
“Hvala”, rekla je ona. Šakama je čvrsto stisnula svoju torbu. “I meni.”
“Baš mi je drago da smo konačno izašli na spoj”, rekao je.
Spoj, rekla je ona svom zamišljenom dečku. On to zove spojem. I oboje su se smijali i smijali.
“Nema na čemu”, rekla je. Posegnula je za kvakom na vratima. “Hvala na filmu i svemu.”
“Čekaj”, rekao je zgrabivši je za ruku. “Dođi ovamo.” Povukao ju je natrag, zagrlio i gurnuo joj jezik u grlo još jedan, zadnji put. Oh, Bože, kad li će prestati? upitala je zamišljenog dečka, ali zamišljeni dečko nije joj odgovarao.
“Laku noć”, rekla je, nakon čega je otvorila vrata i pobjegla. Kad je ušla u sobu, već joj je stigla njegova poruka: bez riječi, samo srca i smajlići sa srcima umjesto očiju i, iz nekog razloga, jedan dupin.

Spavala je dvanaest sati, a kad se probudila, pojela je vafle u kantini i u komadu odgledala kriminalističke serije na Netflixu i pokušala zamisliti optimističnu mogućnost da on potpuno nestane, a da ona pri tome ne mora ništa učiniti, da ostvarenje toga na neki način može samo zaželjeti. Kada je dobila sljedeću njegovu poruku, netom nakon večere, bila je to bezazlena šala o bombonima Red Vines, ali ona ju je odmah obrisala, shrvana prijezirom od kojeg joj se koža naježila, a koji je bio u golemom nerazmjeru s bilo čime što je on zapravo učinio. Rekla je sama sebi da mu duguje barem jednu, kakvu-takvu poruku u kojoj će raskinuti te da bi potpuno ignoriranje bilo jako neprilično, djetinjasto i okrutno. A, ako bi to i pokušala, tko zna koliko bi mu dugo trebalo da shvati što mu poručuje? Možda bi njegove poruke i dalje neprestano stizale; možda nikada ne bi prestale.
Počela je sastavljati poruku – Hvala na dobrom provodu, ali mene trenutačno ne zanima ozbiljna veza – ali neprestano se izmotavala i ispričavala, pokušavala je pokriti sve rupe kroz koje je zamišljala da bi se mogao provući (“To je u redu! Ni mene ne zanima ozbiljna veza, neobavezno mi sasvim odgovara!”), stoga je poruka bivala sve duža i duža i bilo ju je nemoguće poslati. U međuvremenu njegove su poruke neprestano dolazile, ni u jednoj nije bilo ništa važno, a svaka sljedeća bila je sve iskrenija. Zamišljala ga je kako leži na krevetu, zapravo madracu, i pažljivo sastavlja svaku poruku. Sjetila se da je mnogo govorio o svojim mačkama, ali da ona nijednu nije vidjela u kući te se pitala nije li ih izmislio.
Sljedećih nekoliko dana svako malo zatekla bi se u sivom, sanjarskom raspoloženju, u kojem bi joj nešto nedostajalo i shvatila bi da joj nedostaje Robert, ne onaj stvarni Robert, nego Robert kojeg je zamišljala s druge strane svih onih poruka koje su razmijenili tijekom praznika.
Hej, znači izgleda da stvarno imaš puno posla, ha? Napisao je konačno Robert, tri dana nakon što su se pojebali, a ona je znala da je to savršena prilika da pošalje svoju napola dovršenu poruku u kojoj će raskinuti, ali umjesto toga napisala mu je: Haha sorry da, i još, Javim ti se uskoro, nakon čega je pomislila: Zašto sam to učinila? I doista nije znala razlog.
“Pa, samo mu reci da te ne zanima!” vikala je frustrirano Margotina cimerica Tamara nakon što je Margot provela čitav sat u krevetu oklijevajući oko onoga što bi mogla reći Robertu.
“Moram reći nešto više od toga. Poseksali smo se”, rekla je Margot.
“Doista?” rekla je Tamara. “Mislim, stvarno?”
“On je, na neki način, dobar tip”, rekla je Margot pitajući se istovremeno koliko je to točno. Zatim, odjednom, Tamara je skočila, otela mobitel iz Margotine ruke i držala ga daleko od njezina dosega dok su joj palčevi letjeli po zaslonu. Tamara je bacila mobitel natrag na krevet, a Margot ga je zgrabila i vidjela što je Tamara napisala: Bok ne zanimaš me prestani mi slati poruke.
“Joj, Bože dragi”, rekla je Margot iznenada osjećajući da ne može doći do zraka.
“Što?” Rekla je Tamara odrješito. “Pa nije to neka velika stvar. To je istina.”
Ali obje su znale da je to velika stvar, a Margot je osjetila čvor straha toliko čvrsto svezan u trbuhu da joj se povraćalo. Zamišljala je kako Robert uzima telefon, čita tu poruku, pretvara se u staklo i raspada u tisuću komada.
“Smiri se. Idemo na piće”, rekla je Tamara i otišle su u bar i podijelile vrč piva, a Margotin je mobitel čitavo vrijeme bio između njih na stolu i, iako su ga pokušavale ignorirati, kad se oglasila dolazna poruka, zavrištale su i čvrsto se primile za ruke.
“Ja ne mogu… ti pročitaj”, rekla je Margot. Gurnula je mobitel prema Tamari. “Ti si to zakuhala. Ti si kriva.” Ali sve što je u poruci pisalo bilo je: U redu Margot. Nadam se da nisam učinio ništa čime bih te naljutio. Ti si jako draga djevojka i bilo mi je baš lijepo s tobom. Molim te javi mi ako se predomisliš.
Margot je od iznemoglosti legla na stol i položila glavu na svoje ruke. Osjećala se kao da joj se s kože konačno otkvačila pijavica, debela i natečena od njezine krvi, i ostavila za sobom sitnu ranicu. Ali zašto se tako osjećala? Možda nije bila poštena prema Robertu koji doista nije učinio ništa pogrešno, osim što mu se sviđala i bio je loš u krevetu i možda je lagao o tome da ima mačke, iako su najvjerojatnije samo bile u drugoj prostoriji. Međutim, nakon mjesec dana vidjela ga je u baru – u njezinu baru, onome u studentskom getu, koji mu je predložila tijekom izlaska. Bio je sam, za stolom u dnu bara i nije čitao knjigu niti gledao u mobitel; samo je u tišini sjedio, zgrbljen nad pivom.
Zgrabila je za ruku prijatelja s kojim je bila, dečka koji se zvao Albert. “Joj, Bože dragi, to je on”, šapnula je. “Tip iz kina!” Do tog trenutka Albert je već čuo jednu verziju priče, iako ne baš istinitu; čuli su je gotovo svi njezini prijatelji. Albert je stao ispred nje štiteći je od Robertova pogleda dok su žurili prema stolu za kojim su im sjedili prijatelji. Kada je Margot izjavila da je Robert ondje, među njima je došlo do provale iznenađenja, i svi su je okružili i otpratili van iz bara kao da je ona predsjednica države, a oni pripadnici tajne službe. Bilo je to toliko pretjerano da se zapitala ne ponaša li se poput nekakve zlobnice, ali, s druge strane, doista joj je bilo slabo od toga i bojala se. Skvrčena na krevetu pokraj Tamare te večeri, dok im je svjetlost zaslona mobitela obasjavala lica poput logorske vatre, Margot je čitala poruke kako su pristizale: Bok Margot, vidio sam te večeras u baru. Znam da si rekla da ti ne šaljem poruke ali želio sam ti samo reći da si jako lijepo izgledala. Nadam se da si dobro!
Znam da to ne bih trebao reći ali stvarno mi fališ
Hej, možda te nemam pravo pitati ali volio bih da mi kažeš u čemu sam pogrijašio
*pogriješio
Učinilo mi se da smo se stvarno povezali zar nisi i ti to osjetila...
Možda sam prestar za tebe ili možda ti se sviđa netko drugi
Jel ti onaj tip s kojim si večeras bila dečko
???
Ili je to samo netko s kim se jebeš
Sorry
Kad si se namsijala kad sam te pitao jesi li djevica jel to bilo zato što si se jebala s puno tipova
Jebeš li se sad s tim tipom
?
?
?
Odgovori mi
Kurvo.



[1]    Cat Person izraz je koji označava ljubitelja mačaka, osobu skloniju mačkama nego psima. Mačkoljubac, mačkoljub prikladni su prijevodi. No nakon objavljivanja ove priče izraz cat person zadobio je i nova značenja. Uzimajući u obzir sve nijanse izraza, priču smo odlučili objaviti s izvornim engleskim naslovom. (op. ur.)

srijeda, 29. svibnja 2019.

Manuel Šumberac - 4 odgovora na 4 pitanja


Manuel Šumberac – 4 odgovora na 4 pitanja














Kada si znao da ćeš se baviti ilustriranjem? 
Nisam siguran kada je sve to počelo. Nekako me oduvijek zanimao crtež, slika, narativ, pa je ilustracija došla kao prirodni medij za tako nešto. Rekao bih da je ilustracija došla do mene prije nego li sam ja došao do ilustracije.

Koji je ilustrator na tebe utjecao?
U početku nijedan osobito (ili se bar toga ne sjećam), ali sam s vremenom sve više otkrivao ilustraciju i ilustratore. Kada bih morao odabrati jednog ilustratora to bi vjerojatno bio Shaun Tan, premda svakim danom otkrijem nekog novog ilustratora ili ilustratoricu čiji mi se rad sviđa i na neki način utječe na mene.

Koja ti je najdraža slikovnica?
Huh... s obzirom da nemam "jednu najdražu" navest ću tri.
Shaun Tan: The Lost Thing, The Red Tree
Jon Klassen: I Want My Hat Back
Shel Silverstein: The Giving Tree

Kojoj se osobini diviš kod Romana Simića, autora tekstova u slikovnicama o Juri?
Pa teško je sada izdvojiti samo jednu, Roman je pun dobrih osobina. Rekao bih da je s njime uvijek jednostavno, ugodno i zabavno biti u društvu, pa neka to bude skup osobina kojima se divim. 😊


Jane Harper IZGUBLJENI ČOVJEK


Jane Harper
Izgubljeni čovjek
S engleskog preveo Dražen Čulić





















Odozgo, izdaleka, tragovi u prašini izgledali su kao nevelika kružnica. Daleko je ta kružnica bila od savršene, njezin je nepravilni rub negdje bio deblji, negdje tanji, a na nekim je mjestima sasvim nestajao. Ona nije bila ni prazna.
U sredini se nalazio nadgrobni kamen, sasvim gladak od stoljetnog djelovanja pijeska, vjetra i sunca. Kamen je bio uspravljen, visok jedan metar, savršeno okomit. Gledao je na zapad, prema pustinji, što je za taj daleki kraj bilo neobično. Rijetko bi se tko odlučio za zapad.
Ime pod njim ukopanog čovjeka davno je izbrisano, ali domaći su ljudi – svih njih šezdeset i pet, kao i stotina tisuća grla stoke – mjesto poznavali jednostavno kao stočarov grob. Na tom komadu zemlje nikada nije bilo groblje; stočara su zakopali tamo gdje je umro, a ni nakon više od jednog stoljeća nitko mu se nije pridružio.
Ako bi posjetitelj prešao rukom preko izlizana kamena, pod rukom bi mogao napipati udubljeni dio datuma. Jedinica, osmica i možda devetka, tisuću osamsto devedeset i neka godina. Još su samo tri riječi bile vidljive. Bile su urezane niže, gdje su bile zaštićenije od sila prirode. Ili su još onda udubljenja načinjena dubljima; nekome se njihova poruka učinila važnijom. Pisalo je:
Koji je zalutao
Znali su proći mjeseci, možda i cijela godina, a da tuda nitko ne prođe, kamoli zastane kako bi pročitao izblijedjeli natpis ili žmirkao na poslijepodnevnom suncu. Tamo se čak ni stoka nije zadržavala. Tlo je bilo uobičajeno pjeskovito i škrto jedanaest mjeseci, ostatak godine prekrivale bi ga mutne vode poplavā. Kravama je bilo draže lutati sjevernije, gdje je u hladu stabala ispaša bila bolja.
I tako je grob uglavnom stajao sam, pokraj triju redova tanke žičane ograde za stoku. Ta se ograda protezala desetak kilometara na istok i nekoliko stotina na zapad, u pustinju, prema obzoru tako ravnom da se činilo nemogućim da je Zemlja zaobljena. Bila je to zemlja puna opsjena, samo je nekoliko jadnih stabala svjetlucalo sasvim daleko, plutajući na nepostojećim jezerima.
Negdje na sjeveru nalazila se farma, još je jedna bila na jugu. Prvi susjedi tri sata daleko jedan od drugog. Sa samoga groba nije se mogla vidjeti cesta prema istoku. Ako je to uopće prava cesta. Široki trag u prašini znao bi danima biti tih, neuznemiren niti jednim vozilom.
Trag je vodio do naselja po imenu Balamara – zapravo, bila je to samo jedna ulica – nastanjena ljudima koji bi, da se skupe, skoro svi stali u malo veću sobu. Tisuću i pol kilometara dalje na istoku nalazila se obala i na njoj Brisbane.
U određeno bi vrijeme svake godine nebo nad stočarovim grobom protresla grmljavina helikoptera. Piloti su obavljali posao iz zraka i bukom tjerali stoku preko površina velikih poput manjih europskih država. Sada je, međutim, nebo bilo prazno i golemo.
Kasnije – prekasno – helikopter će namjerno polako i nisko preletjeti tuda. Pilot će najprije primijetiti automobil zbog odsjaja užarenog metala. Nešto udaljeniji grob privući će mu pažnju sasvim slučajno dok se bude okretao tražeći pogodno mjesto za slijetanje.
Pilot neće primijetiti kružnicu u prašini. Pogled će mu privući bljesak nečeg plavog na crvenoj podlozi. Radna košulja, otkopčana i djelomično skinuta. Tih se dana najviša poslijepodnevna temperatura penjala do četrdeset i pet stupnjeva. Otkrivena je koža ispucala na suncu.
Poslije će oni na tlu vidjeti debele i tanke tragove u prašini i zagledat će se u daleki obzor pokušavajući ne razmišljati o tome kako su nastali.
Nadgrobni je kamen bacao malenu sjenu. Bila je to jedina sjena koju se moglo vidjeti, crna i skliska, povećavala se i smanjivala dok je kružila poput sunčeva sata. Čovjek je puzao, zatim se vukao na rukama. Ugurao se u tu sjenu očajnički preklapajući tijelo, ritajući se i grebući nogama po tlu, preplašen i žedan.
Kada je pala noć, nakratko je predahnuo, prije nego je Sunce opet izišlo i pokrenulo užasno okretanje. Drugog dana nije trajalo toliko dugo, Sunce je uskoro bilo previsoko. Ipak, čovjek je pokušao. Lovio je sjenu dok je to bilo moguće.
Kružnica u prašini umalo nije zatvorila puni krug. Nastajala je nešto kraće od dvadeset i četiri sata. Onda je stočar konačno dobio društvo, Zemlja se nastavila okretati, a sjena se pomicala sama, dok je čovjek nepomično ležao u središtu prašnjava groba pod čudovišnim nebom.