nedjelja, 22. travnja 2018.

Elena Ferrante PRIČA O ONIMA KOJI BJEŽE I ONIMA KOJI OSTAJU


Elena Ferrante
Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju
Genijalna prijateljica – treći dio
S talijanskog prevela Ana Badurina


Lilu sam posljednji put vidjela prije pet godina, u zimu 2005. Rano ujutro šetale smo se uz glavnu cestu, ali, kao već godinama, nikako da se opustimo. Sjećam se da sam govorila samo ja: ona je pjevušila, pozdravljala ljude koji uopće nisu odzdravljali, u rijetkim prilikama kad bi me prekinula, izgovorila bi samo uskličnu rečenicu bez neke jasne veze s onim što ja govorim. Tijekom godina dogodilo se mnogo ružnoga, čak i užasnoga, a da bismo se ponovo zbližile, trebale smo reći jedna drugoj svoje tajne misli, no ja nisam imala snage da pronađem potrebne riječi, a ona je snagu možda i imala, ali od toga nije vidjela koristi.
Ipak, bilo mi je veoma stalo do nje i kad bih došla u Napulj, uvijek sam se nastojala naći s njom, premda moram priznati da sam je se malo bojala. Veoma se promijenila. Starost tada već nijednu nije štedjela, no dok sam se ja borila sa sklonosti debljanju, ona je stalno bila kost i koža. Imala je kratku kosu koju je sama šišala, posve sijedu jer se zapustila, a ne jer je izabrala biti sijeda. Njezino naborano lice sve je više podsjećalo na lice njezina oca. Nervozno se smijala, gotovo kao da kriješti, i govorila preglasno. Neprestano je gestikulirala, a njezini su pokreti bili toliko žestoko odrješiti da se činilo da želi prepoloviti zgrade, ulicu, prolaznike, mene.
Bile smo kod osnovne škole kad nas je pretekao zadihan mladić kojeg nisam poznavala i doviknuo joj da je u lijehi kraj crkve pronađeno žensko tijelo. Požurile smo prema parkiću, Lila me uvukla među znatiželjnike nepristojno si prokrčivši put. Žena je ležala na boku, bila je iznimno debela, nosila je staromodan tamnozeleni baloner. Lila ju je odmah prepoznala, ja nisam: bila je to naša prijateljica iz djetinjstva, Gigliola Spagnuolo, bivša žena Michelea Solare.
Nisam je vidjela desetljećima. Njezino je lijepo lice propalo, gležnjevi su joj postali golemi. Njezina nekoć smeđa kosa sada je bila vatreno crvena, duga kao u mladosti, ali rijetka i razlila se po rahloj zemlji. Samo je na jednom stopalu imala vrlo iznošenu cipelu s niskom potpeticom; drugo je bilo nagurano u sivu vunenu čarapu s rupom na palcu, a cipela je bila metar dalje, kao da ju je izula ritnuvši se od bola ili straha. Briznula sam u plač, Lila me zlovoljno pogledala.
Sjedile smo na obližnjoj klupi, šutke čekale da odnesu Gigliolu. Još se nije znalo što joj se dogodilo, kako je umrla. Povukle smo se u Lilin dom, stari mali stan njezinih roditelja u kojem je u to vrijeme živjela sa sinom Rinom. Razgovarale smo o svojoj prijateljici, ona mi je ružno govorila o njoj, kako je živjela, na što je pretendirala, koliko je podmukla bila. No sad ja nisam mogla slušati nju, razmišljala sam o profilu onog lica na tlu, rijetkoj dugoj kosi, bjelkastim mrljama na lubanji. Kolike od djevojčica s kojima smo odrastale danas više nisu žive, nestale su s lica zemlje zbog bolesti, jer njihovi živci nisu uspjeli podnijeti brusni papir patnje, jer je prolivena njihova krv. Neko smo se vrijeme bezvoljno zadržale u kuhinji, a da se nijedna od nas nije odlučila raspremiti stol, zatim smo ponovo izašle.
Sunce je tog lijepog zimskog dana svemu davalo vedrinu. Za razliku od nas, stari je rajon ostao isti. Održale su se niske sive kuće, dvorište u kojem smo se igrale, glavna cesta, mračni ulaz u tunel i nasilje. Promijenio se pak krajolik. Više nije bilo zelenkastog područja bara, nestala je stara tvornica konzervi. Na njihovu mjestu ljeskali su se stakleni neboderi, nekada znak blistave budućnosti u koju nitko nikada nije povjerovao. Tijekom godina primijetila sam sve promjene, katkad iz radoznalosti, češće odsutno. Kad sam bila malena, zamišljala sam da izvan rajona Napulj nudi divote. Primjerice, prije mnogo desetljeća snažno me se dojmio neboder na glavnom kolo­dvoru koji se uzdizao kat za katom; kostur zgrade tada nam je djelovao veoma visoko uz smion željeznički kolodvor. Kako bih se iznenadila prolazeći Garibaldijevim trgom: vidi kako je visok, rekla bih Lili, Carmen, Pasqualeu, Adi, Antoniju, svim ondašnjim kolegama s kojima sam išla prema moru na rubu bogataških četvrti. Gore, mislila sam, stanuju anđeli i sigurno uživaju u cijelom gradu. Kako bih se voljela uzverati, popeti se na vrh. Bio je to naš neboder, premda je bio izvan rajona, gledali smo kako raste iz dana u dan. Ali radovi su stali. Kad sam se vraćala kući iz Pise, kolodvorski neboder djelovao mi je više kao još jedno leglo neučinkovitosti nego kao simbol zajednice koja se obnavlja.
U tom razdoblju uvjerila sam se da nema velike razlike između rajona i Napulja, mrtvilo kontinuirano klizi s jednog na drugi. Pri svakom povratku zatekla bih sve mlitaviji grad koji se ne zna nositi s promjenama godišnjih doba, vrućinom, hladnoćom, osobito nevremenom. Te je poplavio kolodvor na Garibaldijevu trgu te se urušila galerija preko puta Arheološkog muzeja pa je došlo do odrona, nikako da opet dođe struja. Pamtim mračne ulice pune opasnosti, sve veći kaos u prometu, ispucani pločnik, velike lokve. Prskalo je, curilo iz preopterećene kanalizacije. Lava otpadnih voda i smeća i bakterija izlijevala se u more s brežuljaka prepunih posve novih i krhkih građevina ili je izjedala svijet pod njima. Ljudi su umirali od nemara, korupcije, zloupotreba, pa ipak, u svakom izbornom krugu oduševljeno su podržavali političare koji im zagorčavaju život. Čim bih sišla s vlaka, stala bih se oprezno kretati mjestima na kojima sam odrasla pazeći da uvijek govorim na dijalektu kao da želim istaknuti: jedna sam od vas, nemojte mi nauditi.
Kad sam diplomirala, kad sam u dahu napisala priču koja je posve neočekivano u svega nekoliko mjeseci postala knjiga, činilo mi se da se situacija u svijetu iz kojeg potječem dodatno pogoršala. Dok sam se u Pisi, u Milanu osjećala dobro, povremeno čak i sretno, u svom sam se gradu pri svakom povratku bojala da će me nešto nepredviđeno spriječiti da pobjegnem od njega, da će mi oduzeti što sam stekla. Više se neću moći pridružiti Pietru za kojeg bih se uskoro trebala udati; izbacit će me iz čistog prostora nakladničke kuće; neću više moći uživati u profinjenosti svoje buduće svekrve Adele, majke kakva moja nikada nije bila. I prije mi se grad doimao napučenim, prava tiska od Garibaldijeva trga do predjela Forcella, Duchesca, Lavinaio, do Pravocrtne. Krajem šezdesetih godina činilo mi se da je postao još napučeniji i da netrpeljivost, agresivnost nekontrolirano uzimaju maha. Jednog jutra otišla sam do Ulice Mezzocannone gdje sam prije nekoliko godina radila kao prodavačica u knjižari. Otišla sam iz znatiželje, da ponovo vidim mjesto na kojem sam rintala, osobito da bacim oko na fakultet u kojem nikada nisam bila. Htjela sam ga usporediti sa Scuola Normale u Pisi, nadala se čak i da ću naletjeti na djecu profesorice Galiani – Armanda, Nadiu – i pohvaliti se onim što sam uspjela napraviti. No ulica, prostor fakulteta, uznemirili su me, bili su prepuni studenata iz Napulja, iz pokrajine i s cijeloga juga, lijepo odjevene, bučne, samouvjerene mladeži kao i one neotesane i istovremeno podređene. Zbijali su se na ulazima, u dvoranama, pred tajništvima gdje su se stvarali dugi redovi često obilježeni svađama. Trojica ili četvorica potukla su se bez upozorenja nekoliko koraka od mene kao da je dovoljno da se samo vide pa da počnu prštati uvrede i udarci, furiozni momci žedni krvi koji viču na dijalektu koji sam i ja sama jedva razumjela. Žurno sam otišla kao da me na mjestu koje sam zamišljala sigurnim, nastanjenim isključivo zdravim razumom okrznula prijetnja.
Ukratko, činilo mi se da je svake godine sve gore. U tom kišnom razdoblju grad se još jednom raspuknuo, jedna se zgrada cijela nagnula na bok poput osobe koja se naslonila na trošni naslon ucrvale fotelje pa je naslon popustio. Poginuli, ranjeni. I vika, udarci, eksplozivne naprave. Kao da u utrobi grada tinja bijes koji ne uspijeva pronaći izlaz, pa ga izjeda iznutra ili njegov otrov iz natečenih gnojnih površinskih prišteva suklja na sve, djecu, odrasle, starce, ljude iz drugih gradova, Amerikance iz NATO-a, turiste svih nacionalnosti, same Napuljce. Kako je moguće opstati na tome mjestu punom nereda i opasnosti u predgrađu, u središtu grada, na brežuljcima, pod Vezuvom? Kako li je loš dojam na mene ostavio San Giovanni a Teduccio, put dotamo. Kako li su loš dojam na mene ostavile tvornica u kojoj radi Lila, Lila sama, Lila s malenim sinom, Lila koja živi s Enzom u bijednoj zgradi premda ne spavaju zajedno. Rekla je da on želi proučavati funkcioniranje elektroničkih računala i da mu ona pokušava pomoći. U sjećanje mi se usjekao njezin glas koji je pokušavao izbrisati San Giovanni, suhomesnate proizvode, tvornički vonj, situaciju u kojoj se nalazi, navodeći mi s umjetnom stručnošću izraze poput: Kibernetički centar Sveučilišta u Milanu, Sovjetski centar za primjenu računala na društvene znanosti. Htjela me uvjeriti da će se i u Napulju uskoro osnovati takav centar. Pomislila sam: u Milanu možda hoće, u Sovjetskom Savezu zacijelo hoće, ali tu ne, tu su to ludorije tvojega neukrotiva uma u koje uvlačiš i sirotog, krajnje odanog Enza. Treba pak otići. Pobjeći zauvijek, daleko od života koji znamo od rođenja. Naseliti se u dobro organiziranim zemljama u kojima je zaista sve moguće. Naime, zbrisala sam. Ali samo kako bih u nadolazećim desetljećima shvatila da sam pogriješila, da je riječ o lancu sa sve većim karikama: rajon vodi do grada, grad do Italije, Italija do Europe, Europa do čitava planeta. A danas na to gledam ovako: bolestan nije rajon, nije Napulj, nego zemaljska kugla, svijet ili svjetovi. A sposoban si ako sebi i drugima sakriješ pravo stanje stvari.
O tome sam ushićeno i kao da se pokušavam iskupiti razgovarala s Lilom tog poslijepodneva u zimu 2005. Htjela sam joj priznati da je sve shvatila još kao djevojčica, ne mrdnuvši iz Napulja. Ali posramila sam se gotovo odmah, u svojim sam riječima osjetila mrzovoljan pesimizam osobe koja stari, ton koji ona, znala sam to, prezire. Naime, nervozno se nacerila pokazujući ostarjele zube i rekla:
“Praviš se pametna, mudruješ? Što planiraš? Htjela bi pisati o nama? Htjela bi pisati o meni?”
“Ne.”
“Budi iskrena.”
“To bi bilo prekomplicirano.”
“Ali palo ti je na pamet, i dalje ti je na pameti.”
“Malo.”
“Moraš me ostaviti na miru, Lenù. Sve nas moraš ostaviti na miru. Mi moramo nestati, ne zaslužujemo ništa, ni Gigliola ni ja, nitko.”
“Nije točno.”
Napravila je ružan nezadovoljan izraz i proučila me jedva vidljivim zjenicama, pritvorenih usana.
“Dobro”, rekla je, “piši, ako baš hoćeš, piši o Giglioli, o kome god želiš. Ali ne o meni, da se nisi usudila, zakuni se.”
“Neću pisati ni o kome, ni o tebi.”
“Pazi, držat ću te na oku.”
“A da?”
“Kopat ću ti po kompjutoru, čitati ti dokumente, brisati ih.”
“Ma daj.”
“Misliš da nisam u stanju?”
“Znam da si u stanju. Ali znam se čuvati.”
Nasmijala se zlobno kao nekada.
“Ne i od mene.”



četvrtak, 1. veljače 2018.

Nora Roberts SUTONE, DOĐI

Nora Roberts
Sutone, dođi
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo

Zapadna Montana, 1991.
Alice Bodine olakšala se iza tankog paravana od 
usukanih borova. Morala je do njega gaziti kroz do koljena visok snijeg, a njezino je golo dupe (s crtežom vretenca koje je dala tetovirati u Portlandu) drhtalo na vjetru koji je hučao poput zapjenjenih valova.
S obzirom na to da je hodala skoro pet kilometara po sporednoj cesti, a da nije ugledala niti jedan automobil ili kamion, pitala se zašto se uopće trudila.
Nekih se navika, pretpostavila je navukavši ponovo svoje tra­perice, jednostavno ne možeš riješiti.
Bog zna da se trudila. Pokušavala je osloboditi se navika, pravi­la, konvencija i očekivanja. A ipak, evo je ovdje – jedva tri godine nakon što je samoproglasila emancipaciju od svega uobičajenoga – kako svoje napola smrznuto dupe vuče kući.
Pomaknula je ruksak na svojim ramenima dok je, visoko podižući noge, gazila po vlastitim otiscima kako bi se vratila na tu cestu punu rupa. Ruksak je sadržavao svu njezinu imovi­nu na ovome svijetu; imovinu koja je uključivala još jedan par traperica, majicu s otiskom grupe AC/DC, gornji dio trenirke s kapuljačom i natpisom Grateful Dead koji je uzela nekom već zaboravljenom momku kada je tek došla u Los Angeles, malo sapuna i šampona koje je maznula tijekom svog srećom kratkog privremenog posla čišćenja soba u Holiday Innu u Rigbyju, u Idahu, njezinu zalihu šminke, petnaest dolara i trideset i osam centi i ono malo sasvim pristojne marice preostale u vrećici za sitniše, maznute tipu s kojim je partijala u logorištu u istočnom Oregonu.
Rekla je samoj sebi da kreće prema kući zbog pomanjkanja financijskih sredstava i volje da ikada više pere plahte koje je neki kreten umrljao svojom spermom. A bio je tu i odjek saznanja o tome kako bi lako bilo postati jednom od tih žena ugaslih očiju koje je promatrala kako vise na sjenovitoj strani svih tih ulica u svim tim gradićima kroz koje je prolazila.
Nije bila daleko od toga, toliko je mogla priznati. Postaneš dovoljno gladna, dovoljno promrzla, dovoljno prestrašena da ti se ideja o tome da prodaš svoje tijelo – na kraju krajeva, bio je to samo seks – za cijenu obroka i pristojne sobe, učini sasvim u redu.
No istini za volju, a bilo je trenutaka u kojima se suočavala s istinom, postojala su neka pravila koja nije kršila. Istini za volju, željela je dom. Željela je svoju majku, svoju sestru, svoju baku i svoga djeda. Željela je svoju sobu i svoje plakate po svim tim lije­pim, ružičastim zidovima, i prozore s pogledom na planine. Željela je jutarnji miris kave i slanine u kuhinji, osjećaj konja u punom galopu pod sobom.
Njezina je sestra bila udana – nije li to glupo, sasvim tradicionalno vjenčanje bilo posljednja kap koja ju je natjerala da digne sidro? Reenie je do sada već mogla imati i dijete, vjerojatno ga je i imala, i vjerojatno je još uvijek bila prokleto savršena, kao i uvijek.
No nedostajalo joj je čak i to, čak i ta naporna Maureenina savršenost.
Pa je hodala dalje, još nekoliko kilometara, u toj iznošenoj jakni od flisa koju je kupila u prodavaonici rabljenom odjećom i koja jedva da ju je branila od hladnoće, i u čizmama koje je imala već godinama i kojima je sada šljapkala po prtini na uskom ugibalištu.
Trebala je nazvati kući iz Missoule, pomislila je sada. Trebala je jednostavno progutati ponos i nazvati. Djed bi došao po nju – a on nikada nije držao prodike. Ali zamislila se kako hoda cestom prema ranču – možda čak i kako tetura tom cestom.
Kako će sve stati, jednostavno stati. Radnici na ranču, konji, čak i stoka na polju. Stari lovački pas, Blue, pojurit će da je pozdravi. A njezina će majka izaći na trijem.
Povratak kćeri razmetne.
Alicein je uzdah ispuhnuo struju toploga daha, raspršenu oštrim, hladnim vjetrom.
Znala je ona i bolje, nekada davno, ali autostopiranje u Missouli kao da je bilo proročanski znak. I dovelo je dvadesetak kilometara bliže kući.
Možda neće stići prije večeri, i zbog toga se brinula. U svome je ruksaku imala baterijsku svjetiljku, ali baterije su bile na izdisaju. Imala je upaljač, ali pomisao na logorovanje bez šatora ili pokrivača, bez hrane i vode čiju je posljednju kap popila prije tri kilometra, natjerala ju je da nastavi hodati, još odlučnije.
Pokušala je zamisliti što će joj reći. Bit će sretni što je vide – morat će biti. Možda će biti ljuti na nju što je tako dignula sidro ostavivši samo bahatu poruku. Ali bilo joj je osamnaest i bila je dovoljno stara da učini ono što je željela – a ona nije željela fakul­tet ni biti zarobljena u braku niti obavljati neki posrani posao na ranču.
Željela je slobodu i uzela ju je.
Sada joj je bila dvadeset i jedna i odabrala je doći kući.
Možda joj neće baš toliko smetati rad na ranču. Možda će čak i razmisliti o tome da upiše neki fakultet.
Bila je odrasla žena.
Zubi te odrasle žene umalo su počeli cvokotati, ali nastavila se kretati. Nadala se da su joj baka i djed u blizini – i osjetila snažan ubod osjećaja krivnje jer nije mogla biti apsolutno sigurna u to da su baka ili djed još uvijek živi.
Naravno da jesu, uvjeravala je Alice samu sebe. Prošle su samo tri godine. Baka neće biti ljuta, barem ne dugo. Možda će je malo koriti. Pogledaj kako si mršava! Što si, za ime Božje, učinila sa svojom kosom?
Zabavljajući se tom mišlju, Alice je jače navukla skijašku kapu preko kratke kose koju je izblijedjela do najsvjetlije plave nijanse koju je uspjela postići. Sviđalo joj se biti plavušom, sviđao joj se način na koji je ta glamuroznija boja njezine oči činila zelenijima.
Ali najviše joj se od svega sviđala ideja o tome da se nalazi u djedovu naručju, ili da sjedi za stolom tijekom blagdanske večere – Dan zahvalnosti samo što nije svanuo – i cijeloj svojoj uštogljenoj obitelji priča o svojim pustolovinama.
Vidjela je Tihi ocean, šetala se Rodeo Driveom poput filmske zvijezde, dva je puta radila kao statistica za pravi pravcati film. Možda je ispalo da je dobivanje pravih uloga u pravim filmovima mnogo teže no što je zamišljala, ali pokušala je.
Dokazala je da može živjeti samostalno. Mogla je raditi razne stvari, vidjeti razne stvari, iskusiti razne stvari. I može sve to po­noviti budu li je previše gnjavili.
Ozlovoljena, Alice je trepnula i otrla suze koje su joj nadrle u oči. Neće moljakati. Neće ih preklinjati da je prime nazad, da joj dopuste ući i ostati.
Bože, jednostavno je željela biti kod kuće.
Kut pod kojim su padale Sunčeve zrake rekao joj je da neće uspjeti stići prije noći, a u zraku je mogla namirisati novi snijeg. Možda – možda ako presiječe kroz šumu, preko polja, uspjela bi stići do imanja Skinnerovih.
Zastala je, umorna, skršena. Sigurnije je ostati na cesti, ali ako se zaputi preko polja, uštedjet će dobrih nekoliko kilometara, ako ne i više. Osim toga, tamo je bilo nekoliko koliba, ako se uspije sjetiti kojim putem treba ići. Robinzonski turizam za posjetitelje koji uživaju u divljini, ali mogla bi provaliti unutra, upaliti vatru, možda čak i pronaći malo konzervirane hrane.
Pogledala je niz naizgled beskonačnu cestu, a onda preko polja prekrivenih snijegom, prema planinama sa snježnim kapama koje su se uzdizale prema nebu postajući sivo-plave zbog sve dubljeg sutona i nadolazećeg snijega.
Kasnije će Alice razmišljati o toj neodlučnosti, o tih nekoliko minuta dok je oklijevajući stajala pod oštrim vjetrom, na zavoju ceste. O tih nekoliko minuta prije no što će krenuti prema poljima, planinama, koje će je odvesti u sve dulje sjenke borova, daleko od ceste.
Iako je to bio prvi zvuk koji je Alice čula nakon više od dva sata – osim vlastita disanja, škripe svojih čizama, vjetra koji je hučao kroz stabla – isprva nije registrirala brujanje motora.
Kada ga jest začula, natraške je zateturala kroza snijeg, osjetila kako joj je srce preskočilo otkucaj kada je ugledala kamionet kako mučno napreduje prema njoj.
Iskoračila je prema naprijed i, umjesto da uvis izbaci palac kao što je učinila već bezbroj puta na svome putovanju, stala je mahati rukama signalizirajući da je u nevolji.
Možda i jest bila odsutna tri godine, ali rođena je i odrasla na selu. Bila je cura sa Zapada. Nitko se neće provesti pored žene koja na usamljenoj cesti pokazuje da treba pomoć.
Kada se vozilo polagano zaustavilo, Alice je pomislila da još nikada nije vidjela ništa ljepše od toga pohrđavjelog, plavog Forda s utokom za držanje puške, stražnjeg dijela pokrivenog ceradom i naljepnicom istinski patriot na vjetrobranu.
Kada se vozač nagnuo kroz prozor, spustio staklo, morala se boriti sama sa sobom kako bi spriječila suze da poteku.
“Čini se da bi ti dobro došla pomoć.”
“Nema sumnje u to da bi mi dobro došao prijevoz.” Brzo mu se nasmiješila, odmjeravajući ga. Trebala je taj prijevoz, ali nije bila glupa.
Na sebi je imao ovčji kožuh koji je vidio i boljih dana te smeđi šešir kratkoj, tamnoj kosi.
Dobro je izgledao, pomislila je Alice, što je uvijek pomagalo. Stariji – moralo mu je biti barem četrdeset. Njegove su oči, također tamne, gledale dovoljno prijateljski.
Iz radija je čula plesni ritam country-glazbe.
“Koliko daleko ideš?” pitao je tim otežućim narječjem zapadne Montane, koje je također zvučalo poput glazbe.
“Do ranča Bodineovih. To je odmah…”
“Naravno, znam gdje je imanje Bodineovih. Prolazim pored njega. Uskoči.”
“Hvala. Hvala. Doista to cijenim.” Zamahnula je ruksakom skinuvši ga s leđa, pa ga stala vući za sobom uspinjući se u kabinu.
“Doživjela si prometnu? Ništa nisam vidio na cesti.”
“Nisam.” Položila je ruksak podno svojih nogu, gotovo zanije­mjevši od olakšanja zbog topline koja je isijavala iz rešetki za grijanje u kamionetu. “Dolazim iz Missoule, autostopirala sam, ali morali su skrenuti s moga puta prije dvadesetak kilometara.”
“Hodaš već dvadeset kilometara?”
Preplavljena blaženstvom, sklopila je oči dok su se kockice leda koje su bile njezini nožni prsti počele otapati. “Vaš je kamionet prvi koji sam vidjela tijekom posljednja dva sata. Nisam planirala hodati cijelim putem. Sada mi je doista drago što to više ne moram.”
“Dugačko pješačenje, pogotovo za nekoga tako sitnoga i osa­mljenoga kao što si ti. Brzo se mrači.”
“Znam. Imam sreće što ste naišli.”
“Imaš sreće”, ponovio je.
Nije vidjela šaku kako stiže. Bila je tako brza, tako šokantna. Lice kao da joj je eksplodiralo zbog udarca. Još dok su joj se očne jabučice okretale pokazujući bjeloočnicu, skljokala se.
Nije osjetila drugi udarac.
Krećući se brzo, oduševljen prilikom koja mu je jednostavno pala u ruke, izvukao ju je iz kabine, otkotrljao njezino mlitavo tijelo u prikolicu, ispod cerade.
Svezao joj je ruke, noge, ugurao joj krpu u usta, a onda preko nje prebacio stari pokrivač.
Nije želio da se smrzne nasmrt prije no što je doveze kući.
Pred sobom su imali nekoliko kilometara vožnje.


utorak, 2. siječnja 2018.

Soner Çağaptay NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE

Soner Çağaptay
NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE 
S engleskog jezika prevela Branka Maričić


UVOD
Upoznajte Recepa Tayyipa Erdoğana
    
     U petak 15. srpnja 2016., dok sam se vozio kući za vikend, na mobitelu mi se pojavila zastrašujuća poruka moje pomoćnice. „Prevrat u Turskoj!“, pisalo je. „Kako?“, upitao sam se. Iako je zemlja u XX. stoljeću doživjela nekoliko državnih udara, kao dugogodišnji proučavatelj turske politike vjerovao sam da je ondje prošlo doba prevrata. Bio sam u krivu. Za nepunih sat vremena obreo sam se u CNN-ovu studiju u Washingtonu, gdje sam se pridružio Wolfu Blitzeru u njegovoj emisiji The Situation Room kako bismo raspravili trenutačni razvoj događaja.
     Wolf mi je u TV postaji prikazao snimku rastućeg kaosa, uključujući prizore aviona Turskih zrakoplovnih snaga kako bombardiraju Ankaru, glavni grad zemlje, i zamolio me za komentar. Ostao sam bez riječi, na trenutak sam se smrznuo. Više od dva desetljeća s užitkom sam analizirao Tursku i pisao o njoj, demokratskoj zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom i članici NATO-a, što je već samo po sebi navodilo na pomisao da bi nekako trebala biti izuzeta iz relativnog nereda na Bliskom istoku. Ali te večeri, dok sam gledao snimke turske vojske kako bombardira vlastitu prijestolnicu – Ankara je posljednji put doživjela vojni napad 1402. kad su kroz nju protutnjale Timurove postrojbe – promijenio sam mišljenje. I te noći prvi put nisam uživao proučavajući Tursku. U 2 sata ujutro potišteno sam sjeo da napišem uvodnik za Washington Post.[1]
     Iako je urota protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i vlade Stranke pravde i razvoja (AKP), na sreću, hitro ugušena, moji nazori o turskoj politici ostali su nepromijenjeni – Turska je u nevolji, vrlo velikoj nevolji. Zemlja je rascijepljena između pristalica i protivnika predsjednika koji je od 2002. zaredom pobjeđivao na izborima s desničarsko-populističkim programom. Svojim antielitizmom, nacionalizmom i konzervativizmom Erdoğan je arhetip političara slične orijentacije diljem svijeta. Demonizirao je i uništio glasačko tijelo koje mu nije bilo sklono i tom je strategijom dramatično pogoršao polarizaciju u Turskoj, koja je sada oštro podijeljena u tabore za njega i protiv njega. Prvi, konzervativna turska nacionalistička desničarska koalicija, vjeruje da je zemlja raj; drugi, razjedinjena skupina ljevičara, sekularista, liberala i Kurda, misli da je pakao.
     Još je gore to što terorističke organizacije poput ekstremističke Kurdistanske radničke stranke (PKK) i džihadističke Islamske države Iraka i Sirije (ISIS) iskorištavaju taj rascjep u Turskoj i povećavaju krvoproliće. Od ljeta 2015. do kraja 2016. Turska je pretrpjela čak 33 velika ISIS-ova i PKK-ova teroristička napada, u kojima je ubijeno gotovo 550 osoba. Svaki put kad napadne PKK, Erdoğanov se blok obruši na oporbu, kao što se dogodilo 17. prosinca 2016. – poslije PKK-ova terorističkog napada u kojem su ubijena četrnaestorica turskih vojnika koji nisu bili na dužnosti, kad je provladina rulja izbombardirala ogranke prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP-a). A napadne li ISIS, oporbeni blok okrivi Erdoğana i vladu zato što ih ne štiti pa je tako 31. prosinca ISIS naciljao novogodišnju proslavu u istanbulskom noćnom klubu i poubijao 39 osoba, a poslije napada je sekularna Turska smjesta okrivila vladu i provladine medije za raspirivanje mržnje, primjerice, tvrdnjama da novogodišnje proslave spadaju u „druge kulture i svjetove.“[2] Kako bi stvari bile gore, međunarodni protagonisti iz Assadova režima u Damasku koji je Ankara pokušala zbaciti tijekom građanskog rata u Siriji, te Rusija i Iran koji ga podupiru, jedva čekaju da Erdoğan padne i da Turska potone u kaos.
Ukratko, Turska je u krizi. Hoće li se pod takvim pritiskom raspasti? Doista bi mogla i dogodi li se to, nastat će prava katastrofa. Turska zemljopisno i ideološki zauzima ključan položaj između Europe, Bliskog istoka i središnje Azije. Ona je najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije i njezin bi slom izazvao puno veći kaos od onoga koji trenutačno vlada u Siriji i Iraku.
     Može li Turska izbjeći takvu nesretnu budućnost? Svaki odgovor na to je nemoguć bez potpunog razumijevanja Erdoğanova uspona i političkih težnja. Turski predsjednik je među najutjecajnijim državnicima našeg vremena. On i stranka koju vodi – isprva de iure, trenutačno de facto – pobijedili su u razdoblju od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma. Razumijevanje Erdoğana iziskuje analizu njegova odrastanja kao pobožna mladića u sekularnoj Turskoj, maltretiranja koje je doživio od pozapadnjačenih elita i uspona na vlast kroz sve snažniji pokret čiju je personifikaciju predstavljao – političkog islama. Od samog ulaska 1990-ih u nacionalnu politiku Erdoğan se predstavlja siromahom iz bijedne četvrti. Poput prijašnjih turskih populističkih vođa, primjerice Süleymana Demirela i Bülenta Ecevita, Erdoğanov politički identitet uvijek se temeljio na tvrdnji da predstavlja glas obična čovjeka i da zastupa njegove interese protiv elite.
     Erdoğan je zagrizao u tursku politiku 1970-ih u islamističkoj Stranci nacionalnog spasa (MSP) i njezinoj školi Nacionalna straža, duboko konzervativnom, protuzapadnjačkom i krajnje protusekularnom pokretu. Poslije, 1990-ih, počeo se uspinjati kroz hijerarhiju MSP-ove sljednice, Stranke boljitka. Potom je uporabio vlastitu političku stranku AKP (ulaštenu inačicu RP-a osnovanu 2001. uz pomoć RP-ova vođe i kasnijeg turskog predsjednika Abdullaha Güla) kako bi postao najmoćnija osoba u zemlji. Rođen 1954. u radničkoj obitelji iz borbene istanbulske četvrti, Erdoğan je proizvod najvećega turskoga grada i trgovinske prijestolnice. Poslovan je, pragmatičan i u potrazi za globalnim priznanjem, ali, kao islamistički političar, također krajnje netrpeljiv prema sekularnim elitama koje su dominirale gradom u XX. stoljeću. Osvojio je bivšu osmansku metropolu uspješno služeći mandat kao njezin gradonačelnik od 1994. do 1998. prije nego što se bacio na osvajanje cijele Turske. Njegov je AKP ušao u turski parlament kao najveća stranka u studenom 2002.







[1] Soner Cagaptay, „The coup attempt is bad news for Turkey’s democracy“, Washington Post (July 16, 2016).
[2] Tim Arango, „Nightclub massacre in Istanbul exposes Turkey’s deepening fault lines“, New York Times (January 1, 2017).

utorak, 12. prosinca 2017.

Erling Kagge TIŠINA U DOBA BUKE


Erling Kagge
TIŠINA U DOBA BUKE
S norveškog preveo Bekim Sejranović


I.

Kad nisam u mogućnosti hodati, penjati se ili otploviti iz svijeta, naučio sam kako se od svijeta odvojiti, ostaviti ga vani i zaključati vrata za sobom.
Trebalo je vremena da to naučim. Tek kada sam shvatio kako imam duboku potrebu za tišinom, mogao sam krenuti u lov za njom – a ona je ležala tamo, duboko ispod kakofonije prometne buke i misli, glazbe i zvuka strojeva, pametnih telefona, motornih čistilica snijega i čekala me. Tišina.

Nedavno sam pokušao uvjeriti svoje tri kćeri kako se tajna svijeta krije u tišini. Sjedili smo u kuhinji za stolom i jeli nedjeljni ručak. To je bio jedini objed tijekom tjedna kada smo svi imali vremena sjediti i razgovarati jedni s drugima, licem u lice. Ostalih dana u tjednu svi smo zauzeti svakojakim obvezama. Djevojčice su me skeptično promatrale. Zar tišina nije ništavilo? Prije nego što sam im bio uspio objasniti kako tišina može biti poput prijatelja i da je ona luksuz mnogo vrjedniji od torbica Marc Jacobs koje su tako željele kupiti, presuda je bila izrečena: “Za tišinom je dobro posegnuti kad nisi dobre volje. Osim toga, tišina nema nikakve vrijednosti.”
Dok smo tako sjedili za stolom i jeli, odjednom sam se prisjetio kako su bile radoznale dok su bile malene. Kako bi se samo čudile kad bi otkrile što se krije iza nekih vrata. Ili njihova pogleda kada bi zurile u prekidač za svjetlo i pitale mogu li “otvoriti svjetlost”.
Pitanja i odgovori, pitanja i odgovori. Čuđenje je stroj koji pokreće život. Ali moja djeca sada imaju 13, 16 i 19 godina i postupno se sve manje i manje čude. A ako bi se već čemu i čudile, odmah bi vadile svoje pametne telefone i tražile odgovor. I dalje su radoznale, ali izrazi lica manje su djetinjasti, više odrasli, a njihove glave pune se s više ambicija nego pitanja. Nitko više nije bio zainteresiran razgovarati o tišini pa sam se odlučio ispričati priču čiji je cilj, naime, upravo taj: dozvati tišinu.

Dva prijatelja odlučila su osvojiti Mount Everest. Rano izjutra napustili su bazni kamp i uzeli se penjati sjeverozapadnom stranom planine. Sve je prošlo kako treba. Obojica su se popela na vrh, ali tamo ih zateče oluja. Uskoro su uvidjeli da se neće spustiti živi. Prvi je nazvao svoju trudnu ženu preko satelitskog telefona. Zajedno su se dogovorili kako će se dijete koje je nosila zvati. Nakon toga izdahnuo je tu ispod samog vrha. Drugi penjač nije uspio dobiti nikoga prije nego što je umro. Nitko zapravo ne zna točno što se dogodilo tog popodneva. Zahvaljujući hladnoj, suhoj klimi na nadmorskoj visini od preko 8000 metara, bili su savršeno suhi i smrznuti. Leže tamo u tišini, neizmijenjeni, otprilike isti kao kad sam ih posljednji put vidio prije 22 godine.

Bar jednom za stolom zavlada muk. Jedan od mobitela proizveo je zvuk “pip” javljajući kako je stigla poruka, ali nikome od nas nije padalo na pamet da gleda u mobitel u tom trenu. Ispunjavali smo tišinu sami sobom.

Nedugo zatim bio sam pozvan održati predavanje na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj. Temu sam trebao odabrati sam. Obično pričam o ekstremnim ekspedicijama diljem svijeta, ali taj sam put odlučio pozabaviti se kućnim temama, razmišljao sam o tom zajedničkom nedjeljnom ručku, dakle, o tišini. Dobro sam se pripremio, ali kao i obično imao sam malu tremu pred nastup. Možda su moje tlapnje o tišini primjerene obiteljskom stolu, ali ne i za predavanje na jednom sveučilištu? Nije da sam očekivao biti izviždan tijekom tih 18 minuta koliko je predavanje imalo trajati, ali sam uistinu htio u studentima potaknuti radoznalost za tim što mi je ležalo na duši.
Započeo sam predavanje minutom šutnje. Zavladao je potpuni muk. Ostalih sedamnaest minuta pričao sam o tišini oko nas, ali sam im također objasnio i o tišini u nama. Studenti su i dalje sjedili u tišini. Slušajući. Činilo se kao da im je nedostajalo tišine.
Iste večeri otišao sam u pub s nekolicinom studenata. Dok smo sjedili unutra, tik do vrata kroz koja je dopirao hladan propuh, svatko sa svojom kriglom piva, prisjećao sam se vremena dok sam i sam bio student u Velikoj Britaniji. Ugodni i radoznali ljudi, dobra atmosfera, zanimljivi razgovori. Što je tišina? Gdje je ona? Zašto je bitnija nego ikada? To su bila tri pitanja na koja su tražili da im odgovorim. Uistinu jako cijenim tu večer, ne samo zbog ugodna društva nego zato što sam zahvaljujući tim studentima shvatio koliko malo i sam znam. 
Nakon što sam se vratio doma, nisam mogao prestati razmišljati o tim trima pitanjima. To se pretvorilo u pravu strast. Počeo sam pisati, razmišljati, ponajviše zbog sama sebe. Večer za večer ostajao sam sjediti razmišljajući o tim trima pitanjima.

Na kraju sam ostao s 33 pokušaja odgovora.


četvrtak, 30. studenoga 2017.

Kornelija Benyovsky Šoštarić KREMA SA ŠIPKOM

Kornelija Benyovsky Šoštarić
Biljke koje njeguju


KREMA SA ŠIPKOM

Šipak je zdravo voće i to svi dobro znamo. Unutrašnjost ploda bogata je vitaminom C i B5, kao i snažnim antioksidantom antocijanom koji mu daje prekrasnu crvenu boju. No, sa stajališta njege kože, najzanimljivije je ulje koje se nalazi u tvrdim sjemenkama (unutar vodenaste pulpe). Budući da su njegova svojstva vrlo cijenjena u njezi i regeneriranju zrelije kože, ovu kremu preporučujem ženama starijima od trideset godina. Posebno je volim jer ima divnu teksturu, lako se upija, a izgleda odlično, pa može poslužiti kao idealan dar za prijateljice, mame ili bake. Količina u ovome receptu bit će dovoljna za tri posudice od 100 ml.

1 i pol mala šalica kokosova maslaca
1 mala šalica puna šipka
1/2 male šalice destilirane vode
1/4 male šalice soka aloe vere
1/4 male šalice glicerola
1 velika žlica emulgatora Phytocream 2000
7 kapi eteričnog ulja citronele, čajevca ili limunske trave
1 2 kapi ekstrakta sjemenki grejpa


1.    Postupak pripreme kreme započnite čišćenjem šipka. Kada ste gotovi, ubacite ga u blender i usitnite što bolje možete da biste razbili i sitne tvrde sjemenke koje se nalaze unutar vodenaste crveno obojene pulpe. To je važno kako bismo oslobodili ulje. Nakon toga u blender dodajte kokosov maslac i sve zajedno dobro pomiješajte da biste dobili smjesu prekrasne ružičaste boje.

2.    Sada slijedi priprema macerata. Dobivenu smjesu preselite iz blendera u plitak lončić ili staklenu vatrostalnu posudu. Uzmite zatim drugi lončić ili posudu, napunite je vodom i stavite na štednjak te zagrijte na vrlo laganoj vatri. Posudu sa smjesom smjestit ćete na posudu s vodom, a ne izravno na plamen, i tako zagrijavati uz pomoć vodene pare otprilike jedan sat. Bitno je da smjesa ni u kojem trenutku ne kipi!

3.    Ovim postupkom ubrzali smo stvaranje macerata i sve vrijedne sastojke iz šipka prenijeli u kokosov maslac koji se na višoj temperaturi (već iznad 25 stupnjeva) pretvara u ulje. Naravno, u ovoj fazi ulje je još puno sitnih biljnih ostataka pa ga treba profiltrirati kroz gazu i cjediljku. Rezultat će biti jedna mala šalica macerata od šipka prekrasne ružičaste boje.

4.    Napokon započinje priprema kreme. Ponovno odlazimo u kuhinju i stavljamo grijati dvije posude pune vode. Na jednu stavljamo lončić s destiliranom vodom, sok biljke aloe vere i glicerin, a na drugu lončić s maceratom šipka. Bitno je da se vodeni sastojci i ulje istodobno lagano zagrijavaju. To je ujedno i trenutak kada u macerat šipka dodajemo jednu veliku žlicu emulgatora. Koristila sam Phytocream 2000, sintetski emulgator dobiven iz proteina pšenice, koji se na toplini otapa već za minutu ili dvije.

5.    Nakon zagrijavanja od nekoliko minuta, uklonite posude s vatre i pričekajte da se ohlade do trenutka kada ih možete prstom dotaknuti, a da se ne opečete, odnosno na temperaturu od otprilike 70 stupnjeva. Bitno je da su obje tekućine iste temperature. Tada uzmite ručni mikser za kapučino i započnite miješanje macerata. Pritom polako, vrlo polako dodajte vodeni dio uz neprestano miješanje. Zahvaljujući emulgatoru smjesa macerata i vodenih dijelova polako će postajati gušća i dobivati konzistenciju kreme. Ovo je trenutak da u smjesu dodate i kap ekstrakta sjemenki grejpa kako biste spriječili eventualno kvarenje i, ako želite, eterično ulje. Ja obično upotrebljavam ulje citronele jer odlično odgovara dominantnom mirisu kokosova ulja. Nastavite miješati još koju minutu kako bi smjesa postala pjenasta i zatim je prelijte u posudice. Gotove kreme spremite u hladnjak i potrošite u roku od tri mjeseca.


srijeda, 29. studenoga 2017.

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)

CITATI ZA PONEDJELJAK (I SVAKI DRUGI DAN)

 „Lica su ljudi možda zagonetna slova. Lica su valjda izraz izgubljenih snova." Tin Ujević
„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, ali mi prečesto gledamo u ona zatvorena da ne vidimo ona koja su se otvorila za nas.“ Helen Keller
„Što više letimo, to manji izgledamo onima koji stoje na zemlji." Friedrich Nietzsche
„Mrijeti ti ćeš kada počneš sam, u ideale svoje sumnjat!" Silvije Strahimir Kranjčević
„Na kraju, bez da to shvaćamo, svatko od nas stvara vlastitu stvarnost, a ona je zapravo samo plod naših uvjerenja.'' Laurent Gounelle
„Moram podnijeti dvije tri gusjenice ako želim upoznati leptire." Antoine de Saint-Exupéry

„Sreća se nalazi u svemu. Treba je samo znati izdvojiti.“ Konfucije
„Ima samo dva dana u godini kada ništa ne možeš učiniti. Jedan se zove jučer, a drugi sutra.“ Dalai Lama
„Ugradi u sebe. Velike misli, velike ljudi, velike ljubavi. Otkači od sebe. Mala srca, male taštine, male laži. Riskiraj i pucaj na veliko. Ali ostani čovjek koji primjećuje i cijeni ono malo. Ono najmanje. “  Ingrid Divković.
„Koga čekaš da se desiš sebi?!” Ingrid Divković.
„Od sutra ću biti tužan, od sutra.
Danas ću biti zadovoljan:
čemu biti tužan, kakva korist od toga?
Zašto puše loš vjetar?
Zašto da se danas tužim na sutra?
Možda sutra bude dobro, možda sutra bude lijepo.
Možda će još i sutra sjati sunce.
Možda neće biti razloga za tugu.
Od sutra ću biti tužan, od sutra.
Ali danas, danas ću biti zadovoljan
i svakom ću gorkom danu reći:
Od sutra ću biti tužan.
Danas ne."  Nepoznati autor
„Kada mislite da možete ili ne možete u oba slučaja ste u pravu." Nada Bučević
„Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice." Jorge Louis Borges
„Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji.
Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“ Meša Selimović
„Živite u svojoj koži a ne u tuđim očima!“ Ingrid Divković
„Smijmo se kad god možemo i dokle god možemo jer se nikad ne zna kad će nam život zapapriti.“ Oscar Wilde 
„Ljepotu vidite tamo gdje ju želite vidjeti.“ Razgovori s Bogom
„Ukoliko uspiješ u životu bit ćeš svačija, ako ne uspiješ bit ćeš samo moja.“ – moja majka
„Ne odustaj jer u životu je sve moguće!“ – moja majka
„Ništa mi neće ovaj dan pokvarit“ TBF
„Osmijeh je dobro djelo!“ Riječi poslanika Muhammeda
„Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn, a vidjeti ružu, gledati noć, a vidjeti zoru." Rumi
„Izađi van, na polja, uživaj u prirodi i suncu, idi van i pokušaj se ponovno domoći sreće u sebi i u Bogu. Pomisli na svu ljepotu koje još uvijek ima u tebi i oko tebe i budi sretan!" Anna Frank
„Kako voliš sebe, vole te i drugi, to uče od tebe.“ Rupi Kaur
„Možda ću sutra umrijeti! ... A na zemlji neće ostati nijedno stvorenje koje bi me potpuno shvatilo. Jedni me drže gorim, a drugi boljim nego što sam zaista... Jedni će reći: bio je dobar dečko, a drugi –gadan čovjek. A i jedno i drugo bit će lažno. Kad je tako, je li vrijedno živjeti? A ipak živiš – zbog radoznalosti: čekaš nešto novo... Smiješno i dosadno!“ M. J. Ljermontov
„Postoji verovanje u narodu da se novcem ne može kupiti sve. Priznajem. Ali se može kupiti jako puno toga, verujte mi... Idealisti se neće tako lako predati. Oni znaju da je strašno biti bogat, a nesretan...
Verovatno. Ali praktični su otkrili i goru situaciju: siromašan, a nesretan..." Đorđe Balašević

„Nemoj se bojati tapkanja u pijesku. Boj' se tapkanja u mjestu." Ingrid Divković
„I kad ti se čini da nećeš moći.
Možeš. Čini ti se.
I kad ti se čini da si sam
i da nikoga tvoga nema.
Nisi. To je tren samo.
I kad ti se čini da je dan težak.
Proći će. Svi prođu.
I da su ti oči pune suza.
Isplači se. I kreni dalje.
Samo ti se čini da ne možeš hodati." Nena Šahbazović
„Učini ili ne učini! Nema pokušaja!" Master Yoda
„Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.“ Meša Selimović
„I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.“ S. S. Kranjčević
„Moje želje nisu bile materijalne prirode jer to me više nije zanimalo; ono što mi je u životu trebalo bila je životna sila, energija koja će biti jarka, isijavajuća, radosna, smirena, motivirajuća, ambiciozna ,s osjećajem da sam vrijedna svega ,samouvjerena, snažna i sigurna u to kamo idem i što moram učiniti kad tamo stignem.“ Francesca Brown
„Ne daj je, prijatelju, ne daj joj da pobjegne!" Riječi stranca upućene mome dečku
„Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“ Ivo Andrić
„Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi, i snovima je samo obavit nas kratki život." Shakespeare
„Daruj si trenutak mira
i shvatit ćeš kako bezglavo juriš naokolo.
Nauči šutjeti
i shvatit ćeš da si pričao previše.
Budi ljubazan
i pojmit ćeš kako si drugima prestrogo sudio.“ Drevna kineska izreka
„Ako je loše voljeti kišu, tišinu, knjige, laganu muziku i šume, ako je loše biti sretan dok gledaš zvijezde i zamišljaš neke druge, nepoznate svjetove, a u njima vidiš svoju ljubav, kako te čeka, nasmijana; ako je loše biti čovjek kome su osjećanja iznad materijalnih stvari i koji čezne samo za romantikom, upaljenom svijećom i dodirom, iskrenim i toplim, onda sam najgori na svijetu.“
Meša Selimović
„Volite savršeno, nesavršenog sebe.“ Nick Vujičić
 „Smijte se često, dugo i glasno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima da ih volite, u svakoj prilici. Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzimaju dah." George Carlin
„Treba otimati radost danima što bježe " Majakovski
„Van mene katkad svijet i posivi. Ili se smrači i naoblači. Dobro je zato što postoje i ove moje ljepše boje. I neki osmijeh sunčan i plah. I vjetar nečujan kao dah. Pa sve kad trne i vene, kad tmurno izgleda svijet oko mene, u meni bukti sto vatrometa nekakvog ljepšeg, samo mog svijeta..." Mika Antić
„Hrabriji ste nego vjerujete, snažniji nego izgledate i pametniji nego mislite." A.A. Milne
„Ili ću vladati ili ću stradati." Katarina Velika
„Pio bih ti iz pupka, dokle god ne usahne moć moja." Mićo J. Grnović
„Postupaj s ljudima kao da su ono sto bi trebali biti i pomoći ćeš im da postanu ono sto mogu biti!" Goethe
„Sreća pa je ponedjeljak, imamo još 5 dana da se pripremimo za vikend!!!“ – kuma koja uvijek kasni
„Sjedi tiho srce moje, ne diži prašinu, pusti da svijet nađe pute k tebi." R. Tagore
„Za sada, evo kako se snalazim:
Kimaj glavom i svima se smješkaj.
Šarmiraj. Pazi. Budi prokleto zabavan. Budi uvijek usred zabave, ali ne pij. Ne riskiraj gubitak kontrole (to se dovoljno često događa i kad si trijezan). Stvarno pazi na sve. Napravi sve što je potrebno. Budi glavni. Bilo što, samo ne lovina. Uvijek je bolje loviti nego da love tebe." Jennifer Niven
„Život je san!“ Calderon de la Barca
„Upamti: stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog. " Mika Antić
„Kakve su ti misli, takav ti je život." svećenik Tadej
„Ne boj se, jer ja sam s tobom!" Biblija
 „Jer istina je...
iako nemam pojma
što će se dogoditi u
budućnosti... istina je
barem danas... da ja...
NE ŽALIM NI ZA ČIM.“  Julie Cross
„Noć donosi zvijezde kao što nam tuga otkriva istine“ Philip James Bailey
„Čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega i u njegovu srcu." Ivan Cankar
„Kažem ti-svaka osoba koja je ikada k tebi prišla, došla je da o tebe primi dar. Čineći tako, ona tebi daje dar-dar da osjetiš i ispuniš Tko jesi. Kad uvidiš tu jednostavnu istinu, kada je razumiješ, spoznaš najveću od svih istina: POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE." N. D. Walsch
„Nijedno stanje nije niti loše niti dobro.
Ono samo jest.
Način na koji ga doživljavamo ga čini lošim ili dobrim.
Odlična vijest je da mi vladamo svojim načinom doživljavanja." Nepoznati autor
„Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje." Sv. Terezija Avilska
„Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi, izgubljeno je vrijeme!“ T. Tasso
„Knjiga nije hrana , ali je poslastica.“ Tin Ujević
„Mi sami moramo postati promjena koju želimo vidjeti." M. Ghandi
 „Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog." Ivo Andrić
„Svatko na svijetu trebao bi dobiti ovacije barem jednom u životu, jer svi zajedno pobjeđujemo svijet“ R. J. Palacio
„Da ljudi češće misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj svijet, bili bi čistiji i bolji.” Nura Bazdulj-Hubijar
„Svaki tvoj poraz postat će pobjeda ako ga prihvatiš mirno. Oni koji uvijek traže dobitak, uvijek su na gubitku. Mnogi završavaju život u velikim bolovima, jer pokatkad Svijet u zadnjim trenucima uspostavlja ravnotežu između sreće i nesreće u tijelu koje mu pripada. Luđaci su oni koji se odviše raduju i odviše žale sljedeći ih dan iznenadi.“ Miro Gavran
„Važnije je biti u miru nego u pravu.“ Ana Bučević
„Zašto dopuštamo da nam činjenice ili išta drugo osim naših snova kroji živote?“ Cecelia Ahern


ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Caleb Krisp DONESITE MI GLAVU IVY POCKET

Caleb Krisp
Donesite mi glavu Ivy Pocket
S engleskog prevela Petra Mrduljaš


1.
– Zašto usporavamo?
Nisam spavala. Samo sam lagano drijemala, što je običaj mladih dama za dugih putovanja kočijom. Usta su mi bila širom otvorena. Glava mi je bila ljupko zabačena. Iz nosa bi mi svako malo pobjeglo milozvučno frktanje. Bila sam savršeno elegantna.
– Kočijašu, zašto usporavamo? – Pitala je to neka žena. Zvučala je prilično razdraženo. – Do iduće postaje dijele nas još kilometri. Ovo je krajnje nepropisno.
Moj spokojni sanak nije imao izgleda pred tako glasnim stvorenjem. Dok je ona mljela o „nepredviđenim stajanjima“, odjednom sam postala svjesna da je štropot prozora i štropot kotača zamro.
– Pardon. – Osjetila sam da me netko snažno trknuo pod rebra. – Biste li se mogli malo pomaknuti?
U stranu me gurnuo netko tko se uvalio između mene i prozora. Naglo sam otvorila oči. – Što to radite, luda kravo?
Bila je to ona uštogljena Amerikanka – gospođica Finch. Ona koja se zgrozila time što sama putujem u London. – Sa svojega mjesta ne vidim cestu, a zanima me zašto smo odjednom stali. – Napućila je usne i namrštila se. – To je izrazito nepropisno.
Ostala sam stiješnjena uza zgodnog mladića koji je čvrsto spavao s primjerkom Davida Copperfielda na grudima. Na suprotnoj klupi tri sjedokose sestre marljivo su plele istovjetne žuto-plave šalove. (Ne znam im imena, ali gotovo sam sigurna da su se zvale Patuljasta, Uhata i Prgava.)
– Posve razumljivo. – rekla sam, uljudno ramenom nabivši gospođicu Finch. – Na kraju krajeva, čemu služe vožnje kočijom ako ne da te nasilno napadaju u snu?
Gospođica Finch rastvori zavjesu. – Pa, žao mi je zbog toga. – rekla je ne zvučeći pretjerano pokajnički. – Premda sam vas posve blago trknula.
– Istina. – gorljivo sam se složila. – Uvjerena sam da sam to samo doživjela kao čudovišno bolno jer ste blagoslovljeni rukama drvosječe.
Gospođica Finch bjesomučno je treptala. Spustila sam pogled na njezine ruke. – Ja... Mene su oduvijek opisivali kao krhku.
– Zbog toga vaše nabrekle podlaktice dodatno upadaju u oči. – Pljesnula sam je po koljenu kako to već nove prijateljice čine. – Trebali biste se priključiti cirkusu, draga. Obogatili biste se.
Namrštila se, odmahnula glavom i frknula nosom. Tako, naime, Amerikanci izražavaju duboko oduševljenje. Tada se okrenula i provirila kroz prozor. – Tako je mračno da se ne vidi prst pred nosom.
To je bila istina. Premda je na satu pisalo da su dva poslijepodne, vani je bilo tmurno – tmasti oblaci strašno su nisko nalegli i kovitlali se kao dim iz tvorničkih dimnjaka.
Zavalila sam se na sjedalu i uzdahnula. Zamislila sam se nad time gdje sam. I zašto. Kočija je vozila prema Londonu. A ja sam onamo putovala iz krajnje ozbiljnog razloga. Morala sam izbaviti Rebeccu i dovesti je kući (u Kuću Prospa mogla sam ući samo kroz Ulicu Winslow). Morala sam otkriti kako su me prepoznali njezini tamničari. A morala sam spasiti i Anastasiju Radcliff iz odvratne umobolnice u Islingtonu te je sjediniti s njezinim djetetom od kojega je okrutno odvojena. Ali uto se kočija naglo zaustavila. To me tek naknadno začudilo. – Što vidite, gospođice Finch?
– Ne mnogo. – odgovorila je. – Ali kočijaš silazi.
– Nešto je na cesti. – rekla je Uhata vireći kroz svoj prozor.
– Što bi to moglo biti? – zapitala se Patuljasta.
Prgava pucne prstima kao da sam pudlica. – Curo, izađi i reci kočijašu da zaobiđe to što nam priječi put. Reci mu da sestre i ja moramo do devet biti u Londonu da ne propustimo brod.
Premda sam iskreno mrzila slušati zapovijedi – pogotovo zapovijedi nepristojnih starih baba – i mene je zanimalo što nas je zadržalo.
Stoga sam se progurala pokraj gospođice Finch i izašla iz kočije. Cesta je bila obrubljena gustim žitnim poljima čije su zlatne stabljike pod mrkim, olujnim oblacima izgledale hrđavosmeđe. U daljini sam čula mrmor uznemirenih glasova – ali tek kad sam obišla konje i pogledala cestu, shvatila sam razlog.
Prevrnula su se mala kola nakrcana balvanima. Kočijaš je ležao na tlu, a iz glave mu je tekla krv. Uz njega je stajala pozamašna žena koja je sumanuto jecala dok je naš kočijaš, gospodin Adams, isprezao dva crna pastuha koja su vukla kola.
Oslobodivši konje, gospodin Adams sagne se da pomogne ozlijeđenome čovjeku, kojega su očito njegova kola više brinula. Dok su dvojica kočijaša raspravljala o tome što se dogodilo, gospodin Adams pokaza malu seosku kuću u daljini i primijeti da bi dobro došao još koji par ruku.
– Da odem dići uzbunu? – susretljivo sam ponudila.
– Mogla sam poginuti! – dreknula je debeljuca. – Pravo je čudo što nisam slomila vrat!
– Jeste li ozlijeđeni, gospođo? – upita glas iza mene. Okrenuvši se, ugledala sam gospođicu Finch koja je namršteno promatrala. – Mogu li kako pomoći?
– Pala sam na rame. – odvrati žena stežući nadlakticu. – I gadno boli. – Opet zajeca. – Mogla sam poginuti.
– Što se dogodilo? – upitala sam je.
Ona pokaže ozlijeđenoga čovjeka. – Vozio je kao luđak, eto što!
Uto počne padati kiša koju je vjetar nosio u svim smjerovima.
– Sirotice. – ozbiljno će gospođica Finch. – Dođite se skloniti kod nas u kočiju. Poslat ćemo po liječnika.
– Vrlo ste ljubazni, – reče žena – ali morala bih ostati ovdje da držim svoje stvari na oku. – Pokaže glavom na mene. – Možda bi mi djevojčica mogla praviti društvo? Živci su mi kao strune, stvarno.
Gospođica Finch složi se da je to sjajna zamisao – i gurne me prema cmizdravoj dami pa se žurno vrati u kočiju. Žena mi čvrsto stegne ruku i ponovi da je bila na pragu smrti. Primijetila sam da krišom pogledava cestu iza nas.
– Gadno ste se udarili u glavu. – reče gospodin Adams povlačeći kočijaša na noge.
– Znalo je biti i gore. – odvrati kočijaš i lecne se od bola. – Samo mi... treba kratak predah.
Gospodin Adams pomogne kočijašu da došepa do ruba ceste, gdje ga blago posjedne. No ja se nisam pretjerano obazirala na njih – jer mi je pogled još bio prikovan uz debeljucu koja mi je grčevito stezala ruku. Bila je veličanstveno salasta za jednu damu u nevolji. Sitne oči, neobično primaknute. Koža tako puna kratera i jamica da je podsjećala na grožđicu. Čupave obrve. Nos koji na pola puta naglo skreće u stranu. Neupadljivi brčići. Sve u svemu, bila je nevjerojatno uvjerljiva. Samo ne meni. Jer sam točno znala tko se krije ispod te vješte krinke.