četvrtak, 26. ožujka 2015.

Ivana Petrušić: 40 DANA

Ivana Petrušić: 40 DANA


Udwarthanam – večernji ritual masiranja


Prije spavanja napravit ćete masažu suhim ljekovitim prahom. Ta se procedura zove udwarthanam. To je najbolja procedura za uklanjanje masnih naslaga, celulita i strija. Pojačava cirkulaciju, a da ne oštećuje finu limfnu kapilarnu mrežicu. Učinkovito otklanja toksine iz tijela i smatra se metodom izbora kada se rade kure mršavljenja. Pojačava zategnutost kože i vraća tonus mišića (zbog pojačane prokrvljenosti), što je vrlo važno jer se kod gubitka kilograma javlja mlohavost. Sami ćete si napraviti prah od biološke kukuruzne krupice, đumbira u prahu, dugog papra i kajenskog papra (trikatu) i triphala praha. Katkad ćete to sve pomiješati s medom, dodati malo sitne himalajske soli i napraviti finu pastu za masažu. Kružnim isprekidanim pokretima masirate suprotno od rasta dlake. Izmasirajte si cijelo tijelo sami i zamolite nekoga da vam izmasira leđa (ako to suprugu nije gušt, onda će to s radošću napraviti djeca). Slobodno masirajte malo žešće. Klasična masaža prahom ima sedam položaja tijela u kojem se masiraju prvo noge, zatim ruke, trbuh i prsa i na kraju leđa. Ako ne odete nekamo na profesionalnu masažu, predlažem improvizaciju (ali slijedite redoslijed – noge, ruke, trbuh, leđa).
Evo kako: uđite u kadu i u ruke uzmite mješavinu. Izmasirajte prvo desnu nogu i to tako da krenete od skočnih zglobova kružnim pokretima prema gore suprotno od rasta dlake. Prijeđite na lijevu nogu i odradite isto. Obradite unutrašnju i vanjsku stranu noge (u sedam pokreta, tri slijeda), prednju i stražnju stranu (isti broj ponavljanja). Zatim prijeđite na desnu ruku. Mješavinu uzmite u lijevu ruku, stavite na područje ručnog zgloba te izmasirajte unutrašnju, vanjsku, prednju i stražnju stranu ruke. Prijeđite na drugu stranu. Nakon toga masirate trbuh i prsa. Obje ruke položite na donji dio trbuha i kružno prema gore lepezasto širite pokret dok ne obuhvatite cijelo područje trbuha i prsa. Na kraju su na redu i leđa, počevši od donjeg dijela, kružno i lepezasto prema gore. Nemojte se opterećivati pokretima, ako vam je komplicirano, improvizirajte. Bitno je da istrljate cijelo tijelo suprotno od rasta dlake!
Nakon ove masaže dobro se istuširajte ili okupajte u vrućoj vodi. Cilj je znojenje! Ne perite se nikakvim agresivnim šamponima. Operite samo intimne dijelove, a drugo samo dobro isperite vodom. Kad ste gotovi s tuširanjem, malo se posušite ručnikom (više potapkajte jer tijelo mora biti vlažno) i dobro se namastite po tijelu vrućim sezamovim uljem – naravno, nemojte se opeći! Dok se upija ulje, obavite ostalu higijenu prije spavanja. Malo se potapkajte pamučnim ručnikom da ne budete previše masni, obucite pamučnu pidžamu i u krevet. Nemojte koristiti baš najnoviju posteljinu i pidžamu jer je vrlo vjerojatno da ćete sve zamastiti. U sobi u kojoj spavate ne smije biti prehladno. Dobro se ušuškajte jer ulje hladi i pazite da se ne prehladite. Ovim je završen večernji ritual uljenja i masiranja.

Što više stvari napravite sami za sebe, cijeli će proces biti uspješniji i dugotrajniji. Naravno da je u idealnim uvjetima najbolje izolirati se na neko vrijeme, družiti se sami sa sobom i odraditi sve ovo okruženi predivnom prirodom, šumom, vodom i stručnim vodstvom! Osim financijskog aspekta, vaš je trud tada mnogo manji. Međutim, tu smo gdje jesmo... Zaposlene majke, kućanice, poslovne žene s gomilom stvari koje svakodnevno čekaju na nas. Kada ih napravimo, ne vidi se. Kada ih ne napravimo, doslovno slijedi raspad sustava. Zato, meditativno... Stvar po stvar, dio po dio i fokusiranje na sada. Rekli bi Tibetanci: „I ribanje podova meditativan je posao. Pokret, disanje, usredotočenost... Dajte nam još podova!“
Još bih htjela napomenuti jednu stvar - kroz iskustvo stečeno u svome poslu sam zaključila da nikako nije dobro primjenjivati grube i bolne anticelulitne masaže. Masnoća se ne može razbiti na takav način. Tom vrstom masaže unište se sve fine kapilarne strukture limfe. Budući da je celulit najčešće cirkulacijski problem, ovakva masaža još će više pridonijeti tome jer će uništiti sustav koji za glavnu zadaću ima otpremanje toksina. Prava anticelulitna masaža je površinska, žustra, naizmjenična i izaziva površinsko trenje. Stiskanje i gnječenje do modrica ne dolazi u obzir!

srijeda, 25. ožujka 2015.

Anna Todd Poslije svega: Sudar

Anna Todd

Poslije svega: Sudar

Prolog

Hardin

Ne osjećam hladni beton pod sobom, ni snijeg koji me pokriva. Osjećam samo rupu, golemu zjapeću prazninu u prsima. Bespomoćno klečim, gledajući kako Zed izvozi auto s parkirališta, s Tessom na suvozačkom mjestu.
Ovako nešto nisam mogao zamisliti – ni u najluđim jebenim snovima ne bih pomislio da postoji ovakva vrsta boli. Žalac gubitka, čuo sam da to tako zovu. Nikad nisam imao nešto, ili nekoga koga bih želio sačuvati, nikad mi nitko nije trebao na takav način da poželim da bude samo moj, nikad se nisam htio vezati tako jako. Panika - totalna i krajnja jebena panika da ću je izgubiti - nije mi bila u planu. Ništa od ovoga nije bilo u planu. Trebalo je biti lako: spavati s njom, uzeti svoju lovu i svoje pravo da se hvalim pred Zedom. Jednostavno i glatko. Samo što se tako nije dogodilo. Umjesto toga, plavuša u dugačkim suknjama koja opsesivno pravi svoje liste zadataka uvukla mi se pod kožu, polako, tako da to nisam primijetio sve dok se nisam zaljubio preko ušiju. Nisam ni bio svjestan koliko je volim, sve dok se nisam zatekao kako povraćam u slivnik nakon što sam svojim sjebanim prijateljima predočio dokaz njezina ukradenog djevičanstva. Mrzio sam to, mrzio sam svaki trenutak toga... a opet nisam prestao.
Dobio sam okladu, a izgubio jedino zbog čega sam ikada bio sretan. I zajedno s tim, izgubio sam i zadnji tračak dobrote koji me ona natjerala da pronađem u sebi. Dok mi snijeg moči odjeću, želim kriviti oca što je svoju ovisnost prenio na mene; želim kriviti mamu što je ostala s njim predugo i tako i sama pomogla da postanem ovako sjeban; želim kriviti Tessu što je ikad progovorila i jednu riječ sa mnom. Jebote, želim kriviti sve i svakoga.
Ali ne mogu. Ja sam to napravio. Uništio sam nju, i sve što smo imali zajedno.
Ali napravit ću sve da ispravim svoje greške.
Kamo sad ide? Odlazi li nekamo gdje je mogu pronaći?


1.

Tessa

- To je trajalo dulje od mjesec dana - jecam dok Zed dovršava svoju priču o tome kako je sklopljena oklada. Zlo mi je, i sklapam oči da umirim mučninu u trbuhu.
- Znam. Stalno je dolazio s novim izgovorima i stalno je tražio još vremena, i čak je snižavao iznos koji je trebao pokupiti. Bilo je čudno. Svi smo mislili da je samo opsjednut pobjedom - ono, da želi nešto dokazati - ali sad mi je tek sve jasno.
Zed na trenutak prestane pričati i očima skenira moje lice.
- I samo je o tome govorio. A onda, onaj dan kad sam te pozvao u kino, pošizio je. Nakon što te odbacio kući, vratio se i napao me, stvarno gadno, i govorio mi neka ti se ne približavam. Ali ja sam mu se samo nasmijao u lice, jer sam mislio da je pijan pa se zato tako ponaša.
- Je li... je li vam ispričao za ono na rijeci? I... druge stvari?
Ne dišem dok čekam što će reći. Sažaljenje s kojim me pogleda jasan mi je odgovor.
- O Bože.
Prekrijem lice dlanovima.
- Sve nam je ispričao... mislim, ono, baš sve...- reče on tiho.
Ostanem šutjeti i samo isključim mobitel. Nije prestao vibrirati otkako sam izletjela iz bara. Nema on prava zvati me sad.
- Gdje je tvoja nova soba? - pita me Zed, i tek tada primijetim da smo kraj kampusa.
- Ne živim više u kampusu. Hardin i ja... - jedva uspijem završiti rečenicu. - Nagovorio me je da se uselim s njim u stan, prije tjedan dana.
- Nije valjda - uzdahne Zed.
- Je. On je stvarno cijepljen od svake... ma on je... - zamuckujem, nesposobna pronaći pravu riječ kojom bih opisala njegovu okrutnost.
- Nisam znao da je to tako daleko otišlo. Mislio sam da će se, kad smo vidjeli pla... ovaj, znaš već, dokaz... vratiti u normalu, da će početi opet izlaziti van svaku večer s drugom curom. Ali on je samo nestao. Jedva da se uopće pojavljivao među nama, jedino onu noć kad je došao na dokove i pokušao uvjeriti Jacea i mene da ti ništa ne spomenemo. Ponudio je Jaceu hrpetinu love samo da šuti.
- Ponudio mu je novac? - kažem. Hardin stvarno nije mogao niže pasti. Unutrašnjost Zedovog kamioneta kao da se smanjuje sa svakim novim mučnim otkrićem.
- Aha. Jace je to odbio, naravno, ali je obećao Hardinu da neće zucnuti pred tobom ni o čemu.
- A ti nisi? - pitam, prisjećajući se Hardinovih oguljenih zglobova i Zedova pretučenog lica.
- Da, baš i nisam... Rekao sam mu da ću ti ja sve reći ako ti on uskoro ne prizna. Njemu se ta ideja očito nije svidjela - reče i mahne prstima prema svome licu. - Ako će ti zbog toga biti imalo lakše, znaš, ja mislim da je njemu ipak stalo do tebe.
- Nije. A i da je, sad više nije važno - kažem i naslonim glavu na prozor.
Hardinovi prijatelji znali su za svaki naš poljubac, za svaki dodir; svaki naš trenutak bio je javno izložen. Svaki moj intimni trenutak. Moji jedini trenuci intime na kraju uopće nisu bili moji.
- Hoćeš da te odvezem kod mene doma? Mislim, ne želim zvučati nametljivo ili perverzno, samo... Samo imam kauč na kojem možeš spavati dok... dok ne vidiš što ćeš - ponudi on.
- Ne, ne, hvala. Ali, možeš li mi posuditi svoj mobitel? Htjela bih nazvati Landona.
Zed kimne prema mobitelu koji leži na upravljačkoj konzoli auta, i na trenutak pomislim što bi bilo, koliko drukčije bi bilo sada, da nisam zbog Hardina odbila Zeda one večeri kod logorskih vatri. Nikada ne bih napravila sve one kasnije pogreške.
Landon se javi na drugi zvuk zvona, i baš kao što sam i znala da hoće, pozove me da odmah dođem kod njih. Zahvalna zbog te ljubaznosti, nisam mu spomenula ništa o ovome što se dogodilo. Kažem Zedu Landonovu adresu, i on me šuteći vozi kroz grad.
- On će me opet napasti zato što sam te odvezao, a nisam te odbacio u vaš stan - konačno kaže Zed.
- Rado bih ti se ispričala što sam se ovako našla između vas... ali ipak ste vas dvojica sami krivi za svoje sukobe - iskreno mu kažem. Malo mi je žao Zeda, jer mislim da je imao mnogo bolje namjere nego Hardin, ali rane su mi previše svježe da bih o tome sada razmišljala.
- Znam – tiho odgovori.
- Ako budeš nešto trebala, nazovi me - ponudi mi Zed dok izlazim iz njegova auta.
Gledam kako mi se oblačići pare formiraju ispred lica u hladnom zraku. Ali ne osjećam hladnoću. Ne osjećam ništa.


ponedjeljak, 16. ožujka 2015.

Anna Todd: Poslije svega: Sudar

Anna Todd
Poslije svega: Sudar


Prolog

Hardin

Ne osjećam hladni beton pod sobom, ni snijeg koji me pokriva. Osjećam samo rupu, golemu zjapeću prazninu u prsima. Bespomoćno klečim, gledajući kako Zed izvozi auto s parkirališta, s Tessom na suvozačkom mjestu.
Ovako nešto nisam mogao zamisliti – ni u najluđim jebenim snovima ne bih pomislio da postoji ovakva vrsta boli. Žalac gubitka, čuo sam da to tako zovu. Nikad nisam imao nešto, ili nekoga koga bih želio sačuvati, nikad mi nitko nije trebao na takav način da poželim da bude samo moj, nikad se nisam htio vezati tako jako. Panika - totalna i krajnja jebena panika da ću je izgubiti - nije mi bila u planu. Ništa od ovoga nije bilo u planu. Trebalo je biti lako: spavati s njom, uzeti svoju lovu i svoje pravo da se hvalim pred Zedom. Jednostavno i glatko. Samo što se tako nije dogodilo. Umjesto toga, plavuša u dugačkim suknjama koja opsesivno pravi svoje liste zadataka uvukla mi se pod kožu, polako, tako da to nisam primijetio sve dok se nisam zaljubio preko ušiju. Nisam ni bio svjestan koliko je volim, sve dok se nisam zatekao kako povraćam u slivnik nakon što sam svojim sjebanim prijateljima predočio dokaz njezina ukradenog djevičanstva. Mrzio sam to, mrzio sam svaki trenutak toga... a opet nisam prestao.
Dobio sam okladu, a izgubio jedino zbog čega sam ikada bio sretan. I zajedno s tim, izgubio sam i zadnji tračak dobrote koji me ona natjerala da pronađem u sebi. Dok mi snijeg moči odjeću, želim kriviti oca što je svoju ovisnost prenio na mene; želim kriviti mamu što je ostala s njim predugo i tako i sama pomogla da postanem ovako sjeban; želim kriviti Tessu što je ikad progovorila i jednu riječ sa mnom. Jebote, želim kriviti sve i svakoga.
Ali ne mogu. Ja sam to napravio. Uništio sam nju, i sve što smo imali zajedno.
Ali napravit ću sve da ispravim svoje greške.
Kamo sad ide? Odlazi li nekamo gdje je mogu pronaći?


1.

Tessa

- To je trajalo dulje od mjesec dana - jecam dok Zed dovršava svoju priču o tome kako je sklopljena oklada. Zlo mi je, i sklapam oči da umirim mučninu u trbuhu.
- Znam. Stalno je dolazio s novim izgovorima i stalno je tražio još vremena, i čak je snižavao iznos koji je trebao pokupiti. Bilo je čudno. Svi smo mislili da je samo opsjednut pobjedom - ono, da želi nešto dokazati - ali sad mi je tek sve jasno.
Zed na trenutak prestane pričati i očima skenira moje lice.
- I samo je o tome govorio. A onda, onaj dan kad sam te pozvao u kino, pošizio je. Nakon što te odbacio kući, vratio se i napao me, stvarno gadno, i govorio mi neka ti se ne približavam. Ali ja sam mu se samo nasmijao u lice, jer sam mislio da je pijan pa se zato tako ponaša.
- Je li... je li vam ispričao za ono na rijeci? I... druge stvari?
Ne dišem dok čekam što će reći. Sažaljenje s kojim me pogleda jasan mi je odgovor.
- O Bože.
Prekrijem lice dlanovima.
- Sve nam je ispričao... mislim, ono, baš sve...- reče on tiho.
Ostanem šutjeti i samo isključim mobitel. Nije prestao vibrirati otkako sam izletjela iz bara. Nema on prava zvati me sad.
- Gdje je tvoja nova soba? - pita me Zed, i tek tada primijetim da smo kraj kampusa.
- Ne živim više u kampusu. Hardin i ja... - jedva uspijem završiti rečenicu. - Nagovorio me je da se uselim s njim u stan, prije tjedan dana.
- Nije valjda - uzdahne Zed.
- Je. On je stvarno cijepljen od svake... ma on je... - zamuckujem, nesposobna pronaći pravu riječ kojom bih opisala njegovu okrutnost.
- Nisam znao da je to tako daleko otišlo. Mislio sam da će se, kad smo vidjeli pla... ovaj, znaš već, dokaz... vratiti u normalu, da će početi opet izlaziti van svaku večer s drugom curom. Ali on je samo nestao. Jedva da se uopće pojavljivao među nama, jedino onu noć kad je došao na dokove i pokušao uvjeriti Jacea i mene da ti ništa ne spomenemo. Ponudio je Jaceu hrpetinu love samo da šuti.
- Ponudio mu je novac? - kažem. Hardin stvarno nije mogao niže pasti. Unutrašnjost Zedovog kamioneta kao da se smanjuje sa svakim novim mučnim otkrićem.
- Aha. Jace je to odbio, naravno, ali je obećao Hardinu da neće zucnuti pred tobom ni o čemu.
- A ti nisi? - pitam, prisjećajući se Hardinovih oguljenih zglobova i Zedova pretučenog lica.
- Da, baš i nisam... Rekao sam mu da ću ti ja sve reći ako ti on uskoro ne prizna. Njemu se ta ideja očito nije svidjela - reče i mahne prstima prema svome licu. - Ako će ti zbog toga biti imalo lakše, znaš, ja mislim da je njemu ipak stalo do tebe.
- Nije. A i da je, sad više nije važno - kažem i naslonim glavu na prozor.
Hardinovi prijatelji znali su za svaki naš poljubac, za svaki dodir; svaki naš trenutak bio je javno izložen. Svaki moj intimni trenutak. Moji jedini trenuci intime na kraju uopće nisu bili moji.
- Hoćeš da te odvezem kod mene doma? Mislim, ne želim zvučati nametljivo ili perverzno, samo... Samo imam kauč na kojem možeš spavati dok... dok ne vidiš što ćeš - ponudi on.
- Ne, ne, hvala. Ali, možeš li mi posuditi svoj mobitel? Htjela bih nazvati Landona.
Zed kimne prema mobitelu koji leži na upravljačkoj konzoli auta, i na trenutak pomislim što bi bilo, koliko drukčije bi bilo sada, da nisam zbog Hardina odbila Zeda one večeri kod logorskih vatri. Nikada ne bih napravila sve one kasnije pogreške.
Landon se javi na drugi zvuk zvona, i baš kao što sam i znala da hoće, pozove me da odmah dođem kod njih. Zahvalna zbog te ljubaznosti, nisam mu spomenula ništa o ovome što se dogodilo. Kažem Zedu Landonovu adresu, i on me šuteći vozi kroz grad.
- On će me opet napasti zato što sam te odvezao, a nisam te odbacio u vaš stan - konačno kaže Zed.
- Rado bih ti se ispričala što sam se ovako našla između vas... ali ipak ste vas dvojica sami krivi za svoje sukobe - iskreno mu kažem. Malo mi je žao Zeda, jer mislim da je imao mnogo bolje namjere nego Hardin, ali rane su mi previše svježe da bih o tome sada razmišljala.
- Znam – tiho odgovori.
- Ako budeš nešto trebala, nazovi me - ponudi mi Zed dok izlazim iz njegova auta.
Gledam kako mi se oblačići pare formiraju ispred lica u hladnom zraku. Ali ne osjećam hladnoću. Ne osjećam ništa.


četvrtak, 12. ožujka 2015.

Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU

Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU
S engleskog preveo Saša Stančin

Vlak je prošao tri stanice, bez ikakvih incidenata. Upravo sam dovršila poglavlje, kad su se pogasila svjetla, a vlak zaustavio. Shvatila sam što se događa djelić sekunde prije drugog putnika. Sjeo je vrlo uspravno.
“Pretražit će vlak.”
Pokušala sam nešto reći, da potvrdim njegovu bojazan, ali jezik mi je otežao poput kamena.
Isključila sam tablet. U tunelskom zidu otvorila su se vrata. Na zaslonu Nixieja u vagonu ukazao se natpis SIGURNOSNA UZBUNA. Znala sam što slijedi: dva Podčuvara obavljaju rutinske kontrole. Par je uvijek imao svog šefa, što je obično bio medij. To mi je bila prva racija, ali sam znala kako jako malo vidovnjaka uspije proći pregled.
Srce mi je skliznulo u pete. Pogledala sam starijeg putnika, nastojala mu procijeniti reakciju. Bio je medij, ali ne naročito jak. Nikad nisam mogla točno objasniti kako znam, naprosto, moja antena bi se nekako okrenula i rekla mi to.
“Moramo sići s vlaka.” Ustao je. “Što si ti, dušo? Prorok?”
Nisam progovarala.
“Znam da si vidovnjak.” Uhvatio je kvaku na vratima.
“Daj, dušo, nemoj sjediti. Mora postojati nekakav izlaz.” Otro je obrvu rukavom. “Od svih vražjih dana kad sam mogao naletjeti na rutinsku kontrolu - jedini dan - ”
Nisam se micala. Nije se imalo kamo pobjeći. Prozori su blindirani, vrata zaključana - a nas dvoje nismo imali dovoljno vremena.
Dva snopa baterijskog svjetla obasjala su vagon. Sjedila sam gotovo nepomično. Podčuvari. Sigurno su osjetili kako u vagonu ima vidovnjaka, inače ne bi ugasili rasvjetu. Znala sam da nam mogu vidjeti aure, ali su najprije htjeli otkriti o kojoj se vrsti vidovnjaka radi.
Sad su bili u vagonu. Prizivač i medij. Vlak je nastavio putovanje, ali se rasvjeta nije upalila. Prvo su prišli muškarcu.
“Ime?”
Ispravio se. “Linwood.”
“Razlog putovanja?”
“Bio sam u posjetu kćeri.”
“Posjet kćeri. Siguran si, mediju, kako ne putuješ na kakvu seansu?”
Ovi su tražili kavgu. “Imam potvrdu iz bolnice. Kćer mi je jako bolesna”, rekao je Linwood. “Dopušteno mi je da je posjećujem svaki tjedan.”
“Nećeš ti nju više nikad posjetiti, ako samo još jednom otvoriš gubicu.” Okrenuo se da se izdere na mene: “Ti. Gdje ti je iskaznica?”
Izvadila sam je iz džepa.
“A dozvola za putovanje?”
Pružila sam i nju. Neko vrijeme ju je pregledavao.
“Radiš u 4. kvartu?”
“Da.”
“Tko je izdao ovu dozvolu?”
“Bill Bunbury, moj šef.”
“To vidim. Ali moram još nešto vidjeti.” Uperio mi je bateriju u oči. “Ne miči se.”
Ostala sam nepomična.
“Ne vidi duhove”, komentirao je. “Onda si sigurno proročica. A na takvo što nisam već neko vrijeme naletio.”
“Proroka sa sisama nisam vidio od četrdesetih”, rekao je drugi Podčuvar. “Ovoj će se baš razveseliti.”
Nadređeni se osmjehnuo. Imao je po jedan kolobom u svakom oku, što je bio znak da uvijek može vidjeti duhove.
“Mlada damo, na tebi ću se strašno obogatiti”, rekao mi je.
“Samo da još jednom provjerim te oči”.
“Nisam proročica”, rekla sam.
“Naravno da nisi. Sad začepi gubicu i podigni kapke.”
Većina vidovnjaka me držala za proročicu. Nije nas bilo teško zamijeniti, jer su aure bile slične - u stvari, bile su iste boje.
Policajac mi je prstima na silu podigao kapak. Dok mi je špalt lampom pregledavao zjenice, tražeći nepostojeće kolobome, drugi putnik pokušao je pobjeći kroz otvorena vrata. Sve je zadrhtalo kad je duha - svog anđela čuvara - zavitlao na Podčuvare.
Prateći Podčuvar kriknuo je kad je anđeo tresnuo u njega i od svih osjetila mu napravio kajganu.
Prvi Podčuvar bio je prebrz. Prije nego se itko uspio pomaknuti, već je prizvao špulu poltergeistova.
“Ne miči se, mediju.”
Linwood nije obarao pogled. Omalen muškarac četrdesetih godina, mršav i žilav, smeđe kose sa sjedinama iznad sljepoočica. Nisam mogla vidjeti ’geistove - zbog špalt lampe nisam u stvari vidjela gotovo ništa - ali sam zbog njih bila preslaba da bi se mogla pomaknuti. Brojala sam do tri. Nikada nisam vidjeli da bi netko kontrolirao jednog poltergeista, kamoli trojicu. Niz vrat mi je kliznuo hladan znoj.
Dok se anđeo namještao za novi napad, poltergeistovi su počeli kružiti oko Podčuvara. “Pođi s nama bez otpora, mediju”, rekao je, “pa ćemo šefove zamoliti da te ne muče.”
“Samo vi radite svoj posao, gospodo.” Linwood pogine ruku. “Kad su anđeli uz mene, nikog se ne bojim.”
“Svi vam tako kažu, gospodine Linwood. A kad vide Tower, nekako zaborave što su govorili.”
Linwood zavitla anđela vagonom. Sudar nisam mogla vidjeti, ali mi je opržio sva osjetila. Prisilila sam se da ostanem na nogama. Prisutnost tri poltergeista crpila mi je svu energiju.
Linwood je bio jak na jeziku, ali sam znala kako ih i on osjeća, mučio se da učvrsti svog anđela. Dok se prizivač trudio staviti poltergeistove pod nadzor, drugi Podčuvar je recitirao trenodiju: niz riječi koji je duhove tjerao u konačnu smrt i slao ih u područje izvan dosega vidovnjaka. Anđeo je zadrhtao. Nisu ga mogli odagnati ako ne znaju kako se točno zove, ali dok god jedan od njih bude izgovarao čarobne riječi, anđeo će biti preslab da štiti svog domaćina.
Krv mi je šumila u ušima. Grlo mi se stisnulo, prsti utrnuli.
Ako ostanem postrani, oboje će nas baciti u pritvor. Već sam se vidjela u Toweru, kako me muče, pod vješalama . . .
Danas neću umrijeti. Dok su se poltergeistovi skupljali da nasrnu na Linwooda, nešto mi se desilo s vidom. Približila sam se Podčuvarima. Umovi su im pulsirali odmah do mojeg, dva bila energetskih prstena. Čula sam kako mi je tijelo tresnulo na tlo.
Namjeravala sam ih samo dezorijentirati, tako da dobijem dovoljno vremena za bijeg. Mogla sam računati na element iznenađenja, jer su me bili ispustili iz vida. Proroci su se za napad morali služiti špulom. Ja nisam.
Preplavio me mračan strah. Duh mi je izletio iz tijela, ravno u prvog Podčuvara. Prije nego što sam i sama shvatila što radim, tresnula sam u njegovu onirosferu. Nisam se tek sudarila s njom - probila sam je, prošla kroz nju. Izbacila sam mu duh u eter, ispraznila tijelo. Kolega mu nije stignuo ni udahnuti, već ga je snašlo isto. Duh mi se vratio pod kožu, a u glavi eksplodirala bol. U životu nisam osjetila ništa tako bolno, kao da mi noževi probadaju lubanju, kao da mi se užarilo moždano tkivo, toliko da nisam ništa vidjela, nisam se mogla ni pomaknuti ili misliti. Kao kroz maglu, bila sam svjesna ljepljivog poda vagona pod glavom.
Što god da sam to upravo učinila, nisam imala ni najmanju namjeru skoro ponoviti.
Vlak se stresao. Sigurno ćemo uskoro stati na sljedećoj stanici. S mukom sam se pridigla na laktove, mišići su mi zadrhtali od napora.

“Gospodine Linwood?”

TROLSKA PRINCEZA

TROLSKA PRINCEZA

Bio jednom jedan kralj koji je svojom zemljom vladao pravedno. Uz njega su
živjele kraljica koja je bila najljepša od svih žena na svijetu i mlada kćerka
koja je bila najdivnija od sve djece u njegovu kraljevstvu. Kralj je živio u
silnoj sreći sve dok se njegova kraljica nije jako razboljela. Pala je u postelju
i pred samu smrt ga natjerala da joj obeća da se neće nikad oženiti ako ne
nađe ženu koja je jednako lijepa kao i ona. Kad je kraljica umrla, kralj je
dugo žalovao, uvjeren da se nikad neće ponovo oženiti. Njegovi dvorjani
tvrdili su da kraljevstvu treba nova kraljica i da si on mora potražiti novu
ženu. Dobro se sjećajući što je obećao, međutim, kralj nigdje nije mogao
pronaći ženu koja je bila lijepa poput nedavno preminule kraljice.
Jednog je dana tako kralj gledao s prozora svoga dvorca i ugledao svoju
kćer koja se igrala u kraljevskome vrtu. Stasala je i izrasla u ljepoticu kakva
je bila i njezina majka. Kralj je skočio na noge i objavio da će ona biti
njegova sljedeća žena. Dvorjani su se užasnuli i molili ga da odustane od
svoje namjere, a jedna je vidovnjakinja predvidjela da će taj brak urušiti
cijelo kraljevstvo. I sama je kći preklinjala oca da još jednom razmisli, ali
on nije htio odustati. Određen je dan vjenčanja, a kći je zaključana u kulu
kako ne bi pobjegla.

Tijekom večeri uoči vjenčanja jedan je od dvorjana, u strahu da će cijelo
kraljevstvo snaći teško prokletstvo, pomogao kraljevoj kćeri da pobjegne
u začaranu šumu, tako da je na dan vjenčanja kralj otkrio da mu je kći
pobjegla. Onog dvorjanina dao je pogubiti i poslao cijelu svoju vojsku da
pretraži šumu koja je skrivala njegovu kćer.
Kraljeva kći bila je sigurna da će je pronaći. Preklinjala je po začaranoj
šumi da joj netko pomogne sve dok joj jedna gljiva nije rekla da će joj
pomoći, ali samo ako poslije bude čuvala šumu. I to pod uvjetom da više
nikad ne stupi u dodir s drugim ljudima, nego da se potpuno posveti prirodnome
svijetu. Princeza je pristala, a gljiva ju je zasula svojim čarobnim
sporama, tako da ju je pretvorila u ružnu trolicu. Kad ju je kraljeva vojska
pronašla kako se skriva iza nekog porušenog drveta, naprosto ju je zaobišla
i nastavila svoju potragu.

Trolska princeza provela je mnoge godine u šumi i sprijateljila se i s
pticama, i s vukovima, i s medvjedima, a za to se vrijeme kraljevstvo njezina
oca gotovo potpuno raspalo. Kralj je potpuno poludio u svom nastojanju
da pronađe nestalu kćer i na kraju mu se dvorac urušio, riznica ispraznila
i stari ludi kralj više nije imao ni slugu kojima je mogao zapovijedati, ni
podanika kojima je mogao vladati. Tako je na koncu krenuo u šumu, da sam
pronađe svoju nestalu kćer. Mjesecima je lutao šumskim gustišima, sve dok
na koncu nije sasvim izgubio snagu. Tako je nastupio i njegov samrtni čas.
Trolskoj su princezi ptice prenijele što se dogodilo s njezinim ocem. Odlučila
ga je posjetiti, no ipak mu se nije usudila prići posve blizu. Vidjevši
žute oči trolice u šumskom gustišu, kralj ju je zamolio da ga zakopa, kako
mu tijelo ne bi raznijeli gavrani i kako bi, barem u smrti, možda ponovo
spoznao spokoj. Srce trolske princeze bilo je sasvim čisto. Sjetila se koliko je
voljela svog oca i pomislila je da mu mora ispuniti posljednju želju. Pristala
je, no tim je činom ujedno i prekršila dano obećanje i ponovo se pretvorila
u svoje ranije obličje, još ljepša nego što je bila prije.
Kad je ugledao svoju kćer, kralj se odmah oporavio, osovio na noge i
odmah navalio na svoju kćer. Princeza je ponovo zazvala upomoć, no ovaj
put su se odazvali gavrani, vukovi i medvjedi. Rastrgali su kraljevo tijelo i
raznijeli njegove komade po cijeloj šumi, gdje su ga u miru izjeli.

Nakon toga princeza se u tuzi oprostila sa svojim šumskim prijateljima
i vratila u dvorac. Kraljevstvo je ubrzo živnulo, a ona se udala za lijepoga
princa. Na veliki pir pozvani su i medvjedi i vukovi, a cijeli su krov dvorca
prekrile ptice. Kraljevstvo je ponovo zasjalo u punoj snazi, a nova je kraljica
vladala pravedno i živjela sretno do kraja života.

Morten Storm, Paul Cruickshank: AGENT STORM

Anwarova plavuša

Proljeće – ljeto 2010.

9. ožujka 2010. stajao sam ispred međunarodnog autobusnog terminala na Erdbergstrasse u Beču, čekajući da stigne autobus iz Zagreba koji je dolazio u 11 ujutro. Bilo je hladno i vjetrovito, tipično vrijeme za ožujak u glavnom austrijskom gradu. Iz autobusa se neprekidno slijevala rijeka turista koji su željeli posjetiti palače Habsburgovaca.

Jed mi je rekao da će me nadzirati CIA-jin tim. Pogledao sam muškarca s kaubojskim šeširom na uglu ulice kako pogledava sat. Sigurno nisu tako očiti. A onda sam je ugledao. Kao što sam očekivao, nosila je dugu, crnu suknju, ali je umjesto punog vela nosila običnu maramu. Na povjetarcu je lelujalo nekoliko pramenova plave kose.
Es selam alejkum . Ja sam Aminah“, rekla je na engleskom s blagim naglaskom i fiksirala me plavo-zelenim očima. Iako me Awlaki uputio da nosim zapadnjačku odjeću kako ne bih pobudio sumnju, morao sam se držati podalje od žene koja mi nije u rodu. Nisam se ni rukovao s njom. Ali bio sam impresioniran – fotografije nisu pokazale njezinu pravu ljepotu. Aminah je bila iznenađujuće lijepa, punih usana, visokih jagodica i čvrstog nosa. Djelovala je nekoliko godina mlađe od svoje trideset i dvije. Gwyneth Paltrow, pomislio sam – Anwar će obožavati ovu curu.

Naletio sam na nju na Facebookovoj stranici za Awlakija u studenom 2009., dva mjeseca nakon što je ponovio zahtjev da mu pronađem ženu na zapadu. Ostavio sam na stranici poruku tražeći pomoć, a Aminah je odgovorila.
„Kakvu vrstu pomoći i jesi li u izravnom kontaktu sa šeikom?“ napisala je u svojoj prvoj poruci 28. studenog 2009. Dva dana kasnije, nakon što smo izmijenili nekoliko poruka, napisala je ovo: „Ali imam jedno pitanje. Poznaješ li AAA-a osobno? Ako je tako, mogu li biti tako slobodna da te nešto upitam?“ AAA je bila naša šifra za Anwara al-Awlakija.
„Da, poznajem ga. Slobodno pitaj“, odmah sam odgovorio.
Uzvratila je: „Poslala sam Shaikhu pismo mailom, nisam sigurna imam li ispravnu e-mail adresu, ali zapravo sam se pitala traži li drugu ženu, predložila sam mu brak, a ne znam koliko je to smiješno. Ali pokušala sam. Sad kad sam s tobom u kontaktu, postoji mogućnost da me bolje upoznaš i da me preporučiš njemu.“
„Tražim način izlaska iz ove zemlje i tražim supruga koji će me naučiti i kojem puno mogu pomoći. Silno poštujem njega i sve što radi za ovaj Ummah i želim mu bilo kako pomoći.“
Uzvratio sam: „Bit ćeš žena broj 3 jer već ima dvije žene, no nije s njima jer su one u glavnom gradu pa ih samo povremeno viđa. Ali bit ćeš stalno s njime jer ondje nemaš obitelj. Očekuj da će biti teško i da ćeš se povremeno seliti. Moraš se držati svojih kućanskih zadataka kao supruga. Budi strpljiva sa svime što vidiš i s čime se suočiš jer AAA može biti izložen opasnosti itd., ali Alah je naš zaštitnik. Možeš li to prihvatiti?“
Odgovorila je za deset minuta. „Otišla bih s njime bilo kamo, imam 32 godine i spremna sam za opasne stvari, ne bojim se smrti niti umrijeti za Alaha. Nisam znala da već ima 2 žene. Ali to mi ne smeta. Želim mu pomoći u radu… Dobra sam u kućanskim poslovima [i] spremna biti radišna i aktivna žena.“

Aminah se pravim imenom zvala Irena Horak. Dobro ću je upoznati. Uslijedit će desetci e-poruka i poruka putem Facebooka. Poslala mi je brojne bilješke o svojem životu koje sam trebao predati Awlakiju. Irena je bila rodom iz Bjelovara, gradića okružena poljoprivrednim imanjima istočno od hrvatskog glavnog grada Zagreba. U jednoj od kasnijih poruka za Awlakija, Aminah je opisala da dolazi iz doma punog ljubavi i da je, kao i većina Hrvata, odrasla u katoličkoj obitelji „u kojoj se vrednuje obitelj i visoki moralni standardi“. Bila je posebno bliska s jedinom sestrom, blizankom Helenom. Kao tinejdžerica Irena je bila izvrsna u atletici. Bila je tako posvećena da je postala juniorskom prvakinjom na 100 metara. Postoje slike nje kako završava utrku i saginje se na finišu pa podiže ruke u zrak. Bila je predana, naglavce se bacila u sprint nadajući se da će jednog dana predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama.
Obje su sestre upisale Fakultet obrazovanja i rehabilitacije na Zagrebačkom sveučilištu. Irena je htjela raditi s ljudima s posebnim potrebama. Tada je već njezina atletska slava jenjala. Posvetila se studiju. Noću je, poput mnogih studenata, obilazila zagrebačke noćne klubove, pila i plesala do ranih jutarnjih sati. Mnogo sam kasnije otkrio da je tijekom tog razdoblja na društvenim medijima objavila niz fotografija koje su je prikazivale u raznim neinhibiranim pozama, u uskoj odjeći, otvorenim majicama, visokim čizmama, pa čak i u kožnatom uskom topu bez rukava. Nakon diplome Irena je pronašla posao u rezidencijalnom centru za djecu bez roditeljske skrbi. Centar je brinuo za pedesetak djece u dobi između sedam i jedanaest godina, od kojih su mnoga imala probleme u ponašanju. Kasnije je Aminah prepoznala drugačiju crtu svog karaktera.
U jednoj od poruka Aminah je napisala: „Ljudi za mene kažu da imam jak karakter, ali to je zapravo moj štit, ja sam jaka, ali emocionalna, osjećajna i mrzim nepravdu. Volim raditi, nisam lijena, ljudi me opisuju kao suosjećajnu, blagu, otvorenu novim ljudima.“

Islam je otkrila slučajno, na svadbi u Zagrebu. Među gostima je bio Sage, zgodni odvjetnik s dugim dreadlocksima i širokim osmijehom. Bio je musliman koji je radio u Londonu. Nekoliko dana kasnije, letjela je u London nakon što je ostavila dečka. Njih su dvoje počeli vezu na daljinu. Sage se smatrao vjernikom i s ljubavlju joj je pričao o islamu, ali opušteno se odnosio prema svojoj vjeri. Uživao je izlaziti na piće i, po svemu sudeći, bila je oduševljena što je kraj njega u barovima Londona i Zagreba. Prijateljici je rekla kako se nada da će se vjenčati. Kasnije je Awlakiju pričala o Sageu: „Govorio mi je o islamu tako nježno i mirno, a onda mi otkrio mnogo različitih stvari koje nisam prije znala. Bila sam znatiželjna… pa sam sama počela istraživati.“
Povezala se sa skupinom muslimanki iz Bosne koje su je upoznale s drugima u Zagrebu. Počela je provoditi vrijeme s njima u džamiji. „Kad sam vidjela opis Boga – Alaha u Kuranu, rekla sam samoj sebi – oduvijek sam ovako zamišljala Boga“, reći će Awlakiju u jednoj poruci.
„Uvijek mi je bilo besmisleno da bi Bog imao sina, sve što sam otkrila o islamu bilo je logično i jednostavno, ali me sve ipak jako frustriralo i bilo je teško prihvatiti, posebno u tom razdoblju istraživanja.“
Prisjetio sam se vlastitog osjećaja pronalaska u knjižnici u Korsøru. Nakon šest mjeseci, veza sa Sageom počela se raspadati. Činilo se da je Ireni islam važniji od veze. Počela mu je slati neprijateljske e-poruke, kritizirajući ga što ne moli pet puta dnevno i što pije alkohol. Irenina je vjera dodatno pojačana kad se pojavio rak. Rekla je da je bila na liječenju i da se oporavila, ali time je završio njezin san o djeci. Bacila se u islam, počela učiti arapski i promijenila navike, način odijevanja – nosila je duge suknje i marame. Izgubila je kontakt s nekadašnjim prijateljima. Irena je postala Aminah. Ispričala je Awlakiju za o tom turbulentnom razdoblju života: „Nakon razdoblja ljutnje i frustracije, u srcu sam pronašla mir kakav nikad prije nisam osjetila... Bila sam tako sretna što učim nove stvari o islamu… Bila sam jako emocionalna oko svega povezanog s islamom, plakala sam tijekom molitvi, plakala sam kad bih čula ezan [poziv na molitvu].“

I poput mene, osjetila je navalu energije, oslobođenje, formalno prešla na islam u svibnju 2009. izgovorivši šahadu – izjavu vjere. Jedna od Amininih dugogodišnjih prijateljica kasnije će opisati kako ju je nova vjera posve obuzela. Mogla je govoriti samo o islamu i neprekidno je pokušavala nagovoriti prijatelje da se preobrate. Negdje je u to vrijeme Aminah naletjela na Awlakijeve propovijedi na engleskom – sada su one bile posvuda na internetu. Zaveo ju je njegov poziv sljedbenicima da žive jednostavnim Prorokovim životom, nekorumpiranim zapadnjačkim modernizmom. Možda nije bio zgodan poput filmske zvijezde, ali počela se diviti njegovoj iskrenosti, intelektu i tihoj karizmi. I počela je sanjati da mu postane ženom; mogao ju je mnogo naučiti o islamu.
Kad smo se povezali na Facebooku, Aminah mi je rekla da se u Zagrebu osjeća izopćeno. Na poslu su joj nadređeni prigovarali zbog načina odijevanja. Osjećala se odrezanom od društva, čak i od hrvatske srednjostrujaške muslimanske zajednice. „Živim u državi kufra. Stvarno želim otići odavde“, kasnije je rekla Awlakiju u jednoj od poruka.
Ponovno sam mogao prepoznati osjećaj, prisjećajući se onog mračnog dana kad sam prao beživotno tijelo starca koji se srušio ispred džamije u Regent's Parku. „Odbila sam mnoge prošnje jer braća nisu ozbiljno htjela brak ili nisu bili iste ideologije.“
Aminah se nije mogla natjerati da prizna ocu svoje obraćenje, ali majka ga je nevoljko prihvatila. Kad je njezina prva poruka preko Facebooka stigla do mene, činila se ovijena tugom. Osjećala je da, osim obitelji, ima malo smislenih odnosa. To mi je tek bilo poznato. Ali ubrzo sam shvatio da u toj izgubljenoj, povodljivoj ženi imamo priliku.

„Aminah nas može dovesti do Awlakija“, rekao sam svojim voditeljima iz MI5 – Sunašcu, Andyju i Kevinu – malo nakon što smo počeli razgovarati na Facebooku.
„Shvaćamo tvoju logiku, ali za ovo ćemo morati dobiti odobrenje s viših instancija“, rekao je Andy.
Britanci su dijelili moju brigu oko slanja Amine u udaljene dijelove opasne zemlje i riziku koji poduzima. Amerikanci su, uz podršku Danaca, bili entuzijastičniji.
„Sviđa nam se ideja“, rekao je Jed kad smo se susreli u Kopenhagenu.
U njegovim je očima bilo vidljivo uzbuđenje dok je razmišljao o majci svih zamki. Rukavice su skinute u danima nakon Fort Hooda, a u Washingtonu su već počeli razgovori oko toga smije li Awlaki – kao američki građanin – legalno biti metom atentata. Jed je shvatio da Aminah predstavlja zlatnu priliku za napad na terorističkog propovjednika. CIA se službeno počela baviti spajanjem parova.
Na njihov sam nagovor poslao vijest Awlakiju da sam mu pronašao moguću suprugu i on se 11. prosinca 2009. javio i zamolio je da se kratko opiše. Ona mi je poslala ovaj odgovor za propovjednika: „Imam 32 godine, nikad se nisam udavala, nemam djece. Visoka sam (173 cm), vitka i atletske građe, nisam sigurna je li mi dopušteno opisati kosu. Uglavnom, ljudi kažu da sam zgodna, privlačna, izgledam mnogo mlađe, kažu da izgledam između 23 i 25.“
Awlaki mi je 15. prosinca poslao drugu šifriranu poruku za nju. „Želim naglasiti dvije stvari. Prva je da ne živim na fiksnoj lokaciji. Stoga se uvjeti mog života jako mijenjaju. Ponekad čak živim u šatoru. Drugo, zbog svoje se sigurnosne situacije moram sakriti, što znači da se moja obitelj i ja na dugo vrijeme ne možemo ni s kim sastati. Ako možeš živjeti u teškim uvjetima, ako ti ne smeta usamljenost i možeš živjeti uz ograničenja komunikacije s drugima, onda alhamdulillah, to je sjajno. Nemam problema ni s jednom od svojih dviju žena i sjajno se slažemo. Ipak su obje odabrale živjeti u gradu jer ne podnose seoski život sa mnom. Ne želim da se to ponovno dogodi s novom ženom. Trebam nekog tko može sa mnom podnositi teškoće ovoga puta. Još jedna stvar. Možeš li mi, molim te, poslati svoju fotografiju? Pošalji je kao privitak.“

U to se vrijeme smišljala „bomba u gaćama“ pa je Anwar sigurno pretpostavljao kako će se naći na američkom popisu najtraženijih kriminalaca; možda je zato budućoj gospođi Awlaki naglasio teškoću života provedenog u skrivanju. Sredinom prosinca Aminah me zamolila da Awlakiju pošaljem novu poruku i postavila je neka osnovna pravila.
„Ne želim supruga samo na papiru. Želim živjeti s njime i živjeti u islamu jer to ne mogu ovdje. Nisam tip domaćice, mogu kuhati i obavljati sve kućanske poslove, ali to nije ono čime ću biti zadovoljna. Počela sam tvoja predavanja prevoditi na svoj materinski jezik kako bih pomogla braći i sestrama u ovom dijelu svijeta.“
Pitala je Awlakija i hoće li moći putovati u Jemen i iz njega. „Najviše se brinem za roditelje, znam da će ih silno šokirati kad kažem da idem onamo“, napisala je. „Ako ih više ne budem mogla vidjeti, bojim se da taj uvjet ne mogu prihvatiti.“
Njezina je naivnost povremeno bila zabrinjavajuća. Šifrirao sam poruku koristeći softver Tajne mudžahedina i poslao je Awlakiju.
Odgovorio je 18. prosinca: „Mogu predvidjeti da, dođeš li u zemlju, dolaziš zauvijek. Također, napustiš li zemlju, odlaziš zauvijek… zemlja ide u rat. Samo Alah zna što će to značiti“, napisao je. A onda je odgovorio na njezino traženje osobnih detalja. „Tiha sam osoba. Ne petljam se u stvari svoje obitelji, ali kad to učinim, mora biti po mome. Ne trpim neposluh svojih supruga. S djecom je drugačije, posebno s kćerima. Jako sam fleksibilan s njima pa ih majka mora disciplinirati jer ja to ne mogu. Volim čitati. Volim provoditi vrijeme s članovima obitelji kad su sa mnom, ali moje me obaveze odvlače… Moj posao ima prioritet nad obitelji, stoga bih volio imati suprugu koja je laka i dio mog posla. Većinu sam života proveo na Zapadu pa bih volio biti u društvu muslimanke sa Zapada.“

Awlaki je zatražio Amininu e-adresu kako bi joj izravno mogao postaviti neka „osobnija pitanja“. Imajući u vidu njegovu opsjednutost sigurnošću i činjenicu da se „bomba u gaćama“ imala dogoditi za nekoliko dana, bio je to nevjerojatan rizik. Ponovno ga je svladala požuda. Na Badnjak, nakon još jednog napada na Al Qaidu u provinciji Šabvi, Aminah mi se ponovno javila.
„Imaš li vijesti od brata, kruže glasine da je mrtav ili u zatvoru? Je li to istina?“ upitala je.
Čim sam saznao da je Awlaki neozlijeđen, pisao sam joj koristeći naše dogovoreno ime Sami za Awlakija. „Sami je živ i zdrav Alhamdolillah… samo imaj strpljenja, sestro, pod silnim je pritiskom, jesi li sigurna da si spremna na ovaj golemi test?“
Usprkos susretu sa smrću, Anwar je i dalje razmišljao o plavuši iz Hrvatske kad mi je pisao samo četiri dana nakon što je jedva izbjegao stradavanje. Dao sam joj do znanja sljedeće: „Sami ti šalje pozdrave i ne može ti se ponovno izravno javiti, no proslijedit ću ti njegovu poruku, a ti mu možeš odgovoriti preko mene. Živ je i zdrav. I dalje je zainteresiran i pita kada možemo dogovoriti tvoje putovanje itd.“

Nakon projektilskog napada na Badnjak, nezadovoljstvo britanske službe pretvorilo se u otvoreno protivljenje. Nisu željeli imati nikakve veze s planom koji bi nevinu Europljanku poslao u smrt. Suosjećao sam s njihovim stajalištem. Htio sam biti siguran da Aminu neće smatrati potrošnom robom, „kolateralnom žrtvom“ u lovu na Awlakija.

    

srijeda, 4. ožujka 2015.

Pismo Betty Cornell

Pozdrav!

Ja sam Betty Cornell!

1951. godine napisala sam "Priručnik za tinejdžerice:
Kako postati popularna." Bile su mi tada dvadeset
i četiri. Trifrtaljke su bile zadnji modni krik.
Dosezale su do polovice listova i bile najkraće hlače
u to doba. Plisirane suknje uglavnom su bile do gležnjeva,
a mnoge djevojke same su si plele tada smrtno
moderne pulovere s okruglim izrezom oko vrata.
Minice su bile udaljene cijelo desetljeće, a tijesne
traperice i topići još neotkriveni.
Ako bismo poželjele kakve izmjene s kosom, izravnali
bi nam je u frizeraju. (U dućanu nije bilo boje
za kosu jer je nitko nije bojio!) Da bih si napravila
frizuru, svaku sam večer kosu namotavala na krpene
uvijače „pojačane“ papirnatim rupčićima radi većeg
volumena, odlazila u krevet i budila se ujutro sa savršenom
paž-frizurom.

Ali danas su se stvari promijenile. Šećem gradom
i vidim kose obojene u plavo i ružičasto i odjeću koja
puno više otkriva. Svjedočila sam modnim trendovima
koji su neusporedivo manje čedni od onih za
moje mladosti. Dovoljno sam stara da bih znala kako
moda pomiče nekadašnje granice. No ipak, što su se
stvari više mijenjale, ključna pobuda za nadmašivanjem
prethodnog naraštaja nedvojbeno je ostajala
ista, baš kao i prije, dok sam pisala svoju knjigu.
Više nisam uglednica modnog svijeta, no utjeha mi
je znati da je krajnji cilj ostao isti iako se proizvod
promijenio.

Moje najživlje uspomene povezane su s objavljivanjem
"Priručnika za tinejdžerice: Kako postati
popularna" i time koliko sam uvijek bila polaskana
kad sam iz pisama svojih čitateljica saznavala što su
sve naučile. Pisale su mi o svojoj odjeći, frizurama i
zabavama – voljela sam čitati o tomu.
No najviše me iznenadilo jedno pismo koje sam
dobila poslije – nekoliko desetljeća! Došlo je elektroničkom
poštom i pokazalo se najdirljivijim i najmudrijim
od svih. Poslala mi ga je Maya Van Wagenen
u travnju 2012. godine. U njemu je stajalo da sam joj
promijenila život! Naime, moja joj je knjiga poslužila
kao naputak i smjernica kako se nositi s izazovima
s kojima se susretala u školi. Neobično, poslušala je
savjete koje sam napisala prije više od pola stoljeća i
primijenila ih u današnjici. Oduševilo me saznati da
je moja knjiga odoljela zubu vremena i da još uvijek
može biti korisna tinejdžerima.

Kad sam završila s čitanjem Mayine knjige – ove
koju ste i vi nakanile pročitati – osjetila sam cijelu
dugu emocija: ponos, ljubav, zadovoljstvo i nalet sretnih
uspomena. Zadivilo me vidjeti kako Maya priča
svoju priču s toliko umješnosti, sigurnosti i ljupkosti.
Tijekom godina svjedočila sam mnogim modnim
trendovima i promjenama u načinima njege te, u
nekim slučajevima, njihovu ponovnom izranjanju u
nešto izmijenjenom obliku prikladnom ukusu novog
naraštaja. Ali, pišući svoju knjigu, nikada nisam
pomislila da će moji savjeti vrijediti šezdeset godina
kasnije za jednu novu, mladu spisateljicu.

Započela sam karijeru kao manekenka i poslije
postigla velik uspjeh kao spisateljica. Za razliku od
mene, Maya svoju karijeru započinje kao spisateljica,
ali je već uzor hrabrosti i samouvjerenosti svomu
i sljedećim naraštajima.


Betty Cornell

ponedjeljak, 2. ožujka 2015.

SEZONA KOSTIJU: SEDAM REDOVA VIDOVITOSTI

SEDAM REDOVA VIDOVITOSTI

PRORICATELJI
Potreban im je ritualni predmet (numin) kako bi stupali u vezu s eterom.
Najčešće proriču budućnosti.

MEDIJI
U dodir s eterom dolaze putem duhovnog opsjedanja. Duhovi ih mogu nadzirati do određenog stupnja.

SENZORI
U dosluhu s eterom na razini osjeta i jezika. Ponekad su u stanju prenositi eter.

AUGURI
U dodir s eterom stupaju pomoću organske tvari ili elemenata. Najčešće se koriste za proricanje budućnosti.

ČUVARI
U stanju su ostvariti višu razinu nadzora nad duhovima i mogu pomicati uobičajene granice između etera i prostora.

FURIJE
Podložni unutarnjim promjenama kad dolaze u dodir s eterom, do kojih u pravilu dolazi u onirosferi.

SKAKAČI
Mogu utjecati na eter i izvan svojih tjelesnih ograničenja. Pojačano su osjetljivi na eter.