Morten Storm, Paul Cruickshank: AGENT STORM

Anwarova plavuša

Proljeće – ljeto 2010.

9. ožujka 2010. stajao sam ispred međunarodnog autobusnog terminala na Erdbergstrasse u Beču, čekajući da stigne autobus iz Zagreba koji je dolazio u 11 ujutro. Bilo je hladno i vjetrovito, tipično vrijeme za ožujak u glavnom austrijskom gradu. Iz autobusa se neprekidno slijevala rijeka turista koji su željeli posjetiti palače Habsburgovaca.

Jed mi je rekao da će me nadzirati CIA-jin tim. Pogledao sam muškarca s kaubojskim šeširom na uglu ulice kako pogledava sat. Sigurno nisu tako očiti. A onda sam je ugledao. Kao što sam očekivao, nosila je dugu, crnu suknju, ali je umjesto punog vela nosila običnu maramu. Na povjetarcu je lelujalo nekoliko pramenova plave kose.

„Es selam alejkum . Ja sam Aminah“, rekla je na engleskom s blagim naglaskom i fiksirala me plavo-zelenim očima. Iako me Awlaki uputio da nosim zapadnjačku odjeću kako ne bih pobudio sumnju, morao sam se držati podalje od žene koja mi nije u rodu. Nisam se ni rukovao s njom. Ali bio sam impresioniran – fotografije nisu pokazale njezinu pravu ljepotu. Aminah je bila iznenađujuće lijepa, punih usana, visokih jagodica i čvrstog nosa. Djelovala je nekoliko godina mlađe od svoje trideset i dvije. Gwyneth Paltrow, pomislio sam – Anwar će obožavati ovu curu.

Naletio sam na nju na Facebookovoj stranici za Awlakija u studenom 2009., dva mjeseca nakon što je ponovio zahtjev da mu pronađem ženu na zapadu. Ostavio sam na stranici poruku tražeći pomoć, a Aminah je odgovorila.

„Kakvu vrstu pomoći i jesi li u izravnom kontaktu sa šeikom?“ napisala je u svojoj prvoj poruci 28. studenog 2009. Dva dana kasnije, nakon što smo izmijenili nekoliko poruka, napisala je ovo: „Ali imam jedno pitanje. Poznaješ li AAA-a osobno? Ako je tako, mogu li biti tako slobodna da te nešto upitam?“ AAA je bila naša šifra za Anwara al-Awlakija.

„Da, poznajem ga. Slobodno pitaj“, odmah sam odgovorio.

Uzvratila je: „Poslala sam Shaikhu pismo mailom, nisam sigurna imam li ispravnu e-mail adresu, ali zapravo sam se pitala traži li drugu ženu, predložila sam mu brak, a ne znam koliko je to smiješno. Ali pokušala sam. Sad kad sam s tobom u kontaktu, postoji mogućnost da me bolje upoznaš i da me preporučiš njemu.“

„Tražim način izlaska iz ove zemlje i tražim supruga koji će me naučiti i kojem puno mogu pomoći. Silno poštujem njega i sve što radi za ovaj Ummah i želim mu bilo kako pomoći.“

Uzvratio sam: „Bit ćeš žena broj 3 jer već ima dvije žene, no nije s njima jer su one u glavnom gradu pa ih samo povremeno viđa. Ali bit ćeš stalno s njime jer ondje nemaš obitelj. Očekuj da će biti teško i da ćeš se povremeno seliti. Moraš se držati svojih kućanskih zadataka kao supruga. Budi strpljiva sa svime što vidiš i s čime se suočiš jer AAA može biti izložen opasnosti itd., ali Alah je naš zaštitnik. Možeš li to prihvatiti?“

Odgovorila je za deset minuta. „Otišla bih s njime bilo kamo, imam 32 godine i spremna sam za opasne stvari, ne bojim se smrti niti umrijeti za Alaha. Nisam znala da već ima 2 žene. Ali to mi ne smeta. Želim mu pomoći u radu… Dobra sam u kućanskim poslovima [i] spremna biti radišna i aktivna žena.“

Aminah se pravim imenom zvala Irena Horak. Dobro ću je upoznati. Uslijedit će desetci e-poruka i poruka putem Facebooka. Poslala mi je brojne bilješke o svojem životu koje sam trebao predati Awlakiju. Irena je bila rodom iz Bjelovara, gradića okružena poljoprivrednim imanjima istočno od hrvatskog glavnog grada Zagreba. U jednoj od kasnijih poruka za Awlakija, Aminah je opisala da dolazi iz doma punog ljubavi i da je, kao i većina Hrvata, odrasla u katoličkoj obitelji „u kojoj se vrednuje obitelj i visoki moralni standardi“. Bila je posebno bliska s jedinom sestrom, blizankom Helenom. Kao tinejdžerica Irena je bila izvrsna u atletici. Bila je tako posvećena da je postala juniorskom prvakinjom na 100 metara. Postoje slike nje kako završava utrku i saginje se na finišu pa podiže ruke u zrak. Bila je predana, naglavce se bacila u sprint nadajući se da će jednog dana predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama.

Obje su sestre upisale Fakultet obrazovanja i rehabilitacije na Zagrebačkom sveučilištu. Irena je htjela raditi s ljudima s posebnim potrebama. Tada je već njezina atletska slava jenjala. Posvetila se studiju. Noću je, poput mnogih studenata, obilazila zagrebačke noćne klubove, pila i plesala do ranih jutarnjih sati. Mnogo sam kasnije otkrio da je tijekom tog razdoblja na društvenim medijima objavila niz fotografija koje su je prikazivale u raznim neinhibiranim pozama, u uskoj odjeći, otvorenim majicama, visokim čizmama, pa čak i u kožnatom uskom topu bez rukava. Nakon diplome Irena je pronašla posao u rezidencijalnom centru za djecu bez roditeljske skrbi. Centar je brinuo za pedesetak djece u dobi između sedam i jedanaest godina, od kojih su mnoga imala probleme u ponašanju. Kasnije je Aminah prepoznala drugačiju crtu svog karaktera.

U jednoj od poruka Aminah je napisala: „Ljudi za mene kažu da imam jak karakter, ali to je zapravo moj štit, ja sam jaka, ali emocionalna, osjećajna i mrzim nepravdu. Volim raditi, nisam lijena, ljudi me opisuju kao suosjećajnu, blagu, otvorenu novim ljudima.“

Islam je otkrila slučajno, na svadbi u Zagrebu. Među gostima je bio Sage, zgodni odvjetnik s dugim dreadlocksima i širokim osmijehom. Bio je musliman koji je radio u Londonu. Nekoliko dana kasnije, letjela je u London nakon što je ostavila dečka. Njih su dvoje počeli vezu na daljinu. Sage se smatrao vjernikom i s ljubavlju joj je pričao o islamu, ali opušteno se odnosio prema svojoj vjeri. Uživao je izlaziti na piće i, po svemu sudeći, bila je oduševljena što je kraj njega u barovima Londona i Zagreba. Prijateljici je rekla kako se nada da će se vjenčati. Kasnije je Awlakiju pričala o Sageu: „Govorio mi je o islamu tako nježno i mirno, a onda mi otkrio mnogo različitih stvari koje nisam prije znala. Bila sam znatiželjna… pa sam sama počela istraživati.“

Povezala se sa skupinom muslimanki iz Bosne koje su je upoznale s drugima u Zagrebu. Počela je provoditi vrijeme s njima u džamiji. „Kad sam vidjela opis Boga – Alaha u Kuranu, rekla sam samoj sebi – oduvijek sam ovako zamišljala Boga“, reći će Awlakiju u jednoj poruci.

„Uvijek mi je bilo besmisleno da bi Bog imao sina, sve što sam otkrila o islamu bilo je logično i jednostavno, ali me sve ipak jako frustriralo i bilo je teško prihvatiti, posebno u tom razdoblju istraživanja.“

Prisjetio sam se vlastitog osjećaja pronalaska u knjižnici u Korsøru. Nakon šest mjeseci, veza sa Sageom počela se raspadati. Činilo se da je Ireni islam važniji od veze. Počela mu je slati neprijateljske e-poruke, kritizirajući ga što ne moli pet puta dnevno i što pije alkohol. Irenina je vjera dodatno pojačana kad se pojavio rak. Rekla je da je bila na liječenju i da se oporavila, ali time je završio njezin san o djeci. Bacila se u islam, počela učiti arapski i promijenila navike, način odijevanja – nosila je duge suknje i marame. Izgubila je kontakt s nekadašnjim prijateljima. Irena je postala Aminah. Ispričala je Awlakiju za o tom turbulentnom razdoblju života: „Nakon razdoblja ljutnje i frustracije, u srcu sam pronašla mir kakav nikad prije nisam osjetila... Bila sam tako sretna što učim nove stvari o islamu… Bila sam jako emocionalna oko svega povezanog s islamom, plakala sam tijekom molitvi, plakala sam kad bih čula ezan [poziv na molitvu].“

I poput mene, osjetila je navalu energije, oslobođenje, formalno prešla na islam u svibnju 2009. izgovorivši šahadu – izjavu vjere. Jedna od Amininih dugogodišnjih prijateljica kasnije će opisati kako ju je nova vjera posve obuzela. Mogla je govoriti samo o islamu i neprekidno je pokušavala nagovoriti prijatelje da se preobrate. Negdje je u to vrijeme Aminah naletjela na Awlakijeve propovijedi na engleskom – sada su one bile posvuda na internetu. Zaveo ju je njegov poziv sljedbenicima da žive jednostavnim Prorokovim životom, nekorumpiranim zapadnjačkim modernizmom. Možda nije bio zgodan poput filmske zvijezde, ali počela se diviti njegovoj iskrenosti, intelektu i tihoj karizmi. I počela je sanjati da mu postane ženom; mogao ju je mnogo naučiti o islamu.

Kad smo se povezali na Facebooku, Aminah mi je rekla da se u Zagrebu osjeća izopćeno. Na poslu su joj nadređeni prigovarali zbog načina odijevanja. Osjećala se odrezanom od društva, čak i od hrvatske srednjostrujaške muslimanske zajednice. „Živim u državi kufra. Stvarno želim otići odavde“, kasnije je rekla Awlakiju u jednoj od poruka.

Ponovno sam mogao prepoznati osjećaj, prisjećajući se onog mračnog dana kad sam prao beživotno tijelo starca koji se srušio ispred džamije u Regent's Parku. „Odbila sam mnoge prošnje jer braća nisu ozbiljno htjela brak ili nisu bili iste ideologije.“

Aminah se nije mogla natjerati da prizna ocu svoje obraćenje, ali majka ga je nevoljko prihvatila. Kad je njezina prva poruka preko Facebooka stigla do mene, činila se ovijena tugom. Osjećala je da, osim obitelji, ima malo smislenih odnosa. To mi je tek bilo poznato. Ali ubrzo sam shvatio da u toj izgubljenoj, povodljivoj ženi imamo priliku.

„Aminah nas može dovesti do Awlakija“, rekao sam svojim voditeljima iz MI5 – Sunašcu, Andyju i Kevinu – malo nakon što smo počeli razgovarati na Facebooku.

„Shvaćamo tvoju logiku, ali za ovo ćemo morati dobiti odobrenje s viših instancija“, rekao je Andy.

Britanci su dijelili moju brigu oko slanja Amine u udaljene dijelove opasne zemlje i riziku koji poduzima. Amerikanci su, uz podršku Danaca, bili entuzijastičniji.

„Sviđa nam se ideja“, rekao je Jed kad smo se susreli u Kopenhagenu.

U njegovim je očima bilo vidljivo uzbuđenje dok je razmišljao o majci svih zamki. Rukavice su skinute u danima nakon Fort Hooda, a u Washingtonu su već počeli razgovori oko toga smije li Awlaki – kao američki građanin – legalno biti metom atentata. Jed je shvatio da Aminah predstavlja zlatnu priliku za napad na terorističkog propovjednika. CIA se službeno počela baviti spajanjem parova.

Na njihov sam nagovor poslao vijest Awlakiju da sam mu pronašao moguću suprugu i on se 11. prosinca 2009. javio i zamolio je da se kratko opiše. Ona mi je poslala ovaj odgovor za propovjednika: „Imam 32 godine, nikad se nisam udavala, nemam djece. Visoka sam (173 cm), vitka i atletske građe, nisam sigurna je li mi dopušteno opisati kosu. Uglavnom, ljudi kažu da sam zgodna, privlačna, izgledam mnogo mlađe, kažu da izgledam između 23 i 25.“

Awlaki mi je 15. prosinca poslao drugu šifriranu poruku za nju. „Želim naglasiti dvije stvari. Prva je da ne živim na fiksnoj lokaciji. Stoga se uvjeti mog života jako mijenjaju. Ponekad čak živim u šatoru. Drugo, zbog svoje se sigurnosne situacije moram sakriti, što znači da se moja obitelj i ja na dugo vrijeme ne možemo ni s kim sastati. Ako možeš živjeti u teškim uvjetima, ako ti ne smeta usamljenost i možeš živjeti uz ograničenja komunikacije s drugima, onda alhamdulillah, to je sjajno. Nemam problema ni s jednom od svojih dviju žena i sjajno se slažemo. Ipak su obje odabrale živjeti u gradu jer ne podnose seoski život sa mnom. Ne želim da se to ponovno dogodi s novom ženom. Trebam nekog tko može sa mnom podnositi teškoće ovoga puta. Još jedna stvar. Možeš li mi, molim te, poslati svoju fotografiju? Pošalji je kao privitak.“

U to se vrijeme smišljala „bomba u gaćama“ pa je Anwar sigurno pretpostavljao kako će se naći na američkom popisu najtraženijih kriminalaca; možda je zato budućoj gospođi Awlaki naglasio teškoću života provedenog u skrivanju. Sredinom prosinca Aminah me zamolila da Awlakiju pošaljem novu poruku i postavila je neka osnovna pravila.

„Ne želim supruga samo na papiru. Želim živjeti s njime i živjeti u islamu jer to ne mogu ovdje. Nisam tip domaćice, mogu kuhati i obavljati sve kućanske poslove, ali to nije ono čime ću biti zadovoljna. Počela sam tvoja predavanja prevoditi na svoj materinski jezik kako bih pomogla braći i sestrama u ovom dijelu svijeta.“

Pitala je Awlakija i hoće li moći putovati u Jemen i iz njega. „Najviše se brinem za roditelje, znam da će ih silno šokirati kad kažem da idem onamo“, napisala je. „Ako ih više ne budem mogla vidjeti, bojim se da taj uvjet ne mogu prihvatiti.“

Njezina je naivnost povremeno bila zabrinjavajuća. Šifrirao sam poruku koristeći softver Tajne mudžahedina i poslao je Awlakiju.

Odgovorio je 18. prosinca: „Mogu predvidjeti da, dođeš li u zemlju, dolaziš zauvijek. Također, napustiš li zemlju, odlaziš zauvijek… zemlja ide u rat. Samo Alah zna što će to značiti“, napisao je. A onda je odgovorio na njezino traženje osobnih detalja. „Tiha sam osoba. Ne petljam se u stvari svoje obitelji, ali kad to učinim, mora biti po mome. Ne trpim neposluh svojih supruga. S djecom je drugačije, posebno s kćerima. Jako sam fleksibilan s njima pa ih majka mora disciplinirati jer ja to ne mogu. Volim čitati. Volim provoditi vrijeme s članovima obitelji kad su sa mnom, ali moje me obaveze odvlače… Moj posao ima prioritet nad obitelji, stoga bih volio imati suprugu koja je laka i dio mog posla. Većinu sam života proveo na Zapadu pa bih volio biti u društvu muslimanke sa Zapada.“

Awlaki je zatražio Amininu e-adresu kako bi joj izravno mogao postaviti neka „osobnija pitanja“. Imajući u vidu njegovu opsjednutost sigurnošću i činjenicu da se „bomba u gaćama“ imala dogoditi za nekoliko dana, bio je to nevjerojatan rizik. Ponovno ga je svladala požuda. Na Badnjak, nakon još jednog napada na Al Qaidu u provinciji Šabvi, Aminah mi se ponovno javila.

„Imaš li vijesti od brata, kruže glasine da je mrtav ili u zatvoru? Je li to istina?“ upitala je.

Čim sam saznao da je Awlaki neozlijeđen, pisao sam joj koristeći naše dogovoreno ime Sami za Awlakija. „Sami je živ i zdrav Alhamdolillah… samo imaj strpljenja, sestro, pod silnim je pritiskom, jesi li sigurna da si spremna na ovaj golemi test?“

Usprkos susretu sa smrću, Anwar je i dalje razmišljao o plavuši iz Hrvatske kad mi je pisao samo četiri dana nakon što je jedva izbjegao stradavanje. Dao sam joj do znanja sljedeće: „Sami ti šalje pozdrave i ne može ti se ponovno izravno javiti, no proslijedit ću ti njegovu poruku, a ti mu možeš odgovoriti preko mene. Živ je i zdrav. I dalje je zainteresiran i pita kada možemo dogovoriti tvoje putovanje itd.“

Nakon projektilskog napada na Badnjak, nezadovoljstvo britanske službe pretvorilo se u otvoreno protivljenje. Nisu željeli imati nikakve veze s planom koji bi nevinu Europljanku poslao u smrt. Suosjećao sam s njihovim stajalištem. Htio sam biti siguran da Aminu neće smatrati potrošnom robom, „kolateralnom žrtvom“ u lovu na Awlakija.