četvrtak, 25. travnja 2019.

Robert H. Latiff RAT BUDUĆNOSTI


RAT BUDUĆNOSTI
Robert H. Latiff

S engleskog preveo Dražen Čulić


Uvod

Jednog sparnog dana u kolovozu, nakon višetjedne pojačane napetosti u odnosima Sjedinjenih Država s Rusijom zbog njenog djelovanja u Ukrajini i Siriji i razmjene oštrih riječi s Kinom zbog akcija u Južnom kineskom moru, dok su se stanovnici Manhattana spremali napustiti svježinu svojih rashlađenih ureda i uključiti u gužvu na cestama i podzemnoj željeznici, motori velikih turbina u nekoliko golemih elektrana na Istočnoj obali istovremeno su se počeli dramatično ubrzavati. Ljudi zaduženi za parne turbine nisu ih mogli zaustaviti, jer njihovo je upravljanje i informatički sustav napao vješto načinjen računalni virus, što je dovelo do katastrofe i njihova raspada, zbog čega je velik dio kućanstava i tvornica na sjeveroistoku ostao bez električne energije. Srušili su se brojni sustavi, bolnice su uključivale agregate za nuždu, stali su vlakovi, semafori prestali raditi, a zaustavilo se i trgovanje u Wall Streetu. Istovremeno, 17.500 kilometara daleko na jugu golemu je raketu, već napunjenu gorivom i spremnu za lansiranje satelita ključnog za nacionalnu sigurnost, napao privatni zrakoplov ispunjen eksplozivom koji je, ne obazirući se na više puta ponovljena upozorenja, u niskom letu stigao do uzletišta Cape Canaveral, zabio se u spremnike s gorivom pod tlakom i raketne motore i izazvao strahovit požar. Na drugom kraju svijeta vrhunski komandosi opremljeni najnovijim tehnološkim dostignućima, ali bez vojnih nacionalnih oznaka, napali su SAD i saveznike blizu spornih područja. I tako su ispaljeni prvi hici novog rata.


Ti su hipotetski događaji posve drukčija vrsta sukoba, u kojem se netko novim oružjem bori protiv novog i nepoznatog neprijatelja. Kad pomisli na rat, većina ljudi zamišlja vojnike koji se bore s protivničkim vojnicima, upotrebljavajući tenkove, topništvo i ostalo prepoznatljivo oružje. Međutim, u ovom se stoljeću rat pretvorio u nešto što jedva prepoznajemo, a budući će sukobi biti kvalitativno i kvantitativno različiti od onih iz prošlosti. U borbama će se upotrebljavati domišljata i neobična oružja, od kojih će se mnogima zbog razvoja tehnologije služiti i civili i vojska i koja će biti dostupna velikom broju ljudi nevještih u njihovoj uporabi. Takozvana demokratizacija tehnologije umanjila je monopol razvijenih zemalja na sredstva rata.
Vojni sukobi XXI. stoljeća često nemaju tradicionalno bojno polje. Koncept suprotstavljenih vojski koje se bore na život i smrt u skladu s međunarodnim konvencijama kao da je ostao daleko u prošlosti. Kineski pukovnici Qiao Liang i Wang Xiangsui 1999. su predvidjeli da će vojnici sve više postajati kompjuterski hakeri, ulagači, krijumčari droge i službenici privatnih korporacija, a sve manje pripadnici vojski, njihovo će pak oružje biti ne samo avioni, topovi, otrovni plinovi, bombe i biokemijska sredstva, nego i računalni virusi, internetski preglednici i financijske malverzacije.[1] Njihova su se predviđanja pokazala dalekovidnima.
Dojučerašnji su se ratovi, poput II. svjetskog, vodili da se civilizirani svijet spasi od manijakalnih diktatora ili su nastajali zbog ideoloških sukoba i pokušaja širenja jedne hegemonije na štetu druge, kao Vijetnamski i Korejski rat. Bili su to veliki pothvati u kojima su sudjelovale goleme vojne snage uz neizmjerno nasilje. Današnji su ratovi više rezultat kulturne i vjerske mržnje, nasilje postaje sredstvo za promjenu osjećaja i stavova ljudi, koji jedni druge sve češće ubijaju. Sutrašnji će ratovi biti još različitiji, vodit će se uglavnom radi političke prevlasti, potajno i lukavo, bit će napadani nevini ljudi i ustanove, a ishodi ratova umnogome će ovisiti o prevlasti u količini podataka i uporabi čudnog novog oružja.
Iako imamo snažno motiviranu i dobro obučenu vojnu silu koja će se prilagoditi, kao zemlja nismo spremni odgovoriti na neizbježno kaotične i višeznačne situacije koje će donositi ti novi sukobi i oružja. Još uvijek nemamo jasnu ideju o tome što čini rat u cyber-prostoru niti kako bismo trebali odgovarati na napade. Ni javnost ni oni koji u njeno ime donose odluke još nisu dokraja shvatili značaj promjena u vrstama sukoba i sredstava kojima će se oni voditi.
Nije upitno da će biti situacija u kojima će oni koji donose odluke smatrati neophodnim, ili barem tako misliti, slati vojnike u klasične borbe pješaštva. Nastavit ćemo pokazivati snagu svojih moćnih zrakoplova, naoružanja i udarnih skupina nosača aviona. Kad se ratuje u stranim zemljama, protivnik također može imati razvijenu tehnologiju. Ipak, rat će se sve više individualizirati i često će se voditi bliže kući. Neće se razvijati u smjeru tradicionalne masovne demonstracije vatrene snage američke vojske. Izravno će utjecati na pojedince, nimalo nalik na daleke sukobe kakve nalazimo u novinama, gledamo u filmovima ili na internetu.
Amerikance će napadati na američkom tlu, i to često domaći teroristi, što smo već vidjeli u San Bernardinu i Orlandu. Takav će rat imati neuredan i složen oblik, neće nuditi brza, laka i jednostavna rješenja. Možda neko vrijeme i neće biti jasno tko je odgovoran za napad na nas. Stoji li iza toga neka država ili je teroristički čin poduzet nasumce? Hoćemo li pokrenuti razorne napade na strane zemlje kao odmazdu za napade terorista na našem teritoriju? Bude li tako, s kojim ciljem? I kakvim posljedicama? Posljedice su uvijek tu, radilo se o pogibiji ili zarobljavanju naših vojnika, nepotrebnim civilnim žrtvama ili izazivanju još većeg nasilja. Hoćemo li odgovoriti nepromišljeno i divljački napasti najbližu metu, ili vojnički profesionalno i efikasno, ovisit će o tome hoće li naši lideri imati želju i intelektualnu snagu da logično razmišljaju i ne prenagljuju. Prečesto su nas naši političari uvlačili u sukobe – na primjer u Libiji – bez dovoljno razmišljanja o posljedicama.
Tehnologija i rat danas su teme od ključne važnosti za svakoga. Sukobe u kojima se trenutačno nalazimo omogućavaju nove tehnologije poput interneta, društvenih mreža i mogućnost brze komunikacije diljem svijeta. Vidjeli smo što može masovna upotreba društvenih mreža za vrijeme takozvanog Arapskog proljeća i ustanka u Egiptu. Još je svježiji primjer Rusije, koja se služila kompjuterskim napadima i društvenim mrežama prilikom pripojenja Krima i pružanja podrške pobunjenicima u Ukrajini. Dobar dio današnjice određen je nekom vrstom tehnologije. Svi se slažu da je posljednje stoljeće i pol donijelo procvat tehnoloških izuma i njihov razvoj, od kojih su mnogi, ali ne svi, poboljšali uvjete ljudskog života. Nažalost, u tom su razdoblju i ratovi donijeli stravična uništenja, kao i, čini se, nezaustavljivo širenje naoružanja i nasilja diljem svijeta. Te dvije pojave – tehnološki napredak i razmjeri uništenja u ratu – sad mnogo više ovise jedna o drugoj nego ikad prije.



[1]    Qiao Liang i Wang Xiangsui, Unrestricted Warfare (Bejing: PLA Literature and Arts Publishing House, 1999.), 121–31. U knjizi autori opširno pišu i o tome koliko su tehnologije zavodljive vojskama.

četvrtak, 18. travnja 2019.

Nora Roberts U KRVI I KOSTIMA

Nora Roberts
U KRVI I KOSTIMA

S engleskog prevela Sanja Ščibajlo


Prolog


Rekli su da je virus dokrajčio svijet. Ali učinila je to magija, crna poput ponoći bez mjesečine. Virus je bio njezino oružje, baražna vatra letećih strijela, ubod nečujnih metaka, zasijecanje nazubljena sječiva. A ipak je nevinost bila ta koja je proširila Kob – dodir ruke, majčin poljubac za laku noć – i donijela milijardama iznenadnu, bolnu, ružnu smrt.

Mnogi koji su preživjeli taj prvi šokantni udar umrli su od vlastite ili tuđe ruke dok su svijet stezale trnovite vitice ludila, tuge i straha. Drugi su, ne mogavši pronaći zaklon, hranu, pitku vodu, lijekove, jednostavno uvenuli i umrli čekajući pomoć i nadu koje nikada nisu došle.

Stup se tehnologije slomio i donio tamu, tišinu. Vlade su se stropoštale sa svojih oltara moći.

Kob nije poštedjela demokraciju, diktatore, parlamente niti kraljevstva. Jednako se pohlepno hranila i predsjednicima i seljacima.

Svjetla koja su stoljećima bila prigušena zatreperila su u tami i probudila se.

Iz kaosa su se naglo uzdignuli čarobnjaci, crni i bijeli. Probuđene su moći ponudile izbor između dobra i zla, svjetlosti i tame.

Neki će uvijek odabrati tamu.

Natprirodni su s običnim ljudima dijelili ono što je ostalo od svijeta. I oni – čarobnjaci i obični ljudi – koji su prigrlili tamu napali su žestoko te pretvorili veličanstvene gradove u ruševine proganjajući one koji su se skrivali od njih ili im se suprotstavljali kako bi uništavali, porobljavali, kupali se u krvi, čak i tada kada su leševi potpuno zastrli tlo.

Uspaničene su vlade naredile svojim vojskama da prikupe preživjele, da “na sigurno” pospreme natprirodne. Pa se tako dijete, koje je otkrilo da su mu narasla krila, moglo naći vezano na stolu u nekom laboratoriju, u ime znanosti.

Luđaci su se pozivali na Boga prisvajajući ga u ime svoje razjarene pravednosti, sijući strah i mržnju kako bi izgradili vlastite vojske i s pomoću njih pročistili one koji su bili “drukčiji”. Magi i čarobnjaci propovijedali su, iznikli iz vražjih njedara i svatko tko je u sebi nosio čaroliju bio je demon kojega je trebalo vratiti u pakao.

Tamanitelji su krstarili razrušenim gradovima, autocestama i seoskim putovima kako bi palili i ubijali jer u tome su uživali. Čovjek će uvijek pronaći načina da se okrutno iskali na čovjeku.

U tako uništenom svijetu tko će ih zaustaviti?

Žamorilo se na svjetlu, tutnjalo u tami o tome da dolazi ratnica. Da dolazi Ona, kći naroda božice Danu, koja će ostati skrivena dok ne uzme svoj mač i štit. Dok Ona, Jedinstvena, ne povede svjetlost u borbu protiv mraka.

No mjeseci su se pretvorili u godine, a svijet je i dalje bivao razrušen. Tamanitelji su i dalje divljali na svojim pohodima, nastavljale su se racije i utamničenja.

Neki su se skrili pa migoljili van pod okriljem noći kako bi prikupili razasuto i u brzini zaboravljeno ili ukrali dovoljno da prežive još jedan dan. Neki su odabrali krenuti cestom, neprestano putovati ne znajući zapravo kamo idu. Drugi su se okrenuli šumama kako bi tamo lovili ili poljima na kojima su sadili. Neki su osnivali naselja koja su se osipala i nestajala u svijetu u kojemu je šaka soli bila dragocjenija od zlata.

A neki su, poput onih koji su osnovali Novu Nadu, odlučili ponovo graditi.

Kada se svijet priveo svome kraju, Arlys Reid o tome je izvije­stila sjedeći za naslijeđenim voditeljskim pultom u New Yorku. Promatrala je kako grad oko nje gori i na kraju je odlučila ispričati istinu svima koji su je još uvijek mogli čuti, kako bi pobjegli.

Smrt je vidjela izbliza, ubijala je da preživi.

Vidjela je noćne more, svjedočila čudima.

Pronašla je, zajedno sa šačicom ljudi među kojima su se nalazila i tri novorođenčeta, napušten gradić u seoskom okruženju koji su nazvali Novom Nadom. I tamo su se utaborili.

Sada, u godini četvrtoj, Nova Nada predstavljala je dom za više od tri stotine ljudi, imala je gradonačelnicu i gradsko vijeće, policijske snage, dvije škole – jednu za podučavanje u čarobiranju i jednu za izobrazbu – zadružni vrt i javnu kuhinju, dvije farme od kojih se na jednoj nalazio i mlin u kojemu su mljeli brašno i druge žitarice, bolnicu – s malom zubarskom ambulantom – knjižnicu, oružarnicu i redare.

Imali su liječnike, iscjelitelje, travare, tkalje, krojače, vodoinstalatere, mehaničare, stolare, kuhare. 
Neki su od njih u starome svijetu tim vještinama zarađivali za život. U novome je većina savladavala te zanate.

Imali su organizirani sustav naoružanih čuvara na promatračnicama koji su se izmjenjivali u pravilnim vremenskim razmacima. Praktički su svi stanovnici prolazili bojnu obuku i sudjelovali u treniranju rukovanja oružjem, iako su te aktivnosti ostale na dobrovoljnoj bazi.

Krvoproliće u Novoj Nadi, koje se dogodilo u njihovoj prvoj godini, ostavilo je svjež ožiljak u njihovim srcima i umu. Taj ožiljak, i grobovi mrtvih, doveli su do osnivanja policije i spasiteljskih pohoda u kojima su riskirali svoj život kako bi spasili druge.

Arlys je stajala na pločniku promatrajući Novu Nadu, spoznavši zašto je važna. Zašto je sve to bilo važno. Važnije od preživljavanja, što je predstavljala u tim užasnim mjesecima, više čak i od izgradnje koja je uslijedila u nadolazećim mjesecima.

Važno je bilo življenje i važna je bila, koliko i grad, nada.