četvrtak, 13. travnja 2017.

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO

Danica Juričić Spasović: VODIM TE U TOKIO 

1.

S četrnaest i pol godina Stršljen je već svuda imao dlake; pod pazuhom, pod nosom, na bradi, i dolje. Gol do pojasa ogledao se u zrcalu. U kupaonici se mogao na miru promatrati. Pa… bio je jak. Okrenu se bočno i pokuša u zrcalu vidjeti i svoja leđa. Mišice na rukama, široka pleća i ramena pokazivala su da je izrastao. Crvenkasto--narančastu kosu neki je dan dao moderno podšišati na kuštravo. Lice mu više nije bilo istočkano onim brojnim narančastim mrljicama s kojima je ranije bio pjegavi klinac. Ali pubertet je donio prištiće. Jedan mu je rastao na čelu, a ovaj nabubreni na vrhu nosa više nije mogao trpjeti. Stisnuo ga je.
– Fuj! – reče čim istisne bijelo iz prišta.
Očisti ručnikom vršak nosa i, nakrivivši glavu, pogleda se u zrcalu. Stisnu usta da odmjeri jedva vidljive pahuljaste brčiće pod nosom i pogleda u tih nekoliko nestašnih podužih dlaka raštrkano izraslih oko brade. Natrlja lice kremastom pjenom za brijanje. Danas je odlučio isprobati tatin žilet.
– Ona će meni… – promrmlja neki bijes iz njega. Brijući se, razmišljao je o Miji.
Išli su u istu školu i osam je godina nije zamjećivao. Jednostavno je najednom ugledao tu visoku i vitku djevojku čokoladne kose, čokoladnih očiju, lijepih, punih usnica, tako slatku. Ona je iz 8. a, on je iz 8. b. Bili su nedavno u istom busu za Opatiju kad su dva osma razreda zajedno putovala na maturalac.
Potegne žiletom po obrazu i napravi brazdu u bije­loj pjeni pod kojom se ukaže svježa koža. Ponovi to opet vrlo pažljivo. Ispere žilet pod mlazom vode. Dok se brijao, osjećao se odraslo. – Mia… – šapne. Stojeći pred zrcalom, odsutan u svojim ustreptalim muškim mislima, nastavio je s brijanjem. Ta je mala imala nešto u pogledu. Sanjario je da je poljubi onako muški, kao u filmovima, da joj pritisne usne svojima. Zapravo se nije u usta poljubio ni s jednom curom i to tek sad shvati napola obrijan. Kakvo porazno otkriće za jednoga muškarca. Tad sklopi oči zamišljajući poljubac s njom. Na koju stranu da nakrivi glavu? Na lijevu? Ne…, na desnu. Ili samo ovako… prići joj i… osjeti hladnoću na ustima. Poljubio je sebe u ogledalu. „Treba zatvoriti oči“, zaključi vježbajući ljubljenje. Opet hladno. Poljubac u ogledalo još jednom. Svašta je već činio radi nje. Stršljen opet ispere britvicu pod vodom. Sjetio se jučerašnjeg događaja u školi.
Bio je na kemiji. Pred kraj nastavnog sata profesor zvan Menzura pustio ga je na WC. Čim je izišao van, otvorila su se i vrata susjedne učionice. Zacviljela su ta vrata 8. a. I Mia je izišla i samo krenula niz hodnik. Opet isto; kao nije ga vidjela. Hodnik pust. Tišina. On je na korak iza nje. Ona ide u ženski toalet. On ulazi u muški. On kroz zidove osluškuje. U ženskom zahodu šušti voda. On stoji skriven uza štok izlaznih vrata muškog toaleta, priljubljen čvrsto uza zid s bijelim keramičkim pločicama. „Ovo je prilika koja se ne propušta. Smisli nešto!“ pritiskao ga je unutarnji glas i upinjao je i upinjao mozak svim silama da se nečega dosjeti. „Evo je!“ prođe mu kroz glavu i Stršljen naglo istrči pred Miju i zapjeva prvo što mu padne na pamet.
Ti si moja čokolada,
čo-ko, čo-ko, čokolada,
i da nisi tako mlada,
ja bi’ te ljubiooooOOOOOO! – vrisnuo je na kraju songa i zamahnuo glavom. – Ej, mala! – nastavi mazno govoriti Stršljen glumeći i glasom i stasom zavodnika Travoltu[1]. – Najbolje da se ne vraćamo unutra. Što misliš? Ha, ljepotice?
Ali nikakva odgovora. Tek se pribrala od iznenađenja zbog takva prepada, i onda… taj prezirni pogled. Stršljen pocrveni i osjeti kako sve više i više crveni, kao da su ga zalili kantom guste crvene boje koja mu se polako slijeva niz kosu, preko lica, preko majice, niz hlače. Crvenilo se spuštalo niz njega do poda. Produžila je hodnikom umjesto odgovora. Hodala je žustro prema učionici. Stršljen je stao i zurio u njezine kukove koji su se u hodu njihali.
Aaaajoooj… to je bilo tako lijepo gledati: kako joj se rasipa duga sjajna kosa koja je u nijansama smeđih boja prštala oko njezinih ramena. Tako visoka, u crnoj kožnatoj jakni i plavim trapericama izgledala je opasno zgodno. Stršljen još jednom poleti za njom. Nešto ga je spopalo. Stane pred nju, zaustavi je pred vratima njezina 8. a. Ukopao se u raskoraku kao pred borbu. Htio sam te nešto pitati. – provalio je. – Da nas dvoje odemo u kino? Stigao je Briljantin.pozvao ju je na filmski hit. Briljantin se tih dana jako reklamirao. Stršljen bi se bio zakleo da je onaj mali trzaj na njezinu licu ipak bio osmijeh koji je zadnjim snagama zaustavila.
„Ovaj nije normalan“, pomisli Mia.
Vrata susjedne učionice zaškripaše. U taj žalosni čas iz Stršljenova 8. b iziđe najveća školska tračerica Gloria Fiolić.
Ne izlazim s klincima. – glasno uzvrati Mia gledajući u Stršljena prkosnim osmijehom.
Fiolićka je ostala zatečena scenom i pobjegne joj podrugljiv smiješak prije nego je pored njih šmugnula u ženski WC.
Mia se prkosnim pogledom i dalje odmjeravala sa zavodnikom narančaste kose. Stršljen u ušima začuje bo-bom, bo-bom, snažne otkucaje svoga srca. Od muklih i snažnih udaraca svoga sluđena srca ostao je potpuno zaglušen. Mia zamahne tom dugom kosom, on osjeti miris tog slapa njezine kose, nešto mu je i rekla, ali bilo je kao u nijemom filmu, ništa je nije čuo. Nije mogao pročitati pomicanje njezinih usnica. Pojma nije imao što mu je govorila. Bo-bom, bo-bom, on je jedino to čuo u ušima. Mia iznenadnim okretom ode i sa slatkim osmijehom uđe u učionicu 8. a. Stršljenu se bubnjanje u glavi samo pojačavalo. Zapravo mu se činilo da će mu glava eksplodirati od bubnjanja, a nestajalo mu je i zraka, pa je počeo duboko disati. Još je gledao u prazan hodnik trepćući. U školskoj tišini stajao je i hvatao zraka od sve bržeg disanja zbog te ženske. To je bilo poput udarca u trbuh, kao da ti naglo izbiju zrak iz pluća.
Fiolićka se već vraćala i to odledi Stršljena pa naglo uleti u svoj razred. Ona je skoro za njim ušla u učionicu. Stršljen je iz svoje klupe oči samo upirao ravno u školsku ploču. Prepisivao je kredom ispisanu formulu H2SO4 i sve formule ostalih kiselina. Disanje mu se polako umirivalo, a i bubnjanje u ušima je prestalo.
– Što je smiješno? – upita profesor Menzura cijeli razred.
U dnu razreda Fiolićka je izazvala prigušeni metež. Stršljen je dobro razumio taj smijeh. Znao je da ga ona dolje u zadnjim klupama masno trača. Od neugode je malo pocrvenio, a otkucaji srca opet su se pojačali i skočili mu u uši.
U kupaonici se Stršljen opet pogledao u ogledalu i vidio još većega glupana. „Kako ti je palo na pamet zapjevati joj baš tu pjesmu, Ti si moja čokolada[2]?“ pitao je sebe. Napola obrijan preznoji se od vala neugode pred samim sobom. Pokuša se i nasmijati. – Čo-ko, čo-ko, čokolada… – pjevajući od muke, nastavio se brijati vrlo preciznim pokretima. Ali neugodne su misli čopor vukova, proganjaju čovjeka do iznemoglosti i nije im mogao pobjeći. Prisjetio se još jednoga djelića jučerašnjega dana.
Zadnji je nastavni sat završio. Izišao je u gužvi učenika pred školu taman u trenutku da to vidi. Mia je potrčala prema motoristu crne zalizane kose. Pero Žulj baci cigaretu i cmoknu Miju u usta još dok je palio svoj veliki motor. Frajer u crnoj kožnatoj jakni s metalnim kopčama i patentnim zatvaračima na rukavima već je dodavao gas. Mia je sjela iza njega i odjurila s njim, pripijena uz njega, grleći ga oko struka. Čokoladna joj je kosa vijorila zrakom. Dvije su se kožnate jakne sljubile u vožnji. Stršljen nije vjerovao u to što vidi. Hodala je sa Žuljem! Pero Žulj je dosta stariji od njih, a u kvartu je taj tip bio poznati razbijač.
Stršljen povuče žiletom niz obraz novu brazdu, pa još jednu brazdu i kad se osjeti sigurnijim, ubrza malo pokrete ruke kroz kao šlag gustu brijaću pjenu. – Au! – cikne jer se poreže ispod nosa. Ostatak lica umije odustajući od brijanja. Nalijepi komadić bijelog toaletnog papira na ranicu da zaustavi krv, kako to i tata radi. – Glupača… – izgovori Stršljen sebi u bradu pospremajući pribor za brijanje. S krvavim papirićem pod nosom napokon iziđe iz kupaonice. Izvadi iz ormara svoj složeni, čisti, mirišljavi, bijeli kimono i ubaci ga u sportsku torbu. Utorkom je žurio na večernji trening.




[1]               John Travolta – američki glumac koji se u legendarnom filmskom mjuziklu Briljantin proslavio ulogom zgodnog nadobudnog tinejdžera Dannyja Zuka, osvajača srca prekrasne Sandy
[2]               Ti si moja čokolada – hit iz osamdesetih godina 20. stoljeća, izvodili su ga Idoli

utorak, 11. travnja 2017.

Chris Riddell: OTTOLINA I ŽUTA MAČKA


Prvo poglavlje

Ottolina je živjela na dvadeset četvrtom katu Paprenke. Njezina zgrada zvala se Toranj p. w. huffledincka, ali izgledala je poput paprenke, pa su je svi zvali Paprenka.



Živjela je u stanu 243 s g. Munroeom koji je bio nizak i dlakav, stoga nije volio kišu ni češljanje.
Ottolina je pak voljela sve vremenske prilike, a kišu pogotovo, zato što je voljela skakati po lokvicama. Voljela je i češljati g. Munroea. Držala je da je to jako opušta i tako je bolje razmišljala, osobito kad bi valjalo riješiti neki zamršeni problem ili smisliti kakav pametan plan.

Ottolina je voljela rješavati zamršene probleme i smišljati pametne planove još i više nego skakati po lokvicama. Neprestano je budno pazila hoće li negdje naići na štogod neobično ili zanimljivo. G. Munroe također.

četvrtak, 6. travnja 2017.

Rachel Kushner: BACAČI PLAMENA

1. Ubio ga je prednjim farom (onim što je imao u ruci)

Valera se odvojio od svoje jedinice i upravo rezao žice na faru drugog motociklista. Motociklist, Copertini, bio je mrtav. Valera začudo nije bio tužan, iako je Copertini bio njegov suborac, netko s kim je jurio pod bijelim neonskim svjetlima Vije del Corso davno prije 1917. kada su se obojica dobrovoljno javila za motociklistički bataljun.

Upravo je Copertini bio taj koji se smijao Valeri kada se slupao na tramvajskim tračnicama u Viji del Corso koje su znale biti tako skliske u maglovitim noćima.
Copertini se smatrao boljim vozačem, ali upravo je on bio taj koji je prebrzo jurio u gustoj šumi i zabio se ravno u drvo. Rama motocikla bila je zdrobljena, ali je žarna nit u žarulji fara ostala čitava i sada je bacala slabašno svjetlo na komadić zemlje i uspravne travke koje su rasle na njoj. Copertini je imao drugačiji model motocikla od Valere, ali su koristili istu žarulju za far. Valera je želio rezervnu. Rezervna će mu dobro doći.
Čuo je hukanje bacača plamena i raštrkane detonacije granata. Borba se odvijala na drugoj strani duboke udoline uz rijeku Isonzo. Ovdje je bilo mirno i napušteno, čulo se samo šuštanje lišća koje se ljuljalo na povjetarcu.
Parkirao je motor, ostavio svoju pušku Carcano vezanu za prtljažnik i počeo okretati far da bi ga oslobodio iz čašice. Nije popuštao. Baš je povlačio žice koje su držale far kada je iza drvoreda topola izletio muškarac u zeleno-žutoj uniformi, bez sumnje Nijemac, kao ragbijaš bez kacige poslan u bitku.
Valera je oslobodio teški mjedeni okvir i odlučio se za obaranje. Nijemac se našao na tlu. Valera se zakotrljao prema njemu. Nijemac se teškom mukom podigao na koljena i pokušao zgrabiti far, velik i ovalan kao ragbijaška lopta, samo mnogo teži, za kojim se vukao splet žica kao presječeni očni živac. Valera se borio za far. Dvaput ga je šutnuo nogom po tlu, ali oba je puta nekako završio kod Nijemca. Valera ga je oborio, udario koljenom u lice i počeo mu lomiti prste ne bi li iščupao far. Tu, naravno, nije bilo kazne za grubu igru, nitko mu neće pokazati crveni karton u tihoj šumi. Njegov je vod bio kilometrima daleko, a taj se usamljeni Nijemac nekako odvojio od svoje čete, izgubio među topolama.
Nijemac je krenuo unatrag, pokušao uhvatiti zalet i ramenom ga oboriti na zemlju.
Valera mu je raskolio glavu farom.


2. Produhovljena Amerika


Povukla sam se sa sunca i otkopčala kacigu. Znoj mi je kapao niz vrat, slijevao se niz leđa u najlonsko donje rublje, curio niz noge ispod kožnatog motorističkog odijela. Skinula sam kacigu i tešku kožnatu jaknu, odložila ih na pod i otvorila raspore na motociklističkim hlačama.
Dugo sam stajala i pratila polagano lutanje oblaka, velikih paperjastih gromada ravno odsječenih na dnu kao da su otopljeni na roštilju.
                Nešto sam morala i previdjeti, recimo igru vjetra s oblacima, dok sam jurila autocestom 160 kilometara na sat. Nisam bila u žurbi, nisam imala nikakvih vremenskih ograničenja. Brzina nije nužno pitanje vremena. Tog sam se dana, vozeći Moto Valeru istočno od Rena, željela kretati po karti Nevade zalijepljenoj za rezervoar dok sam putovala tom državom. Kroz poznatu orbitu istočno od Rena, pokraj bordela i groblja automobila, velikih elektrana iz kojih suklja dim, njihovih zamršenih mreža kondenzatora, izvora i ograda, pokojeg teretnog vlaka i vijugave rijeke Truckee koja gotovo presuši ljeti, pored tračnica i rijeke koje su me otpratile do Fernleyja, a onda naglo skrenule na sjever.
Od tamo nadalje iz zemlje su iscijeđene boja i posebnost, nema ničeg doli prašine, koja je tek ponegdje čupava od kadulje, i neumorne jednoličnosti autoceste. Ubrzala sam. Što sam brže išla, to sam se osjećala povezanija s kartom. Rekla mi je da ću 90 kilometara nakon Fernleyja stići do Lovelocka i 90 kilometara nakon Fernleyja stigla sam to Lovelocka. Kretala sam se od točke do točke na karti. Winnemucca. Valmy. Carlin. Elko. Wells. Jasno sam osjećala svoj cilj, čak i dok sam sjedila pod tendom na odmaralištu i znoj mi se slijevao niz obraze, a nepoznati povjetarac, vruć i suh, upijao vlagu iz moje lagane potkošulje. Pet minuta, rekla sam si. Pet minuta. Kada bih ostala dulje, mjesto ucrtano na karti bi mi se moglo prikrasti.
Na velikom plakatu preko puta autoceste pisalo je: „PIVO SCHAEFER. Kada ti jedno nije dovoljno.“ Modrorepka je sletjela na granu ruja ispod široko raskrečenih nogu džamboplakata. Ta ptičica, čije je perje savršeno ravnomjerno plavo kao da je sprejem obojeno u tvornici, surfala je na svojoj labavoj grani. Sjetila sam se Pat Nixon iz Nevade, njezinih tamnih sjajnih očiju i službene odjeće krute od štirka i perlica. Njezine valovite kose boje viskija natapirane u nepomični val. Ptica je kratko zacvrkutala proizvevši usamljeni podnevni zvuk izgubljen u beskonačnoj liniji sustava za navodnjavanje duž autoceste. Pat Nixon bila je rodom iz Nevade, baš kao i ja, baš kao ova uštogljena državna ptičica što se plavi na pozadini dana. Ona je bila skockana žena zmaj koja je postala prva dama. Sada ćemo najvjerojatnije dobiti Rosalynn Carter, njezin monotoni glas i iskreno prijateljsko lice koje sja od milosrđa. Pat je ta koja me je ganula. Ljudi koje je teško voljeti donose sa sobom obećanje izazova i upravo ih je zbog izazova lakše voljeti. Primoran si voljeti ih. Ljudi koji žele da ljubav bude jednostavna, zapravo je ne žele.
Dok sam plaćala benzin, slušala sam muškarce koji su u igraonici igrali videoigricu Noćni vozač. Sjedili su u nisko položenim kabinama od izlivene svjetlucave stakloplastike i naglo trzali blijedim šakama ne bi li izbjegli reflektore na odbojnoj ogradi na svakoj strani ceste. Kabine su se ljuljale i tresle dok su muškarci pokušavali izbjeći katastrofu, psovali i ljutito udarali dlanom o volan svaki put kada bi se sudarili i zapalili. Nekolicina je odmorišta sada tako izgledala. Tako su se muškarci odmarali od vožnje. Kasnije sam to ispričala Ronnieju Fontaineu. Činilo mi se da je to nešto što bi Ronnieju moglo biti smiješno, ali nije se nasmijao. Rekao je: „Aha, razumijem. To je nevolja sa slobodom.“ Pitala sam: „Što?“ Odgovorio je: „Nitko je ne želi.“
Moj ujak Bobby, koji je živio od tegljenja zemlje, proveo je posljednje trenutke svog života ležeći u bolnici, trzajući nogama da otpusti kvačilo, tijela čvrsto odlučnog da upravlja kiperom, stišće i mijenja brzine, dok je jurio ususret smrti na bolničkim nosilima. „Umro je na dužnosti“, rekla su obojica njegovih sinova nimalo potreseno. Bobby je bio previše opak da bi ga voljeli. Scott i Andy morali su podmazivati njegov kamion svake nedjelje, a sada kad je umro, imali su nedjelje samo za sebe, sada su mogli podmazivati svoje kamione. Bobby je bio majčin brat. Kad smo bili djeca, svi smo živjeli zajedno. Moja je majka radila noćnu smjenu, a Bobby je bio jedini kojeg smo imali da nam bude roditelj. Kada bi završio s vožnjom svog kipera, iz nekog nejasnog razloga sjeo bi gol pred televizorom i tražio od nas da mu mijenjamo programe da ne mora ustajati. Pripremio bi sebi veliki odrezak, a nama instant-rezance. Ponekad bi nas odveo u kasino i ostavio na parkiralištu s raketama iz kućne radinosti. Ili bi se igrao kukavice s drugim automobilima na cesti I-80, dok smo Andy, Scott i ja pokrivali oči na stražnjem sjedalu. Potekla sam od bezobzirnih, bezosjećajnih ljudi. Sandro je to jednom prilikom iskoristio protiv mene. Pretvarao se da sam dovedena na ovaj svijet da bih ga mučila, a bilo je upravo suprotno. Glumio je da je ludo zaljubljen, a zapravo sam ja bila ta koja je bila ludo zaljubljena, dok je Sandro bio taj koji je imao moć. Bio je četrnaest godina stariji od mene i uspješan umjetnik, visok i zgodan u radnoj odjeći i radničkim čizmama – istim čizmama kakve su nosili Bobby, Scott i Andy, ali one su na Sandru ostavljale dojam nečeg drugog: frajera s obiteljskim nasljeđem koji se znao služiti klamericom i cirkularnom pilom, čovjeka kojeg novac nije razmazio, koji se odijevao kao radnik, ponekad i kao skitnica, ali je uvijek bio elegantan i nikad se nije zamarao pitanjem pripada li danoj situaciji (samo pitanje dokaz je nepripadanja).
Iznad stola u svom stanu Sandro je držao fotografiju na kojoj pozira na kauču pored Mortona Feldmana koji nosi pepeljarke. Sandro je na njoj nehajan i rezerviran, drži napunjenu sačmaricu čija je duga cijev bila dio jedne duge polovice slova X koja dijagonalno reže fotografiju. Siječe je. Slika je crno-bijela, ali na njoj se vidi da su Sandrove oči prozirno plave kao u vuka, što je njegovu pogledu davalo hladan i prepreden intenzitet. Fotografija je snimljena u Rhinebecku gdje njegovi prijatelji Gloria i Stanley Kastle imaju kuću. Sandro je smio pucati na njihovu imanju, koristiti razne pištolje i puške koje je sakupio, neke od njih izradila je njegova obiteljska kompanija prije nego što je prestala proizvoditi vatreno oružje. Sandro je najviše volio sačmarice i tvrdio je da je to ono što ti treba ako ikada trebaš nekoga ubiti – sačmarica. To je bio njegov način da na svom blagom, jedva primjetnom talijanskom naglasku jezgrovito da do znanja da bi mogao nekoga ubiti ako bi morao.
Žene na to nisu ostajale ravnodušne. Upucavale su mu se pred mojim očima, kao galeristica Helen Hellenberger, stroga, ali lijepa Grkinja koja je nosila male crne haljine i visoku punđu kao da je i dalje 1962. Nabasali smo na nju u ulici Spring netom prije nego što sam krenula u Reno pokupiti Moto Valeru za ovo putovanje. Helen Hellenberger, u uskoj haljini i ravnim kožnatim cipelama s velikim crnim rokovnikom koji je držala kao kutiju s alatom, rekla je da žarko želi doći u Sandrov atelijer. Hoće li morati moliti? Položila je svoj dlan na njegovu ruku kao da ga neće pustiti dok ne pristane. Sandro je imao ugovor s galerijom Erwin Frame. Helen Hellenberger ga je htjela ukrasti i staviti na svoj popis umjetnika. Pokušao joj je odvratiti pažnju predstavljajući mene, ne kao svoju djevojku, već kao „mladu umjetnicu, koja je netom diplomirala“, kao da je htio reći: Ne možeš imati mene, ali evo nekoga koga bi možda mogla pokupiti. Bila je to ponuda koju je morala pažljivo izbjeći kako bi ga mogla nastaviti nagovarati da pristane na njezin posjet atelijeru.
„Diplomirala si umjetnost… gdje ono?“ upitala me je.
„Na SNR-u“, rekla sam. Znala sam da neće prepoznati inicijale škole.
“Ona stvara pod utjecajem pejzažne umjetnosti”, rekao je Sandro. „Ima sjajne ideje. Snimila je divan film o Renu.“
Helen Hellenberger bila je galeristica najpoznatije galerije za umjetnike koji su se bavili pejzažnom umjetnošću i zastupala je samo najuspješnije zrele umjetnike zbog čega sam se osjetila jako nesigurnom kada je Sandro inzistirao da Helen sazna više o meni i mom radu. Nisam bila spremna izlagati u galeriji Helen Hellenberger pa mi se činilo da me Sandro vrijeđa pretvarajući se da jesam, a da možda toga nije ni svjestan. Možda je i bio svjestan. Možda je to što me nudio umjesto sebe za njega bila neka perverzna šala.
„Oh. Što si ono rekla gdje si studirala?“ Helen je hinila tračak ljubaznosti samo da bi mu udovoljila.
„U Nevadi“, rekla sam.
„Eto, sada zaista možeš učiti o umjetnosti.“ Nasmiješila mu se kao da pohranjuje tajnu među njima. „Sada kad si sa Sandrom Valerom. On je sjajan mentor za nekoga tko je tek došao iz... Idaha?“
„Rena“, rekao je Sandro. „Vraća se tamo radi svog umjetničkog djela. Nacrtat će liniju preko Salt Flatsa. Bit će sjajno. I suptilno. Ona zaista ima suptilne ideje o linijama i crtanju.“
Pokušao me je zagrliti, ali sam se izmakla. Znala sam kako me vidi ova lijepa žena koja je spavala s pola svog popisa umjetnika, kako mi je rekao Ronnie Fontaine, i sam na tom popisu. Bila sam joj samo sitna smetnja u nastojanju da zastupa Sandra.
„Dakle ideš na zapad?“ pitala me prije nego što smo se rastali i onda me krenula ispitivati o detaljima vožnje sa zanimanjem koje mi se nije činilo sasvim iskreno. Tek sam mnogo kasnije u mislima ponovo odvrtjela taj trenutak, proučila ga. Odlaziš iz grada? Reno, Idaho. Nekamo daleko.
Dok sam se spremala za polazak, Sandro se ponašao kao da se možda neću vratiti, kao da ga osuđujem na samoću i dosadu, prepuštam kazni koju će morati otrpjeti. Kolutao je očima na spomen sastanka koji je Helen Hellenberger iskamčila.
„Ostat ću tu sam, na milost i nemilost strvinarima“, rekao je, „a ti ćeš za to vrijeme juriti po Salt Flatsu dok će moji neznani suparnici sliniti nad tobom kao zapanjeni idioti. To je ono što ti činiš“, rekao je. „Od tebe mozak staje. Od tog tvog mladog naboja.“