utorak, 22. svibnja 2018.

Emily Barr JEDINO SJEĆANJE FLORE BANKS


Emily Barr
JEDINO SJEĆANJE FLORE BANKS
S engleskog preveo Dražen Čulić


More je crno; golemo prostranstvo crnila proteže se u noć. Odsjaj mjeseca svjetluca u tami. Kopno se nastavlja osvijetljenim šetalištem, onda nestaje.
Pitam se trebam li krenuti plažom i hodajući po neravnom kamenju i mokrom pijesku upropastiti one čudne žute cipele za koje uopće ne znam sviđaju li mi se.
Mogu sjesti i piti crvenu tekućinu iz čaše koju držim, još malo gledati u more. Pažljivo se spuštam stepenicama koje su po sredini sasvim istanjene i krećem preko kamenja. Pete mi ipak ne propadaju. Kameniti pijesak čvršći je nego što izgleda. Nalazim zgodno mjesto, sjedam i buljim u more.
Valovi bučno oplakuju kamenje, onda začujem korake koji mi se približavaju s leđa. Nisam se okrenula. Zatim netko sjeda pored mene.
“Flora”, kaže sa širokim osmijehom mladić koji sjedi pored mene na kamenju. Ramena nam se dodiruju. “To je vino, je li tako?” Uzima čašu iz mojih ruku i otpija gutljaj.

Gledam ga. Nosi naočale, ima tamnu kosu, odjeven je u traper.
Malo se odmaknem od njega.
“Ja sam”, kaže. “Drake. Flora, jesi li dobro?”
“Ti si Drake?”
“Da. Ah, da. Shvaćam što se dogodilo. U redu je, Flora. Poznajem te mjesecima. Bio sam Paigein dečko.”
Ne znam što bih mu rekla.
“Ma dobro je. Stvarno. Ali ti piješ vino? To ne liči na tebe.”
Želim nešto reći, ali stvarno sam bez riječi. Pokušavam se praviti da sam normalna. To je Drake. Priredio je zabavu, sada je na plaži.”
“Što ti radiš ovdje?“ pitam. “Mislim, na plaži?”
Gledam riječi na svojoj lijevoj ruci. Jedva ih razaznajem na svjetlu s ulice iznad nas. Drake odlazi, opet mi kaže moja lijeva ruka. Ono ispod je nečitko, a desna me opet podsjeća da budem hrabra.
Uzima moju lijevu ruku i čita. Dlan mu je topao na mome.
Drake odlazi“, kaže. “P.-in dečko.” Zajedno blenemo u te riječi. “FLORA, budi hrabra”, čita s druge ruke. “Sviđaju mi se riječi na tvojim rukama. Uspijeva li? Pomažu li ti da se sjetiš?”
Sada me drži za obje ruke.
Kaže: “Bio sam Paigein dečko.”
Ne znam zašto je ovdje. On odlazi. Ide na neko drugo mjesto.
Noć je postala hladnija, s mora mi ravno u lice puše ledeni vjetar.
“Kako će tamo biti? Tamo kamo ideš?” Govorim brzo jer mi je još neugodno.
I dalje me drži za ruke. Sviđa mi se osjećaj topline njegovih ruku na mojima. Iz pogleda mu mogu vidjeti da sam trebala znati odgovore na svoja pitanja.
“Bit će nevjerojatno”, kaže. “Hladno. Već sam jednom bio tamo. Jako, jako davno. Za praznike smo otišli u Svalbard gledati ponoćno sunce. Bilo mi je deset godina i otada želim tamo živjeti. Što ću sada, nakon devet godina, konačno napraviti. Bit će moćno.” Uzdahne. “Moja predavanja su na engleskom jer tamo dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Srećom za mene, slab sam s jezicima.”
Premješta se tako da nam se bokovi dodiruju. Pušta mi lijevu ruku, ali desnu steže čvršće.
Nemoguće je slušati što Drake govori jer koža na mom tijelu počela je živjeti neki svoj život. Postala je preosjetljiva, a sve što želi, svaki njen djelić, jest da me on dodiruje.
On je Paigein dečko i ne znam što traži ovdje.
“Srećom za tebe”, uspijevam ponoviti. Naslanjam glavu na njegovo rame jer nemam što izgubiti. “Imaš devetnaest godina”, kažem. “Meni je sedamnaest.” Čini mi se da je to važno zapamtiti. Mičem glavu jer on je dečko moje prijateljice.
Drake se proteže, prebacuje lijevu ruku preko mene i povlači mi glavu na svoje rame. Naslanjam se na njega, osjećam ruku koja me grli.
“Paige i ja smo prekinuli”, kaže.
Okreće lice prema mome, ja se okrećem prema njemu. Kada njegove usne dodirnu moje, znam da je to jedina stvar na svijetu koju mogu napraviti.
Nad nama prolaze automobili. Valovi se razbijaju o obalu pored naših nogu. Želim zauvijek sjediti s njim na plaži. Nemam pojma kako i zašto se ovo događa, ali znam da je to jedina dobra stvar koja mi se ikad dogodila u životu. Bljeskaju svjetla. Svijet oko mene nestaje.
Uspijevam se vratiti u stvarnost. Val udara u obalu, vjetar mi nosi kosu na sve strane.
“Hej”, kaže on. “Slušaj. Bi li otišla nekamo sa mnom? Ono, sada? Mogli bismo provesti noć zajedno.”
Buljim u njega. Mogli bismo provesti noć zajedno. Osjećam kako se sve u meni napinje. Želim provesti noć s njim. Ne bih imala pojma što napraviti. On želi provesti noć sa mnom. Noć. Ovu noć.
Moram kući.
“Ali moja mama…”, kažem. Gledamo jedno drugo, ne mogu dovršiti rečenicu. Ne mogu odvojiti pogled od njegovih očiju. Naginjem se da ga opet poljubim, ali on se odmiče.
“Tvoja mama”, kaže. “O, Bože! Žao mi je. Bila je to užasna ideja, mislim. Kojeg ja to vraga… nisam htio…”
Zaustavlja se. Ja ne mogu progovoriti pa kimam glavom. Gleda me s izrazom lica koji nije lako odgonetnuti.
“Dobro sam”, kažem mu.
“Žao mi je. Ja… ja ne bih… nikad…”
Uzimam pramen kose i stavljam ga u usta. Ne mogu izgovoriti stvari koje su mi u glavi. Želim mu reći da nikada nisam očekivala da će mi se ovo dogoditi, da sam sigurna da mi se nikada prije nije dogodilo; da sam zbunjena i trenutno se još pokušavam pribrati, da ću ga zauvijek voljeti jer sam se zbog njega osjetila normalnom, da bih voljela provesti noć s njim. Ipak, ne mogu biti tako nevjerna svojoj prijateljici i ne mogu ostati vani cijelu noć jer jednostavno ne mogu.
“Nazvala bi policiju”, dodajem misleći na svoju majku.
“Policiju. Isuse! Ja sam idiot. Zaboravi da sam išta rekao.”
Dlačice na rukama nakostriješile su mi se od hladnoće. More tutnji, posvuda puše, mjesec i sve zvijezde sakrili su se iza oblaka. Nebo je prazno kao i more.
“Evo u čemu je stvar”, kaže Drake, “mogu to reći jer ono, neka sve ide dovraga. Ionako se nećeš sjećati. Nalazili smo se u pabu, ti i Paige i ja, gledao bih te, ono, zgodna si i plava i drukčija od svih drugih cura na svijetu pa sam se pitao kako bi bilo biti s tobom. Toliko si drukčija, a uvijek si mi se smiješila. Poželio sam paziti na tebe i slušati što govoriš jer je to drukčije od svega što govore drugi.” Uzima moje lice u svoje ruke. “Hoćeš li biti dobro, Flora?”
Kimam glavom. Želim zapisati da sam ga poljubila, istog trena. Bilo bi to čudno, črčkati po ruci dok on priča. Želim zapisati da me želio nekamo odvesti i provesti noć sa mnom. Ne želim zaboraviti. Možda bismo to i mogli napraviti. Mogla bih smisliti neki način. Mogla bih jednu noć biti normalna, biti odrasla.
“Bit ću dobro”, kažem. “Slušaj. Ako sada nekamo odemo, mogla bih. Sigurna sam da bih mogla srediti da sve bude u redu.”
“Ne. Oprosti. Moja greška. Ne možemo. Ali znaš – mogli bismo ostati u vezi? Ono, javljaj mi se – da znam da si dobro? Hoćeš, je li tako da hoćeš?”
“Ostati u vezi.” Opet ga želim poljubiti. Želim da me nastavi ljubiti. Sada kada sam ga poljubila, želim izbrisati cijeli svijet oko nas, ostaviti samo Drakea, sebe i plažu.
More nam se približilo pa se povlačimo po sve užem pojasu plaže. Duboko uzdiše i još mi jače steže ruku.
“Flora Banks”, kaže. “Pazi na sebe. Nemoj Paige reći za ovo. Nemoj ispričati mami. Nemoj zapisati na ruku.” Podiže kamen s plaže i drži ga na dlanu. Mali je to kamen, gladak. Čak i na mjesečini mogu vidjeti da je sasvim crn iako je većina drugih sivkasta.
“Uzmi”, kaže. “Ovo je kamen za tebe.”
Stavlja kamen na moj dlan i zatvara mi prste oko njega.
“Zauvijek ću ga čuvati”, kažem mu.
Ustajem. Smrzavam se, ukočena sam i zbunjena. Želim se uvući u krevet i stalno iznova proživljavati ove trenutke. I Drake ustaje, protežemo se i gledamo jedno u drugo.
“Pa”, kaže on. “Pa, idem… uf, ne mogu se noćas vratiti k Paige. Ne sada. Idem, a ujutro ću samo otići.”
Opet me ljubi u usta. Naslanjam se na njega, osjećam ruke koje me grle. Znam da se više nikada neću tako osjećati.
“Da te otpratim do kuće?” pita, ali odmahujem glavom. Stojim na plaži i gledam ga kako odlazi. Stiže do stepenica i penje se u stvarni svijet. Zaustavlja se i maše, onda zauvijek nestaje iz mog života.
Poljubila sam muškarca iz svojih snova, a on odlazi na neko hladno i daleko mjesto, pod ponoćno sunce. Dižem pogled prema mračnom nebu.


srijeda, 9. svibnja 2018.

Andy Weir ARTEMIS


Andy Weir

Artemis
S engleskog preveo Dražen Čulić

Poskakivala sam sivim prašnim tlom prema golemoj kupoli Conradova balona. Njegova crvenim svjetlima okružena zračna komora bila je uznemirujuće udaljena.
Teško je trčati sa stotinu kilograma opreme na sebi – čak i uz gravitaciju Mjeseca. Ali iznenadilo bi vas koliko brzi možete biti kada vam je život u pitanju.
Pokraj mene je trčao Bob. Začula sam njegov glas preko radija: “Pusti me da spojim svoje rezerve na tvoje odijelo!”
“Tako ćeš samo i ti poginuti.”
“Stvarno gadno curi”, dahtao je. “Vidim plin kako izlazi iz tvojih spremnika.”
“Lijepo je čavrljati s tobom.”
“Ja sam instruktor EVA-e1”, rekao je Bob. “Odmah se zaustavi i pusti me da se spojim!”
“Odbijeno.” Nastavljam trčati. “Samo trenutak prije nego što se zbog curenja upalio alarm, nešto je krcnulo. Zamor metala. Sigurno na ventilu. Ako se spojiš, probušit ćeš svoju cijev na oštrom rubu.”
“Spreman sam na taj rizik!”
“Ja ti ga nisam spremna dopustiti”, rekla sam. “Vjeruj mi, Bobe. Poznajem metal.”
Prešla sam na dugačke, ujednačene skokove. Osjećala sam se kao u usporenom filmu, ali uz svu tu težinu, to je bio najbolji način kretanja. Displej na mojoj kacigi obavijestio me da je zračna komora udaljena pedeset i dva metra. Pogledala sam monitore na ruci. Rezerve kisika topile su mi se pred očima. Skrenula sam pogled.
Dugi se korak isplatio. Sada sam stvarno jurila. Čak sam i Boba ostavila iza sebe, a on je najvještiji stručnjak EVA-e na cijelom Mjesecu. U tome je trik: treba se odgurnuti što je više moguće naprijed svaki put kada se dotakne tlo. Ali to također znači da svaki doskok postaje zaguljen. Ako ga zajebete, past ćete na lice i klizati po tlu. Svemirska odijela su čvrsta, ali nije ih preporučljivo trljati po regolitu.
“Ideš prebrzo! Ako padneš, možeš razbiti vizir!”
“Bolje i to nego disati vakuum”, rekla sam. “Imam možda još deset sekundi.”
“Daleko sam iza tebe”, rekao je. “Ne čekaj me.”
Shvatila sam koliko sam brza tek kada sam ugledala trokutaste ploče Conrada. Približavale su se jako brzo.
“Sranje!” Nema vremena za usporavanje. Skočila sam zadnji put i zakotrljala se naprijed. Dobro sam procijenila – više sretno nego spretno – i udarila o zid stopalima. Dobro, Bob je bio u pravu. Išla sam prebrzo.
Pala sam na tlo, podigla se na noge i počela grebati po poluzi za otvaranje vrata.
U ušima mi je pucketalo. Kaciga mi je odzvanjala od alarma. Spremnik je bio na izdisaju – više se nije mogao nositi s curenjem.
Otvorila sam vrata i upala unutra. Hvatala sam zrak dok mi se mutilo pred očima. Zatvorila sam vrata nogom, dohvatila spremnik za hitne slučajeve i iščupala osigurač ventila.
Vrh spremnika odletio je uvis i zrak je počeo puniti komoru. Izlazio je jako brzo, gotovo tekući u obliku čestica magle, ohlađenih zbog naglog širenja. Pala sam na pod, skoro u nesvijesti.
Dahtala sam u odijelo susprežući želju za povraćanjem. Bio je to prokleto gadan napor, nisam ja stvorena za takve stvari. Javila se i glavobolja zbog nedostatka kisika. Neće me napustiti satima. Uspjela sam dobiti visinsku bolest na Mjesecu.
Šištanje je postajalo sve slabije dok konačno nije prestalo.
Bob je konačno stigao do komore. Vidjela sam ga kako viri kroz mali okrugli prozor.
“Stanje?” oglasio se radio.
“Svjesna”, zastenjala sam.
“Možeš li ustati? Da pozovem pomoć?”
Bob nije smio ući ako me htio poštedjeti trenutne smrti – ležala sam u zračnoj komori u neispravnom odijelu. Ali bilo tko od dvije tisuće ljudi iz grada može otvoriti zračnu komoru s druge strane i uvući me unutra.
“Nema potrebe.” Podignula sam se na ruke i koljena, a onda na noge. Oslonila sam se na kontrolnu ploču i pokrenula čišćenje. Mlazovi zraka pod pritiskom udarali su me sa svih strana. Siva lunarna prašina kovitlala se zračnom komorom, onda nestajala uvučena u filtarske otvore na zidovima.
Nakon čišćenja unutarnja se vrata komore otvaraju automatski.
Zakoračila sam u pretkomoru, zatvorila vrata za sobom i srušila se na klupu.
Bob je prošao kroz zračnu komoru na uobičajen način – bez drame sa spremnikom za hitne slučajeve (koji, onako usput, sada treba zamijeniti). Pumpe i ventili obavili su svoj posao. Nakon što je završio s čišćenjem, pridružio mi se u predsoblju.
Bez riječi, pomogla sam Bobu skinuti kacigu i rukavice. Nikada ne dajte nikome da se sam izvlači iz odijela. Naravno, nije nemoguće, ali je gadna gnjavaža. To je tradicija. Uzvratio mi je uslugu.
“Pa, bilo je gusto”, rekla sam kada mi je skinuo kacigu.
“Umalo si poginula.” Iskoračio je iz svog odijela. “Trebala si slušati moje upute.”
Iskobeljala sam se iz odijela i pogledala njegov stražnji dio. Pokazala sam nazubljeni komad metala koji je nekad bio ventil. “Raspao se. Baš kao što sam rekla. Zamor metala.”
Bacio je pogled na ventil i kimnuo glavom. “Dobro. Bila si u pravu kad si odbila da se spojim. Ispravna odluka. Ali ovo se ipak nije trebalo dogoditi. Dovraga, gdje si nabavila to odijelo?”
“Kupila sam polovno.”
“Zašto si kupovala polovno odijelo?”
“Zato što si nisam mogla priuštiti novo. Jedva sam skupila novac za polovno, jer me vi seronje niste puštali u ceh prije nego što nabavim odijelo.”
“Trebala si uštedjeti za novo.” Bob Lewis je bivši američki marinac, kod njega nema preseravanja. Što je još važnije, on je glavni instruktor EVA-e. Odgovoran je vođi ceha, ali Bob, i jedino Bob, određuje jesi li sposoban postati članom. A ako nisi član, nije ti dozvoljeno da samostalno odeš u svemirsku šetnju ili vodiš turističke grupe po površini. Tako je to s cehom. Seronje.
“Onda? Kakva sam bila?”
Frknuo je. “Šališ se? Pala si na ispitu, Jazz. Ono, baš ljosnula.”
“Zašto?” pitala sam. “Obavila sam tražene manevre, riješila sve zadatke i prošla preko prepreka za manje od sedam minuta. I kada se pojavio umalo fatalan problem, nisam ugrozila partnera i sigurno sam se vratila u grad.”
Otvorio je ormarić i u njega spremio rukavice i kacigu. “Odgovorna si za svoje odijelo. Nije se iskazalo. Što znači da se ti nisi iskazala.”
“Kako možeš mene optužiti za curenje!?! Sve je bilo u redu kada smo krenuli!”
“U ovom se zanimanju gledaju rezultati. Mjesec je stari kurvin sin. Briga njega zašto tvoje odijelo nije bilo ispravno. On te samo ubije zbog toga. Trebala si bolje pregledati opremu.” Objesio je ostatak svog odijela na posebno izrađen nosač.
“Ma daj, Bobe!”
“Jazz, umalo si poginula tamo vani. Kako ti pada na pamet da bih te mogao pustiti?” Zatvorio je ormarić i krenuo. “Možeš ponoviti test za šest mjeseci.”
Prepriječila sam mu put. “To je potpuno besmisleno! Zašto moram staviti život na čekanje zbog nekog proizvoljnog pravila ceha?”
“Obrati više pozornosti na pregled opreme.” Zaobišao me i izišao iz predsoblja. “A kada budeš krpala onu rupu, plati punu cijenu.”
Gledala sam ga kako odlazi, a onda se srušila na klupu.
“Jebem ti.”

Vukla sam se kroz labirint aluminijskih hodnika prema kući. Barem nisam morala dugo hodati. Cijeli grad nije duži od pola kilometra.
Živim u Artemisu, prvom (i zasad jedinom) gradu na Mjesecu. Sastoji se od pet golemih kugli zvanih “baloni”. Dopola su iznad površine, tako da Artemis izgleda baš kao što su stare znanstvenofantastične knjige opisivale Mjesečeve gradove: kao gomila kupola. Samo što se ono ispod površine ne vidi.
Armstrongov balon je u sredini, okružen Aldrinovim, Conradovim, Beanovim i Shepardovim. Međusobno su povezani tunelima. Sjećam se da sam jednom u osnovnoj školi izrađivala model Artemisa. Prilično jednostavan posao: nekoliko lopti i štapova. Trebalo mi je deset minuta.
Doći ovamo vraški je skupo, a živjeti još skuplje. Ali u gradu ne mogu biti samo bogati turisti i ekscentrični milijarderi. Potrebni su i radnici. Neće valjda gospodin Masno Bogati sam čistiti zahod iza sebe, je li tako?
Ja sam jedan od običnih smrtnika.
Živim u Conradu Dolje 15, prljavom području petnaest katova ispod površine u Conradovu balonu. Da je moje susjedstvo vino, poznavatelji bi ga opisali kao “šugavo, s primjesama neuspjeha i loših životnih odluka”.



[1]     EVA (eng. Extravehicular activity) u doslovnom prijevodu aktivnost izvan letjelice, termin poznat i kao “svemirska šetnja”. (op. prev.)