srijeda, 30. srpnja 2014.

Top 5 glumaca koji utjelovili slavne detektive iz knjiga




O tome kako TV serije služe da bi novim generacijama čitatelja predstavile detektive klasičnih krimi serijala već smo pisali. No, nije sve ni u legendarnim detektivima ni u kvalitetno napisanom scenariju. Veliku ulogu igra i glumac koji oživljava likova koje pamtimo sa stranica romana. Nizu slavnih glumačkih imena koja su utjelovila Sherlocka Holmesa, ime koje književnom detektivskom fikcijom vlada već preko stotinu godina, nedavno se pridružio Ian Mckellen te nas nadahnuo da složimo popis nama najdražih glumaca koji su utjelovili slavne detektive iz knjiga.


Luca Zingaretti
Rimljanin čije lice milijuni gledatelja širom svijeta poznaju kao Salva Montalbana iz istoimene uspješne krimi TV serije koja se temelji na liku i romanima talijanskog pisca Andree Camillerija, glumu je studirao na prestižnoj Nacionalnoj akademiji dramskih umjetnosti Silvio D'Amico. Nakon što je 1984. godine diplomirao, glumačku je sreću okušao na daskama koje život znače, da bi se na velikim i malim ekranima pojavio tri godine kasnije. Od 1999. do 2011. neodoljivog je detektiva sa Sicilije glumio 22 puta, a nakon uspjeha serije postao je jedan od najtraženijih glumaca u Italiji.

David Suchet
I David Suchet svoju je glumačku karijeru započeo kao kazališni glumac, i to igrajući mahom šekspirijanske likove. Oni malo stariji pamte ga kao Edwarda Tellera, čovjeka koji je radio na termonuklearnoj bombi, iz britansko-američke TV serije Oppenheimer dok su ga oni malo mlađi možda zamijetili u Obiteljskim vezama (2003.) ili Pljački (2008. ) gdje glumi negativce, likove koji su toliko različiti od uštogljenog, urednog i ozbiljnog detektiva Hercula Poirota da ga je teško prepoznati. Jer lice Davida Sucheta za mnoge je, u gotovo četvrt stoljeća igranja, koliko je Suchet igrao Poirota, postalo istovjetno licu belgijskog detektiva kraljice krimića Agathe Christie.

Benedict Cumberbatch
Sherlocka Holmesa utjelovilo je do sada preko pedeset glumaca, a među njima su se našla i brojna slavna glumačka imena, poput Charltona Hestona, Christophera Plummera, Rogera Moorea, Petera O'Toolea i Michaela Cainea. No, na malim ekranima slavnog Jeremyja Bretta, koji je velikog detektiva Sir Conana Doylea utjelovio u odličnoj TV seriji iz osamdesetih, zamijenio je mladi Britanac koji je Sherlocka, u istoimenoj BBC seriji, dovukao u 21. stoljeće. I pri tom postao slavan pa smo ga imali prilike gledati kao zlikovca u novim Zvjezdanim stazama, kao i u nedavnoj ekranizaciji John Le Carreovog klasika, Dečko Dama Kralj Špijun (2011.)
  
Ken Stott
Čovjek kojeg smo gledali i kojeg ćemo još gledati kao patuljka u Balina u serijalu Petera Jacksona (gdje je radio s Cumberbatchom koji je utjelovio zmaja Smauga) proslavio se u svojoj domovini, pa i u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu, mnoštvom odličnih televizijskih uloga, među kojima je najpoznatija ona Johna Rebusa u seriji Rebus (2006.–07.) Škotskog detektiva Iana Rankina prvo je igrao John Hannah, no ni fanovi ni sam Hannah nisu bili time oduševljeni dok je Ken Stott kao stvoren za ulogu edinburškog detektiva koji voli glazbu.

Humphrey Bogart
Philip Marlowe nije nepoznat detektiv, pa je bio i red da ga utjelovi netko jednako slavan. Četiri godine nakon što je postao zvijezda u danas kultnoj Casablanci, Bogart je postao Philip Marlowe u ekranizaciji glasovitog romana Raymonda Chandlera, Duboki san. Pod redateljskom palicom jednog od najcjenjenijih redatelja američke kinematografije, HowardaHawksa, Bogartov Marlowe postao je ikona detektiva na filmu. A mi smo sigurni da je tome pripomogao i jedan od scenarista koji su roman pretvorili u film: veliki književnik William Faulkner.




četvrtak, 24. srpnja 2014.

David MacKenzie: APIS, ČOVJEK KOJI JE IZAZVAO PRVI SVJETSKI RAT, odlomak



IV. poglavlje
UBOJSTVO KRALJA I KRALJICE (28.-29. SVIBNJA, TJ. 11.-12. LIPNJA 1903.)


     
Dimitrijević je sa svojim urotnicima bio spreman na akciju. Urotnici su zauzeli ključne položaje u Beogradu i unutrašnjosti. Prodrli su i u kraljevsku dvorsku gardu. Ali Dimitrijević je znao da će prevrat uspjeti samo ako kralj i kraljica budu brzo ubijeni, članovi vlade uhićeni i proglašen novi režim. Ako se neredi produlje ili krvoproliće proširi, Austrija bi mogla poduzeti vojnu intervenciju. Budući da su kralja čuvali njegov pobočnik general Lazar Petrović, dvorska garda koja se sastojala od trojice oficira i 45-orice konjanika, kao i odred žandarmerije, Dimitrijevićev plan bio je nesiguran. Ali situacija u Srbiji nije dopuštala odgađanje. Despotska vladavina kralja Aleksandra stvarala je kaos; puk je bio nezadovoljan, financije upropaštene, a nacionalni ciljevi zapostavljeni. Dinastički i dvorski skandali srozavali su ugled Srbije u inozemstvu. Dimitrijević i drugi rodoljubivi časnici vjerovali su da će zemlja propasti ne budu li Obrenovići što prije maknuti s prijestolja.
      Bojeći se izdaje, urotnici su 24. svibnja odlučili da će kraljev dvor napasti noću između 28. i 29. svibnja (odnosno 10. i 11. lipnja). U ponoć, bude li sve u redu, potpukovnik Naumović, kraljev pobočnik i urotnik, poslat će glasnika u Časnički klub da dā znak za pokret. Prema Dimitrijevićevu podrobnom strategijskom planu, časnici urotnici trebali su biti u pet obližnjih gostionica, a potom su se, kad prođe jedan sat nakon ponoći, svi trebali okupiti u Časničkom klubu. Kad na to mjesto stigne bataljun pukovnika Petra Mišića, 28 časnika krenut će prema dvoru, čiji će glavni ulaz otvoriti poručnik Petar Živković. Podržat će ih tri bataljuna 6. pješačke pukovnije, cijela 7. pukovnija i jedna topnička baterija. Odred konjanika izmarširat će iz vojarne i opkoliti dvor kako bi ga izolirao od Beograda. Vrhovni zapovjednik bit će pukovnik Mašin, nekadašnji kraljičin djever. Bilo je odlučeno da budu ubijeni kralj, kraljica i dvojica njezine braće te da se pošalju trupe koje će opkoliti kuće predsjednika vlade i najvažnijih ministara. Ako taj plan ne uspije, urotnici će se povući na obližnje Topčidersko brdo i pozvati narod na ustanak.
    U kraljev dvor u posljednje su vrijeme pristizala upozorenja iz Srbije i inozemstva da se sprema vojni udar. Srbijanski veleposlanici u Beču, Budimpešti i Sofiji o tome su čak slali brojne pojedinosti. Veleposlanik Čedomilj Mijatović, koji se zanimao za okultne znanosti, iz Londona je obavijestio kralja da je neka tamošnja gatara prorekla užasnu tragediju. Anonimna pisma iz Srbije upozoravala su kraljevski par da bude oprezan. Ali takve neodređene indikacije nisu bile dovoljno osnovane sumnje za uhićenje sumnjivih časnika. Nedostajali su čvrsti dokazi veleizdaje. Aleksandar je samo pojačao dvorsku gardu. Vjerujući da su mu narod i časnici odani, kralj je izjavio: “Ne bojim se revolucije. Pobuni li se itko protiv mene, spreman sam mu se suprotstaviti s mačem u ruci na čelu svoje vjerne vojske.” Toga posljednjeg dana kralj je bio odlično raspoložen. Igrao je kriket, dok ga je kraljica Draga zadivljeno promatrala. U 8 sati navečer kralj i kraljica večerali su s predsjednikom vlade Cincarom Markovićem i srbijanskim veleposlanikom u Sofiji. Zatim je kraljevski par sjedio na balkonu izložen pogledima prolaznika i slušao vojni orkestar koji je svirao u dvorskom vrtu. U 22.30 kralj i kraljica su se povukli i dvor je utonuo u mrak.
      Isprva se sve događalo točno onako kako je Dimitrijević isplanirao. Bio je to časnički udar u koji su se trupe uključile tek nakon što su Obrenovići bili ubijeni. U Časničkom klubu okupilo se svih 28 urotnika, uglavnom časnika glavnog stožera. Neki su se navodno već poprilično napili u klubu i okolnim gostionicama.4 Uzbuđeni i uznemireni, čekali su da stigne bataljun pukovnika Mišića. Oko 2 sata nakon ponoći Dimitrijević je uzalud gledao u smjeru raskrižja na Slaviji očekujući obećane Mišićeve vojnike. “Apise, gdje ti je tvoja 6. pukovnija?”, upitao ga je poručnik Ljuba Kostić. Dimitrijević je shvatio da se, bez obzira na situaciju, mora držati dogovorenog početka u 2 sata. Ne obraćajući pozornost na Kostića, odlučno je zapovjedio: “Gospodo časnici, brzim korakom naprijed!” Da nije bilo hladnokrvnosti i odlučnosti njihova vođe, zaključio je urotnik Vladimir Tucović, Mišićevo zakašnjenje moglo je upropastiti urotu.
      Sve ostalo odvijalo se gotovo prema planu. Časnici su brzo domarširali pred dvor i tu se sastali s Mišićevim ljudima koji su zakasnili na dogovoreno mjesto. Neki su urotnici skrenuli u Krunsku ulicu da u dvor uđu kroz ulaz za poslugu; ostali su prišli glavnom ulazu u Ulici kralja Milana. Njih je oštrim korakom predvodio satnik Dimitrijević, za glavu viši od svih, naoružan revolverom kao i ostali. Premda su stigli u točno dogovoreno vrijeme, nitko nije došao otvoriti ulaz. Poručnik Živković dobio je jasne naredbe. Dok su minute prolazile, časnici su postajali sve nestrpljivijima i zabrinutijima. Naposljetku su začuli zveckanje ključeva. Pojavio se Živković, dršćući od uzbuđenja. Počeo je nesigurno petljati ključevima, jer su mu se ruke nekontrolirano tresle. “Brže, Živkoviću, brže!”, nestrpljivo ga je požurivao Dimitrijević. “Požuri! Gardisti svakog časa mogu zapucati na nas!” Poručnik Radoje Janković dobacio je: “Otvaraj! Zašto si se zbunio?” Živković je očajnički još jedanput pokušao i ovaj put pošlo mu je za rukom otključati glomazna dvorska ulazna vrata. Raskrilila su se pod pritiskom časnika koji su nahrupili kroz njih. Živković je bio grubo srušen na tlo. Nije prihvatio ruku koju mu je pružio uvijek pažljivi Dimitrijević, nego se posramljeno nekud odšuljao i nitko ga te noći više nije vidio ni čuo. Živković nikada neće zaboraviti svoju paniku i zbunjenost pred ulaznim vratima, koju su još povećavale primjedbe Dimitrijevića i njegovih prijatelja.
      Sudbina pothvata sad je bila u rukama 28-orice ljudi koji su provalili u dvor. Dimitrijević ih je poveo kroz zgradu u kojoj su bili mrak i tišina. Snažni satnik glasno je zakucao na mala sporedna vrata s desne strane glavnog ulaza iz dvorskog dvorišta. Jedan stražar, običan vojnik, ustao je s klupe da se odazove na njegovo kucanje. Na satnikovo pitanje gdje se nalazi soba dežurnog pobočnika, vojnik je odgovorio: “Ondje, pokraj medvjeda.” Kad je Dimitrijević utrčao u veliko predvorje, našao se pred golemim prepariranim medvjedom – lovačkim trofejem kralja Milana, u pozi koja bi uplašila svakog slučajnog posjetitelja. Blizu su bila vrata kroz koja se ulazilo u dvorsku telefonsku centralu, gdje je drijemao dežurni pobočnik.
      Potpukovnik Naumović po zadatku je napio dežurnog časnika kako bi ovaj zaspao. Naumović se i sam toliko napio da je bio u duboku snu kad su stigli urotnici. Videći pred sobom zaključana vrata i bojeći se izdaje, urotnici su ih raznijeli Lazarevićevim dinamitom. Eksplozija je probudila Naumovića. On se sjetio svoje zadaće, istrčao u susret svojim drugovima i bio srušen mecima zajedno s dežurnim časnicima.
      Časnici su zarobili Lazara Petrovića, vjernog kraljevog pobočnika, poznatog po ljepoti. Petrović je pristao odvesti urotnike do kralja, samo da se najprije odjene. Odugovlačeći što je dulje mogao, Petrović je u jednom trenutku zavarao pažnju onih koji su ga čuvali i presjekao električne vodove. Istoga časa cijeli je dvor opet bio u mraku. Petrović se nadao da će kralju dati vremena da pobjegne ili da se sakrije. Ali dvor je sad već bio okružen vojskom i topništvom, telefonska i telegrafska centrala u gradu već su bile zaposjednute i stražari postavljeni pred kuće ministara. Nije bilo mnogo izgleda da kraljevski par pobjegne iz dvora.
      Dimitrijević je, opazivši neku priliku kako kraišom nestaje u mraku hodnika koji je vodio udesno, ostavio svoje drugove i pojurio za njom. Na kraju hodnika naišao je na široke kamene stube koje su vodile u prizemlje. Misleći da je možda spazio kralja, sjurio se niz stube s revolverom u ruci, ne pokušavajući se zakloniti. Ona prilika bio je stražar koji je tu uvijek noću bio postavljen. Dimitrijević je stigao do donjeg hodnika koji je poput tunela presijecao cijeli dvor odvajajući prostorije koje gledaju na ulicu. U tom hodniku dvojica su stražara iznenada otvorila vatru na njega iz neposredne blizine, a i on na njih. Istražujući poslije što se dogodilo, njegov je svak zaključio da su stražari ispalili oko 25 hitaca. Dimitrijević je bio ranjen na tri mjesta, kao jedan od dvojice stražara. Slomivši otpor stražara, Dimitrijevićevi prijatelji pojurili su dalje, ostavljajući iza sebe teško ranjenog i okrvavljenog Dimitrijevića, koji se oslanjao o zid. Držeći revolver u zdravoj, desnoj ruci, bio je spreman njime oduzeti sebi život ako urota propadne. Kad ga je Živanović poslije pitao zašto nije potražio zaklon u dvorištu donjeg hodnika, odgovorio je: “Bila bi sramota da časnik, čak i u tako teškom položaju, traži zaklon.”
      Zbog rana Dimitrijević nije mogao nastaviti borbu, ali njegovi su drugovi uspješno, premda okrutno, ostvarili plan. Na prvom katu odzvanjali su pucnji i vrata blizu kraljeve spavaće sobe bila su raznesena eksplozivom. Podulja stanka, dok nisu donesene svijeće, omogućila je kraljevskom paru da se sakrije. Kad su časnici napokon došli do njihove spavaće sobe, bila je prazna, ali očito netom napuštena. Bataljun 6. pukovnije zaposjeo je dvorište i urotnici su cijeli dvor držali u svojim rukama.
      Ali kralja i kraljicu urotnici nisu našli. Nisu znali jesu li se sakrili u dvoru ili su pobjegli u grad. Urotnici su se uznemirili. Pretraživali su sve sobe i sve salone. Kuckali su po zidovima i čak ih razvaljivali sjekirom. Uzalud; kraljevski je par iščeznuo. Stariji su se urotnici – Mašin, Genčić i Novaković – poprilično zabrinuli. U ratnoj opremi čekali su u dvorištu ishod pretraživanja. Pukovnik Mašin zapovjedio je uhićenje članova vlade. Genčić i ostali morali su obaviti sve što je bilo predviđeno, kao da su Obrenovići već poubijani. Bilo je zapovjeđeno da budu ubijeni i predsjednik vlade i ministar vojske. Mladi poručnik Tankosić, poslije istaknuti vođa gerilaca, ubio je obojicu braće kraljice Drage, za koje se sumnjalo da bi mogli naslijediti prijestolje. Puškaranje između policije i trupa što su pristizale iz grada nastavilo se i u ulicama blizu dvora. Dvor je bio okružen vojskom, a topništvo je bilo okrenuto prema Slaviji i Terazijama u središtu Beograda.
      Pretražujući dvor, Dimitrijevićevi drugovi našli su ga u mračnom hodniku. Iscrpljen zbog gubitka krvi, on ih je pozvao klonulim glasom: “Dođite! To sam ja, Dragutin.” A kako bi bio siguran, dodao je: “To sam ja, Apis!” Drugovi su ga na rukama pažljivo unijeli u stražarsku sobu, gdje su ga previli. Nije im dopustio da ga odmah odvezu u bolnicu: “Ne, hoću vidjeti kraj svega ovoga!” Ne ispuštajući revolver iz ruke, stalno je održavao vezu s onima koji su pretraživali dvor, odlučan da se ubije bude li potrebno.
      Kako je vrijeme prolazilo, urotnike je sve više obuzimao strah. Prošla su već dva sata otkako su u dvoru, a od kralja ni traga ni glasa. Oko 3.40 jedan je urotnik pozvao lijepog Lazara Petrovića zaprijetio mu da će ga ubiti ako ih za deset minuta ne odvede do kralja. Budući da je dobro poznavao dvor, general Petrović vjerojatno je već pretpostavljao gdje se skriva kraljevski par. Ipak je još jedanput proveo časnike kroz cijeli dvor, s vremena na vrijeme dozivajući kralja. Pratila su ga četvorica urotnika, od kojih su dvojica bili viši časnici u zgradi dvora. Opet su ušli u kraljevu spavaću sobu, čija su dva prozora gledala na novo dvorište. Jedan od časnika opazio je zastorima prikrivena dvokrilna vratana onoj strani sobe koja je bila okrenuta prema ulici. Na tu stranu časnici nisu obratili pozornost kad su prvi put ušli u sobu. Dok je general Petrović užurbano prolazio pokraj zastora iza kojih su se, kako je znao, skrivali kralj i kraljica, časnici su mu naredili da opet glasno pozove kralja. Povjerljivi kraljev čovjek malo je oklijevao, ali je ipak uzviknuo: “Vaše Veličanstvo!” Nije bilo odgovora. Kraljevski par čučao je šćućuren u onom tijesnom skrovištu, znajući da ga vreba smrt. Kralj je možda povjerovao da se vani situacija preokrenula u njegovu korist. Zacijelo je shvatio da mu je skrovište otkriveno jer je, kad je “lijepi Laza” izgovorio: “Vaše Veličanstvo! To sam ja, prvi pobočnik Laza Petrović”, kralj glasno upitao: “Tko me to zove?” “Ja sam, Laza. Otvorite svojim oficirima!” Oslanjajući se na njihovu prisegu na vjernost, kralj Aleksandar okrenuo je ključ i pojavio se u poluotvorenim vratima.
      Sve se zatim odigralo munjevito. Čim su se vrata otvorila, satnik Mihailo Ristić opalio je u kralja. Kad je Aleksandar pao, kraljica Draga, koja mu je stajala iza leđa, bacila se na njega ne bi li ga zaklonila. Hitac iz revolvera satnika Ilije Radivojevića ubio ju je na mjestu. Uslijedila je kiša metaka. Trideset hitaca bilo je ispaljeno u kralja i osamnaest u kraljicu. Dva mrtva tijela potom su bila skinuta do gola i izmasakrirana sabljama. Jednim jedinim metkom neki je časnik srušio “lijepog Lazu”.
      Ono što se potom dogodilo bilo je uzrok mnogih nesporazuma i uzajamnih optuživanja. Kralj i kraljica izdahnuli su oko 3.50. Prema jednom svjedočenju, satnik Ristić zapovjedio je da se njihova gola tijela podignu s poda i bace u vrt uz poklič: “Nema više tiranije!” Prema Markoviću, leševi su bili samo odneseni do prozora, da ih vojnici iz dvorišta vide i da se umire urotnici koji su čekali u vrtu. Nehotice ili hotimično, tijela su pala ili namjerno bila bačena u vrt, što je bio užasan i odvratan prizor. Oni koji su to učinili, dodaje on, bili su u posebnoj psihozi. Kad ga je Živanović poslije pitao zašto je zapovjedio da se to učini, satnik Ristić najprije mu je odgovorio da ne zna. Potom je izjavio: Zato da svima bude jasno da kralja i kraljice više nema, eto, zato sam naredio da ih bace kroz prozor.”
      Leševi su brzo nađeni i iz vrta preneseni u jednu sobu u prizemlju dvora, gdje je obavljena autopsija. Istoga jutra bili su u lijesovima sklonjeni u jedno predsoblje, a sljedeće noći neprimjetno pokopani u kripti crkve Svetog Marka u Beogradu. Kad su se dramatični događaji u dvoru završili, ostali urotnici brzo su eliminirali glavne pristaše bivšega kralja i zavladali Beogradom, a uskoro i cijelom Srbijom. Oko 5 sati ujutro na Terazijama, u samom središtu Beograda, Ljubomir Živković, vođa Samostalne radikalne stranke, objasnio je okupljenom puku da su kralj i kraljica poginuli u bračnoj svađi! “Taj veliki i strašni događaj”, zaključio je Živan Živanović, “ prihvatio je cijeli narod, neki ravnodušno, ali većina s radošću.”
      Vođa kraljoubojica prethodnog je dana večerao kod Živanovića. Dimitrijević je 28. svibnja doveo sa sobom satnika Mihaila Ristića kao nenajavljenog gosta. Živan Živanović, koji se već upoznao s Ristićem u Nišu, pitao ga je zašto je došao u Beograd. Ovaj mu je mirno odgovorio da je došao na pregled očnom liječniku. Nakon večere Dimitrijević i Ristić otišli su u grad “da malo posjede u gostionici”. Sve je bilo mirno kad su Živanovići pošli na počinak. U zoru je kucanje na prozor s ulice probudilo Jelenu Živanović. Probuđen njezinim povicima, Živanović je doznao da su kralj i kraljica ubijeni. “Ionako sam znao gdje je bio Dragutin, jer mu je krevet ostao netaknut.” Dok su se Živanovići još brinuli zbog Dimitrijevića, došli su satnici Ristić i Radivojević, koji su ubili kraljevski par, s Antićem i ostalima. Obavijestili su ih da je Dimitrijević samo lakše ranjen. Odvevši Radivojevića u stranu, Živan Živanović doznao je da je rana zapravo kudikamo ozbiljnija. “Dragutin je zaista ranjen, i to teško. Bio je živ kad su ga odnijeli u bolnicu. Nadam se da će preživjeti.” Upozorivši ga da ostalima u obitelji ništa o tome ne kaže, Živanović je časnike počastio šljivovicom prije nego što su se požurili natrag u dvor.
      Satniku Dimitrijeviću pružena je prva pomoć u stražarskoj sobi, gdje je i previjen. Bio je ranjen na tri mjesta. Prvi ga je metak pogodio u desno bedro i ostao u rani. Drugi, uperen u lijevi kuk, odbio se od drške njegova mača i zbog toga nije prodro u kuk ni oštetio unutarnje organe. Treća rana bila je najteža; metak je Dimitrijevića pogodio usred prsnog koša, prošao kroz prsnu kost, tik iznad srca, i izišao ispod rebara. Zbog mogućnosti krvarenja iz pluća ili smrtonosnog napuknuća velike krvne žile blizu srca liječnici su mu odredili potpuno mirovanje. Sljedećih deset kriznih dana na raspitivanje rodbine i prijatelja liječnici su samo vrtjeli glavom, jer nisu bili sigurni hoće li ozdraviti.
      Samo nekoliko sati nakon ubojstva kralja časnici urotnici i njihovi saveznici među civilima potpuno su držali u rukama vojsku i vladu. Njihovi pristaše, uz pomoć većine Srba, ovladali su garnizonima u unutrašnjosti. Toga jutra u Beogradu je formirana privremena vlada, koju je tisak nazvao “revolucionarnom”. Urotnici su hitno sazvali predstavnike svih političkih stranaka i zamolili ih da formiraju vladu nacionalnog jedinstva, koja će voditi Srbiju prvih nekoliko mjeseci. Najjači pojedinci u toj vladi bili su Stojan Protić i Ljubomir Živković, vođe dvaju krila Radikalne stranke. Sve u svemu, časnici urotnici ispravno su postupili kad su vlast odmah prepustili istaknutim političarima. Nisu pokušali niti sami prisvojiti vlast niti Srbiji nametnuti određenu politiku.21
       Neki političari kojima su se časnici obratili nisu mogli povjerovati da da im se vlast predaje u ruke. Protić je isprva sumnjao da je posrijedi prijevara, kako bi bili uhićeni on i njegovi kolege. Ljuba Živković, vođa samostalnih radikala, vatreno je pridobivao beogradsku uličnu gomilu:

      Braćo, nemojte misliti da je ovo vojna revolucija. Vojska je ovo učinila u uvjerenju da će srpski narod to podržati i nije htjela učiniti bilo što bez podrške ili protiv srpskog naroda.”

Poništivši sve odluke kralja Aleksandra, nova vlada nacionalnog jedinstva iznova je uspostavila Ustav iz 1901., Skupštinu i Senat. Skupština je tada, nadmoćnom većinom, za kralja izglasovala sredovječnog pretendenta Petra Karađorđevića. Unatoč republikanskim idejama nekih mlađih urotnika, monarhija se činila jedinim relnim izborom. Politički uvjeti u Europi bili su takvi da bi proglašenje republike izazvalo protivljenje svih velikih sila i tako Austro-Ugarskoj dalo izliku za vojnu intervenciju.
      Dimitrijević i njegovi prijatelji tim su prevratom silno zadužili dinastiju Karađorđević. Tragična smrt posljednjeg Obrenovića presudila je stoljetni spor dviju dinastija, koji je nekoliko puta paralizirao Srbiju. Dimitrijević je uvjeravao svoje drugove koji su oklijevali da je prijeko potrebno ubiti kralja:

      Ubojstvo kralja nanijet će veliku štetu našem ugledu i ugrozit će mir u zemlji i inozemstvu. Ali vrijeme će pokazati da to nismo učinili iz niskosti ili mržnje, nego u interesu države.

Da je imao nasljednika, Aleksandar bi možda bio pošteđen smrti. Ovako je njegovo uklanjanje bilo neophodni preduvjet ujedinjenja Srba i južnih Slavena.
      Poslije su Dimitrijeviću drugovi odali priznanje za poduzetnost, vodstvo i samopožrtvovnost kojima je osigurao uspjeh prevrata. Dimitrijević je bio doveden u vezu, potvrđuje Tucović, s preporodom Srbije, koji je počeo uništenjem dinastije Obrenović:

      Vođen vizijom nacionalnog genija koji ne priznaje prepreke, Apis je zapalio revolucionarni plamen među srpskim časnicima. Iz tog plamena nikla je svibanjska tragedija i ratovi za oslobođenje naroda... koji su završili ujedinjenjem cijelog naroda u jednu naciju Srba, Hrvata i Slovenaca.

Među časničkim urotnicima, suglasio se Miloš Bogićević, "Dimitrijević se isticao svojim domoljubljem, upornošću i odlučnošću da djeluje. U presudnom trenutku on ih je nadahnuo hrabrošću; zahvaljujući njemu prevrat je uspio.

***
APIS koji je s engleskog preveo Dubravko Grbešić možete kupiti i u našoj webknjižari

Suzanna Cahalan, MOZAK U PLAMENU, odlomak 2




     Prema Stephenovu kasnijem prepričavanju strahota koje su uslijedile, probudila sam ga neprekidnim čudnim, tihim stenjanjem. Prvo je mislio da škripim zubima, ali kada su se ti škriputavi zvukovi pretvorili u visoki cvilež, nalik zvuku trljanja brusnog papira o metal, i kad je potom, na podlozi od zvukova koji su dopirali iz televizora, začuo duboko hripanje, kao iz filma Oštrica zločina, shvatio je da nešto nije u redu. Pomislio je da možda ne mogu spavati, ali kada se okrenuo da me pogleda, ja sam sjedila uspravno, posve otvorenih, raširenih očiju, ali ništa nisam vidjela.
      „Hej, što je?“
      Nije bilo odgovora.
      Kada mi je predložio da se pokušam opustiti, okrenula sam se prema njemu piljeći u njega kao da sam opsjednuta. Ruke su mi sunule ravno naprijed, kao u mumije, a onda sam zakolutala očima prema gore i ukočila se. Teško sam hvatala zrak. Tijelo mi se sve više kočilo dok sam neprekidno udisala, bez izdisanja. Odjednom su mi iz usta, kroza stisnute zube, navrle krv i pjena. Stephen je prigušio panični vrisak – njemu je to bilo najstrašnije iskustvo u životu, prizor koji će ga još godinama proganjati – i načas se užasnuto zagledao u moje drhtavo tijelo, a onda je skočio u akciju.
      Stephen nikada prije nije vidio napadaj, ali znao je što treba učiniti. Polegnuo me, okrenuo mi glavu na stranu da se ne ugušim i odjurio po svoj iPhone da nazove hitnu.
      ***
      Taj trenutak, moje prvo ozbiljno zamračenje uma, obilježio je granicu između duševnog zdravlja i bolesti. Premda ću u sljedećim danima i tjednima imati lucidnih razdoblja, više nikada neću biti ista. Sada započinje mračno doba moje bolesti, kada postojim u čistilištu između stvarnog svijeta i nekog drugog, maglovitog, izmišljenog svijeta, stvorenog od halucinacija i paranoje. Od ovog trenutka nadalje, pri sastavljanju djelića tog „izgubljenog vremena“, moram se oslanjati na vanjske izvore.
      Kao što ću kasnije saznati, to je bio samo najdramatičniji i najočitiji napadaj u nizu napadaja koje sam imala već danima. Sve što mi se događalo u prošlih nekoliko tjedana bilo je dio jedne veće, strašnije bitke koja se odvijala na najosnovnijoj razini mog mozga.
      Zdrav mozak jest simfonija od 100 milijarda neurona, a djelovanje svake pojedine moždane stanice usklađuje se u cjelinu iz koje potječu misli, kretnje, sjećanja pa i obično kihanje. Promjene u električnim uzorcima mozga mogu navesti moždane instrumente, neurone, da zasviraju neku melodiju  i potreban je samo jedan neusklađeni instrument da naruši koheziju simfonije. A kada neuroni počnu svirati bez prestanka, neusklađeno i svi odjednom, zbog bolesti, traume, tumora, pa čak i zbog odvikavanja od alkohola ili nedostatka sna, kakofonična posljedica može se pretvoriti u napadaj.
      U nekih ljudi dolazi do toničko-kloničkog napadaja, poput ovoga kojemu je Stephen svjedočio, a koji karakteriziraju gubitak svijesti ili krutost mišića i neobičan, često sinkronizirani ples nehotičnih kretnji – moji strašni pokreti kao u zombija. U drugih ljudi napadaj je suptilniji, a sastoji se od epizoda zurenja u prazno, pomućene svijesti i repetitivnih pokreta ustima ili tijelom. Dugoročne posljedice neliječenih napadaja mogu biti kognitivni defekti, pa i smrt.
      Vrsta i snaga napadaja ovisi o tome gdje je u mozgu došlo do neuronske hiperaktivnosti. Ako se ona nalazi u vidnoj kori, osoba koja ima napadaj doživjet će optička iskrivljenja, poput vizualnih halucinacija; ako se nalazi u motoričkim dijelovima frontalne kore, osoba će imati te složene nehotične pokrete i tako dalje.
      Osim tog snažnog toničko-kloničkog napadaja, ja sam imala i kompleksne parcijalne napadaje; oni su posljedica pretjerane stimulacije u temporalnim režnjevima, koji se smatraju „najškakljivijim“ dijelovima mozga. Do napadaja iz temporalnih režnjeva dolazi u slučaju pretjerane aktivnosti u starim strukturama hipokampa i amigdale, dijelova mozga nadležnih za emocije i pamćenje. Simptomi te vrste napadaja protežu se od osjećaja euforije tipa „božićno jutro“, preko seksualnog uzbuđenja, do vjerskih iskustava. Ljudi često navode osjećaje déjà vu i jamais vu, poput onog mog osjećaja otuđenosti na zahodu; vide svjetlosne aure ili im se pak svijet čini neobično neproporcionalnim (poznato kao efekt Alise u Zemlji Čudesa), a to je ono što mi se događalo dok sam išla na razgovor s Johnom Walshem; i imaju epizode fotofobije, ekstremne osjetljivosti na svjetlost, poput onoga što me snašlo na Times Squareu. Sve su to uobičajeni simptomi ili znakovi napadaja iz temporalnih režnjeva.
      Mali dio ljudi oboljelih od epilepsije temporalnog režnja – oko 5 do 6 posto – navodi izvantjelesno iskustvo; osjećaj taj opisuju kao da su izašli iz vlastita tijela i gledali sami sebe odozgo.
      #
      Nalazim se na nosilima.
      Ukrcavaju me u vozilo hitne pomoći, a Stephen me drži za ruke.
      Ulazim u bolnicu.
      Tu sam. Lebdim iznad tog prizora i gledam dolje. Mirna sam. Ne osjećam strah.    

***
S engleskog prevela Andrea Bagović. MOZAK U PLAMENU možete potražiti i u webknjižari.