Profil

  REKLA JE   Pogovor (lipanj 2020.)     Jednog kasnog zimskog jutra, gotovo točno godinu dana nakon okupljanja u Los Angelesu, originalni tim koji je radio na istrazi Harveyja Weinsteina sjurio se na novi sastanak u redakciji vijesti. Sjele smo jedna uz drugu, a Rebecca Corbett, Dean Baquet i Matt Purdy visjeli su nam na leđima. Porota na suđenju Harveyju Weinsteinu u New Yorku spremala se izreći odluku.   U našoj skupini novinara nitko nije znao što se može očekivati. Napori da se Weinsteinu dokaže pravna odgovornost nisu bili pretjerano uspješni. Do tog dana u veljači 2020. godine gotovo je stotina žena javno optužila propalog producenta za razna nedjela, od uznemiravanja do silovanja. Ali većina se optužbi odnosila na događaje prestare da bi se dizale optužnice ili na uvredljivo ponašanje koje se nije moglo kvalificirati kao zločin. Tužitelji su upravo bili podignuli optužnicu protiv Weinsteina u Los Angelesu, ali pojedinosti tog slučaja još nisu bile poznate. Deseci n

        U uglednoj obitelji Obexer u Innsbrucku, glavnom gradu austrijske pokrajine Tirol, 15. siječnja 1891. rodila se djevojčica. Dali su joj ime Diana po rimskoj božici lova, a krstili u katoličkoj crkvi pod imenom Frida Olga. Bila je drugo dijete u obitelji Maxa Obexera (1863. – 1933.) i Amerikanke njemačkog podrijetla Anne r. Roese (1868. – 1915.). Njen brat Herman imao je tada već dvije godine (1888. – 1907.).      Obitelj Obexer bitno je utjecala na razvoj Innsbrucka kao turističkog središta i klimatskog lječilišta. Djed Diane Budisavljević Michael Obexer (1826. – 1884.), trgovac tekstilom i investitor, već je u svibnju 1883. na kupljenom zemljištu u podnožju planinskog lanca Nordkette sagradio i otvorio ”Hotel et Pension Iglerhof”. Nakon velikog požara u kolovozu iste godine, u kojem je izgorio velik broj zgrada, započeo je gradnju novog izletišta ”Obexerhofa”, ali njegovo otvorenje nije dočekao. Nakon njegove smrti poslove je preuzeo Max Obexer, otac Diane Budisavljević. Dov

        Sveti Lazar, Izak i Modest: dan prvi   1.   Netom što je brod isplovio iz porta, sunce je zašlo. Purpurni zalazak još je kratko gasnuo iza prvog vijenca otoka, a onda je sve utonulo u tamu. Rano zimsko poslijepodne pojelo je sve – i nebo, i oblake, i mrkentu, i šumu, i obrise otoka, i ledenu vodu uokolo. Noć je pala, kao da nikad više neće svanuti. Jedino što je svijetlilo u tom posljednjem, nepopustljivom mraku bio je salon putničkog broda. Žuta svjetla kabinske rasvjete žmirkala su nad podom od linoleuma, nad ovalnim separeima i sjedištima od skaja. Na tim istim sjedištima još su se u kolovozu gužvale horde turista. Ali sada – sredinom decembra – turista nije bilo. U rani zimski sumrak salon je bio tugaljivo pust. Gorki Šain sjedio je sam u kutu velikog separea. Gledao je kako s onu stranu prozorskih okana mrak proždire nebo i more. A kad je vani sve postalo crno, zatvorio je oči. Osluškivao je zvukove. Zvukove koje je toliko puta slušao i dobro poznavao