petak, 29. svibnja 2015.

Josip Novaković: POŽUDA

59. paralela

Bilo je oko pet sati poslije podne. Čekao sam vlak na podzemnoj željeznici, na Liniji A. Nalazio sam se na Columbus Circleu i bio sretan što je subota, pa nije bilo gomile ljudi koja se u to doba vraća
s posla kući. Znate da su odmah nakon napada 11. rujna u podzemnoj željeznici u New Yorku gužve bile rjeđe jer su je gradski paranoici (kojih ima mnogo i u koje ubrajam i sebe) izbjegavali,
vjerujući da će to biti sljedeća meta. Dobrih mjesec dana nakon napada posvuda sam viđao kojekakve torbe i pitao se što li nam jamči da u njima nije eksploziv ili antraks ili virus kuge. Policajci su stajali na ulazima u podzemnu, sa svojim dugim palicama, žvakali kaugume i nisu zapravo nikoga tko je ulazio pregledavali. Oni nisu tamo stajali da bi nešto unaprijed spriječili, nego tek da nešto naprave ako se dogodi kakva tragedija, post mortem. Usprkos prigovorima da su u to vrijeme bile ograničene ljudske slobode, i dalje ste mirno mogli ušetati u podzemnu, nitko vas ne bi pregledao ni pogledao vaše dokumente. To nije bio slučaj dok sam živio u nekadašnjoj Jugoslaviji, prilično davno, kad je policija “redovito” pregledala prolaznike i tražila da se pokaže lična karta.

U svakom slučaju, dobrih mjesec dana stalno sam očekivao da će negdje nešto eksplodirati i zadimiti se, no kasnije su me takve misli sve rjeđe mučile. Jedino što mi je kasnije padalo na pamet bilo je da me zapravo takve misli više ne muče. Čudno, ali osjetio sam ovdje određenu sigurnost (iako ne znam je li to bilo glupo ili ipak dobro promišljeno). Petkom bi bila tolika gužva u podzemnoj da biste, dok čekate na peronu, u vlakovima kroz vrata vidjeli samo leđa putnika. Pogledao sam jednog Azijca koji je stajao pored mene, misleći kako sve ovo i njega zabavlja, no nije reagirao na moj pokušaj komunikacije.

Dobro, pomislio sam, u Tokiju u podzemnoj željeznici postoje zaposlenici čiji je posao uguravati ljude u vlakove, da ih što više stane, tako da je njemu to možda izgledalo normalno. No, nakon što mi je ta misao prošla kroz glavu, on se počeo smijati. “Jeste li sigurni da želite ući u taj vlak?” upitao me. Samo sam mu nešto promumljao umjesto odgovora. Zapravo sam mu želio reći što sam vidio na međuperonu dok sam silazio s Pedeset i sedme ulice. Vidio sam starca koji je ležao na podu, ali tako da mu je jedna noga visjela na stepenicama, a druga bila ispružena ispred njega, no najgore je bilo to što mu je i čizma sprijeda bila otvorena, pa su mu virili prljavi prsti, s neobrezanim, plavim noktima. Bio je obrastao u sivo-smeđu bradu, a takva mu je bila i kosa, baš kao i odjeća, ali od prljavštine već skorena, neoprana koža. No, pimpek, koji je polagano navlačio, bio je cijeli svjetloružičast i činilo se kao da je to bio jedini njegov dio koji je izgledao zdravo i čisto. Kad me primijetio, polagano je
spremio svoj penis i odmakao se od stepenica. Tko zna odakle je maloprije crpio inspiraciju? Mora da je imao neki jaki um kad je mogao proizvesti takve slike, iako je postojala mogućnost da mu
nikakvih slika i nije trebalo.

A u jednom vlaku podzemne željeznice, samo dan ranije, vidio sam prosjaka koji je urlao. “Ljudi, gladan sam! Moram nešto pojesti. Pojeo sam neko smeće iz Dumpstera i otrovao se. Morali
su mi otvoriti želudac. Pogledajte!” Podigao je svoju košulju da nam pokaže ožiljak koji još nije zacijelio. Ljudi su uzdisali, a on je grozno smrdio. Bio je strašno prljav, cijeli sklupčan i slinav. Dao
sam mu dolar, ali pritom pazio da ga ne dotaknem. Nakon toga je u vlak ušao drugi, koji je na sebi imao samo gaće i čarape, iako je to bilo usred zime. “Dame i gospodo,” rekao je. “Nemam što
obući. Molim vas, dajte mi nešto novca da si kupim par hlača.” Ipak, beskućnici iz nekog razloga ne ulaze u vlakove kad je najveća gužva. Možda se groze dodira s čistim ljudima.

petak, 22. svibnja 2015.

Emma Straub NA ODMORU

Prvi dan

Dan odlaska uvijek dođe iznenada, bez obzira na to koliko se dugo datumi nazirali na kalendaru. Jim je kofer spakirao večer prije, ali sada, nekoliko trenutaka uoči predviđenog polaska, oklijevao je. Je li spakirao dovoljno knjiga? Koračao je amo-tamo ispred police s knjigama u radnoj sobi i izvlačio romane za hrbat, a potom ih vraćao na mjesto. Je li spakirao tenisice? Je li spakirao kremu za
brijanje? Jim je čuo ženu i kćer kako u zadnji čas panično trčkaraju gore-dolje po stepenicama i na hrpu pokraj vrata stavljaju još onu jednu stvar koju su zaboravile. Kad bi mogao, Jim bi štošta rado izvadio iz prtljage: proteklu godinu svoga života, a i pet prije nje. Pravo govoreći: način na koji ga je Franny za večerom gledala s druge strane stola; osjećaj svoga uda u ustima nove osobe prvi put u tri desetljeća, kao i žarku želju da ondje i ostane; ništavilo koje ga je čekalo nakon povratka,
prazninu beskrajnih dana koje će morati ispunjavati. Jim sjedne za stol čekajući hoće li mu netko reći da je potreban negdje drugdje.

Sylvia je čekala ispred kuće zureći niz 75. ulicu prema Central Parku. Njezini roditelji spadaju u one ljude koji vjeruju da se taksi uvijek pojavi točno u pravom trenutku, naročito ljeti, tijekomvikenda, kad je u gradu promet najslabiji. Sylvia je smatrala da su to gluposti. Jedino gore od toga što će provesti dva od posljednjih šest tjedana uoči odlaska na fakultet na odmoru s roditeljima bilo
bi da zakasne na let, pa da mora prespavati noć sjedeći u čekaonici zračne luke, s prljavim jastukom na sjedalu kao jedinom utjehom.

Sama će dozvati taksi. Nije baš da je htjela provesti cijelo ljeto na Manhattanu, koji se pretvorio u pazuho od rastaljena betona. Pomisao na Mallorcu bila je privlačna, u teoriji: riječ je o otoku, što podrazumijeva male valove i ugodan povjetarac, a moći će i vježbati španjolski, koji joj je dobro išao u srednjoj školi. Svi – doslovno svi – maturanti iz njezinog razreda cijelo ljeto nisu radili ništa, osim što bi se izmjenjivali kao domaćini zabava kad bi nekome roditelji otišli u Wainscott, Woodstock ili neko drugo mjesto s kolibama od drvene šindre, koje su namjerno izgledale oronulo. Sylvia ih se dovoljno nagledala tijekom proteklih osamnaest godina i jedva se čekala maknuti od tamo. Istina, još ih se četvero iz njezinog razreda upisalo na Sveučilište Brown, ali s njima više nikad ne mora prozboriti ako to ne želi, što joj je i bila namjera. Pronaći nove prijatelje. Izgraditi
novi život. Napokon biti negdje gdje se uz ime Sylvije Post neće vezivati duhovi iz prošlosti, kad je imala šesnaest, dvanaest ili pet godina, gdje će se odvojiti od roditelja i brata te moći jednostavno
postojati, poput astronauta koji lebdi u svemiru, neopterećen silom težom. Kad bolje razmisli, voljela bi da cijelo ljeto provedu u inozemstvu. Ovako će opet morati istrpjeti kolovoz kod kuće,
kad će i zabave dosegnuti cmizdrav i otužan vrhunac. Sylvia nije kanila cmizdriti.

Iza ugla se pojavio taksi s upaljenim svjetlom i polako joj prišao poskakujući preko rupa u kolniku. Sylvia je podigla ruku u zrak, a drugom nazvala kućni broj. Telefon je zvonio i zvonio, te nastavio
zvoniti kad se taksi zaustavio. Sam Bog zna što su joj roditelji radili u kući. Sylvia otvori vrata taksija i smjesti se na stražnje sjedalo.

– Samo časak – reče. – Oprostite. Moji će roditelji svaki čas izići. – Zastane. – Grozni su. – To nije uvijek tako, ali trenutačno jest, pa se nije ustručavala to i reći. Vozač taksija kimne i uključi taksimetar. Očito mu ne bi nimalo smetalo da ovdje prosjedi cijeli dan bude li potrebno. Taksi bizaustavio promet da je prometa bilo. Sylvia je, čini se, bila jedina osoba u gradu kojoj se žurilo. Pritisnula je tipku za ponovno biranje broja i ovoga puta otac joj se javio nakon prvoga zvona.
– Idemo – rekla je prije no što je on stigao išta zaustiti. – Taksi je ovdje.
– Tvojoj majci se ne žuri – reče Jim. – Izlazimo za pet minuta.
Sylvia prekine i pomakne se napravivši mjesta na stražnjem sjedalu taksija.

– Stižu – reče Sylvia. Naslonila se i zatvorila oči. Osjetila je kako joj se pramen kose zalijepio za komad ljepljive trake koja je sjedalo držala na okupu. Činilo se vrlo mogućim da iz kuće iziđe
samo jedan od njezinih roditelja i da to bude kraj, rasplet bez zadovoljavajućega rješenja, kao u nekoj lošoj sapunici. Taksimetar je nastavio otkucavati, a oni su sjedili u tišini, Sylvia i taksist, punih deset minuta. Kad su Franny i Jim napokon u žurbi izišli iz kuće, trube automobila koji su zaglavili u koloni iza taksija oglasile su se kao u svečanoj povorci, prijekorno i slavodobitno. Franny klizne na sjedalo do kćeri, a Jim sjedne na suvozačko mjesto, koljena stisnutih uz upravljačku ploču. Sylvia nije bila ni sretna ni nesretna što su joj oba roditelja u taksiju, no osjetila je olakšanje, premda to naglas ne bi priznala.

četvrtak, 21. svibnja 2015.

Katarina Bivald: Čitateljica u potrazi za sretnim završetkom

Sara Lindqvist
Kornvägen 7, 1. kat
136 38 Haninge
Švedska

25. travnja 2009., Broken Wheel, Iowa

Draga Sara,
nadam se da ćeš uživati u knjizi Louise May Alcott Staromodna djevojka. Priča je šarmantna, ali možda malo otvorenije moralizira nego Male žene.
Što se tiče plaćanja, o tome ne trebaš razmišljati, godinama imam dva primjerka te knjige. Raduje me je što je sada pronašla novi dom i što će otputovati sve do Europe. Nikad nisam bila u Švedskoj, ali sigurna sam da je to jako lijepa zemlja.
Nije li neobično da će nečije knjige otputovati dalje nego njihov vlasnik? Tješi li me to ili zabrinjava, ne znam ni sama.
Srdačan pozdrav,
Amy Harris












Knjige - život: 1 -0

Nepoznata žena na glavnoj ulici Hopea bila je gotovo uznemirujuće neugledna. Mršava, nezanimljiva pojava odjevena u jesenski kaput, pretopao i siv za to doba godine. Kraj stopala joj je ležao ruksak, a uz mršavu nogu naslanjala se divovska putna torba.
Stanovnici koji su svjedočili njezinu dolasku nisu mogli, a da ne pomisle kako je nepristojno da se netko tako malo brine o svojoj vanjštini. Tu ženu kao da ni najmanje nije zanimalo da ostavi dobar dojam.
Kosa joj je bila neodređeno smeđa, ni svijetla ni tamna. Držala ju je zabačenu unatrag nemarno postavljenom kopčom, a na ramena joj je padala u neurednim uvojcima. Tamo gdje joj se trebalo nalaziti lice, vidjela se knjiga Louise May Alcott Staromodna djevojka.
Izgledala je kao da je uopće nije briga što je u Hopeu. Kao da se tamo našla slučajno, s knjigom, prtljagom i nepočešljanom kosom, a jednako je tako mogla biti i u bilo kojem drugom gradu. Bila je u jednoj od najljepših ulica okruga Cedar, možda i u najljepšoj ulici u cijeloj južnoj Iowi, ali jedino što je vidjela bila je ta knjiga.
Potpuno nezainteresirana ipak nije mogla bila. Tu i tamo velike sive oči zirnule bi preko ruba knjige, kao da je prerijski pas koji diže glavu da provjeri je li sve u redu.
Knjiu  bi malo spustila i prvo bi oštro bacila pogled ulijevo, pa onda preletjela pogledom prema desno, sve dokle je mogla, a da ne okrene glavu. Potom bi podignula knjigu i činilo se kao da se opet udubila u priču.

Sara je ustvari tog trenutka upamtila gotovo svaki detalj ulice. Čak i s knjigom pred očima mogla je opisati kako se kasno poslijepodnevno sunce presijavalo na ispoliranim gradskim džipovima, kako čak i krošnje stabala izgledaju uredno i organizirano te da frizerski salon udaljen pedeset metara ima reklamni natpis od laminirane plastike obojen u domoljubne crveno-bijelo-plave pruge. Sve je prožimao odvratan miris svježe ispečene pite od jabuka. Dolazio je iz kafića njoj iza leđa, odakle ju je nekoliko sredovječnih žena s otvorenim negodovanjem promatralo kako čita. Tako se barem činilo Sari. Svaki put kada bi digla pogled s knjige, namrštile bi obrve i lagano odmahivale glavom kao da krši neko nepisano pravilo ponašanja čitanjem na otvorenom.
Ponovo je izvadila mobitel i nazvala posljednji birani broj. Devet je puta odzvonilo prije nego što je prekinula.

I tako, Amy Harris je kasnila. Sigurno je postojalo neko razumno objašnjenje. Probušena guma, možda. Ostanak bez benzina. Bilo je lako – pogledala je na ekran mobitela – zakasniti dva sata i 37 minuta.

Nije bila zabrinuta, ne još. Amy Harris pisala je prava pravcata pisma, na pravom starinskom papiru za pisma, mekanom i debelom, krem boje.
Nema šanse da osoba koja piše pisma na pravom starinskom papiru za pisma te boje ostavi na cjedilu prijatelja u stranom gradu ili bude psihopat i masovni ubojica sklon seksualnom sadizmu, bez obzira na to što kaže Sarina mama.

"Ispričavam se, draga."
Kraj nje je stajala nepoznata žena. Imala je onaj pogled pun lažnog strpljenja kakav obično imaju kakav ljudi imaju kad joj pitanje postave već nekoliko puta.
"Mogu li vam kako pomoći?" upitala je žena. Smeđa papirnata vrećica s namirnicama počivala je na njezinu boku, a konzerva juhe od rajčice marke Hunt opasno se naginjala preko ruba.
"Ne, hvala", rekla je Sara. "Čekam nekoga."
"Tako dakle." Ton je zvučao zabavljeno i brižno. Žene na terasi kafića sa zanimanjem su pratile cijeli razgovor. "Prvi ste put u Hopeu?"
"Na putu sam za Broken Wheel."
Možda je umišljala, no činilo se da žena nije nimalo zadovoljna tim odgovorom. Konzerva je opasno poskočila. Trenutak kasnije rekla je: "Bojim se da to nije bogzna kakav grad, Broken Wheel. Poznajete li koga tamo?"
"Živjet ću kod Amy Harris."
Muk.
"Sigurna sam da je na putu ovamo", rekla je Sara.
"Čini mi se da su te ostavili, draga." S iščekivanjem je pogledala u Saru. "Hajde. Nazovi je."
Sara je nevoljko izvadila telefon i pokušala se odmaknuti, ali nepoznata žena pritisnula joj je svoj obraz uz uho da može čuti kako zvoni.
"Čini se da se ne javlja", Sara je vratila mobitel u džep, a žena se malo odmaknula. "Što ćeš tamo raditi?"
"Provesti godišnji. Unajmit ću sobu."
"I sad su te ovdje ostavili. Baš krasan početak. Nadam se da nisi platila unaprijed." Žena je premjestila vrećicu u drugu ruku i pucnula prstima prema terasi kafića. "Hank", viknula je jedinom muškarcu. "Odbaci djevojku u Broken Wheel, može?"
"Nisam popio kavu do kraja."
"Ponesi je sa sobom. "

Čovjek je zagunđao, ali je poslušno ustao i nestao u unutrašnjosti kafića.
"Da sam na tvojem mjestu", okrenula se žena prema Sari, "ne bih im odmah dala sav novac. Platila bih na samom odlasku. A dotad bih ga držala dobro skrivenog."
Tako je snažno kimnula glavom da je konzerva juhe opet poskočila. "Ne kažem da su svi u Broken Wheelu lopovi", dodala je za svaki slučaj. "Ali nisu kao mi."
Hank se vratio s kavom u papirnatoj čaši, a Sarin ruksak i torba ubačeni su na stražnje sjedalo njegova auta. Saru su ljubazno, ali odlučno posjeli na prednje sjedalo.
"Odvezi je tamo, Hank", rekla je žena i udarila dvaput po krovu automobila slobodnom rukom. Nagnula se prema otvorenom prozoru.
"Ako se predomisliš, uvijek se možeš vratiti."

"Znači, za Broken Wheel", nezainteresirano je rekao Hank.
Sara je spojila ruke nad knjigom i pokušala izgledati opušteno. Automobil je mirisao po jeftinoj vodici za brijanje i skupoj prženoj kavi.
"Što ćeš tamo?"
"Čitati."

Zatresao je glavom.
"Kao na godišnjem", pojasnila je.
"To ćemo još vidjeti", rekao je zloslutno.


utorak, 19. svibnja 2015.

Ivo i Slavko Goldstein: TITO

Kumrovečko djetinjstvo

Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u selu Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, kao sedmo od petnaestero djece Franje i Marije Broz, rođene Javeršek.1 Osmero braće
i sestara umrlo je pri porodu ili u ranome djetinjstvu. Brojna djeca i njihov natpolovični pomor bili su nešto sasvim uobičajeno u to vrijeme u Brozovu rodnom kraju. Njegova majka Marija bila je najstarija od četrnaestero djece, od kojih je samo sedmero doživjelo zrelo doba. U prosjeku je oko 60% djece umiralo u dobi do dvije godine, a ukupno do 80% u dobi do 15 godina. Najbliži liječnik bio je nedohvatno daleko – u Krapini, Rogaškoj Slatini ili u Celju – pa ga uopće nisu pozivali zbog dječjih bolesti. Josip Broz bio je, prema vlastitim sjećanjima, više puta bolestan kao dječak, jednom s jakom difterijom i u vrlo kritičnom stanju, ali u njegovu kuću u Kumrovcu nikad nije kročio liječnik. Sjeverozapadni dio Hrvatskog zagorja, gdje se nalazi i Kumrovec, u to se vrijeme ubraja među najnerazvijenije dijelove Austro-Ugarske: bez industrije i prometnica, s oskudnom mrežom škola, nepismenošću do 80% i izrazitom agrarnom prenaseljenošću. 

O siromaštvu tadašnjeg Kumrovca vrlo rječito govori i podatak da su u njemu iz preko 200 obitelji svega tri osobe imale pravo glasa na izborima za Sabor, jer se za pravo glasa, tzv. „franšizu“, tada tražilo 30 forinti plaćenog direktnog poreza, po čemu je u cijeloj Hrvatskoj pravo glasa imalo oko 45.000 osoba, dakle, proporcionalno ipak oko 18 puta više negoli u Kumrovcu. Govoreći o
svom djetinjstvu, Tito je 1979. rekao: „Mi nismo imali pravog djetinjstva. Išli smo u školu, ali smo morali obavljati i sve druge poslove“, i dodao: „Često smo gladovali... patili smo se, ali smo se ujedno čeličili.“2 U takvim okolnostima iseljavanje u Ameriku ili odlazak u „fremt“ bili su u Hrvatskom zagorju često jedini mogući način preživljavanja.

U doba kad se rodio Josip Broz njegov otac Franjo posjedovao je osam jutara zemlje. Za razliku od velike većine drugih Kumrovčana, imao je i par konja, s kojima je kao kirijaš mogao ponešto zaraditi. Stoga je Tito 1935. u „autobiografiji“ za kadrovsku evidenciju Kominterne mogao napisati: „Moj otac je bio seljak-srednjak, ali je već 1913. gotovo cijelo imanje bilo rasprodato zbog dugova bankama, pa je moj otac postao nadničar.“ Dugovi su nastali još prije Titova rođenja, kad
je otac Franjo, jednu za drugom, otpremao iz kuće svojih šest sestara, kojima je prilikom njihovih udaja trebalo isplatiti dio zemlje i dogovoreni miraz. Plaćanje dugova se stalno prolongiralo, kamate se kupile i sve je to poput more pritiskalo kuću Brozovih. „Ali najteže od svega bilo mi je kada me otac slao da s njegovom mjenicom u ruci odem žirantima i zamolim da je potpišu. To su bili seljaci kao i moj otac, dužni, gladni, s mnogo djece... Morao sam tada slušati prvo grdnje, zatim jadikovke, dok konačno mjenica nije bila potpisana...“, pričao je, nakon mnogo godina, Tito svom biografu Vladimiru Dedijeru.

Čovjek, koji svojeg nedoraslog sina šalje da mu skuplja žirante za mjenice, sigurno nije bio jak karakter. Pod teretom mjenica, otplata, kamata i novih zaduženja Franjo Broz je pomalo rezignirao. Polako je prestajao raditi na zemlji i sve se više bavio samo kirijašenjem. Poput većine zagorskih kirijaša, prepuštao se i alkoholu. Da se riješi mjenica i dugova, prodavao je zemlju, komad po komad. Sa sve manje zemlje, ni djeca mu više nisu imala kakvu-takvu egzistenciju kod kuće, pa su jedno po jedno, s voljom ili protiv volje, morala u proletere, u zanate, u gradove, u svijet. Brozovi 1913. više nisu posjedovali ni komadić zemlje u Kumrovcu, a kad se 1920. Tito vratio iz Rusije, bila je prodana i obiteljska kuća. 

Tek 1976. Tito kupuje djelić bivše očeve zemlje, vinograd, gdje je kao dječak navodno najradije radio, i prepisuje ga na sina Žarka: „Neka Brozovi opet u Kumrovcu imaju nešto
svoga“, rekao je tada Tito svom suradniku kojem je povjerio da obavi kupoprodajne formalnosti. S takvim ocem, čovjekom dobroćudnim i društvenim, ali mekim i bez autoriteta, u kući Brozovih, dok su djeca bila mala, glavnu je riječ vodila majka. Iz dobrostojeće slovenske obitelji s 30 jutara zemlje prenijela je preko Sutle u kuću Brozovih marljivost, štedljivost, smisao za red i čistoću. Tito u memoarima – s mnogo poštovanja i ljubavi – opisuje majku kao ponosnu, odlučnu, autoritativnu
osobu, ali ujedno brižnu i nježnu prema djeci: „Svakome od nas posvetila je pažnju i strogo nas je odgajala. Ne jedanput je, pamtim, govorila da budemo pošteni.“

Čini se da je mali Josip bio njen miljenik, a svakako miljenik njene obitelji, jer je veći dio djetinjstva do polaska u školu proveo u Podsredi, oko 15 kilometara udaljenoj od Kumrovca, kod djeda Martina Javeršeka, gdje je bio pošteđen oskudice koja u kući Brozovih nikad nije prestajala. Godine provedene u Podsredi bile su idiličan dio Brozova djetinjstva i možda je to jedan od razloga što je i poslije, u vrlo različitim životnim situacijama, često volio ići u Sloveniju. Slikara Božidara Jakca, koji ga je za rata portretirao, Tito je zamolio da napravi i sliku njegove majke. Čini se da Tito nije imao nijednu majčinu fotografiju pa je Jakac morao raditi po Titovim uputama. O vezanosti za majku i njezinu obitelj svjedoči i Jovanka Broz: „O porodici svoje majke je znao dosta, ali ne i o ocu. Tito nije znao ni svog djeda po ocu.“

Vrativši se u Kumrovec s navršenih osam godina da se upiše u tek otvorenu kumrovečku osnovnu školu, Josip Broz više nije znao hrvatski, nego samo slovenski. To mu je stvaralo poteškoće u prvoj godini školovanja pa je morao ponavljati prvi razred. Do završetka osnovne škole bio je uglavnom vrlo dobar, iako ne odličan đak. Uspješno je završio četiri razreda osnovne i dva razreda opetovnice.
Ipak, svoje djetinje teškoće s materinjim jezikom nikad, do kraja života, nije uspio sasvim prevladati. Uvijek je brkao književne hrvatske izraze, kajkavske dijalektalne i slovenske izgovore i naglaske, poslije i srpske i ponekad ruske riječi, i nikad nije uspio sasvim korektno govoriti nijednim standardnim jezikom. Urod sa sve manjih Brozovih njiva obično je dostajao samo do Božića. Za dalje
obitelj je bila ovisna o očevu kirijašenju, nadničarenju u Sloveniji, prodaji vina i mlijeka i o raznim poslovima za koje bi se ukazala prilika. Svi su morali ponešto raditi da se prehrane, pa tako i Josip, tijekom svih sedam godina školovanja. Pomagao je majci u kućnim poslovima i pomalo privređivao u vinogradu, na njivi ili na paši. 

Čini se da ga je najviše majka, svojim primjerom, uspjela naučiti marljivosti, sistematičnosti i urednosti u poslu, pa i odmjerenom taktu i ponekad prkosnom ponosu u ophođenju s ljudima. Samo jednom svojom izrazitom osobinom majka ga nikako nije uspijevala nadahnuti: religioznim osjećajem. Kao i većini tadašnjih žena, religija je bila imanentan dio duhovnog života Marije Broz. Kad je poslije vjenčanja napuštala roditeljsku kuću, kao glavnu relikviju sa sobom u novi je dom ponijela sadreni kipić Blažene Djevice Marije s djetetom Isusom u naručju. Svoju je djecu redovito vodila u crkvu, pazila da uče vjeronauk, smjerno ih dovodila do prve pričesti, a svog je miljenika Josipa uspjela preporučiti tuheljskom župniku Hotomariću za ministranta. Ali župnik je jednom prenagljeno ošamario svog ministranta i prkosni Josip navodno se više nikad nije javio da pomaže župniku. O drugoj komponenti ranog razlaza s Crkvom sam je Tito mnogo kasnije pričao: „Poslije Božića, na Novu godinu, pred vratima svake seoske kuće pojavio bi se fratar iz Klanjca s križem u ruci, a za njime zvonar s vrećom. Fratar bi na vratima napisao kredom ‘Anno domini...’, to jest čestitao bi Novu godinu, a domaćin mu je morao dati nekoliko litara kukuruza, ili klupko lana boje zlata, ili dvije forinte, što je u ono doba značilo dvije nadnice… A mi smo uvijek poslije Božića morali kupovati kukuruz, i lako je zamisliti kako smo mi, vječito gladna djeca, gledali zvonara kako trpa naš kukuruz u svoju vreću.“ 

Ukratko, dječak Josip bio je vrlo pragmatičan promatrač života oko sebe pa je zaključio da Crkva ne pomaže narodu da se oslobodi neimaštine, nego da je upravo suprotno. Stoga je vrlo rano raskrstio s Crkvom i s vjerom. Ostao je sasvim slobodan prostor za jednu novu vjeru, koja se zvala klasna svijest, a koju je kao momak svesrdno prigrlio čim se s njom nešto kasnije kao mladi radnik susreo u gradu. Kad je kao petnaestogodišnjak 1907. završio školovanje, bilo je jasno da mora ići tražiti posao, nekamo gdje će zaraditi za vlastiti kruh i još moći odvojiti poneku forintu da pošalje kući, majci za mlađu braću i sestre i ocu za otplatu dugova. Prva mu je služba bila kod jednog od ujaka, preko Sutle u Sloveniji, gdje se cijeli dan marljivo bavio stokom, ali škrti ujak nije ga plaćao kako je bilo dogovoreno i nije održao obećanje da će mu dati nove čizme. Tvrdoglavi momčić, kojem se očito nije sviđala pomisao da zauvijek ostane raditi s govedima, napustio je ujaka i vratio se u Kumrovec. Tu se ukazala nova prilika. Tih je dana na dopustu u Kumrovcu boravio štabni narednik carske i kraljevske vojske Jurica Broz, Josipov bratić. U blistavoj uniformi, nakićen ordenima, paradirao je selom izazivajući divljenje, vjerojatno s primjesama prikrivene zavisti. Tito se mnogo kasnije, s nadmoćnom ironijom, često prisjećao te opčinjenosti siromašne zagorske djece lijepim odijelima i uniformama, te dječačke slabosti koje se on sam nije oslobodio ni kad je postao maršal. 

Ali simpatije su tada, izgleda, bile obostrane, jer je rođak Jurica ubrzo predložio bistrom i radoznalom Josipu da će ga povesti u Sisak. Zaposlit će ga kod prijatelja Ignaca Striegela, koji je bio narednik, a sada je gostioničar. Izučit će za konobara, a to je najljepši poziv, jer „uvijek si lijepo obučen, radiš sa finim svijetom, a nema mnogo muke ni znoja…Tako je u ljeto 1907. štabni narednik Jurica Broz poveo rođaka Josipa, uz privolu oca Franje, na veliko putovanje iz Kumrovca u Sisak. Najprije su četiri sata pješačili do najbliže željezničke stanice u Velikom Trgovišću. 

Tu je Josip prvi put vidio parnu lokomotivu i sjeo u vlak. Zatim je istog dana prvi put u svom životu došao u grad, vidio odjednom mnogo „finog svijeta“ u lijepim odijelima i mnogo solidno zidanih kuća, po njegovu osjećaju palača, što su odudarale od kumrovečkih kućeraka i svega ostalog što je za sobom ostavio u Kumrovcu. Ipak, do kraja života ostao je sentimentalno privržen rodnom kraju. Često je pričao o kumrovečkom djetinjstvu, uvijek vrlo živo i slikovito, s humorom kojim je potiskivao sentimentalizam, i to ne samo privatno u društvu prijatelja, nego i svojim biografima, pred novinarima i pred kamerama. Dedijeru je ispričao da je u kući „na tavanu visjela suha svinjska glava koja se čuvala za Novu godinu. Braća i sestre su plakali, a ja skinem tu glavu, stavim je u kotao s vrućom vodom, uspem malo brašna, pa se sve to kuhalo oko dva sata. Najeli smo se da je ‘sve pucalo’. Ali jelo je bilo toliko masno da smo se svi razboljeli. Kad se majka vratila, mi svi samo šutimo i stenjemo. Ona se rastužila i nije nas zbog toga istukla.“ U Dedijerovu tekstu ta je epizoda
opisana kao simpatičan nestašluk prkosnog i domišljatog dječaka. Poslije je prerasla u laudu hagiografskih tekstova kojima su pedagozi u doba izgradnje Titova kulta ličnosti tom kultu privodili generacije jugoslavenskih pionira i omladinaca. U vrlo raznolikim životnim okolnostima Tito je rado navraćao u Kumrovec, iako ondje više nije imao ni obitelj, ni imanja, ni pravih prijatelja. 

A kad je postao šef države, jedna od prvih željezničkih pruga koja se pod novom vladom sagradila bila je – pruga za Kumrovec, koja se nikako nije mogla opravdati ekonomskim argumentima. Tako se odužio Kumrovcu, iako na kraju te kumrovečke uvertire u Titovoj biografiji stoji neodgovoreno i neodgovorljivo pitanje: što je zapravo dugovao Kumrovcu? Što uopće dugujemo rodnom kraju, ako smo ga odmah poslije djetinjstva zauvijek napustili? Što je Tito kao poputninu ponio iz svog Zagorja, osim uspomena na jedan ne baš idiličan životni početak? Najlakše je, na primjer, odgovoriti da je Josip Broz još u djetinjstvu uspio usvojiti karakterističnu zagorsku marljivost i upornost, druželjubivost i smisao za humor. Ali zar i među Zagorcima nema lukavih zabušanata ili nedruželjubivih mrkogleda? Ili, zar nema i među Slavoncima ili Slovencima mnogo upornih i marljivih, druželjubivih i sklonih šali? Još su nam suviše nejasna sva složena ispreplitanja najraznolikijih utjecaja koji dovode do formiranja ličnosti. U slučaju Josipa Broza Tita možda ćemo nešto više i jasnije naslućivati tek kad sagledamo njegov dug životni put, u kojem je bilo nekih stalnih poriva, nekih konstanti, nekih iracionalnih ili instinktivnih kompasa, koji se u ranim godinama još nisu mogli očitovati, ali su ipak morali biti bar djelomično začeti u Kumrovcu.

četvrtak, 14. svibnja 2015.

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći - kod odvjetnika

Nuša nije trebala dobrog odvjetnika. Trebala je najboljeg. Bila je sigurna da ga je pronašla onoga dana kada je pokucala na vrata njegova otmjenog ureda.
***

Odvjetnik Igor Belošević bio je neprivlačan, fizički gotovo odbojan čovjek. Nizak, debeljuškast i proćelav. Lice mu je bilo podbuhlo, a obrazi crveni. Imao je sitne, pronicljive oči i pogled surovog čovjeka. Lisičje dugačak nos, slomljen u davnoj tučnjavi, pridonosio je izgledu uličnog razbijača. U izrazu njegova lica nije bilo ničeg ugodnog. Da nije bio odvjetnik, vjerojatno bi bio osuđivani kriminalac.

S godinama je postao jedan od najtraženijih u svojoj branši. Nemilosrdan protivnik, tvrd kao čelik. Svi su željeli njegove usluge, a on je besramno uživao u svojoj moći. Taj osjećaj moći, to gotovo opipljivo igranje s tuđim sudbinama, hranilo je njegovu taštinu.

– Kada se vrata zatvora jednom zatvore, mnogima sam jedini spas! – e da mu je samo novčić za svaki put kad je to izgovorio.
Njegovo ime punilo je novine senzacionalnim obranama kompliciranih slučajeva koje je prihvaćao. Često je gostovao i u slatkastim društvenim kronikama gdje se pojavljivao u društvu glumica ili starleta. Obigravale su oko njega, lijepile se na moć i bogatstvo, poput leptirica na noćno svjetlo, a on ih je uzimao gutajući ih poput plamena.

Nemoguće je bilo izbrojiti sve one djevojke koje su posljednjih godina gostovale u kazalištu njegova života. Sve su one više-manje bile iste. Željne provoda i dobrostojećih muškaraca.
Nije se želio vezati jer nije imao vremena, ali ni iluzija o nekim velikim ljubavima. Za njega je ljubav predstavljala čisto gubljenje vremena, a njegovo vrijeme bilo je dragocjeno.
Ali Nuša! Nuša je bila drugačije. Znao je to već onog dana kad je pokucala na njegova vrata.

***
– Oprostite, trebam odvjetnika Beloševića.
– Imate li zakazano? – Vjera nikoga nije puštala bez prethodnog dogovora. Bila je poput okrutne čuvarice zatvora i zaista u ovih petnaest godina, koliko se bavi ovim poslom, nitko nenajavljen nije se mogao probiti do odvjetnika Beloševića. Na to je bila posebno ponosna. 
– Žao mi je, draga gospođo, ali morate se najaviti. Termini su popunjeni, sljedeći slobodan termi...
– Oprostite – glas joj je bio blag, ali odrješit – nemam baš toliko vremena. Trebam gospodina odvjetnika, ne sutra, ne prekosutra, već danas. Točnije sada!
Vjera iznenađeno digne glavu. U svojih – koliko ono godina radnog staža, nikada se nije susrela s tako drskom ženetinom.
Pa što si ova samo umišlja? Napirlitana koza!
Vjera nije voljela lijepe žene. Štoviše, mrzila ih je jer umišljene i bahate poput ove nikada se nisu morale pomučiti. Za razliku od nje, uvijek su dobivale ono što su htjele. Gadure! Trebale su samo zatreptati tim svojim očicama, napućiti usne, izbaciti sise, zamigoljiti guzovima.
– E pa, draga moja, neće proći! Ne'š uć' pa makar umrla – pomisli zlurado.
– Žao mi je. Kao što sam rekla, sljedeći je termin za... – gotovo se naslađivala.
– Gospođo, znam da radite svoj posao i ne bih vas željela dovoditi u neugodnu situaciju, no ja moram vidjeti gospodina Beloševića – reče tihim promuklim glasom.
– Žao mi je – zlobno joj se naceri u lice.
– I meni – odvrati Nuša i sjedne u crnu fotelju.

Igor je pukim slučajem načuo razgovor.
– Ova ženska zna što hoće – pomisli zadivljeno. Obožavao je neustrašive  žene, one koje se znaju izboriti za sebe. Nije ju još ni vidio, ali bio je siguran da je nešto posebno.
Iz puke znatiželje pojavio se na vratima i prvi put u životu blagoglagoljivi odvjetnik Igor Belošević ostao je bez teksta.


Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći, Profil, 2015.  

srijeda, 13. svibnja 2015.

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

O MENI (neslužbeno)


Kad mi netko postavi pitanje tko sam ja, često automatski nabrojim uloge: majka, supruga, sestra.  Kći sam bila, a sada više nisam. Kada si sama postavim to pitanje, zatreperi mi usna od radosti i vidim sebe kao onu koja se vječito – igra. I kako mi je tek sada ugodno u ženskom tijelu, vidim se kao curicu koja skače i pleše po livadi. Toliko odskakujem da se katkada teško vratim na zemlju (mislim i na planet i na tlo). Zaigrana i radosna! To sam ja... Hvala lijepa na pitanju.

Ja sam planina. Često tu rečenicu ponavljam sebi i svojima jer kad naiđu takozvane nedaće, imam osjećaj da se sva nekako raširim, zauzmem više mjesta i ukopam (mentalno). Osjećam da me šiba vjetar i kiša, ali se ne mičem. Pred očima mi se pojavi velika zelena planina koja stoji sama usred ravnice. Otkad znam za sebe je tako. Ja sam planina!

Onog dana kada sam spoznala da si ono što jedeš, nije mi bila želja da budem svinja ili ovca (sa svim njihovim karakteristikama). Nemam ništa protiv ljudi koji to rade, tko hoće neka izvoli. Dogma bilo koje vrste nije dobra... Ni ona svejeda prema nama vegetarijancima, niti takozvanih vegetarijanaca-duhovnjaka koji imaju nešto protiv ovih drugih. Jednako sam bolesnih vidjela na obje strane. Kao svjesno biće, pokušavam drugima nanositi što manje zla (na stranu činjenica da bi se glad u svijetu drastično smanjila kada bi se povećao broj vegetarijanaca jer uzgoj mesa troši jako mnogo prirodnih resursa poput vode i hrane – pod ovim mislim na masovno uzgajanje). U jednom od poglavlja opisujem kako je krajnji cilj probave zapravo proces pretvaranja suptilnih elemenata hrane u Svijest. Odatle izreka „ono si što jedeš“.

Ja bih, ako mogu, bila drvo ili šuma. Da ptice na meni spavaju i rađaju mlade, da proizvodim kisik i uljepšavam planet. Da se povijam na vjetriću, ali da me teški snijeg ne može slomiti. Da imam „veličinu“ da vidim daleko, mnogo dalje od svoje krošnje. Da mi je korijenje duboko ukopano i da me nijedan uragan ne može odvojiti od zemlje... I da me Svevišnji šaptom pozove k sebi i pretvori u pepeo od kojeg će tlo na kojem sam kratko obitavala postati bogato i plodno... I da, da na grani imam zavezanu ljuljačku na kojoj se „mala ja“ ljuljam.

Dok sam bila dijete, moji su mislili da nisam baš pretjerano pametna. Nisam dugo znala čitati (kao i moja djeca danas) jer me škola doista nije zanimala. Potpuno gubljenje vremena i distrakcija od važnije stvari – igre. Sve kasnije, kada sam bila tobože superodlična, pogotovo u srednjoj školi i na fakultetu, bio je samo rezultat mog inata da im pokažem da ja to mogu.

I eto, budući da su svi mislili da sam malo tupava (a moja starija sestra bila je pusto knjiško znanje), imala sam sreće jer me nisu maltretirali glupostima. U mojoj „tuposti“ su me pustili da se igram. I od tada do danas ja to cijelo vrijeme i radim. To je rezultiralo razvojem velikih maštovitih kreacija za koje znam da su bile jednako stvarni svjetovi za mene u ono vrijeme kao i ovaj današnji svijet. Sve u životu što sada radim ima određenu dozu tih mojih dječjih maštarija. Ne mogu bahato reći da mi dobro ide sve čega se primim (nikako mi ne ide šivanje), ali sa sigurnošću mogu reći da je u većini slučajeva začinjeno s dvama začinima; ljubav prema onome što radim i ustrajnost (neću biti gruba prema sebi pa reći – inat).

Da ne bi ovo izgledalo kao bajka ili kao priča nekoga na high drogama, moram reći da mi životne okolnosti nisu baš bile lagane. Danas iz ove pozicije ne žalim ni za čim. Svaku prolivenu suzu, a bilo ih je bogme dosta, pustila sam da teče koliko želi. Nisam ih samo brisala s lica nego sam ih skupljala dok nisu stvorile jezerce. Mnogo je godina iznad njega bilo dosta sivih oblaka koji su se zrcalili u Jezeru koje je tada izgledalo još sivije i jadnije. Danas je moje Jezero Suza većinom bistro i plavo. Plavo i bistro od čistog neba moga uma. Na površini Jezera Suza ljeskaju se zrake moga Sunca – zrake moje duše. Sada svaka suza u Jezeru suza zna da je voljena i da je tako moralo biti. Zašto? Zato što je tako bilo.


Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja 

utorak, 12. svibnja 2015.

Ljubica Uvodić-Vranić: Neizgovorena pitanja i odgovori

Kriza nije nemati, nego prestati željeti


Moralna kriza strašnija je od svake materijalne krize. Svima koji nisu osobno dio moralne krize obraz je čist i mogu ga s ponosom pokazati!

Upornim ponavljanjem rečenica u kojima se spominje zastrašujuća riječ kriza punimo novine one malo žute i one koje su puno žute. Kriza nam je česta tema u emisijama na televiziji, tv-razgovorima, dnevnicima. O krizi pričamo s prijateljima izvan kuće. Krizu imamo za obiteljskim stolom za doručak, ručak i večeru. Neki krizu nose sa sobom i u postelju pa je žvaču prije nego što zaspu i nastave čim se probude.
Kriza je postala popularna tema. Govorimo o njoj ozbiljno, zabrinuto, iskreno i zainteresirano. Ili nam ta riječ kriza služi za neke druge svrhe. Koristimo je da bi se opravdali: ne javljamo se prijateljima ni rodbini – kriza je; ne posjećujemo i ne pozivamo ni prijatelje ni rodbinu – kriza je. Zatvaramo se u svoj dnevni boravak ili, još gore, gotovo da ne izlazimo iz svoje spavaće sobe. Odlazak u kuhinju nam je – izlet. Šetnja do dućana – ekskurzija.

Što mi to svi skupa radimo? U prvom redu sebi a onda i drugima oko sebe šaljemo tu poruku uporno i nezaustavljivo je ponavljajući. Ono što drugima govorimo – vraća nam se kao bumerang jer onda ti drugi to ponavljaju i govore nama. Ne komuniciramo ili jedni drugima kukamo, žalimo se. Ako se neki naš poznanik ili kolega nasmije, dočekamo ga s čuđenjem: Na čemu si ti? Kome je još do smijeha?
Na nagovor nekih koji su sačuvali dio svojeg elana i koji su svjesni da nam kretanje u fizičkom i psihičkom smislu može učiniti dobro, odgovaramo negativno. Odbijamo pozive na druženje kad stignu do nas. Ne slušamo savjete da ima smisla tražiti posao iako si nezaposlen iako ima puno takvih nezaposlenih.

Kriza nije – nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer mislimo da se želje ne mogu ostvariti. Tako je u sferi materijalnoga.
Krizu iz sfere materijalnoga ne smijemo seliti u sferu emocionalnih odnosa. Nitko ne bi smio zaboraviti da se i u krizi može komunicirati na pozitivan, duhovit način. Nismo u emocionalnoj krizi ako to ne želimo biti. Ako imamo nekoga kome je stalo do našeg osmjeha – nasmiješimo se. Uvijek se možemo dragim ljudima nasmiješiti, zagrliti ih. Uvijek možemo jedni druge potapšati i ohrabriti. Ulijemo li dozu optimizma kod nekog tko nam je blizu, time ćemo i za sebe napraviti nešto dobro. Emocionalno investirati se može i u krizi. Što više, baš se u krizi posebno mora ulagati pozitivne emocije!

Ako pokleknemo i odustanemo od želja, od smijeha, ako zaboravimo da su zagrljaji besplatni, ako pristanemo na opći trend kukanja i zapažanja beznađa i što je još gore – naglašavanja beznađa, bit će nam svima skupa još teže.
Uvjerit ćemo sebe i sve oko nas da smo u krizi i da za to ništa ne možemo.
A kriza je zapravo ona najniža točka iza koje se ne može dublje, a to znači da možemo samo gore, naprijed. I to uzdignuta čela! Kako ćemo dignuti glavu, pitate me? Pa tako da se podsjetimo da je svima onima koji nisu osobno dio moralne krize obraz čist i da ga mogu s ponosom pokazati.

Strašnije od bilo kakve materijalne krize je moralna kriza. Onima koji su se moralno izgubili u bahatom stjecanju treba moralni preporod jer inače neće moći ponosno podignuti svoje čelo, pokazati svoj čisti obraz i krenuti dalje.

U moralnoj krizi svi su prevareni

Govoriti danas o poslovnim odnosima vrlo je teško čak i onima koji su se godinama time bavili držeći radionice za menadžere. Razlozi su jasni:
1. Posao je postao za stotine tisuća ljudi nedostižan san
2. Mnogi ljudi rade i ne dobivaju plaću
3. Mnogim ljudima plaća kasni
4. Prosječna plaća nije dovoljna za potrošačku košaricu
5. Zaposleni se osjećaju ucijenjeni situacijom: šuti i radi i budi sretan da imaš posao, sutra možeš biti zamijenjen s nekim od tisuće ljudi koji su na Zavodu za zapošljavanje.
6. Ljudi koji su zaposleni u državnim službama imaju malu plaću i teret da su na „državnoj grbači“ tj. da ih svi porezni obveznici financiraju pa da je i ta mala plaća za njihov broj, a i za ono što i kako rade, preveliko opterećenje za državni budžet.
7. Osobe koje rade u privatnom sektoru muče muku sa svojim pravima kao što je trajanje radnog vremena, godišnji odmor…
8. Poduzetnici muku muče jer njihovi dugovi prema državi su odmah utuživi, a njihova potraživanja od države i drugih poduzetnika čekaju…
9. Kulturnjaci su imali mali a sad imaju još manji postotak iz državnog budžeta pa se s njim skoro ništa ne može te se osjećaju zakinutima.
10. Nevladine udruge se dijele u dvije skupine: jedni koji zgrću velik novac (i od poreznih obveznika) i drugi koji puno rade umjesto vladinih institucija u socijali, preventivi, i slično a za taj svoj rad dobivaju malo ili ništa jer taj rad nije ni vrednovan niti plaćen.

Kako se osjećaju zaposlenici? Bolje nego nezaposleni, ali ne dobro. Ono što imamo ne cijenimo nego se na to naviknemo i smatramo da je to normalno.
Ljudi koji rade kod privatnika slute njegovu zaradu i ona im izgleda ogromna a ne vide njegovu muku s porezom, s dobivanjem posla. Imaju osjećaj da oni rade a gazda se bogati i nezadovoljni su.

Svi su nezadovoljni koji očekuju novac. Novca nikad dovoljno. Oni koji žele više novca planiraju odlazak u inozemstvo.
Oni koji žele novac i moć – bave se politikom i pri tome se  predstavljaju da rade za javno dobro.
Kakvo dobro?! Nikome nije dobro.
Vidimo li rješenje u novim poduzećima koji gaje etički način zarade, 70 posto svojeg profita daju, a ne uzimaju sebi? Investiraju u zelene projekte.
Vidimo li rješenje u malim zelenim gospodarstvima koja vode računa o svakoj kapi vode i svakoj travki koja se može iskoristiti?
Ne bavimo se gospodarstvom i ne smatramo se sposobnim za rješavanja tako teških pitanja. 

Ipak sigurni smo da ljudi koji su u moralnoj krizi, ljudi koji ne vjeruju u pošteni rad, ljudi koji se osjećaju ugroženima i prevarenima, trebaju puno više od dobrih međusobnih odnosa o kojima smo do sada govorili menadžerima. Avantura promjene u sferi gospodarstva je najvažniji zadatak ako bi uključila avanturu primjene moralnih načela.

Potrebne su nove vrijednosti i nastojanje oko tih vrijednosti kako bi se dobila nova motivacija. Inače sve izgleda kao borba za (prljavi) novac i osjećaj ugroženosti bilo da stječemo, da se ne usudimo riskirati ili da prosimo od drugih novac i životne odluke. Osjećaj prevare koji visi nad svakim našim angažmanom smanjuju volju za bilo kakvim nastojanjem.

Filantropski kapitalizam? Možda.

Sjetimo se i Brechta: „Čega nema tog se ne odreci!“

petak, 8. svibnja 2015.

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći - intervju

Rosie Kugli: Moja Nuša inspirirana je sudbinom stvarne glamurozne kurtizane

Rosie Kugli diplomirana je pravnica, ali strast za pisanjem koja je oduvijek tinjala u njoj, kao i gubitak posla, učinili su da se baci u spisateljske vode. Počela je s dječjim knjigama, da bi nastavila s kolumnama u tjednicima i na portalima. Peckav i sarkastičan izričaj, bio je odmah prepoznat, a onda su usljedile nagrade na natječajima za najbolje ljubavne priče kao i velik uspjeh romana bez klasičnog happy end-a tzv. antiljubavni roman „Moderna bajka“. 
Najnoviji ljubavni roman „Tajna prijateljice noći“ uveo je Rosie Kugli u žanr u kojem će, nadaju se izdavači, i ostati. Žestokim emocijama, uvjerljivim ljubavnim scenama -romantikom na mjesečini, kao i snažnim erotskim scenama, oduševit će ljubiteljice žanra, a pritom ih uvesti u svijet u koji rijetko zaviruju – u svijet elitne prostitucije. Malo je autorica koje se usuđuju taknuti u to osjetljivo područje, a Rosie Kugli u njemu je kreirala širok dijapazon živopisnih likova koji samouvjereno osvajaju čitatelja. Autoričin sočan rječnik i autentični izrazi izdvajaju roman „Tajna prijateljice noći“ iz mora prevedenih ljubavnih romana.  

* Nakon antiljubavnih romana i kolumni o odnosu muškaraca i žena, okušavate se u žanrovskoj literaturi, kao da ste je dosad izbjegavali. Jesu li, po Vašem mišljenju, prošla zlatna vremena ljubavnog romana? Zašto ljubavni roman ipak preživljava?

- Lj – ljubav sa veliko lj, neizostavni je začin svakog mog romana, čak i antiljubavnog, jer ljubav je sila koja pokreće svijet. 
Iako smo s godinama prerasli bajke o princu na bijelom konju, pa i razočarali se u njoj, ipak u dubini duše ne želimo i ne prestajemo vjerovati u nju. I upravo zato, uvijek iznova prihvaćamo  rizik ljubavi jer ništa drugo ne može nam pružiti tako jedinstveni osjećaj kao kad smo zaljubljeni. Ljubav izaziva hormonalno ludilo, ovisnost. Zaljubiš se u trenu. Tu smo svi jednaki. Otvoreni i ranjivi. I muškarci i žene. I bogati i siromašni. I lijepi i ružni. I debeli i mršavi. Svi želimo biti voljeni.
Ljubavna priča, za razliku od „izdajničkog“ antiljubića inzistira na hepiendu. Kad se naši junaci nakon svih peripetija koje proživljavaju, konačno pronađu, a usne im se stope u najslađi cjelov, u žaru plamteće ljubavi svi problemi čarobno iščezavaju. Nema više sumorne zbilje, ovozemaljskih problema. Pa zar to nije ono što trebamo u moru teških, crnih i depresivnih vijesti? Samo malo ljubavi... pa makar u formi ljubića. I zato ljubavni roman nikad neće izumrijeti. Amor vincit omnia.

* U svom novom romanu ulazite u svijet elitne prostitucije. Kako ste izabrali takvu temu?

- Za vrijeme studija, bila sam na jednoj studentskoj razmjeni u Milanu. Osim što je to grad snova, mode, prekrasnih ljudi i savršenog provoda, imala sam nevjerojatnu sreću da smo pratili dva nevjerojatno zanimljiva sudska procesa. U jednom se sudilo za ubojstvo, ali zapravo se radilo o ubojstvu iz milosrđa iliti eutanaziji, a drugi je bio slučaj elitne prostitucije. To bijaše tako glamourozan slučaj, o kojem su raspisale sve novine, pričalo se samo o tome. Glavna junakinja, bila je zaista prekrasna plavuša. Nikad neću zaboraviti njen pogled. Mješavina snage i žalosti. Taj slučaj toliko je zaokupio moju maštu da sam poželjela napisati knjigu o toj ženi. Senzacionalnu i glamouroznu, baš kako je to tada bilo. Moja je Nuša zapravo otjelovljenje žene za koju nikad nisam saznala kako je završila. Naravno, tada nisam ni u snu pomislila da će moj život skrenuti sa zacrtane pravničke putanje, i da ću zaista ostvariti ono što je tek okrhnulo moj um i činilo se nemogućim. Danas znam da ništa nije nemoguće!

* „Tajna prijateljice noći“ nije nimalo čedan roman jer ima dosta erotskih scena, psovki i niskih strasti. Koliko je erotika danas važna kao začin i faktor uspjeha žanrovske književnosti?     

- To je život. Mislim da nije moguće napisati kvalitetan, životni roman, da se ne unese malo živog, sirovo-surovog mesa. Treba samo ući u tramvaj i poslušati kojim se rječnikom služe mladi ljudi. Osim toga svi mogući mediji i tiskovine preplavljeni su svakojakim sadržajima, koje unosimo u naš dom. I da sam željela, od nekih stvari jednostavno ne možeš pobjeći. 
Niske strasti? Ljubomora, podmetanja, nevjera, zavist, ljudska zloće...  o da ima ih i previše, puno previše.
A što se erotike tiče... ona je dio naših života. U književnosti je zastupljena, još od Grčke mitologije. Pjesnikinja Sapfa s otoka Lezbosa, preko Boccaccia, pa erotski memoari zavodnika Casanove, zatim Marquis de Sade, D. H. Lawrence, Henry Miller, Anais Nin,  Pauline Reage, Erica Jong ...
Za mene je erotika prvenstveno vezana za ljubav, želju, strast, požudu. Intimno sjedinjenje dva bića koja se vole i žele. Eksplozija osjećaja, strast i vrišteće emocije, slike koje golicaju maštu i bude želju. Ima li što ljepše od toga?

* Vaš „antiljubić stav“ očituje se u liku iskusne Ljiljane zvane Lily, koju proglašavate pobjednicom jer je uspjela sama, ne oslanjajući se na muškarce. Smatrate li današnji brak i oslanjanje na drugoga svojevrsnim priznavanjem slabosti i zamkom za naivne, kao što tumači Lily?

- Nakon propalog braka, naučila sam da je brak zajednica dvoje ljudi koji zajednički rješavaju probleme koje ne bi imali da su ostali solo.
Često se šalim s prijateljicama da smo postale muškarci za koje smo se trebale oženiti.
Jer žena danas može skoro sve! I što će joj onda muškarac? Peckava je i primjedba koju volim reći, da moćni muškarci obično uspjevaju uz pomoć svojih supruga, ali moćne žene uspijevaju usprkos svojih muževa! Mislim da brak i nije presudan, jer žena se danas može realizirati na 1000 i 1 način: kroz posao, majčinstvo, kao samohrana majka itd. Sve to ovisi samo i jedino o nama. Ali okolina brak i dalje uporno nameće, kao formu koju moramo zadovoljiti. Ako ne uplovimo u bračnu luku, svi nas gledaju kao neku feleričnu siroticu i uopće ih ne zanima to što smo u međuvremenu doktorirale nuklearnu fiziku ili otkrile formulu za dugovječnost.
Brak i zajednički život zahtjeva bezbroj kompromisa na bezbroj razina od oba sudionika u priči. Činjenica da više od polovice brakova završava razvodom, govori da kolektivno nismo ovladali vještinom suživota. Ljudi se s vremenom mijenjaju (zaboravljajući to reći jedan drugom) i samo naivni očekuju da će se strast mladenačke ljubavi protegnuti u starosti.
Kad se dvoje ljudi odluči izreći tu fenomenalnu frazu, bilo bi poželjno da malko prilagode sliku koju su stvorili dok su se zaljubljeno držali za ručice, odlazili na romantične večere i gledali u zvijezdano nebo. Gothe je rekao da je ljubav pitanje ideala, a brak stvarnosti. Zbrka stvarnog s idealnim ne može ostati nekažnjena!

* Budući da ste iskusna spisateljica, s dosta naslova za djecu, nagrada i nastupa u medijima, jeste li ponosni na svoj prvi ljubavni roman? Smatrate li da je po bilo čemu manje vrijedan od ostalih vaših djela izvan žanrovskih ladica? Imate li namjeru napisati još koji ljubavni roman? 

- Ponosna... zapravo ne postoji riječ kojom bi opisala te osjećaje. Svaku svoju knjigu osjećam kao svoje dijete. Neopisivi su ti samotnjački sati, noći i noći koje provodim s prijateljicom tipkovnicom, čokoladom i kavom, održavajući gipkoću svojih  prstića, nabijajući dioptriju, dok slova, poput malih eksplozivnih naprava blinkaju pred mojim očima, nestaju, pa opet izranjaju... i tako punih koliko ono mjeseci. A onda... onaj nevjerojatan osjećaj kad napišem zadnju riječ i onda buljim u nju ko tele u šarena vrata.
Gledam i ne vjerujem da je gotovo.
Ali nije gotovo, jer kreće čitanje, peglanje teksta, pa onda sumnje i pitanja koja se pojavljuju, ne daju mira. Jer sve dok knjiga zaista ne dopre do mojih čitateljica i čitatelja, neću znati, jesam li prošla na ispitu. No, vjerujem, iskreno vjerujem da se svaki trud, uvijek, ali baš uvijek prepozna i na kraju vrati u nekom obliku. Iskreno se nadam da će čitateljice prepoznati i užitak i gušt koji sam utkala u svaku riječ, da će zavoljeti moje junake, uživati u zapletima, ljubavnim scenama, dijalozima... a ja ću nastaviti pisati, jer pisanje je moja strast. Kad sjednem za komp zaboravim na sve. Ne postoji više ništa samo riječi koje teku, a ja se igram, maštam, gradim likove, gospodarim njihovim sudbinama i ljubavima. I naravno, nastavit ću pistati o ljubavi, o toj vječnoj i neiscrpnoj temi, jer u njoj namjeravam provesti ostatak života! (s)


četvrtak, 7. svibnja 2015.

Veljko Barbieri: Rat za peti okus

14. prosinca

Nož, veliki oštri kuhinjski nož, skupocjeni sjekač katakumi, sijevnuo
je pokraj moje glave i zabio se u kuhinjsku ploču s ispisanim
jelovnikom. No kuhar je odmah izvukao i drugi, veliki mesarski
nož, a ja sam od straha počeo uzmicati povlačeći se među kuhinjskim
namještajem koji je pod neonom bljeskao kao sječivo
u njegovim rukama. A on za mnom. Tako smo se naganjali
nekoliko trenutaka sve dok nije u bijesu gurnuo veliki lonac s
temeljcem i vrela, ljepljiva, tekućina prolila se po kuhinjskom
podu. Stali smo posrtati po skliskoj kuhinji, rušeći posude i posuđe
s polica, tave i ovješene lonce, uz zaglušujući štropot i lom
stakla i porculana. Kad me moj neprijatelj umalo dohvatio, ja
sam pao na skliski pod. Ali poskliznuo se i on i žestoko udario
kralježnicom o tvrde pločice. Ležali smo i zadihani gledali jedan
drugoga.
– Znaš li ti, jado jadni, da sam ja bio bacač noževa u cirkusu.
Mogu te ubiti kao mačku kad god hoću, bilo kojim od svojih
noževa, a i satara bi mogla poslužiti…
– Nisam imao pojma, Yamamoto, ali sada mnogo toga bolje
razumijem!
Otkrio mi je i tu svoju tajnu, Lažni Japanac, kako sam ga
zvao. To ime ga je osobito pogađalo, jer mu je djed pomorac, u
doba velike krize, silom prilika kao lučki radnik živio u Yokohami.
Tamo je ljubovao s nekom Japankom koju je potom, nakon što je o stala trudna,
a on i mao meko srce, doveo kući da kao
sluškinja živi s njegovom pravom ženom i dvoje djece. I tamo
je jadnica rodila njegova oca. No ubrzo je i on otišao s ovoga
svijeta, a majka mu je nakon nekoliko godina umrla od sušice, pa
je jadničak ostao prepušten ulici. Otuda su oči moga neprijatelja
kuhara, nekadašnjeg cirkusanta, na njegovoj tustoj glavi bile malo
ukošene i on je, umislivši da je to golema prednost u njegovu
novom kuharskom zvanju, pompozno sam sebi nadjenuo ime
Master Chef Yamamoto Shu.
Uto se bivši bacač noževa uspio uspraviti i naskočio je stražnjicom
na ulaštenu plohu na kojoj se još nalazila njegova kožna
futrola iz koje su sijevale u pretince umetnute nožine. Tako posjednut
nevoljnik me gledao s neskrivenom mržnjom:
– Danas nisi prodao ni jedan Master chef adzuki.
– Nije nitko tražio.
– Nisi ni predložio, gade.
Uzvratio sam mu tek kad sam, teturajući prema zidu s išaranim
jelovnikom na kojem se isticao zabijeni katakumi, stigao
do suha tla.
– Slušaj me, Yamamoto! Ma da meni netko predloži tu tvoju
splačinu, pa da mi ne znam kako lijepo objasni o čemu se radi,
sigurno ne bih naručio takvu bljuvotinu.
Kako sam u prolazu uspio s kuke o koju je bila ovješena
zgrabiti tešku tavu, zavitlao sam je prema njemu. I bio bih ga
pogodio da se nisam opet okliznuo, tako da ga je tava promašila,
ali ručka ga je zahvatila po vratu i uhu.
– A, gnjido, za ovo ćeš platiti, masno ćeš platiti!
Na to je sijevnuo drugi katakumi, ali onaj za filetiranje ribe
i mesa, i proletjevši tik uz moju glavu, zabio se u ploču, podrhtavajući.
I tko zna što bi kuhar iz cirkusa dalje napravio da uto
u kuhinju nije ušao šef i skoro ga je dohvatio treći nož. Ovaj se
zabio tik uz onaj prvi.
– Vi ste potpuno pomahnitali. Sve se čulo u sali, preplašili ste
goste. Idioti, ovo je restoran “Novi svijet”, a ne stratište.
Zaderao se šef i naduo se kao grdobina. Bacač noževa se hitro
snašao hvatajući od straha zrak:
– On je, šefe, nisam ja. Ne prodaje moju hranu kako valja. On
ne skriva da mrzi naše jelovnike. Eto, pitajte ga za moj Adzuki
od graha!
Šef se tada okrenuo prema meni uputivši mi pogled od kojeg
bi svatko normalan ostao na mjestu mrtav.
– Što si ti to rekao o Yamamotovu adzukiju? Je li, konobarčiću?
Nisam imao kuda i ne gledajući u one strašne oči koje su
sijevale kao noževi kuhara cirkusanta, samo sam promrmljao
poluglasno:
– Rekao sam da nitko s imalo ukusa ne bi naručio tu njegovu
splačinu.
I odmah sam dobio otkaz. Bez riječi i objašnjenja.
Tek šefovo:
– Kupi se odavde i da te više nisam vidio!
I siktanje Lažnog Japanca:
– Gnjido, i ti ćeš mene učiti što je prava kuhinja, što je pravi
Yamamotov Adzuki od graha.
Baš pred Božić i Novu godinu. Nimalo ohrabrujuće za jednog

konobara.