Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći - kod odvjetnika

Nuša nije trebala dobrog odvjetnika. Trebala je najboljeg. Bila je sigurna da ga je pronašla onoga dana kada je pokucala na vrata njegova otmjenog ureda.

***

Odvjetnik Igor Belošević bio je neprivlačan, fizički gotovo odbojan čovjek. Nizak, debeljuškast i proćelav. Lice mu je bilo podbuhlo, a obrazi crveni. Imao je sitne, pronicljive oči i pogled surovog čovjeka. Lisičje dugačak nos, slomljen u davnoj tučnjavi, pridonosio je izgledu uličnog razbijača. U izrazu njegova lica nije bilo ničeg ugodnog. Da nije bio odvjetnik, vjerojatno bi bio osuđivani kriminalac.

S godinama je postao jedan od najtraženijih u svojoj branši. Nemilosrdan protivnik, tvrd kao čelik. Svi su željeli njegove usluge, a on je besramno uživao u svojoj moći. Taj osjećaj moći, to gotovo opipljivo igranje s tuđim sudbinama, hranilo je njegovu taštinu.

– Kada se vrata zatvora jednom zatvore, mnogima sam jedini spas! – e da mu je samo novčić za svaki put kad je to izgovorio.

Njegovo ime punilo je novine senzacionalnim obranama kompliciranih slučajeva koje je prihvaćao. Često je gostovao i u slatkastim društvenim kronikama gdje se pojavljivao u društvu glumica ili starleta. Obigravale su oko njega, lijepile se na moć i bogatstvo, poput leptirica na noćno svjetlo, a on ih je uzimao gutajući ih poput plamena.

Nemoguće je bilo izbrojiti sve one djevojke koje su posljednjih godina gostovale u kazalištu njegova života. Sve su one više-manje bile iste. Željne provoda i dobrostojećih muškaraca.

Nije se želio vezati jer nije imao vremena, ali ni iluzija o nekim velikim ljubavima. Za njega je ljubav predstavljala čisto gubljenje vremena, a njegovo vrijeme bilo je dragocjeno.

Ali Nuša! Nuša je bila drugačije. Znao je to već onog dana kad je pokucala na njegova vrata.

***

– Oprostite, trebam odvjetnika Beloševića.

– Imate li zakazano? – Vjera nikoga nije puštala bez prethodnog dogovora. Bila je poput okrutne čuvarice zatvora i zaista u ovih petnaest godina, koliko se bavi ovim poslom, nitko nenajavljen nije se mogao probiti do odvjetnika Beloševića. Na to je bila posebno ponosna. 

– Žao mi je, draga gospođo, ali morate se najaviti. Termini su popunjeni, sljedeći slobodan termi...

– Oprostite – glas joj je bio blag, ali odrješit – nemam baš toliko vremena. Trebam gospodina odvjetnika, ne sutra, ne prekosutra, već danas. Točnije sada!

Vjera iznenađeno digne glavu. U svojih – koliko ono godina radnog staža, nikada se nije susrela s tako drskom ženetinom.

Pa što si ova samo umišlja? Napirlitana koza!

Vjera nije voljela lijepe žene. Štoviše, mrzila ih je jer umišljene i bahate poput ove nikada se nisu morale pomučiti. Za razliku od nje, uvijek su dobivale ono što su htjele. Gadure! Trebale su samo zatreptati tim svojim očicama, napućiti usne, izbaciti sise, zamigoljiti guzovima.

– E pa, draga moja, neće proći! Ne'š uć' pa makar umrla – pomisli zlurado.

– Žao mi je. Kao što sam rekla, sljedeći je termin za... – gotovo se naslađivala.

– Gospođo, znam da radite svoj posao i ne bih vas željela dovoditi u neugodnu situaciju, no ja moram vidjeti gospodina Beloševića – reče tihim promuklim glasom.

– Žao mi je – zlobno joj se naceri u lice.

– I meni – odvrati Nuša i sjedne u crnu fotelju.

Igor je pukim slučajem načuo razgovor.

– Ova ženska zna što hoće – pomisli zadivljeno. Obožavao je neustrašive  žene, one koje se znaju izboriti za sebe. Nije ju još ni vidio, ali bio je siguran da je nešto posebno.

Iz puke znatiželje pojavio se na vratima i prvi put u životu blagoglagoljivi odvjetnik Igor Belošević ostao je bez teksta.

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći, Profil, 2015.