srijeda, 10. prosinca 2014.

Idući gost Filozofskog teatra – Niccolò Ammaniti



Idući gost Filozofskog teatra – Niccolò Ammaniti

Nakon vrlo uspješnog pokretanja Filozofskog teatra na Noć kazališta, kada je u HNK gostovanje Julije Kristeve pratilo više od 700 ljudi, idući gost je jedan od najpriznatijih suvremenih talijanskih pisaca Niccolò Ammaniti.
Samo u Italiji prodao je stotine tisuća primjeraka knjiga, dobitnik je najvažnije talijanske književne nagrade “Strega”, a i hrvatskoj publici je vrlo dobro poznat.
Kritika ga naziva “Dickensom našeg doba”, a najbolji opis vjerojatno je dao jedan književni kritičar kazavši da kod Ammanitija “Mark Twain susreće Stephena Kinga na vrućem žitorodnom jugu Italije”.
Ammaniti je u prijevodu na hrvatski jezik prisutan još od 2003. s knjigama “Kako Bog zapovijeda”, “Ja se ne bojim”, “Nek zabava počne” i “Blato”.
Njegove su knjige prevedene u 44 zemlje, a mnoge su se našle i na filmskom platnu. Posljednji film po romanu “Ja i ti” (lo e te, 2012), o dječaku koji se umjesto odlaska na skijanje sakrije u podrum, snimio je velikan talijanske kinematografije Bernardo Bertolucci. 
Razgovor s Ammanitijem vodi Srećko Horvat 14. prosinca s početkom u 19:30 u HNK. I dok je tekst Julije Kristeve izvela Alma Prica, ostaje iznenađenje kako će izgledati novi Filozofski teatar. Jedino što otkrivaju iz HNK jest da ni u kojem slučaju neće biti riječ o klasičnoj književnoj tribini.
Od 19 do 19.30 Ammaniti će u atriju Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu potpisivati knjige.

Davina: MOJA KIŠNA DJEVOJČICA



Bez Princeze naš bi život bio tako svakodnevan. Ja bih možda putovala po svijetu, možda čak izgradila karijeru. Ne bih svaki dan gledala u nebo da vidim je li vedro, hoće li se moći gledati zvijezde ili će Princeza ići uplakana u krevet. Ne bih napamet znala koji sir ima „jak“ miris, a koji može proći njezino budno oko i nosić. I dalje bih spokojno sjedila za stolom i miješala šećer u svojoj kavi i ne bih ustajala i krišom to radila u zadnjem kutu svoje kuhinje. Jer ne bih imala nikoga pored sebe kome bi se tada vrtjelo u glavi. I najvažnije, ne bih bila mama svojoj čudnovatoj Princezi.

PRINCEZIN DOLAZAK

Kako su se pronašli mama i tata

U Njemačkoj se nisam zatekla svojom voljom i nisam se planirala zadržati osobito dugo. Ali život je ono što nam se događa dok mi planiramo. Ni u mojem planu nije bio ostanak zauvijek. Kao što rekoh, život se događa. Meni se dogodio moj muž.
Ja, ne baš tako romantično stvorenje, zaljubih se na prvi pogled. Leptirići, ne samo u stomaku, zvone na uzbunu...
I tako se počela zasnivati naša mala obitelj. 
A Princeza... nju sam sanjala cijeli svoj život, baš ovakvu kakva jest.
Ona je jednostavno bila nama namijenjena, samo što smo je malo duže čekali i morali smo prijeći sedam dola i sedam gora da do nje stignemo.
Zaljubiti se, udati i roditi dijete..., ne, za nas je život pripremio drugačiji izazov. Izazov posvojenja.
Princeza je uljepšala naš život, unijela u njega šarenilo i melodiju i napravila ga jedinstvenim, baš onakvim kakva je i ona sama – jedinstvena.


Čudo od 18 mjeseci

Obavili smo sve sa socijalnom službom. Tu smo bitku dobili, postali smo podobni posvojitelji. Krenuli smo u sljedeću: potraga za djetetom. Bili smo puni nade i jedva smo čekali da se sve kockice poslože. Imali smo razgovore u nekoliko centara i iz svakog smo izlazili sve više žalosni. U svakom ista priča: mladi smo, neiskusni, a u jednom su nas pitali kako zamišljamo svoj život bez djeteta. Ja sam, onako iskreno, naivno, rekla da ga i ne zamišljam bez djeteta i tu sam odmah kiksala. Valjda sam trebala reći da će, ako ne bude djeteta, onda biti nešto drugo, put oko svijeta, karijera ili takvo što.
A onda nam se dogodio susret koji mi je tako bolno otvorio oči. Jedan službenik mi je rekao: „E, čujte, gospođo, da vam iskreno kažem, mi ćemo, ako budemo imali izbor dati dijete vama ili bračnom paru u kojem su oboje Nijemci, ipak odlučiti protiv vas. I ne samo mi...“
Da mogu, sad bih ovdje stavila onog smajlića što plače...
Došli smo kući zaprepašteni i nijemi. Moj je svekar odmah počeo psovati, da će on sutra ići žaliti se u kakvoj mi državi živimo. Ja sam mu rekla da se neću boriti s vjetrenjačama, snaga mi treba za nešto bolje što će doći u moj život, i da je jučer taj čovjek samo izgovorio ono što svi centri misle.
Zanijemjeli smo, ali samo na trenutak (dva-tri dana) i onda sam pomislila: ili ću imati za svako rješenje jedan problem ili obrnuto. Moje je rješenje tad bila pomisao na Bosnu, u kojoj sam rođena i odrasla i u kojoj mi žive roditelji. Nazvala sam mamu i rekla da se raspita kako to ide i štonam treba. Da vam ne pričam da je mama istog tog trenutka uzela izlaznicu s posla i krenula u „potjeru“.
Imali smo sreću što smo već imali sva rješenja socijalnih službi iz Njemačke. Rekli su nam da je najbolje da dođemo u Bosnu i da još povadimo dokumentaciju koja će nam u Bosni trebati. To je bilo pet tjedana prije nego što smo planirali odmor u Bosni. Rekla sam taj dan svome mužu: „Vidiš, bolan, da je život tako lijep.“
Tog smo ljeta izvadili svu dokumentaciju, liječničke potvrde,potvrdu o državljanstvu itd. A u listopadu su nas zvali iz jednoga centra da imaju malu djevojčicu koja ima zdravstvenih problema i da bi za nju najbolje bilo da ide za Njemačku. Ja sam tad pitala o kakvim se problemima radi, a u centru su nam rekli da joj treba operacija nogu, da ima rahitis i nekih problema s krvlju, a da je sve ostalo okej. Mi smo tada morali reći „da“ ili „ne“, jer sam ja već sutradan morala svojem direktoru reći da idem na, ne znam kako se na hrvatskom kaže, mislim odgojiteljski odmor. Koji ovdje u Njemačkoj traje tri godine bez obzira na to je li dijete biološko ili usvojeno, a može se koristiti bilo kad do djetetove sedme godine.
Rekla sam čovjeku u centru da ćemo ih sutra nazvati. A sutra nikako da dođe.
Moj muž je odmah rekao da ćemo ići po dijete jer to je sigurno naš put, a tek kad me upitao koliko je dijete, sjetila sam se da mi nisu rekli. Rekoh, sutra kad ih nazovemo da im kažemo da hoćemo, pitat ću kolika je mala. Ona je tada imala 18 mjeseci.
Mala, slatka bebica. Bila je tako medena, kao što je uvijek bila i kao što i sada jest. Rekla sam direktoru, familiji i prijateljima, muž je uzeo odmor, pokupovali smo kolica, malo robice, bočice, pelene i krenuli...

četvrtak, 4. prosinca 2014.

Simon Sebag Montefiore: JERUZALEM



JERUZALEM, ulomak iz Uvoda

Govoriti o povijesti Jeruzalema znači govoriti o povijesti svijeta, ali to istodobno znači govoriti o kronici jednog, kroz povijest bijednog provincijskog grada, smještenog između golih judejskih brežuljaka. Jeruzalem je nekoć smatran središtem svijeta – danas je ta tvrdnja istinitija no ikad: za nj se otimaju abrahamovske religije, on je svetinja sve popularnijeg kršćanskog, židovskog i islamskog fundamentalizma, strateško bojno polje sukobljenih civilizacija, linija fronte što dijeli bezboštvo i vjeru, zvijezda vodilja svima koje privlači svjetovnost,predmet zanimanja smušenih poklonika raznovrsnih teorija urote i proizvodnje mitova pomoću interneta, osvijetljena pozornica u koju su, naročito danas, kad smo izloženi dvadesetčetverosatnim vijestima, uperene sve kamere ovoga svijeta. Religijski, politički i medijski interesi međusobno se pothranjuju, čineći Jeruzalem, kao nikad dosad, predmetom intenzivnog i pomnog proučavanja.
Jeruzalem je sveti grad, ali on je, unatoč tome, oduvijek bio brlog u kojemu su carevali praznovjerje, šarlatanstvo i vjerski fanatizam; premda bez ikakve strateške važnosti, grad je oduvijek bio predmet žudnje i čeznuća različitih imperija, kozmopolitski dom mnoštva sljedbi od kojih svaka vjeruje da grad pripada samo njoj, te grad s mnoštvom imena – pa ipak, svaka od ovih tradicija do te je mjere opterećena sektaštvom da isključuje sve ostale. Riječ je o gradu naročite profinjenosti, o kojemu se u svetim židovskim knjigama govori kao o ženi – pohotljivici punoj života i vječnoj krasotici, katkad, također, i kao bestidnoj bludnici, pokadšto, opet, kao o povrijeđenoj princezi koju su njezini ljubavnici napustili. Jeruzalem je dom Boga jedinoga, prijestolnica dvaju naroda, hram triju religija, te napokon, jedini grad na svijetu koji postoji na dvojak način – na nebu i na zemlji: njegov zemaljski čar, s kojim se ne može usporediti ljepota ni jednog grada na svijetu, blijedi pred njegovom nebeskom slavom. Već samo to što je Jeruzalem istodobno zemaljski i nebeski, znači da on može postojati bilo gdje: širom svijeta podignuti su novi Jeruzalemi i svatko ima vlastitu viziju ovoga grada. Vjeruje se da su po njegovu kamenju koračali proroci i partijarsi – Abraham, David, Isus i Muhamed. U njemu su rođene sve tri abrahamovske religije i u njemu će, na Sudnji dan, svijet skončati. Jeruzalem, koji Narodi Knjige smatraju svetinjom, jest grad Knjige: Biblija je, na
mnoštvo načina, kronika samog Jeruzalema, a oni koji su je čitali, počev od Židova i prvih kršćana, preko muslimanskih osvajača i križara, do današnjih evanđelističkih propovjednika iz SAD-a, neprekidno su mijenjali njegovu povijest, nastojeći dokazati da se biblijsko proročanstvo napokon ispunilo.
U vrijeme kad je prevedena na grčki, a zatim na latinski i engleski jezik, Biblija je postala univerzalna knjiga koja je učinila Jeruzalem univerzalnim gradom. Svaki je veliki kralj bio David, svaki poseban narod bio je novi Izrael, a svaka uzvišena civilizacija predstavljala je novi Jeruzalem, grad koji ne pripada nikome i postoji za svakoga, u njegovoj mašti. U tome i jest tragedija ovoga grada, ali također i njegova čarobnost: svaki sanjač Jeruzalema, svaki njegov posjetitelj, u svakom vremenu, počev od Isusovih apostola do Saladinovih vojnika, od viktorijanskih hodočasnika do današnjih turista i novinara, dolazi u ovaj grad s vizijom autentičnog Jeruzalema, da bi se ubrzo gorko razočarao onime što vidi pred sobom – grad u stanju neprekidne mijene, grad koji je tijekom vremena naizmjence bujao i smanjivao se, grad koji je više puta iznova podizan i rušen. Ali, budući da je Jeruzalem upravo to – vlasništvo sviju – ispravna je samo njihova slika o njemu; umrljanu, umjetnu stvarnost potrebno je promijeniti; svatko ima pravo nametati Jeruzalemu svoje viđenje ‘Jeruzalema’ – to se, uostalom, često i činilo, ognjem i mačem.

utorak, 2. prosinca 2014.

Bruno Šantek: Beskompromisno iskrena knjiga koja zbližava liječnike i pacijente



Bruno Šantek: Beskompromisno iskrena knjiga koja zbližava liječnike i pacijente


Počelo je gotovo iz zasjede. Bez krivog udaha, bez ikakva napora i pomicanja, bez nerviranja i drugih problema. Jednostavno, zrak kao da je odjednom postao suh, rijedak, osjećao sam se kao u ronilačkom odijelu u kojemu nestaje kisika - tako Bruno Šantek počinje svoju „ispovijest o bolesti koja oduzima dah“, predstavljajući se kao vj „Izdisaj“ čita se kao napeti krimić, tim više što su u njemu i najdramatičnije scene stvarne, a ne plod autorove mašte. Autorovu ispovijest prate komentari dr. Nevena Tudorića, liječnika koji dokazuje da, uz današnje terapijske mogućnosti, nema razloga za lošu kontrolu astme, a knjiga objavljena u biblioteci „Profil klinika“ i prvenstveno je namijenjena pacijentima oboljelima od astme i njihovim liječnicima.  
ešt i ambiciozan pisac. Njegov

* Zašto ste napisali “Izdisaj“? Jeste li pretpostavljali da vaše iskustvo nekome može pomoći? Koliko vam je pisanje pomoglo da obradite  i prihvatite intenzivno emocionalno iskustvo koje ste proživjeli u desetljećima s astmom?

- „Izdisaj“ je svojevrsni derivat jednog prethodno napisanog teksta koji se obimom nije uklapao u trenutnu ideju za objavljivanje i u dogovoru s urednicom krenuli smo u potpuno novi projekt, napisan specijalno za ¨biblioteku  Profil klinika. U početku sam se s dozom nesigurnosti upustio u pisanje, no to je brzo nestalo jer u ovoj priči nije bilo potrebno smišljati zaplete, rasplete, izmišljati likove, bombastične završetke... Samo je trebalo opisati stvarne događaje, prepisati ih iz sjećanja u kojem zbog svojeg intenziteta i značaja ostaju trajno kao žive, neizbrisive slike.
Bacanje tih slika na papir ujedno je i terapija, suočavanje sa samim sobom, sa svim tim avetima prošlosti od kojih su neki odavno savladani a s nekima se samo naučilo živjeti. Nekada davno to sam činio pišući pjesme, potom i neke priče koje nisu zaživjele, tako da je ta terapija pisanjem odavno dio moje borbe s bolešću, a „Izdisaj“ je samo jedna stepenica više, može se reći i konačni obračun.
Vjerujem da ova knjiga može pomoći drugima. Ako nikako drugačije, porukom da je svaka bolest drugačija, svaka okolina drugačija, svaka osoba drugačija i da povezanost tih elemenata svaku bolest čini posebnom. Isto tako, prateći put te borbe od upoznavanja bolesti, prihvaćanja, raznih pokušaja liječenja, razvoja medicine u tom razdoblju, čak i naizgled izgubljene situacije pa i odustajanja od borbe, na kraju se stiglo do na trenutak nemoguće i nevjerojatne situacije da je bolest stavljena u potpunosti pod kontrolu. To je poruka ne samo za astmatričare već i za puno širi spektar kroničnih bolesnika, da ne treba odustajati od borbe jer se uvijek može dogoditi onaj klik ili prijelomni trenutak ili u samoj osobi, ili u suradnji s pravim liječnikom ili pak u novootkrivenim lijekovima i terapijama koji mogu promijeniti život i skrenuti ga iz svakodnevnih boli i patnji u normalan i spokojan život.


* „Izdisaj“ je vjerodostojan dokument i pred publikom se ne možete sakriti iza fraze „svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna“. Jeste li pomišljali da beskompromisna iskrenost koju ste pokazali može u našim uvjetima u nekoj mjeri otežati književnu afirmaciju?

- Beskompromisna iskrenost, borba za svoje stavove, uvjerenja, za vrijednosti koje smatram ispravnima i potrebnima ne samo za sebe već i za širu okolinu dio su sazrijevanja osobnosti koja se desila kroz sve opisane borbe protiv astme. Upravo sam kroz njih shvatio besmislenost glume, izvještačenosti, prijetvornosti. Ukoliko bi to bio razlog za neke kočnice u bilo kakvoj afirmaciji, pitanje bi bilo želim li ja onda takvu afirmaciju.
Ako ono što pišem nisam ja i ako iza toga ne stojim, vrijedi li pisati?  Druga je pak stvar u toj iskrenosti osobno ogoljenje, svojevrstan striptiz do gole kože, a u nekim dijelovima i ispod nje.
Nisam neki egotriper pa me pisanje i objavljivanje autobiografije osobe bez nekih velikih životnih djela stavlja u  neugodnu situaciju. Razotkrivanje mnogih detalja života koji su bili diosamo moje intime ili pak samo tajna uže obitelji nije ugodna, ali vjerojatno je i to dio one borbe o kojoj sam prethodno govorio, konačnog obračuna.

* Kako su na vašu iskrenost u „Izdisaju“ reagirali najbliži, obitelj i prijatelji koji su prvi pročitali rukopis? Kako su na „Izdisaj“ reagirale osobe koje opisujete? 

- Kao što sam na početku spomenuo, knjiga je ideja i plod dogovora urednice Sandre Pocrnić Mlakar i mene i nastala je u jako kratkom vremenu, u dahu, ili u izdisaju, da budem u skladu s naslovom. Zbog toga je ova knjiga svojevrsna tajna i iznenađenje za  sve. Inače imam običaj tijekom procesa pisanja slati dijelove ili završene tekstove određenim prijateljima na kritiku i savjete, ali „Izdisaj“ je u potpunosti preskočio taj dio dorade i „nevin“ će se naći pred čitateljima.
Upravo zbog toga bit će zanimljivija reakcija na jedan ovako gotov proizvod, jer ona nije knjiga s ključem, sve osobe i sva imena su stvarni. Svi događaji i doživljaji su stvarni. Naravno, sve to je iz mog kuta gledanja, iz mog osjetilnog spektra, pa treba vidjeti hoće li biti kritika i primjedbi, koliko su oni te stvari drugačije vidjeli, doživjeli i zapamtili. Posebno će biti zanimljiv onaj dio tajni  za koje nisu znali, ono što se je dešavalo iza zidova moje sobe, iza lima bolničkih kola ili vrata bolničkih soba. Koliko sam uspio sakriti svoje bolesti i krize od njih, koliko odglumiti normalu iako sam bio na rubu pucanja, koliko su prepoznali te bitke u meni. Da nema tih isčekivanja rekacija uzbuđenje samog izlaska knjige sigurno bi bila nešto manja.

* Vaš liječnik, prof. dr. Neven Tudorić, u predgovoru „Izdisaja“ odaje vam priznanje za hrabrost jer je tek pročitavši vaš rukopis shvatio što ste sve prošli otkako vam je dijagnosticirana astma do danas. Koliko ispovijesti poput „Izdisaja“ mogu djelovati na poboljšanje komunikacije između liječnika i pacijenata, s obzirom da je takva, književna komunikacija dosad nije bila uobičajena?

- Ključni pojam je ovdje svakako „poboljšanje komunikacije“. Postavlja se pitanje ima li uopće u životu kakvim živimo, u doba mnoštva komunikacijskih pomagala koji nas odvode do otuđenja, u doba svakodnevnog preživljavanja i žurbe, prostora za bilo kakvu kvalitetnu komunikaciju. Svatko to u svom okruženju može osjetiti, od odgoja djece, poslovne komunikacije, poznanstava, prijateljstava, druženja na kojima se nađe nekoliko osoba i onda svatko od njih umjesto s prijateljima komunicira posredstvom pametnih telefona, na kraju se pozdrave i to se u moderno doba zove 'druženjem uživo'.
Ista je stvar i sa zdravstvom. Cilj je liječnika primiti što više pacijenata, napraviti što više pregleda, ispuniti norme i uz to raditi na štednji u ionako skromnim uvjetima. Od nekih propisanih petnaestak minuta po pacijentu osuđeni su na redanje kao na šalteru za kupnju karata, u kojima ispisaju uputnice i recepte, ne stigavši niti pogledati pacijenta u oči. Naravno, nije problem samo u gužvi. Moderna tehnologija omogućava ispisivanje nalaza ili dostavu putem računala, tako da liječnici i nemalju potrebu vidjeti pacijenta već na osnovu brojki propisivati terapije.
Desilo mi se tako jednom da ležim u bolnici, da mi se terapije iz dana u dan mijenjaju, a liječnika vidio nisam, kao ni on mene. Sva terapija međuljudskih odnosa i liječenja ljudskošću tada je bila prepuštena sestrama, ako bi imale vremena uz toliko pacijenata.
I na kraju, druga strana komunikacijskog kanala – pacijent. Koliko je on spreman otvoreno govoriti o svojim bolima, tjeskobama i viđenjima bolesti, ili je sretan da samo što prije dobije terapiju, da što manje skaču oko njega i da što prije riješi problem. To možda i je kratkoročno korisno, no ne i na dulje staze, posebno kod kroničnih bolesti, i ne kao prijenos iskustva liječnicima koji iz svake takve situacije mogu nešto naučiti.
Nadam se da će ovaj primjer pomoći barem kao putokaz liječnicima što sve mogu saznati od pacijenata i kao neka matrica kako se ta komunikacija može poboljšati. Nazovimo to matricom „pisanjem do zdravlja“. Ova biblioteka na pravom je putu da postavi neke nove standarde.

*  „Izdisaj“ je iskren, dramatičan i ironičan, pisan samouvjereno kao da to nije prva vaša knjiga.  Jesu li književnici koji vas inspiriraju isto tako samokritični? Koje su knjige odredile vaš književni ukus?

- „Izdisaj“, to sam ja! Da, zaista, moglo bi se to i tako reći. To je knjiga koja ima čast prva pronaći put prema čitateljima, ali moje bavljenje pisanjem već je duže vrijeme dio mog života, bez pretenzija za izdavanjem, već kako sam prije odgovorio, kao osobna terapija. Sada kada se i ta mogućnost otvorila nadam se da je samo početak jednog divnog prijateljstva sa čitateljima, i da ću i ja nekome otvoriti nekim svojim retkom put prema nekim novim spoznajama.
Ne znam jesu li moj stil ili karakter određeni samo književnošću, jer se svugdje trudim upiti što širi spektar utjecaja. U glazbi, filmovima, književnosti, trudim se upoznati što različitije žanrove i što različitije svjetove koji se u njima kriju. Naravno da se onda iskristalizira što od toga mi je bliskije a što nije za mene. Ponekad se postavi pitanje i jesam li ja pronašao sebe u nekoj knjizi, ili je knjiga pronašla mene. Sve zavisi i od vremena i prostora, okoline i događanja u životu, jer neke knjige koje su me ostavile bez daha kao tinejdžera sada bi možda prošle nezapaženo, i obratno.
Sjećam se da su mi se u jednom  „tinejdžerskom“ trenutku u ruci našle dvije knjige koje su me u tih nekoliko dana vjerojatno odredile. Bile su to Hesseov „Stepski vuk“ i Handkeov „Trenutak pravog osjećaja“. Možda je to taj utjecaj? Ali, nakon toga redala su se razdoblja opijenosti Dostojevskim, Marquezom, Lenzom, Kingom, Tolkienom, Saramagom, Huxleyem, Mannom i mnogim drugima. Sigurno je da svaki od njih na svoj način ima utjecaja i na moju osobnost, a samim time i na ono što i kako pišem. Pisati bez ikakve podloge u čitanju, a još više pisanje bez ikakve samokritičnosti, nije dobar put.