četvrtak, 4. prosinca 2014.

Simon Sebag Montefiore: JERUZALEM



JERUZALEM, ulomak iz Uvoda

Govoriti o povijesti Jeruzalema znači govoriti o povijesti svijeta, ali to istodobno znači govoriti o kronici jednog, kroz povijest bijednog provincijskog grada, smještenog između golih judejskih brežuljaka. Jeruzalem je nekoć smatran središtem svijeta – danas je ta tvrdnja istinitija no ikad: za nj se otimaju abrahamovske religije, on je svetinja sve popularnijeg kršćanskog, židovskog i islamskog fundamentalizma, strateško bojno polje sukobljenih civilizacija, linija fronte što dijeli bezboštvo i vjeru, zvijezda vodilja svima koje privlači svjetovnost,predmet zanimanja smušenih poklonika raznovrsnih teorija urote i proizvodnje mitova pomoću interneta, osvijetljena pozornica u koju su, naročito danas, kad smo izloženi dvadesetčetverosatnim vijestima, uperene sve kamere ovoga svijeta. Religijski, politički i medijski interesi međusobno se pothranjuju, čineći Jeruzalem, kao nikad dosad, predmetom intenzivnog i pomnog proučavanja.
Jeruzalem je sveti grad, ali on je, unatoč tome, oduvijek bio brlog u kojemu su carevali praznovjerje, šarlatanstvo i vjerski fanatizam; premda bez ikakve strateške važnosti, grad je oduvijek bio predmet žudnje i čeznuća različitih imperija, kozmopolitski dom mnoštva sljedbi od kojih svaka vjeruje da grad pripada samo njoj, te grad s mnoštvom imena – pa ipak, svaka od ovih tradicija do te je mjere opterećena sektaštvom da isključuje sve ostale. Riječ je o gradu naročite profinjenosti, o kojemu se u svetim židovskim knjigama govori kao o ženi – pohotljivici punoj života i vječnoj krasotici, katkad, također, i kao bestidnoj bludnici, pokadšto, opet, kao o povrijeđenoj princezi koju su njezini ljubavnici napustili. Jeruzalem je dom Boga jedinoga, prijestolnica dvaju naroda, hram triju religija, te napokon, jedini grad na svijetu koji postoji na dvojak način – na nebu i na zemlji: njegov zemaljski čar, s kojim se ne može usporediti ljepota ni jednog grada na svijetu, blijedi pred njegovom nebeskom slavom. Već samo to što je Jeruzalem istodobno zemaljski i nebeski, znači da on može postojati bilo gdje: širom svijeta podignuti su novi Jeruzalemi i svatko ima vlastitu viziju ovoga grada. Vjeruje se da su po njegovu kamenju koračali proroci i partijarsi – Abraham, David, Isus i Muhamed. U njemu su rođene sve tri abrahamovske religije i u njemu će, na Sudnji dan, svijet skončati. Jeruzalem, koji Narodi Knjige smatraju svetinjom, jest grad Knjige: Biblija je, na
mnoštvo načina, kronika samog Jeruzalema, a oni koji su je čitali, počev od Židova i prvih kršćana, preko muslimanskih osvajača i križara, do današnjih evanđelističkih propovjednika iz SAD-a, neprekidno su mijenjali njegovu povijest, nastojeći dokazati da se biblijsko proročanstvo napokon ispunilo.
U vrijeme kad je prevedena na grčki, a zatim na latinski i engleski jezik, Biblija je postala univerzalna knjiga koja je učinila Jeruzalem univerzalnim gradom. Svaki je veliki kralj bio David, svaki poseban narod bio je novi Izrael, a svaka uzvišena civilizacija predstavljala je novi Jeruzalem, grad koji ne pripada nikome i postoji za svakoga, u njegovoj mašti. U tome i jest tragedija ovoga grada, ali također i njegova čarobnost: svaki sanjač Jeruzalema, svaki njegov posjetitelj, u svakom vremenu, počev od Isusovih apostola do Saladinovih vojnika, od viktorijanskih hodočasnika do današnjih turista i novinara, dolazi u ovaj grad s vizijom autentičnog Jeruzalema, da bi se ubrzo gorko razočarao onime što vidi pred sobom – grad u stanju neprekidne mijene, grad koji je tijekom vremena naizmjence bujao i smanjivao se, grad koji je više puta iznova podizan i rušen. Ali, budući da je Jeruzalem upravo to – vlasništvo sviju – ispravna je samo njihova slika o njemu; umrljanu, umjetnu stvarnost potrebno je promijeniti; svatko ima pravo nametati Jeruzalemu svoje viđenje ‘Jeruzalema’ – to se, uostalom, često i činilo, ognjem i mačem.

Nema komentara:

Objavi komentar