četvrtak, 27. veljače 2014.

Dražen Radaković: Život između smrti i i ponovnog rođenja, odlomak



15. primjer – MIRJAM (41)

U balonu iznad Francuske, prije straha od visine
Ovo je možda primjer koji bi nevjerne znanstvenike mogao najviše pokrenuti na razmišljanje o postojanju reinkarnacije budući da je nekoliko elemenata iz prošlog života provjereno i nađeno u Googleu (letenje balonom u Francuskoj samo tada u Europi, ime klijentice, krajolik s imenom pokrajine). Budući da je bila plemićkog podrijetla, našla je svoje ime u Francuskoj (Francois de Boccard) u drugoj polovici 18. stoljeća, kao i postojanje svoje plemićke loze. Skeptici će možda reći zašto svi ostali ne mogu provjeriti iste stvari? Naravno de ne možemo kod običnih seljaka, ribara, vojnika, domaćica… naći podatke o njihovu postojanju prije nekoliko stoljeća u Googleu danas. Naravno da su najutjecajniji i najbogatiji imali nekakve evidencije koje su provedene u nekakve dokumentacije, što se i dogodilo Mirjam. Ne bojte se vi koji mislite da je sve ovo o čemu pišem laž, ne ulazim u rat s vama. Kao prvo ova vam knjiga neće doći u ruke, a i da vam dođe, vi ionako niti hoćete niti želite čuti ovu »istinu« i neću se truditi da vas uvjeravam. Iskreno vam ne zamjeram jer bih zamjerio i onom dijelu sebe kakav sam bio prije 20-ak godina, tako da apsolutno poštujem drukčije mišljenje. Mirjam je znanstvenica koja radi u poznatom Institutu u Zagrebu. Njen je primjer imao nekoliko specifičnosti. Jedna od njih vrlo je detaljan opis boravka u primarnoj skupini duša i opisivanje raznih aktivnosti koje duše tamo obavljaju. Spominje se čak interakcija vodiča u susjednim skupinama duša. Tu je čak trenutak kada duše u istoj skupini vježbaju materijalizaciju energije u nekakve zgusnute stvari. Postoje čak i aktivnosti koje više skupina obavlja zajedno, sa zajedničkim ciljem. U prostoriji za izbor tijela i života imala je mogućnost biranja nekoliko gradova, i to tako što je kroz nekakvu kuglu imala pogled na fragmente, tj. panorame tih gradova. Za seansu je specifično i to da je vrlo rano došla do Vijeća staraca (što je obično pri kraju seanse) te nakon toga još prolazila stvari koje obično dođu prije. I Vijeće staraca i jedan od dva vodiča pokazali su se u obliku Indijanaca jedino zbog toga da joj se približe i da steknu njeno povjerenje s obzirom na to da njena duša i zemaljska osobnost imaju sklonost prema Indijancima. U ovoj seansi vrlo zorno i jasno klijentica je opisivala i prostoriju za zabavu u kojoj se zabavljala sa svojom primarnom skupinom duša. Kao i u nekim ranijim primjerima, u nekoj fazi ŽIŽ-a došlo je do promjene vodiča (Telm se povlači i prepušta mjesto Bartu te se pojavljuje potkraj međuživota). Za klijenticu je odlično i saznanje da se morala roditi u gradu iako gradove ne voli baš zato da se među mnogo ljudi izgradi kao osoba. Interesantna je bila situacija kada je bila odvedena u šumu uz sugestiju da upije energiju iz šume i zapamti taj osjećaj koji nosi duboko u sebi (zdravlje, sreća…). Jako lijepe savjete dobila je i u vezi s umirućom majkom, prihvaćanjem oca i komunikacijom s bratom. S obzirom na to da je klijentica vrlo dobra u vizualizacijama, tj. vizualni je tip, terapija je trajala oko pet sati. Da nije bilo djelomičnog požurivanja s moje strane, mislim da bi trajala i nekoliko sati više. Možda bi za znanstvenike najbitniji bio sljedeći element ove seanse: klijentica je imala »crva u glavi« nakon seanse, tj. bila je malo skeptična u pogledu vjerodostojnosti proživljenog te je provjeravala neke činjenice vezane uz prošli život.
Prva stvar koju je otkrila kao vjerodostojnu bila je činjenica da je zaista u vrijeme u kojem je bila (kraj 18. stoljeća) putovanje balonom postojalo u Francuskoj. To se općenito u Europi tada pojavljivalo jedino tamo. Ne moram govoriti da ona o tome nije imala pojma prije dolaska na seansu. To je tada bila privilegija bogatih i plemića, što je ona i bila.
Druga stvar odnosi se na strah od visine koji ima cijeli život, a podlogu ima u traumatičnoj smrti izazvanoj padom balona u kojem je letjela.

Majčina utroba
Udobno se osjećam. Okrenuta sam naglavce. Položaj za porod, nožice gore, glava dolje. Osjećam se sigurno i zbrinuto. Nije bilo teškoća u integraciji tijela s dušom. Super se osjećam, sretna sam ovako okrenuta naglavce, vrpca je preko glave.
Prošli život
Nalazim se gore u nekom balonu, košari, letim, gledam ravnicu, drveće, životinje... Imam na sebi smeđe cipele sa zlatnom kopčom u špic. Smeđe sametne hlače, bijela košulja, crni kaputić i trokutasti šešir, tipično francuski izgled. Imam bijelu periku i to je doba francuske revolucije, muško sam i ne previše visoka. Vidim zelenu ravnicu, drveće, naslonjena sam na ogradu i gledam dolje. Letim u balonu. Nikoga nema sa mnom. Na stotinjak metara sam iznad zemlje, ne previše iznad drveća. Imam oko trideset i nešto godina.
Sljedeći događaj
Na dvoru sam u Versaillesu. Ljudi su oko mene. Crvene hlače, baršunast crveni prslučić, bijela košulja, neki velikan sam i imam položaj i poziciju. Imam oko trideset godina. Pudrana bijela perika povezana u rep s crnom trakicom. Manikirani nokti, šiljaste cipele, žene pokraj mene hodaju u velikim krinolinama. Jedna je pokraj mene s dubokim izrezom i crvenom podignutom kosom. Sve je užasno kičasto. Jako puno je ljudi, svečanost je, nekakva večera i živo je. Čuju se tanjuri. Zovem se Francois Boccard. Čovjek sam na položaju i bogat sam.
Sljedeći događaj
Sad sam u vrtu. S nekim pričam. Tu je i fontana i jako je lijepo uređeno. Razgovaram s nekim i kimam glavom. Tu nisam tako svečano obučen, ali i dalje se vidi da sam viši stalež, nekakav veleposjednik. Nemam svoju obitelj i živim samo za sebe.
Sljedeći događaj (trenutak smrti)
Vidim sumrak, planine pod snijegom i oblaci su. Letim ponovno. Skroz mi je dobro. Letim prema nekim brdima, možda Alpama. Balon je nekakav tamni i košara je kao pletena. Jako je hladno vani. Gubim visinu i propadam kroz oblake, a ja kao da uopće nisam u panici. Vjetar me nosi i idem prema brdima. Nema nikoga sa mnom. Sužen mi je pogled. Gore je nebo i mjesec. Pala sam. Sve se gasi. Nisam više tu. (pogibija) Nema nikakve boli.
Kako se osjećate u vezi sa svojom smrti?
Nema žala, boli. Sasvim sam dobro i imam osjećaj da je to tako i trebalo biti.
Imate li želju dovršiti neki nedovršeni posao na zemlji ili se oprostiti od nekoga?
Nema toga, samo želim otići. Ništa me ne vuče. Želim što prije otići. Idem prema gore.
Vuče li vas nešto? Vidite li krajolik?
Ništa, samo se krećem prema gore. Nazire se krajolik, ali odlazim sve više.
Postaje li prostor oko vas tamniji ili svjetliji?
Svjetliji. Sada vidim samo blještavo bijelo oko sebe. Nema gravitacije. U bestežinskom sam stanju. Prostor je poput nekog portala. Sada postaje malo mračno. Sad stojim na mjestu. Jako sam daleko od tla i ne idem nikamo. (Tu je došlo do blokiranja klijenta te smo se obratili njenom duhovnom vodiču da joj otkloni blokadu, što se i dogodilo.)
Gdje ste sada?
Putujem kroz galaksiju. Vidim točke, svijetle i u bojama (žute, ljubičaste...). (Ovakav prizor u pravilu imaju kvalitetni theta praktičari uvijek, ako to rade uspješno, kada se spajaju na 7. razinu. Slikovito se taj segment može vidjeti u filmu »Drvo života« s Bradom Pittom). Sama sam i putujem.
Susret s vodičem
Sada vidim nekakvu kuglu, sivobijelu, ispred sebe. To nije biće, već nekakva tvorevina. Otvorila se i unutra je crvenožuta i ima zlatnu jezgru. (Sugeriram joj da pita što predstavlja kugla, ali ne dobiva odgovor.) Unutra sve sjaji i čini se da je živo u toj kugli. Unutra su nekakva svjetla. Svjetla su žute boje i izgledaju kao plamečci. Četiri su plamena. Prvi je bijeli, najsvjetliji, zatim žuti, pa tamniji žuti i crvenonarančasti. Ova kugla je u sredini veća od ostalih. Svjetlo je jako sjajno i mogla bih se stopiti s njim. Sada mijenja oblik i pojavljuje se kao starac: duga bijela kosa, bijela brada, sijede jake obrve. Vrlo je star. Duga bijela halja svezana užetom. Pozdravlja me i izražava mi dobrodošlicu. Čini mi se strog i dobronamjeran.
Sada ga više ne doživljavate kao samo kuglu? Sada je živ?
Da, sada sam došla do njega i on je izronio iz tog svjetla. Ima stare i naborane ruke. Vrlo je star. Imam veliko strahopoštovanje.
Kako se zove?
Telm. Vodi me nekamo i grli me. Dolazimo na neku klupicu u kapelicu i tu razgovaramo. Smije se i zadovoljan je. Počinje se smijati i više nije strog. On mi kaže da je bilo prilično dobro. Ja zadovoljna, on zadovoljan. Pričamo, ugodno nam je i prisjećamo se nekih stvari iz života. Prilično sam se dobro zabavljala i on mi ništa ne zamjera. Bio je nekako strog na početku, a sad se smije kao lud. Kaže mi da sam isprobala maksimalno ljudsku slobodu, avanturu punim plućima i ništa mi ne zamjera.
Kamo vas vodi?
Ulazak u boksove
Tu je nekakav hodnik. Prvo je zavojit, a onda ravan. Kao da su nekakvi boksovi. U boksovima su ljudi koji me gledaju. Hodnik se zamračuje u nekakav tunel, mijenjaju se boje od svjetlijih prema tamnijima. U tim boksovima ljudi nešto vježbaju, čak su to neke fizičke vježbe, trbušnjaci...
Mjesto za regeneraciju
Ulazim u nekakvu školjku koja ima jarko svjetlo. Unutra sam i kao da sam u nekakvoj vati.
Čemu služi boravak u školjci?
To je pročišćenje, nekakvo pranje. Malo me škaklja i baš je kao vatica. Sve je kao kupka, pjena. Sve je tako bijelo kao snijeg i ja ronim u tome. Osjećam sa kao malo dijete. Osjećam se skroz prokrvljeno. Sada izlazim i još ima bijele boje po meni, kao mjehurići. Dobila sam haljinu, dugačku sivoplavu. Ima boje šala kao diplomanti na PMF-u.
Vijeće staraca
Preda mnom se pojavljuje zgrada poput grčkog Panteona. Izgleda baš kao grčki hram. Ima stupove i nekakvo ognjište. Penjem se u taj hram i netko me čeka. Netko me grli i čeka.
Tko vas čeka?
Ne znam, ali prepoznajem nešto kao crvenu mrlju, ustvari više kao narančastu. Jako mi odgovara njegovo grljenje, poznajemo se. Ulazimo u tu zgradu. Unutra je izvor, bazen, curi voda. Hram je baš hladan. Mrlja je uz mene. Na stražnjoj strani je nekakav podij. Kamen je i izgleda kao prolaz između svjetova u drugu dimenziju. Unutra su vatra i boje. Tu se pojavljuje Indijanac koji me ljubi. Izgleda kao nekakva stara ljubav. Dugokos je, stariji je od mene. Odgovara mi njegovo društvo. Idem dalje, ali on baš i nije sretan i sada dolazimo ispred plemena Indijanaca. Prijateljski su nastrojeni. Različite su veličine, dobi i spola.
Koliko ih vidite?
Posloženi su u dva reda, jedni iza drugih. Između nas je vatra. Ovaj koji me pozdravlja stoji mi iza leđa. U prvom redu ih je deset, a u drugom devet. Iza mene s moje desne strane još je jedan Indijanac.
Tko vam je to?
On je isto vodič koji se zove Bart.
Koja je njihova uloga u odnosu na vas?
Oni me procjenjuju, ali isto tako mi žele dobrodošlicu. Svi misle o meni, osjećam to, ali mi ništa ne govore. Oni su jako ozbiljni. Ne bojim se, ali čekam što će reći. Oni određuju kud ću dalje. Jesam li ispunila sve što sam trebala ili nisam. Oni kao da su usredotočeni na jednu točku. Daju mi dopuštenje da idem dalje. Bart iza mene više se boji od mene. Razdvajaju se po sredini i puštaju me da mogu proći dalje. Moj Indijanac je pokraj mene.
2. mjesto za regeneraciju
Dolazim kao na nekakvu poljanu. Osjećam se kao zaigrano dijete na livadi, Indijanac je sa mnom. Uspio me uhvatiti za ruku i vodi me. Dolazim u nekakav kristalni grad. To je nešto jako veliko. Ovo izgleda kao nekakve pećine. Ulazimo u jednu od njih. Vidim bijelo svjetlo i jako je lijepo kao vodopad.
Što predstavljaju ta prostorija i vodopad?
Ljubav. Tu se dalje regeneriram u raznim stupnjevima. Tako je lijep taj slap. Kao kad ste žedni i počne padati kiša i uživate. Dolazimo u nekakvu kupolu. Jako mi je lijepo tu. Slap nekako kreće ispod, uopće nema rijeke koja bi ga napravila.
Gdje ste sada?
Prostorija za zabavu
Dolazimo pred neka vrata i ulazimo. Unutra je nekakva zabava. Svi se vesele, plešu, vrište. Svi navaljuju na mene i skaču. Grle me i ljube. Manji su od mene. Boja prostorija je boje cimeta. Svi su sretni.
Koliko ih je?
Samo malo... sedam, osam... Jedan uzima flautu i počinje svirati. Svi su nekako crveni, jedino sam ja u sivoj haljini. Plešemo, pjevamo i veselimo se. Atmosfera je »krčmasta«. Teško mi ih je identificirati. Bart samo prati razvoj situacije.
Kako izgleda prostor?
Izgleda kao zemunica, bez prozora. Vodič se ponaša kao da čuva djecu u vrtiću. Svi su nekako manji od mene. Umaramo se i ja počinjem pričati s Bartom o svom prethodnom životu. Ništa mi ne zamjera. Sada sjedimo svi u krugu na podu. Kaže mi da je to bio dobar odabir i da sam uspjela izraziti ono što jesam.
Kako doživljavate skupinu?
Svi su nekako jednoliki, svi razmišljaju kao jedan. Svi zajedno idemo dalje. Vodič se ponaša s nama kao s malom djecom.
Prostorija za učenje
Sad smo u nekakvoj prostoriji s plavkastim osvjetljenjem. Pozadina je metalni reljef. Osmero nas je. Tu bismo trebali nešto učiti. Ispred nas je nekakvo drvo spoznaje. Dvije smo cure i šest je dečki. Iza nas je Bart. Mijenjamo boje i sada smo bijeli. Jako smo homogeni i djelujemo kao jedan. S lijeve strane je moja Adrijana. Ja stojim treća zdesna, a ona je prva slijeva. Svi imamo zajedničke ciljeve.
Susjedne skupine duša i zajedničke aktivnosti
Tu se pojavljuju i susjedne skupine. Podijeljeni smo u različite skupine, ali svi imamo isti zadatak. Nešto moramo oblikovati. Skupine nadgledaju drugi vodiči. Našeg nema u blizini. Skupine nadgledaju vodiči koji su u hijerarhiji iznad moga (Barta) i ostalih. Mi pokušavamo zgusnuti energiju, svjetlost u nekakvu formu. Pokušavamo pretočiti energiju u materiju, čvrstu formu. Uspijevamo složiti nekakvu želatinoznu kocku, ali to još nije dovoljno čvrsto. Uspjeli smo izraditi nekakav kristal. Pokazujem ostalima i vodič kaže da je to dobro. Ponovno se odmaramo. Čini mi se da smo dosta pametni, ali smo i veseli i zaigrani. Istodobno imamo potencijal i u stanju smo postići puno. Moja skupina je prva uspjela složiti materiju iz energije i stvarno smo dobri. Proći ćemo čini se još jednu radionicu, ali ovaj put ćemo raditi samo za sebe. Sad smo sami u prostoru i tu su tri starija vodiča. Jedan je i moj prvi vodič Telm. Telm je u hijerarhiji viši od Barta. Svatko od nas dobiva nešto crno. To moramo pretvoriti u bijelo. To uopće nije težak zadatak i meni je uspjelo od prve.
Što radite?
Pretvaramo te crne loptice u bijele i svi uspijevamo. Osjećaj je kao u školi na ispitu. Čak i tu masu koja izgleda kao tijesto oblikujemo u tvrđi materijal.
Pregled najznačajnijih scena iz prethodnog života
Sad dolazim u prostoriju s odrom ili oltarom. Vodič me stavlja da legnem. Iza je filmsko platno. Počinje projekcija filma, pojavljuju se scene i jako brzo idu.
Što vidite, što se pojavljuje?
Vidim prizore života iz onog vremena u kojem sam živjela. To je ustvari hrpa sličica koje su samo za sebe. To su prizori života, ali jako mi se teško usredotočiti na slike. Telm me pita kako mi se sviđa. Odgovaram mu da sam zbrkana, a on kaže meni da sam zbrkana. Sada mi projekcija ima smisla. Gledam prekrasnu šumu i objašnjava mi da je ta šuma moja unutrašnjost koju moram slijediti. Ta šuma predstavlja ono što bih ja trebala biti: smirena… živa... zdrava, čvrsta, ozdravljujuća... skladna... životna... zrela... samoodrživa. To je ono što bih trebala biti u svojoj srži.
Prostorija za izbor tijela i života
Sada dolazimo u prostoriju. U sredini prostorije je polukugla, a unutra se vrtloži magla. Kad gledam dolje, vidim zgrade, gradove. Sa strane su klupice i ograde, oko polukugle. U polukugli vidim kroz maglu gradove koje mogu birati: London… New York... Sidney... Inače ne volim gradove. Moram se izgraditi unutar gradova gdje ima puno ljudi i baš zato ih dobivam za učenje.
Je li želja za inkarnacijom velika?
Nije, ja bih se još odmarala makar ne radila ništa. Uopće ne želim brzo natrag na zemlju. Vodič Telm mi kaže da je to u redu, da imam pravo na to. Vodič mi objašnjava da su Bart (drugi vodič) i Vijeće staraca uzeli obličje Indijanaca zbog toga da mi se približe.
Slobodno ga pitajte neka osobna pitanja sada!
Kaže mi da moram ostati čvrsta, ne odustajati od ideala i svojih snova. Govori mi da je moja prijateljica Marija, koja me zanima, u mojoj skupini duša, ali je nisam prepoznala. Za majku koja umire kaže mi da sve radim dobro, ali ocu u toj situaciji mogu pomoći tako da ga uključim u aktivnostima sa svojom djecom, svojim unucima. Moram mu dati osjećaj da je živ i da vrijedi iako nema majke. Brata sam dobila kako bih prihvatila nekoga tko je potpuno različit. Za neke prijatelje mi kažu da su susjedne skupine duša i da mi nisu bitni u ovom životu. Šefica koja je jako stroga dana mi je da vježbam čvrstinu.
KRAJ

 Evo e-maila koji sam dobio nakon seanse koji odražava ove dvije teze:
Pozdrav, Dražene!

Moram priznati da sam još pod dojmom. :)
Isto tako moram priznati da mi sinoć vrag nije dao mira pa sam išla provjeriti kada je bio prvi let balonom u povijesti. Možete pretpostaviti što sam saznala – u Francuskoj u doba vladavine Marije Antoanete i Luja XVI. Živio ja! Toliko o mojoj skepsi. Rasturila sam se balonom i sad se bojim visine, ništa čudno. :)
S obzirom na to da još sliježem dojmove i »probavljam« doživljeno, moći ću odgovoriti na pitanja tek kad mi se malo »slegne«. U svakom slučaju, čujemo se! (ova pitanja šaljem svima nakon seanse)
Hvala na sinoćnjem putovanju i lijep pozdrav
Treća stvar odnosi se na ime. Klijentica je provjeravala  svoje ime i podrijetlo. Kako se zvala Francois Boccard i bila je plemić, našla je podatke o toj obitelji i vidjela da to prezime dolazi iz pokrajine Savoy na tromeđi Italije, Francuske i Švicarske te da je obitelj de Boccard zaista bila plemićka. Spominje i podatak o konkretnom Francoisu Boccardu rođenom 1764. godine. Evo i njenog e-maila koji mi je poslije poslala:
Dobra večer!
Hoćete čuti još malo?
S obzirom na to da sam se zvala Francois Boccard (baš sam vidjela da se tako piše – inače postoji niz mogućnosti kako na francuskom napisati nešto što se čita otprilike Bokaar), dala sam se u pretragu interneta da vidim što se može naći. Radi se o relativno čestom prezimenu podrijetlom iz pokrajine Savoy na tromeđi Francuske, Italije i Švicarske, na zapadnim obroncima Alpa. Vrlo pitoreskan krajolik, mogao bi biti ono što sam vidjela iz balona. :) I da, postojala je plemićka obitelj de Boccard, iz Friburga u Švicarskoj. Našla sam i genealogiju prezimena i bilo je više Francoisa Boccarda, jedan rođen 1764., ali nije navedena godina smrti. Nadam se da vam ne idem na živce, mene ovo jako intrigira i veseli. :)
Lijep pozdrav i laku noć!

subota, 22. veljače 2014.

200 rižota i jela od riže: Rižoto s pršutom i batatom



Za 4 osobe
Vrijeme pripreme: 5 minuta
Vrijeme kuhanja: 25 minuta

2 batate srednje veličine, oguljene i narezane na komadiće
50 g maslaca
1 vezica mladog luka, sitno nasjeckanog
375 g riže za rižoto
2 lovorova lista
1,2 l vrućeg pilećeg ili povrtnog temeljca
3 žlice maslinova ulja
75 g pršuta, natrganog
25 g mješavine svježeg začinskog bilja, npr. krasuljice, estragona i vlasca, nasjeckanog
sol i papar     

Kuhajte batate u blago posoljenoj kipućoj vodi 2 – 3 minute da omekšaju. Ocijedite ih i stavite sa strane.
Otopite maslac u velikoj tavi s teškim dnom i pržite na njemu mladi luk 1 minutu. Uspite rižu i dobro promiješajte da bi sva zrna bila namašćena maslacem.
Dodajte lovorov list i vrući temeljac, zaimaču po zaimaču uz stalno miješanje, ali svaki put pričekajte da se prethodno uliveni temeljac potpuno upije. Za 20-ak minuta riža bi trebala biti kremasta i al dente.
Za to vrijeme zagrijte žlicu ulja u tavi i pržite pršut dok ne bude zlatne boje. Ocijedite ga i ostavite na toplom. Ulijte ostatak ulja i pržite batate, uz često okretanje, 6 – 8 minuta, dok ne dobiju zlatnu boju.
Ubacite začinsko bilje u rižoto, začinite solju i paprom pa dodajte pršut i batate. Pažljivo promiješajte. Poklopite i ostavite rižoto da se odmori nekoliko minuta prije posluživanja.
Za rižoto s pečenim rajčicama, pršutom i sirom briejem prepolovite 8 zrelih, mesnatih rajčica, začinite, poškropite s 3 žlice maslinova ulja pa pecite u pećnici zagrijanoj na 200 °C (6 na plinskim pećnicama) 30-ak minuta, dok im korica blago ne pocrni i dok ne omekšaju. Neka se ohlade. Pripremite rižoto kao u ovom receptu pa pri kraju, umjesto batate, umiješajte pečenu rajčicu i 125 g kremastog sira brieja narezanog na kockice. Dobro začinite.

četvrtak, 20. veljače 2014.

Umjetne suze, Milko Valent, odlomak



Zrcala

Zrcala uopće nisu poremećena. To je vrlo hrabar zaključak. I predvidljiv. Ja nikad nisam bio konvencionalan u svojim mislima. Prezirem misliti tuđom glavom, iako se trudim razumjeti i tuđa mišljenja. Mnoga ne razumijem, zapravo većinu njih. I opet, a to je već prokletstvo, ili tek loša šala, uvijek se moram vratiti vlastitom mišljenju, bolje reći svojim rasutim mislima. Ne, zrcala nisu poremećena. Ona su uvijek ista, nepromijenjena, istodobno ravnodušna i istinoljubiva. Naivni realisti naivno bi rekli - neutralna. Pravi je problem u nesposobnosti ljudi održati koncentraciju na jednoj djelatnosti. Simptomi tog problema bili su jasno vidljivi u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, da bi u prvom desetljeću 21. stoljeća sposobnost koncentracije bila već bitno smanjena. Točnije rečeno: smanjena sve do razine patološkog poremećaja. Većina ljudi pati od kratkoće koncentracije te nije u stanju posvetiti dovoljno vremena onome što vidi, osobito ne onome što vidi u zrcalima. Ono što u brzini ili na brzinu vidi u zrcalima, dakle nekoncentrirano, za većinu su noćne more koje su, doduše, labavo povezane sa stvarnim životom, ali nisu stvarne. No ta nekoncentrirana većina ipak čvrsto vjeruje da su noćne more stvarne smatrajući zrcala duboko poremećenim. Tako se zbilo da je nekoncentrirana većina na jednom zrcalu vidjela noćnu moru u kojoj bog u punom sjaju božanske moći stvara svijet, na drugom zrcalu noćnu moru u kojoj je bog već vidno tužan, premoren i depresivan počinio samoubojstvo, jer više nije mogao podnositi površnost i krhkost svijeta koji je stvorio, a na trećem zrcalu noćnu moru u kojoj je bog umro prirodnom smrću. Međutim, ni jedno ni drugo ni treće nije se uopće dogodilo. Nije se dogodilo nikad. Zrcala nisu nimalo poremećena ili lažna. Ona su istodobno istinoljubiva i ravnodušna, ali nipošto nisu neutralna kako to s nepravom misle realisti. Ravnodušnost i istinoljubivost rezultat su rada i velikih napora, a zrcala su iznimno zaposlene i itekako aktivne površine. U spomenutom slučaju "smrti boga" zrcala pokazuju golu istinu: na njima nema ničega, nikakve slike; na njima se zrcali bliješteća praznina, dakle jasna istina da bogovi uopće ne postoje. Zrcala uvijek pokazuju samo ono što postoji, ma kako to bilo lijepo ili ružno. Zrcala najčešće odražavaju i lijepo i ružno istodobno. To oboje, vidljivo u isti mah, što već dugo gledamo u zrcalima, jest psihotični realizam svijeta koji se neprekidno zbiva.

Toaletni listić 66


Zrcalo je alat za vježbe iz elementarne matematike i uzaludnosti. Rast iskustva sa zrcalom moguć je samo u prolaznosti koju, zapravo, nitko od nas ne želi. Bio sam dječak. Ali već u toj dobi osjećao sam ljepotu rizika, zaljubio sam se u opasnost. Drhtao sam od mnogih uzbudljivih prostora otkrivanja. Gledao sam se u zrcalu. Svakodnevno. Moje lice sjajilo je od uzbuđenja. Bio sam dječak. Gledao bih se u zrcalu svaki dan vježbajući tako narcisoidnost prvog učvršćenja identiteta. Nisam se mogao zasititi lika koji sam trajno zavolio. Tada još nisam znao za priču o Narcisu. Pukim slučajem izbjegao sam kraj te tužne priče. Bio sam dječak. Zrcalo je bilo moja strast. Otac je pokušao spriječiti tu ovisnost o zrcalu. Tjerao me od zrcala riječima: "Marko, odmakni se već jednom od tog stakla. Vani te čekaju prijatelji. Žele se igrati s tobom." Poslušao bih ga, ali svoj lik u zrcalu nisam mogao zaboraviti čak ni za vrijeme igre.
Bio sam dječak. Tad još nisam znao razlikovati oblike retorike i razne tipove narativa. Izgarao sam od naivne dobrohotnosti i povjerenja u ljude. Nisam znao ni to da se ljudi siromašni duhom opijaju prividno gustim narativima, gustim sokovima praznine. Bio sam dječak. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je ta nestvarna gustoća u svojoj biti samo opsesivna želja za čudom, žudnja za nečim onostranim koje ne postoji, koje vjerojatno i ne može postojati. Takva je žudnja paradoksalna, ona cvjeta u tjeskobi i strahu. Njezine depresivne latice podsjećaju na uvelu orhideju nakon glamuroznog vjenčanja. Ta žudnja za čudom, za nečim onostranim, pokušava kompliciranim rečenicama i začudnim sklopovima smisla nadoknaditi očit izostanak smisla, bolan nedostatak onog onostranog. Ljudi koji osjećaju da im nedostaje metafizika upravo su oni s viškom metafizike. To je metafizika uzaludnih pokušaja. Tragična plitkost uma utapa se ustreptala srca u nepostojećoj dubini. Sintaksa prenemaganja i hinjene dubine samo je još jedan od brojnih oblika trivijalnosti koja nas i u ovoj epohi preplavljuje. Taj oblik trivijalnosti, to banalno indiskretno smeće banalnosti neuspješno se skriva u malim oazama hinjene tankoćutnosti i agresivne pristojnosti. Ti tako pristojni i tankoćutni ljudi mogu se na neko vrijeme odvojiti od tekućih poroka današnjice, iako im se na ovaj ili onaj način uvijek vraćaju. A mjesto ispunjenja želje nastanjuje krhkost njihove teške praznine. Svaka praznina boli. Praznina izaziva strašnu bol. Ljudi ispunjeni prazninom nužno moraju posegnuti za nekim stimulansom, za porokom. Umjesto alkohola, duhana i opijata ti prividno senzibilni ljudi, obuzeti konzumerističkom groznicom za onostranim, troše mitove, laži i predrasude te dramatiziraju banalne sitnice svog života kao da su one doista značajne, kao da imaju onostrani uzrok. To čine jer su opijeni sadržajima koji su nepostojeći, uzaludni. Njihovo mjesto za opsesivni šoping dirljivo je imaginiranje nestvarnog. Zgađen takvih stanjem svijeta već je Artaud osjetio poriv za kritikom takvih ljudi te je na jednom mjestu sažeto rekao: "Ljudi su zvijeri. Književnost je isprazna." Dopuštam mogućnost da je Artaud u žaru opravdane ljutnje malo pretjerao u drugom dijelu iskaza.
Odavno su prošli dani dječaštva. Ipak, zadržao sam sposobnost divljenja i sposobnost kritičkog čuđenja. Odrastao sam uz zrcalo jer sam bio fasciniran gledanjem vlastita lika. Bilo je to sporo, ali temeljito odrastanje. To odrastanje još nije završeno. U svakom svojem pogledu, koje uputim zrcalu, vidim samo jedan zaustavljeni trenutak, samo jedan odlomak života koji upućuje na odgođenu smrt. Slično fotografiji i zrcalo zaustavlja jedan trenutak života, uprizoruje smrt tog trenutka, u konačnici i smrt gledanog subjekta. U tu smrt čovjek u zrcalu gleda sam, a u fotografiji ta smrt viđena je kroz objektiv fotoaparata. Ali za razliku od jednokratne fotografije zrcalo umnožava naizgled isti trenutak onoliko dugo dok je gledatelj zrcala živ.

***

Taksi je spor. Nikad se nisam vozio u sporijem taksiju. Izgleda da se protjecanje vremena usporava u gravitacijskom polju nekad voljenih ljudi koje čovjek mora napustiti. Jako sam volio Tinu. Ali morao sam je napustiti. Njezina energija ljubavi prema meni još uvijek je jaka, dopire i u ovaj spori taksi. U takvom taksiju svijet izgleda nekako drukčije, čini se kao svijet koji šapćući objavljuje istine o samome sebi. Zanimljiva je istina o nepostojanju zrcaljenja s druge strane zrcala. Jasno, ne postoji nikakvo zrcaljenje, to je dezinformacija. Ne postoji ništa s druge strane zrcala. S druge strane zrcala postoji samo tama, ništa se ne može vidjeti. Iza zrcala ne postoji ništa i baš ništa nije moguće. Nema ničega iza zrcala. Jedini prostor postojanja jest prostor ispred zrcala. U zrcalu se možemo gledati, procijeniti odjeću na sebi i svoj izgled, možda popraviti čuperak kose na frizuri i slično. Domišljate metafore o zrcalima samo su lagane igre dokona uma. I ne može se proći kroz zrcalo. To je gorka istina. Moram se naviknuti na tu istinu kao i na činjenicu da zrcala nisu poremećena. Srce psihoze u nama je, a ne u zrcalu. Oko uragana nalazi se u nama, a ne u zrcalu. Zjenica ciklona stanuje u našim tamnim zjenicama. S druge strane zrcala jest samo crnilo, nepronična tama koja omogućuje gledanje s prednje strane na kojoj se zrcali svjetlo. Draga mala Alisa (Alice) samo je jedan kratkoročno i dugoročno lijep san senzibilnoga ljubitelja djece kojega neki, zamisli, optužuju čak i za pedofiliju. Nevjerojatno! Na kraju će se u ovoj sramnoj civilizaciji dogoditi i to da čovjek više neće smjeti voljeti djecu pa možda, štoviše, ni vlastitu. Mislim da to nije tako loše, nipošto nije, jer će mnoge roditelje hipokrite osloboditi potrebe i dužnosti lažnog pokazivanja ljubavi prema djeci, osobito ono degutantno koristoljubivo izražavanje osjećaja za rođendane i blagdane, osobito za Božić. Draga Alisa. Tome snu, njezinu snu, treba se uvijek vraćati zbog užitka u iluziji da si još uvijek dijete, a ne zbog moguće autorove namjere da Alisa posluži kao zrcalna poetička igra jezika, jezičnih apsurda i paradoksa. Tome snu ipak se treba vraćati i zaljubiti se u malu Alisu u sebi, zaljubiti se u lijepu bajku o zemlji čudesa kao i u svakodnevno čudo događanja svijeta. Ali, nažalost, zrcalo je bešćutno, nemilosrdno, neumoljivo. Ono zrcali kratkotrajnu ljepotu mladosti, ali i očiglednu ružnoću starosti te poremećenost ljudi, njihovu uzaludnost, njihovu sadržajnu besadržajnost. Zrcalo usput zrcali i besadržajnu sadržajnost banalnih događaja, a u velikom broju slučajeva zrcali razne mitske varijacije individualne i kolektivne samoće. Zrcala nisu prozirna kao staklo, zato i mogu odslikavati sve što se nađe u njihovu vidokrugu. Nasreću, zrcalo se može uništiti, ono se može razbiti. S vremenom je teror slike u svijetu postao vidljivo dominantan. Stoga teror slike treba teroristički razoriti, terorom odgovoriti na teror. Kad razbiješ zrcalo, doživjet ćeš slobodu i vidjeti oko sebe razorene stare i nove mitove koji na samrti uzdišu za starim dobrim vremenima. Ali prije nego što razbiješ zrcalo, pogledaj što nudi retrovizor automobila, to jest zrcalni izvještaj o ekstatičnom stanju koje se zbiva u sporom taksiju ove sunčane nedjelje. U tom usporenom taksiju potpuno sam se pogubio. Možda sam se čak i razbolio. Čelo mi je postalo vruće.

Ulomak iz romana Umjetne suze