četvrtak, 30. siječnja 2014.

Top 5 knjiga o snijegu


Vani je hladno i sniježi - idealno vrijeme za sklupčati se pod dekicu, sa šalicom toplog čaja, nekoliko keksića i odličnom knjigom. Snijeg donosi veselje djeci, muke vozačima, ali i zanimljive zaplete knjigama. Donosimo najbolje knjige u kojima je snijeg bitan, a vi nam u komentarima slobodno recite koju, vama dragu, smo možda propustili.



1. Vlak u snijegu
Jedno vjenčanje, dva momka i jedna djevojka. Zvuči kao američka romantična komedija, ali nije. Osim što vjenčanje nije pravo, još je i na početku filma, umjesto na kraju. Uz to, momci se zovu Pero i Ljuban, djevojka Draga, a sve troje đaci su četvrtog razreda osnovne škole koji seoski učitelj povede vlakom na izlet u Zagreb. No, na povratku iz velikog grada zatekne ih veliko zimsko nevrijeme, za vrijeme kojeg ne samo da vlak stane pred snježnim nanosom, već i kulminira rivalstvo dvojice glavnih junaka koje se provlači kroz sve pustolovine romana. Mato Lovrak napisao je Vlak u snijegu davne 1931. godine i nazvao ga Djeca velikog grada. Srećom to se brzo promijenilo pa Mate Relja nije morao mijenjati naslov filma koji je snimio po romanu 1976. godine. Film je i dalje omiljen, kao i knjiga, a fanstastične pjesmice Arsena Dedića i djece koja otkopavaju vlak iz snijega sjetimo se svaki put kad snijeg zaustavi promet u Lijepoj našoj. 



2. Snježna kraljica
Najduža i najhvaljenija bajka slavnog danskog autora Hansa Christiana Andersena (1805.–1875.) plaši i oduševljava djecu diljem svijeta već preko stotinu i pedeset godina. U sjećanjima nekih čitatelja Kai i Gerda su brat i sestra, dok su drugima najbolji prijatelji i susjedi koji se zajedno igraju i uzgajaju ruže na krovovima kuća, ovisno o izdanju koje su čitali kad su bili mali. No, svi ipak najbolje pamte ledeno lijepu Snježnu kraljicu pa ne čudi da je ista nadahnula niz drugih djela i likova, među kojima je možda najpoznatija zla kraljica iz Narnijskih kronika britanskog pisca C. S. Lewisa. Nama je osobito draga bogato opremljena slikovnica koju je oslikao naš Manuel Šumberac.


 
3. Zov divljine
Iako je riječ o noveli, a ne o romanu, niti jedan popis književnih djela o snijegu ne bi smio preskočiti ovu odličnu priču američkog pisca Jacka Londona. Objavljena prije stotinu i jednu godinu, priča o psu Bucku kojeg otmu iz toplog doma u Kaliforniji kako bi na snijegom okovanom sjeveru vukao saonice u vrijeme kad su svi pohrlili na Klondike u potrazi za zlatom, postala je toliko popularna da je i danas rado čitana, a prvu od velikog broja ekranizacija doživjela je već 1908. godine. Suočen s veličanstvenom prirodom i iskonskom potrebom za preživljavanjem, Buck se uspijeva ne samo prilagoditi životu u divljini već i čuti te odazvati se zovu te divljine, postavši njenim sastavnim dijelom, vukom kojeg dodir snijega više ne peče već tješi i miluje. 


4. Božićna priča
Jeste li se ikada zapitali zašto svi tako željno iščekuju snijeg za Božić? Nije, na koncu konca, snijeg baš posvuda padao ni onda kada klima nije bila ovakva kakva je danas. Opsesiju je izgleda, barem u golemom engleskom govornom području, započeo otac najpoznatijeg siročića na svijetu, Olivera Twista. Charles Dickens je, naime, svojim opisima Londona pod snježnim prekrivačem u Božićnoj priči oduševio brojne čitatelje, a kasnije i mnogo brojnije američke producente koji su nam Božić i snijeg zauvijek povezali. Dickensu je to pak napravila majka priroda: britanska je klima bila malo hladnija nego danas, pa on do svoje sedme godine nije iskusio Božić bez snijega. 


5. Snijeg
Turski pisac Orhan Pamuk nagrade za književnost počeo je dobivati praktički čim je počeo objavljivati, ali je na međunarodnoj sceni postao poznat prije 14 godina romanom  Zovem se crvena. No, upravo je Snijeg, objavljen je 2002. godine, bio knjiga koja ga je proslavila, da se tako izrazimo i kod kuće i izvan nje. To je njegov jedini politički roman, ali ujedno i knjiga o kojoj se u Turskoj najviše govorilo. Progovarajući o turskom političkom životu devedesetih godina prošloga stoljeća, Pamuk u Snijegu zapravo obuhvaća cjelokupan proces modernizacije turske države. Za ovaj je roman Orhan Pamuk nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 2006.


utorak, 28. siječnja 2014.

Mirjana Krizmanić: "U ljubavi i bez nje", odlomak



Važnost prvih prijateljstava


Prijateljstvo se tijekom emocionalnog razvoja pojavljuje kao jedna od prvih veza nakon privrženosti roditeljima. Između kraja ranog djetinjstva i rane odrasle dobi prijateljstva su često najvažniji odnosi u emocionalnom životu adolescenata, pa su često intenzivnija od kasnijih emocionalnih odnosa u životu.
Prva prijateljstva zapravo su svojevrsna vježbaonica ljubavi, jer uključuju mnoge osjećaje i ponašanja kao i romantična ljubav, što drugim riječima znači da površno shvaćanje prijateljstva može dovesti i do površnog shvaćanja ljubavi. Ili, drukčije rečeno: uspostavljanje i održavanje samo površnih prijateljstava može pogodovati i nastanku i održavanju površnih ljubavnih odnosa.

Nema ničeg na ovoj zemlji što bi bilo vrjednije od pravog prijateljstva.
 Sveti Toma Akvinski

 U načelu prijatelji u nama pobuđuju ista čuvstva kao i partneri u romantičnoj ljubavi, samo bez tjelesne žudnje. Mi želimo provoditi vrijeme s ljudima koje smatramo prijateljima, rado im povjeravamo svoje brige kao i svoje radosti, pažljivo slušamo i dijelimo s njima njihove nedaće i veselja, lojalni smo im u svakoj prilici, što i od njih očekujemo, spremni smo im priskočiti u pomoć riječju i djelom, nedostaju nam kad ih dulje vrijeme ne vidimo i ne čujemo. Njihovi nas uspjesi raduju, a neuspjesi pogađaju. Tako je to uvijek u bajkama i pričama, a katkad i u stvarnom životu, kad nam se dogodila sreća da nađemo prave prijatelje.

             Definicija prijateljstva

Iako svi smatramo da znamo što je prijateljstvo, pa ga uopće i ne treba posebno definirati, to baš i nije sasvim točno. Ima, naime, ljudi koji smatraju da je prijatelj onaj s kojim se mogu dobro zabavljati ili koji će im pružiti rame za plakanje, dok drugi vjeruju da je prijatelj onaj kojem mogu povjeriti sve svoje tajne. Treći pak imaju vrlo razrađene definicije prijateljstva, koje uključuju i zajednički provedeno vrijeme, odnos koji se temelji na iskrenosti, lojalnosti i mogućnosti da se na prijatelja možemo osloniti i u dobrim i u lošim vremenima. Ima, međutim, i onih koji smatraju da su im prijatelji samo oni kojima mogu vladati, ili oni koje mogu iskorištavati, jer će im u ime prijateljstva biti uvijek na usluzi. Očito te takozvane implicitne, prešutne definicije prijateljstva pokrivaju cijeli mogući raspon: od iskrene privrženosti i lojalnosti do iskorištavanja i manipuliranja ljudima u ime sasvim drukčijeg shvaćanja tog dragocjenog odnosa među ljudima kojeg nazivano prijateljstvom.
Unatoč vjerovanju da su nam u životu prijatelji često važniji i potrebniji od partnera u ljubavi, mnoge teškoće u odnosima među prijateljima često nastaju upravo zbog različitih definicija prijateljstva s kojima su ljudi odrasli ili koje su sami za sebe iznašli, a koje dovode do različitih, često i nerealnih očekivanja. Nazivi prijatelj i prijateljstvo znače različite stvari za različite ljude, pa i za istu osobu u različitim životnim razdobljima. Da je tome tako, pokazuje i pojava da većina ljudi ima potrebu razlikovati najbolje prijatelje od dobrih prijatelja i površnih prijateljstava te poznanika, što znači da i sami na neki način razlikuju intenzitet bliskosti i privrženosti koju doživljavaju u tim odnosima. U okviru je navedena jedna od širih definicija prijateljstva, koja obuhvaća većinu onoga što se od prijatelja očekuje i što pravo prijateljstvo čini jednim od najvažnijih odnosa u životu.

Nazivom prijateljstvo označava se suradnja i potpora koja postoji između dvoje (ili više) ljudi. Takav odnos uključuje uzajamno razumijevanje, privrženost i poštovanje, uz spremnost da se prijatelju u potrebi priskoči u pomoć i pruži emocionalna podrška. Prijatelji nastoje zajednički provoditi vrijeme i lojalni su jedni drugima. Oni se često slažu u interesima, ukusu i stajalištima, pa čak i u političkim mišljenjima. Ljudi žele dobro svojim prijateljima, dijele s njima njihove pozitivne i negativne doživljaje, nastoje ih razumjeti, ne lažu im i ne zanemaruju ih.


U površna prijateljstva mogu se vjerojatno ubrojiti sva prijateljstva iz interesa, koja zapravo i nisu prijateljstva, već druženja s ljudima od kojih možemo imati koristi, s kojima želimo biti viđeni, s kojima se zbližavamo u nekim posebnim situacijama, primjerice na ljetovanju, na putu, u bolnici. Katkad se i neka prijateljstva iz djetinjstva ili škole s vremenom pretvaraju u površna prijateljstva jer se rijetko viđamo, imamo drukčije interese i, što je zapravo najvažnije, s vremenom smo stekli drukčiji sustav vrijednosti.
Definicije prijateljstva promijenile su se s pojavom interneta i različitih „prijateljskih mreža“ poput Facebooka i sličnih, pa uključuju i ljude koje nismo nikad vidjeli ili čuli, o kojima ne znamo ništa osim onoga što sami o sebi navode, a što ne mora biti točno. To su, osim toga, ljudi na čiju konkretnu pomoć i potporu ne možemo računati jer ih susrećemo samo u virtualnom svijetu računala. Pa ipak, mnogi ih doživljavaju kao prave prijatelje s kojima mogu pričati čak otvorenije nego s ljudima iz svoje okoline, možda upravo stoga što misle da ih u stvarnom životu nikada neće sresti.
Mnogi ljudi dijele zabludu da se prava prijateljstva stvaraju rano u životu i traju cijeli život, a da se u zreloj ili starijoj dobi više i ne mogu stjecati novi prijatelji. Budući da osnovicu na kojoj se prijateljstvo može „uzgojiti“ čini prostorna i vremenska bliskost, slično porijeklo i odgoj, sličan sustav vrijednosti i interesa, slična životna iskustva i svjetonazor, a sve to možemo naći kod osoba koje upoznajemo u različitoj životnoj dobi, prijateljstva se mogu sklapati tijekom cijelog života. Istina je, doduše, da prijatelji s kojima smo se družili od rane mladosti ili dugi niz godina, postaju na neki način dio našeg života. To su osobe koje znaju o nama više nego naši roditelji, a često i više nego bračni partneri. S njima smo često dijelili radosti i tuge odrastanja, sve uzbudljive tajne prvih i svih kasnijih ljubavi, gubitke bližnjih, brige zbog djece ili vlastitog zdravlja, uspjehe i neuspjehe u zvanju.

Odlazak moje prijateljice

Moja je prijateljica smrtno bolesna. Ponovljeno odlazi na zračenja, pa u bolnicu, leži kod svoje sestre, ništa ne pita i ništa ne govori. Ima dana kad sudjeluje u onome što se oko nje događa i onih kad je negdje drugdje. Čini se kao da si ne postavlja uobičajeno pitanje "Zašto baš ja?", već kao da samoj sebi kaže: "To se meni ne može dogoditi", ili čak: "To se meni uopće ne događa."
         Otvorili su joj glavu, potkresali neki tumor u mozgu, a zatim je mnogo, mnogo puta zračili. Nakon nekog vremena trebalo je obrijati glavu, pa je tada stavila na glavu neki šal ili rubac. Uz njezine visoke, slavenske jabučice, povrh velikih plavih očiju, taj je rubac djelovao nekako vedro, lepršavo i pomalo koketno. A onda je opet pala u krevet i više nije ustala. Postupno je počela koristiti kratke rečenice, pa onda samo riječ-dvije. Bilo je dana kad se smiješila, potvrđivala ono o čemu smo pričali ili nam pokušavala reći gdje griješimo. Sjećala se stvari o kojima mi nismo ništa znali, pa smo zajednički pokušavali otkriti što se događalo prije deset, dvadeset, trideset godina. Znale smo tako sjediti i brbljati kao da su naša sjećanja najvažnija stvar na svijetu, kao da je sve ostalo neka sitnica, možda neka prolazna gnjavaža. A ona se polako udaljavala, sve je rjeđe pokušavala nešto reći, sve se manje smiješila, sve nas je manje gledala.
         Proveli smo tako gotovo 11 mjeseci. Tijekom tog razdoblja nekoliko je puta bila u bolnici, pa bi je opet vratili kući, svaki put u sve težem stanju. I nehotice smo počeli s njom razgovarati kao da je osim moći govora izgubila i sve svoje druge sposobnosti. Počeli smo joj tepati, njoj koja tepanje nije podnosila, koja nikome nije tepala. Počeli smo govoriti u kratkim rečenicama, nagovarati je da jede, kao što se nagovara malo dijete: "Daj još jednu žlicu za mene", ili za nećaka, za prijateljicu ili za psa. Deminutivi su bili svuda oko nje koja ih nikada nije koristila i nikome govorila. Možda smo se tako branili od boli ili užasa što nema ničeg što bismo mogli za nju učiniti. Nitko nas nije poučio kako se treba ponašati uz smrtno bolesnu osobu koja ne zna i ne želi znati što se s njom događa. Možda smo zbog toga pribjegavali tim oskudnim načinima sporazumijevanja.
          Pomalo je izgubila mogućnost korištenja svojih udova. Više nije mogla sjediti niti uzeti nešto u ruke. Na cijelom su licu bile žive još samo oči koji su sve češće gledale kao da ništa ne vide. A onda bi odjednom opet bilo prividno sve u redu, opet nas je gledala, razumjela, izgovorila po koju riječ, pa čak i cijelu rečenicu. Jednog se dana ozareno zagledala u prozor, zatim zatvorila oči i ugasila se.

S mojom je prijateljicom otišao velik dio mog života, onaj viđen njezinim očima, urezan u njezinom pamćenju. Bez slika, riječi, kretnji, mirisa, smijeha i suza koje smo tijekom desetljeća dijelile, a svaka ih je od nas upamtila na svoj način, ja se više nikad neću moći sjetiti nekih važnih, lijepih i uzbudljivih trenutaka koje sam proživjela. Kao što se više neću moći ni s kim smijati onome čemu smo se zajedno smijale, strepiti zbog istih stvari zbog kojih smo nekad zajedno strepile, veseliti se svemu što je još pred nama, već i stoga što je, kad je otišla, velik dio života već bio iza nas.

Nema čovjeka koji je kao „sam svoj majstor“ proizveo samog sebe. Svi smo mi sačinjeni od tisuća drugih ljudi. Svatko tko nam je ikada učinio nešto dobro ili uputio riječi ohrabrenja, ugrađen je u strukturu našeg karaktera i naših misli, kao i u naš uspjeh.
                                                                     George M. Adams

         Nema sumnje da su svi ljudi koji su nas tijekom života dotakli ostavili svoj trag. Bilo bi lijepo da su to uvijek samo tragovi dobrote, ali meni se čini da nas na isti način mijenjaju i oni koji su nas iznevjerili, uvrijedili, povrijedili ili razočarali. Čini mi se da svaki ljudski dodir ostavlja neki trag, koji se ugrađuje u našu ličnost i čini je manje ili više otvorenom ili zatvorenom za druge ljude, dobrostivom ili zloćudnom. Ne želim time nikako reći da su zli ljudi, koji nesumnjivo postoje, uvijek produkt onoga što su im drugi ljudi učinili, ili obrnuto, da su dobri ljudi proizvod „dobrica“ s kojima su se tijekom života družili. Ali tragovi koje u nama ostavljaju drugi ljudi mogu na neki način poticati u našoj ličnosti ono na što su tamo naišli, pa će tako, pojednostavljeno rečeno, dobrota poticati dobrotu, a zloća jačati zloću.
        
Možda svi ljudi i ne svrstavaju prijatelje u bliske i manje bliske ili u duboka i površna prijateljstva, već to čine na temelju područja u kojem se ta bliskost ostvaruje. To su ljudi koji imaju prijatelje s kojima idu na izlete, planinarenja, ljetovanja, ili one s kojima vode razgovore o svom poslu ili odlaze na koncerte. Većina ljudi, međutim, ima manji broj prijatelja s kojima može dijeliti sve što ih u životu zanima ili im nešto znači, a to su najčešće oni s kojima su zajedno odrastali.
         Iako je s prijateljima lijepo podijeliti i događaje iz svakodnevnog života, prijatelji su nam osobito potrebni u kriznim situacijama, u vrijeme velikih promjena ili društvenih previranja, kad se događa da se zbog različitih političkih stajališta raspadaju i dugogodišnja prijateljstva.

utorak, 21. siječnja 2014.

Novo izdanje Kradljivice knjiga!




Među romanima 21. stoljeća djelo Markusa Zusaka polako postaje klasik, a holivudski div 20th Century Fox filmski ga je adaptirao s istim ciljem.

U književnosti i filmu ključna je snaga pripovijedanja, a autor vjeruje „kako će Kradljivica knjiga ganuti publiku jer protagonisti u filmu uspijevaju pronaći ljepotu i nesebičnost, te napraviti nevjerojatne stvari unatoč zaista zastrašujućim uvjetima". Roman Markusa Zusaka Kradljivica knjiga objavljen je u njegovoj rodnoj Australiji 2005., a u ostatku svijeta 2006. godine. Preveden je na 40 jezika, prodan u više od osam milijuna primjeraka, osvojivši mnoge cijenjene književne nagrade. Nedavno je, u studenome 2013., Profil Knjiga objavila novi Zusakov hit-roman Ja sam glasnik. 
 Australčev roman i filmska adaptacija Britanca Briana Percivala pričaju priču o Liesel (Sophie Nélisse), koja živi s posvojiteljima - velikodušnim Hansom Hubermanom (Geoffrey Rush) i njegovom zajedljivom ženom Rose (Emily Watson).
Autora Markusa Zusaka na pisanje romana potaknule su priče koje su mu njegovi roditelji pričali dok je odrastao u Australiji. „Kao da bi se u kuhinju zavukao dio Europe kad bi mi tata i mama pričali o odrastanju u Njemačkoj i Austriji, bombardiranju Münchena, o zatvorenicima koje su nacisti vodili po ulicama“, ispričao je autor. „Tada to nisam znao, ali te priče potaknule su me da postanem pisac. Bilo je to vrijeme ekstremne opasnosti i zla, a mene su nadahnuli činovi dobrote u ta mračna vremena. To je ono o čemu je riječ u romanu: o pronalaženju ljepote čak i u najgorim uvjetima. Jedna je od središnjih tema priče Hitler, koji uništava ljude svojim riječima, i Liesel, koja krade natrag te riječi i piše njima svoju vlastitu priču.“ 
Ključno je bilo odabrati pravu glazbu kako bi se naglasili teme i likovi filma. Ako je suditi po nominaciji za najugledniju svjetsku nagradu "Oscar", skladatelj John Williams napravio je izvrstan posao.

Kiosk-izdanje Kradljivice knjiga (meki uvez, filmski poster na naslovnici - u suradnji s Blitz Film & Video distribucijom) stajat će 39,90 kuna, a da biste došli do svog primjerka morate se strpiti još samo dva dana! I onda ćete ga moći potražiti na policama knjižara Profil Mozaik, u uredima Hrvatske pošte te na svim kioscim!



četvrtak, 16. siječnja 2014.

Kako djeca uspijevaju: Borbenost, radoznalost i snaga karaktera, odlomak


Bilo mi je jasno da svom sinu želim sretan i uspješan život, ali zapravo nisam baš jasno znao što time mislim niti što bismo moja supruga i ja trebali učiniti kako bismo ga usmjerili prema tomu. U toj nesigurnosti svakako nisam bio osamljen. Ellington je rođen u posebno tjeskobnome trenutku povijesti roditeljstva u Americi. A ta je pak tjeskoba postala osobito osjetna u gradovima kao što je New York, gdje je utrka za najpoželjnijim vrtićima počela nalikovati na borbe gladijatora. Jedan dvojac ekonoma s kalifornijskoga sveučilišta nedavno je toj nacionalnoj utrci za predškolskim postignućima nadjenuo ime utrke ukrug, The Rug Rat Race, a svake godine ta utrka kao da počinje sve ranije i postaje sve napornija.
Dvije godine prije Ellingtonova rođenja lanac obrazovnih centara Kumon otvorio je u New Yorku svoju prvu podružnicu za predškolski odgoj, Junior Kumon, u kojoj djeca već od dvije godine starosti provode jutro ispisujući radne zadatke, ispunjavaju zadaće čiji je cilj učenje prepoznavanja slova i brojki. „Dob od tri godine prijelomna je“, rekao je glavni financijski direktor Kumona novinaru časopisa New York Times. „Ali, ako je dijete izašlo iz pelena i ako je u stanju prosjediti 15 minuta s Kumonovim učiteljem, uzet ćemo ga na obuku.“
Moj Ellington ima odrasti u kulturi prezasićenoj idejom koju bismo mogli nazvati kognitivnom hipotezom: uvjerenjem koje se rijetko kada verbalno izražava, ali kojega se ljudi ipak masovno drže, da danas uspjeh ovisi ponajprije o kognitivnim vještinama – onoj vrsti inteligencije koja se dade izmjeriti IQ testovima, uključujući i sposobnost prepoznavanja slova i riječi, kalkuliranja i raspoznavanja obrazaca – te da je najbolji način razvijanja tih vještina njihovo vježbanje koliko je to god moguće započevši što ranije u životu. Kognitivna hipoteza postala je tako općeprihvaćena da je lako zaboraviti kako se radi o relativno novoj ideji. Zapravo, suvremenome uzdizanju te ideje dade se ući u trag do godine 1994., kada Carnegie Corporation objavljuje Starting Points: Meeting the Needs of Our Youngest Children, izviješće kojim se oglasilo zvono za uzbunu vezano za kognitivni razvoj djece naše nacije. Prema tome izviješću, problem je u tomu što djeca više ne primaju dovoljnu količinu kognitivne stimulacije tijekom prvih triju godina života, dijelom zbog sve većeg broja samohranih roditelja i zaposlenih majki – pa djeca tako stižu u vrtić nespremna za učenje. To je izviješće prema zabrinutim roditeljima lansiralo čitavu industriju proizvoda za izgradnju moždanih funkcija u dobi „od nula do tri godine“. Knjige, vježbaonice, videosnimke za male Einsteine i DVD proizvodi počeli su se prodavati u vrijednosti od više milijarda dolara.
Izviješće Carnegie Corporationa i studije koje su potom uslijedile snažno su odjeknule i u javnoj politici, kad su zakonodavci i filantropi zaključili da zakinuta djeca zaostaju već u ranoj dobi zbog nedovoljne kognitivne obuke. Psiholozi i sociolozi iznosili su dokaze kojima se loši akademski uspjesi siromašnije djece povezuju s nedostatkom verbalne i matematičke stimulacije kod kuće i u školi. Jednu od najpoznatijih među spomenutim studijama (o kojoj sam već govorio u svojoj prvoj knjizi, Whatever It Takes) proveli su Betty Hart i Todd R. Risley, dvoje dječjih psihologa koji su, počevši od ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, intenzivno proučavali grupu od četrdeset i dvoje djece, podrijetlom iz intelektualnih, radničkih i siromašnih obitelji u Kansasu. Hart i Risley zaključili su da se ključna razlika u odgoju različite djece i razlog različitosti njihovih kasnijih rezultata svode na samo jednu stvar: broj riječi koje je dijete čulo od roditelja u najranijoj životnoj dobi. Hart i Risley odredili su da djeca koju odgajaju intelektualci do svoje treće godine čuju po trideset milijuna riječi; djeca čiji su roditelji na socijalnoj pomoći čuju tek po milijun riječi. Taj nedostatak, zaključuju oni, u samome je korijenu kasnijih školskih neuspjeha siromašne djece.
Svakako postoji nešto neodoljivo u vezi s kognitivnom hipotezom. Svijet kakav ona opisuje tako je uredan, umirujuće linearan, takav jasan zbroj ovdje unesenih podataka, tamo daje jasan zbroj izlaznih podataka. Manje knjiga u kući označava lošiju sposobnost čitanja; manji broj riječi koje su roditelji izgovorili označava ograničen rječnik kod njihove djece; što je više riješenih matematičkih vježbi u centru Junior Kumon, to će ocjena iz matematike biti bolja. Korelacije su katkad izgledale skoro komično egzaktne: Hart i Risley izračunali su da djetetu odraslomu na socijalnoj pomoći tjedno treba točno četrdeset i jedan sat intenzivnih jezičnih intervencija kako bi se zatvorio procijep između njega i djeteta iz radničke obitelji.
Tijekom posljednjega desetljeća, međutim, a osobito posljednjih nekoliko godina, suprotstavljena grupa ekonoma, odgajatelja, psihologa i neuroznanstvenika počela je iznositi dokaze kojima se preispituju mnoge pretpostavke na kojima počiva kognitivna hipoteza. Najvažnija stvar u razvoju djeteta, kažu oni, nije maksimalna količina podataka koje mu možemo sabiti u glavu tijekom prvih nekoliko godina života. Umjesto toga, najvažnije je pomoći djetetu da stekne potpuno drugačiji skup vrijednosti, a na tome popisu nalaze se ustrajnost, samokontrola, radoznalost, pažljivost, odlučnost i samopouzdanje. Ekonomi to nazivaju nekognitivnim vještinama, psiholozi ih zovu crtama osobnosti, a mi ostali ponekad ih doživljavamo kao karakterne osobine.

Ovu odličnu knjigu, koju je  s engleskog preveo Robert Martinov, potražite uskoro u Profil Mozaik knjižarama te na webshopu!