utorak, 28. siječnja 2014.

Mirjana Krizmanić: "U ljubavi i bez nje", odlomak



Važnost prvih prijateljstava


Prijateljstvo se tijekom emocionalnog razvoja pojavljuje kao jedna od prvih veza nakon privrženosti roditeljima. Između kraja ranog djetinjstva i rane odrasle dobi prijateljstva su često najvažniji odnosi u emocionalnom životu adolescenata, pa su često intenzivnija od kasnijih emocionalnih odnosa u životu.
Prva prijateljstva zapravo su svojevrsna vježbaonica ljubavi, jer uključuju mnoge osjećaje i ponašanja kao i romantična ljubav, što drugim riječima znači da površno shvaćanje prijateljstva može dovesti i do površnog shvaćanja ljubavi. Ili, drukčije rečeno: uspostavljanje i održavanje samo površnih prijateljstava može pogodovati i nastanku i održavanju površnih ljubavnih odnosa.

Nema ničeg na ovoj zemlji što bi bilo vrjednije od pravog prijateljstva.
 Sveti Toma Akvinski

 U načelu prijatelji u nama pobuđuju ista čuvstva kao i partneri u romantičnoj ljubavi, samo bez tjelesne žudnje. Mi želimo provoditi vrijeme s ljudima koje smatramo prijateljima, rado im povjeravamo svoje brige kao i svoje radosti, pažljivo slušamo i dijelimo s njima njihove nedaće i veselja, lojalni smo im u svakoj prilici, što i od njih očekujemo, spremni smo im priskočiti u pomoć riječju i djelom, nedostaju nam kad ih dulje vrijeme ne vidimo i ne čujemo. Njihovi nas uspjesi raduju, a neuspjesi pogađaju. Tako je to uvijek u bajkama i pričama, a katkad i u stvarnom životu, kad nam se dogodila sreća da nađemo prave prijatelje.

             Definicija prijateljstva

Iako svi smatramo da znamo što je prijateljstvo, pa ga uopće i ne treba posebno definirati, to baš i nije sasvim točno. Ima, naime, ljudi koji smatraju da je prijatelj onaj s kojim se mogu dobro zabavljati ili koji će im pružiti rame za plakanje, dok drugi vjeruju da je prijatelj onaj kojem mogu povjeriti sve svoje tajne. Treći pak imaju vrlo razrađene definicije prijateljstva, koje uključuju i zajednički provedeno vrijeme, odnos koji se temelji na iskrenosti, lojalnosti i mogućnosti da se na prijatelja možemo osloniti i u dobrim i u lošim vremenima. Ima, međutim, i onih koji smatraju da su im prijatelji samo oni kojima mogu vladati, ili oni koje mogu iskorištavati, jer će im u ime prijateljstva biti uvijek na usluzi. Očito te takozvane implicitne, prešutne definicije prijateljstva pokrivaju cijeli mogući raspon: od iskrene privrženosti i lojalnosti do iskorištavanja i manipuliranja ljudima u ime sasvim drukčijeg shvaćanja tog dragocjenog odnosa među ljudima kojeg nazivano prijateljstvom.
Unatoč vjerovanju da su nam u životu prijatelji često važniji i potrebniji od partnera u ljubavi, mnoge teškoće u odnosima među prijateljima često nastaju upravo zbog različitih definicija prijateljstva s kojima su ljudi odrasli ili koje su sami za sebe iznašli, a koje dovode do različitih, često i nerealnih očekivanja. Nazivi prijatelj i prijateljstvo znače različite stvari za različite ljude, pa i za istu osobu u različitim životnim razdobljima. Da je tome tako, pokazuje i pojava da većina ljudi ima potrebu razlikovati najbolje prijatelje od dobrih prijatelja i površnih prijateljstava te poznanika, što znači da i sami na neki način razlikuju intenzitet bliskosti i privrženosti koju doživljavaju u tim odnosima. U okviru je navedena jedna od širih definicija prijateljstva, koja obuhvaća većinu onoga što se od prijatelja očekuje i što pravo prijateljstvo čini jednim od najvažnijih odnosa u životu.

Nazivom prijateljstvo označava se suradnja i potpora koja postoji između dvoje (ili više) ljudi. Takav odnos uključuje uzajamno razumijevanje, privrženost i poštovanje, uz spremnost da se prijatelju u potrebi priskoči u pomoć i pruži emocionalna podrška. Prijatelji nastoje zajednički provoditi vrijeme i lojalni su jedni drugima. Oni se često slažu u interesima, ukusu i stajalištima, pa čak i u političkim mišljenjima. Ljudi žele dobro svojim prijateljima, dijele s njima njihove pozitivne i negativne doživljaje, nastoje ih razumjeti, ne lažu im i ne zanemaruju ih.


U površna prijateljstva mogu se vjerojatno ubrojiti sva prijateljstva iz interesa, koja zapravo i nisu prijateljstva, već druženja s ljudima od kojih možemo imati koristi, s kojima želimo biti viđeni, s kojima se zbližavamo u nekim posebnim situacijama, primjerice na ljetovanju, na putu, u bolnici. Katkad se i neka prijateljstva iz djetinjstva ili škole s vremenom pretvaraju u površna prijateljstva jer se rijetko viđamo, imamo drukčije interese i, što je zapravo najvažnije, s vremenom smo stekli drukčiji sustav vrijednosti.
Definicije prijateljstva promijenile su se s pojavom interneta i različitih „prijateljskih mreža“ poput Facebooka i sličnih, pa uključuju i ljude koje nismo nikad vidjeli ili čuli, o kojima ne znamo ništa osim onoga što sami o sebi navode, a što ne mora biti točno. To su, osim toga, ljudi na čiju konkretnu pomoć i potporu ne možemo računati jer ih susrećemo samo u virtualnom svijetu računala. Pa ipak, mnogi ih doživljavaju kao prave prijatelje s kojima mogu pričati čak otvorenije nego s ljudima iz svoje okoline, možda upravo stoga što misle da ih u stvarnom životu nikada neće sresti.
Mnogi ljudi dijele zabludu da se prava prijateljstva stvaraju rano u životu i traju cijeli život, a da se u zreloj ili starijoj dobi više i ne mogu stjecati novi prijatelji. Budući da osnovicu na kojoj se prijateljstvo može „uzgojiti“ čini prostorna i vremenska bliskost, slično porijeklo i odgoj, sličan sustav vrijednosti i interesa, slična životna iskustva i svjetonazor, a sve to možemo naći kod osoba koje upoznajemo u različitoj životnoj dobi, prijateljstva se mogu sklapati tijekom cijelog života. Istina je, doduše, da prijatelji s kojima smo se družili od rane mladosti ili dugi niz godina, postaju na neki način dio našeg života. To su osobe koje znaju o nama više nego naši roditelji, a često i više nego bračni partneri. S njima smo često dijelili radosti i tuge odrastanja, sve uzbudljive tajne prvih i svih kasnijih ljubavi, gubitke bližnjih, brige zbog djece ili vlastitog zdravlja, uspjehe i neuspjehe u zvanju.

Odlazak moje prijateljice

Moja je prijateljica smrtno bolesna. Ponovljeno odlazi na zračenja, pa u bolnicu, leži kod svoje sestre, ništa ne pita i ništa ne govori. Ima dana kad sudjeluje u onome što se oko nje događa i onih kad je negdje drugdje. Čini se kao da si ne postavlja uobičajeno pitanje "Zašto baš ja?", već kao da samoj sebi kaže: "To se meni ne može dogoditi", ili čak: "To se meni uopće ne događa."
         Otvorili su joj glavu, potkresali neki tumor u mozgu, a zatim je mnogo, mnogo puta zračili. Nakon nekog vremena trebalo je obrijati glavu, pa je tada stavila na glavu neki šal ili rubac. Uz njezine visoke, slavenske jabučice, povrh velikih plavih očiju, taj je rubac djelovao nekako vedro, lepršavo i pomalo koketno. A onda je opet pala u krevet i više nije ustala. Postupno je počela koristiti kratke rečenice, pa onda samo riječ-dvije. Bilo je dana kad se smiješila, potvrđivala ono o čemu smo pričali ili nam pokušavala reći gdje griješimo. Sjećala se stvari o kojima mi nismo ništa znali, pa smo zajednički pokušavali otkriti što se događalo prije deset, dvadeset, trideset godina. Znale smo tako sjediti i brbljati kao da su naša sjećanja najvažnija stvar na svijetu, kao da je sve ostalo neka sitnica, možda neka prolazna gnjavaža. A ona se polako udaljavala, sve je rjeđe pokušavala nešto reći, sve se manje smiješila, sve nas je manje gledala.
         Proveli smo tako gotovo 11 mjeseci. Tijekom tog razdoblja nekoliko je puta bila u bolnici, pa bi je opet vratili kući, svaki put u sve težem stanju. I nehotice smo počeli s njom razgovarati kao da je osim moći govora izgubila i sve svoje druge sposobnosti. Počeli smo joj tepati, njoj koja tepanje nije podnosila, koja nikome nije tepala. Počeli smo govoriti u kratkim rečenicama, nagovarati je da jede, kao što se nagovara malo dijete: "Daj još jednu žlicu za mene", ili za nećaka, za prijateljicu ili za psa. Deminutivi su bili svuda oko nje koja ih nikada nije koristila i nikome govorila. Možda smo se tako branili od boli ili užasa što nema ničeg što bismo mogli za nju učiniti. Nitko nas nije poučio kako se treba ponašati uz smrtno bolesnu osobu koja ne zna i ne želi znati što se s njom događa. Možda smo zbog toga pribjegavali tim oskudnim načinima sporazumijevanja.
          Pomalo je izgubila mogućnost korištenja svojih udova. Više nije mogla sjediti niti uzeti nešto u ruke. Na cijelom su licu bile žive još samo oči koji su sve češće gledale kao da ništa ne vide. A onda bi odjednom opet bilo prividno sve u redu, opet nas je gledala, razumjela, izgovorila po koju riječ, pa čak i cijelu rečenicu. Jednog se dana ozareno zagledala u prozor, zatim zatvorila oči i ugasila se.

S mojom je prijateljicom otišao velik dio mog života, onaj viđen njezinim očima, urezan u njezinom pamćenju. Bez slika, riječi, kretnji, mirisa, smijeha i suza koje smo tijekom desetljeća dijelile, a svaka ih je od nas upamtila na svoj način, ja se više nikad neću moći sjetiti nekih važnih, lijepih i uzbudljivih trenutaka koje sam proživjela. Kao što se više neću moći ni s kim smijati onome čemu smo se zajedno smijale, strepiti zbog istih stvari zbog kojih smo nekad zajedno strepile, veseliti se svemu što je još pred nama, već i stoga što je, kad je otišla, velik dio života već bio iza nas.

Nema čovjeka koji je kao „sam svoj majstor“ proizveo samog sebe. Svi smo mi sačinjeni od tisuća drugih ljudi. Svatko tko nam je ikada učinio nešto dobro ili uputio riječi ohrabrenja, ugrađen je u strukturu našeg karaktera i naših misli, kao i u naš uspjeh.
                                                                     George M. Adams

         Nema sumnje da su svi ljudi koji su nas tijekom života dotakli ostavili svoj trag. Bilo bi lijepo da su to uvijek samo tragovi dobrote, ali meni se čini da nas na isti način mijenjaju i oni koji su nas iznevjerili, uvrijedili, povrijedili ili razočarali. Čini mi se da svaki ljudski dodir ostavlja neki trag, koji se ugrađuje u našu ličnost i čini je manje ili više otvorenom ili zatvorenom za druge ljude, dobrostivom ili zloćudnom. Ne želim time nikako reći da su zli ljudi, koji nesumnjivo postoje, uvijek produkt onoga što su im drugi ljudi učinili, ili obrnuto, da su dobri ljudi proizvod „dobrica“ s kojima su se tijekom života družili. Ali tragovi koje u nama ostavljaju drugi ljudi mogu na neki način poticati u našoj ličnosti ono na što su tamo naišli, pa će tako, pojednostavljeno rečeno, dobrota poticati dobrotu, a zloća jačati zloću.
        
Možda svi ljudi i ne svrstavaju prijatelje u bliske i manje bliske ili u duboka i površna prijateljstva, već to čine na temelju područja u kojem se ta bliskost ostvaruje. To su ljudi koji imaju prijatelje s kojima idu na izlete, planinarenja, ljetovanja, ili one s kojima vode razgovore o svom poslu ili odlaze na koncerte. Većina ljudi, međutim, ima manji broj prijatelja s kojima može dijeliti sve što ih u životu zanima ili im nešto znači, a to su najčešće oni s kojima su zajedno odrastali.
         Iako je s prijateljima lijepo podijeliti i događaje iz svakodnevnog života, prijatelji su nam osobito potrebni u kriznim situacijama, u vrijeme velikih promjena ili društvenih previranja, kad se događa da se zbog različitih političkih stajališta raspadaju i dugogodišnja prijateljstva.

Nema komentara:

Objavi komentar