nedjelja, 29. lipnja 2014.

Kate Mitchell, PLOD NAIVNOSTI, odlomak



Slutnja izdaje bila je dovoljna da osjeti golemu bol na mjestu srca. Tek će kasnije postati svjesna razmjera igre u kojoj je sudjelovala, a zasad je samo znala da je njezin osjećaj kako nešto nije u redu dobio grubu potvrdu. Je li moguće da ju je Damon izdao?
U glavi je grozničavo počela odmotavati film njihove veze. Zapravo, izdaja je bila blaga riječ za ovo što joj je Damon priredio. Dao joj je prsten, lagao o vjenčanju, ostavio je trudnu da bi se negdje radovao s nekom drugom ženom.
Njezini planovi za budućnost rušili su se kao kula od karata. Kako će raditi trudna? Kako će sama podići dijete? Ostat će bez posla, bez sredstava za život!
Uhvatila se za glavu u panici. Umjesto snova o skladnom životu slijedit će povratak na samo dno, u bijedu iz koje se, kao samohrana majka, nikada više neće moći izdići.
Uskoro će morati razgovarati s Ronom. Nadala se da će on imati razumijevanja za njezinu situaciju jer joj je to bila posljednja nada. Nastojala je suzdržati suze, ostati jaka, ne pokazati pred Vanesom koliko joj je teško, ali nije se mogla obuzdati.
Očaj i izgubljenost vidjele su joj se na licu pa su suze i jecaji donijeli olakšanje. Vanesa joj je prišla i zagrlila je kako bi je utješila.
– Neka, plači, daj si oduška, suze tome i služe – govorila joj je zagrlivši je. Kad su se jecaji prorijedili, Vanesa joj je donijela čašu vode i sjela pored nje.
– Čini mi se da je te iskoristio za neki svoj plan, a bojim se i pomisliti… – odmahnula je glavom, a oči su joj se raširile od užasa. – Kakav gad!
Vanesa nije dovršila misao, već je promijenila temu. Pokazala je prema slici koja se nalazila pred njima.
– Pogledaj kako glume idilu – s gnušanjem je rekla. – Nekim ljudima ništa nije sveto. Nemam riječi kojima bih ga opisala. Gad nad gadovima, nadam se da će mu se to jednom obiti o glavu.
Vanesa je govorila, ali Talia je nije slušala. Glava joj je tutnjila od boli, srce joj je krvarilo, nije znala što misliti. Željela je znati što se dogodilo, htjela je složiti cijelu slagalicu čiji je djelić bila.
Zasad je mogla samo naslutiti što se zapravo dogodilo. Damon je iskoristio njezinu naivnost. Sve riječi koje joj je govorio bile su laž. Cijelo vrijeme imao je ženu za koju joj nije rekao. Zasad je samo to uspjela shvatiti. Zašto je to učinio, nije znala.
Kao što nije znala kako nastaviti život sad kad je u još goroj situaciji nego što je bila prije nego što se Damon pojavio u njezinu životu. Tada je mislila da je sreća napokon pokucala na vrata njezina života, a kad je ta vrata otvorila, uvidjela je da sreća ima nekoliko lica, da je sve to laž, prijevara čiju će cijenu tek saznati. 
– Žao mi je što sam ti baš ja to morala javiti…
Talia ju je pogledala.
– Netko mi je morao ukazati na to koliko sam naivna – rekla je stežući usne od bijesa jer se njezin očaj pretvarao u ljutnju, a bila je ljutita najviše na sebe.
– Potraži ga – Vanesa se dosjetila.
– Zašto? – Talia ju je pogledala s nerazumijevanjem.
– Tvoje dijete ima pravo na dio njegova novca – Vanesa je rekla s oklijevanjem.
– Ne treba mi njegov novac – Talia je planula. – Ne treba mi ni on. Ako se ikada susretnemo, osjetit će snagu mojeg bijesa. Zapravo, ne trebam se ljutiti na njega više nego na sebe. On je laskavim riječima i lažnim obećanjima dobio ono što je želio. Sa sobom je ponio potvrdu da sam trudna.
– Sve to mi miriše na nešto gnusno – Vanesa je ustala.
Neko je vrijeme promatrala Taliju. Željela joj je pomoći, ali znala je da se tuga ne može ni s kim podijeliti, a Talia je osjećala mnogo više od tuge. S pravom, pomislila je u sebi. Znala je da je najbolje da je ostavi samu. Njoj je bila potrebna samoća, vrijeme da raščisti to sama sa sobom.
– Moram ići, a mislim da je to i najbolje, samo ti smetam – Vanesi je očito bilo neugodno.
– Hvala ti – Talia je rekla.
– Na čemu? Sve bih dala da nisam došla s tim vijestima.
Talia ju je ispratila. Kad je ostala sama, suze su joj nezaustavljivo počele teći. Prisjećala se svakog Damonova pokreta, svake izgovorene rečenice. Mnogo toga upućivalo je na to da nešto nije u redu, ali kao da ona to ranije nije željela vidjeti. 
Vjerovala mu je kao nikomu do tada. Poklonila mu je sve što je imala, a nije ni slutila da je samo žrtva, osoba s kojom se samo poigrao i odbacio je kao igračku koja mu je dosadila. Nekako je osjećala da ovo nije kraj priče. Nastavak ih tek čeka. Ali kakav? To nije znala, ali uskoro će doznati.
Noć koja je bila pred njom kao da joj je otvorila vrata pakla. Spoznaja da je ostavljena, sama i izigrana boljela ju je poput najgorih rana. Za sve rane postojao je lijek, osim za one na srcu. A njezino srce ne samo da je bilo ranjeno, bilo je smrvljeno i pretvoreno u kašu boli.
Kako dalje? To joj se pitanje samo nametalo. Hoće li imati snage za to? Morat će se trgnuti i pokušati nastaviti sa životom. Sada je imala najbolji razlog za to. U njezinoj utrobi rastao je novi život i ona se za njega mora boriti.
Sjetila se majčinih riječi. Uvijek ju je upozoravala na muškarce i sve ono što oni mogu postići svojom laskavošću. Platila je veliku cijenu naivnosti, a ona još veća tek ju je očekivala. Suze, bol, bijes, sve se to smjenjivalo.
Ipak je trebala shvatiti da život nije stao i da treba krenuti dalje. Nakon svega onog što je pružila Damonu, mogao joj je barem ponuditi objašnjenje. Ali on se izgubio bez riječi, kukavički i jadno, stoga za njega nije nalazila opravdanja.
Idućih nekoliko dana kao da nije ni živjela. Patila je u samoći, a posao je obavljala kao robot. Sve dok nakon nekoliko dana nije opet neočekivano zazvonilo zvono na njezinim vratima.
Otvorila ih je misleći da je Vanesa, ali prevarila se. Ustuknula je kada je pred sobom vidjela tamnokosu prelijepu i njegovanu ženu. Odmah ju je prepoznala. Pokušala je zatvoriti vrata, ali žena ju je preduhitrila i ušla. Talia se u usporedbi s njom osjećala kao Pepeljuga.
– Vjerujem da ste saznali tko sam – njezin hladni glas odzvanjao je malim stanom.
Talia nije bila u stanju prozboriti niti jedne riječi. Pred njom je stajala najljepša žena koju je ikada vidjela, a njezina profinjenost, stil i ukus bili su vidljivi u svakom detalju.
– Što želite? – Talia je stala ispred nje.
– Ono što je moje, bolje rečeno, ono što je pripada mojem suprugu. Zovem se Debra – dok je izgovarala svoje ime, Debra je s prijezirom promatrala Talijin stan koji nije smatrala mjestom na kojem se moglo stanovati.
– Ovdje nema ništa vaše – Talia je rekla ljutito.
– Dijete – Debra je rukom pokazala prema njezinu trbuhu.
– Ono je moje – Talia je zaštitnički rukama prekrila trbuh prema kojem je Debra uperila svoj hladan pogled.
– Ovo dokazuje da to nije istina – Debra je posegnula za svojom torbom i iz nje izvadila papir koji je pružila Taliji.
Bila je to kopija ugovora. Talija se prvo začudila što vidi svoj potpis u dnu, a zatim se prisilila pročitati što u njemu piše.
Nije mogla vjerovati – potpisala je da se unaprijed odriče majčinstva, i to za novac. Od svote joj se zavrtjelo u glavi. Njezina će trudnoća biti pod nadzorom i kada se dijete rodi, predat će ga ocu. Ona se svojim potpisom odricala svih prava koja je kao majka imala.
Otkud njezin potpis na dnu takva ugovora? U nevjerici je pogledala Debru kojoj se na licu nazirao pobjedonosni smiješak To je bilo nemoguće, doista nemoguće. Ona to nikada ne bi učinila. Mogla je biti naivna žrtva, ali nikada ne bi prodala svoje dijete.
– Ovo ja nisam potpisala. Sve je ovo laž – list joj je ispao iz ruke i ona je sjela.
– Naravno da jeste – Debra je podigla list i ostavila ga na rubu stola. – Ovo je vaš potpis.
– Nisam, nisam – Talia je odmahivala glavom.
– Nema smisla poricati. Ako treba, dokazat ćemo da je potpis vaš, pred svim institucijama koje to zatraže – Debra je bila hladna, kao i njezin glas. – Bit ćete bogato nagrađeni. Nekoliko milijuna dolara svota je o kakvoj mnogi sanjaju.
– Mene novac ne zanima – Talia je odmahnula glavom.
– U svakom slučaju, ostajete bez djeteta. Ono bi vam ionako bio teret. Ja imam sve dokaze, a…
– Izlazite! – Talia je viknula iz svega glasa. – Mene ne zanima vaš novac! Sada mi je mnogo toga jasno. Jedino što sam potpisala bili su ugovori za posao. Pročitala sam jedan primjerak, ali ne i ostale. Kakva naivnost! No, to je samo prijevara, a ja neću odustati od borbe. Ipak ne možete imati sve. Dijete se ne može kupiti novcem, kao ni sreća. Kako vam je bilo zamišljati muža u mom zagrljaju? Mislim da ste sebi priredili mračniju noćnu moru od ove na koju sam ja nasjela. Ja nisam imala sreće, ali niste ni vi. Ipak imam ono što vi silno želite, a nikada nećete dobiti.
– Damon je otac – Debra je rekla ljutito.
– Da, a imam i dokaz da me je napustio. Uzalud ste objavili vijest da ste trudni.
– Vidjet ćemo. Novac je svemoguć – Debra je zastala u pola pokreta.
– Čak ni on ne može natjerati vašu utrobu da stvori novi život. Čovjek nikada ne može imati sve! Ja ću imati dijete, vi novac, a to što je Damon otac… – Talia je odmahnula rukom.
– Pristali ste biti surogat-majka – Debra je rekla kruto.
– Nisam! – Talia joj je prišla i unijela joj se u lice. – Osobama kao što ste vi i Damon nikada ne bih dala svoje dijete.
– To ćemo još vidjeti. Razmislite. Novac…– govorila je izlazeći.
– Idite do vraga! – Talia je viknula za njom.
Kad ih je zatvorila vrata, naslonila se na njih. Lice joj je bilo blijedo poput vapna. Njezina avantura poprimila je nesagledive razmjere. U nju je bilo uključeno mnogo ljudi i mnogo prijevara.
Talia nije mogla vjerovati da ljudi mogu biti tako proračunati. Ničiji život nije im bio svet niti im je išta bilo sveto. Varaju se ako misle da će ona odustati. Kao i svi, i ona je sanjala o novcu, ali ne na tako nezamislivo prljav način prodajom vlastita djeteta.
Mogla je odreći se svojih snova, postati samohrana majka i zaboraviti fakultet, ali nije bila u stanju prodati svoje dijete. To nikada neće ni biti. Neke stvari nisu imale cijenu, a najmanje ljudski život. Čak ni činjenica da je to dijete planski začeto nije joj smetala.

subota, 28. lipnja 2014.

Nora Roberts: SADA I ZAUVIJEK, prva knjiga trilogije Hotel Boonsboro, odlomak




Jedva prije malo više od godine dana zgrada je propadala u mraku, a sada sjaji. Za manje od godine dana bit će okićena girlandama i obasjana svjetlom. Nevjerojatno, što se sve može dogoditi u godinu dana.
            Clare je ovdje, s njim. Mogao se vidjeti s njom i za godinu dana. Zapravo, drugo nije mogao niti zamisliti.
            „Beck? Možeš li doći na trenutak?“
            Kvragu, je li tamo ostavio razbacanih stvari? Ako jest, morat će joj nekako skrenuti pozornost, pomislio je i usput ponio njezinu čašu. „Nisam imao vremena za...“ Zašutio je, uglavnom zato što je progutao jezik.
            Clare u svjetlosti svijeća.
            Razmještene uokolo po sobi svjetlucale su mekim, romantičnim sjajem  i prožimale zrak cvjetnim mirisom. Maknula je prekrivač s postelje i nagomilala jastuke kao poziv. S njom u sredini, pomislio je. Opuštena kosa svjetlucala je u prigušenu svjetlu oko golih ramena. Tijelo – glatka koža, delikatne obline, prijevoji bokova, bujna prsa.
            Nije bio siguran kako žene nazivaju ono što je imala na sebi – korzet je zvučalo preobično i zastarjelo.
            Bio je zaveden trenutačno i nepovratno.
            „Mislila sam da ti neće smetati ako se raskomotim.“
            „Ostavila si me bez daha.“
            „Nadala sam se tomu. Dođi ovamo i ostavi mene bez daha.“
            Odložio je čaše i prišao krevetu. Prešao je vrhovima prstiju preko njenih ramena, niz ruke, opet gore. „Znaš, mislim da ću dječacima morati donijeti cijelu štenaru.“
            Nasmijala se, a on joj je zatvorio usta poljupcem. I ostavio je bez daha.
            Toliko je željela osjetiti to, ovaj živi, intenzivan trenutak. Trenutak u kojemu se drži kao penjač na stijeni prije nego što je želja i uzbuđenje ne zavitlaju u bezglavi pad.
            Priljubila se uz njega želeći se upiti u njega kao što se on upio u nju. Odvesti ga tamo gdje je ona već bila odvedena.
            Noćas, cijelu noć, dat će sve od sebe u proslavu spoznaje da može voljeti.
            Cijela noć, pomislila je ponovno, samo za užitak.
            Pritisnula je obraz uz njegov pa se odmaknula. „Lijepo je...“, rekla je otkopčavajući mu košulju, „...imati toliko vremena. Vremena za otezanje.“
            „Samo mi reci, nosiš li uvijek tu stvar ispod odjeće?“
            Podignula je pogled, tajanstven kao i njen osmijeh. Pitao se znaju li žene da taj pogled može muškarca pretvoriti u roba.
            „Dok sam se odijevala, uživala sam u pomisli da ću, kad dođem ovamo, svući haljinu.“ Spustila mu je košulju s ramena. „I pozvati te. I uživala sam zamišljajući kako ćeš me vidjeti, poželjeti.“
            „Želim te svaki put kad te vidim. Želim te i kad te ne vidim. Jednostavno te želim, Clare.“
            „Možeš me imati. I uživam u tome što to znam.“
            Povukla je zatvarač na hlačama, a Beckett je osjetio treperenje u trbuhu.
            „Otezanje je izazov kad žena izgleda kao što ti izgledaš.“
            „Pomoći ću ti s tim. Lezi ovamo. Danas si teško radio.“ Lagano ga je gurnula.
            Pomislio je da će umrijeti – ali bar će umrijeti kao sretan čovjek.
Legao je na leđa. Ona se prebacila preko njega i opkoračila ga. Zabacila je kosu i položila mu ruke na ramena.
„Osjećam napetost u mišićima.“ Masirala ga je nježno po tijelu krećući se prema vratu. „I ovdje.“
Preplela je prste s njegovima, nagnula se naprijed i utopila ih oboje s poljupcem.
Pitao se kako se tijelo istodobno može tako potpuno opustiti i biti tako divlje uskomešano. Smirivala ga je, uzbuđivala, opuštala svaki čvor napetosti i istodobno izazivala novu, dok mu je prelazila usnama preko čeljusti, vijugala sporim, svilenkastim poljupcima niz vrat.
„Moram te dodirnuti.“
„Hoćeš“, promrmljala je. „ Uskoro.“ Ali zadržala je prepletene prste s njegovima i nastavljala ga dražiti usnama prelazeći mu preko prsa, i polagano, ubitačno, do trbuha.
To je dar, pomislila je, ta lijena gozba na njegovu tijelu. Dar za njih oboje. Bilo je tako dobro osjetiti ga pod sobom, upoznavati oblik njegova tijela, miris, okus njegove kože.
Priuštiti si, gostiti se kako želi, koliko želi. Što je više uzimala, to je apetit postajao sve veći.
Snažne ruke, snažna leđa, a ipak, drhtao je pod njom. Dah mu se ubrzao; mišići su se napeli. Za njom. I to je, također, bio dar.
Dovela ga je do ruba, držala ga tamo dok je svaki teški udah pekao kao vatra. Onda se uspravila, dovela mu ruke na svoja prsa prekrivena prozirnom crnom čipkom.
Izvila je leđa, konačno mu dopuštajući da je dodirne. I uzdahnula od užitka dok ju je obavijala treptava svjetlost svijeća.
Napipao je kvačice. Prisilio se da ne žuri, da ne podere tanku svilu i čipku, i pažljivo je  otkopčavao jednu po jednu. I promatrao noć kako klizi s njene kože, i otkriva sve više i više.
Zrak je pulsirao, težak od mirisa voska i cvijeća. U umirućemu svjetlu ponovno ga je gurnula natrag i oslonila se rukama na njegova ramena.  Promatrajući ga, uzela ga je u sebe. Ispustila je zvuk nalik jecaju. Opet je preplela prste s njegovima i počela se pomicati.
Ljuljala se gotovo lijeno, pogleda prikovana uz njegove oči sve dok nije vidio ništa osim nje, osjećao ništa osim nje. Samo Clare.
Vrijeme se rastegnulo u dugim, sporim otkucajima. Još jedanput ga je dovela do ruba, držala ga tamo, beskrajno dugo. Držala ga je, a onda potonula s njim u smrvljenu tminu.

***
Ujutro je on preuzeo inicijativu i donio doručak u krevet. To nije bilo pečenje sa svim prilozima, ali znao je kako pripremiti relativno pristojan omlet.
Na njezin iznenađeni pogled poželio je da joj je mogao ponuditi nešto više od jaja sa sirom.
„Ti jedeš pitu za doručak?“
„To je voće.“ Sjeo je preko puta nje kako bi je mogao gledati dok jede. „Dansko pecivo je prihvatljivo za doručak. Zašto onda ne bi bila i pita od jabuka?“
„Nemoj podijeliti tu logiku s klincima. Bože, sjedim u krevetu, pijem kavu i jedem doručak. Ovo mora biti paralelni svemir.“
„Ako uključuje ovu pitu, i ja želim živjeti tamo. Što imaš u planu za danas?“
„Pun program. Moram pomoći ocu u vrtu. Zatim, na putu kući, kratko skretanje do tržnice. Nešto posla s papirima, nekoliko sitnica koje treba obaviti po kući. I tako dalje. A ti?“
„Papiri i kupnja. Ali radije bih proveo cijeli dan s tobom.“
„Mogli bismo se naći sutra navečer. Pojest ćemo nešto u Vesti prije nego što odemo moljakati za slatkiše.“
„Dogovoreno. Doći ću po vas.“
Odmahnula je glavom i uzela zadnji zalogaj omleta. „Nakon što ih pokupim iz škole i odvedem kući, moramo se presvući u kostime. Zatim idemo do mojih roditelja po prvu rundu slatkiša. Tamo ćemo se preko Skypea javiti Clintovim roditeljima kako bi vidjeli dječake u punoj ratnoj spremi. Nadam se da ćemo stići do Avery oko pet sati i konačno pojesti neku konkretnu hranu.“
„Dobro, onda se vidimo tamo.“
Nije ju želio pustiti, ali nije mu se činilo ispravnim oteti joj vrijeme koje je trebala posvetiti roditeljima. A rekao je Owenu da će pokušati stići u radionicu do podneva.
Ali je mislio o njoj nakon što je otišla. I cijelo vrijeme tijekom vožnje do kuće.

srijeda, 25. lipnja 2014.

Andrea Camilleri, ZMIJSKO LEGLO, odlomak

JEDAN
     
Da je bila netaknuta ta zarasla šuma u kojoj su se on i Livia našli, a da nisu znali ni kako ni zašto, u to nije uopće bilo sumnje jer su već nakon desetak metara na jednome stablu
vidjeli pribijenu drvenu ploču na kojoj je usijanim željezom bio utisnut natpis: Djevičanska šuma. Izgledali su poput Adama i Eve jer su oboje bili posve goli te su takozvane sramote, koje, kad se dobro promisli, nisu imale ništa sramna, pokrivali klasičnim smokvinim listovima kupljenima za dva eura na tezgi pri samom ulazu, a oni bijahu napravljeni od plastike. Budući da su bili tvrdi, malko su im smetali. No veće im je neprilike stvaralo hodanje bosih nogu.
      Dok je išao, Montalbano se malo-pomalo sve više uvjeravao da je na tome mjestu već jednom bio. Ali kada? Lavlja glava koju je ugledao među drvećem, koje i nije bilo drveće već divovska paprat, pruži mu objašnjenje.
      „Znaš li, Livia, gdje se nalazimo?“
      „Znam, u prašumi. Bila je drvena ploča.“
      „Ali radi se o naslikanoj šumi!“
      „Kako naslikanoj?“
      „Unutar smo „Jadvigina sna“, slavne slike Carinika Rousseaua!“
      „Zar si šenuo?“
      „Vidjet ćeš da sam u pravu, domalo ćemo se namjeriti i na Jadvigu.“
      „A otkud poznaš tu ženu?“ upita sumnjičava Livia.
      I stvarno, malo poslije naiđoše na Jadvigu koja, vidjevši ih, ostade na divanu, ispružena onako gola, ali je kažiprst prinijela nosu dajući im znak da budu tihi te reče:
      „Počinje.“
      Na jednu granu doletje neka ptica, možda slavuj. Naklonivši se gostima, poče pjevati Nebo u sobi.
      Slavuj je i više nego dobro pjevao, prava divota, izvijao je kako čak ni Mina nije mogla, bi bjelodano da je improvizirao (maštom) poput autentična umjetnika.
      Potom nešto lupnu, pa opet, najjače treći put, i Montalbano se probudi.
      Psujući, shvati da se podiglo snažno nevrijeme. Jedno od onih koji označavaju kraj svega.
      Ali kako to da je unatoč takvoj grmljavini i dalje čuo, i to budan, pticu koja je pjevala Nebo u sobi? Nije bilo moguće.
      Ustade, pogleda na sat, bilo je sedam i po ujutro. Uputi se na verandicu, odakle je dopiralo zviždukanje. I nije se radilo o ptici, već o čovjeku koji je znao zviždati poput ptice. Otvori staklena vrata.
      Na verandici, ispružen na podu, ležao je odrpani pedesetogodišnjak rasparane jakete, duge brade kao u Mojsija, raščupane guste prosijede kose. Pored njega, vreća. Skitnica, bi jasno.
      Čim je vidio Montalbana, pridignu se i reče:
      „Probudio sam vas? Oprostite. Sklonih se ovdje zbog kiše. Ako vam smetam, idem.“
      „Ma ne, ostanite“,  komesar će.
      Bio je iznenađen načinom govora toga čovjeka. Uz njegov savršeni talijanski, impresionirala ga je i njegova uljudnost.
      Učini mu se nepriličnim zatvoriti pred njim vrata, stoga ih ostavi poluotvorenima i pođe skuhati kavu.
      Popi prvu šalicu, osjeti neku vrst grizodušja. Napuni drugu i ponese je čovjeku.
      „Za mene?“ upita bradonja ustavši.
      „Da.“
      „Hvala, hvala!“
      Dok se pod tušem opuštao,  dosjeti se da se taj jadnik sigurno već dugo nije prao. Kad je završio, vrati se na verandicu. Kišilo je sve u šesnaest.
      „Hoćete li se tuširati?“
      Čovjek ga zbunjeno pogleda.
      „Kažete ozbiljno?“
      „Ozbiljno.“
      „Ne sanjam drugo, znadete li? Ne možete ni zamisliti koliko ću vam biti zahvalan.“
      A ne, taj čovjek je preveć dobro govorio a da bi bio ono što se činilo da jest. Nepoznati se sagnu da uzme vreću i pođe za komesarom. Ali ako je bio obrazovan, uljudan, kako to da se tako  zapustio?
*
      Kad je izašao iz kupaonice, čovjek je promijenio košulju, no čak je i ova imala iskrzane orukvice i ovratnik. Osmjehnu se Montalbanu.
      „Osjećam se pomlađenim.“
      I potom, uz lagani naklon:
      „Dopustite? Zovem se Savastano.“
      „Drago mi je. Montalbano“,  komesar će pruživši mu ruku.
      Drugi, prije negoli će je prihvatiti, učini instinktivnu gestu: prijeđe dlanom preko hlača, kao da bi ga obrisao. Ponovo se osmjehnu, falio mu je jedan prednji zub.
      „Poznam vas, znate li? Jedne večeri, u baru, vidjeh vas na televiziji.“
      „Čujte“, prekinu ga Montalbano, „ja moram poći u ured.“
      Čovjek odmah shvati. Sagnu se da uzme vreću, izađe na verandicu.
      „Smeta li vam, komesaru, ako ostanem ovdje dok kiši? Moj je stan, nazovimo ga tako, na dva koraka, no s ovom kišom… Vi stoga ipak zatvorite.“
      „Čujte, ako hoćete, odvest ću vas svojim autom.“
      „Hvala, no ispalo bi vam teško.“
      „Zašto?“
      „Stanujem ovdje uz obalu, u pećini na obronku laporska brda, baš iza vaše kuće.“
      Naravno, boraviti u pećini uvijek je bolje negoli ležati pokriven kartonima ispod kolonade gradskoga poglavarstva.
      „Ostanite koliko hoćete. Doviđenja.“
      Izvadi iz džepa lisnicu, uze novčanicu od dvadeset eura, pruži je čovjeku.
      „Ne, hvala, vi ste za mene već previše učinili“, odbije taj odlučno.
      Montalbano nije inzistirao.
      Zatvarajući vrata verandice ču da je čovjek ponovno počeo zviždati.
      Da je bio dobar, bio je. Gotovo kao slavuj iz sna.
*
      Tek što je zakoračio u komesarijat, Catarella spusti telefonsku slušalicu i poviknu:
      „Ah šefe šefe! Baš da ću vas uprav nazvat u vašu kuću!“
      „Što je bilo?“
      „Ubojstvo je bilo! Fazio je malo prin na misto poša! Tija je da i vi na misto š njim odete! Ste sam prilike ja uprav telefunirao vami u vašu kuću na početku jutra!“
      „Dobro, di je to misto?“
      „Napisa san ga na komadić karte. Evo ovdi. Villino Pariella, kontrada Tosacane.“
      „A di je ta vikendica Pariella?“
      „U kontradi Tosacane, šefe.“
      „Je, ali di je kontrada?“
      „Ne znan.“
      „Čuj, zovi Fazija i daj mi ga.“

***
"Zmijsko leglo" je s talijanskog preveo Juraj Gracin.