četvrtak, 28. srpnja 2016.

Michael Lewis: MUNJEVITI MOMCI

Skriveno, a pred očima

U ljeto 2009. linija je imala vlastiti život, a dvije tisuće ljudi kopalo je i bušilo čudnu kolijevku koja joj je bila potrebna da živi. Dvjesto pet ekipa po osam ljudi uz odabrane savjetnike i inspektore rano je ustajalo da pronađe način kako eksplozivom probušiti rupu u nekoj nedužnoj planini ili tunel pod koritom neke rijeke ili pak iskopati jarak uz seosku cestu koja nije imala rubnika – sve to bez ikakva odgovora na očito pitanje: Zašto? Linija je bila tek nešto manje od četiri centimetra široka tvrda plastična cijev, osmišljena da štiti četiristo staklenih niti debljine vlasi, no već je postojao osjećaj da se radi o živom biću, podzemnom reptilu, s osebujnim potrebama i zahtjevima. Kanal za nju trebao je biti ravan, možda najdosljednije ravan pravac ikad iskopan pod zemljom. Bio je potreban da poveže podatkovni centar u čikaškom South Sideu [1] s burzom u sjevernom dijelu New Jerseyja. Povrh svega, jasno, to je trebalo ostati tajnom.

Radnicima je bilo rečeno samo ono što su trebali znati. Kopali su tunel u malim međusobno odvojenim skupinama, a znali su odakle linija dolazi ili kamo ide samo za svoju lokaciju. Osobito im se nije govorilo koja je svrha linije – kako bi se osiguralo da oni neće drugima odavati tu svrhu. „Cijelo vrijeme ljudi su nas ispitivali, 'Je li to strogo povjerljivo? Radi li se o vladi?' Samo bih rekao, 'Aha'“, pripovijedao je jedan radnik. Radnici možda nisu znali koja je svrha linije, ali znali su da ona ima neprijatelje: svi su znali da moraju biti pozorni radi potencijalnih prijetnji. Ako bi, primjerice, vidjeli nekoga da kopa u blizini linije ili primijetili da netko postavlja jako puno pitanja o njoj, trebali su to što su zapazili smjesta javiti središnjem uredu. Inače su trebali govoriti što je manje moguće. Ako bi ih ljudi pitali što rade, trebali su reći, „Samo polažemo optički kabel.“ Time bi razgovor obično završio, ali ako i nije, to zapravo nije bilo važno. Graditeljska ekipa bila je zbunjena kao i svi ostali. Oni su bili naviknuti kopati tunele koji su spajali jedne gradove s drugima, jedne ljude s drugima. Ova linija nije spajala nikoga ni s kim. Njezina jedina svrha, koliko su oni mogli vidjeti, bila je da bude ravna koliko je moguće, čak ako je to značilo i da su morali bušiti kamen u planini umjesto da odaberu zaobilazni smjer koji se činio kao jasno rješenje. Zašto?
Sve do samog kraja većina radnika nije ni postavila to pitanje. Zemlja je titrala na rubu još jedne depresije i oni su bili sretni što rade. Kako je to kazao Dan Spivey, „Nitko nije znao zašto. Ljudi su počeli smišljati svoje razloge.“

Spivey je bio glavni za objašnjenja vezana uz liniju kao i kanal koji su kopali za nju. A Spivey je bio po prirodi škrt na riječima, jedan od onih opreznih južnjaka koji vrte po glavi više misli nego što ih se trude podijeliti. Rođen je i odrastao u Jacksonu, Mississippi, a u onim rijetkim prilikama kad bi govorio zvučalo je kao da nikada nije otamo otišao. Upravo je navršio četrdesetu, ali još je uvijek bio suhonjav poput tinejdžera, s licem žitelja farme s fotografija Walkera Evansa. Nakon više godina nezadovoljstva poslom brokera u Jacksonvilleu dao je otkaz kako bi, po vlastitim riječima, „radio nešto zabavnije.“ Ispalo je da je to značilo da je unajmio mjesto na čikaškoj burzi opcija[2] i za svoj račun kupovao i prodavao dionice. Poput bilo kojeg drugog trgovatelja na čikaškim burzama, vidio je koliko se novca može zaraditi prodajući ročnice[3] u Chicagu u usporedbi s aktualnim cijenama pojedinih dionica kojima se trguje u New Yorku i New Jerseyju. Svakog je dana bilo na tisuće trenutaka kad bi cijene bile izvan ravnoteže – kad ste, primjerice, mogli prodati ugovore za ročnice za više od cijene dionica koje su ih obuhvaćale. Kako biste zgrabili profit, trebali ste biti brzi na oba tržišta istodobno. Ono pak što se smatralo „brzim“ naglo se mijenjalo. U starim danima – prije, recimo, 2007. – brzina kojom je trgovatelj mogao provoditi naloge imala je ljudska ograničenja. Ljudska su bića radila u dvoranama burzi i ako ste htjeli bilo što kupiti ili prodati, trebali ste ići preko njih. Od 2007. burze su jednostavno postale hrpe računala u podatkovnim centrima. Brzinu trgovanja više nisu sputavali ljudi. Jedino je ograničenje bilo koliko brzo elektronički signal može putovati između Chicaga i New Yorka – ili, preciznije, između podatkovnog centra smještenog u Chicago Mercantile Exchangeu i podatkovnog centra iza Nasdaqove burze u Carteretu u New Jerseyju.

Spivey je 2008. shvatio da postoji velika razlika između brzine trgovanja među tim burzama koja je dostupna i brzine trgovanja koja je teoretski moguća. S obzirom na brzinu svjetlosti optičkog kabela, trgovatelju koji je trebao trgovati na oba mjesta trebalo bi biti moguće istodobno slati svoje naloge iz Chicaga u New York i obratno, ugrubo rečeno, u 12 milisekundi, odnosno otprilike desetinu vremena koliko vam treba da trepnete, ako trepćete najbrže što možete. (Milisekunda je tisućiti dio sekunde.) Linije koje su nudili različiti telekomunikacijski operateri – Verizon, AT&T, Level 3 i drugi – bile su sporije od toga i neujednačene. Jednog im je dana trebalo 17 milisekundi da pošalju nalog u oba podatkovna centra; idućeg im je trebalo 16 milisekundi. Neki su trgovatelji slučajno nabasali na liniju koju je kontrolirao Verizon, a trebalo joj je 14,65 milisekundi. „Zlatna linija“, nazivali su je trgovatelji, jer ste u slučajevima kad biste se našli na njoj prvi mogli iskoristiti razlike između cijena u Chicagu i cijena u New Yorku. Spiveyju se činilo nevjerojatnim što telekomunikacijski operateri nisu u stanju shvatiti novu potražnju za brzinom. Verizon nije samo propuštao uočiti da svoju posebnu liniju može prodavati trgovateljima za pravo bogatstvo; činilo se da uopće nije svjestan da posjeduje nešto što je posebno vrijedno. „Trebali ste okupirati nekoliko linija i nadati se da ste došli do nje“, priča Spivey. „Nisu znali što imaju.“ Čak ni 2008. glavni operateri nisu bili svjesni da su financijska tržišta promijenila, i to iz korijena, vrijednost milisekunde.

Nakon što je proveo pomnije istraživanje, Spivey je utvrdio zašto. Otišao je u Washington DC i uzeo u ruke karte postojećih ruta optičkih kabela koji su se protezali od Chicaga do New Yorka. One su većinom slijedile željezničke pruge i putovale su od jednog velikog grada do drugog. Nakon izlaska iz New Yorka i Chicaga vodile su prilično ravno jedna prema drugoj, no kad bi stigle u Pennsylvaniju, počele su krivudati i zaokretati. Spivey je proučavao zemljovid Pennsylvanije i uočio glavni problem: planinski lanac Allegheny. Jedina ravna linija koja je vodila kroz Allegheny bila je međudržavna autocesta, a postojao je zakon koji je zabranjivao polaganje optičkih kabela uz međudržavne autoceste. Druge ceste i željezničke pruge prolazile su kroz državu u cik-caku, kako je to krajolik dopuštao. Spivey je pronašao detaljniji zemljovid Pennsylvanije i nacrtao svoju liniju kroz njega. „Najravnija trasa koju zakon dopušta“, tako ju je rado zvao. Koristeći se popločenim cesticama, zemljanim putovima, mostovima i željezničkim prugama, uz poneko privatno parkiralište, prednje dvorište ili žitno polje, mogao je smanjiti udaljenost koju su prolazili telekomunikacijski operateri za više od sto šezdeset kilometara. Ono što je postalo Spiveyjev plan, a potom i njegova opsesija, započelo je nevinom mišlju: Htio bih vidjeti koliko bi netko mogao biti brži da oni to naprave.

Krajem 2008., dok je globalni financijski sustav bio u previranjima, Spivey je otputovao u Pennsylvaniju i pronašao građevinara koji ga je vozio cijelom dužinom njegova idealnog pravca. Dva su dana obojica ustajala u pet ujutro i vozila se do sedam navečer. „Ono što vidite kad to radite“, kaže Spivey, „vrlo su mali gradovi, vrlo uske ceste s ponorima na jednoj strani, a okomitim stjenovitim zidom na drugoj.“ Željezničke pruge u smjeru istok-zapad uglavnom su krivudale sjeverno i južno da izbjegnu planine: bile su ograničeno upotrebljive. „Što god nije bilo posve u smjeru istok-zapad, što je na bilo kojui način skretalo, nije mi se sviđalo“, rekao je Spivey. Male ceste kroz seoska područja bile su bolje za njegovu nakanu, no bile su toliko stiješnjene na nepovoljnom terenu da nije bilo mjesta za polaganje optičkog kabela, osim ispod ceste. „Trebali biste zatvoriti cestu da na njoj kopate“, rekao je.
Jasno je da je građevinar koji je bio s njim mislio da je Spivey skrenuo s uma. Pa ipak, kad ga je Spivey pritisnuo, čak ni on nije mogao smisliti razlog zašto plan nije bar teoretski moguć. Upravo to je Spivey tražio: razlog zašto se to ne bi radilo. „Pokušavao sam pronaći razlog zašto ni jedan operater to već nije napravio“, kaže. „Mislio sam: Sigurno ću vidjeti neku prepreku.“ Osim stava građevinara da nitko pri zdravoj pameti ne bi htio probijati tvrdi, stjenoviti Allegheny, nije mogao pronaći ni jednu.

Tada je, kako sam kaže, „odlučio prijeći granicu.“ Granicu koja je dijelila momke s Wall Streeta koji su prodavali opcije na čikaškoj burzi od ljudi koji su radili u lokalnim agencijama i uredima Ministarstva prometa i kontrolirali javna prava prolaza pomoću kojih bi obični građanin mogao iskopati tajni tunel. Tražio je odgovore na pitanja: Koje su odredbe o polaganju optičkih kabela? Čije vam dozvole trebaju? Ova je granica također dijelila ljude s Wall Streeta od ljudi koji su znali kako kopati kanale i polagati optičke kabele. Koliko će to trajati? Koliko metara tunela kroz stijenu može dnevno probiti ekipa s pravom opremom? Kakva je vrsta opreme potrebna? Koliko bi to moglo koštati?

Građevinski inženjer Steve Williams, koji je živio u Austinu u Texasu, uskoro je primio neočekivani poziv. Kako se Williams prisjetio, „Nazvao me jedan moj prijatelj. Rekao je, 'Imam starog prijatelja čiji je bratić u nevolji, i on ima neka građevinska pitanja na koja mu trebaju odgovori.'“ Potom ga je nazvao sam Spivey. „Taj se čovjek javio telefonom“, prisjeća se Williams, „i postavljao pitanja o veličini vodilica i koju vrstu kabela koristite, kako biste kopali na ovom terenu i ispod rijeke.“ Nekoliko mjeseci poslije Spivey ga je ponovno nazvao – da ga pita hoće li nadzirati polaganje kabela u odsjeku dugačkom osamdeset kilometara s početkom u Clevelandu. „Nisam znao u što se upuštam“, ispričao je Williams. Spivey mu o projektu nije rekao ništa više od onoga što je trebao znati kako bi položio kabel u duljini od osamdeset kilometara. U međuvremenu Spivey je nagovorio Jima Barksdalea, nekadašnjeg glavnog izvršnog direktora Netscape Communicationsa, također podrijetlom iz Jacksona, da financira ono što je prema Spiveyjevim procjenama bio tunel od 300 milijuna dolara. Nazvali su kompaniju Spread Networks, premda su se za izgradnju kao paravanom koristili kompanijama nezanimljivih imena poput Northeastern ITS i Job 8. Pridružio im se sin Jima Barksdalea, David Barksdale – da sklopi, u što većoj tišini, otprilike četiristo ugovora s gradskim i mjesnim tijelima kako bi mogli kopati tunel kroz njihova područja. William se potom pokazao toliko sposobnim za polaganje linije u zemlju da su ga Spivey i Barksdale nazvali i zamolili da preuzme cijeli projekt. „Tada su rekli, 'Hej, ovo će ići sve do New Jerseyja'“, ispričao je Williams.

Napustivši Chicago ekipe su grabile Indianom i Ohiom. Za dobrih su dana uspijevali položiti u zemlju između 3,2 i 4,8 kilometara linije. Kad su stigli u zapadnu Pennsylvaniju, naletjeli su na stijenu i tempo se usporio katkada na nekoliko desetaka metara dnevno. „Oni to zovu modrim kamenom“, rekao je Williams. „To je tvrd vapnenac. Pravi je izazov probiti ga.“ Lovio bi se kako vodi iste razgovore, opet i iznova, s pensilvanijskim građevinskim ekipama. „Objašnjavao sam im da moramo proći kroz neku planinu, a oni bi dan za danom govorili: 'To je suludo.' Ja bih rekao: 'Znam da je suludo, ali to je način na koji radimo.' Oni bi pitali 'Zašto?', a ja bih govorio: 'To je ruta koja je bolje prilagođena željama vlasnika.'“ Na to zaista nisu imali puno toga reći osim „oh“. Njegov drugi problem bio je Spivey koji ga je silno gnjavio i zbog najmanjeg skretanja. Primjerice, vrlo često bi pravo prolaza prelazilo s jedne strane ceste na drugu i linija je trebala prelaziti cestu unutar njezinih granica. Ta stalna prelaženja ceste ljutila su Spiveyja – Williams je činio oštra skretanja udesno i ulijevo. „Steve, koštaš me stotinu nanosekundi“, govorio bi. (Nanosekunda je milijarditi dio sekunde.) I: „Možeš li je barem prijeći dijagonalno?“

Spivey je bio zabrinut čovjek. Smatrao je da je, kad čovjek preuzme rizik, stvar koja je pošla krivo obično ona na koju čovjek nije ni pomislio pa je stoga pokušavao razmišljati o stvarima o kojima prirodno ne bi razmišljao. Čikaška trgovinska burza možda se zatvori i preseli u New Jersey. Rijeka Calumet možda se pokaže nesavladivom. Neke kompanije duboka džepa – neka velika banka s Wall Streeta, telekomunikacijski operater – možda otkriju što on radi i naprave to same. Ovaj posljednji strah – da je još netko ondje i kopa svoj pravocrtni tunel – izjedao ga je. Svaki građevinar s kojim je razgovarao smatrao je da je poludio, no ipak je bio uvjeren da planinski lanac Allegheny vrvi ljudima koji dijele njegovu opsesiju. „Kad vam nešto postane očito“, izjavio je, „smjesta pomislite kako zasigurno još netko to radi.“

Jedino mu nikad nije palo na pamet da njegovu liniju, kad jednom bude gotova, Wall Street neće htjeti kupiti. Upravo suprotno: pretpostavljao je da će ta linija biti poprište zlatne groznice. Možda iz tog razloga on i ljudi koji su ga podupirali nisu puno razmišljali o tome kako prodati liniju sve dok za to nije došlo vrijeme. To je bilo komplicirano. Ono što su prodavali – brzina – bilo je vrijedno jedino po tome što je bilo rijetkost. Ono što nisu znali bilo je koliko bi rijetka trebala biti kako bi maksimizirala tržišnu vrijednost linije. Koliko bi vrijedila jednom igraču na američkom burzovnom tržištu kako bi dobio prednost u brzini u odnosu na ostale? Koliko pak za dvadeset pet različitih igrača – da podijele istu prednost nad ostatkom tržišta? U  odgovoru na tu vrstu pitanja pomaže ako se zna koliko novca trgovatelji na američkoj burzi mogu zaraditi isključivo zahvaljujući brzini i kako, točno, to čine. „Nitko nije poznavao ovo tržište“, rekao je Spivey. „Ono je bilo nerazumljivo.“

Razmišljali su o održavanju „nizozemske aukcije“ – to jest, krenuti s nekom visokom početnom cijenom i spuštati je dok liniju ne kupi jedna tvrtka s Wall Streeta koja će potom uživati monopol. Nisu bili uvjereni u to da će jedna banka ili hedge fond pljunuti mnoge milijarde dolara, koliko je, prema njihovim pretpostavkama, monopol vrijedio, a nije im se sviđao sentiment neizbježnih novinskih naslova: Barksdale zaradio milijarde nasanjkavši običnog američkog investitora. Angažirali su konzultanta za ovaj sektor, Larryja Tabba, koji je privukao pozornost Jima Barksdalea esejem koji je napisao pod nazivom „Vrijednost milisekunde“. Jedan je od načina kako odrediti cijenu pristupa liniji, smatrao je Tabb, ustanoviti koliko se novca zahvaljujući njoj može zaraditi od takozvane trgovine spreadovima[1] između New Yorka i Chicaga – jednostavnom arbitražom[2] između gotovine i ročnica. Tabb je procijenio da bi banka s Wall Streeta, da dobije mogućnost iskorištavanja bezbrojnih sićušnih razlika u cijeni između Stvari A u Chicagu i Stvari A u New Yorku, zaradila dobit od 20 milijardi dolara godišnje. Nadalje je procijenio da postoji čak četiristo tvrtki koje su se tada natjecale da ulove 20 milijardi dolara. Sve bi one trebale biti na najbržoj liniji između dva grada – a na liniji je bilo mjesta samo za njih dvjesto.

Obje su se procjene sretno podudarile sa Spiveyjevim osjećajem za tržište, a on je rado govorio, s očitim zadovoljstvom: „Imamo dvjesto lopata za četiri stotine kopača.“ No koliko naplatiti svaku lopatu? „To je u potpunosti bilo gledanje u staklenu kuglu“, konstatira Brennan Carley koji je tijesno surađivao s brojnim prodavateljima velike brzine i kojeg je Spivey angažirao da im prodaje njegovu mrežu. „Svi smo mi samo pogađali.“ Broj do kojeg su došli bio je 300.000 dolara mjesečno, ugrubo deset puta više od postojećih telekomunikacijskih linija. S prvih dvjesto burzovnih igrača voljnih da plate unaprijed i potpišu petogodišnji ugovor o najmu sklopit će se posao za 10,6 milijuna dolara za pet godina. Trgovatelji koji će zakupiti Spreadovu liniju morat će također kupiti i održavati vlastite pojačavače signala, smještene na trinaest lokacija uzduž Spreadove rute. Sveukupni unaprijed plaćeni trošak za svakog od dvjesto trgovatelja došao bi do otprilike 14 milijuna dolara ili sveukupno 2,8 milijardi.

Do početka 2010. Spread Networks još uvijek nije informirao ni jednog potencijalnog kupca o svojem postojanju. Godinu dana nakon što su radnici počeli kopati linija je, nevjerojatno, još bila tajna. Kako bi maksimizirali zaprepašćujuću vrijednost linije i umanjili šansu da netko drugi pokuša ponoviti ono što su napravili, pa čak i samo najavi svoju namjeru da to radi, odlučili su čekati do ožujka 2010., tri mjeseca uoči roka za završetak linije, prije nego što su je pokušali prodavati. Kako se obratiti bogatim i moćnim ljudima čije su poslovanje uskoro trebali poremetiti? „Generalni modus operandi bio je pronaći nekoga u jednoj od tih tvrtki kojeg jedan od nas poznaje“, kaže Brennan Carley. „Rekli bismo, 'Znaš me. Čuo si za Jima Barksdalea. Imamo nešto zbog čega želimo doći k tebi i razgovarati. Ne možemo ti reći o čemu se radi dok ne dođemo. I, usput, želimo da potpišeš ugovor o tajnosti prije nego što svratimo.'“

Tako su krenuli na Wall Street – kradomice.


[1] Spread – razlika između kupovne i prodajne cijene.
[2] Arbitraža – dobit, odnosno profit na temelju trgovanja istom robom ili vrijednosnicama na dva ili više tržišta. 



[1] Glavni podatkovni centar poslije je preseljen u Auroru, Illinois, u okolici Chicaga.
[2] Chicago Stock Exchange sastoji se od burze roba (Chicago Board of Trade) i burze opcija (Chicago Board Options Exchange).
[3] Ročnice (engl. Futures) – vrsta kupoprodajnih ugovora s isporukom definiranom u budućnosti, ali uz unaprijed definirane cijene i uvjete.

ponedjeljak, 25. srpnja 2016.

Cassie Beasley CIRKUS MIRANDUS

1
RIJEČI

Tri male riječi. To je sve što je bilo potrebno da se stvari pokrenu.
Riječi su potekle iz sobe na katu ispunjene šuškanjem papira i slatkastim zadahom na lijekove. Izišle su iz pera starca koji je pri svakom udisaju kašljao i hripao. Pojavile su se na kraju jednog važnog pisma u kojem je pisalo:

Prima: Savijač Svjetlosti
Na adresi: Cirkus Mirandus
Moram hitno s vama razgovarati. Nadam se da me se sjećate iako je prošlo mnogo godina otkako sam bio pozvan u Cirkus Mirandus. Naravno, nisam vas nikada zaboravio. Zovem se Ephraim Tuttle, a sreli smo se za vrijeme rata, dok sam bio dječak.
Obećali ste mi čudo.
Ne znam kako ću vam poslati ovu poruku. Nisam čuo ni riječi o cirkusu još od svojih mladih dana. Ali dali ste mi riječ i ja sam sve ove godine vjerovao da ćete doći ako vas zatrebam.



Tu je starac zastao. Pročitao je što je napisao. Pero mu se presijavalo pod svjetlom svjetiljke dok je dodavao posljednje riječi.
Sad vas trebam.

I u tome času u tisućama milja udaljenom šatoru Čovjeka Koji Savija Svjetlost probudio se glasnik.

2
POPUT ČAJNIKA

Mihej Tuttle znao je da je većina starijih gospođa sasvim ugodna. Pletu tople veste i peku kolače s čokoladnim preljevom i u gradskom društvenom domu igraju neke staromodne kartaške igre. Katkad bi neka od njih zaboravila staviti umjetne zube, poput gospođe Yolane koja radi u pošti, ili bi držala četrnaest ludih mačaka, poput gospođe Rochester koja živi prekoputa. No čak su i njih dvije u duši plele tople džempere i pekle čokoladne kolače.

Mihejeva pratetka Gertrudis nije bila takva.
Treći put zaredom tog nedjeljnog popodneva prao je ružičastu porculansku šalicu dok je ona bila nad njim nagnuta. Kliktala je jezikom, a on je toliko trljao šalicu da se već uplašio da će naslikane ruže potpuno izblijedjeti.

Tetka Gertrudis u duši je vjerojatno bila sirup za kašalj.
Svoju je pepeljastu kosu nosila u tako čvrsto stegnutoj punđi da joj je naborana koža bila gotovo zategnuta, a bluze je štirkala dok ovratnici nisu bili tako tvrdi da ste njima mogli rezati. Svakoga je dana kuhala crni čaj u sjajnom metalnom čajniku. Čaj je bio vruć i gorak, skoro kao i ona, a Miheju nije dala da stavi šećer jer, kako je rekla, u obitelji ima puno onih s pokvarenim zubima.
Rekla je da u obitelji ima i puno nepromišljenosti i tako joj svega, ona će se pobrinuti da je Mihej ne naslijedi.

Tetka Gertrudis došla je u posjet prije nekoliko tjedana, čak iz Arizone, kako bi se pobrinula da sve bude „kako treba dok je djed Ephraim bolestan. Nije trebala dugo ostati, no Mihejevom je djedu bilo sve lošije i lošije. A tetka Gertrudis bila je sve nepodnošljivija.
– Ne moraš tako udarati po šalici. – obrecnula se na njega. – Samo sam htjela da je za promjenu dobro opereš.

Jedino što je Miheja sprječavalo da joj odgovori bila je spoznaja da bi ga do kraja dana zatrpala poslovima umjesto da mu dopusti da ode do djeda. Još od jutra nije mu dopustila da „gnjavi djeda Ephraima, kad je ovaj nagovijestio da mora Miheju nešto važno reći.
– Nešto spektakularno, ­ šapnuo je djed – nešto čarobno.

Oči djeda Ephraima caklile su se Miheju poznatim sjajem. A čarobno se odnosilo na priče o Cirkusu Mirandusu, koje je Mihej volio više od svega. Zbog tog istog čarobnog tetka Gertrudis grubo je izgurala Miheja iz sobe prije nego što mu je djed uspio bilo što reći. Čini se da je smatrala da su te priče upravo ona vrsta nepromišljenosti koju bi Mihej mogao naslijediti ako ne bude oprezna.

Još par minuta i moći ćeš ga opet vidjeti.


Knjigoljubački horoskop za ovo ljeto!

JARAC
Za vas ovoga ljeta nema ljepšeg od čitanja. Dat ćete sve od sebe i urediti svoj kutak, a svaki slobodni trenutak provodit ćete baš tamo. Vaše idealno ljetno štivo: Sva radosna mjesta

VODENJAK
Svaki ćete dan tražiti idealnu, novu stijenu za čitanje. Ako ne pokušate čitati u moru, sigurno ćete ovoga ljeta pročitati barem pet knjiga. Vaše idealno ljetno štivo: Cura na netu na turneji

RIBE
Intuitivno ćete ipak znati sačuvati najviše svoje energije za čitanje. Knjiga u ruci, na najljepšem mjestu na svijetu, vaš je mali raj. Vaše idealno ljetno štivo: Nakon tebe

OVAN
Možda nećete baš uvijek biti broj jedan u svemu, ali s knjigom u ruci, cijeli svijet je vaš. I on je tada opet broj jedan. Vaše idealno ljetno štivo: Skupljač pikula

BIK
Za vas i ljubav prema knjigama nekako ulazi kroz želudac. Hedonistički ćete uživati u štivima i još više u onima koja govore i o hrani. Vaše idealno ljetno štivo: Paukova strpljivost
BLIZANAC
Pričat ćete svima koje sretnete o svojoj omiljenoj knjizi. Možda vam neće vjerovati da ste čitali, ali ne dajte se smesti. Samo vi pričajte i čitajte. Vaše idealno ljetno štivo: Tu sam pred tobom

RAK
Dome slatki dome. Knjigo slatka knjigo. Ima li ičeg boljeg od čitanja? Vaše idealno ljetno štivo: Sudbe i srdžbe

LAV
Zasjat ćete i s knjigom u ruci. Slijedit će vas i htjeti čitati baš sve što vi čitate ili se bar vama tako čini. Vaše idealno ljetno štivo: Praskozorje

DJEVICA
Kuća će morati biti pometena, vrt zaliven, a tada, tada slijedi najbolje od svega – čitanje. Vaše idealno ljetno štivo: Torba za ubojstvo

VAGA
Čitati beletristiku ili publicistiku? Čitati jednu ili drugu knjigu? Na koncu ćete ipak, što je najvažnije, pročitati sve što vas zanima. Vaše idealno ljetno štivo: 100 izuma koji su promijenili svijet

ŠKORPION
Čitanje je i mistično iskustvo. Zaboravite sve što ste znali, sa svakom novom knjigom, otvara se neki posve novi svijet. Vaše idealno ljetno štivo: Prije pada

STRIJELAC

Skrećem li ovdje ili ondje? Orijentacija možda i nije vaš forte, ali, srećom, u knjigama ona i nije osobito važna. Osnažite ipak i tu vašu stranu. Vaše idealno ljetno štivo: Knjiga na rikverc.

ponedjeljak, 4. srpnja 2016.

Nora Roberts: Zaljev uzdaha

Nora Roberts: Zaljev uzdaha
S engleskoga preveo: Dražen Čulić

Na trenutak, kao samo jedan zamah krilima, Annika je osjetila more, čula glasove koji su se dizali u pjesmi. Došlo je to i prošlo, kao trag nekog traga brzog prolaska boja, ali u njezinu je srcu raslo kao ljubav.
Uslijedio je uzdah, zatim odjeci uzdaha, druga vrsta glazbe. Gorko-slatka. Protekla je njome kao suze.
I tako, s radošću i tugom pomiješanim u srcu, pala je. Kotrljala se, okretala bez daha brzinom koja je donijela naglo uzbuđenje i trenutačnu paniku.
Sada udaraju tisuće krila, tisuće i još tisuće koje stižu, šibaju je kao vjetar i zvučni zid. A boja je odlepršala u tamu kada je tresnula dolje, tako jako da je ostala bez daha.
Na trenutak se prestrašila da je pala u neku duboku, tamnu špilju po kojoj pužu pauci ili, još gore, gdje Nerezza čeka da je napadne.
Onda joj se vratio vid. Razaznavala je sjenke, prepo­znala mjesečinu, osjetila čvrsta tijela pod sobom, ruke koje  su je snažno stezale. Poznavala je taj oblik, taj miris, poželjela se priljubiti uz njega, bila tu Nerezza ili ne. Osjetiti kako mu kuca srce, tako brzo i jako, pored njezina, bilo je pravo čudo, čudo poput mora u koje je upala zvijezda.
Onda se on malo pomaknuo, jedna je ruka kliznula nagore, zatim joj se spustila niz kosu. Druga je čudesno lutala njezinom stražnjicom.
Priljubila se uza nj.
“Hm.” Obje su se ruke sada spustile na njezina ramena, ali glas mu je bio tako blizu njezina srca da ju je njegov dah škakljao. “Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđena? Svi su dobro?”
Sjetila se svojih prijatelja – nije ih zaboravila, ne bi ih nikad zaboravila. Ali nikad prije nije tako intimno ležala na nekom muškarcu – na Sawyeru – i to joj se jako, jako sviđalo.
Čula je stenjanje, kratke uzdahe, poneku kletvu. Doyleov glas, iz blizine, zlovoljan, jasno je rekao: “Jebi me”, ali ona je znala kako to nije poziv na seks, već psovka.
Nije se ona brinula za Doylea. Konačno, on je bio besmrtan.
“Ne cendraj.” Bio je to Bran, možda metar udaljen. “Jesmo li svi uspjeli? Sasha je sa mnom. Riley?”
“Kakva vožnja!”
“Netko od vas na kraju mi je zabio koljeno u jaja”, dodao je Doyle.
Annika je čula zvuk, koji je protumačila kao Doyleovo odgurivanje Riley i njezina koljena – jer jaja, kako je naučila, nisu samo ono što snesu koke nego i osjetljivo muško područje.
“Ovdje sam”, viknula je, pokušala se malo meškoljiti po osjetljivom Sawyerovu području. “Jesmo li pali s neba?”
“Blizu si.” Sawyer je pročistio grlo i na Annikino nezadovoljstvo opet se pomaknuo i uspravio u sjedeći položaj. “Nisam mogao usporiti. Nikad nisam odveo šestero ljudi tako daleko. Krivo sam procijenio, valjda.”
“Ovdje smo, svih šestero, to je najvažnije”, rekao je Bran. “Samo, jesmo li tamo gdje smo htjeli biti?”
“Unutra smo”, komentirala je Sasha. “Vidim prozore, kroz njih ulazi mjesečina. Ma gdje da smo, još je noć.”
“Nadajmo se da su nas Sawyer i taj njegov kompas koji mijenja vrijeme i prostor doveli u vrijeme i na mjesto koje smo željeli. Saznajmo to.”
Riley se digla na noge. Znanstvenica – arheologinja. Annika je vrtjela tu riječ u glavi jer njezin narod, sirene, nema ništa slično. Oni nemaju ni vukodlake, pomislila je, tako da nitko nimalo nalik Riley ne postoji u Annikinu svijetu.
Doktorica Riley Gwin – čvrsta, zbijena tijela, sa šeširom širokog oboda koji joj je nekako ostao na glavi – zakoračila je prema prozoru.
“Vidim more, ali nije to pogled iz vile na Krfu – negdje smo na višemu mjestu. Cesta, uska, strma. Do nje se spuštaju stube. Prilično sam sigurna da je ovo Capri, i da je ovo ta vila. Posred mete, Sawyeru. Slava putniku i njegovom čarobnom kompasu.”
“Ja ću ih povesti.” Ustao je, oklijevajući, zatim ispružio ruku da pomogne Anniki. Iako je imala jake i spretne noge, dopustila mu je.
“Da vidim mogu li pronaći svjetlo”, počela je Riley.
“Tu ja mogu pomoći.”
Bran, već na nogama, držeći jednom rukom Sashu, ispružio je onu drugu. Vatrena kugla koja mu je lebdjela na dlanu osvijetlila je prostoriju.
Njezino se srce razveselilo pogledu na prijatelje kao onoj pjesmi. Vidovita Sasha, s kosom poput sunca i nebeskim očima, i Bran, čarobnjak, tako zgodan na svjetlu svoje vradžbine. I Riley, s jednom rukom na dršku pištolja na boku – spremna – njezine oči boje tamnog zlata istovremeno gledaju na sve strane dok Doyle, istinski ratnik, stoji s već isukanim mačem.
I Sawyer, uvijek Sawyer, s putničkim kompasom u ruci.
Možda su izgrebeni i krvavi od zadnje bitke, ali na sigurnom su, i zajedno su.
“Je li nam sada ovo dom?” upitala je. “Jako je lijepo.”
“Osim ako nas Sawyer nije iskrcao na krivoj adresi, rekla bih da nam je ovo novi brlog.” Iako joj je ruka i dalje bila na pištolju, Riley se odmaknula od prozora.
U sobi je bio dugačak krevet s raznobojnim jastucima – ne, podsjetila se Annika, kauč. I sjedalice i stolovi sa zgodnim svjetiljkama. Pod – svi su to dobro osjetili – bio je tvrd, popločen velikim pločicama boje pijeska izblijedjelog na suncu.
Riley je prišla jednoj od svjetiljki, pritisnula prekidač, i čarolija elektriciteta dala je svjetlost.
“Dopustite mi da se snađem, uvjerim se da smo na pravome mjestu. Ne želimo da nas posjeti polizia.”
Riley je izišla iz sobe kroz široki lučni prolaz. Trenutak kasnije obasjalo ih je novo svjetlo. Doyle je krenuo za njom spremajući mač u korice.
“Ovdje su nam sve stvari, barem tako izgleda. A čini se i da su prizemljile mekše nego mi.”
Annika je provirila van. Nije znala kako se zove mjesto čija velika vrata gledaju prema moru, a arkade vode prema drugim sobama. Ali njihove torbe i kutije bile su nagomilane u njegovoj sredini.
Uz prigušenu psovku Doyle je uspravio svoj motocikl.
“Morao sam najprije spustiti stvari, tako da ne padnemo na njih”, rekao je Sawyer. “Posred mete, je li tako, Riley?”
“Odgovara opisu koji imam”, nastavila je Riley. “I kuća. Trebao bi tu biti veliki dnevni boravak sa staklenim vratima koja vode u… evo ga.”
Još svjetla i, baš kao što je Riley rekla, velika prostorija s još nekoliko kauča i sjedalica i zgodnih stvarčica. A najbolje od svega, stvarno najbolje, široki, široki prozor kroz koji ulaze nebo i more.
Kada je Annika pojurila otvoriti prozor, Riley ju je uhvatila za ruku.
“Nemoj. Još ne. Postoji alarmni sustav. Imam šifru. Moramo ga isključiti prije nego što otvorimo taj ili bilo koji drugi prozor.”
“Kontrole su ovdje”, rekao joj je Sawyer i kucnuo prstom po njima.
“Samo trenutak.” Riley je iskopala komadić papira iz džepa. “Nisam se željela osloniti na pamćenje, za slučaj da mi putovanje napravi zbrku u mozgu.”
“Premještanje ne pravi zbrku u mozgu.” Sawyer je uz osmijeh lupnuo prstima Riley po glavi dok je ona ukucavala šifru.
“Samo naprijed, Annika, otvori ga.”
Čim je to napravila, izjurila je na široku terasu, ispunjenu noću, mjesečinom, morem i mirisima svega toga, uz opojni dodatak limuna i cvijeća.
“Prekrasno je! Nikad ga nisam vidjela s tolike visine.”
“Ali vidjela si ga prije?” pitao ju je Sawyer. “Capri?”
“Iz mora. Odozdo, gdje su plave špilje i dubine u kojima leže kosti brodova koji su davno jedrili ovuda. Ali vidi ovo cvijeće!” Posegnula je rukom prema laticama cvijeća koje se prelijevalo iz povećih šarenih posuda. “Mogu ga zalijevati i paziti. To bi mogao biti moj posao.”
“Dogovoreno. Ovo je ta kuća.” Zadovoljno klimnuvši glavom, Riley je stavila ruke na bokove. “Još jednom, slava tebi, Sawyeru.”
“Za svaki slučaj trebali bismo je pregledati.” Bran je stajao na ulazu, mračan. Napetim pogledom pretraživao je nebo.