ponedjeljak, 4. srpnja 2016.

Nora Roberts: Zaljev uzdaha

Nora Roberts: Zaljev uzdaha
S engleskoga preveo: Dražen Čulić

Na trenutak, kao samo jedan zamah krilima, Annika je osjetila more, čula glasove koji su se dizali u pjesmi. Došlo je to i prošlo, kao trag nekog traga brzog prolaska boja, ali u njezinu je srcu raslo kao ljubav.
Uslijedio je uzdah, zatim odjeci uzdaha, druga vrsta glazbe. Gorko-slatka. Protekla je njome kao suze.
I tako, s radošću i tugom pomiješanim u srcu, pala je. Kotrljala se, okretala bez daha brzinom koja je donijela naglo uzbuđenje i trenutačnu paniku.
Sada udaraju tisuće krila, tisuće i još tisuće koje stižu, šibaju je kao vjetar i zvučni zid. A boja je odlepršala u tamu kada je tresnula dolje, tako jako da je ostala bez daha.
Na trenutak se prestrašila da je pala u neku duboku, tamnu špilju po kojoj pužu pauci ili, još gore, gdje Nerezza čeka da je napadne.
Onda joj se vratio vid. Razaznavala je sjenke, prepo­znala mjesečinu, osjetila čvrsta tijela pod sobom, ruke koje  su je snažno stezale. Poznavala je taj oblik, taj miris, poželjela se priljubiti uz njega, bila tu Nerezza ili ne. Osjetiti kako mu kuca srce, tako brzo i jako, pored njezina, bilo je pravo čudo, čudo poput mora u koje je upala zvijezda.
Onda se on malo pomaknuo, jedna je ruka kliznula nagore, zatim joj se spustila niz kosu. Druga je čudesno lutala njezinom stražnjicom.
Priljubila se uza nj.
“Hm.” Obje su se ruke sada spustile na njezina ramena, ali glas mu je bio tako blizu njezina srca da ju je njegov dah škakljao. “Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđena? Svi su dobro?”
Sjetila se svojih prijatelja – nije ih zaboravila, ne bi ih nikad zaboravila. Ali nikad prije nije tako intimno ležala na nekom muškarcu – na Sawyeru – i to joj se jako, jako sviđalo.
Čula je stenjanje, kratke uzdahe, poneku kletvu. Doyleov glas, iz blizine, zlovoljan, jasno je rekao: “Jebi me”, ali ona je znala kako to nije poziv na seks, već psovka.
Nije se ona brinula za Doylea. Konačno, on je bio besmrtan.
“Ne cendraj.” Bio je to Bran, možda metar udaljen. “Jesmo li svi uspjeli? Sasha je sa mnom. Riley?”
“Kakva vožnja!”
“Netko od vas na kraju mi je zabio koljeno u jaja”, dodao je Doyle.
Annika je čula zvuk, koji je protumačila kao Doyleovo odgurivanje Riley i njezina koljena – jer jaja, kako je naučila, nisu samo ono što snesu koke nego i osjetljivo muško područje.
“Ovdje sam”, viknula je, pokušala se malo meškoljiti po osjetljivom Sawyerovu području. “Jesmo li pali s neba?”
“Blizu si.” Sawyer je pročistio grlo i na Annikino nezadovoljstvo opet se pomaknuo i uspravio u sjedeći položaj. “Nisam mogao usporiti. Nikad nisam odveo šestero ljudi tako daleko. Krivo sam procijenio, valjda.”
“Ovdje smo, svih šestero, to je najvažnije”, rekao je Bran. “Samo, jesmo li tamo gdje smo htjeli biti?”
“Unutra smo”, komentirala je Sasha. “Vidim prozore, kroz njih ulazi mjesečina. Ma gdje da smo, još je noć.”
“Nadajmo se da su nas Sawyer i taj njegov kompas koji mijenja vrijeme i prostor doveli u vrijeme i na mjesto koje smo željeli. Saznajmo to.”
Riley se digla na noge. Znanstvenica – arheologinja. Annika je vrtjela tu riječ u glavi jer njezin narod, sirene, nema ništa slično. Oni nemaju ni vukodlake, pomislila je, tako da nitko nimalo nalik Riley ne postoji u Annikinu svijetu.
Doktorica Riley Gwin – čvrsta, zbijena tijela, sa šeširom širokog oboda koji joj je nekako ostao na glavi – zakoračila je prema prozoru.
“Vidim more, ali nije to pogled iz vile na Krfu – negdje smo na višemu mjestu. Cesta, uska, strma. Do nje se spuštaju stube. Prilično sam sigurna da je ovo Capri, i da je ovo ta vila. Posred mete, Sawyeru. Slava putniku i njegovom čarobnom kompasu.”
“Ja ću ih povesti.” Ustao je, oklijevajući, zatim ispružio ruku da pomogne Anniki. Iako je imala jake i spretne noge, dopustila mu je.
“Da vidim mogu li pronaći svjetlo”, počela je Riley.
“Tu ja mogu pomoći.”
Bran, već na nogama, držeći jednom rukom Sashu, ispružio je onu drugu. Vatrena kugla koja mu je lebdjela na dlanu osvijetlila je prostoriju.
Njezino se srce razveselilo pogledu na prijatelje kao onoj pjesmi. Vidovita Sasha, s kosom poput sunca i nebeskim očima, i Bran, čarobnjak, tako zgodan na svjetlu svoje vradžbine. I Riley, s jednom rukom na dršku pištolja na boku – spremna – njezine oči boje tamnog zlata istovremeno gledaju na sve strane dok Doyle, istinski ratnik, stoji s već isukanim mačem.
I Sawyer, uvijek Sawyer, s putničkim kompasom u ruci.
Možda su izgrebeni i krvavi od zadnje bitke, ali na sigurnom su, i zajedno su.
“Je li nam sada ovo dom?” upitala je. “Jako je lijepo.”
“Osim ako nas Sawyer nije iskrcao na krivoj adresi, rekla bih da nam je ovo novi brlog.” Iako joj je ruka i dalje bila na pištolju, Riley se odmaknula od prozora.
U sobi je bio dugačak krevet s raznobojnim jastucima – ne, podsjetila se Annika, kauč. I sjedalice i stolovi sa zgodnim svjetiljkama. Pod – svi su to dobro osjetili – bio je tvrd, popločen velikim pločicama boje pijeska izblijedjelog na suncu.
Riley je prišla jednoj od svjetiljki, pritisnula prekidač, i čarolija elektriciteta dala je svjetlost.
“Dopustite mi da se snađem, uvjerim se da smo na pravome mjestu. Ne želimo da nas posjeti polizia.”
Riley je izišla iz sobe kroz široki lučni prolaz. Trenutak kasnije obasjalo ih je novo svjetlo. Doyle je krenuo za njom spremajući mač u korice.
“Ovdje su nam sve stvari, barem tako izgleda. A čini se i da su prizemljile mekše nego mi.”
Annika je provirila van. Nije znala kako se zove mjesto čija velika vrata gledaju prema moru, a arkade vode prema drugim sobama. Ali njihove torbe i kutije bile su nagomilane u njegovoj sredini.
Uz prigušenu psovku Doyle je uspravio svoj motocikl.
“Morao sam najprije spustiti stvari, tako da ne padnemo na njih”, rekao je Sawyer. “Posred mete, je li tako, Riley?”
“Odgovara opisu koji imam”, nastavila je Riley. “I kuća. Trebao bi tu biti veliki dnevni boravak sa staklenim vratima koja vode u… evo ga.”
Još svjetla i, baš kao što je Riley rekla, velika prostorija s još nekoliko kauča i sjedalica i zgodnih stvarčica. A najbolje od svega, stvarno najbolje, široki, široki prozor kroz koji ulaze nebo i more.
Kada je Annika pojurila otvoriti prozor, Riley ju je uhvatila za ruku.
“Nemoj. Još ne. Postoji alarmni sustav. Imam šifru. Moramo ga isključiti prije nego što otvorimo taj ili bilo koji drugi prozor.”
“Kontrole su ovdje”, rekao joj je Sawyer i kucnuo prstom po njima.
“Samo trenutak.” Riley je iskopala komadić papira iz džepa. “Nisam se željela osloniti na pamćenje, za slučaj da mi putovanje napravi zbrku u mozgu.”
“Premještanje ne pravi zbrku u mozgu.” Sawyer je uz osmijeh lupnuo prstima Riley po glavi dok je ona ukucavala šifru.
“Samo naprijed, Annika, otvori ga.”
Čim je to napravila, izjurila je na široku terasu, ispunjenu noću, mjesečinom, morem i mirisima svega toga, uz opojni dodatak limuna i cvijeća.
“Prekrasno je! Nikad ga nisam vidjela s tolike visine.”
“Ali vidjela si ga prije?” pitao ju je Sawyer. “Capri?”
“Iz mora. Odozdo, gdje su plave špilje i dubine u kojima leže kosti brodova koji su davno jedrili ovuda. Ali vidi ovo cvijeće!” Posegnula je rukom prema laticama cvijeća koje se prelijevalo iz povećih šarenih posuda. “Mogu ga zalijevati i paziti. To bi mogao biti moj posao.”
“Dogovoreno. Ovo je ta kuća.” Zadovoljno klimnuvši glavom, Riley je stavila ruke na bokove. “Još jednom, slava tebi, Sawyeru.”
“Za svaki slučaj trebali bismo je pregledati.” Bran je stajao na ulazu, mračan. Napetim pogledom pretraživao je nebo.


Nema komentara:

Objavi komentar