ponedjeljak, 29. lipnja 2015.

H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak

H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak 

POGLAVLJE 1
Kad je Sam otišao, Peter uzme mobitel. Diže pogled i gleda me u oči. Kao da mu je dah zastao u grlu. Razmišlja o nečemu, no ne znam o čemu. Te safirne oči opuste se pa opet pogleda prema mobitelu koji drži u ruci. „Pričekajmo s odlaskom da ne sretnemo odmah Deana. Moram obaviti jedan razgovor, pa se onda možemo detaljnije dogovoriti. U redu?“ Kad me opet pogleda u oči, imam osjećaj da mi je nešto prešutio.
„Koga zoveš?“
„Brata. Moram ga nešto pitati.“ Peter se naglo okrene, s odlučnim izrazom. Crte lica tako su mu napete da više ne sliči na čovjeka kojeg poznajem.
Ne prisluškujem i ne zadržavam se pred vratima da bih čula taj razgovor. Postoji nešto između njega i njegova brata, možda stari ožiljci. Ne želim Peteru otežati život. Možda bih trebala otići? Mislim, nije ovo njegova bitka. Moja je. Samo zato što sam potpuno zaribala posljednji put ne znači da ovaj put moram nadrljati. Pogledam prema svojim rukama prekrivenima ranama. Dovraga. Ne znam što da radim. Neodlučno stojim pred sobom u kojoj Peter razgovara.
Nisam stigla odlučiti što ću jer vrata sobe otvorila su se i Peter izlazi. Vidim napetost u njegovu vratu i ramenima. Pomiče čeljust kao da ga je razljutio upravo obavljeni razgovor. Podigao je pogled s poda prema meni. „Moj brat je šupak.“
Nasmiješim se gorko. „Kao i moj.“
Peter me trenutak pogleda i uzdahne. Provuče ruke kroz kosu. Ljutnja koju je osjećao ispari, ali ne nestane potpuno. „Trebam ti nešto reći.“ Način na koji je to rekao stvori mi neugodan osjećaj u želucu. Zbog tona i načina na koji skreće pogled s mene, naježim se. Riječi ostaju visjeti u zraku poput zle kobi.
Peter me uzima za ruku i privuče me prema kauču. Isprva sjedimo jedno pored drugog i pridržava me za ruku, ali ne može mirno sjediti na mjestu. Trenutak poslije, već je na nogama, korača amo-tamo. Kao da mi pokušava nešto reći, ali ne može odabrati prave riječi. Težak zvuk dopre iz dubine njegova grla kad pomakne usta. Kad se okrene i pogleda me, znam da nešto nije u redu.
Usne su mu razdvojene dok me promatra. „Nisam ovo htio spominjati, ne sad, ali trebaš znati nešto o meni.“ Teško proguta i skrene pogled.
Pridignem se s kauča i priđem mu. „Možeš mi reći sve.“ Kad mu dotaknem ruku, Peter je trzne. Trzaj je gotovo neprimjetan, no govori mnogo toga. Čini me nervoznom. Zašto se ponaša tako? Našalim se, želeći ga oraspoložiti.
„Nisi valjda ti taj koji je ostavio vjevericu vani ispred prozora od kupaonice?“
Peter se na moje iznenađenje nasmiješi i pogleda prema meni. Uzme me u naručje i privuče k sebi. Osjećaj je tako dobar, tako siguran. Poljubi me u vrh glave. „Znaš li išta o obitelji Ferro?“
Njegovo pitanje me zbuni, no kimnem glavom. „Naravno, zar postoji netko tko ne zna?“
„Reci mi što znaš.“
 Ustuknem korak i pogledam ga u lice, ali i dalje ne dobivam objašnjenje.
„U… redu?“
Ovo se čini kao čudno pitanje, ali odgovaram mu. „Pa, imaju više novca nego Rockefelleri. Majka je zadrta, otac je igrač koji je svaki tjedan s drugom ljubavnicom, a trojica sinova stalno upadaju u nevolje. Najmlađi, Jonathan, bio je neki dan u novinama jer je opet napravio nekakvu glupost, no većina takve stvari zaboravi jer su svi očarani njegovim šarmom – i izgledom. Najstariji brat, Sean, otuđen je od obitelji; barem je tako pisalo u novinama. Slično je i sa srednjim bratom.“
Nemam pojma kamo vodi ovaj razgovor. Prestajem pričati i čekam da mi objasni, ali i dalje to ne čini.
„Što si još čula?“
„Ništa naročito. Isto, vjerojatno, što i ti.“
„Sumnjam, no nastavi.“
Čudno ga pogledam te se prisjetim. „Najstariji brat bio je optužen da je ubio vlastitu suprugu. Dugo se to povlačilo po medijima. Poslije je Sean napustio obitelj i ostavio sav novac. Novine su počele pisati o prokletstvu obitelji Ferro, nešto slično. Nakon što je Sean otišao, prvi nasljednik postao je Pete Ferro. Nekoliko tjedana nakon toga bio je u Rockefeller centru i zaprosio zaručnicu koja…“ Tu prestajem govoriti. Oči mi se širom rastvore.
Peterov stisak na mojim rukama se pojača. „Reci. Dovrši priču, Sidney.“
Teško gutajući nastavim jer to ne može biti, bez obzira na to koliko zapanjujuće sličnosti bile.
„... koja je ubijena. Pete je uboden u bok. Činilo se jedno vrijeme kao da luta i da ga ništa ne zanima. Ostavio je sve bogatstvo obitelji Ferro.“
Gledam ga, on gleda u mene i shvatim da je to njegova priča. Brada mi zadrhti i više ne znam što da mislim. Dio mene želi vrištati na njega jer mi nije rekao da je on Peter jebeni Ferro, ali drugi dio je ukočen od straha. Braća Ferro na zlu su glasu, a on je jedan od njih. Predugo sam samo stajala, sve dok nisam izvalila: „Ti si Pete Ferro!“

Promatra me; njegove plave oči uperene u moje. Polako kimne. Palcem me lagano pogladi po ruci. „Da, jesam.“ Trepnem, previše šokirana da išta kažem.

petak, 26. lipnja 2015.

Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala

Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala
Prevela: Petra Mrduljaš

Najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo
nego da nakon svakog pada ustanemo.
Konfucije
1.

Imala sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti.
Nikada mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni usput spominjao moju smrt.
Smrt mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke. Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila. Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti.
Stoga me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt.
Prema mojem izvoru, budem li imala „sreće“, dočekat ću smrt kao djed. Stara. Smrdeći po dimu lule i prdežu, s komadićima rupčića zalijepljenim za čekinje iznad gornje usne od puhanja nosa. S crnilom pod noktima od vrtlarenja, očiju požutjelih kutova koje su me podsjećale na pikule iz ujakove zbirke što ih je moja sestra znala cuclati i gutati tako da bi joj otac morao pritrčati, primiti je oko struka i stezati dok pikula ne izleti. Stara. Sa smeđim hlačama podignutim preko struka sve do mlitavih, sisatih prsa koja otkrivaju mek trbuh i jaja natiskana s jedne strane šava na hlačama. Stara. Ne, nisam željela umrijeti kao djed, ali moj izvor tvrdio je da je umrijeti star najbolje što ti se može dogoditi.
Da mi je smrt neizbježna, doznala sam od starijeg bratića Kevina na dan djedova pogreba dok smo sjedili u travi na kraju njegova duga vrta s plastičnim čašama limunade u rukama, podalje od ožalošćenih roditelja koji su izgledali kao kukci balegari tog najvrućeg dana u godini. Trava je bila načičkana maslačcima i tratinčicama, i bila je mnogo viša nego obično, jer je djeda posljednjih nekoliko tjedana bolest onemogućavala u dotjerivanju vrta. Pamtim da me rastužilo što baš toga dana, kada je vrt trebalo predstaviti susjedima i prijateljima u punome sjaju, on nije bio dotjeran do savršenstva kojemu je djed težio. Sigurno mu nije smetalo što ga nema među nama − nikada nije volio mnogo govoriti − ali bilo bi mu barem stalo da sve učini svečanim, nakon čega bi se povukao nekamo slušati pohvale, daleko od svih, možda s kata uz otvoren prozor. Bio bi se pravio da mu je svejedno, ali bilo bi mu stalo i na licu bi imao zadovoljan smiješak da mu se slaže uz travom zamrljana koljena i crne nokte. Netko, neka starica s perlicama krunice čvrsto ovijenim oko zglobova prstiju, rekla je da u vrtu osjeća njegovu nazočnost, ali ja je nisam osjećala. Bila sam sigurna da ga nema. Izgled vrta toliko bi ga uzrujao da to ne bi mogao izdržati.
Baka bi prekidala tišine rečenicama kao što su: „Njegovi suncokreti bujaju, pokoj mu duši“ ili „Nije doživio da petunije procvatu“. Na to je moj bratić Kevin, pametnjaković, promrmljao: „Pa da, njegov je leš sada gnojivo.“
Svi su se smijuljili, svi su se uvijek smijali Kevinovim štosovima zato što je Kevin bio kul, zato što je Kevin bio najstariji, pet godina stariji od mene, i u zreloj dobi od deset godina govorio je zločeste i okrutne stvari koje se nitko drugi od nas ne bi usudio reći. Čak i kad nam nije bilo smiješno, smijali bismo se jer smo znali da ćemo se u protivnom i sami naći na meti njegove okrutnosti, što se meni dogodilo baš toga dana. U toj rijetkoj prilici nije mi bilo smiješno što djedovo mrtvo tijelo ispod zemlje pomaže petunijama da se razrastu niti mi se to činilo okrutnim. Vidjela sam u tome svojevrsnu ljepotu. Ljupko ispunjenje i pravdu. Upravo bi to djedu bilo najdraže, sada kada njegovi prsti debeli kao kobasice više ne doprinose cvatu njegova dugog, prelijepog vrta koji je bio središte njegova svemira.
Upravo sam zbog djedove ljubavi prema vrtlarenju dobila ime Jasmine. Upravo je jasmine donio mojoj majci kada ju je došao posjetiti nakon mojega rođenja: stručak cvjetova koje je ubrao s drvene rešetke što ju je sam zakucao, obojio u crveno i postavio uz sjenoviti stražnji zid kuće, umotane u novine sa smeđim užetom tako da se tinta s nedovršene križaljke u Irish Timesu razlijevala od kišnice zaostale na rezovima. Nije to bio ljetni jasmin koji svi poznajemo s luksuznih mirisnih svijeća i skupih osvježivača zraka. Ja sam bila zimska beba pa je u njegovu vrtu rasla pregršt zimskog jasmina sa sitnim, žutim, zvjezdastim cvjetićima, razvedrujući sumornu, sivu zimu. Ne mislim da je djed razmišljao o simbolici tog cvijeća niti znam je li bio posebno počašćen kada me majka nazvala po cvijetu koji je donio. Mislim da je to smatrao čudnim imenom za dijete, imenom primjerenim samo za prirodne biljke u njegovu vrtu, a ne za osobe. Budući da je nosio ime Adalbert, po svetcu koji je bio misionar u Irskoj, i krsno ime Mary, nije bio navikao na imena koja nisu biblijska. Prethodne zime majci je donio ljubičasti vrijesak kada je rodila moju sestru pa je ona stoga nazvana Heather. Bio je to prostodušan dar kada se rodila moja sestra, ali tjera me da se zapitam je li kanio utjecati na moje imenovanje. Kada sam to istražila, ustanovila sam da je zimski jasmin bliski srodnik zimskog vrijeska, koji također dodaje boju zimskim vrtovima. Ne znam je li to zbog njega i njegova vladanja, ali oduvijek sam se nadala da su šutljivi ljudi upućeni u magiju i znanja koja nedostaju manje suzdržanim ljudima, da to što ne govore znači da im se glavom motaju važnije misli. Možda njihova prividna jednostavnost krije tajni mozaik zamršenih misli kao što je želja djeda Adalberta da dobijem ime Jasmine.
Kevin je u vrtu to što se nisam nasmijala njegovoj šali o smrti pogrešno protumačio kao neodobravanje, a nije postojalo ništa čega se više grozio i bojao pa je svoj mahniti pogled preusmjerio na mene i rekao: – I ti ćeš umrijeti, Jasmine.
Sjedili smo u krugu od šestero u kojem sam ja bila najmlađa, a moja sestra vrtjela se nekoliko koraka dalje uživajući u vrtoglavici i padanju. Oko gležnja sam imala vjenčić od tratinčica, a u grlu tako golemu knedlu da nisam bila sigurna jesam li progutala jednog od divovskih bumbara koji su se rojili oko cvjetnoga švedskog stola oko nas, i polako sam probavljala vijest o smrti koja me očekuje. Ostali su bili šokirani time što mi je rekao, ali umjesto da skoče u moju obranu i poreknu tu groznu, zloslutnu objavu, uprli su u mene tužne poglede i kimnuli. Da, istina je, složili su se pogledom. Umrijet ćeš, Jasmine.
Kada sam nadugo utihnula, Kevin je to pobliže objasnio, dodajući sol na ranu. Neću samo umrijeti, nego ću prije toga još i svakoga mjeseca do kraja života dobivati nešto što se zove mjesečnica i što neopisivo boli. Tada sam doznala i kako nastaju djeca, iz prilično detaljnog opisa koji mi je bio toliko gnusan da poslije tjedan dana nisam mogla pogledati roditelje u oči, a na koncu je sve začinio viješću da ne postoji Djed Mraz.
Takve stvari pokušaš zaboraviti, ali takve stvari ja nisam mogla zaboraviti.
Zašto spominjem tu epizodu svojega života? E pa, u njoj ja počinjem. U njoj sam nastala ja kakvu znam i kakvom me svi znaju. Moj je život počeo u petoj godini. Spoznaja da ću umrijeti usadila mi je nešto što nosim do dana današnjeg: svijest o tome da je, usprkos tome što je vrijeme beskonačno, moje vrijeme ograničeno, moje vrijeme istječe. Shvatila sam da moj sat i nečiji tuđi sat nisu isti. Nećemo ga oboje provesti na isti način, ne možemo ga na isti način doživjeti. Troši svoje kako želiš, ali mene ne uvlači u to: ja ih nemam na bacanje. Ako želiš nešto učiniti, učini to odmah. Ako želiš nešto reći, reci to odmah. I što je najvažnije, to moraš učiniti sam. Ovo je tvoj život, ti si taj koji će umrijeti, ti si taj koji će ga izgubiti. Stoga sam navikla biti u pokretu, provoditi planove u djelo. Djelovala sam u ritmu od kojeg sam često gubila dah u takvoj mjeri da gotovo nisam nalazila vremena sresti se sa samom sobom. Često sam se ganjala i možda se rijetko dala uloviti; bila sam brza.
S druženja na travi te večeri štošta sam ponijela kući, ne samo tratinčice koje su mi bile spletene oko zapešća i gležnjeva i upletene u kosu dok smo ulazili u kuću za suncem opaljenim žalobnicima koji su se počeli razilaziti. Na srcu mi je ležao velik strah, ali ubrzo sam ga odagnala, kako to samo petogodišnjaci mogu. Smrt sam zamišljala kao djeda Adalberta Maryja pod zemljom, koji još njeguje svoj vrt premda više nije ovdje, što me ispunjavalo nadom.
Žanješ što si posijao, čak i u smrti. Stoga sam se posvetila sijanju.


petak, 19. lipnja 2015.

Nora Roberts: CRNA VJEŠTICA

Odlomak Crna vještica, Nora Roberts
- Prva knjiga trilogije Rod O’Dwyer -



Konj je bio velik i prekrasan, visok više od metar i šezdeset, poigravao se s jahačem povremeno cupkajući i zabacujući ga, vidjela je u njegovim očima da pomalo bjesni. Na sivoj dlaci boje dima već su izbile kapljice znoja, premda je jutro još uvijek bilo prohladno, a uši je tvrdoglavo držao spuštene unatrag.
Jahač je također bio velik i prekrasan, znao je s kim ima posla. Iona je to osjetila po njegovu glasu, možda ne toliko riječima, koliko tonu, a trudio se zadržati konja u kasu.
Čim je čula njegov glas, nešto u njoj se razbudilo. To su samo živci, uzbuđenje, nije to ništa, čovjek je ipak odlučivao o njenoj sreći i budućnosti.
Kako su se približavali jedno drugomu, tako je raslo i njeno uzbuđenje. Privlačnost joj je udarila ravno u glavu i srce, doista je bio predivan kao i konj. Sve na njemu bilo joj je privlačno.
Imao je kosu boje karamele, ne sasvim smeđu, ni sasvim riđu, koja se vijorila na povjetarcu. Nosio je staru jaknu i izlizane traperice, izgrebane čizme, a sve je savršeno pristajalo grubom i koščatom licu. Jaka čeljust i usne koje su upućivale na tvrdoglavost bili su tek naznaka teške naravi koju je jedva pokazivao kad ga je konj ponovno pokušao zbaciti.
Tanak ožiljak poput munje duž lijeve obrve. Nije točno shvaćala zašto, ali taj ožiljak uskomešao je u njoj neviđenu požudu. 
Kauboj, gusar, divlji konjanički poglavica. Kako je uspio utjeloviti njezine tri najdraže fantazije u tako pozamašnom i neodoljivom paketu?
Boyle McGrath, rekla je u sebi i pomislila: Loše mi se piše i jako me zanima kamo će nas ta priča odvesti.
„Aha, naš Boyle je loše volje danas. Na to ćeš se već naviknuti ako se zaposliš kod nas, hvala Bogu, imat ćeš dovoljno prilika." Meara se približila i podigla glas. „Ne da se tako lako?”
„Pokušao me ugristi. Dvaput. Baš je proklet. Samo neka još jednom pokuša, navalit ću na njega nožem za maslac.”
Boyle se zaustavio, konj se protresao, uspravio i pokušao propeti. Velike ruke, ožiljci na njima, kao i na obrvi, čizme, upro se svim snagama da zadrži konja na sve četiri. „Fin bi mogao stradati zbog ovoga.” Konj se opet pokušao propeti. Iona je instinktivno postupila i primila uzde. „Nemoj nam prilaziti", otresao se Boyle. „Ugrist će te.”
„Ne bi bilo prvi put”, obratila se konju i pogledala ga ravno u oči. „Ali ne bih to ponovila, molim te, prestani. Baš si predivan. Tako si ljut. Ali bilo bi ti bolje da prestaneš i prepustiš se.” Pogledala je uvis prema Boyleu. Ovaj ne grize, ali, sigurno, ima druge metode obrane od neprijatelja. „Kladim se da bi i ti bio nervozan, da te netko strpa u prikolicu, odvede od kuće i stavi na milost i nemilost hrpi nepoznatih lica.”
„Nervozan? Zveknuo je jednog radnika, drugog ugrizao, a jutro je tek počelo.”
„Prestani”, ponovila je Iona kad se konj opet trznuo i pokušao osloboditi glavu. „Nitko ne voli nasilnika”, rekla je i pomazila ga po vratu. „Čak ni kad su ovako lijepi kao što si ti. Samo se ljuti, to je sve i to će nam svima jasno dati na znanje”, rekla je Boyleu.
„Ma je li? Onda ništa strašno”, sjahao je i privukao uzde. „Ti si sestrična iz Amerike, Branna te poslala.”
„Iona Sheehan, vjerojatno ti stvaram onoliko neugodnosti koliko i ovaj pastuh. Poznajem konje, njemu se ne sviđa što je morao otići od kuće, ovdje mu je sve nepoznato. Znam kako mu je”, obratila se konju. „Kako se zove?”
„Fin ga je nazvao Alastar.”
„Alastar, lijepo ćeš se smjestiti ovdje”, pustila je ular, a konju su zatitrale uši. Možda ju je i kanio ugristi, ali se predomislio  i odvratio pogled kao da ga se ništa ne tiče.
„Donijela sam svoj životopis”, počela je Iona. Posao, posao, posao, podsjetila se. Izbjegavaj nevolje. Izvukla je i memorijski štapić koji je jutros tutnula u džep.
„Jašem od svoje treće godine. Radim s konjima jako dugo – timarenje, čišćenje, vođene ture i slično. Davala sam individualnu i grupnu poduku. Razumijem se u konje. Napravit ću sve što treba samo da steknem priliku raditi ovdje.”
„Pokazala sam joj uokolo”, rekla je Meara i uzela memorijski štapić. „Stavit ću ti ovo na stol.”
Boyle je čvrsto držao uzde, a svoje zlaćane oči s natruhama zelenog usmjerio ravno prema Ioni. „Životopis su samo riječi na papiru. Ne mogu se usporediti s onim što stvarno radimo. Mogu ti ponuditi posao, za početak možeš čistiti. Vidjet ćemo koiko se dobro razumiješ u konje, onda možeš prijeći na timaranje. A uvijek imamo i jahaće opreme koju treba čistiti i održavati.”
„Onda ću čistiti”, glavno da dobijem posao, podsjetila se.
„Više ćeš zaraditi ako potražiš posao u dvorcu, konobarenje, čišćenje soba, rad na recepciji.”
„Nije stvar u većoj zaradi. Želim raditi posao koji volim i ono za što sam stvorena. A to mogu samo ovdje. Nemam ništa protiv čišćenja.”
„Onda će ti Meara sve pokazati”, uzeo je memorijski štapić od Meare i stavio ga u džep. „Pobrinut ću se za papirologiju čim riješim ovoga ovdje.”
„Stavit ćeš ga u boks?”
„Sigurno neće prespavati u hotelu.”
„On bi volio... Zar mu ne bi dobro došlo malo razgibavanja? Sad se zagrijao.”
Boyle je podignuo obrve, a pogled joj se zalijepio za ožiljak – taj seksi ožiljak.
„Jutros sam se borio s njim sat vremena.”
„Alastar, naviknuo si biti glavni. Sad se pojavio ovaj ovdje i izaziva te. Rekao si da su u životopisu samo riječi na papiru, nemaju veze s pravim poslom. Mogu ti pokazati, malo ćemo se prošetati ergelom.”
„Ma daj, imaš pet kila s krevetom.”
On je potencijalni poslodavac, opet se podsjetila. U usporedbi s njim, čak i u usporedbi s Mearom, sigurno je djelovala maleno i slabo.
„Ne znam koliko imam kila s krevetom, ali dovoljno sam snažna i iskusna.”
„Istegnut će ti ruke, a prije toga će te zbaciti kao od šale.”
„Čisto sumnjam.”
Boyle je dobro razmislio. Mala vilinska kraljica htjela se dokazati, pa dobro, neka pokuša. Neka se samo poslije sama pobrine za svoje dupe – ili glavu – ovisno o tome kako će pasti.
„Jedan krug i to je to. Ako izdržiš cijeli krug. Meara, daj joj kacigu, molim te. Da ne slomi glavu kad udari u zemlju.”
„Nije konj jedini koji se ljuti, vidim”, Iona se samouvjereno nasmiješila Boyleu. „Moram skratiti stremen.”
„Idemo, nadam se da znaš dobro padati”, rekao je Boyle.
„Znam, ali to mi znanje neće trebati.”
Brzo je i vješto skratila stremen. Znala je da je Boyle promatra, to je bilo u redu. Nije imala ništa protiv čišćenja staja.
Bože, toliko je željela opet jahati. A još je više htjela zajahati baš ovog konja. Da ga osjeti i podijeli moć.
„Hvala”, rekla je kad joj je Meara donijela kacigu, zajedno s potpornjom da se lakše popne na konja.
Alastar je zadrhtao. Skupila je koljena i pružila ruke da primi uzde.
Već se predomišljao, vidjela je to u njegovim zlatnim očima. „Branna će me ubiti ako završiš u bolnici.”
„Ne bojiš se Branne.”
Primila je uzde. Možda nije znala kamo točno pripada, ali u sedlu se uvijek osjećala kao kod kuće. Nagnula se naprijed i šapnula Alastaru: „Nemoj napraviti budalu od mene, može? Idemo mu pokazati tko je glavni.”
Konj je surađivao i napravio četiri koraka. Onda je zabacio stražnje noge, stao na sve četiri, pa se propeo.
Prestani. Možemo se igrati neki drugi put.
Okrenuli su se ukurg, prvo u jednu, pa u drugu stranu, pa opet, a onda se dali u kas.
Konj je zamahnuo u stranu i opet se pokušao propeti. Samo se nasmijala: „Možda nisam teška kao ona mrga, ali nema šanse da me zbaciš.”
Krenuli su u lagani galop – Bože, predivno se kreće – a onda u kas.
I osjetila je kako diše punim plućima.
„Ovo je više od slova na papiru”, promrmljala je Meara.
„Možda. Lijepi sjed, mirna ruka – a ovaj vrag je, čini se, voli.”
Pomislio je kako izgleda kao da je rođena na konju, kao da može jahati kroz vjetar i šumu i gotovo poletjeti preko brežuljaka. Onda je prebacio težinu s noge na nogu, živciralo ga je što se zanio kao zadnja budala. „Možete zajedno na turu, ali nemoj joj dati tog vražjeg konja, da vidimo kako se snalazi.”
„Bit će dobar za rasplod, znaš. Fin je stvarno pogodio.”
„Fin malokad griješi. Ali kad pogriješi, onda to poprimi neslućene razmjere. Pa, dobro, nije loša. Neka vrati Alastara u tor. Vidjet ćemo hoće li ondje ostati.”
„Što ćeš ti?”
„Sredit ću papirologiju.”
„Kad počinje raditi?”

„Mislim da je već počela”, rekao je Boyle, promatrajući Ionu dok je vješto jahala.

četvrtak, 11. lipnja 2015.

Zoe Sugg: CURA NA NETU

Zoe Sugg: CURA NA NETU

Ustajem i na brzinu se presvlačim iz školske uniforme u jednodijelnu pidžamu s motivom snježnog leoparda. Elliot mrzi jednodijelne pidžame smatrajući kako bi onog koji ih je izmislio trebalo naglavačke objesiti s našeg mola. Za vezice cipela. Doduše, on sâm stvarno ima stila iako nije zakleti pobornik mode; jednostavno ima žicu za fantastično kombiniranje nasumično odabranih i posve nespojivih komada odjeće. Obožavam ga fotkati!

            Dok s treskom zatvara vrata, na brzinu bacam pogled prema ogledalu i uzdišem. Manje-više to činim svaki put kad vidim svoj odraz – kao da je u pitanju refleksna radnja. Pogled u ogledalo – uzdah. Pogled u ogledalo – uzdah. Ipak, ovaj put ne uzdišem zbog pjegica koje mi prekrivaju lice poput točkica na ptičjem jajašcu jer se ne vide pod svjetlošću svijeća. Uzdišem zbog svoje kose. Kako to da je Olliejeva tako preslatka kad je raskuštra morski povjetarac dok moja strši na sve strane kao da sam nabila prste u utičnicu? Na brzinu prolazim četkom kroz uvojke, na što se oni samo još više kovrčaju. Nije li već dovoljno što sam crvena? Elliot tvrdi da je moja kosa, ustvari, crvenkasto-blond (definitivno više crvenkasta nego blond), ali kad bi bila glatka poput Meganine, onda bi to bilo nešto. Odustajem od četkanja. Njemu je ionako svejedno. Uostalom, vidio me kad sam imala gripu i kad je nisam bila u stanju oprati tjedan dana!

            Prvo se oglašava zvonce na ulaznim vratima, a onda ga čujem kako razgovara s mamom. Znam da će mu se svidjeti njezina vjenčanica. Obožava moju mamu i ona obožava njega – štoviše, cijela ga moja obitelj obožava i moglo bi se čak reći da smo ga, u neku ruku, posvojili. Njegovi su, naime, odvjetnici i strahovito puno rade, a kad su kod kuće, najčešće provode vrijeme zadubljeni u svoje slučajeve. Upravo je zato Elliot uvjeren da su ga zamijenili pri rođenju i poslali na pogrešnu kućnu adresu. Usto, jednostavno ga ne shvaćaju. Kad im je, primjerice, priznao da je gej, njegov tata je izjavio nešto nevjerojatno, u stilu: „Ne brini, sine! To je sigurno samo faza.“ Kao da je to moguće prerasti!
            Njegovi koraci odjekuju stubama i u jednom trenutku vrata moje sobe naglo se otvaraju. – Ledi Penelopa – dovikuje.
Na sebi ima starinsko prugasto odijelo, tregere i jarkocrvene starke, što je ležernija verzija njegova uobičajenog stila.
            – Lorde Elliot – odvraćam jednako glasno. (Većinu prošlog vikenda proveli smo gledajući nekoliko sezona serije Downton Abbey.)
            Bulji u mene kroz naočale crnog okvira. – Dobro, što se dogodilo?
            Smijem se odmahujući glavom. Ponekad imam osjećaj da doista čita moje misli! – Kako to misliš?
            – Strahovito si blijeda i navukla si tu groznu pidžamu, koju nosiš samo kad si u depri ili kad imaš zadaću iz fizike!
            – Što je jedno te isto! – Opet se smijem sjedajući na krevet, a on se zabrinuto smješta uz mene.
            – Pa... opet me uhvatio napad panike.
            Grli me oko ramena svojom vretenastom rukom. – Ozbiljno? Kad? Gdje?
            – U zalogajnici.
            Sarkastično otfrkuje. – Ha, onda me i ne čudi! Tamo je stvarno gnjusan interijer! Ali, šalu na stranu, što se dogodilo?
            Dok mu objašnjavam, sa svakom riječju hvata me sve veća nelagoda. Sad to zvuči tako trivijalno i glupo!
            – Nije mi jasno zašto se uopće družiš s njima dvoma – zaključuje kad svoju tugaljivu priču privodim kraju.
            – Nisu tako loši – bijedno se pokušavam opravdati. – U meni je stvar. Zašto me baš sve tako strašno pogađa? Jasno mi je zašto mi se to prvi put dogodilo, ali danas...
            Lagano naginje glavu u stranu, kako to obično čini kad se zamisli. – Možda bi trebala blogati o tome...
            Nitko osim njega ne zna za moj blog. Obavijestila sam ga čim sam ga pokrenula zato što se: a) njemu uvijek mogu povjeriti, i b) zato što je on jedina osoba u čijem prisustvu mogu biti u potpunosti prirodna. Dakle, on je upoznat sa svime što objavljujem.
            Namršteno ga gledam. – Misliš? Ne bi li to bilo malo preozbiljno?
            Odmahuje glavom. – Nikako! Možda će ti biti lakše kad opišeš što proživljavaš. Možda ćeš tako shvatiti zašto ti se to događa. Uostalom, nikad ne znaš – možda su to i neki tvoji čitatelji doživjeli. Sjećaš se kad si pisala o tome kako si nespretna?
            Kimam. Prije otprilike šest mjeseci pisala sam kako sam naglavačke upala u kantu za otpad i u samo tjedan dana broj mojih pratitelja povećao se sa 202 na gotovo 1000. Nijedna prethodna objava nije bila podijeljena toliko puta niti sam ikad ranije dobila toliko komentara. Ispostavilo se da doista nisam jedina tinejdžerica koja je nespretna od rođenja. – Pa mogla bih...
            Ozareno se smiješi. – Ledi Penelopa, u potpunosti sam uvjeren u to!


srijeda, 3. lipnja 2015.

Hugh Laurie: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA


Hugh Laurie: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA

'Hvala ti, Thomas.'
Hodali smo kroz Hyde Park, nismo nikamo posebno išli, neko vrijeme smo se držali za ruke, a onda ih pustili kao da držanje ruku ne znači puno u životu. Sunce je svratilo u grad na dan i London je izgledao veličanstveno.
'Hvala za što?'
Ronnie je spustila pogled prema tlu i nogom udarila nešto čega vjerojatno nije ni bilo.
'Što nisi pokušao voditi ljubav sa mnom sinoć.' 
'Molim, nema na čemu.'
Nisam zapravo znao što očekuje da kažem, pa ni to je li ovo početak razgovora ili njegov kraj. 'I hvala ti što si mi zahvalila,' dodao sam, čime je zazvučalo više kao da je kraj.
'Joj, zaveži.'
'Pa zapravo,' rekao sam. 'Stvarno sam ti zahvalan na tome. Svaki dan pokušavam ne voditi ljubav s milijunima žena, a većina ni ne pisne u znak zahvalnosti. Ovo je lijepa promjena.'
Malo smo prošetali. Golub se zaletio u nas i onda u zadnjem trenutku odletio, kao da je odjednom shvatio da nismo oni na koje je mislio. Nekoliko je konja kaskalo niz stazu Rotten Row, s muškarcima u jaknama od tvida na leđima. Domaća konjica, vjerojatno. Konji su izgledali prilično inteligentno.
'Imaš li nekoga, Thomas?' pitala je Ronnie. 'Trenutno?'
'Pretpostavljam da misliš na žene.' 
'Da, tako je. Spavaš s nekime?' 
'A kad kažeš spavaš, misliš. .. ?'
'Smjesta odgovori na pitanje ili ću pozvati policajca.' Smiješila se. Zbog mene. Zbog mene se nasmiješila i to je bio lijep osjećaj.
'Ne, Ronnie, trenutno ne spavam ni sa jednom ženom.'
'Muškarcem?'
'Ili muškarcem. Ili životinjom. Ili bilo kojom vrstom crnogoričnih stabala.'
'Zašto ne, ako smijem pitati? A i ako ne smijem.'