H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak

H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak 

POGLAVLJE 1
Kad je Sam otišao, Peter uzme mobitel. Diže pogled i gleda me u oči. Kao da mu je dah zastao u grlu. Razmišlja o nečemu, no ne znam o čemu. Te safirne oči opuste se pa opet pogleda prema mobitelu koji drži u ruci. „Pričekajmo s odlaskom da ne sretnemo odmah Deana. Moram obaviti jedan razgovor, pa se onda možemo detaljnije dogovoriti. U redu?“ Kad me opet pogleda u oči, imam osjećaj da mi je nešto prešutio.
„Koga zoveš?“
„Brata. Moram ga nešto pitati.“ Peter se naglo okrene, s odlučnim izrazom. Crte lica tako su mu napete da više ne sliči na čovjeka kojeg poznajem.
Ne prisluškujem i ne zadržavam se pred vratima da bih čula taj razgovor. Postoji nešto između njega i njegova brata, možda stari ožiljci. Ne želim Peteru otežati život. Možda bih trebala otići? Mislim, nije ovo njegova bitka. Moja je. Samo zato što sam potpuno zaribala posljednji put ne znači da ovaj put moram nadrljati. Pogledam prema svojim rukama prekrivenima ranama. Dovraga. Ne znam što da radim. Neodlučno stojim pred sobom u kojoj Peter razgovara.
Nisam stigla odlučiti što ću jer vrata sobe otvorila su se i Peter izlazi. Vidim napetost u njegovu vratu i ramenima. Pomiče čeljust kao da ga je razljutio upravo obavljeni razgovor. Podigao je pogled s poda prema meni. „Moj brat je šupak.“
Nasmiješim se gorko. „Kao i moj.“
Peter me trenutak pogleda i uzdahne. Provuče ruke kroz kosu. Ljutnja koju je osjećao ispari, ali ne nestane potpuno. „Trebam ti nešto reći.“ Način na koji je to rekao stvori mi neugodan osjećaj u želucu. Zbog tona i načina na koji skreće pogled s mene, naježim se. Riječi ostaju visjeti u zraku poput zle kobi.
Peter me uzima za ruku i privuče me prema kauču. Isprva sjedimo jedno pored drugog i pridržava me za ruku, ali ne može mirno sjediti na mjestu. Trenutak poslije, već je na nogama, korača amo-tamo. Kao da mi pokušava nešto reći, ali ne može odabrati prave riječi. Težak zvuk dopre iz dubine njegova grla kad pomakne usta. Kad se okrene i pogleda me, znam da nešto nije u redu.
Usne su mu razdvojene dok me promatra. „Nisam ovo htio spominjati, ne sad, ali trebaš znati nešto o meni.“ Teško proguta i skrene pogled.
Pridignem se s kauča i priđem mu. „Možeš mi reći sve.“ Kad mu dotaknem ruku, Peter je trzne. Trzaj je gotovo neprimjetan, no govori mnogo toga. Čini me nervoznom. Zašto se ponaša tako? Našalim se, želeći ga oraspoložiti.
„Nisi valjda ti taj koji je ostavio vjevericu vani ispred prozora od kupaonice?“
Peter se na moje iznenađenje nasmiješi i pogleda prema meni. Uzme me u naručje i privuče k sebi. Osjećaj je tako dobar, tako siguran. Poljubi me u vrh glave. „Znaš li išta o obitelji Ferro?“
Njegovo pitanje me zbuni, no kimnem glavom. „Naravno, zar postoji netko tko ne zna?“
„Reci mi što znaš.“
 Ustuknem korak i pogledam ga u lice, ali i dalje ne dobivam objašnjenje.
„U… redu?“
Ovo se čini kao čudno pitanje, ali odgovaram mu. „Pa, imaju više novca nego Rockefelleri. Majka je zadrta, otac je igrač koji je svaki tjedan s drugom ljubavnicom, a trojica sinova stalno upadaju u nevolje. Najmlađi, Jonathan, bio je neki dan u novinama jer je opet napravio nekakvu glupost, no većina takve stvari zaboravi jer su svi očarani njegovim šarmom – i izgledom. Najstariji brat, Sean, otuđen je od obitelji; barem je tako pisalo u novinama. Slično je i sa srednjim bratom.“
Nemam pojma kamo vodi ovaj razgovor. Prestajem pričati i čekam da mi objasni, ali i dalje to ne čini.
„Što si još čula?“
„Ništa naročito. Isto, vjerojatno, što i ti.“
„Sumnjam, no nastavi.“
Čudno ga pogledam te se prisjetim. „Najstariji brat bio je optužen da je ubio vlastitu suprugu. Dugo se to povlačilo po medijima. Poslije je Sean napustio obitelj i ostavio sav novac. Novine su počele pisati o prokletstvu obitelji Ferro, nešto slično. Nakon što je Sean otišao, prvi nasljednik postao je Pete Ferro. Nekoliko tjedana nakon toga bio je u Rockefeller centru i zaprosio zaručnicu koja…“ Tu prestajem govoriti. Oči mi se širom rastvore.
Peterov stisak na mojim rukama se pojača. „Reci. Dovrši priču, Sidney.“
Teško gutajući nastavim jer to ne može biti, bez obzira na to koliko zapanjujuće sličnosti bile.
„... koja je ubijena. Pete je uboden u bok. Činilo se jedno vrijeme kao da luta i da ga ništa ne zanima. Ostavio je sve bogatstvo obitelji Ferro.“
Gledam ga, on gleda u mene i shvatim da je to njegova priča. Brada mi zadrhti i više ne znam što da mislim. Dio mene želi vrištati na njega jer mi nije rekao da je on Peter jebeni Ferro, ali drugi dio je ukočen od straha. Braća Ferro na zlu su glasu, a on je jedan od njih. Predugo sam samo stajala, sve dok nisam izvalila: „Ti si Pete Ferro!“

Promatra me; njegove plave oči uperene u moje. Polako kimne. Palcem me lagano pogladi po ruci. „Da, jesam.“ Trepnem, previše šokirana da išta kažem.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD