utorak, 17. srpnja 2018.

Karen M. McManus LAŽLJIVAC MEĐU NAMA


Karen M. McManus
Lažljivac među nama
S engleskog prevela Andrea Pongrac


PRVO POGLAVLJE

Bronwyn
Ponedjeljak, 24. rujna, 14:55

Snimka seksa. Panika zbog moguće trudnoće. Dvije skandalozne prijevare. Sve to samo u zadnjih tjedan dana. Da je suditi o Gimnaziji Bayview prema trač-aplikaciji Simona Kellehera, čovjek bi se zapitao kako itko uopće stigne pohađati nastavu.
- To su stare vijesti – dobacuje mi netko preko ramena. – Čekaj,  tek da vidiš sutrašnju objavu!
Dovraga! Mrzim kad me uhvate dok čitam „Toliko o tome“, a posebice kad me zaskoči sâm autor aplikacije. Sklanjam mobitel i s treskom zatvaram vrata ormarića. – Kome si ovaj put odlučio uništiti život, Simone?
Prati me ukorak, u smjeru suprotnom od izlaza kamo se uputila rijeka svih ostalih. – Javnost ima pravo znati – dobacuje nonšalantno odmahnuvši rukom. – Ti radiš s Reggiejem Crawleyjem, zar ne? Ne bi li htjela znati da u svojoj sobi ima kameru?
Uopće ne pokušavam reagirati. Lik o kojemu govori stalno je napušen i nema šanse da mu uđem u sobu, kao što nema šanse da Simon ima savjest!
- U svakom slučaju, sami su si krivi. Ne bih imao posla da nitko ne laže i ne vara. – Njegove bezosjećajne plave oči zamjećuju moj užurbani korak. – Nego, kamo juriš? Zasipaš se lovorikama izvannastavnih aktivnosti?
Da bar! I kao uinat, mobitel me baš uto podsjeća: Dodatna iz matke, 15h, Epoch Coffee. Odmah stiže i poruka suigračice iz tima: Evan je stigao.
Ne čudi me. Taj se preslatki zaljubljenik u matematiku – što i nije oksimoron kakvim se na prvu čini – pojavljuje samo kad ja ne mogu!
- Ne baš – naposljetku odvraćam. U pravilu, a posebice u zadnje vrijeme, nastojim iznositi što manje informacija pred njime. Prolazimo kroz zelena metalna vrata izlazeći na stražnje stubište, razdjelnicu između sumornog izvornoga zdanja i njezina svijetlog i prozračnog novoga krila. Svake godine sve manje imućnih obitelji uspijeva priuštiti si život u San Diegu i sve više ih se seli dvadeset četiri kilometra istočno, u Bayview, očekujući da će si ušteđenim novcem od neplaćenih nameta priuštiti kvalitetnije obrazovanje od onog u zgradi grubo žbukanoga stropa i popucalog linoleuma.
Kako mi je još za vratom kad stižem pred labos profesora Averyja na drugom katu, okrećem se prema njemu križajući ruke na prsima. – Ne moraš li i ti nekamo?
- Da. Na produžnu – odvraća čekajući da nastavim korak. Ali, kako umjesto toga hvatam kvaku, on sad puca od smijeha. – Šališ se! I ti? A što si samo ti skrivila?
- Nepravedno sam optužena – kažem više sebi u bradu i naglo otvaram vrata. Već ih je troje unutra. Zastajem. To nije trojac koji bih očekivala. Izuzev možda jednoga među njima.
Oprezno se naginjući stolcem unatrag, Nate Macauley podrugljivo mi se smiješi. – Pogrešno si skrenula? Ovdje se čeka za produžnu, a ne za sastanak Učeničkog vijeća.
Što on itekako dobro zna. Svako malo upada u nevolje još od petog osnovne, kad smo otprilike i zadnji put razgovarali. Sudeći po glasinama, trenutačno služi uvjetnu zbog... nečega. Možda zbog vožnje u pijanom stanju; možda zbog dilanja. Opće je poznato da se bavi time iako se još nisam uvjerila u to iz prve ruke.
- Poštedi me komentara. – Profesor Avery označava nešto na podlošku i zatvara vrata za Simonom. Visoki lučni prozori prekrivaju stražnji zid prostorije obasipajući pod trokutastim odrazima poslijepodnevna sunca dok prigušeni usklici dopiru s terena za američki nogomet iza školskog parkirališta.
Sjedam uz Coopera Clayja koji na dlanu drži lopticu zgužvana papira veličine loptice za bejzbol. Došapnuvši „pozor“ , dobacuje je Addy Prentiss koja mu sjedi nasuprot. Ona trepće nesigurno se smiješeći, ali lopticu pušta da padne na pod.
Sat na zidu polako se primiče trici, a ja bespomoćno pratim kazaljke znajući da sam žrtva nepravde. Ne bih se čak ni trebala nalaziti ovdje! Trebala bih biti u Epoch Coffeeju i nevješto koketirati s Evanom Neimanom tijekom razgovora o diferencijalnim jednadžbama.
Iako znam da je profesor Avery tip profesora koji bez pogovora kažnjava učenike produžnom, još se nadam da bi mogao promijeniti mišljenje. Lagano se nakašljavši, podižem ruku i zamjećujem kako se Nate još zlobnije smiješi. – Profesore Avery, taj mobitel koji ste pronašli zapravo i nije moj. Ne znam kako je dospio u moju torbu. Ovo je moj mobitel! – Pokazujem mu svoj iPhone u prugastoj maskici boje dinje.
Iskreno, samo bi se tupan usudio ući u njegov labos s mobitelom. Svi znaju da su striktno zabranjeni i prvih deset minuta uvijek prekopava ruksake kao da je šef nadzora u zračnoj luci kojemu je pretres u opisu posla. Moj je, kao obično, bio zaključan u ormariću.
- I ti si ovdje zbog toga? – Addy se naglo okreće prema meni, a plava kovrčava kosa, kao iz reklame za neki šampon, poskakuje joj na ramenima. Netko ju je, zacijelo, kirurški odvojio od dečka da bi došla posve sama. – I meni je netko podvalio mobitel!
- I meni – nadovezuje se Cooper iskrivljavajući drugu riječ svojim južnjačkim izgovorom. Njih dvoje uto razmjenjuju začuđen pogled, a ja se pitam kako im to može biti takva novost s obzirom na to da su članovi iste klike. Možda megapopularni srednjoškolci ipak razgovaraju o pametnijim stvarima od nepravednih kazni?
- Netko nam je smjestio! – Simon se laktovima naslanja na stol. Nabrijan je, spreman baciti se svim raspoloživim sredstvima na najnoviji trač. Potom se osvrće prema svakom od nas četvero okupljenih usred prazne učionice i zaustavlja se na Nateu. – Zašto bi itko poželio gotovo besprijekornim učenicima smjestiti produžnu? Meni se čini da bi samo netko tko, ah, ne znam, tko svako malo završi u kazni, učinio takvo što iz  čistog užitka.
I ja se okrećem prema Nateu, ali nekako ga ne mogu zamisliti u toj ulozi. Potrebno je svojski se potruditi da bi se nekoga uvalilo u ovakvu frku, dok on u svakom pogledu – od te neuredne tamne kose do odrpane kožne jakne – smrdi na lijenost. Štoviše, bazdi. Bez riječi presreće moj pogled i još se više naginje stolcem unatrag. Još jedan milimetar i past će kao zrela kruška!
Cooper se isprsio i njegovo se lice, pljunuta slika Kapetana Amerike, mršti. – Samo malo! Mislio sam da je u pitanju zabuna, ali sad je više nego očito da se svima nama dogodilo isto i da je to nečija glupa podvala, a ja sam morao zbog toga izostati s treninga! – Kao da je kardiokirurg kojeg se nepotrebno odvlači od spašavanja tuđih života.
Profesor Avery koluta očima. – Poštedite me tih svojih teorija zavjere! Nemam namjeru nasjesti. Vrlo dobro znate da je kod mene zabranjeno doći s mobitelom, a vi ste prekršili to pravilo. – Posebice oštro gleda Simona. Nastavnici znaju za njegovu aplikaciju, ali ne mogu poduzeti nikakve konkretne mjere jer identitet svojih žrtava skriva iza inicijala i nikad otvoreno ne govori o školi. – Dobro me poslušajte! Ostat ćete ovdje do četiri sata i svatko će napisati esej od petsto riječi na temu kako tehnologija uništava američke škole. Tko to ne bude učinio, pojavit će se i sutra na produžnoj!
- A na čemu ćemo pisati? – odmah pita Addy. – Ovdje nema računala. – Iako u većini učionica postoje Chromebook prijenosna računala, profesor Avery, koji izgleda kao da je trebao otići u mirovinu još prije deset godina, posljednji je bastion otpora.
Prilazi njezinu stolcu i spušta prst na žuti notes s crtama, koji se već nalazi na podlozi za pisanje. Svatko od nas ima jedan pred sobom. – Istražite čari pisanja rukom, davno izgubljena umijeća!
Njezino lijepo srcoliko lice poprima zbunjen izraz. – Ali kako ćemo znati kad smo napisali petsto riječi?
- Brojite ih! – Uto mu pogled pada na mobitel koji još držim u ruci. – Predajte mi to, gospođice Rojas!
- Zar vam nije čudno da mi dvaput zaredom oduzimate mobitel? Tko još ima dva mobitela? – I tad slučajno zamjećujem kako se Nate smiješi. – Ozbiljno, profesore Avery, netko nas je usosio!
Njegov snježnobijeli brk ljutito se trza, a njegova ruka nestrpljivo poziva da predam mobitel. – Smjesta, gospođice Rojas. Osim ako ne želite opet navratiti ovamo. – Uzdahnuvši, predajem mu ga, a on s neodobravanjem baca pogled prema ostalima. – Mobiteli koje sam vama ostalima već oduzeo također su u ladici i dobit ćete ih nakon isteka produžne. – Addy i Cooper razmjenjuju znakovit pogled, vjerojatno zato što su njihovi na sigurnom, u ruksacima.
Uklonivši i moj, profesor Avery sjeda za katedru i otvara knjigu, spreman ne obazirati se na nas sljedeći sat. Vadim kemijsku i tapkajući njome o žuti notes, počinjem mozgati o zadanoj temi. Smatra li uistinu da tehnologija uništava naše školstvo? Nije li to isuviše drastičan zaključak potaknut pronalaskom tek nekoliko prokrijumčarenih mobitela? A možda je u pitanju zamka pa ne želi da se složimo s njime, već da mu proturječimo!
Bacam pogled prema Nateu. Nagnuvši se nad notes, tiskanim slovima ispisuje jednu jedinu rečenicu: Računala su glupost.
A možda i uzalud razbijam glavu.


ponedjeljak, 16. srpnja 2018.

Cecelia Ahern SAVRŠENI


Cecelia Ahern
Savršeni
s engleskog prevela Davorka Herceg Lockhart

1.

Korov nije ništa drugo nego cvijet koji raste na krivome mjestu.
To nisu moje, već riječi moga djeda.
On vidi ljepotu u svemu, ili još bolje, vidi ljepotu u onome što je neuobičajeno ili se po nečemu razlikuje od svega ostalog. Ta se značajka očituje u njegovu svakodnevnom životu; milije mu je stanovati u staroj seoskoj kolibi nego u obnovljenoj vratarevoj kući, a kavu kuhati u starom loncu od lijevanog željeza na otvorenoj vatri štednjaka na drva nego u blistavom novom aparatu za kavu koji mu je mama kupila za rođendan prije tri godine, a koji još uvijek stoji netaknut i skuplja prašinu na pultu u kuhinji. Nije on protiv napretka, dapače on je prvi koji će se boriti za promjene, ali voli autentičnost, svaku stvar u svom najizvornijem obliku. Zato se divi bezobrazluku korova koji raste na mjestima na kojima nije posijan. Zbog te sam njegove značajke došla k njemu kad mi je trebala pomoć, a zbog nje on na kocku stavlja vlastitu sigurnost da bi me sklonio kod sebe.
Sklonio.
Tu je riječ upotrijebilo Vijeće; svakoga tko pomogne ili skloni Celestine North stići će teška kazna. Nisu rekli kakva kazna, ali Vijeće je na takvu glasu da nije teško zamisliti. Djeda izgleda ne plaši opasnost kojoj se izlaže dajući mi zaštitu na svom posjedu, već mu naprotiv jača uvjerenje da mu je dužnost štititi me.
„Korov je jednostavno biljka koja želi rasti tamo gdje ljudi žele da raste nešto drugo“, kaže djed saginjući se kako bi svojim velikim snažnim rukama iščupao nametnika iz zemlje.
S vremena na vrijeme kaže isto, samo drugim riječima. Ima ruke ratnika, velike, teške ruke poput lopata, ali te su ruke ujedno i ruke zaštitnika i njegovatelja. One siju i uzgajaju, na vlastitom tlu, i štite i njeguju vlastitu kćer i unuke. Te iste ruke koje bi mogle zadaviti čovjeka odgojile su žensko dijete i obrađuju zemlju. Možda su najsnažniji borci upravo oni koji štite i njeguju jer su povezani s nečim u dubini svog bića, jer se imaju za što boriti, imaju nešto što je vrijedno sačuvati.
Djed posjeduje stotinu jutara zemlje, i to ne samo u nasadima jagoda kao što je ovaj gdje smo sad, a koji u srpnju otvara za javne posjete. Uglavnom dolaze obitelji brati vlastite jagode za što plaćaju naknadu, a on kaže da mu taj prihod pomaže da se održi. Morat će otvoriti farmu i ove godine, i to ne radi novca, već kako Vijeće ne bi saznalo da sam ja ovdje. Prate ga. Mora se ponašati kao i svake godine, a ja pokušavam ne zamišljati sebe u svom skrovištu kako slušam glasove djece koja veselo beru jagode i igraju se, ili još gore, ne pokušavam misliti na opasnost od prisutnosti ljudi na farmi koji me mogu otkriti.
Kao dijete sam obožavala dolaziti ovamo sa svojom sestrom Juniper tijekom sezone branja jagoda. Na kraju vrlo dugog dana završile bismo s više jagoda u želudcima nego u košaricama, ali sada se ovo mjesto ne čini tako čarobnim. Sada plijevim nasade u kojima smo se nekada igrale izmišljenih igara.
Znam da, govoreći o korovu, djed zapravo govori o meni, kao da je izmislio vlastitu jedinstvenu vrstu seoske terapije, ali iako znam da ima najbolje namjere, uspijeva samo u tome da mi naglasi neke činjenice.
Ja sam korov.
Imam žigove na pet mjesta na tijelu, i uz to tajni šesti žig – za pomaganje nesavršenima i laganje Vijeću, čime mi je društvo dalo do znanja da me ne želi. Iščupali su me iz tla, objesili za korijenje, dobro me protresli i odbacili u stranu.
„Ali tko je ove biljke nazvao korovom?“ nastavlja djed dok plijevimo gredice. „Ne priroda, nego ljudi. Priroda im dopušta da rastu. Priroda im daje mjesto pod suncem. Ljudi su ti koji ih nazivaju korovom i odbacuju ih.“
„Ali ova ovdje guši cvijeće“, kažem konačno, podigavši pogled s posla, bolnih leđa, noktiju prljavih od zemlje. Djed mi uputi značajan pogled, dok mu kapa od tvida sjedi nisko na čelu, odmah iznad jarko plavih očiju, uvijek na oprezu, uvijek u potrazi, kao u jastreba. „To je zato što su neuništive. Bore se za vlastito mjesto.“
Progutam tugu i odvratim pogled.
Ja sam korov. Ja sam neuništiva. Ja sam nesavršena.
Danas ću navršiti osamnaest godina.

Postoji osoba koja misliš da bi trebala biti i ona koja doista jesi. Izgubila sam pojam o objema. To je, kaže djed, savršeno mjesto za novi početak.



2.

Osoba koja bih trebala biti: Celestine North, kći Summer i Cuttera, sestra Juniper i Ewana, Artova djevojka. Nakon polaganja zadnjih ispita trebala bih se pripremati se za fakultet gdje ću studirati matematiku.
Danas mi je osamnaesti rođendan.
Danas bih trebala slaviti na jahti Artova oca. Bosco Crevan obećao mi je da će mi je umjesto poklona posuditi za moj veliki dan, gdje mogu proslaviti s dvadesetak najbližih prijatelja i članova obitelji, čak i uz vatromet. S raskošnim čokoladnim fontanama u koje se mogu umočiti sljezovi kolačići i jagode. Zamišljam svoju prijateljicu Marlenu s brkovima od čokolade i ozbiljna izraza lica, i čujem njezina dečka, odvratnog kao i uvijek, kako prijeti da će u fontani umočiti različite dijelove sebe. Marlenu kako koluta očima. Sebe kako se smijem. Lažna svađa, uvijek to rade, uživaju u drami samo da bi se mogli slatko pomiriti.
Tatu kako pokušava djelovati kul dok s mojim prijateljima pleše na plesnom podiju i pravi se važan oponašajući Michaela Jacksona. Vidim svoju majku manekenku kako stoji na palubi u lepršavoj cvjetnoj ljetnoj haljini dok joj duga plava kosa vijori na vjetru kao da je tu negdje savršeno postavljen ventilator. Izvana djeluje sabrano, ali cijelo vrijeme razmišlja o tome što se događa oko nje, što bi trebalo popraviti, čiju bi čašu trebalo napuniti, tko je isključen iz razgovora i, dok pucneš prstima, ona će ulepršati u svojoj haljini i to srediti. Zamišljam svoga brata Ewana, koji se prejeo sljezovih kolačića i čokolade, i trči uokolo sa svojim najboljem prijateljem Mikeom, crvenih i oznojenih obraza, i dovršava pivo iz boca, i mora ranije otići kući jer ga boli trbuh. Vidim svoju sestru Juniper u kutu s prijateljicom kako sve promatra, uvijek iz kuta, analizirajući sve uz nijemi osmijeh, kako uvijek promatra i sve razumije bolje od bilo koga drugog.
Vidim sebe. Trebala bih plesati s Artom. Trebala bih uživati. Ali nešto nije kako treba. Podignem pogled prema njemu i vidim da nije isti. Mršaviji je, izgleda starije, umornije, neopran je i prljav. Gleda me, pogledom na meni, ali u glavi negdje drugdje. Dodir mu je mlitav, poput šapta, a dlanovi su mu ljepljivi. Čini mi se kao da ga vidim zadnji put. Ništa nije kako treba niti kako je nekad bilo, a bilo je savršeno, ali više ne mogu prizvati te stare osjećaje čak ni u svojim maštanjima. Čini mi se kao da je sve to bilo jako davno. Davno sam ostavila savršenstvo za sobom.
Otvaram oči i ponovo sam u djedovoj kući. Preda mnom je komad hladnog kolača od jabuke iz dućana omotan u foliju, s jednom svjećicom. Postoji osoba koja mislim da bih trebala biti, iako ne mogu pošteno ni sanjariti o njoj bez smetnji iz realnosti, a postoji i ona koja sam sad. Djevojka u bijegu, ali zamrznuta na mjestu, koja bulji u hladan kolač od jabuke. Ni djed ni ja ne pretvaramo se da je drukčije. Djed stoji čvrsto nogama na zemlji, s njim nema trikova. Gleda me tužnim pogledom. Zna da ne smije izbjegavati temu. Situacija je previše ozbiljna. Svaki dan raspravljamo o planu, a plan se svakim danom mijenja. Pobjegla sam od kuće, od zviždačice Mary May, zaposlenice Vijeća čiji je posao pratiti svaki moj korak i pobrinuti se da poštujem pravila za nesavršene, i sada sam izvan svakog radara. Službeno sam „bjegunica“.
Prije dva tjedna mama mi je rekla da pobjegnem, a od sjećanja na njezinu naredbu, užurbano prošaptanu u moje uho, i sada me podilaze žmarci. Predsjednik Vijeća Bosco Crevan bio je u našem domu i zahtijevao od mojih roditelja da me predaju. Usprkos tome što je Bosco otac mog bivšeg dečka, usprkos tome što smo desetak godina bili susjedi i što smo samo nekoliko tjedana prije toga zajedno večerali u našem domu, moja bi mama radije da nestanem nego da dođem pod njegovu skrb. Katkad je potrebna cijela vječnost da se izgradi prijateljstvo, a samo sekunda da se stvori neprijatelj.
Za bijeg mi je bilo potrebno još samo jedno; poruka koju sam primila preko svoje sestre Juniper. Poruka od Carricka. Carrick je bio moj susjed u pritvorskoj ćeliji u Gorskom dvorcu, sjedištu Vijeća. Promatrao je moje suđenje dok je čekao svoje, bio je svjedok mojem žigosanju. Svjedok utiskivanja svakog mog žiga, uključujući i tajni šesti. On je jedina osoba koja može razumjeti kako se sad osjećam jer proživljava to isto. Više nemam poruku koju mi je poslao, ali nije mi potrebna. Zapamtila sam svaku riječ, a zatim je uništila.
Moja želja da pronađem Carricka bila je i još je uvijek ogromna, ali ne ide mi glatko. On je uspio pobjeći od svog zviždača čim je pušten iz dvorca, ali vjerujem da mu zbog mog profila nije bilo lako doći do mene. Pronašao me je prije dva tjedna, spasio me od izgreda u supermarketu. Doveo me kući, bila sam u nesvijesti, i naš dugo željeni susret nije bio onakav kakvom sam se nadala. Ostavio mi je poruku i nestao.
Ali nisam mogla do njega. U strahu da će me netko prepoznati, nisam se mogla slobodno kretati po gradu. Zato sam nazvala djeda. Znala sam da će njegova farma biti prvo mjesto na kojem će me Vijeće potražiti, ali bila mi je potrebna njegova pomoć. Boravak kod njega trebao je biti kratak, tek toliko dok se stvari malo smire. Ali sad se pitam hoće li se ikada smiriti.
Otkad sam stigla na djedovu farmu, zviždači, zaštitari Vijeća, proveli su mnoge potrage, ali nisu uspjeli otkriti moje tajno skrovište. Trebala bih se sakriti nekamo drugamo, na neko sigurnije mjesto, ali barem na svom posjedu djed ima autoritet. Nitko od nas nije mislio da će zviždači biti tako nepokolebljivi u svojoj potrazi za mnom.
Svaki put kad bi se zviždači približili mojem skrovištu, jedva bih disala. Čula bih njihove korake, katkad i njihovo disanje, zgurena u nekom tijesnom prostoru, stisnuta odozgo i odozdo, katkad na tako očitom mjestu da tamo ne bi ni tražili, katkad na tako opasnom da se ne bi usudili ni pogledati.

Promatram jadni plamičak koji titra na hladnom kolaču od jabuke.
„Poželi nešto“, kaže djed.
Zatvaram oči i razmišljam. Imam previše želja, kao i osjećaj da nijedna nije ostvariva. Ali isto tako vjerujem da je trenutak u kojemu nemamo želja ili onaj kada smo doista sretni ili kada smo odustali od svega. Ovaj trenutak nije nijedno od toga.
Ne vjerujem u čarolije, ali čini mi se da je sam čin željenja priznanje da postoji nada, potvrda vlastite volje, definiranje cilja. Možda samim izražavanjem želje naglas nešto postaje stvarno, na taj način postavljamo cilj i tako se otvara put prema ostvarenju. Kanaliziraj pozitivne misli; pomisli, poželi, a zatim to ostvari.
Puhnem i ugasim svjećicu.
Čim otvorim oči, začujemo korake u hodniku.
U kuhinji se pojavi Dahy, djedov vjerni upravitelj farme. 
„Stižu zviždači. Idemo.“




četvrtak, 12. srpnja 2018.

Kate DiCamillo TRI HRABRICE - RAYMIE NIGHTINGALE


Tri Hrabrice – Raymie Nightingale
Kate DiCamillo
S engleskog prevela Branka Maričić

Dva

„Ustani“, reče Ida Nee curi u ljubičastoj haljini.
            „Onesvijestila se“, objasnila je druga učenica na tečaju žongliranja mažoretskim štapom, djevojčica imena Beverly Tapinski, kojoj je otac policajac.
            Raymie je znala njezino ime i što radi njezin otac jer je to Beverly priopćila na početku tečaja. Zureći pred sebe i ne gledajući ni u koga, rekla je: „Zovem se Beverly Tapinski i tata mi je policajac, stoga vam je bolje da me ne zafrkavate.“
            Raymie nije imala nikave namjere zafrkavati je.
            „Vidjela sam mnoge ljude kako padaju u nesvijest“, reče Beverly. „Tako je to kad si kći policajca. Sve vidiš. Vidiš svaku sitnicu.“
            „Tapinskice, budi tiho“, ukori je Ida Nee.
            Sunce je bilo vrlo visoko na nebu.
            Nije se micalo.
            Kao da ga je netko stavio onamo i potom otišao i zaboravio na njega.
            „Oprosti“, šapne opet Raymie. „Izdala sam te.“
            Beverly Tapinski klekne i rukama primi lice onesviještene cure.
            „Što to radiš?“ upita je Ida Nee.
            Borovi iznad njih njihali su se naprijed-natrag. Jezero, jezero Clara – gdje se prije stotinu godina uspjela utopiti neka Clara Wingtip – caklilo se i svjetlucalo.
            Jezero se činilo gladnim.
            Možda se nadalo novoj Clari Wingtip.
            Raymie preplavi očaj.
            Nije bilo vremena za padanje u nesvijest. Morala je naučiti žonglirati mažoretskim štapom, i to brzo, jer nauči li žonglirati mažoretskim štapom, imat će izgleda postati Mala miss Autoguma Središnje Floride.
            A postane li Mala miss Autoguma Središnje Floride, otac će vidjeti njezinu fotografiju u novinama i doći će kući.
            To je bio njezin plan.


Tri

A Raymie je zamišljala da će se plan odvijati ovako: otac će sjediti u restoranu u tamo nekom gradu kamo je pobjegao. S njime će biti Lee Ann Dickerson, zubotehničarka. Sjedit će zajedno u separeu i njezin će otac pušiti cigaretu i piti kavu, a Lee Ann će raditi nešto glupo i neprilično, primjerice, brusit će nokte (što nikad ne treba činiti na javnome mjestu). U jednom će trenutku Raymien otac ugasiti cigaretu, otvoriti novine, pročistiti grlo i reći: „Da vidimo što ima danas“ i tada će ugledati Raymienu sliku.
            Vidjet će svoju kćer s krunom na glavi i buketom cvijeća u rukama i s lentom preko grudi na kojoj će stajati MALA MISS AUTOGUMA SREDIŠNJE FLORIDE 1975.
            I Raymien otac, Jim Clarke iz Obiteljskog osiguranja Clarke, okrenut će se prema Lee Ann i reći „Moram se smjesta vratiti kući. Stvari su se promijenile. Moja je kći sada slavna. Postala je Mala miss Autoguma Središnje Floride.“
            Lee Ann će prestati brusiti nokte. Uzdahnut će s iznenađenjem i nevjericom (a bit će tu možda i zavisti i divljenja).
            Tako je to Raymie u sebi zamišljala.
            Po svoj prilici. Možda. Vjerojatno.
            Ali prvo mora naučiti vrtjeti mažoretskim štapom.
            Bar je tako rekla gospođa Sylvester.