Cecelia Ahern SAVRŠENI
Cecelia Ahern
Savršeni
s engleskog prevela Davorka Herceg Lockhart
1.
Korov nije ništa drugo nego cvijet
koji raste na krivome mjestu.
To nisu moje, već riječi moga djeda.
On vidi ljepotu u svemu, ili još bolje, vidi ljepotu u onome što je
neuobičajeno ili se po nečemu razlikuje od svega ostalog. Ta se značajka
očituje u njegovu svakodnevnom životu; milije mu je stanovati u staroj seoskoj
kolibi nego u obnovljenoj vratarevoj kući, a kavu kuhati u starom loncu od
lijevanog željeza na otvorenoj vatri štednjaka na drva nego u blistavom novom
aparatu za kavu koji mu je mama kupila za rođendan prije tri godine, a koji još
uvijek stoji netaknut i skuplja prašinu na pultu u kuhinji. Nije on protiv
napretka, dapače on je prvi koji će se boriti za promjene, ali voli
autentičnost, svaku stvar u svom najizvornijem obliku. Zato se divi
bezobrazluku korova koji raste na mjestima na kojima nije posijan. Zbog te sam
njegove značajke došla k njemu kad mi je trebala pomoć, a zbog nje on na kocku
stavlja vlastitu sigurnost da bi me sklonio kod sebe.
Sklonio.
Tu je riječ upotrijebilo Vijeće; svakoga tko pomogne ili skloni Celestine
North stići će teška kazna. Nisu rekli kakva kazna, ali Vijeće je na takvu
glasu da nije teško zamisliti. Djeda izgleda ne plaši opasnost kojoj se izlaže
dajući mi zaštitu na svom posjedu, već mu naprotiv jača uvjerenje da mu je
dužnost štititi me.
„Korov je jednostavno biljka koja želi rasti tamo gdje ljudi žele da raste
nešto drugo“, kaže djed saginjući se kako bi svojim velikim snažnim rukama
iščupao nametnika iz zemlje.
S vremena na vrijeme kaže isto, samo drugim riječima. Ima ruke ratnika,
velike, teške ruke poput lopata, ali te su ruke ujedno i ruke zaštitnika i
njegovatelja. One siju i uzgajaju, na vlastitom tlu, i štite i njeguju vlastitu
kćer i unuke. Te iste ruke koje bi mogle zadaviti čovjeka odgojile su žensko
dijete i obrađuju zemlju. Možda su najsnažniji borci upravo oni koji štite i
njeguju jer su povezani s nečim u dubini svog bića, jer se imaju za što boriti,
imaju nešto što je vrijedno sačuvati.
Djed posjeduje stotinu jutara zemlje, i to ne samo u nasadima jagoda kao
što je ovaj gdje smo sad, a koji u srpnju otvara za javne posjete. Uglavnom
dolaze obitelji brati vlastite jagode za što plaćaju naknadu, a on kaže da mu
taj prihod pomaže da se održi. Morat će otvoriti farmu i ove godine, i to ne
radi novca, već kako Vijeće ne bi saznalo da sam ja ovdje. Prate ga. Mora se
ponašati kao i svake godine, a ja pokušavam ne zamišljati sebe u svom skrovištu
kako slušam glasove djece koja veselo beru jagode i igraju se, ili još gore, ne
pokušavam misliti na opasnost od prisutnosti ljudi na farmi koji me mogu
otkriti.
Kao dijete sam obožavala dolaziti ovamo sa svojom sestrom Juniper tijekom
sezone branja jagoda. Na kraju vrlo dugog dana završile bismo s više jagoda u
želudcima nego u košaricama, ali sada se ovo mjesto ne čini tako čarobnim. Sada
plijevim nasade u kojima smo se nekada igrale izmišljenih igara.
Znam da, govoreći o korovu, djed zapravo govori o meni, kao da je izmislio
vlastitu jedinstvenu vrstu seoske terapije, ali iako znam da ima najbolje
namjere, uspijeva samo u tome da mi naglasi neke činjenice.
Ja sam korov.
Imam žigove na pet mjesta na tijelu, i uz to tajni šesti žig – za pomaganje
nesavršenima i laganje Vijeću, čime mi je društvo dalo do znanja da me ne želi.
Iščupali su me iz tla, objesili za korijenje, dobro me protresli i odbacili u
stranu.
„Ali tko je ove biljke nazvao korovom?“ nastavlja djed dok plijevimo
gredice. „Ne priroda, nego ljudi.
Priroda im dopušta da rastu. Priroda
im daje mjesto pod suncem. Ljudi su
ti koji ih nazivaju korovom i odbacuju ih.“
„Ali ova ovdje guši cvijeće“, kažem konačno, podigavši pogled s posla,
bolnih leđa, noktiju prljavih od zemlje. Djed mi uputi značajan pogled, dok mu
kapa od tvida sjedi nisko na čelu, odmah iznad jarko plavih očiju, uvijek na
oprezu, uvijek u potrazi, kao u jastreba. „To je zato što su neuništive. Bore
se za vlastito mjesto.“
Progutam tugu i odvratim pogled.
Ja sam korov. Ja sam neuništiva. Ja sam nesavršena.
Danas ću navršiti osamnaest godina.
Postoji osoba koja misliš da bi trebala biti i ona koja doista jesi.
Izgubila sam pojam o objema. To je, kaže djed, savršeno mjesto za novi početak.
2.
Osoba koja bih trebala biti: Celestine North, kći Summer i Cuttera, sestra
Juniper i Ewana, Artova djevojka. Nakon polaganja zadnjih ispita trebala bih se
pripremati se za fakultet gdje ću studirati matematiku.
Danas mi je osamnaesti rođendan.
Danas bih trebala slaviti na jahti Artova oca. Bosco Crevan obećao mi je da
će mi je umjesto poklona posuditi za moj veliki dan, gdje mogu proslaviti s
dvadesetak najbližih prijatelja i članova obitelji, čak i uz vatromet. S
raskošnim čokoladnim fontanama u koje se mogu umočiti sljezovi kolačići i
jagode. Zamišljam svoju prijateljicu Marlenu s brkovima od čokolade i ozbiljna
izraza lica, i čujem njezina dečka, odvratnog kao i uvijek, kako prijeti da će
u fontani umočiti različite dijelove sebe. Marlenu kako koluta očima. Sebe kako
se smijem. Lažna svađa, uvijek to rade, uživaju u drami samo da bi se mogli
slatko pomiriti.
Tatu kako pokušava djelovati kul dok s mojim prijateljima pleše na plesnom
podiju i pravi se važan oponašajući Michaela Jacksona. Vidim svoju majku
manekenku kako stoji na palubi u lepršavoj cvjetnoj ljetnoj haljini dok joj
duga plava kosa vijori na vjetru kao da je tu negdje savršeno postavljen
ventilator. Izvana djeluje sabrano, ali cijelo vrijeme razmišlja o tome što se
događa oko nje, što bi trebalo popraviti, čiju bi čašu trebalo napuniti, tko je
isključen iz razgovora i, dok pucneš prstima, ona će ulepršati u svojoj haljini
i to srediti. Zamišljam svoga brata Ewana, koji se prejeo sljezovih kolačića i čokolade,
i trči uokolo sa svojim najboljem prijateljem Mikeom, crvenih i oznojenih
obraza, i dovršava pivo iz boca, i mora ranije otići kući jer ga boli trbuh.
Vidim svoju sestru Juniper u kutu s prijateljicom kako sve promatra, uvijek iz
kuta, analizirajući sve uz nijemi osmijeh, kako uvijek promatra i sve razumije
bolje od bilo koga drugog.
Vidim sebe. Trebala bih plesati s Artom. Trebala bih uživati. Ali nešto
nije kako treba. Podignem pogled prema njemu i vidim da nije isti. Mršaviji je,
izgleda starije, umornije, neopran je i prljav. Gleda me, pogledom na meni, ali
u glavi negdje drugdje. Dodir mu je mlitav, poput šapta, a dlanovi su mu
ljepljivi. Čini mi se kao da ga vidim zadnji put. Ništa nije kako treba niti
kako je nekad bilo, a bilo je savršeno, ali više ne mogu prizvati te stare
osjećaje čak ni u svojim maštanjima. Čini mi se kao da je sve to bilo jako
davno. Davno sam ostavila savršenstvo za sobom.
Otvaram oči i ponovo sam u djedovoj kući. Preda mnom je komad hladnog
kolača od jabuke iz dućana omotan u foliju, s jednom svjećicom. Postoji osoba
koja mislim da bih trebala biti, iako ne mogu pošteno ni sanjariti o njoj bez
smetnji iz realnosti, a postoji i ona koja sam sad. Djevojka u bijegu, ali
zamrznuta na mjestu, koja bulji u hladan kolač od jabuke. Ni djed ni ja ne
pretvaramo se da je drukčije. Djed stoji čvrsto nogama na zemlji, s njim nema
trikova. Gleda me tužnim pogledom. Zna da ne smije izbjegavati temu. Situacija
je previše ozbiljna. Svaki dan raspravljamo o planu, a plan se svakim danom mijenja.
Pobjegla sam od kuće, od zviždačice Mary May, zaposlenice Vijeća čiji je posao
pratiti svaki moj korak i pobrinuti se da poštujem pravila za nesavršene, i
sada sam izvan svakog radara. Službeno sam „bjegunica“.
Prije dva tjedna mama mi je rekla da pobjegnem, a od sjećanja na njezinu
naredbu, užurbano prošaptanu u moje uho, i sada me podilaze žmarci. Predsjednik
Vijeća Bosco Crevan bio je u našem domu i zahtijevao od mojih roditelja da me
predaju. Usprkos tome što je Bosco otac mog bivšeg dečka, usprkos tome što smo
desetak godina bili susjedi i što smo samo nekoliko tjedana prije toga zajedno
večerali u našem domu, moja bi mama radije da nestanem nego da dođem pod
njegovu skrb. Katkad je potrebna cijela vječnost da se izgradi prijateljstvo, a
samo sekunda da se stvori neprijatelj.
Za bijeg mi je bilo potrebno još samo jedno; poruka koju sam primila preko
svoje sestre Juniper. Poruka od Carricka. Carrick je bio moj susjed u
pritvorskoj ćeliji u Gorskom dvorcu, sjedištu Vijeća. Promatrao je moje suđenje
dok je čekao svoje, bio je svjedok mojem žigosanju. Svjedok utiskivanja svakog
mog žiga, uključujući i tajni šesti. On je jedina osoba koja može razumjeti
kako se sad osjećam jer proživljava to isto. Više nemam poruku koju mi je
poslao, ali nije mi potrebna. Zapamtila sam svaku riječ, a zatim je uništila.
Moja želja da pronađem Carricka bila je i još je uvijek ogromna, ali ne ide
mi glatko. On je uspio pobjeći od svog zviždača čim je pušten iz dvorca, ali
vjerujem da mu zbog mog profila nije bilo lako doći do mene. Pronašao me je
prije dva tjedna, spasio me od izgreda u supermarketu. Doveo me kući, bila sam
u nesvijesti, i naš dugo željeni susret nije bio onakav kakvom sam se nadala.
Ostavio mi je poruku i nestao.
Ali nisam mogla do njega. U strahu da će me netko prepoznati, nisam se
mogla slobodno kretati po gradu. Zato sam nazvala djeda. Znala sam da će
njegova farma biti prvo mjesto na kojem će me Vijeće potražiti, ali bila mi je
potrebna njegova pomoć. Boravak kod njega trebao je biti kratak, tek toliko dok
se stvari malo smire. Ali sad se pitam hoće li se ikada smiriti.
Otkad sam stigla na djedovu farmu, zviždači, zaštitari Vijeća, proveli su
mnoge potrage, ali nisu uspjeli otkriti moje tajno skrovište. Trebala bih se
sakriti nekamo drugamo, na neko sigurnije mjesto, ali barem na svom posjedu
djed ima autoritet. Nitko od nas nije mislio da će zviždači biti tako
nepokolebljivi u svojoj potrazi za mnom.
Svaki put kad bi se zviždači približili mojem skrovištu, jedva bih disala.
Čula bih njihove korake, katkad i njihovo disanje, zgurena u nekom tijesnom
prostoru, stisnuta odozgo i odozdo, katkad na tako očitom mjestu da tamo ne bi
ni tražili, katkad na tako opasnom da se ne bi usudili ni pogledati.
Promatram jadni plamičak koji titra na hladnom kolaču od jabuke.
„Poželi nešto“, kaže djed.
Zatvaram oči i razmišljam. Imam previše želja, kao i osjećaj da nijedna
nije ostvariva. Ali isto tako vjerujem da je trenutak u kojemu nemamo želja ili
onaj kada smo doista sretni ili kada smo odustali od svega. Ovaj trenutak nije
nijedno od toga.
Ne vjerujem u čarolije, ali čini mi se da je sam čin željenja priznanje da
postoji nada, potvrda vlastite volje, definiranje cilja. Možda samim
izražavanjem želje naglas nešto postaje stvarno, na taj način postavljamo cilj
i tako se otvara put prema ostvarenju. Kanaliziraj pozitivne misli; pomisli,
poželi, a zatim to ostvari.
Puhnem i ugasim svjećicu.
Čim otvorim oči, začujemo korake u hodniku.
U kuhinji se pojavi Dahy, djedov vjerni upravitelj farme.
„Stižu zviždači. Idemo.“
Primjedbe
Objavi komentar