Cecelia Ahern SAVRŠENI


Cecelia Ahern
Savršeni
s engleskog prevela Davorka Herceg Lockhart

1.

Korov nije ništa drugo nego cvijet koji raste na krivome mjestu.
To nisu moje, već riječi moga djeda.
On vidi ljepotu u svemu, ili još bolje, vidi ljepotu u onome što je neuobičajeno ili se po nečemu razlikuje od svega ostalog. Ta se značajka očituje u njegovu svakodnevnom životu; milije mu je stanovati u staroj seoskoj kolibi nego u obnovljenoj vratarevoj kući, a kavu kuhati u starom loncu od lijevanog željeza na otvorenoj vatri štednjaka na drva nego u blistavom novom aparatu za kavu koji mu je mama kupila za rođendan prije tri godine, a koji još uvijek stoji netaknut i skuplja prašinu na pultu u kuhinji. Nije on protiv napretka, dapače on je prvi koji će se boriti za promjene, ali voli autentičnost, svaku stvar u svom najizvornijem obliku. Zato se divi bezobrazluku korova koji raste na mjestima na kojima nije posijan. Zbog te sam njegove značajke došla k njemu kad mi je trebala pomoć, a zbog nje on na kocku stavlja vlastitu sigurnost da bi me sklonio kod sebe.
Sklonio.
Tu je riječ upotrijebilo Vijeće; svakoga tko pomogne ili skloni Celestine North stići će teška kazna. Nisu rekli kakva kazna, ali Vijeće je na takvu glasu da nije teško zamisliti. Djeda izgleda ne plaši opasnost kojoj se izlaže dajući mi zaštitu na svom posjedu, već mu naprotiv jača uvjerenje da mu je dužnost štititi me.
„Korov je jednostavno biljka koja želi rasti tamo gdje ljudi žele da raste nešto drugo“, kaže djed saginjući se kako bi svojim velikim snažnim rukama iščupao nametnika iz zemlje.
S vremena na vrijeme kaže isto, samo drugim riječima. Ima ruke ratnika, velike, teške ruke poput lopata, ali te su ruke ujedno i ruke zaštitnika i njegovatelja. One siju i uzgajaju, na vlastitom tlu, i štite i njeguju vlastitu kćer i unuke. Te iste ruke koje bi mogle zadaviti čovjeka odgojile su žensko dijete i obrađuju zemlju. Možda su najsnažniji borci upravo oni koji štite i njeguju jer su povezani s nečim u dubini svog bića, jer se imaju za što boriti, imaju nešto što je vrijedno sačuvati.
Djed posjeduje stotinu jutara zemlje, i to ne samo u nasadima jagoda kao što je ovaj gdje smo sad, a koji u srpnju otvara za javne posjete. Uglavnom dolaze obitelji brati vlastite jagode za što plaćaju naknadu, a on kaže da mu taj prihod pomaže da se održi. Morat će otvoriti farmu i ove godine, i to ne radi novca, već kako Vijeće ne bi saznalo da sam ja ovdje. Prate ga. Mora se ponašati kao i svake godine, a ja pokušavam ne zamišljati sebe u svom skrovištu kako slušam glasove djece koja veselo beru jagode i igraju se, ili još gore, ne pokušavam misliti na opasnost od prisutnosti ljudi na farmi koji me mogu otkriti.
Kao dijete sam obožavala dolaziti ovamo sa svojom sestrom Juniper tijekom sezone branja jagoda. Na kraju vrlo dugog dana završile bismo s više jagoda u želudcima nego u košaricama, ali sada se ovo mjesto ne čini tako čarobnim. Sada plijevim nasade u kojima smo se nekada igrale izmišljenih igara.
Znam da, govoreći o korovu, djed zapravo govori o meni, kao da je izmislio vlastitu jedinstvenu vrstu seoske terapije, ali iako znam da ima najbolje namjere, uspijeva samo u tome da mi naglasi neke činjenice.
Ja sam korov.
Imam žigove na pet mjesta na tijelu, i uz to tajni šesti žig – za pomaganje nesavršenima i laganje Vijeću, čime mi je društvo dalo do znanja da me ne želi. Iščupali su me iz tla, objesili za korijenje, dobro me protresli i odbacili u stranu.
„Ali tko je ove biljke nazvao korovom?“ nastavlja djed dok plijevimo gredice. „Ne priroda, nego ljudi. Priroda im dopušta da rastu. Priroda im daje mjesto pod suncem. Ljudi su ti koji ih nazivaju korovom i odbacuju ih.“
„Ali ova ovdje guši cvijeće“, kažem konačno, podigavši pogled s posla, bolnih leđa, noktiju prljavih od zemlje. Djed mi uputi značajan pogled, dok mu kapa od tvida sjedi nisko na čelu, odmah iznad jarko plavih očiju, uvijek na oprezu, uvijek u potrazi, kao u jastreba. „To je zato što su neuništive. Bore se za vlastito mjesto.“
Progutam tugu i odvratim pogled.
Ja sam korov. Ja sam neuništiva. Ja sam nesavršena.
Danas ću navršiti osamnaest godina.

Postoji osoba koja misliš da bi trebala biti i ona koja doista jesi. Izgubila sam pojam o objema. To je, kaže djed, savršeno mjesto za novi početak.



2.

Osoba koja bih trebala biti: Celestine North, kći Summer i Cuttera, sestra Juniper i Ewana, Artova djevojka. Nakon polaganja zadnjih ispita trebala bih se pripremati se za fakultet gdje ću studirati matematiku.
Danas mi je osamnaesti rođendan.
Danas bih trebala slaviti na jahti Artova oca. Bosco Crevan obećao mi je da će mi je umjesto poklona posuditi za moj veliki dan, gdje mogu proslaviti s dvadesetak najbližih prijatelja i članova obitelji, čak i uz vatromet. S raskošnim čokoladnim fontanama u koje se mogu umočiti sljezovi kolačići i jagode. Zamišljam svoju prijateljicu Marlenu s brkovima od čokolade i ozbiljna izraza lica, i čujem njezina dečka, odvratnog kao i uvijek, kako prijeti da će u fontani umočiti različite dijelove sebe. Marlenu kako koluta očima. Sebe kako se smijem. Lažna svađa, uvijek to rade, uživaju u drami samo da bi se mogli slatko pomiriti.
Tatu kako pokušava djelovati kul dok s mojim prijateljima pleše na plesnom podiju i pravi se važan oponašajući Michaela Jacksona. Vidim svoju majku manekenku kako stoji na palubi u lepršavoj cvjetnoj ljetnoj haljini dok joj duga plava kosa vijori na vjetru kao da je tu negdje savršeno postavljen ventilator. Izvana djeluje sabrano, ali cijelo vrijeme razmišlja o tome što se događa oko nje, što bi trebalo popraviti, čiju bi čašu trebalo napuniti, tko je isključen iz razgovora i, dok pucneš prstima, ona će ulepršati u svojoj haljini i to srediti. Zamišljam svoga brata Ewana, koji se prejeo sljezovih kolačića i čokolade, i trči uokolo sa svojim najboljem prijateljem Mikeom, crvenih i oznojenih obraza, i dovršava pivo iz boca, i mora ranije otići kući jer ga boli trbuh. Vidim svoju sestru Juniper u kutu s prijateljicom kako sve promatra, uvijek iz kuta, analizirajući sve uz nijemi osmijeh, kako uvijek promatra i sve razumije bolje od bilo koga drugog.
Vidim sebe. Trebala bih plesati s Artom. Trebala bih uživati. Ali nešto nije kako treba. Podignem pogled prema njemu i vidim da nije isti. Mršaviji je, izgleda starije, umornije, neopran je i prljav. Gleda me, pogledom na meni, ali u glavi negdje drugdje. Dodir mu je mlitav, poput šapta, a dlanovi su mu ljepljivi. Čini mi se kao da ga vidim zadnji put. Ništa nije kako treba niti kako je nekad bilo, a bilo je savršeno, ali više ne mogu prizvati te stare osjećaje čak ni u svojim maštanjima. Čini mi se kao da je sve to bilo jako davno. Davno sam ostavila savršenstvo za sobom.
Otvaram oči i ponovo sam u djedovoj kući. Preda mnom je komad hladnog kolača od jabuke iz dućana omotan u foliju, s jednom svjećicom. Postoji osoba koja mislim da bih trebala biti, iako ne mogu pošteno ni sanjariti o njoj bez smetnji iz realnosti, a postoji i ona koja sam sad. Djevojka u bijegu, ali zamrznuta na mjestu, koja bulji u hladan kolač od jabuke. Ni djed ni ja ne pretvaramo se da je drukčije. Djed stoji čvrsto nogama na zemlji, s njim nema trikova. Gleda me tužnim pogledom. Zna da ne smije izbjegavati temu. Situacija je previše ozbiljna. Svaki dan raspravljamo o planu, a plan se svakim danom mijenja. Pobjegla sam od kuće, od zviždačice Mary May, zaposlenice Vijeća čiji je posao pratiti svaki moj korak i pobrinuti se da poštujem pravila za nesavršene, i sada sam izvan svakog radara. Službeno sam „bjegunica“.
Prije dva tjedna mama mi je rekla da pobjegnem, a od sjećanja na njezinu naredbu, užurbano prošaptanu u moje uho, i sada me podilaze žmarci. Predsjednik Vijeća Bosco Crevan bio je u našem domu i zahtijevao od mojih roditelja da me predaju. Usprkos tome što je Bosco otac mog bivšeg dečka, usprkos tome što smo desetak godina bili susjedi i što smo samo nekoliko tjedana prije toga zajedno večerali u našem domu, moja bi mama radije da nestanem nego da dođem pod njegovu skrb. Katkad je potrebna cijela vječnost da se izgradi prijateljstvo, a samo sekunda da se stvori neprijatelj.
Za bijeg mi je bilo potrebno još samo jedno; poruka koju sam primila preko svoje sestre Juniper. Poruka od Carricka. Carrick je bio moj susjed u pritvorskoj ćeliji u Gorskom dvorcu, sjedištu Vijeća. Promatrao je moje suđenje dok je čekao svoje, bio je svjedok mojem žigosanju. Svjedok utiskivanja svakog mog žiga, uključujući i tajni šesti. On je jedina osoba koja može razumjeti kako se sad osjećam jer proživljava to isto. Više nemam poruku koju mi je poslao, ali nije mi potrebna. Zapamtila sam svaku riječ, a zatim je uništila.
Moja želja da pronađem Carricka bila je i još je uvijek ogromna, ali ne ide mi glatko. On je uspio pobjeći od svog zviždača čim je pušten iz dvorca, ali vjerujem da mu zbog mog profila nije bilo lako doći do mene. Pronašao me je prije dva tjedna, spasio me od izgreda u supermarketu. Doveo me kući, bila sam u nesvijesti, i naš dugo željeni susret nije bio onakav kakvom sam se nadala. Ostavio mi je poruku i nestao.
Ali nisam mogla do njega. U strahu da će me netko prepoznati, nisam se mogla slobodno kretati po gradu. Zato sam nazvala djeda. Znala sam da će njegova farma biti prvo mjesto na kojem će me Vijeće potražiti, ali bila mi je potrebna njegova pomoć. Boravak kod njega trebao je biti kratak, tek toliko dok se stvari malo smire. Ali sad se pitam hoće li se ikada smiriti.
Otkad sam stigla na djedovu farmu, zviždači, zaštitari Vijeća, proveli su mnoge potrage, ali nisu uspjeli otkriti moje tajno skrovište. Trebala bih se sakriti nekamo drugamo, na neko sigurnije mjesto, ali barem na svom posjedu djed ima autoritet. Nitko od nas nije mislio da će zviždači biti tako nepokolebljivi u svojoj potrazi za mnom.
Svaki put kad bi se zviždači približili mojem skrovištu, jedva bih disala. Čula bih njihove korake, katkad i njihovo disanje, zgurena u nekom tijesnom prostoru, stisnuta odozgo i odozdo, katkad na tako očitom mjestu da tamo ne bi ni tražili, katkad na tako opasnom da se ne bi usudili ni pogledati.

Promatram jadni plamičak koji titra na hladnom kolaču od jabuke.
„Poželi nešto“, kaže djed.
Zatvaram oči i razmišljam. Imam previše želja, kao i osjećaj da nijedna nije ostvariva. Ali isto tako vjerujem da je trenutak u kojemu nemamo želja ili onaj kada smo doista sretni ili kada smo odustali od svega. Ovaj trenutak nije nijedno od toga.
Ne vjerujem u čarolije, ali čini mi se da je sam čin željenja priznanje da postoji nada, potvrda vlastite volje, definiranje cilja. Možda samim izražavanjem želje naglas nešto postaje stvarno, na taj način postavljamo cilj i tako se otvara put prema ostvarenju. Kanaliziraj pozitivne misli; pomisli, poželi, a zatim to ostvari.
Puhnem i ugasim svjećicu.
Čim otvorim oči, začujemo korake u hodniku.
U kuhinji se pojavi Dahy, djedov vjerni upravitelj farme. 
„Stižu zviždači. Idemo.“




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD